3. Osjeti i Percepcija

3. OSJETI I PERCEPCIJA 

PSIHOFIZIKA

Gustav T. Fechner - njemački liječnik, fizičar, filozof i psiholog kojeg se smatra ocem psihofizike

Psihofizika je područje koje se bavi odnosom između objektivno mjerljivih karakteristika podržaja i osjeta koje oni izazivaju.

Jednostavni opažaji ili osjeti su doživljaji koji nastaju djelovanjem podržaja na osjetne organe, nastaju podraživanjem osjetnih receptora i prijenosom osjetnih informacija u središnji živčani sustav. 

OSJETNI PRAGOVI

Apsolutni prag čujnosti intenzitet je tonova koje osoba prosječne slušne osjetljivosti čuje u 50% slučajeva. Raspon čujnosti iznosi između 20 i 20 000 Hz. Apsolutni prag ili limen je intenzitet podržaja koji izaziva osjet u 50% slučajeva.

Diferencijalni prag ili limen pokazuje koliko se neka dva podražaja moraju razlikovati da bismo ih doživjeli kao različite. Tako se on definira kao najmanja promjena podržaja koja  izaziva promjenu u osjetu. Koristi se i izraz jedva zamjetljiva razlika jer je riječ o najmanjoj razlici između dva podražaja koju netko može primjetiti. Weberov zakon - zakon koji je dobio ime po njemačkom znanstveniku Ernestu Weberu koji je otkrio da uvijek za određeni postotak treba pojačati intenzitet ili promijeniti kvalitetu podržaja da bi se

osjetila razlika. Ukoliko je neki podražaj jači, potrebna je veća promjena u njegovu intenzitetu kako bismo primjetili razliku. U području težine to je povećanje oko 2%, u području glasnoće zvukova 15%, u području intenziteta svijetla 8%, u području okusa 20%, u u području dodira 14%. Weberova konstanta - dio za koji neki podražaj treba povećati da bi se zamijetila razlika, različite su u različitim osjetnim sustavima 

OSJETNI SUSTAVI

Osnovni dio svakog osjetnog sustava je receptor ili osjetilna stanica koja podražajnu energiju kodira u elektrokemijsku aktivnost.

Receptorne sustave prema smještaju osjetnog organa dijelimo na: 1.

Eksteroceptore ili vanjske receptore: smješteni na površini kože i sluznici - tzv. blizinska osjetila koja detektiraju bol, toplinu, dodir i okus, pobuđuju trenutačnu reakciju smješteni u očima, ušima i nosu - tzv. daljinska osjetila koja daju podatke o okolinskim

zbivanjima, omogućuju dodatno vrijeme za procjenu potencijalnih posljedica akcije 2.

Interoceptore:

bilježe zbivanja u unutrašnjosti organizma, tj. u dišnim, probavnim i spolnim organima te služe održanju homeostaze i reprodukciji

3.

Proprioceptore:

smješteni su u lokomotornom aparatu tj. mišićima, tetivama i zglobovima te u vestibularnom dijelu uha, a sudjeluju u obavljanju automatskih senzomotoričkih funkcija koje omogućuju pokretanje i održavanje ravnoteže Receptorne sustave prema vrsti energije koja adekvatno pobuđuje receptorske stanice dijelimo na: 1.

Elektromagnetske:

receptori u čunjićima i štapićima oka 2.

Kemoreceptore:

detektiraju promjene u kemijskom sastavu okoline (njuh) i tekućina u prvom dijelu probavnog sustava (okus) 3.

Mehanoreceptore: najbrojniji, osjetila za sluh i dodir registriraju energije izvan organizma

4.

Termoreceptore:

omogućuju svjesni osjet promjene temperature i dijele se na receptore za toplo i receptore za hladno

Adaptacija je djelomični ili potpuni gubitak osjeta zbog produženog podraživanja. Korisna je za ljudski organizam jer nam omogućuje da usmjerimo pažnju na nove informacije iz naše okoline, a da nam pritom ne smetaju oni podražaji koji su trajno prisutni. Podjela receptora na: 1.

