Naslov originala ΑΡΙΣΤΟΤΕΛΟΥΣ
ΠΟΛΙΤΙΚΩΝ ΒΙΒΛΙΑ ΟΚΤΩ
ARISTOTEL
POLITIKA Treće izdanje
PREDGOVOR
Dr MILOŠ N. ĐURIC PREVELA SA STAROGRČKOG
Dr LJILJANA STANOJEVIC-CREPAJAC REDAKTOR
Dr FRANJA BARISIC NAPOMENE 1 OBJAŠNJENJA NAPISAO
LJUBOMIR CREPAJAC
BEOGRADSKI IZDAVACKO-GRAFICKI ZAVOD BEOGRAD, 1975.
Γ"
ARISTOTELOVO UČENJE Ο DRŽAVI I NJENOM ETIČKOM ZADATKU 1. ARISTOTELOV EMPIRIZAM U PROUČAVANJU DRŽAVA
Koliko je Aristotel bio rezultat Platonove filosofske aktivnosti toliko je on svojim zdravim, empirijskim i za konkretan život vezanim realizmom bio suprotnost i dopuna Platonovu, za nebo vezanom, idealizmu. On nije postao reformator i nikad nije hteo da to bude kao Platon; on nije želeo da svet popravlja, ali je želeo da sazna sve što može da bude predmet znanja, od najapstraktnije logike do najživljega komešanja i najšarenije vreve životinjskog i biljnog sveta. Mada je i njemu potrebna Metafizika da bi objasnio Fiziku i stvorio osnovu za svoju Etiku i Politiku, on je već iz prirodnjačko-medicinske atmosfere svoga oca doneo u Akademiju suptilnu posmatračku obdarenost, koju je naročito pokazao u svom Proučavanju životinja, na primer, u izvanredno plastičnom i vernom opisu kameleona (563 a 15), morskog raka (526 a 11) i drugim opisima, koji izazivaju mesti-mice pravo divljenje. U vezi s tom obdarenošću, on je doneo i drukčiji smisao za proučavanje ljudskoga roda u njegovu ma-krokozmičkom proširenju, tj. u državnoj zajednici. Bez duboke melanholije, iz koje je rođen onostrani svet platonskih nepro-menljivih i večnih ideja, on je već iz biološke atmosfere u roditeljskoj kući poneo oštro realističko oko i drukčiju metodu za proučavanje sveta postojanja i, uopšte, sklonost prema svežem vazduhu rastenja, cvetanja i sazrevanja. S takvim osobinama ulazio je i u proučavanje države i u posmatranje i ocenjivanje političke stvarnosti svoga vremena. Realniji naučnik nego Platon, Aristotel je svoju teoriju države osnovao na najobimnijem objektivnom i sistematskom proučavanju istorijski datih državnih oblika, obrađenih u monumentalnom zborniku Politije (Državni ustavi), koji je imao sto pedeset i osam različitih helenskih i nehelenskih politi ja. Najrazgovetniji pojam ο suštini toga zbornika daje nam već pomenuti Aristotelov spis Ustav atinski, koji ima dva dela: isto-rijski, u kome je izložena istorija atinskog ustava od najstarijih vremena do piščeva vremena (gl. 1—41), i sistematski, u
4
kome je prikazano uređenje atinske države kakvo je bilo u piščevo vreme (gl. 42—69). S postepenim prikupljanjem gradiva za taj zbornik, Aristotel je naporedo pisao svoju Politiku. I kao što je krupno gradivo, prikupljeno u Proučavanju životinja, upotrebio da razvije i utvrdi sistem životinja, tako se gradivom. Politija poslužio kao osnovom za svoju teoriju države. Takvim postupkom državni ustav postavljen je u središte naučnog proučavanja. Tako je naučno raspravljanje ο organizaciji vlasti i ustavnim pitanjima kao veoma važnim činiocima istorijskoga događanja uskoro postalo opšte dobro intelektualnog sveta, pa i samih državnika praktičara. To nam najbolje pokazuje VI knjiga Polibijeve Istorije, gde je pisac analizu rimskog ustava dao sasvim na Aristotelov način i osetio moć i snagu Rima, onako isto kao i Aristotel veličinu i snagu Makedonije. 1
M. Pohlenz, Slaatsgedanke und Staatslehre der Griechen, Leipzig, 1923,
128 ss.
Koliko je pisanje Politike proizlazilo iz mnogostrukosti Aristotelova genija i njegove univerzalne obrazovanosti, jer je on u pravom smislu bio polihistor i tvorac čitavih nauka, toliko je ono proizlazilo i iz potreba njegova vremena. Platonov i Aristotelov život pada u vreme najživlje političke literature,1 jer je tada helenska gradska država bila u krizi, i najradičniji filosofi, besednici, državnici, među njima čak i jedan Spartanac, Tibron (Arist. Polit. 1333 b 18), i vojnici uzimaju reČ i daju predloge za popravku nezdravih i nepovoljnih političkih prilika, izazvanih razobručenim svojinskim apetitima, teškom ekonomskom nejednakošću i unutrašnjim razdorom, koji je mogao dobiti najstrašniji vid, kakav je, npr., bio onaj u Argu god. 370, kad je pobesnela svetina pobila više od hiljadu i dve stotine građana (Isocr. Phil. 52. Diod. XV 58, 3). U horu tih političkih glasova nalazi se i Politika, jedno od najznamenitijih i najtrajnijih dela političke literature uopšte. »Ma koliko Aristotel svojim mislima,« piše Englez Grant, »zaostajao za potrebama našega vremena, uvek će proučavanje njegove Politike biti od vrednosti za onoga ko misli da jedared uzme učešće u političkom životu svoje zemlje.«
5
Kao teoretičar države, Aristotel napušta platonsku apsolutnu političku normu, tj. ideju spekulativno-konstruktivnog izgrađivanja države i ulazi u analizu realno-konkretnoga sveta država, da bi takvim iskustvenim putem svojoj teoriji države dao pozitivnu osnovu, tj. osnovao je i utvrdio na činjenicama iskustva. Takvim metodičkim principom već mu je prethodio njegov učitelj, koji je u svojim Zakonima napustio metodu smelih dedukcija kakvom se služio u Državi i pokušao da logičko-kon-struktivnu strogost pomiri s veoma smotrenom empirijom. Platon otvoreno izjavljuje da njegovi Zakoni predstavljaju napuštanje plana kakav je razvijen u Državi, jer oni hoće da ostvare državu kakva je mogućna u realnim prilikama helenskoga života. Plan Države mogli bi oživotvoriti samo bogovi ili božji sinovi (Legg. 739 D); to su filosofi-kraljevi. Prilaženje metodi kakva je primenjena u Zakonima nije »duboka, tragična katastrofa« ni »dubok unutrašnji pad«, ni »slabost,« kako je to shvatio Vladimir S. Solovjev u svom spisu Životna drama Platonova, nego hrabro odricanje koje modifikuje ili sasvim preinačuje san mladosti da bi ga moglo ovaplotiti na zemljištu stvarnoga života. Ugledajući se na svoga učitelja, Aristotel metodu njegovih Zakona produžuje u svojim teorijsko-političkim spisima. Ο svom metodičkom principu on se sam, na završetku Nikomahove etike, gde Politiku nadovezuje na Etiku, izražava ovako: Kako su naši prethodnici teoriju zakonodavstva ostavili neispitanu, preporučljivo je da je mi sami dalje ispitamo, kao i teoriju države uopšte, kako bismo na taj način filosofiju ljudskih stvari priveli kraju. Pre svega, mi ćemo pokušati utvrditi što su ο našem predmetu pravilno rekli stariji, pa ćemo zatim, na osnovu našeg zbornika politija (έκ των όυνηγυενών πολιτειών), ispitati šta države uopšte i pojedine državne oblike posebice održava, a šta ih ruši, kao i uzroke iz kojih se jedne države nahode u dobru, a druge u rđavu stanju. Jer, ako tako postupimo, možda ćemo lakše moći uvideti i koja je država najbolja, i kakav poredak svakoj treba, i kojim zakonima i ustanovama treba da se služi. (Eth. Nic. 1181 b 13 ss.)
Ono što je originalno u Aristotela i karakteristično za njega kao teoretičara države, sastoji se u tome što je on svoje nor-mativno-političko mišljenje, koje je stekao za svoga boravka u Akademiji, udružio s obilnom iskustvenom osnovom, sa svojom moćnom sposobnošću da
6
savlada obilan materijal konkretno--političke stvarnosti kakav se nalazio u mnogobrojnim politija-ma njegova zbornika, i da na genijalan način izgradi svoju metodu pomirivanja norme i stvarnog sveta. Ne treba naročito napominjati da Aristotel i kao socijalan etičar ostaje pravi Helen po svome shvatanju države i prave sredine. 2. COVEK JE OD PRIRODE POLITIČKO BICE
Društveni nagon koji se izražava u prijateljstvu još se potpunije i u većoj meri ispoljava u državi, i tek u njoj dolazi do svojega ostvarenja. To nas vodi do odnosa Politike prema Etici i Etike prema Politici. Aristotel obe discipline obuhvata zajedničkim imenom Politike u širem smislu, i već to pokazuje da je njemu kao Helenu Politika važnija od Etike. Jer, »ako je ono (tj. ljudsko dobro), doduše, isto i za čoveka pojedinca i za državu, ipak se kao veća i savršenija stvar pojavljuje zasnivanje i održavanje dobra države; ako je dobro dostojno da ga voli i čovek pojedinac, još je lakše i božanstvenije ako to čini koji narod ili država.« To je, eto, predmet ove discipline (tj. Etike), koja je jedan deo Politike (Eth. Nic. 1094 ν 7—11). Sto je, dakle, Etika pojedincu, to je Politika udruženju pojedinaca. Razvijanje cele i pune ljudske prirode, ispunjavanje moralnog zadatka i postizanje potpunog života i blaženstva, moguće je tek u zajednici ( κ ο ι ν ω ν ί α ) , kojoj je osnovni oblik porodica a najpotpuniji država. Jer, » č o v e k j e o d p r i r o d e p o l i t i č k o b i ć e « (Ανθρωπος φύσει ζώον πολιτικόν) tj. biće koje ono za što je određeno može vršiti samo u državi, a ne ma u kojoj zajednici (Polit. 1253 a lss; upor. i Eth. Nic. 1097 b 11, 1169 b 18). »Ko ne može živeti u zajednici, ili je čak i ne treba, jer je sam sebi dovoljan, taj nije član države i prema tome je zver ili bog« (1253 a 27—29). — U čemu se sastoji ta definicija? Ona se, kaže K. Marks, »sastoji, u stvari, u tome da je svaki čovek po prirodi građanin. Ona je za klasični stari vek isto toliko karakteristična koliko je za Amerikanca karakteristična Franklinova definicija da je čovek po prirodi izrađivač alata« (Kapital, Beograd 1947, str. 259, nap. 13). To znači: dok današnja nauka čoveka i njegovu prirodu želi da objasni njegovim radom i položajem u društvu, Aristotel kao
7
teoretičar robovlasničke države čoveka i njegov politički smisao objašnjava njegovom prirodom. Najraniji čovekov politički smisao ogleda se u stvaranju porodice, u kojoj je isprva sve bilo zajedničko, i koja prethodi stvaranju države. Prvobitno postoje muškarac i žena, koji se radi lakšega održanja udružuju i radi potomaka brakom osnivaju porodicu, koja čini osnovu države. Da im zajednica bude čvrsta, potrebno je da jedno od njih upravlja i naređuje, i to ono koje se razumom može starati za porodicu, a drugo da sluša. Već iz porodice i domaćinstva razvija se četvorostruk odnos: gospodara prema robu, muža prema ženi, oca prema deci i, naposletku, posednika prema posedu, i privređivanju (δεσποτική, γαμική, πατρική ι χρημαστική 1256 b 8 ss). Sastavljanjem i udruživanjem više p o r o d i c a (οικία) obrazuje se s e o s k a ο ρ έ t i n a (κώμη), a od mnogih opština postaje grad (πόλις), а pojam grada za Aristotela kao Helena poklapa se s pojmom države. Posmatrana, dakle, analitičko-genetički, država ide posle jedinke, porodice i seoske opštine. Međutim, socijalni nagon usađen je, po Aristotelu, u ljudskoj prirodi tako duboko da je država po prirodi, tj. po cilju, prvobitnija nego porodica i jedinka: »Država je, dakle, od prirode prvobitnija nego li porodica i jedinka, jer celina nužnim načinom ide pre njenih delova« (1253 a 18). Ukoliko se, naime, etički cilj sastoji u »duševnoj delatnosti prema vrlini«, a suština države u tome da tu delatnost omogućuje i unapređuje, utoliko pojedincu imanentni etički cilj već pretpostavlja postojanje države. Cilj države je održavanje, obezbeđivanje i unapređivanje ne samo fizičkoga postojanja nego i moralnoga života njenih građana. Kao svako ljudsko društvo, i država teži za određenim dobrom, samo što je kod nje reč ο najdragocenijem i najširem dobru (1252 a 1—7). Ovo dobro unosi Aristotel u svoju definiciju države: »Država je ono savršeno ljudsko društvo koje je postiglo cilj pune autarkije (=samodovoljnosti) i koje, doduše, postaje iz životnih potreba, ali postoji da omogućuje najbolji život« (1252 b 27—30; vid. i 1280 b 33 ss). Otuda je najviši zadatak države moralno vaspitanje građana. Jer gde čovek inače može nalaziti i tražiti život u vrlini nego li u državi?
8
3. ZABLUDA Ο ROPSTVU I NJEN ODJEK U SHVATANJU PRIRODE I MATERIJE
Postojanje porodice Aristotel ne može zamisliti bez odnosa gospodara i roba, koji je on takođe posmatrao kao prirodan odnos. Staru helensku predrasudu ο ropstvu kao prirodnoj i nužnoj pojavi sa svima njenim strogim posledicama, tj. da je ustanova ropstva nužna i da je pravo da Heleni vladaju nad varvarima, Aristotel opravdava time što postoji jedan deo ljudstva koji je, tobože, po svojim prirodnim osobinama niži, i zato se on mora pokoravati onom delu koji je priroda obdarila umom, jer jedna su bića po prirodi određena da zapovedaju, a druga da se pokoravaju; kao što duša gospodari nad telom, i kao čovek nad životinjom, tako i slobodan čovek ima vlast nad robom, jer rob stoji na stepenu tela ili životinje. Ljudi su po prirodi ili slobodni ili robovi. Gospodar je vlasnik roba koji njemu sasvim pripada, jer onaj koji po prirodi pripada drugome a ne samom sebi jeste rob; on je svojina onoga kome pripada, a svojina je sredstvo za upotrebu, i zato gospodar ima pravo da se služi robom kao sredstvom za upotrebu. Jer »priroda je udesila da se i tela slobodnih ljudi razlikuju od tela robova; ovi posled-nji su snažniji i zato podesniji za vršenje potrebnih telesnih poslova a slobodni ljudi su vitki i nepodesni za vršenje takvih radova, a sposobni za politički život u ralu i miru« (1254 b 29). Rob je »živ deo imanja« (1253 b 32), on je »živo oruđe, kao što je oruđe neživ rob« i već po prirodi čini sastavni deo najprostijeg ekonomskog uređenja porodice; siromašnu čoveku mesto robova služe domaće životinje. Robovi su nužni radi održanja porodice i zato da bi građani bili oslobođeni od vršenja teških telesnih radova i time dobili »slobodnog vremena« da se pripremaju za valjano vršenje državnih poslova i da svoj život udešavaju po etičkim zakonima. Međutim, ima robova ne po prirodi nego samo po zakonu; to su ratni zarobljenici. Ali to ropstvo opravdava se utoliko ukoliko se onaj koji je odneo pobedu odlikovao i kao borac, tako da se čini da ni moć nije bez vrline (1255 a 15) — opravdanje na osnovu uspeha.
9
Aristotelova zabluda ο prirodnosti ropstva utoliko je čudnovati ja što su već neki sofisti osuđivali ustanovu ropstva, npr. Hipija, Alkidamant, Antifont, zatim tragediografi, kao Euripid i drugi. * Gregor Vlastos, Die Rundschau, Mai 1941.
Sklaverei im
Denken
Platos,
Philosophische
U zabludi ο ropstvu, a ne u fizikalnim proučavanjima, leži poreklo Aristotelova shvatanja materije. Kao za Platona, i za Aristotela je odnos između gospodara i roba postao osnovna shema njegova mišljenja u svima oblastima2. »Gospodarenje i služenje pripadaju« — kaže Aristotel — »ne samo nužnim nego i korisnim stvarima, i odmah od svog postanka neke stvari se toliko razlikuju da se čini da su jedne određene da gospodare, a druge da slušaju. Osim toga, ima raznovrsnih gospodara i slugu, i uvek je bolje biti gospodar nad boljim slugama, bolje je, npr., biti gospodar nad čovekom nego nad životinjom . . . Suprotnost onoga što gospodari i onoga što služi svugde se pojavljuje gde se nešto sastoji iz više delova i čini neku celinu, bili delovi kontinuirani ili diskretni« (1254 a 21ss). Covek mora dobro paziti da ga ne zbuni naopaka logika ovog izvođenja. Nije lako zamisliti da je Aristotel gospodara i roba doista posmatrao kao »neku celinu«. Ali njegov račun je uvek Dogrešan kad se trudi da ropstvo opravda. Međutim, ovde nije glavna stvar njegov pokušaj opravdanja ropstva nego odra-žaj toga pokušaja u nauci. Budući da on odnos gospodara nre-ma robu nosmatra kao osnovnu shemu koja se pojavljuje u celokuonoj prirodi, prirodno je što on u materiji vidi nešto neodređeno, tromo i bezlično, a u prirodi ili u svetskom umu ono što materiju primorava da služi kao materijal kome se daje izvestan oblik. Osobine što ih Aristotel pripisuje materiji čudnovate su samo dotle dok se ne shvati da su mu pri tome pripisivanju lebdele pred očima iste osobine koie. po njeaovu shva-tanju, obeležavaiu roba. Shvatanje prirode kao svrhovite sile koja podređenoj materiji nameće svoju volju osniva se na predstavi gospodara koji upravlja svojim robovima. Na stvaranje pojma stvarnosti često je u helenskih filosofa uticala politička stvarnost. U vezi s tim. značajno je što Morison (J. S. Morrison) primećuie u svom radu Protagora i niaaov položaj u javnom životu Atine: samo je politički aspekat ključ za razumevanje svih helenskih
10
apstraktnijih obrazovanja ideja fClass. Quart., XXXV p. 1). U takav način shvatanja ide i Aristotelov pojam materije kao principa nereda i bezakonitosti. Ali takvo gledanje na prirodu nema veze s naukom, i zato Epikur, odbacujući Platonovu teološku astronomiju, primećuje da je naopak posao filosofiju prirode mešati sa zakonodavstvom3. 4. EKONOMSKA TEORIJA Vid. C. Goettling, De servitute apud Arist., Jenae 1821; S. L. Stein-hein, Die Sklaverei bei Arst., Hamburg 1853; W. Uhde, De servitute apud Arst., Berlin 1856 Diss.; H. Wallon, Histoire de l'esclavage dans Vantiquite, I—III, 1879*; R. Schlalfer, Greek theories oj slavery from Homer to Ari-stoteles, Haw. Stud. in Class. Philol. 47, 1936, 184 ss; J. Vogt, Sklaverei und Humanitat im klass. Griechentum, Akademie d. Wiss. und Literatur in Mainz, Geistes- und Sozialwiss. Kl. Jahrgang 1953, Nr. 4. a
U vezi sa svojom teorijom ropstva, Aristotel izlaže svoje shvatanje ekonomskog života. Kao svako organsko biće, i čovek sebe i svoju vrstu održava podmirivanjem svojih prirodnih potreba, i zato mu služe ekonomska ili privredna dobra. Kao Platon, i Aristotel u preko-mernom sticanju tih dobara nalazi veliku opasnost za vrlinu i srećan život, kao i u prekomernom siromaštvu. Težnja za imovinom i za sticanjem ekonomskih dobara kao osnovnih materijalnih činilaca etičkog, političkog i opštekulturnog života opravdana je za Aristotela dotle i utoliko dokle i ukoliko ono služi pozitivno etičkom životu i napretku. Time što služi održanju kako pojedinačne organske jedinke tako i socijalnog organizma i podmirivanju njihovih životnih i kulturnih potreba, ekonomska dobra imaju etičku vrednost. Pribavljanje materijalnih sredstava — privrednih dobara vrši se prirodnim i neprirodnim načinom. Priroda je sva živa bića snabdela dobrima kojima ona zadovoljavaju svoje potrebe, i ta dobra predstavljaju pravo bogatstvo. Prirodan način pribavljanja privrednih dobara sastoji se, dakle, u svemu onom radu kojim se pribavlja ono što je radi održavanja života potrebno ili korisno za domaće i političko društvo (1256 b 27 ss). U taj rad ide gajenje stoke, lov, obrađivanje zemlje itd.
