SIGMUND FREUD – Nelagodnost u kulturi I - Poslao prijatelju rukopis o kojemu RELIGIJU proglašava iluzijom. Prijatelj mu zamjera što nije poklonio pažnju pravom izvoru religioznih osjećanja. Prijatelja to osjećanje nikada nije napustilo, a mnogi su mu potvrdili njegovo postojanje. Zato mora pretpostaviti da postoji i u milijuna ljudi. Religiozno je osjećanje osjećaj vječnosti, to je osjećanje o nečemu bezgraničnom. Ljudi se mogu nazvati religioznim čak i ako se odriču svake vjere i svake iluzije. Religiozno je osjećanje osjećanje neraskidive povezanosti i pripadanja cjelini. Freud i dalje ne vjeruje da je takvo osjećanje primarno, ali ne želi poricati njegovo postojanje kod drugih. Spoznaja o svojoj povezanosti s okolnim svijetom putem neposrednog osjećanja zvuči strano. Ni u što nismo sigurniji kao u osjećanje samoga sebe. Ovo JA nam izgleda samostalno, jedinstveno i dobro ograničeno od svega drugoga. Ali psihoanaliza je pokazala da je to varka te da Ja prelazi u Ono. Ja je ipak prema vani jasno i oštro ograničeno. Iznimka od toga je zaljubljenost kada se čini da granica između Ja i objekta iščezava pa zaljubljenik smatra da su Ja i Ti jedno. Patologija je pokazala više stanja u kojima granica između Ja i vanjskoga svijeta postaje neodređena ili se granice pogrešno utvrđuju. U takvim nam slučajevima dijelovi vlastitog tijela izgledaju strani, a dijelovi vlastitog duševnog života kao da ne pripadaju našem Ja. I osjećanje svoga Ja je, dakle, podložno poremećajima, granice toga Ja nisu stalne. Osjećanje svoga Ja u odraslog čovjeka nije moglo biti takvo od početka. Dojenče još ne razlikuje svoje Ja od vanjskog svijeta kao izvora osjećanja koji na njega nadiru. To nauči postepeno, odgovarajući na razne podražaje. Ja se prvi puta suočava s «objektom» koji dolazi «izvana» kada plačom natrag traži majčinu dojku. Nakon toga se suočava i s neizbježnim osjećajima boli i neprijatnosti. Tada nastaje težnja da se od Ja odvoji sve što može postati izvorom neprijatnog. Namjernim upravljanjem osjetilne djelatnosti i odgovarajućom mišičnom aktivnošću može se naučiti razlikovati unutrašnje (ono što pripada svome Ja) od vanjskog (ono što dolazi iz vanjskog svijeta). Ja se, dakle, odvaja od vanjskog svijeta; u početku sadrži sve, a kasnije odvaja od sebe jedan vanjski svijet. Naše današnje osjećanje svoga Ja samo je zakržljali ostatak jednog mnogo šireg osjećanja. Je li se primarno osjećanje svoga Ja održalo u duševnom životu ljudi? Živi li ono prvobitno i dalje pored kasnijih oblika koji su postali od njega? U duševnom je životu to česta pojava (npr. jedan dio nekog nagona može ostati nepromijenjen, dok se drugi dio dalje razvija). U duševnom životu ne može propasti ništa što je jednom nastalo. Na neki način sve ostaje sačuvano, a u povoljnim uvjetima opet može izaći na vidjelo. Zato je zabluda da zaboravljanje znači uništenje upamćenog! U duševnom biću, pored posljednje faze razvoja, još i dalje postoje i sve prethodne. U fizičkom životu, za razliku od psihičkoga, nije moguće očuvanje svih prethodnih stupnjeva pored krajnjeg (npr. nestajanje embriona, dječjih kostiju). Dakle, u duševnom životu prošlost može biti očuvana, tj. ne mora biti bezuslovno uništena. Možda je i moguće da nešto staro u psihi bude toliko izbrisano ili istrošeno da se više nikakvim postupkom ne može oživjeti, ali o tome ne znamo ništa. S kojim se pravom osjećanje smatra izvorom potrebe za religijom? Potreba za religijom potječe od djetinjaste bespomoćnosti koja je pobudila čežnju za ocem. Zajedničko je osjećanje vjerojatno naknadno dospjelo u vezu s religijom.
1
II Za običnog je čovjeka religija sistem učenja i obećanja koji mu, s jedne strane, objašnjava zagonetku ovoga svijeta, a s druge ga strane uvjerava da će odricanje u ovom svijetu biti nadoknađeno na drugom svijetu. No to je sve toliko djetinjasto i daleko od istine! Život kakav nam je dosuđen previše je težak za nas i donosi nam previše bola i razočaranja. Kako bismo ga podnijeli, koristimo ublažavajuća sredstva: a) velika odricanja, koja nam omogućuju da potcijenimo svoju blijedu, b) zamjene za zadovoljenje, koja umanjuju blijedu; c) opojna sredstva, koja nas čine neosjetljivim za blijedu. U tom redu nije lako odrediti mjesto religiji, ali opet, samo religija zna dati odgovor o smislu života. Ljudi teže za SREĆOM, a ta težnja ima dvije strane: pozitivan cilj (doživljavanje snažnih zadovoljstava) i negativan cilj (odsustvo boli i nezadovoljstva). Sreća se u užem smislu riječi odnosi samo na ovo prvo. Ono što se naziva srećom potječe obično od iznenadnog zadovoljenja jako nagomilanih potreba, a po svojoj je prirodi moguća samo kao epizodičan fenomen. Budući da mi u jednom stanju možemo uživati vrlo malo, naše su mogućnosti sreće ograničene već samom našom konstitucijom. PATNJA prijeti s tri strane: a) iz vlastitog tijela, predodređenog za raspadanje i nestajanje; b) iz vanjskog svijeta; c) iz odnosa s drugim ljudima. Patnju često smatramo nepotrebnim dodatkom te pod njezinim pritiskom postajemo umjereniji u svojim zahtjevima za srećom. Ljudi se često smatraju sretnim ako su izbjegli nesreću i prebrodili nevolju. Tako je zadatak izbjegavanja patnje potisnuo u pozadinu postizanje zadovoljstva. Najneposrednija zaštita od patnje je osamljenje, udavaljavanje od drugih. Sreća koja se postiže tim putem je sreća spokojstva. Drugi i bolji način zaštite od patnje je taj da se krene u napad na prirodu i potčini je ljudskoj volji. Tada čovjek surađuje sa svima na postizanju sreće svih. Najinteresantnije su one metode