Toničke receptore: uopće se ne adapti raju ili tek u vrlo malom stupnju dolazi do adaptacije u uvjetima produženog podraživanja, omogućuju održavanje ravnoteže i orijentaciju u prostoru, što je podražaj intenzivniji dolazi do učestalijeg izbijanja akcijskih potencijala

2.

Fazičke receptore: podložni adaptaciji, reagiraju na pojavu podražaja izbijanjem akcijskih potencijala, čim se podraživanje ustali prestaju s izbijanjem

Rekuperacija je prilagodba na mrak. Dobra rekuperacija se postiže nakon jednog sata boravka u tami, a maksimalna nakon četiri sata. Tada je osjetljivost oka oko milijun puta veća nego pri dnevnoj svijetlosti.

Za dnevno gledanje najveća oštrina je u fovei, gdje su čunjići najgušće smiješteni i gdje svaki čunjić ima svoje optičko vlakno. Za noćno gledanje najveća je osjetljivost oko 20 stupnjeva od središta fovee, gdje je najveća gustoća štapića. Zato noću oštrije vidimo ako gledamo malo u stranu. Noćno sljepilo nastaje zbog pomanjakanja unosa vitamina A u organizam koji je nužan za dobro funkcioniranje mrežnice. Čovjek ima osjetila za vid, sluh, okus, miris, dodir, toplinu i hladnoću, bol, osjetila za ravnotežu i tzv. kinestetičke osjete.

Svaki se osjetni sustav sastoji od 3 dijela: 1. osjetila koje sadrži receptore specijalizirane za primanje određenih podražaja 2. senzornog živca koji prenosi živčane impulse od receptora do mozga 3. senzornog dijela mozga gdje nastaju osjetni doživljaji 

VID

Podražaj koji izaziva osjet vida je svjetlost, a osjetni organ koji omogućuje viđenje oko. Svjetlost je elektromagnetsko zračenje određene valne duljine. Ljudsko oko opaža valne duljine od 400 do 700 nm. Valne duljine kraće od 400, a dulje od 700 nm naš vidni sustav ne može uočiti. Fizikalna svojstva važna za naš doživljaj svijetlosti su: 1. valna duljina ili udaljenost između dva vala, povezana je s doživljajem različitih boja 2. amplituda vala, određuje intenzitet svjetlosti ili količinu energije koju svjetlost sadrži Oko 90% informacija na koje obraćamo pažnju primamo vidom, a ostatak informacija   dobivamo

uglavnom slušnim senzornim modalitetom. To dokazuje činjenica da optički živac sadrži oko 900 000 vlakana, a slušni oko 30 000. Svjetlost u oko ulazi kroz zjenicu. Veličina zjenice refleksno se mijenja i tako regulira količinu svjetlosti koja ulazi u oko. Veličinu zjenice regulira mišić koji ju okružuje tj. šarenica. Nakon što je svjetlost ušla u oko, dolazi do leće. Leća je elastična struktura koja može mijenjati svoju zakrivljenost. Ona usmjerava svjetlost na mrežnicu ili retinu koja se nalazi na stražnjem dijelu oka. U mrežnici se nalaze receptorske stanice koje su osjetljive na svjetlost i čije podraživanje izaziva živčane impulse koji se vidnim živcem prenose do mozga. M jesto gdje vidni živac izlazi iz oka i gdje nema receptorskih stanica naziva se slijepa točka ili slijepa pjega.

U mrežnici se nalaze dvije vrste receptorskih stanica: štapići i čunjići. Štapići su uski i dugački, a čunjići na jednom kraju imaju malo zad ebljanje. Štapići su osjetljivi na svjetlost i omogućuju nam noćno viđenje. Ima ih oko 120 milijuna i nalaze se na periferiji mrežnice te omogućuju vid na rubovima vidnog polja. Čunjići se nalaze u sredini mrežnice i ima ih oko 6 milijuna i specijalizirani su za opažanje boja. Osobe koje imaju problema s funkcioniranjem štapića vide relativno dobro po danu, ali noću ne vide gotovo ništa. Jednako tako, imaju poteškoće u opažanju predmeta koji se nalaze na rubovima vidnog polja. Osobe kojima ne funkcioniraju čunjići imaju problema s opažanjem boja, pa nastaje poremećaj koji se