11
Osim ovog prirodnog načina sticanja dobara, ima i drugi, neprirodan ili veštački, onaj koji se prvenstveno i s pravom naziva hrematistika (=način pribavljanja bogatstava), a razlikuje se od prvog po tome što je prvi istovetan s prirodnim postupcima, a ovaj je plod iskustva i umešnosti (1256 b 40 ss). Svako dobro može da služi dvama ciljevima: »Svaka svojina ima dve upotrebe; obe su vezane za nju, ali ne na isti način, jer je jedna upotreba svojstvena predmetu, a druga nije. Jedna obuća, na primer, služi za obuvanje, ali može služiti i za raz-menu. U oba slučaja vrši se upotreba obuće. Jer ko je onome kome je ona potrebna dade za novac ili za materijalno sredstvo služi se obućom kao obućom, ali ne vrši od nje pravu upotrebu, jer ona nije napravljena radi razmene. Isto tako stvar stoji i sa drugim predmetima. Razmenjivanje obuhvata sve predmete, jer je najpre postalo iz prirodne pojave, a to je obilje jednih proizvoda potrebnih za život, a oskudica u drugima« (1257 a 6 ss). Razmena je, dakle, uslovljena činjenicom da ljudi jednih stvari imaju u izobilju, a druge im nedostaju. Sa sve većim diferenciranjem društvenog organizma, s razvijanjem različnih i mnogobrojnih potreba, s osnivanjem naseobina i s otvaranjem novih tržišta, s neprestanom i ponovnom podelom vrsta rada i proizvodnje, i sistem razmene postaje sve složeniji. Ta složenost izazvala je potrebu posredovanja novca. U toj fazi razmene razvio se drugi oblik hrematistike, tj. čista i prava trgovina, najpre u prostom, a zatim u sve složenijem obliku ukoliko je iskustvo pokazivalo s kime i kako treba vršiti razmenu radi postizanja što veće dobiti. Pošto je novac kao zajedničko merilo vrednosti postao svrha trgovanja, razvija se veštačko privređivanje, kome nije svrha zadovoljavanje naj-neposrednijih prirodnih potreba, nego što veće sticanje novca; kad sticanje novca, dakle, postaje svrha samom sebi, nastaje nezasitna žudnja za obogaćivanjem. Zato hrematistika stiče sistematičniji oblik u onom delu ekonomske nauke koji se, pre svega, odnosi na novac i kojem je specijalan zadatak da prouči sredstva za pribavljanje bogatstva. Dešava se da se bogatstvo ne poklapa uvek s količinom novca: »Ponekad se čini da je novac samo prazna stvar i da ima samo zakonsko Razlikujući prirodno bogatstvo, koje je samo deo domaće privrede, od hrematistike tj. trgovine kojom se ekonomska dobra ne stvaraju nego se prenose iz jedne ruke u drugu, Aristotel se zadržava na pojmu granica
12
bogatstva. Dok svrha domaće privrede ide do izvesne granice, tj. ono teži da zadovolji potrebe porodice, hrematistika nema granica, jer se njen cilj sastoji u tome da novac uveća do beskonačnosti. Prva je nužna i opravdana, a druga se zasniva na razmeni, i Aristotel je s pravom osuđuje, jer nije prirodna, nego je neprirodna, posledica uzajamnog iskorišćavanja, kao što s pravom osuđuje i zelenaštvo, jer se novac ne bi smeo upotrebljavati ni za što drugo nego samo za razmenu: »Sasvim je, dakle, opravdana mržnja na davanje novca na kamatu, jer time sam novac postaje produktivan i skreće od svoje svrhe, koja se sastoji u tome da olakša razmenu, a kamata mu namenjuje da se sam sobom umnožava. Zato je kod nas i dobio ime izdanak (τόκος), jer je dete slično svojim roditeljima, a kamata kao novac proizlazi od novca. Zato je ovaj način privređivanja od svih najprotivprirodniji« (1258 b 1 ss). Zelenaštvo se osuđuje i u Etici Nikoviahovoj: »Drugi opet preteruju kad uzimaju i grabe odakle mogu i što god mogu, kao oni koji se bave nedostojnim zanatima, sopstvenici bludili-šta i svi njima slični, i zelenaši koji daju male svote na velike kamate. Jer svi oni uzimaju novac odakle ne bi trebalo i više nego što im treba« (1221 b 31 ss). Aristotel je prvi analisao oblike vrednosti, i zato ga K. Marks i naziva velikim istraživačem: Na prvom mjestu Aristotel jasno izlaže da je novčani oblik robe samo razvijeniji vid prostog oblika vrijednosti, tj. izražavanja vrijednosti neke robe ma kojom drugom robom, jer kaže: »5 postelja = 1 kuća (κλίναι πέντε αντί οΐχίο^ ne razlikuje se od 5 postelja = toliko i toliko novca (κλίναι πέντε αντί. . . δσου οι πέντε χλ1ναι).« Dakle, on uviđa da odnos vrijednosti koji se otkriva ovim izrazom vrijednosti, sa svoje strane uslovljava da kuća i postelja budu uzete kao kvalitativno jednake i da se ove čulno različne stvari bez takve jednakosti svoje suštine ne bi mogle dovesti u međusoban odnos kao samjerljive veličine. Bez jednakosti ne može biti razmjene, veli on, >a jednakosti nema bez samjerljivosti« (οΰτ' ίσότης μή ούσης συμμετρίας). Ali ovde Aristotel zapinje i diže ruke od dalje analize oblika vrijednosti. Ali je zbilja nemoguće da ovako raznorodne stvari budu samjerljive, tj. kvalitativno jednake.
Marks objašnjava zbog čega je Aristotel digao ruke od daljeg
13
proučavanja oblika vrednosti: Genije Aristotelov pokazuje svoj sjaj baš u tome što je otkrio odnos jednakosti u izrazu robnih vrijednosti. Samo ga je istorijski okvir društva u kome je živio spriječio da iznađe u čemu se taj odnos jednakosti »zbilja sastoji«.Drugim recima, društvo
koje se osnivalo na nejednakosti ljudi nije moglo Aristotelu dati uslove da otkrije tajnu vrednosti, a ta se tajna sastoji u tome što su »u obliku robnih vrijednosti svi radovi izraženi kao jednak ljudski rad, pa time i kao radovi jednake vrijednosti«. 4 6 s
K. Marks, Kapital I, »Kultura«, str. 25—26.
Ako ekonomske partije u Politici i nije završio, ipak je Aristotel najvažnije probleme koji se odnose na ekonomsku aktivnost video u svoj njihovoj složenosti. Nije mogao doneti njihovo potpuno rešenje, jer je živeo u vremenu kad ekvivalentni ljudski rad još nije bio istorijska činjenica. Trajna njegova zasluga sastoji se u tome što je analisao načine ekonomskog pribavljanja i otkrio ulogu novca kao običnog prometnog sredstva i kao novčanog kapitala. 5. ODSTUPANJE OD PLATONA
Ne uzimajući u račun jače naglašavanje principa blaženstva, Aristotel se slaže s Platonom u etičko-teleološkom shva-tanju države. Zatim, kao Platon, i on osuđuje pohlepnost za dobitkom, koja prevazilazi zadovoljavanje prirodnim razlozima opravdanih potreba, odbacuje nagomilavanje kapitala, kao i novčane i trgovačke poslove, jer oni razvijaju egoističan i zele-naški duh i omogućuju samo protivprirodan život uživanja. Osim toga, i po Aristotelu građanin ne pripada samom sebi nego državi, koja je organizam u velikom. S druge strane, ima u Politici partija u kojima Aristotel u provođenju političkih principa mnogo odstupa od Platona, jer u njega i u teoriji države ne važi transcendentna teleologija, kao u Platona, nego imanentna. Platon, na primer, traži da među građanima vlada jedinstvenost mišljenja, čuvstvovanja i hotenja. Aristotel smatra da se takva jedinstvenost ne može ostvariti i da za njom ne treba ni težiti, jer su
14
potrebe, prava i poslovi građana i suviše različni. Takva jedinstvenost pre bi se pretvorila u monotoniju nego li u »simfoniju«. 8 6 Paul Guiraud, La propričte fonciere dans Vancienne Grece, Pariš 1893, 278—279; A. Souchon, Les thuories economiques 'dans la Grece uniique, Pariš 1898; M. Defoumv, Aristote. Thiorie ćconomique et politique sociate, Ann. de l'Institut. Sup. de Philos. Louvain 1914 (3), 1—34; G. GJotz, Le travail dans la Grece ancienne, hlstoire aconomique de la Grece, etc, Pariš 1920; H. Brauweiler, Die Wirtschaftslehre des Aristoteles, Arch. f. Rechts- und Sozialphilosophie, aug. 1938; A. Andreades, La pre-mte>e apparition de la science des finances, ип chapitre de l'Economique d'Aristote, Econ. polit, contemp. III (1930), 1—9; D. Willers, Die Okonomie des Aristoteles, Diss. Breslau 1931; E. Lama, Π pensiero economico di Aristotele, Roma, Ausonia 1933.
Po Platonu, suština države sastoji se u jedinstvu, u što jačoj centralizaciji, u kojoj pojedinac treba sasvim da se izgubi, a država da upravlja celim životom svojih državljana. Po Aristotelu, međutim, zadatak države ne ostvaruje se potpunim podvrgavanjem jedinke objektivnim moćima, tj. apsolutnom autoritetu države i njenim vlastitim ciljevima, nego uspostavljanjem izvesne samostalnosti kojom će svaka jedinka svoje urođene individualne sposobnosti i snage moći razvijati i upotrebljavati na dobro zajednice. Da bi državna zajednica bila čvršća, Platon uvodi komunizam imovine, žena i dece. Aristotel te komunizme podvrgava kritici kojom u isti mah »organski« izgrađuje svoju državu i daje pozitivnu odbranu porodice i privatne svojine. On pojedincu ne ostavlja apsolutnu slobodu, ali ga i ne apsorbuje sasvim kao Platon, jer nije u interesu države da pojedinac nema nikakve samostalnosti i da je sve zajedničko. »Dve su stvari koje ljudima zadaju najveću brigu i najveće interesovanje izazivaju: ono što je njihovo i što vole, a to dvoje ne može se naći u građana onakve (tj. Platonove) države«. Po prirodi, ljudi se najviše staraju za svojinu, a ravnodušni su prema zajedničkoj imovini ili mare za nju bar onoliko koliko kome pripada; zajedništvo imovine bilo bi izvor beskrajnim prepirkama. Zajedništvo treba da ide do izvesne granice i u izvesnom smislu, ali nije dobra država koja ga ostvaruje do krajnosti. Zajednički poslovi ne stvaraju jedinstvo, nego izazivaju razdore. Pravi izvor društvenog zla nije privatna svojina, nego ljudsko neva-
15
ljalstvo, »jer iskustvo pokazuje da se mnogo više svađaju oni koji imaju nešto zajedničko i koriste se njim nego li imaoci privatne svojine« (1263 b 23 ss). Naposletku, Aristotel se izjašnjava: »Sadašnje uređenje (tj. ono koje se osniva na privatnoj svojini), ako se običajima i zakonskim naređenjima popravi, biće znatno bolje, jer će imati dobro i s jedne i s druge strane, mislim od zajedničkog posedovanja dobara i od privatne svojine. U izvesnom smislu, naime, dobra treba da budu zajednička, ali po opštem pravilu privatna svojina. Jer ako se svako stara za svoje, otpašće uzajamna optuživanja, te će svako i više napredovati, jer dela za svoju vlastitu korist. A zbog vrline s upotrebom privatne svojine dešavaće se prema poslovici: »Prijateljima je sve zajedničko« (1263 a 21 ss). . Što se, pak, tiče zajedništva žena i doce, ono bi omelo razvitak prirodne ljubavi između pojedinaca i naraštaja od iste krvi, pa bi tako prestala φίλια državljana, koja je najjača veza države. Ako prestane svojina i brak, prestaće i vrline: darežljivost, gostoljublje i stidljivost. Aristotel smatra za utopiju sve što je Platon konstruisao da bi omeo dinamizam privredne politike. On je odbacio ne samo potpuno potčinjavanje pojedinaca državi i komunizam žena i dobara u Platonovoj Državi, nego i podelu zemljišta na jednaka i neotuđiva okućja, za koja Platon u Zakonima traži da se ne mogu ni povećavati ni smanjivati. Jer ako bi trebalo da broj okućja ostane uvek stalan, država bi morala naći i sredstva da stanovništvo nikad ne naraste preko jednom utvrđene granice. Ali na koji je način to moguće, to Platon nije pokazao. Jer neprestano iseljavati višak stanovništva, koje ne može dobiti nepokretnu sopstvenost, nego mu se mora dati naknada iz pokretnoga kapitala, to nije tako prosto rešenje, kao što je Platon mislio. Međutim, i Aristotel priznaje državi pravo da podesnim zakonskim merama spreči suviše veliku i opasnu nejednakost u rasporedu dobara, jer prekomeran apetit za bogatstvom i teška sirotinja predstavljaju najveću opasnost ne samo za društveni mir nego i za telesno i moralno zdravlje građana. 6. DRŽAVNI OBLICI
16
Pošto je odbacio Platonov komunizam i pretresao različne državne oblike, Aristotel pristupa svom učenju ο državi. Najpre objašnjava građanina kao čoveka koji ima pravo učestvovanja ili u savetodavnoj ili u sudiskoj vlasti, a državu kao skup svih takvih građana, koji je dovoljan za samostalan život, pa zatim prelazi na raspravljanje ο državnim oblicima. Državni oblik (πολιτεία) može biti trovrstan: vlast i državnu upravu ima ili jedan građanin, ili nekolicina, ili množina; svaka ta vrsta ima dve podvrste: jednu v a l j a n u (ορθή), tj. takav oblik u kojem je cilj opšte dobro (το κοινόν συμφέρον) a drugu l o š u (παρέκβασις) tj. takav oblik u kome je cilj k o r i s t s a m o o n i h k o j i d r ž e v l a s t (τό ϊσιον συμφέρον). U razlikovanju dobre i loše vladavine Aristotel se u osnovi slaže s Platonom, koji u Državniku (302 D) za dobre države uzima one u kojima se vlada κατά νόμους (=po zakonima), a za loše u kojima se vlada παρανόμως (=mimo zakon), ali je Aristotelovo razlikovanje bolje zato što rasvetljuje motiv zakonitosti ili nezakonitosti vladanja: motiv zakonitosti je opšta, a motiv nezakonitosti individualna korist. ' Vid. Н. Rassow, Die Repubtifc des Platon und der beste Staat des Arist., Weimar 1866 Рг.; G. Goldmann, Die Arist. in Plat. Politiam iudicio, Berlin 1868 Diss.; A Ehrlich, De iudicio ab Arist. de rep. Plat. facto, Halle 1868 Diss.; Wl. Karasiewicz, Die Kritik der Plat. Politik bei Arist., Neisse 1886 Pr; E. Bornemann, Arist. Urteil iiber Plat. politische Theorie, Philol. 79 (1903), pg. 70—Ш, 113—158, 234—357; A. Deschamps, Aristote dans sa r.ritique de l'idee communiste platonicienne, Rev. hist. econ. 21 (1933), 5—12.
Prema izloženom Aristotel razlikuje šest glavnih oblika državnog uređenja. Dobri oblici jesu: 1) k r a l j e v s t v o (βασιλεία), vladavina jednoga koji je u svemu najizvrsniji, i koji po zakonima vlada samo za opšte dobro; 2) a r i s t o k r a t i j a (αριστοκρατία), vladavina onih koji se najviše odlikuju intelektualnim i etičkim vrlinama; 3) r e p u b l i k a (πολιτεία u užem smislu reči), narodna vladavina sa što većom pravnom jednakošću svih državljana. — Svakome od ta tri oblika Aristotel pripisuje samo relativnu, nikako apsolutnu vrednost. Ovu poslednju oni bi imali kad bi svaki od njih bio potpuno izražen i ostvarivao idealno društveno stanje. Da Aristotel tako ne misli, vidi se već otuda što on
17
konstruiše »najbolju državu«. Koji će od ta tri oblika u pojedinom slučaju biti najpodesniji, to svagda — smatra Stagiranin — zavisi od naročitih realnih prilika. Apsolutna monarhija, na primer, gde je kralj jedini nosilac vrhovne vlasti, a sve ostale vlasti njemu odgovorne, opravdana je samo onde gde kralj, resp. dinastija, intelektualno i moralno prevazilazi sve ostale građane. Loši oblici, tj. izopačenja pomenutih, jesu: 4) t i r a n i d a (τύρανις), izmetnuće kraljevstva, bezakona samovoljna vlast jednoga; 5) oligarhija (ολιγαρχία) izrođenje aristokratije, vladavina najbogatijih, i 6) d e m o k r a t i j a (δημοκρατία) pod kojom Aristotel razumeva vladavinu širokih narodnih masa, izvrg-nuće republike. »Tiranida je monarhija radi koristi samodršca, oligarhija radi koristi imućnih, a demokrati ja radi koristi siromašnih, ali dobru cele zajednice ne služi ni jedna« (1279 a 28 ss). Osim merila dobra, ima još i drugih. Kao Platon u Držauniku 291 E, i Aristotel ističe merilo imovine, npr., u oligarhiji drže vlast imućni, u demokratiji siromašni (1279 b 17 ss); zatim, merilo slobode, koju imaju svi građani u suprotnosti prema robovima, i merilo sposobnosti (1294 a 9 ss). Sloboda, imovina i sposobnost jesu jedine odlike koje daju pravo na učešće u državnoj upravi, ali između ta tri prava ili između dva od njih može se izvršiti kompromis, i tako nastaju mešoviti državni oblici. Ako je, npr., izvršen kompromis između slobode, imovine i sposobnosti, ili samo između slobode i sposobnosti; ako se, dakle, pomešaju demokratija, oligarhija i aristokratija (u smislu vladavine najsposobnijih) ili demokratija i aristokratija, onda nastaje a r i s t o k r a t i j a (u običnom smislu reči); ako je, pak, izvršen kompromis između slobode i imovine, ako se, dakle, pomešaju demokratija i oligarhija, onda nastaje uređenje koje se obeležava zajedničkim imenom svih
18
državnih oblika, tj. ρ ο 1 i t i j a (1293 b 14 ss, 33 s; 1307 a 8 ss). Finom analizom Aristotel ispituje suštinu različitih državnih oblika, njihove uslove, njihov postanak i njihovo propadanje, njihovo prelaženje iz jednog oblika u drugi, i podvrgava ih kritici. U Retorici državni oblici svode se na ova četiri: »Imaju četiri vrste državnih oblika: demokratija, oligarhija, aristokra-tija, monarhija, i najvišu vlast i sudstvo vrši u tim državama uvek ili jedan određen deo ili celina. D e m o k r a t i j a je državni oblik u kome se državne službe dele kockom, o l i g a r h i j a u kojoj se državne službe dele prema porezima, a r i-s t o k r a t i j a u kojoj vladaju oni koji se odlikuju najvišom obrazovanošću — a pod obrazovanošću razumem obrazovanost prema zakonu, jer u aristokratiji vladaju oni koji su se uvek držali zakonskih odredaba. Za ove se nužno čini da su najbolji, pa je po njima vladavina i dobila ovo ime. M o n a r h i j a je, kao što ime kaže, državni oblik u kojem jedan stoji iznad sviju; ako se to dešava prema zakonu, onda je to kraljevstvo; ako li je vlast neograničena, onda je to tiranida. — Razume se, treba znati u čemu se sastoji svrha svakog pojedinog državnog oblika, jer se ovi odabiraju prema posebnoj svrsi. Svrha je demokratiji sloboda, oligarhiji bogatstvo, aristokratiji obrazovanje i održavanje zakonitosti, a tiranidi lična bezbednost« (1360 b 14—18). Vrednost različnih državnih oblika ocenjuje se prema: 1) apsolutno najboljem ili idealnom merilu, 2) relativno najboljem, 3) s obzirom na već dane političke prilike najboljem i 4) prosečno najboljem. A p s o l u t n o n a j b o l j a v l a d a v i n a (ή απλώς αρίστη) moguća je samo onda gde osnivaču države stoje na raspolaganju najbolji delovi zemljišta, ljudski materijal i materijalna pomoćna sredstva u neograničenoj meri. Takvo uređenje pokušao je Aristotel da deduktivno konstruiše u VII i VIII knjizi svoje Politike. R e l a t i v n o n a j b o l j i o b l i k v l a d a v i n e (ή έκ των ύποκειμένον άριστη) postoji onde gde je broj građana koji ga usvajaju i žele da on i dalje traje veći nego broj onih koji ga ne žele. Najbolji oblik vladavine s obzirom na dane p o l i t i č k e o d n o s e (ήέκ ύποΟ-'εσεωκ αρίστη) jeste onaj koji obećava trajanje. Oblici vladavine obično propadaju zbog preterivanja u načelu na kojem se osnivaju. Oligarhija, na primer, propada zbog preterivanja u preimućstvu imućnih, time što političku vlast ograničava na suviše malen krug bogatih i potiskuje ekonomski slabe. Ali, ako ona tome preterivanju staje na put uzimajući specifična uređenja drugih oblika i takvim ublažavanjem obezbeđuje svoje postojanje, onda ona predstavlja najbolje uređenje dane vladavine. P r o s e č n o n a j b o l j i o b l i k vladavine jeste onaj koji je najpodesniji za sve države (ή μάλιστα πάσαις πόλεσιν άρμόττονσα).