zaštite od patnje koje pokušavaju da utječu na vlastiti organizam. Najuspješnije u tom smislu djeluje kemijska metoda – intoksikacija. Ona podrazumijeva materije koje tijelo ne sadrži, a svojim prisustvom u krvi stvaraju osjećanje zadovoljstva te sprečavaju pojavu nezadovoljstva. Zahvaljujući njima, ne postiže se samo zadovoljstvo, već i nezavisnost od vanjskog svijeta, jer čovjek u svako doba može izbjeći pritisak realnosti i naći utočište u nekom vlastitom svijetu. Jednog dijela patnje može se osloboditi UTJECAJEM NA NAGONE. Taj način obrane od patnje nije usmjeren na aparat osjećanja, već pokušava zagospodariti unutrašnjim izvorima potreba. Eksterno se to događa kada se nagoni umrtve (orijentalna filozofija – joga). Kada se UPRAVLJA NAGONIMA, ne odustaje se od nagona da se postigne zadovoljenje, a postiže se i određena zaštita od patnji, jer se nezadovoljenje zauzdanih nagona ne doživljava s toliko bola kao nezadovoljenje slobodnih. U zamjenu za to, opadaju mogućnosti uživanja. Osjećanje sreće zadovoljenjem divljeg nagona neusporedivo je intenzivnije nego zadovoljenjem obuzdanog nagona. Obrana od patnje PREMJEŠTANJEM LIBIDA sastoji se u premještanju nagonskih ciljeva tako da ih ne može pogoditi odbijanje iz vanjskog svijeta. Pritom najviše postiže onaj koji može dovoljno povisiti udio zadovoljstva iz izvora psihičkog i intelektualnog rada. Slabost je ove metode nemoućnost široke primjene. Ona je pristupačna samo malobrojnima koji imaju naočitu podlogu i obdarenost, ali ni njima nije u stanju obezbijediti potpunu zaštitu od patnji i obično otkaže kada vlastito tijelo postane izvor patnji. Premještanje je libida pribavljanje zadovoljstva iz unutrašnjih, psihičkih zbivanja kako bi se postigla nezavisnost od vanjskoga svijeta. Tu se labavi veza s realnošću, jer se zadovoljenje postiže pomoću iluzija. Oblast iz koje potječu iluzije je svijet fantazija, a fantazija zadovoljava želje koje je teško ispuniti. Vrrhunac zadovoljstava postignutih putem fantazije jest uživanje u umjetničkim djelima. Ipak, umjetnost može biti samo privremeno utočište od životnih nedaća.
2
Još jedan postupak je PREKIDANJE svih veza S REALNOŠĆU. Po njemu je realnost izvor svih patnji i jedini neprijatelj pa uz nju nije moguće živjeti. On tko želi biti sretan mora prekinuti sve veze s realnošću. Čovjek može okrenuti leđa svijetu ili preinačiti svijet i umjesto njega izgraditi drugi, bolji svijet. Tko iz očaja pođe tim putem prema sreći, neće ništa postići. I veći broj ljudi može pokušati zajednički sebi obezbijediti sreću i zaštitu od patnji sumanutim iskrivljavanjem stvarnosti. Ludilo mase takve vrste su i ljudske religije! Tehnika zaštite od patnje je i LJUBAV, koja teži za nezavisnošću od sudbine i radi toga prenosi zadovoljenje u unutrašnje duševne procese. Pri tome se koristi premještanjem libida, ali se ne odvraća od svijeta, već prijanja uz njegove objekte i postiže sreću iz osjećajnog odnosa prema njima. Ljubav se ne zadovoljava izbjegavanjem neprijatnosti, već se radije čvrsto drži strasnog stremljenja pozitivnom postizanju sreće. Ljubav koja pruža najsnažniji doživljaj osjećanja zadovoljstva je spolna ljubav. Ova je tehnika vrlo slaba jer nikada nismo slabije zaštićeni od patnje nego kada volimo, nikad nesretniji nego kad izgubimo voljeni objekt ili njegovu ljubav. UŽIVANJE U LIJEPOME (estetski stav u odnosu na životni cilj) pruža slabu zaštitu od patnji kojima smo izloženi, ali nam ipak može mnogo toga nadoknaditi. Uživanje u lijepom ima obilježje jednog posebnog, blagog opojnog osjećanja. Nije jasna nikakva korist od ljepote, niti se uviđa da je ona nužna za kulturu, ali se kultura bez nje ipak ne može zamisliti. Nauka o estetici proučava uslove pod kojima se doživljava lijepo, ali nije mogla objasniti prirodu i porijeklo ljepote. Izgleda da je njezin začetak u oblasti seksualnih osjećaja. Program – koji nam nameće princip zadovoljstva – da postignemo sreću ne može se ispuniti, pa ipak ne smijemo napustiti napore da se ispunjenju približimo na ovaj ili onaj način. Možemo ići veoma različitim putovima, odabrati pozitivan cilj: postizanje zadovoljstva, ili negativan cilj: izbjegavanje nezadovoljstva. Nijednim od načina ne možemo postići sve što želimo. Za sreću ne postoji savjet koji odgovara svima. Svatko mora pronaći vlastiti način kako da postane sretan. Radi se o tome koliko realnog zadovoljenja od svijeta netko može očekivati i u kolikoj je mjeri spreman postati nezavisan od njega ili ga izmijeniti prema svojim željama. U tome će važnu ulogu, osim vanjskih okolnosti, odigrati psihička konstitucija pojedinca. Npr. čovjek koji je pretežito erotičan uspostavit će osjećajne veze s drugim ljudima. Narcističan je čovjek sam sebi dovoljan pa će osnovna zadovoljenja tražiti u vlastitim unutrašnjim duševnim zbivanjima. Uspjeh nikada nije siguran te zavisi od mnogih momenata, ali najviše od sposobnosti psihičke konstitucije da prilagodi svoje funkcije okolini i da nju iskoristi za pribavljanje zadovoljstva. Čovjek s naročito nepovoljnom nagonskom konstitucijom koji nije kako treba prerasporedio svoje libidinozne komponente imat će poteškoća u postizanju sreće, naročito ako je suočen s teškim zadacima. RELIGIJA sužava igru izbora i prilagođavanja, jer nameće svima na isti način svoj put za postizanje sreće i zaštitu od patnji. Njezina se tehnika sastoji u potcjenjivanju vrijednosti života i sumanutom izopačavanju slike realnog svijeta. Uvlačenjem u jedno masovno ludilo, religija uspjeva mnoge ljude poštediti individualne neuroze! Ali ništa više.