zove sljepoća za boje. Javlja se u prosjeku kod jednog od 15 muškaraca i u 1 od 100 žena. To je nasljedni poremećaj kojeg majka koja ne mora imati poremećaj prenosi gen na svoje sinove. Postoji više vrsta sljepoća za boje. Najčešće se radi o poteškoćama u razlikovanju zelene i crvene boje, nešto rjeđe do poteškoća u razlikovanju plave i žute, a izuzetno rijetko dolazi do sljepoće za sve boje.

Ishiharijeve pločice boja služe za utvrđivanje sljepoće za boje. Primarne boje su plava, zelena, crvena i žuta. Boje imaju 3 dimenzije po kojima se razlikuju: 1. ton ili boja, određuje ju valna duljina elektromagnetskog zračenja 2. saturacija ili zasićenost boje 3. svjetlina, određena je količinom svjetla koju neka površina emitira ili reflektira, bijelo ima maksimalnu refleksiju, a crno ne reflektira tj. ne emitira svjetlo

Boje koje leže jedna nasuprot drugoj na obodu kruga boja nazivamo komplementarnim bojama. Njihovim se miješanjem dobiva siva boja različitih svjetlina. Suptraktivno miješanje boja je kada komponente primarne boje, proporcionalno svojem udjelu u mješavini, apsorpcijom oduzimaju svjetlosne valove druge komponente koje bi inače refleksijom doprle do oka.

Aditivno miješanje boja nastaje pri miješanju svjetala različite boje, npr. ako u određenom omjeru projiciramo plavo i žuto svijetlo dobit ćemo bezbojno ili akromatsko sivo, dok mješavina svjetla svih boja daje bijelo. 

SLUH

Podražaj za osjet sluha je zvuk, a slušni organ je uho. Zvuk je pokretanje molekula zraka koje nazivamo zvučnim valovima. Dvije dimenzije zvučnih valova važne za naš doživljaj zvuka: 1. amplituda, određuje glasnoću zvuka, a glasnoća se mjeri u decibelima (dB) ljudi mogu čuti raspon zvukova od 0 do 140 dB zvukovi glasniji od 110 dB mogu trajno oštetiti sluh početak opasne zone je na 70 dB gubitak sluha događa se na 150 i više dB 2.

frekvencija ili učestalost zvučnih valova, određuje visinu tona, mjeri se u hertzima (Hz) ljudi mogu čuti zvukove čija se frekvencija kreće u rasp onu od 20 do 20 000 Hz

Uho je organ koji zvučne valove pretvara u živčane impulse koji odlaze do slušnog područja u mozgu. Razlikuju se 3 dijela uha: 1. vanjsko uho 2. srednje uho 3. unutrašnje uho

Zvučni valovi u uho ulaze kroz vanjsko uho do bubnjića koji se nalazi na ulazu u srednje uho. Tu bubnjić zatitra i te se vibracije prenose kroz više sićušnih koščica koje se nalaze u srednjem uhu te dolaze do unutrašnjeg uha. U pužnici koja se nalazi u unutrašnjem uhu nalaze se receptorske stanice za sluh. U pužnici se nalazi bazilarna membrana koju pokreću zvučni valovi, nakon čega se pomiču slušne dlačice koje su receptori za sluh i koje izazivaju živčane impulse u slušnom živcu. Raspon frekvencija ljudskog govora kreće se od 80 do 1100 hZ.

Zvučna poruka prenosi se brzinom ok 332 m/s. 

OSJETILO ZA DODIR

Dodirni osjeti nastaju različitim oblicima pritisaka i deformacije kože. Koža registrira bol, temperaturu predmeta koje dodirujemo i temperaturu zraka. Dodirno osjetilo - konačno osjetilo. Ono daje informacije o teksturi, čvrstoći, težini i temperaturi predmeta koje nam vid ne može pružiti. Različiti dijelovi tijela različito su osjetljivi, npr. jagodice prstiju osjetljivije su od leđa.