19
7. UČENJE Ο REVOLUCIJAMA
U V knjizi Politike Aristotel izlaže svoje učenje ο uzrocima propadanja i održavanja državnih oblika. Ono ima dva dela: u prvom je reč ο uzrocima revolucija, a u drugom ο veštini kojom se država od njih može sačuvati. Što Aristotel proučava uzroke ustanaka koji su težili smenjivanju državnih oblika, to se može objasniti time što je u prošlosti tražio mere za savlađivanje buna koje su dizale pritešnjavane klase, naročito robovi i siromašni slobodni građani, koji su svojim ustancima ugrožavali poredak robovlasničkog društva. Ispitujući uzroke revolucija, Aristotel najpre, u opštem delu, izlaže zakone menjanja, koji u jednakoj meri važe za sve državne oblike, a zatim, u posebnom delu, prikazuje patologiju svakog pojedinog državnog oblika. U opštem delu, Stagiranin razlikuje motive i predmete revolucije i povode za nju. Motiv koji pokreće revolucionare da obore stari i zasnuju nov poredak jeste velika razlika u podeli dobara, položaja i prava. Predmet svake revolucije čini težnja revolucionara da dođu do imovine i položaja ili da se oslobode od pritiska i beščašća. Povod za revoluciju često je strah od kazne za učinjenu nepravdu ili strah od nepravde koja preti, i taj strah goni revolucionare da obore postojeći poredak. Revolucionarnu strast obično raspiruju nasilje, drskost, pohlepa na tuđe dobro i slabost vlastodržačke klase. Demokratije obično propadaju krivicom demagoga, kad ovi, da se dopadnu narodu, otimaju imovinu imućnih i dele je širokoj narodnoj masi; time izazivaju otpor imućnih i njihovu revoluciju, i na taj način demokratije prelaze u oligarhiju ili u tiranidu. Zbog častoljubivosti oligarha, koji teže ili ka užoj oligarhiji u okviru oligarhije ili idu za tim da se dočepaju tiranide, oligarhije prelaze u demokratiju ili u tiranidu. Politije i demokratije manje su izložene revolucijama; one obično propadaju kad se ogreše ο svoje vlastito načelo: mešavinu oligarhijskih i demokratskih ustanova. »Uopšte svaki državni oblik, budući da ovde i onde jača stranka ume da proširi sferu svoje moći, prelazi u drugi kome je sklon, dakle politija u demokra-tiju i aristokratija u oligarhiju. Ili se okreće u suprotnost, dakle aristokratija u demokratiju — jer siromašni narod koji stenje pod pritiskom nepravde prisvaja državu sebi — i politije u oligarhije. Jer traje samo ona država u kojoj vlada jednakost po zasluzi i svako dobiva svoje« (1307 a 20—27). Svoje teorijsko pretresanje Aristotel je isprepleo finim zapažanjima i primeri-ma iz istorije. Kad se poznaju uzroci iz kojih državni oblici propadaju, lako se mogu naći mere kojima se oni mogu očuvati. »I u de-mokratiji, i u oligarhiji, i u monarhiji i u svakom drugom državnom obliku treba kao opšte pravilo da služi ovo: nijednom građaninu ne srne se dopuštati da svoju političku moć razvije preko potrebne mere, nego treba pokušavati da mu se radije dodeljuju mala i dugotrajna nego li velika i kratkotrajna počasna mesta, jer
i
20
to kvari čoveka i ne može svako da podnese sreću« (1308 b 10—15). Da se ukloni razlika između siromašnih i bogatih »treba pokušati ili da se siromašni sliju s bogatima ili da se ojača srednja klasa, jer ovo će nemirima koji proizlaze iz nejednakosti učiniti kraj« (1308 b 28—31). »Ali ono što je najvažnije za održavanje državnog oblika . . . jeste vaspitanje u skladu s ustavom. Jer i najbolji zakoni, doneseni jednoglasnom odlukom svih građana, ništa nc koriste dokle god se pojedinci ne naviknu na ustav i ne budu vaspitani u njegovu duhu, i to demokratski ako su zakoni demokratski, i oligarhijski ako su zakoni oligarhijski« (1310 a 12—18). 8. ARISTOTELOVA NAJBOLJA DRŽAVA
Po apsolutnom merilu, od svih oblika najveću vrednost ima kraljevstvo; ono najviše liči na božansku vladavinu svemirom i zato je najbolje. Najbolji njegov oblik bilo bi apsolutno kraljevstvo (ή παμβασιλεία); ali Aristotel tom obliku odaje samo idealno priznanje; on ga zamišlja teorijski i hipotetički, tj. ukoliko bi se mogao naći vladalac koji bi svojom sposobnošću nad-mašao sve ostale. On bi bio kao »bog među ljudima«, i njemu ne bi trebalo nikakva zakona, jer je on sam zakon (1284 a 10 ss). Kao što je kraljevstvo najbolje tako je njeno izmetnuće, tira-nida, od svih oblika državnih uređenja najgori. Gotovo jednaku vrednost kao kraljevstvo ima aristokratija, vladavina najboljih i najsposobnijih. To proizlazi iz Aristotelovih učenja i principa. Aristokratija je oblik i Aristotelove n a j b o l j e d r ž a v e (πολιτεία αρίστη) koja stoji u sredini između Platonova komunizma i principa laissez-faire krajnjeg individualizma. U toj državi svi bi građani dolazili redom u svojim docnijim godinama na čelo države, jer bi svi bili sposobni i imali sasvim jednaka politička prava. A sredstvo da se dođe do takvih građana bilo bi racionalno vaspitanje svih građana za etičko-politička načela uzorne države. Za održavanje i napredovanje takve države, potrebno je da budu ispunjeni svi prirodni uslovi, a to je pre svega zemljište koje veličinom, položajem, klimatskim prilikama i plod-nošću odgovara zakonodavcevim željama, tako da stanovništvo može živeti normalnim, ni ubogim ni raskošnim, načinom života. Ta država treba da bude s r e d n j e v e l i č i n e : ona ne sme biti ni prenaseljena ni premalena, nego tolika da može biti αυτάρκης, tj. sama sebi dovoljna i za odbranu i za život, a ne sme biti ni prevelika, jer bi u tome slučaju teško bilo održavati u njoj red, nego treba da bude lako pregledna (ευσύνοπτος). Ona ne sme težiti samo za spoljašnjim proširenjem svoje moći, nego kao glavni svoj zadatak treba da smatra u n u t r a š n j e u s a v r š a v a n j e . Kako se ceo život deli na rad i dokolicu, na rat i mir, tako se jedan njen rad tiče onoga što je nužno i korisno, a drugi onog što je lepo. Priroda
21
ljudska ne teži samo za tim da svrhovito posluje i radi nego i za tim da dokolicu lepo provodi, tj. u razvijanju duhovnih sposobnosti i u negovanju nauka i umetnosti. U tome pravcu države će voditi brigu da svi građani u jednakoj meri budu telesno, etički i intelektualno vas-pitani. Vaspitanje građana predstavlja najkrupniji zadatak što ga država uopšte može da ima i najvažnije sredstvo za održanje celog državnog poretka (1310 a 12—14). Vaspitanjem građani stiču ne samo političku sposobnost za učestvovanje u državnoj upravi nego i spremnost da se pokoravaju vlastima. Ovo posled-nje čine u svojoj mladosti, a ono prvo u poodmaklim godinama. Ali ni upravljanje ni slušanje nije cilj vaspitanja. Njegov krajnji cilj je najbolji život. Ceo socijalno-ekonomski pravni poredak na kome se osniva najbolja država bezuslovno zahteva onakav oblik vaspitanja kakav odgovara naročitom duhu njena ustava. Vaspitanjem stvoreno načelo jednakosti treba da se strogo provodi, tako da nijednu političku službu ne može trajno vršiti jedan te isti građanin, nego čas ovaj čas onaj. »Iz mno-
i
22
gih razloga nužno je da svi građani na smenu u jednakoj meri vladaju i da se pokoravaju« (1261 b 4 ss, 1332 b 25 ss). Krajnji cilj vaspitanja i obrazovanja sastoji se u tome da se onemoguće tiranska silovita surovost, aristokratsko slavoljublje, plutokratska zloupotreba vlasti i demokratska razobru-^enost, i da se svi građani moralno oblagorode i u svoj život unesu radost i vedrinu. Vaspitanjem i obrazovanjem svako treba da se osposobi ne samo da radi ono što je nužno i korisno nego i da saznaje i ceni ono što je lepo.7 8 Razume se, da bi se moglo živeti takvim životom, potrebno je da se građani ne bave obrađivanjem zemlje, trgovinom ili zanatom. Te poslove vršili bi samo meteci i robovi. Najbolja država treba da bude organizovana i vojnički, ali ne radi ratovanja nego radi održavanja mira. Treba, doduše, biti spreman i na ratovanje, ali više treba mirovati i biti dokolan, treba raditi što je nužno i korisno, ali još više ono što je lepo. »2ivot kako pojedinaca tako i celine može imati samo jedan cilj, i što važi za najboljega čoveka, to mora važiti i za najbolju državu. Očevidno je, dakle, da oboje moraju imati vrline koje su potrebne za dokolicu. Jer ova je cilj rada, kao što je mir. . . cilj rata« (Polit. 1334 a l i ss). »Zato se i vrlina ne sme negovati kao što se to dešava u državi Lakedemonjana. Oni, doduše, ne posmatraju najviša dobra drukčije nego ostali svet, ali greše u tome što misle da se ona stiču samo jednom jedinom vrlinom«, tj. ratničkom hrabrošću (1334 a 40 ss). Najbolja država ne sme da neguje i razvija ratoljubive sklonosti, 9 jer ako ona teži za podjarmljivanjem drugih država, time ona svakome svom državljaninu daje i podsticaj i pravo da i on pokuša sebi podvrći svoje sugrađane. Ali, ako i ne dođe do toga, osvajačka država može se održati samo dotle dok ima snage za ratovanje, a čim je potroši, onda, kao i neupotreblja-vano železo, izgubi svoju oštrinu, pa se izmetne u život uživanja, jer se njeni građani nisu navikli da neguju dokolicu, i da ovu upotrebljavaju razumno i umno. 8
J. Polach, Die Erziehungsideale bei Plato und Aristoteles, Briinn 1914. • R. Meister, Arist. als ethischer Beurteiler des Kriegs, Neue Jahrbb. 36 (1915), 481—494.
Poslednji cilj državnog života jeste stvaranje i unapređivanje kulture, ali ne jednostrano moralne nego i estetske. U radu na ostvarivanju državnog cilja svagde se uzimaju u račun i realne prilike: za razvijanje kulture potrebno je ekonomski razvijeno stanje.Aristotelovu najbolju državu mogu ostvariti samo onakvi ljudi u kojih ima i razuma i ratničke hrabrosti, a takvi su ljudi iz najvrsnijih helenskih plemena. »Narodi
23
hladnog evropskog severa jesu, doduše hrabri, ali je u njih malo duha i umetničkih sklonosti, i zato su oni, istina, slobodni, ali nisu sasvim vrsni za stvaranje države i za vladanje nad svojim susedima. Azijski narodi, pak, imaju, doduše, duha i obdareni su umetnički, ali nemaju hrabrosti, i zato se neprestano nalaze u ropskom položaju. Ali helensko pleme, time što drži sredinu ne samo po geografskom položaju između Evropljana i Azijaca nego i sredinu u sposobnostima, jeste i hrabro i razumno: zato je neprestano i slobodno te ima najbolje ustavne odredbe, a da je ujedinjeno u jednu državu, moglo bi vladati nad svima narodima« (1327 b 19 ss). 9. POLITIJA ILI REPUBLIKA
Kako bi se najbolja država mogla ostvariti samo pod naročitim uslovima, to je Aristotelu, kao realističkom teoretičaru države, ipak znatnije pitanje relativno najboljeg i prosečno najboljeg državnog uređenja, tj. onakvo kakvo se najprikladnije i najlakše može izvršiti u realnim prilikama. Po tome praktičkom merilu, Aristotel nalazi da takvo uređenje predstavlja r e p u b l i k a koja čini sredinu između oligarhije i demokratije, i u kojoj srednji stalež (οί μέσοι) ima dominantan položaj. Kao takva, ona čini merilo ocenjivanja za sve ostale oblike, i ukoliko se ovi njoj približuju utoliko su bolji, a ukoliko se udaljuju utoliko su lošiji. Aristotel takvu obliku daje prosto ime ρ ο 1 i t i j a, a to je onaj oblik vladavine koji mi danas nazivamo demokratskom republikom ili, prosto, republikom. 10 10 J. Kinkel, Die sozialokonomischen Grundlagen der Staats- und Wirtschaftslehren von Arist., Leipzig 1911; M. Defourny, Aristote, Thaorie iconomique et po!itique sociale, Ann. de l'lnstit. d. philos., Louvain III, 1914.
Kao što je svugde sredina najbolja, te je i vrlina srednjo-mernost, tako je i srednja imovina najbolja, pa je stoga ono državno uređenje najbolje u kojem i brojem i vlašću preteže srednji stalež. Da srednji elemenat predstavlja snagu kojom se država u najvećoj meri održava, pokazuje i činjenica da su najbolji zakonodavci, Likurg, Haronda, Solon i mnogi drugi, proizišli iz srednjeg staleža. Dok se monarhija, najbolji od svih oblika vladavine, lako izmeće u tiranidu, u najgori oblik (cor-ruptio optimi pessima), a aristokratija u oligarhiju, dotle je republika kao μέστ, πολιτεία najstabilniji oblik vladavine, jer je najpravednija, i jer je srednji stalež dovoljno brojan i dovoljno imućan da državu zaštiti i od nasilja bogataša i od prevrtljivosti široke narodne mase (1295 b 3 ss, 1296 a 7). Zato ona za državnika ima velik praktički značaj. Po tome što je Aristotel sa filosofskom jasnoćom princip mere i sredine uzeo za osnovno načelo svojih i etičkih i političkih shvatanja, on je
24
postao helenski etičar i teoretičar države par excellence,n jer je težnja za merom specifično helenska težnja. Politiju kao srednji politički sistem uveo je u Atini Solon (1274 a 1 ss, Ustav atinski 9), i u vreme peloponeskog rata i reakcije protiv radikalne demokratije, ona je pod imenom »ustava otaca« imala mnogo pristalica u atinskom obrazovanom srednjem staležu. Dodajemo, naposletku, da, kao za sve ostale oblike, i za politiju važi pravilo da »onaj deo građanstva koji želi da se postojeći državni oblik očuva, mora biti jači od onoga dela koji to ne želi« (1296 b 15—16).'-' 11 Th. Ziegler, Die Ethifc der Griechen und Romer, Bonn 1881, 134. Vid. i M. N. Đurić, Mera kao glavni princip helenskog života i stvarala štva, Živa antika VIII 2 (1958), str. 218—221, i Aristotelovo etičko učenje eto, Glas SAN, CLXXXIV (1940), str. 90—93. " L i t e r a t u r a : W. Oncken, Die Staatslehre des Arist., 2 Bde., Leipzig 1870/1875 Pr.; P. Janet, iiistotre de la science politigue, Pariš, 1887, I, 165 ss; "VV. Lutoslawski, Erhaltung und Untergang der staatsver-fassungen nach Plato, Arist. und Machiavelli, Breslau 1888; E. Barker, The Political Thought oj Plato and Aristoile, London 1906; Η. ν. Arnim, Die polit. Theorien des Altertums, Wien 1910, 77—143; A. Abbamondi, La politica in Arist. e Machiavelli, Rossano 1911; N. Costanzi, L'indiinđuo e lo stato, estratti della Politica di Arist., Bari 1924 (s uvodom); M. De-fournv, Aristote, L'evolution sociale, Ann. de l'Inst. Sup. de Phil., Louvain 1924 (5), 529—696; R. v. Pohlmann, Geschichte der sozialen Frage und des Sozialismus in der antiken Welt, zvveiter Band, Munchen 19253, 245—268; Η. A. Klein, Grundziige der aristot. Staatslehre, Berlin 1926; B. Guebbels, Die Lehre des Arist. von dvn arbeitertden Klassen, Bonn 1927; V. Batzel Die Staatsphilosopie des Arist. und seine staatspo-litische Erziehungslehre, Pharus 24 (1933), 273— 282; B. Mc Keon, Aristotle's Conception oj Moral and Political Philosophy, Ethics LI (1941), 253—290; W. Siegfried, Untersuchungen zur Staatslehre des Aristoteles, Ziirich 1942; C. Ф. Кечекћнн, Учекме Аркстотелн ο госу-дарстве u npaee, Изд. АНСССР, М.-Л. 1947; М. Wheeler, Aristotle's Analysis oj the Nature oj Political Struggle, Amer. Journ. of Philol., 72 (1951), 145—161; Τ. A. Sinclair, A History oj Greek Political Thought, London 1951, 209—237. 10. KRITIČKI OSVRT
Kao svaki duhovno-stvaralački razvitak, i naučno-stvara-lački razvitak pojavljuje se, i strukturno i funkcionalno, samo kao socijalnopsihički, ali i genetički odražaj, kao funkcionalno--genetičko nadgrađe na osnovu društveno-privrednog sklopa. Kao što svaki stepen razvitka proizvodnih snaga nužno povlači za sobom određen sklop društva u društvenom procesu proizvodnje, tako je stepen razvitka pomenutih snaga i u starom helenskom društvu izazvao robovlasnički sklop društva kao poseban stepen u istorijskom razvitku čovečanstva, i na njemu se neizbežno razvila i helenska filosofija i nauka kao deo opšteg helenskog ideološkog nadgrađa. U periodu robovlasničkog društvenog poretka razvijala se i helenska
25
naučno-politička književnost. U nju idu i Aristotelovi politički spisi, i oni ne samo što imaju krupan teorijski značaj nego služe i kao bogato vrelo za izučavanje istorijskih oblika helenske robovlasničke gradske države. Svoje učenje ο državi Aristotel je izneo kao ideolog i apologet robovlasničkog društva; njegovo teorijsko-političko shvatanje određuje dru-štvenoprivredna podloga, kao i ostali politički i ideološki činioci u helenskoj robovlasničkoj državi, i ona, in ultima analvsi, svojom uzajamnom aktivnošću uslovljavaju i određuju partij-nost Aristotelova ne samo filosofijskog nego i naučnog stvaralaštva. Jedan od većih nedostataka njegove političke teorije čini to što on nigde ne ukazuje na neko proširenje ili na kvalitativan napredak helenske gradske države, jer on ο njoj misli da je savršena i da ona predstavlja poslednji oblik obrazovanja ljudske zajednice. Ali, i pored ograničenosti svojih političkih shvatanja, on je ipak iznosio jasne i osnovne istine. U Aristotelovo doba buktinja slobodne i samostalne helenske robovlasničke gradske države nije više bila u rukama onih koji su je nosili ranije, ali su, pre nego što se ona ugasila, njen sjaj uhvatili Platon, Demosten i on, i ona otada iz njihovih spisa svetli potonjem čovečanstvu. Kao polarna zvezda što zasija samo u sutonu dana, tako i ljudska zajednica zasvetli unutrašnjom svesnošću i žarkom voljom za samopotvrđivanjem samo u sutonu svojih velikih istorijskih oblika, i ta svetlost daje joj ono najviše duhovno obeležje kojim ona, i kad prođe dan njena postojanja, i dalje svetli potonjim vekovima. Isti suton iznedrio je dva teoretičara država i jednog praktičnog državnika. To su apstraktni i teorijski Platon, koji svojom filosofijskom dijalektikom staru državu s njenom sasvim atičkom arhitektu-
26
rom hoće da obnovi na osnovu ideje, i konkretni i praktički De-mosten, koji svojom živom i postojanom besedničkom dijalektikom zameće borbu protiv nehajnosti i nepažljivosti slušalaca i razobručenu državu hoće da obnovi na osnovu činjenice. Na sasvim drukčiji način no u Platona, umetnika, helenska robovlasnička država dobila je trajni lik u Aristotela, naučnika. Dok je Platon tu državu ispunio svojim državotvornim bićem i za-dahnuo je svojim filosofskim snovima i željama, Aristotel ju je modelisao prema istorijskoj stvarnosti. Mada se nije mogao osloboditi svoje zablude koja se sastoji u tome što je čovekova politička shvatanja tumačio ljudskom prirodom mesto da je ljudsku prirodu objašnjavao čovekovim radom u društvu, Aristotel je opet kao teoretičar države i politički pisac veoma značajan, jer njegovi teorijsko-politički spisi imaju trajan značaj i predstavljaju veoma bogatu riznicu političkog iskustva u Helena: on je u njima ostavio ideološke sanjarije i čistu konstruk-tivnupolitičku metodu Platonovu i svugde u obzir uzimao samo činjenice i realne mogućnosti. Sva trojica ostaju Atinjani: i u rasporedu i konstruktivnoj spekulaciji Platonovih dijaloga, kao i u sklopu, ognjenoj strasti i prkosnoj energiji Demostenovih državničkih beseda i u Aristotelovu smislu za iskustvo i činjenice, ogledaju se igre isto-vetne prirode i ćudi istovetnog neba i zemlje, kao što se na ljuskama nekih riba svetlucaju i prelivaju srebrne i zlatne luči njihova zavičajnog sunca. Dr Miloš N. ĐURIC
POLITIKA
Ί
KNJIGA PRVA GLAVA PRVA 1252a
i. Kako vidimo da svaka država predstavlja neku zajednicu 1 i da je svaka zajednica nastala radi nekog dobra, jer radi onoga što misle da je dobro ljudi rade sve, jasno je da sve zajednice teže nekom dobru, a ona koja je od svih najmoćnija i koja sve ostale u sebi obuhvata, teži dobru najvišem od svih. Ona se zove država odnosno državna zajednica. 2. Oni koji misle da je ustavna, kraljevska, domaćinska2 i gospodarska vlast jedna te ista, nisu u pravu, 3 jer smatraju da se te vlasti razlikuju samo po većem ili manjem broju, a ne po kvalitetu; oni misle, na primer, da je vlast nad malim brojem ljudi gospodarska, nad većim — domaćinska, nad još većim — ustavna ili kraljevska, kao da se veliko domaćinstvo nimalo ne razlikuje od male države, a da između ustavne i kraljevske vlasti postoji ova razlika: kada je jedan čovek na čelu, to je kraljevska vlast, a kada, po učenjima ove teorije, građanin naizme-nično i vlada i povinuje se vlasti, to je ustavna vlast. 3. Međutim, to nije tačno. Ovo što je rečeno biće jasno ako se stvari budu posmatrale ovde uobičajenim [analitičkim] metodom. Jer kao što i u drugim oblastima složeno treba rastaviti na proste delove, budući da su to najmanji delovi celine, tako posmatrajući državu videćemo njene sastavne delove i saznaćemo još više ο njima, čime se međusobno razlikuju, kao i to da li se nešto od onog što je ο svakom rečeno može uzeti kao značajno s gledišta nauke. Ovde, kao i u drugim oblastima, bilo bi najbolje ako bi se stvari posmatrale u njihovu nastajanju od početka.