3
III Tri su IZVORA naših PATNJI: a) premoć prirode, b) trošnost našeg tijela, c) nesavršenstvo ustanova koje upravljaju vezama među ljudima u porodici, državi i društvu. Prva dva izvora moramo priznati i prepustiti se neizbježnom. Prirodu nećemo nikada potpuno savladati, a naš organizam, koji je i sam dio te prirode, uvijek će ostati prolazan i ograničen u mogućnostima i prilagođavanju. U tom smislu možemo djelovati samo tako da se oslobodimo nekih patnji, a druge da ublažimo. Prema trećem izvoru patnje trebamo se postaviti sasvim drugačije, tj. nikad ga ne trebamo prihvatiti. Ustanove koje smo stvorili trebaju biti za zaštitu i dobrobit svih nas. Veliki dio krivice za našu bijedu nosi naša KULTURA. Bili bismo sretniji kada bismo ju napustili i našli se u primitivnim uslovima. Čovjek postaje neurotičan jer ne može podnijeti odricanja koje mu je nametnulo društvo radi postizanja svojih kulturnih ideala. Neprijateljski aspekt kulture pojavio se već u vrijeme kada je kršćanstvo pobijedilo nad poganstvom i obezvrijedilo zemaljski život. Negativno djelovanje kulture očituje se i u uspjesima istraživačkih putovanja i dodirima s primitivnim narodima i plemenima. Pored toga, postoji i drugi moment razočaranja. Posljednje generacije ljudi ostvarile su ogroman napredak prirodnih nauka i učvrstile svoju vlast nad prirodom, ali to nije povećalo obujam zadovoljstava očekivanih od života niti ih učinilo sretnijim. Iz toga se može izvesti zaključak da vlast nad prirodom nije jedini preduslov ljudske sreće i jedini cilj kulture. Mi se ne osjećamo dobro u našoj današnjoj kulturi, iako je vrlo teško prosuditi jesu li se ljudi u prošlosti osjećali sretnijima i kakav su udio u tome imali uslovi njihove kulture. «Kultura» označava cjelokupni zbir postignuća i ustanova u kojima se naš život razlikuje od života naših životnih predaka i koje služe dvjema svrhama: zaštiti čovjeka od prirode i uređenju odnosa među ljudima. Kulturnim smatramo sve radnje i vrijednosti koje služe čovjeku. Prva djela kulture bila su upotreba alata, zauzdavanje vatre, izgradnja naselja. Ovim je čovjek utro putove kojima od tada stalno ide sve dalje. Na početku je čovjek bogovima pripisivao sve što je izgledalo nedostižno željama ili mu je bilo zabranjeno pa su bogovi bili ideali kulture. Sada se i sam približio ispunjenju tih ideala, tako reći i sam je postao bog, ali se ne osjeća sretnim. Buduća će vremena donijeti novi veliki napredak u kulturi i povećati još više sličnost bogu. Glavni zahtjev prema kulturi jest i sprovođenje svega onoga što je čovjeku KORISNO. No imamo i neke druge zahtjeve. Tako kulturnim nazivamo i kada vidimo da je čovjekova pažnja posvećena stvarima koje baš ni po čemu nisu korisne, ali su lijepe (npr. ukrašenost prozora cvijećem). Mi, dakle, zahtjevamo da kulturan čovjek bude poštovatelj LJEPOTE kada na nju naiđe u prirodi i da ju ostvaruje na predmetima. Također zahtijevamo da vidi znakove ČISTOĆE i REDA, koji se tiču i ljudskog roda. Dok čistoću ne možemo očekivati u prirodi, red predstavlja oponašanje prirode. Red je neka vrsta prisile ponavljanja, koja na temelju jednom uspostavljenog poretka određuje kada, gdje i kako nešto treba učiniti. On ljudima omogućava da koriste prostor i vrijeme, a pritom im štedi fizičku snagu. Zahtjev je kulture i POŠTOVANJE te njegovanje viših psihičkih djelatnosti, intelektualnih, naučnih i umjetničkih postignuća kao i ideja (religiozni sistemi, filozofske spekulacije, ljudski ideali). Tu su kao zahtjev kulture i uređeni ODNOSI među ljudima te društveni odnosi. Kultura se javlja u trenutku prvog pokušaja da se urede društveni odnosi. Kada ne bi bilo toga pokušaja, odnosi bi bili podređeni samo volji pojedinca. Zajednički život ljudi moguć je tek kada se sakupi većina koja je jača od bilo kojeg pojedinca i koja je ujedinjena protiv svakog pojedinca. Zato je zamjena moći pojedinca zajednicom i ograničavanje mogućnosti zadovoljenja članova zajednice odlučan korak za kulturu. Sljedeći zahtjev kulture je PRAVDA, tj. osiguranje da jednom stvoreni poredak neće biti skršen u korist pojedinca. Krajnji ishod treba biti ZAKON kome su svi doprinijeli.