OSJETILA ZA NJUH I OKUS

Osjetila mirisa i okusa kao podražaje koriste kemijske molekule koje dopiru do receptora, a ne fizičke podražaje. Stoga ih nazivamo kemijskim osjetilima. Podražaj za osjet mirisa su molekule koje isparavaju pojedine supstance koje dolaze do re ceptora za njuh koji se nalaze u nosu.

Žene su u svim dobnim skupinama osjetljivijeg njuha od muškaraca. Najbolja osjetljivost je između 30 i 50 godina, a nakon 60ih godina opaža se jak pad. Kada nešto okusimo, odgovarajuća molekula određene supstance podražuje okusne receptore koji se nalaze na jeziku, a koji su smješteni u približno 10 000 okusnih pupoljaka. Postoje četiri osnovne okusne kvalitete: slatko, slano, kiselo, gorko. Receptori za slatko smješteni su na vrhu jezika, za gorko na stražnjoj strani   jezika, za kiselo na stranama jezika, a za slano na prednjem dijelu s lijeve i desne strane. 

OSJETI RAVNOTEŽE I KINESTETIČKI OSJETI

Receptori za osjet ravnoteže nalaze se u unutrašnjem uhu. Okretanje glave ili tijela dovodi do pokretanja tekućine u kanalima unutrašnjeg uha što podražuje receptorske stanice u obliku dlačica koje u mozak šalju informacije o ravnoteži. Kinestetički osjeti su osjeti za pokrete i položaj pojedinih dijelova tijela, a receptori za te osjete se nalaze po cijelom tijelu, u mišićima, zglobovima i tetivama. Oni neprekidno šalju informacije u mozak i govore mu o položaju naših organa. RAZVOJ OSJETA



Prostorna i vremenska sumacija odnose se na ra zvoj osjeta u blizini apsolutnog limena.

Prostornu sumaciju u području vida opisuje zakon: a x l = k gdje je a veličina retinalne projekcije, l je intenzitet podražaja, a k je konstanta. Vremensku sumaciju opisuje zakon: apsolutni limen za v id jednak je produktu trajanja i intenziteta podražaja. Taj zakon vrijedi za trajanje podražaja od  50ak ms.

Kad prethodno podraživanje djeluje na opažanje aktualnog podražaja govorimo o naknadnom osjetu ili pa-slici.

Kontrast je pojava u opažanju kada se visok čovjek u skupini niskih ljudi čini još višim, ili kada nam ten izgleda tamniji kad smo u bij elom nego kad odjenemo nešto tamno. 

PERCEPCIJA

Percepcija je proces kojim integriramo podatke iz više osjetnih sustava i dajemo im značenje. Tako za perceptivnu organizaciju kažemo da je način na koji naš mozak organizira pojedinačne osjete u smislene percepcije.

Percepti i emocionalni doživljaji vezani uz njih zapisuju se kao informacije u pamćenje i postaju dio našeg iskustva, a to iskustvo poslije određuje što ćemo i kako ubuduće opažati. Senzorna deprivacija ili osjetilna lišenost pojava je koja nastupa kada je podraživanje znatno reducirano ili potpuno eliminirano. U takvim uvjetima organizam ne funkcionira normalno i nastaje

poremećaj opažanja. Perceptivni sustav ima dva osnovna međusobno povezana zadatka: 1. prepoznati oblik onoga što opažamo 2.

locirati ga u prostoru

Geštaltizam je pravac u psihologiji čija je osnovna ideja da naša percepcija nije jednostavan zbroj pojedinačnih osjeta iz kojih je sastavljena već da u procesu percipiranja čovjek formira smislene cjeline. Gestalt psiholozi su zaključili da je cjelina važnija od zbroja njezinih dijelova te su pokazali da se cjelina percipira i kad nedostaju dijelovi, npr. isprekidani krug skloni smo vidjeti kao potpunu figuru, a ne kao skupinu crtica. Načela po kojima razlikujemo figuru od pozadine prema gestalt psiholozima su: 1. 2. 3. 4. 5. 6.