30
4. Najpre treba spojiti ono što jedno bez drugog ne može, kao što su muškarac i žena koji se spajaju radi rađanja (to ne proizlazi iz slobodne odluke već je, kao i kod drugih životinja i biljaka, rezultat prirodne želje da ne budu zajedno s bićima kakva su i sama). Tako se i ovde onaj koga je priroda odredila da se pokorava radi zaštite spaja s onim ko je predodređen da vlada i gospodari, a onaj ko je u stanju da samo telom radi, predodređen je da se pokorava i po prirodi je rob. 5. Stoga i gospodar i rob imaju isti interes. Međutim, 1252b žena se po prirodi razlikuje od roba jer priroda ništa ne stvara s višestrukom namenom, kao kovači delfijski nož 4, već svako biće ima jednu svrhu. Svako oruđe najbolje ispunjava svoju namenu ako ne služi za mnoge poslove već samo za jedan. Kod varvara žena i rob imaju isti položaj. Razlog leži u tome što nemaju ljudi koji su po prirodi određeni da vladaju, te tako njihova zajednica nastaje od robinje i roba. Stoga kažu pesnici da »s pravom Heleni vladaju varvarima«8 kao da su varvarin i rob po prirodi isto. 4. Dakle, od tih dveju zajednica nastalo je najpre domaćinstvo, i s pravom je rekao pesnik Hesiod »najpre kuću i ženu pa vola orača«6 jer siromašnima vo služi mesto roba. Porodica [domaćinstvo] je zajednica sastavljena za celi život. Njene pripadnike Haronda7 zove drugovima za stolom a Epimenid Krećanin8 drugovima po ognjištu. 5. Prva zajednica od više domaćinstava nastala radi trajne potrebe jeste selo. Izgleda da je selo uglavnom nastalo prirodnim raseljavanjem porodice. Stanovnike sela neki nazivaju decom po mleku ili decom dece. Stoga su u početku gradovi-države bili pod vlašću kraljeva, a iz-vesni narodi9 su to još i sada, jer su obrazovani od elemenata koji su bili pod vlašću sličnom kraljevskoj. Naime, u svakom domaćinstvu kraljuje najstariji, pa tako i u rodovskim zajednicama zbog međusobnog srodstva. Na to misli Homer kada kaže da »svaki deli pravdu ženama i deci« 10 jer su u davnini živeli raštrkani. Zbog toga što su i sami, jedni još i sada a drugi u davnini, bili pod kraljem, svi ljudi misle da su i bogovi podložni vlasti kralja. I kao što likove bogova predstavljaju sebi sličnima, tako predstavljaju i živote bogova. 6. Potpuna zajednica od više sela koja je, da tako kažem, postigla najviši stepen samodovoljnosti jeste država; ona nastaje radi održanja života, a postoji radi srećnog života. Stoga svaka država nastaje po prirodi isto kao i prvobitne zajednice. Jer država je cilj tih zajednica, a priroda nečega predstavlja njegov cilj. Ono, naime, što je svaka stvar po završenom razvoju, to nazivamo njenom prirodom, na primer čovek, konj, kuća. Uz to svrha zbog koje je nešto nastalo
31
predstavlja najviši cilj. A samodovoljnost je i cilj i najveće dobro. 1253a 9. iz ovoga je dakle jasno da država nastaje po prirodi i da je čovek po prirodi društveno biće, a onaj ko zbog svoje prirode, a ne slučajem, stoji van društvene zajednice ili je rđav ili je bolji od ljudi, kao onaj kome Homer upućuje ovaj prekor — »bez svojte, bez zakona, bez ognjišta«11. Takav čovek po prirodi želi rat, budući da je usamljen i prepušten igri slučaja. 7. Stoga je jasno da je čovek biće sposobno da živi u društvu više no svaka pčela i svaka životinja koja živi u stadu. Jer, kako rekoh, priroda ništa ne čini uzalud,12 a od živih bića jedino čovek ima razum. Glas je samo znak tuge i zadovoljstva, pa ga stoga imaju i druge životinje, jer njihova se priroda dotle razvila da mogu da osećaju tugu i zadovoljstvo i da to saopštavaju jedna drugoj, a razum služi da pokaže šta je korisno a šta štetno, pravedno i nepravedno. 8. Jer u odnosu na ostale životinje jedino je ljudima svojstveno da imaju osećanje dobra i zla, pravde i nepravde i druga osećanja istoga reda. Ljudska zajednica stvara porodicu i državu. A država je po svojoj prirodi iznad porodice i svakog od nas pojedinačno, jer je celina nužno važnija od delova. Ako se celina razori ne postoji više ni noga ni ruka, postoji samo isti naziv koji se može primeniti i kada je u pitanju ruka od kamena; jer ruka odvojena od tela biće slična kamenoj. Sve stvari se defi-nišu svojom funkcijom i sposobnošću da tu funkciju izvrše, tako da se, kada to izgube, ne može više reći da su iste već samo istoimene. 9. Jasno je, dakle, da država nastaje po prirodi i da je važnija nego pojedinac. Ako pojedinac izdvojen [iz celine] nije sam sebi dovoljan, odnosiće se prema celini kao i drugi njeni delovi. A onaj ko ne može da živi u zajednici ili kome ništa nije potrebno jer je sam sebi dovoljan, nije deo države, te je ili zver ili bog. U svim ljudima, dakle, postoji prirodna težnja za takvom zajednicom i onaj ko ju je prvi osnovao začetnik je najvećeg dobra. I kao što je čovek, kada dostigne svoj puni razvoj, najbolje od svih živih bića, tako je bez zakona i pravde najgore od svih — jer naoružana nepravda je nešto najstrašnije. Covek se, međutim, rađa naoružan razumom i vrlinom koje može da upotrebi u prvom redu protiv onoga što je tome suprotno. Stoga je čovek bez vrline najizopa-čenije i najdivljije biće i najgore od svih u zadovoljavanju polnog nagona i gladi. Pravednost je, međutim, potreba države, jer pravda čini poredak državne zajednice, a ona se sastoji u tome da se odluči šta je pravo. GLAVA DRUGA 1253b
i. Sada kada je jasno koji delovi sačinjavaju državu, treba najpre da govorimo ο vođenju domaćinstva, jer se svaka država sastoji od
32
domaćinstava. I domaćinstvo ima delove od kojih se opet ono sastoji. Potpuno domaćinstvo sastoji se od robova i slobodnih ljudi. Kako svaku stvar treba ispitivati počev od njenih najmanjih delova, a osnovni i najmanji delovi domaćinstva su gospodar i rob, muž i žena, otac i deca, treba najpre ispitati kakva su ova tri odnosa i kakvi treba da budu. 10. To su: odnos gospodara i roba, bračni odnos (jer veza muža i žene nema posebnog imena) i, treći, roditeljski (jer ni on nema posebnog imena13). To su, dakle, ta tri odnosa koje smo pomenuli. Postoji još jedan deo koji jedni izjednačuju s vođenjem domaćinstva, a drugi misle da je to nešto najvažnije u vođenju domaćinstva. Kako s tim stoji stvar, tek treba ispitati. Mislim na takozvanu veštinu sticanja imanja. Ali da govorimo najpre ο gospodaru i robu da bismo videli šta spada u neophodne potrebe i da, ako budemo u stanju, damo bolji prilog objašnjenju tih odnosa nego što su dosadašnje pretpostavke. 11. Jer dok jedni smatraju da je vlast gospodara nad robovima neka vrsta veštine i da je, kako rekosmo na početku 14, vođenje domaćinstva, vlast gospodara nad robovima, ustavna i kraljevska vlast jedno te isto, drugi 15 » misle da je vlast gospodara nad robovima protivna prirodi, zato što je samo po zakonu jedan čovek slobodan a drugi rob, a da se po prirodi nimalo ne razlikuju i da stoga ropstvo nije pravedno jer je prinudno. 12. Kako je, dakle, imanje deo domaćinstva (jer bez neophodnih stvari se ne može živeti, a pogotovu ne dobro živeti), onda je i veština sticanja imanja deo veštine vođenja domaćinstva. Za taj posao su potrebna i odgovarajuća oruđa kao što su i u drugim veštinama za određene poslove potrebna određena oruđa da bi se posao uradio. Od tih oruđa jedna su živa a druga mrtva (na primer za zapovednika broda krma je mrtvo oruđe, a potkrmar živo). Naime, u obavljanju zanata i pomoćnik je jedna vrsta oruđa. Tako je i imanje sredstvo za život, a bogatstvo je mnoštvo tih sredstava. Rob je pak neka vrsta žive stvari, a svaki pomoćnik predstavlja jedno oruđe mesto mnogih. 13. Jer kad bi svako oruđe samo moglo da radi svoj posao, bilo da mu je naređeno bilo da predoseti gospodarevu želju, kao što pričaju za Dajdalove statue16 i Hefaj-stove tronošce17, za koje pesnik kaže da su »sami išli na skupštinu bogova«, i kada bi čunci mogli sami da tkaju a plektar sam da udara u kitaru, niti bi graditeljima bili 1254a potrebni pomoćnici niti gospodarima robovi. Dakle, ta pomenuta oruđa su oruđa za proizvodnju, dok je imanje oruđe za upotrebu. Jer čunak za tkanje, pored toga što se upotrebljava, stvara nešto novo, dok se odelo i postelja samo upotrebljavaju. 14. Kako se, dakle, proizvodnja i upotreba razlikuju po
33
suštini, a kako su i za jedno i za drugo potrebna oruđa, treba da se i ona na isti način razlikuju. Život je delanje, a ne stvaranje 18, pa je stoga i rob pomoćnik u oblasti de-lanja. Za imanje važi isto što i za deo neke celine jer deo nije samo deo neke celine već potpuno njoj pripada, a to važi i za stvar u posedu. Stoga je gospodar samo gospodar roba, ali mu ne pripada; nasuprot tome, rob je ne samo gospodarev rob već potpuno pripada gospodaru. 15. Prema tome, jasno je kakva je priroda roba i kakva je njegova funkcija. Jer ko po prirodi nije svoj već tuđ, on je od prirode19 rob, iako je čovek. Tuđ je čovek onaj koji je, mada je čovek, nečije imanje20, a imanje je oruđe za delanje koje se može otuđiti. Dalje treba ispitati da li je ko po prirodi rob ili nije i da li je bolje i pravedno da neko bude rob ili nije, ili je svako ropstvo protivno prirodi. 16. To nije teško ni teorijski razmotrili ni doći do saznanja preko činjenica. Jer vladanje i pokoravanje ne samo da su nužni već su i korisni. Jedni su odmah od rođenja predodređeni da se pokoravaju, a drugi da vladaju. I jednih i drugih ima više vrsta. Međutim, uvek je bolja vlast nad boljim podanicima, na primer, bolja je vlast nad ljudima nego nad zverima, jer je uvek bolji posao koji urade bolji, a tamo gde jedni vladaju a drugi se pokoravaju, i jedno i drugo je neka vrsta njihova posla. 9. Oba ova principa, princip vladanja i princip pokoravanja, javljaju se u svakoj celini sastavljenoj od više delova, bilo da su ti delovi spojeni ili odvojeni. Taj princip vladanja javlja se, u izvesnom obliku, i u neživoj prirodi, to je na primer harmonija u muzici. Ali to možda i nije predmet našeg ispitivanja. 10. Živo biće se sastoji pre svega od duše i tela, i duša po prirodi vlada a telo se pokorava. To »po prirodi« treba ispitivati kod bića koja su u skladu s prirodom, a ne kod izopačenih bića. Zato treba ispitivati čoveka čiji su telo i duša najbolje usklađeni i kod koga je očigledno da duša upravlja telom. Jer kod ljudi rđavih i sklonih zlu često 1254b izgleda da telo vlada dušom zato što su u rđavom i pro-tivprirodnom stanju. 17. Može se, dakle, ponavljam, najpre kod živog bića zapaziti vlast koja liči na vlast gospodara nad robom i vlast koja liči na ustavnu. Jer duša ima nad telom vlast gospodara nad robom, a razum nad nagonom vlast koja se može uporediti sa ustavnom i kraljevskom. Prema tome, jasno je da je za telo prirodno i korisno da se pokorava duši, a za osećajni deo našeg bića da se pokorava umu i onom delu našeg biča koji raspolaže razumom. Jednak ili obrnut odnos snaga između ovih elemenata štetan je za sve. 18. Isti je takav odnos između čoveka i ostalih živih bića.
34
Pitome životinje po prirodi više vrede od divljih, a za sve njih je bolje da se pokoravaju jer tako stiču zaštitu. Uz to muškarac je u odnosu na ženu po prirodi bolji a ona gora, i on vlada a ona se pokorava. Ovaj isti zakon mora da važi za sve ljude.21 19. Svi oni ljudi koji se od drugih razlikuju toliko koliko duša od tela i čovek od životinje (a takvi su svi oni koji za rad koriste samo telo i kod kojih je to najbolje što oni mogu dati) po prirodi su robovi. Za njih je, kao i za maločas pomenuta bića, bolje da se pokoravaju. Jer rob po prirodi je onaj čovek koji može da pripada drugome, pa mu stoga i pripada, i koji ima samo toliko zajedničkog s razumom što može da zapaža, ali sam nema razuma. Ostale životinje ne mogu da zapažaju razumom već se služe nagonima. 14. A korist od domaćih životinja i od robova je gotovo ista 22 jer i od jednih i od drugih, tj. i od robova i od domaćih životinja dobijamo pomoć za najnužnije telesne potrebe. Pa i priroda želi 23 da tela slobodnih ljudi i robova načini različitim, te su tela robova snažna za obavljanje svakodnevnih poslova, a tela slobodnih ljudi su uspravna i nesposobna za takve poslove, ali su sposobna za život u državi koji se deli na službu u ratu i službu u
I
miru. Međutim, često se događa upravo suprotno: da jedni od njih imaju tela, a drugi duše slobodnih ljudi. 15. Ali kad bi se ljudi samo po svom telesnom izgledu tako razlikovali kao bogovi predstavljeni statuama, jasno je da bi se svi složiti da oni gori treba da budu robovi boljima.24 A ako je to tačno u odnosu na telo, još je opravdanije povući tu razliku u odnosu na dušu. Međutim, ј 1255a teže je upoznati lepotu duše nego lepotu tela. Prema tome, l
jasno je da su jedni ljudi po prirodi slobodni, a drugi robovi i da je za robove i korisno i pravedno da robuju. 16. Ali nije teško uvideti da su i oni koji zastupaju suprotno mišljenje, u izvesnom smislu u pravu. Jer reči ;
robovanje i rob imaju dvostruki smisao: rob se može postati i biti i po zakonu. 25 Taj zakon je neka vrsta konvencije po kojoj onaj ko je u ratu pobeđen postaje svojina pobednika.26 Mnogi poznavaoci zakona osporavaju ovo pra- ~) vo i optužuju onoga ko je nezakonito uveo tu konvenciju, jer je, po njihovu mišljenju, strašno da neko postane rob i bude prisiljen da se pokorava čoveku koji je bio u stanju da ga savlada samo silom i koji je samo po snazi jači od
35
njega. Oba ova suprotna mišljenja imaju svoje zastupnike i među filozofima27. ι
20. A razlog tom neslaganju i ono što čini da se mišljenja razilaze leži u tome što vrlina koja raspolaže odgovarajućim sredstvima može da se u najvećoj meri posluži silom i što pobeda uvek ima tu prednost što u sebi nosi neko dobro. Stoga izgleda da sila ne može da bude bez vrline i da je spor jedino u tome šta je pravo. Otuda jedni misle da je pravo humanost, a drugi — da je to isto pravo vlast jačega. 21. Drugi razlozi koje, sem ovih, navode pobornici j mišljenja da ne treba da vlada i gospodari onaj ko je po vrlini bolji, nemaju dokazne moći i nisu ubedljivi. A drugi, koji se, kako sami misle, oslanjaju na neko pravo (jer zakon je pravo u izvesnom smislu), smatraju ropstvo koje potiče od rata pravednim, a istovremeno ga smatraju nepravednim. Oni, naime, uzimaju kao mogućno da uzrok rata bude nepravedan, i za onog ko ne zaslužuje da robuje ne može se reći da je rob. Inače će se desiti da ljudi najplemenitija roda2" budu smatrani robovima i da vode poreklo od robova ako slučajno kao zarobljenici budu prodati u ropstvo. Zato pobornici toga mišljenja ne žele da robovima nazivaju Helene, već samo varvare.29 Pa ipak kada tako govore, oni u stvari ispituju šta je prirodno ropstvo, a to je ono čime smo i započeli izlaganje. Jer mora se priznati da su izvesni ljudi na svakom mestu robovi, a drugi ni na jednom. 19. Isto tako stoji stvar i s plemenitim poreklom: ljudi plemenita porekla smatraju sebe takvima ne samo u domovini već svuda, dok varvare smatraju plemićima 30 samo u njihovoj zemlji, kao da su oni sami apsolutno plemeniti i slobodni, a da su varvari to samo pod izvesnim uslovima, kako kaže i Teodektova31 Helena: Ko bi se usudio da nazove robinjom mene Koja po ocu i po majci potičem od bogova?