4
OSOBNA SLOBODA nije proizvod kulture. Ona je najšira bila prije pojave bilo kakve kulture, iako je onda bila bez vrijednosti jer je čovjek jedva bio u stanju da ju brani. Razvojem kulture osobna sloboda doživljava ograničenja, a pravda zahtijeva da nitko ne bude pošteđen tih ograničenja. Težnja za slobodom može značiti pobunu protiv neke postojeće nepravde i tako biti korisna za daljnji razvoj kulture. Ali isto tako može poticati iz ostataka prvobitne ličnosti nezauzdane kulturom i tako postati osnova neprijateljstva prema kulturi, pobuna protiv određenih oblika i zahtjeva kulture ili protiv kulture uopće. Čovjek će uvijek braniti svoje zahtjeve za osobnom slobodom pred voljom mase. Zato je borba čovječanstva često usredotočena na pronalaženje sretnog poravnanja između individualnih i kulturnih zahtjeva mase. Pitanje je samo može li se to poravnanje postići kroz neki oblik kulture ili se sukob ne može riješiti. Kultura prouzrokuje promjene na nagonskim sklonostima čije je zadovoljenje zadatak našeg života. Ponekad je to djelovanje toliko jako da se umjesto nagona pojavljuje ono što nazivamo karakternim svojstvima pojedinaca. SUBLIMACIJA NAGONA važna je za kulturni razvitak jer omogućuje da više psihičke, naučne, umjetničke i ideološke aktivnosti postignu značajnu ulogu u kulturnom životu. Može se čak reći da je sublimacija nagona sudbina nagona iznuđena kulturom. No nemoguće je uvidjeti u kolikoj je mjeri kultura izgrađena na odricanju od nagona i njihovom nezadovoljenju.
5
IV Kako je nastala KULTURA i čime je određen njezin razvojni put? Kako bi radom poboljšao svoju sudbinu na zemlji, pračovjek je stekao naviku osnivanja PORODICE. Članovi porodice bili su njegovi prvi pomagači i suradnici s kojima je korisno živjeti. Osnivanje porodice bilo je u vezi i s zadovoljenjem spolne potrebe. Mužjak je uz sebe želio zadržati ženku kao seksualni objekt, a ona je morala ostati uz njega ako nije htjela da se odvoji od mladunaca. Volja oca je, dakle, bila neograničena. (Sljedeći je stupanj zajedničkog življenja bilo bratstvo – savladavši oca, sinovi su otkrili da ujedinjeni mogu biti jači od pojedinca). Život ljudi u zajednici bio je, dakle, dvojako utemeljen: a) prisilom na rad, što je nametala vanjska nužda i b) silom ljubavi, zbog koje se čovjek nije htio lišiti žene, a žena djeteta. Prvi uspjeh kulture bio je to što veći broj ljudi mogao ostati u zajednici. Veoma malom broju ljudi njihova konstitucija omogućava da nađu sreću putem LJUBAVI. Te osobe postaju nezavisne od sudjelovanja objekta, jer cilj da budu voljeni premještaju na vlastito voljenje. Oni se zaštićuju od gubitka ljubavi time što svoju ljubav ne usmjeravaju na pojedinačne objekte, već podjednako na sve ljude. Oni izbjegavaju razočaranja genitalne ljubavi time što je odvrate od njezinog seksualnog cilja, a nagon pretvore u stremljenje sa zaprečnim ciljem. Na taj način postižu jedno stanje ujednačenog osjećanja nježnosti koje nema mnogo sličnosti s genitalnom ljubavi. Ljubav koja je izgradila porodicu ostaje u svome prvobitnom vidu, u kojem se ne odriče seksualnog zadovoljstva, ali i u svojoj modifikaciji, tj. nježnosti sa zaprečnim ciljem. Ljubav je veza između muškarca i žene koji su na temelju svojih seksualnih potreba zasnovali porodicu, ali i pozitivna osjećanja između roditelja i djece, braće i sestara. Tu ljubav opisujemo kao ljubav sa zaprečnim ciljem, kao NJEŽNOST. Ljubav sa zaprečnim ciljem prvobitno je također bila potpuno osjetilna ljubav i još je uvijek takva u nesvijesti. Obje te ljubavi, potpuno osjetilna i ona sa zaprečnim ciljem, djeluju i izvan porodice. Osjetilna ljubav vodi osnivanju novih porodica, a ona sa zaprečnim ciljem uspostavljanju prijateljstava. Tijekom razvoja odnos ljubavi prema kulturi gubi svoju jednosmislenost. S jedne se strane ljubav suprotstavlja interesima kulture, a s druge strane kultura ugrožava ljubav osjetnim ograničenjima. To se npr. vidi u sukobu koji nastaje između porodice i veće zajednice. Kultura ima zadatak da ljude udružuje u nove velike zajednice, ali porodica ponekad ne želi ispustiti pojedinca (pogotovo ako je prisnija povezanost članova porodice). Sukob nastaje i kada se žena zbog zahtjeva kulture osjeća potisnutom u pozadinu pa prema kulturi zauzima neprijateljski stav. Naime, kultura muškarcima nameće sve teže zadatke i primorava ih da raspoređuju svoj libido i sublimiraju nagone, što ih otuđuje od dužnosti muža i oca. Kultura ograničava SEKSUALNI život na više načina: 1) zabrana incestuoznog izbora objekta, što je možda najveće sakaćenje koje je ikad pretrpio ljudski ljubavni život; 2) osuđena pojava dječjeg seksualnog života, jer je obuzdavanje seksualnih nagona odraslih bezizgledno ako nije pripremljeno u djetinjstvu; 3) spolno zreloj osobi izbor objekta ograničen je na suprotan spol, a većina ekstragenitalnih načina zadovoljenja zabranjena je kao perverzija; 4) zahtjev da seksualni život ne može za biti jednoobrazan za sve ne vodi računa o neujednačenostima urođene i stečene seksualne konstitucije ljudi i priličnom broju oduzima seksualno uživanje pa tako postaje izvor teške nepravde; 5) i heteroseksualna ljubav, koju je mimoišla zabrana, okrnjena je ograničenjima legitimnosti i monogamije; 6) seksualni su odnosi dozvoljeni samo na osnovu jedne jedanput uspostavljene i neraskidive veze muškarca i žene, a seksualnost ne smije biti izvor zadovoljenja, već razmnožavanja. To se sve nije moglo sprovesti. Samo su se slabići priklanjali tolikom potkresivanju svoje seksualne slobode. Kulturno društvo bilo je primorano da šuteći prelazi preko mnogih ograničenja koje bi moralo progoniti. U svakom slučaju, seksualni je život čovjeka teško oštećen, a značaj seksualnog života kao izvora osjećanja sreće je znatno umanjen!