blizina - sklonost grupiranju predmeta u cjelinu koji su blizu jedan drugome sličnost - sklonost grupiranju predmeta koji slično izgledaju dobar pravac - sklonost percipiranja niza točaka ili crta na pravcu kao da su cjel ina simetrija - ako niz elemenata tvori simetričnu figuru, doživjet ćemo ga kao cjelinu zatvaranje - tendecija grupiranju elemenata tako da c jelina bude zatvorena figura zajednička sudbina - sklonost percipiranju elemenata koji se kreću zajedno kao da prip adaju istoj skupini

Razlikovanje lika od pozadine proces je koji je naslijeđen i teče automatski. Tamo gdje se jasno mijenjaju bridovi sjena tj. gdje su velike promjene intenziteta svijetla, opaža se lik. Postoje tzv. reverzibilne figure gdje opažamo da se naizmjence percipiraju dvije pojave kao figure. 

ZNAKOVI DUBINE

Dijele se na binokularne i monokularne. Binokularni se temelje na informacijama iz oba oka, a monokularni su znakovi dubine koji se mogu opaziti jednim okom. Binokularni znakovi: 1. binokularna disparantnost - odnosi se na razlike u onome što se projicira u lijevo i desno oko 2. konvergencija oka - pri usmjeravanju oka na jednu točku imamo kinestetičku povratnu informaciju o njezinoj udaljenosti, što je predmet bliži jača je konvergencij a Monokularni znakovi: 1. relativna veličina - manje objekte opažamo kao da su udaljeniji 2. pokrivanje - predmet koji prekriva drugi opažamo bližim 3. relativna visina - predmet koji se čini bližim horizontu percipira se kao udaljeniji 4. linearna perspektiva - objektivno paralelne crte poput rubova ceste konvergiraju s

udaljenošću 5.

zasjenjenje i sjene - predmet koji priječi dolazak svjetla na drugi bliži je, kao što je to i

predmet čija sjena pada na drugi 6.

paralaksa predmeta ili relativno gibanje - kad se krećemo, čini nam se kao da se bliži

predmeti kreću brzo u suprotnome smjeru, dok se udaljeniji predmeti kreću polagano u istome smjeru kao i mi, vrlo udaljeni predmeti izgledaju kao da se uopće ne kreću Do percepcije pokreta dolazi na više načina: 1. 2.

naša je glava nepomična, a slika predmeta kreće se preko mrežnice oka stroboskopsko gibanje - paljenjem jednog svijetla u tami i uz mali vremenski pomak

paljenjem drugog svijetla blizu mjesta onoga prvog percipirat ćemo kretanje svjetla s jednog na drugo mjesta, redanje niza nepomičnih fotografija od kojih je svaka malo drugačija od 3.

prethodne dobivamo stroboskopski pokret koji nazivamo filmom inducirani pokret, spada u vizualne iluzije



PERCEPTIVNA KONSTANTNOST

Perceptivna konstantnost pojava je koja se očituje u nepromjenjivosti naše percepcije usprkos velikih promjena u podražajima koji stižu do naših osjetila. Mi na konstantan način percipiramo svjetline, boje, oblike i veličine okolnih predmeta i to nam omogućuje da u najvećem broju slučajeva točno prepoznajemo objekte u našoj okolini 

PERCEPTIVNE VARKE

Perceptivne varke ili iluzije su pojave do kojih dolazi kada naše percepcije ne odgovaraju u potpunosti onome što bi se moglo očekivati na temelju logične analize podražajne situacije. Kod perceptivnih varki naš perceptivni sustav podražaje interpretira na neobičan način. Treba ih razlikovati od halucinacija.

Halucinacije su perceptivni doživljaji do kojih dolazi bez prisustva podražaja kada npr. netko čuje zvuk iako do njegovih ušiju nije ne dopiru zvučni valov i. 1. 2.

kada vidimo nešto čega nema, Heringova iluzija kada geometrijske oblike možemo vidjeti na više načina, Neckerova kocka i Schroderove stube

3. 4. 5.

kada slike možemo vidjeti na više načina kada pogrešno prosuđujemo veličinu, Muller -Lyerova i Ponzova varka nemoguće slike