Po tom shvatanju, merilo za razlikovanje roba i slobodnog čoveka, plemića i neplemića, u stvari je lična vrednost odnosno njen nedostatak. Oni smatraju da dobro rađa 1255b dobro, kao što čovek rađa čoveka i životinja životinju. A priroda želi često to da ostvari, ali nije uvek u stanju. 22. Jasno je, dakle, da i za ovo suprotno shvatanje postoje izvesni razlozi i da ljudi nisu po prirodi jedni robovi a drugi slobodni. Jasno je i to da su izvesni ljudi određeni da budu robovi odnosno slobodni prema tome da li je za njih korisno da robuju ili da gospodare i, u tom slučaju, i opravdano je i neophodno da se jedni
36
pokoravaju, a drugi da vladaju na način koji je priroda odredila, tj. da budu gospodari. Ali zloupotreba te vlasti štetna je i za gospodara i za roba, jer ono što koristi delu koristi i celini i ono što koristi telu koristi i duši; a rob predstavlja neku vrstu živog ali odvojenog dela gospodareva tela. 23. Stoga između roba i gospodara, koje je sama priroda takvima stvorila, postoji zajednički interes i međusobno prijateljstvo. Ali kod onih koje nije priroda već zakon ili sila učinila robovima i gospodarima nema ni zajedničkog interesa ni međusobnog prijateljstva. Prema tome, jasno je da su vlast gospodara nad robom i ustavna vlast različite i da sve vrste vlasti nisu, kako neki tvrde, međusobno jednake. Jer ustavna vlast po prirodi važi za slobodne ljude, a gospodarska za robove. I dok vlast u kući pripada jednom čoveku, jer svakom kućom upravlja samo jedan čovek, dotle vlast u ustavnoj državi pripada ljudima slobodnim i jednakim. 24. Ne naziva se, dakle, neko gospodarem zato što zna da gospodari32, već zato što je po prirodi takav. To isto važi i za roba i za slobodna čoveka. Ali postoji jedna nauka za gospodare, a druga za robove. Nauka za robove je, na primer, ona koju je predavao onaj učitelj u Sirakusi. On je za platu poučavao male robove uobičajenim domaćim poslovima; a mogli su da steknu i veće znanje u poslovima te vrste, na primer, u kuvarskoj veštini 33 i drugim domaćim poslovima, jer se neki od tih poslova više cene, dok su drugi opet potrebniji, i, kako kaže poslovica, postoji nad gospodarem gospodar i nad robom rob.34 25. To je otprilike sve što robovi treba da znaju, a gospodar treba da zna kako da iskorišćava robove. Jer biti gospodar ne znači sticati robove, već znati ih upotre-biti. Ta vrsta znanja nema u sebi ničeg ni velikog ni uzvišenog. Ono, naime, što rob treba da zna da radi, to gospodar treba da zna da naredi. Stoga oni koji ne moraju da se brinu ο tim neprijatnim poslovima prepuštaju tu čast nadzorniku, a sami se bave državnim poslovima ili filosofijom. Veština sticanja 3s, ukoliko je to sticanje opravdano, razlikuje se od obeju napred pomenutih i ima nečeg zajedničkog s ratničkom odnosno lovačkom veštinom. Toliko i tako ο robu i gospodaru. GLAVA TREĆA 1206a
l. Imanje uopšte i veštinu sticanja ispitivaćemo na uobičajeni [analitički] način50, jer je i rob izvestan deo imanja. Najpre bi se moglo postaviti pitanje da li je veština sticanja isto što i veština vođenja domaćinstva ili je samo jedna njena grana, ili je to veština koja samo pomaže vođenju domaćinstva. A ako je to samo pomoćna
37
veština, da li ona pomaže vođenju domaćinstva tako kao što veština pravljenja čunaka pomaže tkačkoj veštini, ili tako kao što metaiurgika37 pomaže veštini livenja statua? Jer ove dve pomoćne veštine nemaju isti zadatak, već jedna daje oruđe, a druga materijal. Pod materijalom pod-razumevam supstancu od koje se pravi neki predmet, kao što je, na primer, vuna za tkača a bronza za vajara. 26. Jasno je da veština sticanja nije isto što i veština vođenja domaćinstva, jer zadatak prve je da pribavi, a druge da upotrebi. Koja bi, naime, veština, ako ne veština vođenja domaćinstva, učila kako treba iskorišćavati imanje jednog domaćinstva. Ali ostaje pitanje da li je veština sticanja deo veštine vođenja domaćinstva ili je to posebna veština. Jer ako je zadatak te veštine da sazna odakle se može steći bogatstvo i imanje, a imanje i bogatstvo sastoje se od mnogih elemenata, postavlja se, u prvom redu, pitanje da li je zemljoradnja i uopšte briga ο hrani i njenom pribavljanju deo veštine sticanja ili nešto drugo. 27. Postoje, međutim, mnoge vrste hrane, i otuda raznoliki način života i kod životinja i kod ljudi. Bez hrane se ne može živeti i upravo je razlika u ishrani učinila život životinja različitim. Od divljih životinja jedne žive u stadima, a druge usamljene, onako kako im je najzgodnije za hranu, jer su jedne mesožderi, druge biljojedi, treće svaštojedi, i zato je priroda izdvojila njihove načine života da bi lakše našli i izabrali hranu. Način života mesoždera razlikuje se od načina života biljojeda jer po prirodi ne prija i jednima i drugima ista hrana. 28. Isto je tako i s ljudima. I njihov način života je vrlo raznolik. Najmanje rade stočari, jer hranu dobijaju od domaćih životinja ne radeći ništa i bez ikakva truda. Kada se ukaže potreba da menjaju pašnjake, onda su prinuđeni da krenu za stokom otprilike tako kao da se bave nekom živom zemljoradnjom. Drugi žive od lova, i to od različitih vrsta lova. Na primer, jedni od pljačke 38, drugi od ribolova, ukoliko žive na obali jezera, močvara, reka i mora, treći od lova na ptice i divlje životinje. Ali najveći deo čovečanstva živi od obrađivanja zemlje i pitomih plodova. 5. Način života koji se zasniva na ličnom radu i pri 1256b kome ljudi ne pribavljaju hranu putem trampe može da bude stočarski, zemljoradnički, pljačkaški, ribarski i lovački. Neki ljudi, opet, žive udobno kombinujući ove načine života i dopunjavajući jednim ono što im u drugom nedostaje za potpunu ekonomsku nezavisnost. Tako, na primer, jedni kombinuju stočarstvo i pljačku, a drugi zemljoradnju i lov. Isto tako postupaju i ostali i prihva-taju onaj način života koji im nameće potreba. 29. Izgleda da je takvo imanje, tj. hranu sama priroda dala svim živim bićima, kako onima koja se tek rađaju tako i odraslima. Neke
38
životinje pri rađanju izbace zajedno s plodom toliko hrane koliko je dovoljno za vreme dok mladunče ne postane sposobno da samo sebi pribavlja hranu. To je slučaj kod onih životinja koje se razmnožavaju crvima39 i jajima. A životinje koje rađaju žive mladunče nose u sebi samima izvesno vreme hranu za njih, i to je ono što se zove mleko. 30. Jasno je, prema tome, da to isto važi i za odrasla živa bića i da biljke postoje radi životinja, a životinje radi ljudi — domaće životinje ih služe i hrane, a od divljih, ako ne sve, a ono veliki broj služi za hranu i druge potrebe, na primer, da se od njih načini odelo i drugi predmeti. Ako, dakle, priroda ne ostavlja ništa nedovršeno i ako ne čini ništa uzalud40, onda nužno proizlazi da je sve stvorila radi ljudi. 31. Stoga je i rat, u izvesnom smislu, prirodna veština sticanja, a i lov je jedna njena grana, kojom se treba služiti protiv divljih životinja i protiv onih ljudi koji se, mada su od prirode stvoreni da se pokoravaju41, ipak tome protive. Takav rat je po prirodi opravdan. Jedan vid te prirodne veštine sticanja je deo veštine vođenja domaćinstva, utoliko što treba da pronalazi ili nabavlja zalihu sredstava neophodnih za život i korisnih i državnoj i porodičnoj zajednici. 32. Izgleda da se pravo bogatstvo i sastoji u tome jer jedno takvo imanje koje je dovoljno za dobar život ne obuhvata neograničeno mnogo stvari, kao što misli pesnik Solon kad kaže da »za ljude bogatstvo nema granica«42. Međutim, i ovde, kao i kod drugih veština, postoji granica, jer u svakoj veštini ograničen je i broj i veličina oruđa, a bogatstvo je samo mnoštvo oruđa za domaću i državnu delatnost. Jasno je, dakle, da postoji jedna prirodna veština sticanja, koju treba da poznaje domaćin porodice i državnik; jasno je, isto tako, koji su razlozi tome. 10. A postoji i druga vrsta veštine sticanja, koju najčešće i s pravom nazivaju veštinom bogaćenja. Zbog nje nam se katkad čini da bogatstvo i sticanje nemaju granica. 1257a Mnogi, zbog ove srodnosti, smatraju da je jedina veština sticanja veština bogaćenja i da je to jedno te isto. Činjenica je, međutim, da se te dve veštine ne mogu svesti na jednu, ali nisu ni daleko jedna od druge, jer jedna je prirodna a druga nije, već je pre rezultat izvesnog iskustva i sposobnosti. , 33. Da započnemo ispitivanje ο njoj odavde: svaka stvar koju posedujemo ima dvostruku namenu. Te dve namene se razlikuju tako što je jedna svojstvena datom predmetu a druga nije. Na primer, cipele služe istovremeno za obuvanje i za trampu. I jedno i drugo je svrha obuće. I onaj ko u zamenu za cipele uzima od čoveka kome su one potrebne novac ili hranu, služi se cipelom kao cipelom, ali ne u njenoj pravoj nameni, zato što cipela nije nastala radi trampe. Isti je slučaj i sa drugim stvarima koje posedujemo, jer razmenjivati se mogu sve stvari, a razmena je ponikla iz situacije da ljudi imaju jednih stvari više, a drugih manje no što im je potrebno.
39
34. Prema tome, jasno je da trgovina ovakve vrste po prirodi ne spada u veštinu bogaćenja, jer su ljudi bili prinuđeni na razmenu samo da bi zadovoljili svoje potrebe. Jasno je, dalje, da se u prvobitnoj zajednici, tj. u porodici, za razmenom nije osećala potreba. Ona se pojavila tek onda kada je zajednica postala veća jer su članovi porodice imali sve stvari zajedničke, a oni koji su se izdvojili, i oni su, doduše, imali mnoge, ali ne iste, pa je bilo nužno razmenjivati te stvari prema potrebama, kao što se i danas mnogi varvarski narodi služe razmenom. Oni međusobno razmenjuju samo potrebne stvari i ne idu dalje od toga, na primer daju vino a uzimaju žito, a tako i sve ostalo. 35. Takva vrsta razmene je sasvim prirodna i ne spada u veštinu bogaćenja već služi da upotpuni ekonomsku samostalnost. Iz ove prirodne razmene logično se razvila ona kojoj je cilj bogaćenje. Jer kada se to uzajamno pomaganje, koje se sastoji u uvozu potrebnih stvari i izvozu viškova, proširilo i na udaljene zemlje, nužno je došlo do upotrebe novca, budući da se sve stvari potrebne za život nisu mogle lako prenositi. 36. Stoga su se ljudi dogovorili da pri razmeni daju i uzimaju nešto što je i samo po sebi korisno i čime se može lako rukovati u svakodnevnom životu, kao što je, na primer, gvožđe, srebro ili nešto tome slično. U početku je bila određena samo veličina i težina tog metala, a najzad je u njega bio utisnut žig da bi se izbeglo merenje, jer je žig važio kao znak njegove vrednosti. 15. Pojavom novca ta neophodna razmena preobra1257b žava se u trgovinu, drugi vid veštine bogaćenja. Trgovina je, možda, u početku bila jednostavna, ali se, zatim, iskustvom usavršila odakle i kako da izvuče najveću dobit iz predmeta razmene. Zato se čini da je predmet veštine bogaćenja u prvom redu novac, a njen je zadatak da pronađe odakle se može dobiti najviše novca. Jer ta veština stvara bogatstvo i blago. 37. Cesto se misli da bogatstvo sačinjava puno novca zato što je novac sredstvo veštine bogaćenja i trgovine. Ali, s druge strane, izgleda da je novac, sam po sebi, predmet bez vrednosti i da mu je vrednost dala konvencija a ne priroda, jer kada ga promene oni koji ga upotrebljavaju, on gubi svaku vrednost i nije u stanju da zadovolji osnovne potrebe. Cesto će čovek koji ga mnogo ima osku-devati u najpotrebnijoj hrani. Takvo bogatstvo čiji sop-stvenik može da umre od gladi je besmisleno. Tako je, po priči, umro onaj Mida, kome se, sve što bi dodirnuo, pretvaralo u zlato zbog njegove nezasitne želje za njim.43 38. Stoga imaju pravo oni koji istražuju nisu li bogatstvo i veština bogaćenja dve različite stvari, jer se veština bogaćenja razlikuje od prirodnog bogatstva, kome vodi veština vođenja domaćinstva, dok trgovina ide za tim da pravi novac, i to ne na bilo 40
koji način već samo putem razmene novca. Izgleda da se trgovina kreće samo oko novca, jer novac je ishodište i cilj razmene, i bogatstvo koje donosi ta veština bogaćenja neograničeno je. Dok medicina ne želi da zna za granice u lečenju i dok cilj svake druge veštine nije ograničen, jer svaka veština želi pre svega da radi na ostvarenju svoga cilja, ali su sredstva za postizanje tih ciljeva ograničena, pa je time i sam cilj ograničen, dotle cilj veštine bogaćenja, tj. bogatstvo i sticanje novca nije ograničeno sredstvima. 39. Ali dok bogaćenje nema granica, veština vođenja domaćinstva ih ima, jer zadatak veštine vođenja domaćinstva nije bogaćenje. Zbog toga nam se čini da svako bogatstvo nužno mora imati granica, ali iz činjenica vidimo da se dešava upravo suprotno. Jer svi oni koji se bogate putem trgovine gomilaju svoj novac unedogled. Razlog
41
za to leži u srodnosti ovih dve ju veština. Naime, oblast jedne zalazi u oblast druge, jer je predmet kojim se služe isti. Međutim, upotreba jednog te istog imanja nije usme-rena ka istom cilju, i dok veština vođenja domaćinstva ima svoj poseban cilj, dotle je cilj bogaćenja samo gomilanje novca. S tog razloga neki smatraju da je povećavanje imanja zadatak veštine vođenja domaćinstva i stoje na stanovištu da treba ili sačuvati ili bezgranično povećavati imovinu u novcu. 40. A razlog za to leži u tome što su ljudski napori usmereni, doduše, na život, ali ne i na srećan život. Kako je, dakle, ta želja za životom neograničena, ljudi žele da i sredstva za njeno ostvarenje budu neograničena. Pa čak i oni koji žele da žive srećno, žude za telesnim uživanjima, tako da se cela njihova delatnost svodi na bogaćenje, jer izgleda da ono omogućuje telesna uživanja. To je poreklo druge vrste veštine bogaćenja. A kako je uživanje moguće samo u izobilju, ljudi traže sredstva da ostvare to izobilje koje donosi uživanja. 1 kada nisu u stanju da steknu bogatstvo prirodnim putem, pokušavaju to drugim putem, služeći se svojim sposobnostima na način koji je protivan prirodi. 41. Jer hrabrost ne postoji zato da stvara novac, već da da sigurnost, a svrha vojne i lekarske veštine takođe nije zarađivanje novca, već prva treba da donese pobedu, druga zdravlje. Neki ljudi, međutim, prave od svih vrlina i veština sredstva za bogaćenje kao da je bogaćenje cilj tih vrlina i veština prema kome treba sve podešavati. To sam imao da kažem ο suštini veštine bogaćenja i ο razlozima zbog kojih nam je katkad potrebna, iako inače nije neophodna. Govorio sam, isto tako, ο onoj koja je neophodna (a to je veština vođenja domaćinstva), da se razlikuje od prve, da je u skladu s prirodom, da se brine ο hrani i da nije, kao ona prva, neograničena, već da ima svoju granicu. 42. Sada je jasno i ono pitanje koje smo postavili na početku: da li je sticanje novih dobara zadatak domaćina i državnika ili nije, već ona moraju prethodno da im stoje na raspolaganju. Jer kao što veština vođenja države ne stvara ljude nego ih uzima od prirode i služi se njima, tako i priroda treba da pruži ljudima izvor hrane — zemlju, more ili nešto drugo, a dužnost domaćina je da se time posluži kako treba. Zadatak tkačke veštine nije da stvori vunu nego da ume da je upotrebi i da razlikuje koja je vuna dobra i pogodna, a koja rđava i neupotrebljiva. 22. Moglo bi se još postaviti pitanje zbog čega je veština sticanja deo veštine vođenja domaćinstva a lekarska veština to nije, iako ukućani treba da budu zdravi, kao što moraju hranom da održavaju život ili da zadovolje neku drugu potrebu. Kako je, s jedne strane, dužnost domaćina
i državnika da se brinu ο zdravlju ukućana odnosno građana, a, s druge strane, to nije njihova dužnost već dužnost lekara, tako je i staranje ο imanju, s jedne strane, dužnost domaćina, a s druge strane, nije njegova već njegova pomagača — prirode. Najviše toga, kako smo već rekli, treba da pruži priroda, jer njen je zadatak da pruži hranu biću koje je stvorila. Svako živo biće, naime, dobija hranu od onoga od koga je postalo. Stoga je priroda dala svim ljudima u posed plodove i životinje. 23. Veština sticanja je, kako smo rekli, dvojaka: to 1258b je trgovina, s jedne, i veština vođenja domaćinstva, s druge strane. Ova druga je neophodna i dostojna hvale, dok se trgovina s pravom potcenjuje44 jer nije prirodna, već tu ljudi zarađuju jedni na drugima. Sasvim je opravdano omraženo i zelenaštvo, jer se tu dobit postiže pomoću samog novca i novac ne služi svrsi kojoj je namenjen. Novac je, naime, nastao radi razmene, a kamata ga umnožava pa je otuda i dobila ime, jer deca liče na roditelje, a kamata je novac rođen od novca45. Stoga je od svih načina bogaćenja ovaj najviše protivan prirodi. GLAVA ČETVRTA
1. Pošto smo dovoljno objasnili ono što spada u teoriju, treba preći na primenu. Sve stvari te vrste mogu se po volji teorijski razmatrati, ali njihova primena je nužna. Postoje i praktične strane veštine sticanja: treba znati, na osnovu iskustva, koje imanje donosi najveću korist, na kom mestu treba da bude i kako treba to postići; treba, isto tako, znati, ako je u pitanju gajenje konja ili goveda ili sitne stoke ili drugih životinja, koje od njih donose najveću korist u odnosu na druge i koje vrste na kom mestu najbolje uspevaju, jer ne uspevaju sve podjednako dobro svuda. Treba, isto tako, biti iskusan u zemljoradnji, kako u gajenju žitarica tako i u voćarstvu, zatim u pče2 Politika