6
V Kultura i ljubav razlikuju se u tome što je ljubav odnos između dviju osoba gdje je treća suvišna ili smeta, a kultura počiva na vezama između većeg broja ljudi. Ljubavnom paru nije potreban okolni svijet (pa čak ni zajedničko dijete) da bi se osjećali sretnim, taj je par dovoljan samom sebi. Ne postoji savršena kulturna zajednica, koju bi sačinjavale libidinozno zasićene ličnosti međusobno povezane zajedničkim radom i interesima. Kultura nameće libido sa zaprečnim ciljem da bi prijateljstvom ojačala društvene veze. Da bi se ostvarila ova nastojanja, potrebno je ograničenje seksualnog života. Jedan od tzv. zahtjeva ideala kulturnog života je: «VOLI BLIŽNJEGA SVOGA KAO SAMOGA SEBE». Zašto bismo to činili? Što će nam to pomoći? Kako ćemo to uopće uspjeti? Ako volim drugoga, on to nečim mora zaslužiti. On zaslužuje ljubav ako mi je po svojim osobinama toliko sličan da u njemu mogu voljeti sebe, ako je mnogo savršeniji od mene pa u njemu mogu voljeti ideal vlastite ličnosti ili ako je sin moga prijatelja. Ali ako mi je tuđ, ako me nije uspio privući nekom svojom vrijednošću ili značajem, teško ću ga moći voljeti. Stranac uopće nije vrijedan ljubavi, čak prije zaslužuje moje neprijateljstvo pa čak i mržnju. On će mi učiniti štetu ako mu to donosi korist ili čini zadovoljstvo. No ako stranac prema meni pokaže obzir i pruži mi zaštitu, vratit ću mu na isti način. Dakle, zapovijed treba glasiti: «Ljubi bližnjega svoga koliko tvoj bližnji ljubi tebe!» Još smiješnija zapovijed od one prve je: «LJUBI SVOGA NEPRIJATELJA!» Čovjek nije krotko biće kome je potrebna ljubav, a zna se i braniti ako ga netko napadne. On je zbog svojih nagonskih svojstava sklon AGRESIJI. Bližnji mu ne predstavlja samo mogućeg pomagača i seksualni objekt, već i iskušenje da na njemu zadovolji svoju agresiju, da bez naknade iskoristi njegov rad, da prisvoji njegovu imovinu, da ga ponizi, da mu pričini bol, da ga muči i ubije. Homo homini lupus! Postojanje te sklonosti agresiji remeti naše odnose s bližnjima, a kulturnu zajednicu stavlja u opasnost od raspada. Zajednički radni interesi ne bi je održali, jer su strasti pristekle iz nagona jače od interesa koje nalaže razum. Kultura stoga mora učiniti sve kako bi ograničila agresivni nagon. Zato nameće metode koje će ljude nagnati identifikaciji i ograničiti njihov seksualni život. Takvim nastojanjima kultura do sada nije mnogo postigla usprkos svim naporima. Komunisti smatraju da su otkrili put otklanjanja zla. Oni tvrde da je čovjek nedvosmisleno dobar prema drugima. Ustanova je PRIVATNE SVOJINE pokvarila njegovu prirodu, jer posjedovanje osobne svojine jednima daje moć i iskušenje da zloupotrebe druge. S ukidanjem osobne svojine i proglašavanjem svih dobara zajedničkim nestat će zlonamjernost i neprijateljstvo među ljudima. No postavke su toga sistema neodržive iluzije. Oduzimanjem privatne svojine ljudskoj se težnji za agresijom oduzima jedno oruđe, ali to nimalo ne mijenja razlike u moći i utjecaju agresije. Nju nije stvorila svojina. Ona je vladala već u pradavnim vremenima kada je imovina bila još veoma oskudna, a može se vidjeti već u dječjoj sobi. Ljudima se nije lako odreći zadovoljenja svojih agresivnih sklonosti jer se pri tom ne osjećaju dobro. Ako kultura zahtijeva tolike žrtve od agresivnih sklonosti ljudi, jasno je da se čovjek u njoj ne može osjećati sretnim. Pračovjeku je bilo lakše jer nije znao za OGRANIČENJA nagona, ali je njegova sigurnost da uživa u takvoj sreći bila vrlo mala (u praporodici je takvu slobodu nagona imao jedino poglavar, dok su svi ostali bili ropski potčinjeni). Primitivnim narodima ne treba zavidjeti na slobodi nagonskog života. Oni su bili podređeni nekim drugim ograničenjima, koja su možda još strožija nego u suvremenog kulturnog čovjeka. S pravom prigovaramo današnjem stanju kulture da premalo ispunjava naša očekivanja da izgradi život u kojemu ćemo biti sretni te da dozvoljava mnogo patnje koja bi se vjerojatno mogla izbjeći. Ali to ne znači da smo neprijatelji kulture! Smijemo očekivati da ćemo postepeno izvršiti određene PROMJENE u našoj kulturi. Ali možda ćemo se pomiriti i s idejom nerješivih teškoća vezanih uz kulturu.