17
larstvu i u poznavanju ostalih životinja koje žive u vodi ili vazduhu, a koje mogu da donesu neku korist. 43. To su osnovni elementi veštine sticanja u pravom smislu reči, a najvažniji elemenat one veštine sticanja koja se zasniva na razmeni jeste trgovina. Trgovina se, opet, deli na tri grane — pomorsku, kopnenu i trgovinu na malo, a one se međusobno razlikuju time što je jedna više rizična nego druga, odnosno time što jedna donosi veću a druga manju dobit. Drugi elemenat veštine sticanja zasnovane na razmeni jeste zelenaštvo, a treći je najamni rad. U najamni rad spadaju, s jedne strane, zanati a, s druge, nekvalifikovani rad koji zahteva samo telesnu snagu. Treći vid veštine sticanja stoji na sredini između ove, koja se zasniva na razmeni, i one prve jer je delimično prirodna a delimično se zasniva na razmeni. Ona obuhvata sve ono što je u zemlji i one zemljine proizvode koji, doduše, nemaju plodova, ali su korisni. To su, na primer, eksploatacija šuma i rudarstvo, a ono ima mnoge grane jer su i vrste rudarskih proizvoda veoma mnogobrojne. 44. Ο svim tim elementima govorio sam u opštim crtama, a podrobno ispitivanje svakog pojedinog je, doduše, korisno za te poslove, ali bi bavljenje time sada opteretilo izlaganje. Najusavršeniji od tih poslova su oni u kojima je najmanje prepušteno slučaju, najprostiji su oni pri kojima se najviše deformišu tela, najropskiji oni pri kojima se najviše koristi telo, a najniži oni za koje nije potrebna nikakva sposobnost. 1259a 4. A pošto su neki pisci već pisali ο tome, na primer, Haret Paranin 46 i Apolodor Lemnjanin ο zemljoradnji (tj. ο gajenju žitarica i voća), a drugi pisci ο ostalim sličnim temama, oni koji se za to interesuju neka prouče te pisce. Uz to treba da sakupe rasute podatke ο tome kako je pojedinim ljudima pošlo za rukom da se obogate, jer sve to može da bude od koristi onima koji cene veštinu sticanja. 5. Kao primer može da posluži slučaj Taleta Mileća-nina 47. Taj pronalazak koji mu je doneo bogatstvo pripisivali su njegovoj mudrosti, ali ipak ima u tome nečeg opšteg. Jer kada su ga prekorevali zbog njegova siromaštva i govorili kako je filosofija nekorisna, pričaju da je on, saznavši pomoću atsronomije da će masline dobro roditi, sa ono malo novca koliko je imao kaparisao sve uljane prese u Miletu i na Hiju još dok je bila zima i uzeo ih pod zakup veoma jevtino, jer nije bilo ponuda. A kako su mnogi, kada je došlo vreme berbe, iznenada i u isto vreme stali tražiti prese, on ih je izdavao pod zakup kako je hteo i, sakupivši mnogo novca, pokazao da je filosofima lako da se obogate, ali da to nije ono za čim oni teže. 45. Priča se da je Talet na ovaj način pokazao kolika je moć
44
mudrosti. Ali to je, kako rekoh, opšte pravilo za bogaćenje: moći osigurati za sebe monopol. Stoga neke države pribegavaju tom sredstvu kada nemaju dovoljno novca i monopolišu svu robu za kupovinu ili prodaju. 46. Na Siciliji je jedan čovek, pošto je imao novac, pokupovao sve železo iz železara, a zatim, kada su došli veletrgovci s tržišta, prodavao ga je jedino on i, mada nije suviše povisio cenu, ipak je za pedeset talanata dobio sto. 47. Kada je Dionisije48 saznao za to, dopustio mu je, doduše, da novac zadrži, ali mu je naredio da ode iz Sira-kuse jer je pronašao izvor prihoda štetan po njegove (tj. Dionisijeve) interese. Taletov pronalazak i pronalazak ovoga čoveka isti su, jer su i jedan i drugi umeli mudro da ostvare monopol. I za državnike je korisno da to znaju, jer su mnogim državama potrebni novci i ovakav izvor prihoda, kao uostalom i domaćinstvu, samo u većem obimu. Stoga neki državnici smatraju da je to njihov jedini zadatak. GLAVA PETA
1. Veština vođenja domaćinstva sastoji se od tri elementa: prvi je vlast gospodara nad robovima, ο kojoj je bilo govora ranije, drugi je vlast oca nad decom, i treći je vlast muža nad ženom.49 Jer muškarac ima vlast nad ženom i decom kao nad slobodnim bićima, ali je ta vlast 1259b dvojaka: vlast nad ženom je kao nad sebi ravnim, a vlast nad decom slična je kraljevskoj vlasti. Muškarac je po prirodi sposobniji da vlada nego žena, osim u slučajevima gde je, protiv prirode, uspostavljen obrnut odnos. Tako isto je stariji i savršeniji čovek sposobniji da vlada nego mlađi i manje savršen. 2. U većini ustavnih država građani naizmenično i vladaju i potčinjavaju se, jer ljudi treba po prirodi da budu jednaki i da među njima nema razlike. Ali ipak onda kada su jedni na vlasti a drugi potčinjeni, oni koji su na vlasti zahtevaju da se razlikuju od potčinjenih, i po spoljnom izgledu, i po načinu oslovljavanje, i po odavanju poštovanja, kao što je Amasid rekao u svome govoru ο posudi za pranje nogu.50 Odnos muškarca prema ženi je, dakle, uvek takav. Vlast nad decom je, međutim, slična kraljevskoj vlasti, jer roditelj vlada decom zbog ljubavi koju oseća prema njima i zato što je stariji, a to je jedna vrsta kraljevske vlasti. Stoga je Homer, nazvavši Zevsa »ocem bogova i ljudi«51, na zgodan način rekao da je on kralj svih njih. Jer kralj treba po prirodi da se odlikuje, ali da bude iste narodnosti. Isti je
2'
45
takav odnos starijeg prema mlađem i oca prema deci. 48. Jasno je, dakle, da u vođenju domaćinstva više brige treba posvetiti ljudima nego sticanju nekretnina, i više se treba brinuti ο valjanosti ljudi nego ο dobrom stanju imanja koje sačinjava bogatstvo, i najzad, više ο slobodnima nego ο robovima. Prvo pitanje koje bi se moglo postaviti u vezi s robovima jeste: da li rob, pored sposobnosti da bude oruđe i da služi, ima neku vrlinu koja se više ceni, kao što su razboritost, hrabrost, pravednest ili neka druga slična sposobnost, ili sem sposobnosti za tele-sni rad nema nikakvih drugih. I jedno i drugo gledište ima svojih teškoća. Jer ako pretpostavimo da rob ima ove vrline, čime će se razlikovati od slobodnih ljudi? A besmisleno je pretpostaviti da ih nema, jer su robovi ljudi i imaju udela u razumu. 49. Gotovo isto takvo pitanje može se postaviti ο ženi i detetu: da li i oni imaju vrlina i treba li žena da bude razborita, hrabra i pravedna i da li postoje razuzdana i razborita deca ili ne? Tu treba odgovoriti na opšte pitanje: da li onaj ko je po prirodi određen da se potčinjava i onaj ko je po prirodi određen da vlada imaju iste ili različite vrline? Jer ako i jedni i drugi treba da budu savršeni, otkuda to da jedni treba uvek da vladaju, a drugi uvek da se potčinjavaju. Jer tu merilo ne može biti da li je neko u većem ili manjem stepenu savršen. Pokoravanje i vladanje razlikuju se po suštini, a stepen tu ne igra ulogu. 50. Zahtevati vrlinu od jednih a od drugih ne, isto je tako čudno. Jer ako onaj ko vlada nije razborit i pravedan, kako će onda dobro vladati? A ako je opet onaj ko se 1260a potčinjava lišen tih vrlina, kako će se onda dobro potči-njavati? Ko je, naime, razuzdan i rđav uopšte neće izvršavati svoje dužnosti. Jasno je, dakle, da i jedni i drugi treba da imaju vrlina, ali te vrline treba da se razlikuju isto onako kako se ljudi, od prirode određeni da vladaju, razlikuju od onih koji su određeni da se pokoravaju. To je upravo ono što smo rekli ο duši52: u njoj od prirode postoje dva dela: jedan koji vlada i drugi koji se potči-njava, i njihova vrednost je različita jer jedan ima razuma a drugi ga nema. 51. Jasno je, dakle, da to isto važi i za druge stvari i, u najvećem broju slučajeva, priroda je sama uspostavila vladanje i potčinjavanje. Vlast slobodna čoveka nad robom razlikuje se od vlasti muža nad ženom i oca nad decom, i u svim ovim bićima postoje osnovni elementi duše, ali u različitom stepenu: rob apsolutno nema svoje volje, žena je ima ali ne može da je sprovede; i dete ima volju ali nedovoljno razvijenu. 52. Isto to mora se pretpostaviti i za moralne vrline: da svi treba da ih imaju ali ne u istom smislu, već svako prema nameni za koju je
46
stvoren. Stoga onaj ko vlada treba da raspolaže savršenom moralnom vrlinom (jer je njegova dužnost ista kao dužnost graditelja, a graditelj je ovde razum). Ostali treba da raspolažu vrlinama u onoj meri koju zahteva njihov zadatak. 53. Jasno je, dakle, da moralna vrlina pripada svima koje sam pomenuo, ali razboritost žene i čoveka nije ista kao ni hrabrost ni pravednost, kako je mislio Sokrat,33 već je hrabrost muškarca u skladu s njegovim zadatkom da vlada, a hrabrost žene je u skladu s njenom podređenom ulogom. To postaje jasno kada se vrline ispituju jedna po jedna. Međutim, varaju se oni koji vrlinu definišu uopšteno kao sreću i spokojstvo u duši ili kao ispravno delanje, ili kao nešto tome slično. Mnogo su bolje definicije onih koji, kao Gorgija, nabrajaju vrline. 54 Prema tome, za sve, sem za muškarce, treba da važi ono što je pesnik rekao za ženu: ženi je ćutanje nakit.55 54. Sto se deteta tiče, pošto je ono nepotpuno razvijeno, jasno je da njegova vrlina nije vrlina u odnosu na njega samog već u odnosu na njegov puni razvoj i u odnosu na onog ko ga vodi i vaspitava. Ista je takva vrlina roba u odnosu na gospodara. Utvrdili smo 56 da je rob koristan za svakodnevne potrebe. Prema tome, jasno je da mu je potrebno malo vrline, toliko da ne zanemari svoje dužnosti zbog nediscipline ili lenosti.
2'
47
10. Ako je ovo što sam sada rekao istina, moglo bi se postaviti pitanje da li i zanatlije treba da imaju takvu vrstu vrline kao robovi, jer često zbog nediscipline zanemaruju svoje poslove. Ili možda tu postoji vrlo velika razlika? Jer rob direktno učestvuje u našem životu, dok radnik stoji van njega i potrebno mu je samo toliko vrline 1260b koliko se njegova uloga približava ulozi roba. Položaj običnog radnika liči na neku vrstu ograničenog ropstva. Priroda, doduše, stvara robove, ali ne i obućare i druge zanatlije. 55. Jasno je, dakle, da podstrekač takve vrline kod roba treba da bude gospodar, ali to ne znači da gospodar treba da uči robove njihovim dužnostima. Stoga nisu u pravu oni koji odriču robovima razum govoreći da jedini postupak u odnosu na roba treba da bude zapovest.57 Robove treba više opominjati nego decu. Toliko sam mogao da utvrdim ο odnosu roba i gospodara. Međutim, ο čoveku i ženi, deci i ocu, ο vrlini svakoga od njih, i ο njihovim međusobnim odnosima, ο tome šta je kod njih dobro a šta nije, i kako treba slediti dobro a izbegavati rđavo, ο svemu tome ću raspravljati prilikom razmatranja državnog uređenja. 56. Jer kako je svaka porodica deo države, a ovo ο čemu smo maločas govorili su delovi porodice, i kako delovi imaju odgovarajuće osobine u odnosu na celinu, neophodno je uskladiti vaspitanje dece i žena s oblikom državnog uređenja, ako je, da bi država bila dobra, važno da i žene i deca budu dobri. A to je svakako vrlo važno jer žene čine polovinu slobodnih ljudi, a od dece će postati članovi državne zajednice. Pošto smo govorili ο tim pitanjima, završavamo ovo ispitivanje. Ο ostalim pitanjima biće govora na drugom mestu. Sada započinjemo drugu temu i najpre ćemo uzeti u razmatranje dosadašnja mišljenja ο najboljem obliku državnog uređenja.
KNJIGA DRUGA GLAVA PRVA
57. Kako je naš cilj da istražujemo onu državnu zajednicu koja je najbolja od svih za one ljude koji su u stanju da žive po svojoj volji, onda treba da ispitamo i ostala državna uređenja koja su našla primenu u nekim državama za koje se smatra da imaju dobre zakone. Treba da ispitamo i neke druge oblike državnog uređenja koje su zamislili neki filosofi i koji važe kao dobri, ukoliko ima takvih, da bismo videli šta je u njima dobro i korisno i da ne bi izgledalo da tražimo druge oblike, pored već postojećih, zato što želimo da izmišljamo, već da se vidi da smo ovo ispitivanje preduzeli zato što ovi sada postojeći oblici državnog uređenja nisu dobri. 58. Da počnemo od prirodnog početka ovog istraživanja. Jer svi građani moraju da učestvuju u svemu, ili ni u čemu, ili u nečem da u nečem ne. Očigledno je da je nemoguće da ne učestvuju ni u čemu, jer je država jedna zajednica i pre svega moraju da imaju svoj deo teritorije 1261a pošto je teritorija jedne države jedna, a građani su pripadnici jedne države. Ali da li je bolje da u jednoj državi, čije uređenje treba da bude dobro, građani imaju udela u svim stvarima kod kojih je to moguće, ili je bolje da u jednima imaju udela a u drugima ne? Jer moguće je da građani imaju zajedničku decu i žene i imanje, kao u Platonovoj Državi. Tamo, naime, Sokrat kaže da i deca i žene i imanje treba da budu zajednički. Da li je, dakle, bolje da bude ovako kao sada ili prema zakonu datom u Državi!3. Zajednica žena među svim građanima sadrži mnoge druge teškoće, i izgleda da razlog zbog koga Sokrat
49
smatra da to treba ozakoniti ne proizlazi logično iz njegova raspravljanja. Staviše, to je nespojivo s krajnjim ciljem koji Platon namenjuje državi, onakvim kako ga je on formulisao. Međutim, on ništa nije rekao kako treba resiti ovu protivrečnost. Mislim pri tome na jedinstvo cele države kao najveće moguće dobro, jer Sokrat polazi od te pretpostavke. 59. Ipak, jasno je da će država, napredujući ka tom jedinstvu i postajući jedinstvena, prestati da bude država. Jer država je po svojoj prirodi jedno mnoštvo i postajući sve više jedinstvena postaće od države porodica, a od porodice čovek. Moglo bi se, naime, reći da je porodica jedinstvenija od države, a pojedinac od porodice. Stoga, ako bi ko i bio u stanju to da čini, ne bi trebalo, jer će razoriti državu. Država se ne sastoji samo od mnogo ljudi već i od različitih vrsta ljudi, jer država ne nastaje od jednakih ljudi. Savez i država su dve različite stvari. Korist od saveza leži u broju njegovih članova, pa makar bili međusobno jednaki, jer savez nastaje radi pomoći i pođ-seća na vagu gde uvek preteže tas na kome ima više tereta. 60. Time se država razlikuje od naroda1 2 , kada ovaj ne živi sakupljen po selima već raštrkan, kao Arkađani3. A jedinstvo može da nastane samo od elemenata različitih po vrsti. Stoga, kao što sam već rekao u Etici*, spas države leži u naizmeničnoj jednakosti, i to mora da važi i za slobodne i jednake. Jer ne mogu svi istovremeno da vladaju, već po godinu dana ili prema nekom drugom redu i vremenu. Na taj način bilo bi moguće da svi vladaju, otprilike tako kao kada bi se smenjivali kožari i zidari i kada ne bi uvek isti ljudi bili kožari i zidari. 61. Ali pošto je bolje ovako kako je sada, jasno je da je i za državnu zajednicu bolje da jedni isti ljudi uvek vladaju, ukoliko je to moguće. A tamo gde to nije moguće, 1261b zbog toga što su svi građani po prirodi jednaki, i gde je pravedno da vlast, bez obzira da li donosi nešto dobro ili rđavo, bude podeljena između svih, tamo treba podražavati takvo uređenje time što će se jednaki naizmenično potčinjavati onima koji su na vlasti. Tada naizmenično jedni vladaju, a drugi se potčinjavaju, kao da su zaista postali drugi ljudi. Na isti način će različiti ljudi kada dođu na vlast, dobijati različite položaje. 7. Iz ovoga je jasno da nije prirodno da država bude jedinstvena, kako neki misle, i da ono što je označeno kao
50
najveće dobro za državu u stvari nju razara, mada ono što je za neku stvar dobro, treba da obezbeđuje njeno postojanje. I drugim putem može se dokazati da za državu nije najbolje da teži što većem jedinstvu, jer porodica uživa veću ekonomsku nezavisnost nego pojedinac, a država veću nego porodica. A država će tek tada postati država kada udružena masa bude u stanju da zadovolji sve svoje potrebe. Ako je, dakle, poželjnija najveća moguća ekonomska nezavisnost, onda je ono što je manje jedinstveno bolje od onog što je u većoj meri jedinstveno. 62. Međutim, čak i ako bi za državu bilo najbolje da zajednica bude što je moguće više jedinstvena, to se ipak ne može dokazivati time što će svi građani za jednu istu stvar govoriti »moja je« odnosno »nije moja«. A Sokrat misli da je to dokaz da je država potpuno jedinstvena5. Međutim, reč »svi« ima dvostruko značenje. Ako se shvati u smislu »svaki pojedini«, onda bi pre moglo da izađe ono što Sokrat hoće. Jer svako će jedno isto dete nazivati svojim sinom i jednu istu ženu svojom ženom, a isto to važi i za imanje i bilo koju drugu stvar. 63. Ali oni koji imaju zajedničke žene i decu neće tako govoriti nego će samo svi zajedno, a ne kao pojedinci, moći ο njima tako da govore. Isto će tako i za imanje svi zajedno, a ne kao pojedinci, moći da kažu da je njihovo. Jasno je, dakle, da upotreba reči »svi« navodi na pogrešan zaključak. Jer izrazi svi, oba, paran, neparan, zbog svog dvostrukog značenja dovode u raspravama do spornih zaključaka. Stoga, ako svi za istu stvar kažu da je njihova, to je, s jedne strane, lepo, ali je nemoguće, a, s druge strane, to ne znači da su svi oni jednodušni. 64. Uz to, ovo shvatanje ima drugi jedan nedostatak. Jer ο onome što pripada mnogim ljudima vodi se vrlo malo računa. Ljudi se najviše staraju ο onome što je njihovo, a ο onome što je zajedničko manje, odnosno samo toliko koliko se to tiče svakog pojedinačno. Ljudi zanemaruju brigu oko zajedničke imovine pored ostalog i zato što pretpostavljaju da će se drugi brinuti. Isto tako u kućnim poslovima katkada veći broj slugu gore radi nego manji. 65. Tu će se, međutim, svakom građaninu roditi hiljadu sinova, ali ne svakom pojedinačno, već će bilo koje dete biti podjednako sin bilo koga građanina, tako da će se svi podjednako malo starati ο njima. Uz to, svaki građanin će рге nazvati svojim dete koje je dobro nego ono koje je rdavo, bez obzira da li to odgovara računu [o vremenu začeća], reći će, na primer, »to je moj sin«, ili »sin toga i toga« i isto tako će govoriti za svakoga od hiljadu građana, ili već od koliko se građana država sastoji, i uvek će postojati neizvesnost. U tom slučaju neće biti jasno kome će se
roditi dete i ko će ga očuvati. 66. Da li je ipak bolje tako da svako naziva svojim jednog te istog čoveka između dve hiljade ili deset hiljada ljudi, ili je bolje upotrebljavati reč »moj« onako kako se ona danas u državama upotrebljava? Jer ovde jedan čovek naziva svojim sinom, drugi svojim bratom jednu te istu osobu, treći ga naziva svojim nećakom ili rođakom po nekom drugom srodstvu, bilo da je to krvno srodstvo ili bračno srodstvo koje nastaje u prvom redu njegovom ženidbom ili ženidbom njegovih rođaka, ili ga, najzad, naziva pripadnikom svoje fratrije ili file6. Bolje je biti na ovaj način nečiji pravi nećak nego na onaj način nečiji sin. 67. Ne može se, međutim, izbeći, da tu i tamo neki ne prepoznaju svoju braću, decu, očeve i majke7. Jer sličnost koja postoji između dece i roditelja nagnaće ih da i jedni i drugi to uzmu kao dokaz. Neki pisci koji pišu ο putovanjima po zemlji kažu da se to i događa i da su kod nekih plemena u gornjoj Libiji žene zajedničke, pa se rođena deca odvajaju i biraju po sličnosti8. A i ženke drugih životinja, na primer konja i goveđi, rađaju decu jako sličnu roditeljima, kao ona kobila u Farsali po imenu Dikaja9. 68. Uz to, onima koji hoće da uspostave tu zajednicu neće biti lako da izbegnu takve nezgode, kao što su zlostavljanja, nehotična i hotimična ubistva, svađe i pogrde, koje prema očevima, majkama, i bliskim srodnicima nisu dopuštene ni u onoj meri kao prema stranim ljudima. S druge strane, takve stvari moraju da se događaju češće među ljudima koji ne znaju [da su rođaci] nego među onima koji znaju i, ako se to desi među onima koji znaju da su rođaci, onda može doći do uobičajenog pomirenja, a ako se desi među onima koji to ne znaju, takvo pomirenje nije moguće. 69. A besmisleno je da onaj ko hoće da deca budu zajednička zabrani ljubavnicima samo da spavaju zajedno, a da im dopusti da se vole i druge prisnosti koje ni u kome slučaju ne priliče odnosu oca prema sinu i brata prema bratu, jer je i sama ta ljubav neprilična10 Besmisleno je, isto tako, zabraniti ljubavno opštenje samo zato što je, navodno, uživanje koje otuda nastaje suviše jako, i smatrati da nema nikakve razlike u tome da li su u pitanju otac i sin ili braća. Izgleda da je za zemljoradnike korisnije nego za čuvare da imaju zajedničke žene i decu, 1262b jer će prijateljstvo biti manje kada su žene i deca zajednička, a podanici treba da budu upravo takvi da bi bolje slušali i da ne bi mislili na prevrate. 70. Takvim zakonom postiže se rezultat suprotan onome kakav bi trebalo da postignu dobri zakoni i zbog koga Sokrat smatra da položaj žena i dece treba tako odrediti. Mi,
naprotiv, smatramo prijateljstvo [među građanima] najvećim dobrom u državama11, jer tada bi bilo vrlo malo pobuna, pa i sam Sokrat naročito hvali jedinstvenost države, a ona je, kako i on sam kaže, delo prijateljstva. Mi znamo da Aristofan u razgovoru ο ljubavi1'2 kaže da ljubavnici, zbog toga što se mnogo vole, žele da se sjedine i od dva bića postanu jedno. 71. Pri tome moraju oba da propadnu, ili bar jedno. A u toj državi ljubav bi morala, zbog takve zajednice, da bude razvodnjena i tu će sin i otac vrlo retko reći »moj otac« odnosno »moj sin«. Kao što se malo meda, pomeša-no s mnogo vode, neće primećivati u toj mešavini, tako će se, u takvoj državi, ljudi vrlo malo brinuti ο međusobnom srodstvu, koje se označava tim imenima, tj. otac se neće brinuti ο sinovima, sin ο ocu, a braća ο braći. Dve su stvari koje ljude podstiču na brigu i ljubav: svojina i voljeno biće, a građani jedne takve države nemaju ni jednog ni drugog. 72. A i premeštanje dece rođene od zemljoradnika i zanatlija u klasu čuvara i obrnuto 13, kao i način na koji će se to izvoditi, dovodiće do velike zbrke. I oni koji daju i premeštaju decu moraju znati koju decu daju i kome je daju. Najzad, ovde će već ranije pomenuta zla, zlostavljanje, ljubavni odnosi, ubistva, morati da se događaju češće, jer deca, data drugim građanima, neće više čuvare nazivati braćom, decom, očevima i majkama i, obrnuto, oni koji su kod čuvara neće tako nazivati druge građane, te neće moći da paze da, zbog srodstva, ne urade nešto tako. Toliko ο zajedničkoj deci i ženama. GLAVA DRUGA
1263a
1. Na ovo se nadovezuje ispitivanje ο posedu, na koji način to treba da urede oni koji hoće da imaju najbolje državno uređenje: da li posed treba da bude zajednički ili ne14? To bi se moglo razmatrati nezavisno od zakona ο deci i ženama. Mislim, naime, na pitanje poseda — da li bi bilo bolje da, i kad bi posed bio u privatnim rukama, kao što je sada uglavnom slučaj, da li bi, dakle, bilo bolje da pravo posedovanja i korišćenja bude zajedničko, na primer da komad zemlje bude privatan, ali da se plodovi sakupljaju i dele, kao što rade neki narodi, ili, naprotiv, da zemlja bude zajednička i da se obrađuje zajedničkim snagama, a da se plodovi dele prema individualnim potrebama (priča se da neki varvarski narodi žive u ovakvoj zajednici), ili da i zemlja i plodovi budu zajednički. 73. Jer ako bi postojali drugi ljudi koji bi obrađivali
zemlju, izlaz bi bio drugačiji i lakši, ali ako zemljoradnici rade sami za sebe, pitanje poseda stvara mnoge teškoće. Jer ako u uživanjima i radu nema jednakosti, onda će se, neizbežno, oni koji više rade a manje dobijaju žaliti na one" koji malo rade a mnogo uživaju i dobijaju. 74. Uopšte uzev, teško je ljudima da žive zajedno i da imaju sve stvari zajedničke, a pogotovo takve. To se najbolje vidi kod putnika koji putuju zajedno. Jer najčešće obični i sitni povodi dovode do neslaganja i svađa. Uz to, mi se najčešće ljutimo upravo na one sluge koji nas najviše i svakodnevno služe. Zajedničko posedovanje, dakle, sadrži te i druge slične teškoće. 75. Sadašnje stanje, međutim, poboljšano dobrim moralom i dobrim zakonima, imalo bi ne male prednosti, jer će u sebi sjediniti ono što je dobro iz oba poretka. Kad kažem iz oba, mislim iz poretka u kome je posed zajednički i iz onog u kome je u privatnim rukama. Jer posed treba, u izvesnom smislu, da bude zajednički, ali, opšte uzev, treba da bude privatan. Naime, kad je nadležnost podeljena, neće više biti mesta uzajamnim optužbama i imanje će bolje napredovati jer će se svako starati ο njemu kao ο svom sopstvenom. A što se korišćenja tiče, vrlina će učiniti da bude kao u poslovici: »među prijateljima sve je zajedničko«. 76. Već danas je u nekim državama predviđen takav poredak; to, dakle, nije neizvodivo, i, naročito u dobro uređenim državama, nešto od toga već je ostvareno, a ostalo se može ostvariti. Tamo svako ima svoj posed i dopušta prijateljima da se u ponečem koriste njime, dok on sam u ponečem koristi zajedničko dobro. Tako u Lakedajmonu svako može da se koristi robovima svakog drugog čoveka kao svojim sopstvenim, a isto tako i konjima i psima pa i plodovima sa polja, ako mu negde na putu kroz zemlju ustrebaju. Jasno je, prema tome, da je bolje da posedi budu privatni ali da, putem upotrebe, postanu zajednički. A kako građane učiniti takvima, to je posao zakonodavca. 6. Uz to, prosto se ne može ni reći koliko je veliko zadovoljstvo koje čovek ima kada zna da je nešto njegovo, 1263b jer ne voli uzalud svako sebe sama. 15 Ta ljubav je prirodna, a samo sebičnost s pravom zaslužuje osudu. Jer biti sebičan nije samo voleti sebe, već voleti sebe više nego što treba, kao što i srebroljubac voli novac, pošto tako reći svi ljudi vole sebe i novac. Ali zaista je najveće zadovoljstvo biti predusretljiv prema prijateljima, gostima i drugovima i pomoći im što je moguće samo ako čovek ima svoj posed.
1264a
77. To, međutim, ne postižu oni koji državu čine odveć jedinstvenom, a uz to, očigledno, onemogućuju primenu dveju vrlina: uzdržljivosti u odnosu na žene (jer dobro je uzdržavati se od tuđe žene) i darežljivosti u odnosu na imanje, jer u tom slučaju darežljivost se neće primećivati niti će darežljiv čovek moći da učini neko delo darežljivosti pošto darežljivost počiva samo na upotrebi imanja. 78. Takvo zakonodavstvo može da izgleda lepo i čovekoljubivo, jer onaj ko za njega čuje rado će ga prihvatiti smatrajući da će nastati neko čudesno prijateljstvo među svim ljudima, pogotovu kada neko smatra da trenutna zla u državi potiču otuda što imovina nije zajednička; mislim pri tome na parnice ο ugovorima16, na lažne zakletve i laskanje i povlađivanje bogatašima. Sve to, međutim, ne nastaje zbog toga što imovina nije zajednička već zbog nepošten ja. 79. Mi primećujemo da se oni koji imaju zajedničko imanje i zajedno žive mnogo manje slažu nego oni koji imaju svoja odvojena imanja. Broj onih koji se ne slažu zbog toga što imaju zajedničko imanje izgleda mali samo u poređenju s velikim brojem onih koji imaju svoja sop-stvena imanja. Uz to nije pravo govoriti samo ο tome kolikih su zala već i kolikih su dobara lišeni oni koji imaju zajednička imanja. Štaviše, takav način života izgleda potpuno nemoguć. A uzrok Sokratove zablude leži u njegovoj pogrešnoj pretpostavci. Jer i porodica i država treba da budu u izvesnom smislu jedinstvene, ali ne potpuno. Naime, napredujući u tom pravcu država će možda prestati da bude država, ili će, možda, ostati država, ali pošto će biti sasvim blizu toga da ne bude država, biće gora država, otprilike tako kao kad bi se simfonija svela na homofoniju ili ritam na jedan jedini takt. 10. Naprotiv, državu koja je u stvari jedna masa treba, kao što smo ranije rekli17, vaspitanjem učiniti jedinstvenom zajednicom. Međutim, besmisleno je da onaj čovek koji hoće da uvodi vaspitanje, u uverenju da će pomoću njega država postati dobra, smatra da je može popravljati pomenutim merama, a ne moralom, filosofijom i zakonima kao što je u Lakedajmonu i na Kreti zakonodavač pomoću sisitija učinio svojinu zajedničkom. 18 Treba znati i to da se mora uzeti u obzir i dugo vremensko razdoblje i mnoge godine za vreme kojih ne bi ostalo nepri-mećeno da se to uređenje pokazalo kao dobro. Jer gotovo sve je pronađeno, samo što nešto od toga još nije sabrano i sistematizovano, a nešto, mada se za to zna, nije našlo рглтепи. 80. Cela stvar bi bila sasvim jasna kad bi neko video u
stvarnosti tako uređenu državu. Jer zakonodavac neće moći da stvori takvu državu ako je ne podeli i odvoji na sisitije, fratrije, i file, tako da će se tim zakonodavstvom postići samo to da čuvari neće obrađivati zemlju. To danas pokušavaju da ostvare Lakedajmonjani. Međutim, Sokrat nije rekao čak ni to kakav će oblik celokupnog državnog uređenja imati oni koji imaju zajednička dobra, niti je to lako reći. Ipak, gotovo većinu države sačinjava masa drugih građana za koje nije ništa određeno: da li i zemljoradnici treba da imaju zajedničke posede ili svaki pojedinac svoj i da li žene i deca treba da budu zajednički ili ne. 81. Jer ako sve na isti način treba da pripada svima, čime će se onda zemljoradnici razlikovati od čuvara? Ili, kakvu će naknadu imati zemljoradnici koji se potčinjavaju vlasti čuvara? Ili, čime ih treba obmanuti da bi podnosili tu vlast ako se ne izmisli nešto slično kao kod Krećana? Krećani zabranjuju robovima samo pristup u vežbališta i nošenje oružja, a sve ostalo im dopuštaju. A ako ovi odnosi i u Platonovoj državi budu takvi kao u ostalim državama, kakva će onda biti ta zajednica? Jer onda će, neiz-bežno, nastati dve države u jednoj, i to dve neprijateljski raspoložene države. S jedne strane su čuvari kao straža, a, s druge, zemljoradnici, zanatlije i ostali građani. 82. Optužbe, parnice i sva druga zla za koja Sokrat kaže da postoje u državama postojaće i u Platonovoj državi. Pa ipak, Sokrat kaže da njegovim građanima, zbog vaspitanja, neće biti potrebni mnogi zakonski propisi, kao što su, na primer, propisi ο održavanju reda u gradu, na agori i njima slični, mada određuje vaspitanje samo za čuvare. On, uz to, dopušta da zemljoradnici raspolažu imanjem pod uslovom da daju deo proizvoda s tog imanja. Ali mnogo je verovatnije da će ti zemljoradnici biti gori i da će smišljati gore stvari nego heloti, penesti i robovi u nekim državama19. 83. Bilo da su te stvari potrebne ili ne, Sokrat ο njima nije ništa odredio, a ni ο onome što je s tim u vezi >— kakvo treba da bude uređenje, vaspitanje i zakoni ovih zemljoradnika. Jer nije lako pronaći, a to je ne malo važno, kakvi treba da budu zemljoradnici da bi mogla da 1264b se održi zajednica čuvara. Jer ako će žene zemljoradnika biti zajedničke a imanja privatna, ko će tada voditi domaćinstvo [onako] kao što se muškarci staraju oko polja? Isto se pitanje postavlja onda ako su zajednička i imanja i žene zemljoradnika. 84. Besmisleno je činiti poređenje sa životinjama da bi se dokazalo da žene treba da rade iste poslove kao i muškarci,
jer kod životinja nema domaćinstva.2" A opasan je i Sokratov način postavljanja vlasti, jer on hoće da na vlasti budu uvek isti ljudi. To postaje uzrok pobune i kod ljudi bez vrednosti, a pogotovo kod smelih i ratobornih priroda. Jasno je, međutim, da je Sokrat prinuđen da postavlja uvek iste ljude na vlast, jer bog ne sipa zlato čas u duše jednih čas u duše drugih ljudi, nego uvek u duše jednih te istih. A Sokrat kaže da bog odmah pri rođenju, u duše jednih stavlja zlato, u duše drugih srebro, a u duše budućih zanatlija i zemljoradnika bakar i gvožđe.21 85. Sokrat, pored toga, odričući sreću ratnicima, ipak kaže da zakonodavac treba celu državu da učini srećnom. Međutim, nemoguće je da cela država bude srećna ako nije srećna većina ili ako nisu srećni svi odnosno neki delovi. Sa srećom nije isto kao s parnim brojem. Parni broj može da se sadrži u jednoj celini a ne i u njenim delovima, ali sreća ne može. I, ako čuvari nisu srećni, ko je onda srećan? Svakako ne zanatlije i masa nižih radnika. Državno uređenje, dakle, ο kome je govorio Sokrat, sadrži ove probleme kao i druge ne manje od ovih. GLAVA TREĆA
1265a
1. Gotovo isto tako stoji stvar i s kasnije napisanim Zakonima2'2. Stoga je bolje unekoliko razmotriti i tamo dato državno uređenje. Jer Sokrat je u Državi potpuno odredio samo mali broj stvari: kakvo treba da bude zajedničko posedovanje žena i dece, u čijim rukama treba da bude imanje i kakav treba da bude državni poredak. On deli masu stanovništva na dve klase, na zemljoradnike i ratnikebranioce; treća, koju čini jedan deo ovih posled-njih, predstavlja savetodavno i upravno telo. Sokrat nije ništa rekao da li zemljoradnici i zanatlije treba ili ne treba da učestvuju u nekoj vlasti i da li treba da ratuju zajedno sa čuvarima ili ne. On misli, međutim, da zajedno s njima treba da ratuju i žene i da one treba da dobiju isto vaspitanje kao čuvari. Ostali deo rasprave ispunio je digresijama i razmatranjima ο tome kakvo treba da bude vaspitanje čuvara. 2. Veći deo Zakona čine sami zakoni, i tu je samo malo govorio ο državnom uređenju. I mada želi da svoje državno uređenje približi već postojećim, on se, korak po korak, vraća na ono državno uređenje iz Države. Jer, izuzimajući zajedničko posedovanje žena i imanja, ostale odredbe su za oba državna uređenja iste: isto je vaspitanje i zahtev da se čuvari uzdržavaju od svakodnevnih poslova, a i odredbe ο
sisitijama su iste, sem što ovde kaže da treba da postoje i ženske sisitije i što prva država ima hiljadu ljudi pod oružjem, a ova pet hiljada23. 3. Svi Sokratovi razgovori su izvanredni, umetniČki doterani, puni novih misli i istraživački, ali teško je postići da sve bude podjednako dobro. Jer, s obzirom na pomenuti broj, ne sme se prevideti da će tolikim ljudima biti potrebna vavilonska ili neka druga ogromna zemlja odakle će se ishranjivati pet hiljada besposlenih ljudi i uz njih druga još mnogo veća gomila žena i slugu.24 Pretpostavke treba činiti prema želji, ali one ne smeju biti nemoguće.