7
VI Dvije su vrste nagona: a) JA-NAGONI, koje teže da održe pojedinca (npr. glad) i b) OBJEKTALNI NAGONI, koje teže da održe vrstu (npr. ljubav). LIBIDO je energija objektalnih nagona, tj ljubavi, Erosa. U objektalne nagone spada i SADIZAM, koji odudara od drugih nagona te vrste jer mu cilj nije ljubav, iako očito pripada seksualnom životu. Po nekim je osobinama čak blizak Ja-nagonima i očito srodan s nagonom vladanja, jer nema libidinoznih težnji. U Ja-nagone spada NARCIZAM. To je zapravo stav da je i Ja prožeto libidom koje čini njegov glavni dio. Taj se narcistički libido upravlja k objektima i postaje tako objektalni libido, ali se opet može ponovno preobratiti u narcistički libido. Svi nagoni ne mogu biti istog porijekla. Osim EROSA (nagona održanja žive materije i stvaranja sve većih jedinki) postoji i njemu suprotan nagon, NAGON SMRTI (teži razgraditi jedinke i vratiti ih u prvobitni neorganski oblik). Dok Eros djeluje upadljivo i dosta jasno, nagon se smrti jednim dijelom bučno usmjerava protiv vanjskog svijeta i pojavljuje kao nagon agresije i destrukcije, a drugim se dijelom javlja kao nečujno razaranje u unutrašnjost živog bića. Ako se ograničava agresija upravljena na vanjski svijet, istodobno se povećava samorazaranje. Iz toga se vidi kako se obje vrste nagona – Eros i nagon smrti – rijetko pojavljuju međusobno odvojene, već se stapaju, ali u različitim, veoma promjenjivim količinskim odnosima. Primjer je tog stapanja SADIZAM kao legura ljubavne čežnje i nagona destrukcije. U MAZOHIZMU pak postoji veza destruktivnosti okrenute unutra i seksualnosti. Ako nije obojen erotski, nagon destrukcije okrenut unutra obične promakne opažanju. Nagon smrti shvaćamo mnogo teže jer ga naslućujemo samo kao ostatak u pozadini Erosa. Ako ga ne izda legura s Erosom, on ostane nezapažen. Najjasniji uvid u njegovu bit i odnose s Erosom dobijemo kroz sadizam gdje on izopačuje smisao erotskog cilja, a pri tome potpuno zadovoljava seksualne želje. Čak kada se i pojavi bez ikakvog seksualnog stremljenja, u slijepom bijesu razaranja, nije moguće predvidjeti da je njegovo zadovoljenje povezano s velikim narcističkim uživanjem, jer svome Ja ispunjava stare želje svemoći. Dakle, čak i kad je umjeren, zauzdan i zapriječen u postizanju cilja, nagon će razaranja omogućiti svome Ja da zadovolji životne potrebe i zavlada prirodom. Sklonost je AGRESIVNOSTI osnovni, samostalni nagon u čovjeka, ali i najveća prepreka kulturi. Kultura je proces u službi Erosa koji teži sakupiti izdvojene pojedince, porodice, plemene i narode u velike cjeline. Ali tome se opire ljudski nagon agresije, neprijateljstvo jednoga prema svima i svih prema jednome. Nagon je agresije glavni predstavnik nagona smrti! Kultura pokazuje borbu između Erosa i smrti, nagona života i nagona razaranja, koja se odigrava među ljudima. Zato se razvoj kulture može označiti kao borba ljudskog roda za život!
8
VII Kakvim se SREDSTVIMA služi kultura da bi sputala, učinila bezopasnom ili možda otklonila agresiju koja joj se ispriječila? Agresiju introjiciramo i internaliziramo, vraćamo ju onamo odakle je potekla i okrećemo ju protiv vlastitoga Ja. Tu ju preuzima jedan dio toga Ja, tj. NAD-JA , koji se suprotstavlja preostalom dijelu Ja i kao «SAVJEST» na njega ustremljuje agresivnost. Napon koji se javlja između strogog Nad-ja i pokorenog Ja osjećanje je krivice, koje se javlja kao potreba za kaznom. Kultura, dakle savladava pojedinčevu želju za agresijom tako što ju oslabi, razoruža i nadzire pomoću pojedinčevog Nad-ja. Čovjek će reći da se osjeća KRIVIM ako je uradio nešto što se smatra «rđavim». No čovjek se može osjećati krivim i ako je samo uvidio svoju namjeru da učini takvo nešto. Treba odbaciti postojanje urođene sposobnosti razlikovanja dobrog od rđavog. Naime, zlo često ne samo što nije štetno ili opasno, već može biti i nešto u čemu se uživa. To znači da tek utjecaj sa strane određuje što treba nazvati dobrim odnosno rđavim. Rđavo je ono zbog čega nam prijeti gubitak ljubavi pa se zato mora izbjegavati. Zbog toga i nije važno jesmo li tek učinili zlo ili ćemo ga tek učiniti, jer se u oba slučaja opasnost javlja tek kada autoritet to otkrije. Dakle, STRAH OD GUBITKA LJUBAVI odnosi se samo na otkrivanje. Velika promjena događa se kada se izgradi autoritet instance Nad-ja. Tek se sada može govoriti o savjesti i osjećanju krivice. Sada se uklanja razlika između rđavog postupka i rđave pomisli, jer se od Nad-ja ništa ne može sakriti. Nad-ja izlaže grešno Ja osjećaju straha i traži priliku da ga izloži kazni vanjskog svijeta. Što je čovjek čestitiji, savjest je stroža, a vrhunac dostiže kod svetaca. Kada sveci sebe proglašavaju grešnicima, oni se s pravom pozivaju na iskušenja da zadovolje nagone. Naime, stalnim odricanjem nagoni se samo pojačavaju, a kada se povremeno zadovolje, onda bar za kratko vrijeme oslabe. Ono što može povećati moć savjesti je neki neuspjeh ili nesreća. Dok je čovjeku dobro, i savjest mu je blaga i svašta dopušta njegovom Ja. No kada mu se dogodi neka neprilika, povlači se u sebe, uviđa svoju grešnost i kažnjava se ispaštanjem. No tako reagira samo onaj koji svoju nesreću vidi kao sudbinu određenu božjom voljom. Primitivac se ponaša drugačije. Svoju nesreću ne pripisuje sebi već fetišu te kažnjava njega. Dva su, dakle, izvora osjećanja krivice: strah od AUTORITETA i kasnije nastali strah od NAD-JA. Prvi prisiljava da se odustane od zadovoljenja nagona, a drugi, osim toga, traži i kažnjavanje. Savjest je, prema tome, produženje strogosti vanjskog autoriteta kojeg je zamijenila. Odricanje je nagona posljedica straha od vanjskog autoriteta, tj. gubitka njegove ljubavi. Kada strah potiče od Nad-ja, nije dovoljno odricanje nagona jer želja postoji i dalje, a ne može se sakriti od Nad-ja. Sada je nevolja koja prijeti izvana – gubitak ljubavi i kazna od strane vanjskog autoriteta – zamijenjena trajnom unutarnjom nesrećom i napetošću zbog osjećanja krivice. Psihoanalitičari tvrde kako je savjest uzrok odricanju od nagona, ali i da svako odbijanje nagona postaje izvor savjesti. Dakle, odricanje od nagona stvara savjest, koja otada zahtjeva i dalje odbacivanje nagona. To se može objasniti na primjeru odricanja od agresije. To odricanje od agresije djeluje na savjest tako da Nad-ja preuzima svaki dijelić agresije koju ne zadovoljimo te pojačava svoju agresivnost protiv Ja. Dijete razvija vrlo veliku agresivnost prema autoritetu koji mu ometa prve, ali najznačajnije nagone. Kako bi se odreklo zadovoljenja te svoje osvetničke agresije, dijete identifikacijom unosi u sebe taj autoritet, koji sada postaje Nad-ja i preuzima svu onu agresiju koju je kao dijete željelo da upotrijebi protiv njega. Tako se Ja djeteta pomiruje sa autoritetom oca. Budući da prvobitna strogost našeg Nad-ja nije strogost koju smo preuzeli od autoriteta, već odražava agresiju usmjerenu protiv njega, pokazuje se kako je savjest nastala potiskivanjem jedne agresije. Navedene teze o odnosu savjesti i nagona obje su ispravne i međusobno se ne sukobljavaju.
9
One čak imaju i jednu dodirnu točku jer osvetničku agresiju djeteta određuje i veličina kaznene agresije koju ono očekuje od oca. Kada dijete na prva nagonska odricanja reagira pretjerano jakom agresijom i strogošću svoga Nad-ja, može se reći da ono slijedi neki uzor (npr. agresivnog oca). Iskustvo, međutim, pokazuje da ponekad strogost onog Nad-ja koje se razvilo u djeteta ne ovisi o strogosti postupaka koje je je dijete doživjelo od autoriteta. Ako je i imalo vrlo blagi odgoj, dijete može imati veoma strogu savjest i obrnuto. No ipak se može reći da pri izgradnji Nad-ja i nastajanju savjesti djeluju dva čimbenika: UROĐENI konstitucionalni faktori i socijalni faktori, tj. OKOLINA. Osjećanje se krivice javlja: a) kada je agresija izražena ili b) kada je agresija potisnuta. KAJANJE je krivica koju osjećamo kada smo nešto zgriješili. Ono se odnosi samo na jedno djelo i pretpostavlja da je savjest postojala još prije učinjenog djela. Zato ne može pomoći da se otkrije porijeklo savjesti i osjećanje krivice uopće. No kada su udruženi sinovi ubili oca (tzv. Edipov kompleks) prije učinjenog djela nisu postojali savjest i osjećanje krivnje. Otkuda onda tu kajanje kod sinova? Ono je ishod njihove prvobitne osjećajne ambivalencije prema ocu – LJUBAVI. Sinovi su Edipa mrzili, ali i voljeli. Ljubav je njihovom identifikacijom s ocem izgradila Nad-ja i dala mu moć oca kao kao kaznu za počinjeno djelo agresije protiv njega. Dakle, nije bitno jeli netko ubio ili se uspio uzdržati od toga djela. U oba će se slučaja morati osjećati krivim, jer je osjećanje krivice izraz KONFLIKTA ambivalencije, vječne borbe između Erosa i nagona smrti. Ovaj se konflikt javlja čim je čovjek suočen s obavezom da živi u zajednici. Sve dok je jedini oblik zajednice porodica, taj se konflikt može pojaviti samo kao Edipov kompleks, tj. mora ustanoviti savjest i stvoriti prvo osjećanje krivice. Pri pokušaju proširenja zajednice, isti se konflikt nastavlja i pojačava, a posljedica je toga daljnji porast osjećanja krivice. Unutrašnji erotični nagon zahtjeva da kultura ujedini ljude u zajednicu, a ona to moža postići samo neprekidnim pojačavanjem osjećanja krivice. Ako kultura predstavlja nužni put razvoja od porodice ka čovječanstvu, onda je s njom povezano i stalno jačanje osjećanja krivice, možda do razmjera koje će pojedinac teško moći podnijeti. To je posljedica urođenog konflikta ambivalencije, koji potječe iz vječnog sukoba ljubavi i težnje za smrću!
10
VIII OSJEĆANJE KRIVICE najvažniji je problem kulturnog razvoja. Cijena kulturnog napretka plaćena je gubitkom uživanja sreće zbog jačanja osjećanja krivice. Kada je u pitanju običan slučaj kajanja, to je kajanje SVJESNO (osim što kažemo «osjećam se krivim», znamo i reći «svjestan sam krivice»). Ali u većini drugih slučaja kajanje je potpuno NESVJESNO, iako to ne znači da tada ima slabije djelovanje. Postoje bolesnici koji pate od prisilne neuroze i svoje osjećanje krivice ne zapažaju ili ga osjećaju u vidu neke nelagodnosti ili straha tek kada su spriječeni da izvrše neku određenu radnju. To pokazuje kako je osjećanje krivice samo jedna podvrsta STRAHA, koja se u kasnijim fazama podudara sa strahom od Nad-ja. Strah se na neki način nalazi u pozadini svih simptoma. On nekada osvaja svijest bučno, a nekad se toliko uspješno prikriva da smo primorani govoriti o nesvjesnom strahu ili mogućnostima doživljavanja straha. I zato se može reći da se ni osjećanje krivice ne doživljava svjesno, već da dobrim dijelom ostaje nesvjesno ili se pojavljuje kao nelagodnost i nezadovoljstvo za koje tražimo druge motivacije. Pojmovi Nad-ja, savjest, osjećanje krivice, potreba za kaznom i kajanje odnose se na istu stvar, ali imenuju njezine različite strane. NAD-JA instanca je psihičkog života koju su dokučili psihoanalitičari. SAVJEST je jedna od funkcija koje pripisujemo Nad-ja. Ona nadzire i ocjenjuje postupke i namjere našeg Ja. O savjesti se ne može govoriti dok se ne ustanovi postojanje Nad-ja. OSJEĆANJE KRIVICE isto je što i strogost savjesti. Ono predstavlja zapažanje našeg Ja da je pod nadzorom Nad-ja te procjenu napona između njegovih težnji i zahtjeva Nad-ja. Ono je izraz nagona našeg Ja, ali i strah od Nad-ja. Osjećanje krivice nastaje prije Nad-ja i savjesti. KAJANJE je opći naziv reakcije Ja u jednom slučaju osjećanja krivice i sadrži malo izmijenjen osjećaj straha koji djeluje u pozadini svega toga. Kajanje i samo predstavlja kaznu, ali može da uključi i potrebu za kaznom. I kajanje može biti starije od savjesti. Kajanje nije isto što i osjećanje krivice. Dok se kajanje javlja tek poslije stvarno izvršene agresije, osjećanje krivice može biti prouzročeno i samom namjerom da se izvrši neko nasilje. Ako se «rđavo» djelo izvršilo, osjećanje bi krivice trebalo biti svjesno, a ako se samo namjeravalo izvršiti, osjećanje bi krivice mogo ostati nesvjesno. No prisilna neuroza to poriče. Proturječnost se javlja i kada je u pitanju AGRESIJA kojom raspolaže Nad-ja. Prema jednom stajalištu, ona je samo produženje energije kažnjavanja vanjskog autoriteta, a prema drugom stajalištu riječ je o neupotrebljenoj vlastitoj agresiji protiv autoriteta. I kliničko zapažanje potvđuje da se mogu razlikovati dva izvora agresije našeg Nad-ja. U pojedinačnom slučaju jače djeluje jedan ili drugi, ali opće uzevši, oni djeluju zajedno. Kada neki od nagona ne mogu biti zadovoljeni, može se pojaviti osjećanje krivice. Kako i zašto se to događa? U tom se slučaju javlja agresija protiv onoga tko ometa zadovoljenje nagona. No ako agresija mora biti potisnuta, ona se pretvara u osjećanje krivice. Između procesa kulture čovječanstva i procesa razvoja pojedinca postoje sličnosti. Iako je KULTURNI PROCES čovječanstva višeg reda nego što je razvoj pojedinca, njihovi su ciljevi istovjetni – ovdje uklapanje pojedinca u ljudsku masu, a ondje stvaranje od mnogih pojedinaca jedne masovne zajednice. Međutim, PROCES se RAZVOJA POJEDINCA razlikuje po tome što je tu glavni cilj postizanje zadovoljstva u osjećanju sreće. No na tom putu postizanja sreće mora se ispuniti jedan uslov bez kojeg bi možda bilo i bolje, a to je uklapanje u ljudsku zajednicu ili prilagođavanje njoj. Dakle, individualni je razvoj rezultat interferencije dviju težnji – egoistične (težnja za srećom) i altruistične (težnja za ujedinjavanjem s drugima u zajednicu). Dok je u procesu individualnog razvoja najvažnija težnja za srećom, u procesu je kulture najvažniji cilj stvaranje cjeline od ljudskih individua. Usrećivanje kao cilj, doduše još postoji, ali je potisnuto u pozadinu. Gotovo se čini da bi stvaranje velike ljudske zajednice najbolje
11
uspjelo kada se ne bi moralo brinuti za sreću pojedinca. Iz toga proizlazi kako pojedinac sudjeluje u razvojnom putu čovječanstva, ali istovremeno ide i svojim vlastitim putem. U svakoj se ličnosti moraju boriti obje težnje – za osobnom srećom i za priključenje drugima. Ova borba između pojedinca i društva nije posljedica suprotnosti između nepomirljivih pranagona – Erosa i smrti, već nesuglasice oko upravljanja libidom. I između Nad-JA POJEDINCA i Nad-JA KULTURE postoje sličnosti. Nad-ja kulture sličnog je porijekla kao i Nad-ja pojedinca. Ono se temelji na utisku koji su iza sebe ostavile velike vođe i ljudi velike snage duha. Neki su od njih bili ismijavani, zlostavljani i mučeni tijekom života (npr. Isus Krist). Kulturno Nad-ja, isto kao i Nad-ja pojedinca, postavlja stroge idealne zahtjeve, a nepoštovanje kažnjava strahom od savjesti. Neka se svojstva Nad-ja čak lakše mogu upoznati po njegovom ponašanju u kulturnoj zajednici nego u pojedinca. Nad-ja kulture izgradilo je svoje ideale i zatjeve. Oni koji se bave međuljudskim odnosima sastavljeni su ujedno kao ETIKA. Etika je usmjerena na najranjivije mjesto u bilo kojoj kulturi i predstavlja nastojanje da se pomoću zapovijedi Nad-ja postigne ono što što dosad drugim kulturnim radom nije postignuto, a to je otklanjanje ljudske sklonosti agresiji. Nad-ja pojedinca može se zamjeriti to što strogošću svojih zapovijedi i zabrana vrlo malo vodi računa o sreći Ja, jer ne uzima dovoljno u obzir otpore poslušnosti: jačinu nagona ONOG i teškoće iz vanjskog svijeta. Nad-ja kultura također ne vodi računa o duševnoj konstituciji ljudi i izdaje naredbu ne pitajući se je li čovjek u stanju da ju posluša. Ona, štoviše, smatra da je čovjekovo Ja psihološki sposobno za sve što se od njega zahtijeva i da je Ja sposobno da neograničeno vlada svojim Ono, a to je zabluda! Čak i u najnormalnijeg čovjeka vladanje Onim ima granice koje se ne mogu prekoračiti. Zahtjevi preko toga kod pojedinaca prouzrokuju pobunu, neurozu ili nesreću. Zapovijed «Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe» najsnažnija je obrana od ljudske agresije, ali istodobno i izvanredan primjer nepsihološkog postupanja kulturnog Nad-ja, jer tu se zapovijed ne može sprovesti! Kultura ni za što ne mari i traži bespogovorno pokoravanje pravilima. Međutim, oni koji se u današnjoj kulturi pridržavaju takvih pravila samo dovode sebe u lošiji položaj u odnosu na one koji su ga prekršili. Agresija prema kulturi opravdana je ukoliko obrana od nje može unesrećiti isto koliko i sama agresija. Tzv. prirodna etika može ponuditi samo samo narcističko zadovoljstvo, tj, mogućnost da se smatramo boljima od drugih. A etika koja se oslanja na religiju djeluje obećanjima o ljepšem zagrobnom životu. Ona može samo uzalud propovijedati sve dok se vrline ne počnu nagrađivati na zemlji! Budući da je razvoj kulture sličan razvoju pojedinca, možemo postaviti dijagnozu kako su neke kulture, neke kulturne epohe, pa čak i cijeli ljudski rod, postali NEUROTIČNI! Utočište od bolesnog pojedinca je okolina, a utočište od bolesne okoline ne postoji! Pojedinca liječi okolina, a za nju samu nema autoriteta koji će ju prisiliti na liječenje! ZAKLJUČAK: «Nadajmo se da će onaj drugi iz para "nebeskih sila", vječni Eros, učiniti sve da izađe kao pobjednik iz borbe sa svojim također besmrtnim protivnikom. Ali tko može predvidjeti uspjeh i ishod?»
12