86. Misli se da zakonodavac, prilikom donošenja zakona, treba da ima u vidu dve stvari: zemlju i ljude. Dobro je, uz to, obratiti pažnju i na susedne krajeve, ako država treba da ima i spoljnopolitički život. Država mora da se za vođenje rata služi ne samo takvim oružjem koje je korisno na njenom zemljištu već i takvim koje je korisno u spoljnim krajevima. Pa ako se i ne prihvati takav način života ni za pojedinca ni za državu kao celinu, ipak građani treba da zadaju strah neprijateljima, ne samo kad ovi napadnu zemlju nego i kad se iz nje povuku. 87. Treba, isto tako, videti nije li bolje drukčije i tač-nije odrediti veličinu imanja. Sokrat kaže da imanje treba da bude toliko da se može umereno živeti, a to je otprilike tako kao kad bi neko rekao »da se može dobro živeti«, jer to je odveć opšte rečeno. Uz to, može se živeti umereno, ali ipak bedno. Bolje bi bilo reći »umereno i darežljivo« jer će darežljivost, sama za sebe, ići uz raskoš, a umerenost uz naporan život. Jer, u rukovanju imanjem to su jedine odgovarajuće vrline. Imanjem se ne može rukovati blago ili hrabro, već umereno i darežljivo, pa stoga rukovanje imanjem mora da bude takvo. 88. A besmisleno je uspostavljati imovinsku jednakost a ne ustanoviti broj građana,25 već dopustiti neograničeno rađanje dece kao da će njihov broj ostati isti time što će biti jednak broj porodica sa i bez dece, jer se, navodno, čini da se to događa i danas u državama. Ali to ne može 1265b da bude podjednako tačno i za Platonovu i za današnje države. Danas ne trpi niko oskudicu zato što se imanje deli na koliko god hoćeš delova, a tamo, pošto imanje ne može da se deli, oni prekobrojni moraju da ostanu bez ičega, bilo da je njihov broj manji, bilo da je veći. 7. Moglo bi se pomisliti da je pre potrebno uvesti ograničenja za rađanje dece nego za imanja, tako da se deca ne rađaju preko određenog broja. A taj broj treba određivati vodeći računa ο tome da može da se desi da neka deca umru i da neke porodice budu bez dece. Neograničeno rađanje dece, kao što je u većini država, nužno postaje uzrok siromaštva građana, a siromaštvo donosi pobune i nevaljalstva. Fejdon Korinćanin26, jedan od najstarijih zakonodavaca, smatraao je da porodice treba uvek da budu jednake, kao i broj građana, iako su od početka svi imali po veličini nejednaka imanja. A u ovim Zakonima je upravo suprotno. Kasnije ćemo govoriti ο tome kako mi mislimo da bi se moglo bolje urediti27. 3 Pollttki
33
89. U ovim Zakonima nije određeno ni to kako će se oni koji su
na vlasti razlikovati od onih koji se toj vlasti potčinjavaju 28 Platon kaže: kao što je potka od drukčije vune nego osnova, takvi treba da budu oni koji su na vlasti u odnosu na one koji im se potčinjavaju, a kad već
dopušta da se celo imanje pet 29 puta poveća, zbog čega to ne bi moglo, u izvesnoj meri, da važi i za zemlju? Prilikom podele mesta za građenje kuća treba voditi računa da ne budu nepogodna za vođenje domaćinstva. On je svakome dodelio dva odvojena mesta, a teško je živeti u dve kuće. 90. On hoće da celo to uređenje ne bude ni demokratija ni oligarhija, već na sredini između ovih 30. To uređenje naziva se politejom i sastoji se od teško naoružanih građana. Ako, dakle, on tu državu uređuje tako da ona ima, u većoj meri nego druge, zajedničke crte s već postojećim državama, onda, možda, ima pravo. Ali ako ova država treba da bude najbolja, posle one prve, onda nije u pravu. Jer bi u tom slučaju možda više pohvale zaslužila lakonska država ili neka druga, u većoj meri aristokratska, država. 10. Neki kažu31 da najbolje državno uređenje treba da bude mešavina svih oblika državnih uređenja, pa stoga hvale lakedajmonsko. Oni kažu da se ono sastoji iz oligarhije, monarhije i demokratije, da je vlast kraljeva monarhijski, vlast geronata oligarhijski, a vlast efora demokratski elemenat, jer se efori biraju iz naroda. Drugi kažu da je eforat tiranida i da se demokratija ogleda u sisitijama i u svakodnevnom životu. 12бба 11. U ovim Zakonima32 rečeno je kako najbolje državno uređenje treba da se sastoji od demokratije i tira-nide, mada se demokratija i tiranida ili uopšte ne mogu smatrati državnim uređenjima ili tek najgorim od svih. Pravilnije je, dakle, mišljenje onih koji su za mešavinu više oblika, jer bolje je ono državno uređenje koje se sastoji od više oblika. Zatim, izgleda da Platonova država nema u sebi ničeg od monarhije, već ima više oligarhijskih i demokratskih elemenata, ali da više naginje oligarhiji, što se vidi iz načina na koji se postavljaju nosioci vlasti. Sto se biraju kockom između predloženih kandidata, to je zajednički postupak i u demokratiji i u oligarhiji, ali to što bogatiji moraju da prisustvuju skupštini, da predlažu organe vlasti i da obavljaju neke druge državne poslove, dok su ostali toga oslobođeni, to je svojstveno oligarhiji, kao i nastojanje da većina organa vlasti bude iz redova bogataša i da se najvažnije službe poveravaju ljudima s najvećim cenzom. 91. Način izbora članova Veća takođe je oligarhijski33. Jer, svi su obavezni da glasaju, ali najpre se biraju predstavnici iz klase prve po cenzu, zatim isti toliki broj iz druge, pa iz treće, sem što svi pripadnici treće i četvrte klase nisu obavezni da glasaju, a iz četvrte mogu da biraju samo pripadnici prve i druge klase. Onda, kaže Sokrat, treba odrediti podjednak broj iz svake klase po cenzu. Međutim, tako će biti više birača iz najviših klasa i oni će biti jači jer neki iz nižih klasa neće glasati zato što nisu obavezni. 92. Da takva država ne treba da se sastoji iz demo-kratije i monarhije, jasno je iz ovoga što smo rekli i biće još jasnije iz onoga što ćemo kasnije reći kada budemo uzeli u razmatranje takvo državno 60
uređenje34. Nije bez opasnosti ni izbor organa vlasti koji se biraju između predloženih kandidata. Jer ako se neki građani, pa makar ih bilo i malo, slože, uvek će biti izabran onaj koga oni budu hteli. Tako, dakle, stoji stvar sa državnim uređenjem izloženim u Zakonima. GLAVA ČETVRTA
1266b
I
93. Postoje i neki drukčiji oblici državnog uređenja, koje su zamislili bilo obični građani bilo filosofi i državnici i koji se više nego obe Platonove države približavaju već postojećim oblicima prema kojima se danas upravlja državama. Jer nijedan od njih nije uveo novine, kao što su zajedničko posedovanje žena i dece ili ženske sisitije, već počinju od važnijih stvari. Neki smatraju da je najvažnije dobro urediti ono što se tiče imovine i kažu da se sve pobune podižu zbog toga. Stoga je Faleja iz Halkedona35 prvi na to ukazao i rekao da imanja građana treba da budu jednaka. 94. On je smatrao da to nije teško uspostaviti odmah pri osnivanju države i da je teže kad država već postoji, ali da bi se imanja mogla najbrže izjednačiti na taj način što bi bogataši davali kćerima miraz, a ne bi ga uzimali, a siromasi ne bi davali, ali bi ga uzimali. Platon je, kao
što smo rekli, kad je pisao Zakone, smatrao da treba dopustiti povećavanje imanja do izvesne mere, ali da nijedan građanin ne može imati imanje veće od petostrukog najmanjeg imanja36. 95. Oni koji predlažu takve zakone ne treba da previđaju ono što se danas previđa, da, ako već određuju veličinu imanja, treba da odrede i broj dece. Jer ako broj dece premaša veličinu imanja, taj zakon se mora ukinuti, a bez obzira na to, zlo je što mnogi od bogataša postaju siromasi. A takvi ljudi teško da neće dizati pobune. 96. Stoga imovinska jednakost ima izvesnog značaja za državnu zajednicu i izgleda da su neki od starih zakonodavaca to znali, pa je Solon37, na primer, doneo zakon koji postoji i kod drugih i koji zabranjuje da se stiče onoliko imanja koliko ko hoće. Zakoni, isto tako, zabranjuju i prodaju imanja. Tako kod Lokrana 38 postoji zakon da se imanje ne sme prodavati sem ako se ne utvrdi da se nekom desila nesreća, i zakon da se moraju čuvati stara imanja dobivena kockom. I upravo je ukidanje tog zakona u Leukadi 39 učinilo njihovo državno uređenje odveć demokratskim, jer više se nije događalo da ljudi dolaze na vlast prema određenom cenzu. 97. Može postojati i takva imovinska jednakost da imanja budu odveć velika, tako da se živi raskošno, ili da budu suviše mala tako da se živi bedno. Jasno je, dakle, da nije dovoljno da zakonodavac uspostavi imovinsku jednakost, već treba da u tome nađe sredinu. Pa čak ako neko i odredi umerenu veličinu imanja za sve, opet to ništa ne koristi. Jer pre treba izjednačiti prohteve i želje nego imanja, a to se ne može postići ako građani nisu dovoljno vaspitani pomoću zakona. 98. Možda bi Faleja mogao na to da kaže da je i on sam to rekao. Jer on smatra da u državama treba da postoji dvojaka jednakost: jednakost u imanju i jednakost po vaspitanju. Međutim, treba kazati kakvo će biti to vaspitanje, a baš i da bude jedno i isto, opet neće biti ni od kakve koristi. Ono može da bude jedno i isto, ali ipak takvo da stvori ljude koji će želeti da budu ispred drugih, bilo po bogatstvu bilo po počastima, bilo i u jednom i u drugom. 99. Uz to, ljudi dižu pobune ne samo zbog imovinske nejednakosti već i zbog nejednakosti u počastima, samo su pretendenti u jednom i u drugom slučaju različiti. Ma1267a sa se buni zbog imovinske nejednakosti, a obrazovani.ljudi nezadovoljni su ako su počasti jednako raspoređene. Otuda žalba: »Rdav i valjan u časti su isti«. Međutim, ljudi ne čine nepravde samo zato da bi pribavili sredstva neophodna za život, a lek za te nepravde je, kako
misli Faleja, imovinska jednakost, da ljudi ne bi krali zbog hladnoće ili gladi, nego i zato da bi uživali i zadovoljili svoje prohteve. Jer ako imaju veći prohtev no potrebe, ljudi će činiti nepravdu da bi tome našli leka, i ne samo zbog toga već i zbog želje da uživaju uživanja bez bola. 100. Sta je, dakle, lek za ova tri zla? Po jednima, to je malo imanje i rad, po drugima — umerenost. A treći lek, ako ljudi hoće da nađu radost u sebi samima, treba tražiti samo u filosofiji. Jer za ostale radosti potrebni su ljudi. Najveće nepravde ljudi čine zbog želje da preva-ziđu druge, a ne zbog potreba. Na primer ljudi ne postaju tirani zato da im ne bi bilo hladno; stoga velika čast pripada onome ko ubije tiranina, a ne kradljivca. Zbog toga Falejin način državnog uređenja pomaže samo u slučajevima sitnih nepravdi. 101. Uz to, on hoće da uspostavi mnoge stvari da bi unutrašnje uređenje bilo dobro, ali treba se zaštititi protiv suseda i svih stranaca. Prema tome, prilikom uređivanja države mora se voditi računa i ο vojnoj sili, a ο tome Faleja nije ništa rekao. Isto to važi i za imanja. Jer ona moraju biti dovoljna ne samo za unutrašnje potrebe države već i u slučaju spoljne opasnosti. Stoga imanja ne treba da budu tako velika da kod suseda i jačih država probude želju, pa da oni koji imaju ta imanja ne budu u stanju da odbiju napadače, niti tako mala da država ne bude u stanju da izdrži rat ni sa sebi jednakim neprijateljem. 102. On, dakle, ο tome nije ništa rekao, a mora se znati koliko treba da bude imanje da bi bilo korisno. Možda je najbolje da država ima toliko da se jačim neprijateljima ne isplati da ratuju da bi dobili više, ali da se ne isplati ni onima koji nemaju toliko. Tako je EubulM 41 , kada je Autofradat hteo da opseda Atarnej, posavetovao ovoga da razmisli koliko će mu vremena biti potrebno da zauzme grad i da izračuna koliko će mu novaca biti potrebno za to vreme, i da je on, tj. Eubul, spreman da napusti Atarnej ako dobije sumu manju od te. Ove reči učinile su da je Autofradat, razmislivši, prekinuo opsadu. 11. Imovinska jednakost građana je, dakle, u izvesnoj meri korisna da bi se izbegle međusobne pobune, ali, kratko rečeno, nije od velike koristi. Jer bi se ljudi od vrednosti mogli ljutiti, smatrajući da zaslužuju više nego jednak deo, pa stoga, čini se, često sklapaju zavere i dižu pobune. A uz to je ljudsko nevaljalstvo nenasito; u po1267b četku su se zadovoljavali s dva obola 42, a kada je to postalo već uobičajeno, trebalo im je stalno sve više i više, sve dok njihove želje više nisu znale za granice. Jer prohtev, za čije ispunjenje
masa živi, po svojoj prirodi nema granica. 103. Odbrana od takvih zala sastoji se manje u izjednačavanju imanja, a više u tome da se oni koji su po prirodi plemeniti vaspitavaju tako da ne žele da imaju više, a oni koji su zli da ne mogu da imaju više. A to biva ako njih ima manje i ako im se ne čini nepravda. Međutim, Faleja nije tačno označio jednakost imanja jer on izjednačuje samo zemljišne posede. Ali bogatstvo se sastoji i od robova, stoke, novca i od velike takozvane pokretnine, tj. pokućstva i oruđa. Da li, dakle, treba tražiti jednakost i u svim ovim stvarima, ili postaviti neki umereni zahtev, ili sve dopustiti. 104. Sudeći po njegovu zakonodavstvu, izgleda da je on imao u vidu uređenje male države, ako će sve zanatlije biti državni robovi i neće predstavljati deo građanstva. Ali ako oni koji rade za opšte potrebe treba da budu državni robovi, onda to treba urediti onako kao što je u Epidamnu43 i kao što je Diofant44 nekada uredio u Ateni. Iz ovoga što je rečeno ο Falejinu državnom uređenju može se videti šta je kod njega dobro, a šta nije. GLAVA PETA
1. A Hipodam45, Eurifantov sin, Milećanin, prvi je od ljudi koji se nisu bavili politikom, pokušao da kaže štogod ο najboljem obliku državnog uređenja. On je pronašao podelu gradova na ulice i prosekao ulice u Pireju. A inače u životu bio je preterano sujetan, tako da se nekima činilo da vodi prazan život baveći se suviše svojom bujnom kosom i skupocenim nakitom, dok mu je odeća bila skromna i topla ne samo zimi već i za vreme leta. Uz to, hteo je da se smatra poznavaocem cele prirode. 105. Njegova država brojala bi deset hiljada građana podeljenih na tri klase: klasu zanatlija, klasu zemljoradnika i klasu ratnika pod oružjem. A i zemlju je podelio na tri dela: svetu, zajedničku i privatnu. Sveta zemlja davala bi sredstva za uobičajene službe bogovima, zajednička za život ratnika, dok bi privatna pripadala zemljoradnicima. On je mislio da postoje samo tri vrste zakona, jer ima tri vrste stvari zbog kojih dolazi do parnica. To su: uvreda, oštećenje i smrt. 106. Uspostavio je i jedan vrhovni sud pred koji bi trebalo iznositi sve parnice za koje se misli da nisu dobro presuđene. A taj bi se sud sastojao od nekoliko izabranih staraca. On je smatrao da presudu ne treba donositi gla1268a sanjem, već da svako treba da ima tablicu na kojoj će, ako je za
1268b
potpunu osudu, to i napisati, a koju će, ako je za potpuno oslobođenje, ostaviti praznu. A ako je za deli-mičnu osudu, treba da odredi za kakvu. Hipodam je smatrao da današnji zakoni nisu to dobro uredili jer prisiljavaju sudije da se krivo zakunu bilo da žele da osude ili oslobode. 107. Dalje je dao zakon ο pronalazačima stvari korisnih po državu, po kome bi dobili priznanje i počast, i zakon po kome bi se deca građana poginulih u ratu izdržavala ο državnom trošku, kao da drugde to nije određeno zakonom. Međutim, taj zakon postoji i danas u Ateni 46 i u drugim državama. Po Faleji, sve organe vlasti bira narod, a narod čine one tri klase. Izabrani vode brigu ο državnim poslovima, ο strancima i siročadi. 108. To je, dakle, najveći broj najznačajnijih ustanova Hipodamova poretka. Рге svega, mogli bi se naći neki problemi u njegovoj podeli građana jer svi, tj. zanatlije, zemljoradnici i oni u čijim je rukama oružje, učestvuju u državnoj upravi. Zemljoradnici, međutim, nemaju oružja, a zanatlije nemaju ni zemlje ni oružja, tako da gotovo postaju robovi onih koji imaju oružje. Nemoguće je, dakle, da učestvuju u svim počastima jer će oni u čijim je rukama oružje neizbežno postati vojskovođe i čuvari građana, jednom reči zauzeće najvažnije položaje. A kako će moći oni koji ne učestvuju u državnoj upravi da vole tu državu? 109. Oni u čijim je rukama oružje moraju da budu jači od zanatlija i zemljoradnika zajedno, a to nije lako ako ih nema mnogo. A ako će biti tako, zašto onda ostali treba da učestvuju u državnoj upravi i da odlučuju ο postavljanju vlasti? Dalje, zašto su zemljoradnici korisni državi? Jer zanatlije moraju da postoje zato što su potrebni svakoj državi i oni mogu, kao u ostalim državama, da se izdržavaju od svoga zanata. S druge strane, zemljoradnici koji bi pribavljali hranu za one u čijim je rukama oružje predstavljali bi, s razlogom, deo države, a ovako bi imali svoja sopstvena imanja koja bi obrađivali za sebe. 110. Pored toga, ako će ti ljudi u čijim je rukama oružje sami obrađivati zajedničku zemlju od koje će dobijati sredstva za život, onda se ratnička klasa ne bi razlikovala od zemljoradničke, a zakonodavac ipak to hoće. A ako će to biti neki drugi ljudi a ne zemljoradnici niti ratnici, onda će se opet obrazovati četvrta klasa u državi, koja neće ni u čemu imati udela već će biti tuđa državi. A ako se uzme da će isti ljudi obrađivati i svoju i zajedničku zemlju, onda količina plodova neće biti dovoljna da bi svako mogao da vodi dva domaćinstva i zašto ne bi onda sa zemlje i
imanja, koja bi im kockom pala u deo, pribavljali sredstva za život i za sebe same i za ratnike? Sve to prouzrokuje veliku zbrku. 111. Ni zakon ο donošenju sudske odluke nije dobar jer traži da sudije podele mišljenja, mada je konačna presuda jedna, i na taj način od pravog sudije postaje arbitražni sudija. To je moguće u arbitražnim sudovima i onda kada odlučuje više njih jer se oni međusobno dogovaraju ο presudi, ali u pravim sudovima to nije moguće, pa su, nasuprot tome, mnogi zakonodavci uredili to tako da se sudije međusobno ne dogovaraju. 112. Zatim, kako i da ne bude zbrke pri donošenju presude kada sudija smatra da je optuženi dužan, ali ne toliko koliko misli tužilac. On, na primer, zahteva dvadeset mina, a sudija dosuđuje deset, ili ovaj više, onaj manje, jedan pet drugi četiri. Jasno je da će se na taj način razići u odluci i da će jedni dosuditi sve, a drugi ništa. Na koji će se način onda brojati glasovi? Uz to, niko ne prisiljava sudiju, koji je optuženog potpuno oslobodio odnosno optužio, da se krivo zakune, ako je sama optužba potpuno pravedno postavljena. Jer sudija koji tuženog oslobodi ne presuđuje da on ništa ne duguje, već da ne duguje dvadeset mina. 113. Zakon po kome onima koji pronađu nešto korisno za državu treba da pripadne izvesna počast primamljiv je, ali nije bez opasnosti, jer pruža mogućnost za spletke i možda za potrese u državi. Ali ovo spada u drugi problem i drugo ispitivanje. Jer su neki ljudi u nedoumici da li je za države štetno ili korisno menjati očinske zakone ako su neki drugi bolji. Stoga, ako nije korisno menjati ih nije lako odmah se složiti sa ovim predlogom. Može da se desi da neki predlažu ukidanje zakona ili ustava kao opšte korisnu stvar. 114. A kad smo već to spomenuli onda je bolje da još malo raspravljamo ο tome. Jer, kao što smo rekli, tu postoji problem i moglo bi izgledati da je bolje menjati zakone. Svakako je ta promena bila od koristi u ostalim naukama, na primer medicina se promenila u odnosu na staru praksu, pa i gimnastika i uopšte sve veštine i umeća. A kako i politiku treba smatrati jednom od njih onda je jasno da i za nju mora da važi to isto. Moglo bi se reći da su dokaz za to same činjenice i da su stari zakoni odveć jednostavni i varvarski jer su nekada Heleni stalno nosili oružje i jedni od drugih kupovali žene47. 115. I ti stari zakoni koji su se ponegde sačuvali sasvim su budalasti; u Kimi48, na primer, postoji zakon ο 1269a ubistvu po kome se, ako tužilac pribavi izvestan broj sve-doka među svojim rođacima, tuženi proglašava krivim za ubistvo.
Uopšte uzev, svi ljudi teže onom što je dobro, a ne onom što je od davnina u upotrebi. Verovatno su prvi ljudi, bilo da su ponikli iz zemlje bilo da su spašeni posle neke nesreće 4*, bili prosti i nerazumni kao što se misli kad se kaže »od zemlje rođeni«, tako da je besmisleno držati se njihovih shvatanja. Pored toga, bolje je dopustiti da se i napisani zakoni menjaju. Jer kao u ostalim veštinama tako je i u državnom uređenju nemoguće pismeno naznačiti sve pojedinosti, jer se pisati mora uopšte-no, a primena je pojedinačna. 13. Prema tome, jasno je da neke zakone treba katkad menjati, ali ako se stvar posmatra s druge strane, onda je potrebna velika opreznost. Jer ako je korist od promene zakona mala, a navikavanje građana na lako ukidanje zakona rđavo, onda je jasno da treba dopustiti poneke greške zakonodavaca i vlasti. Jer promena neće doneti toliko koristi koliko će štete vlastima doneti građani naviknuti na nepokornost. 14. I primer s veštinama nije tačan, jer menjanje veštine i zakona nije isto. Zakon nema nikakve moći da učini da mu se ljudi pokoravaju; ta moć potiče od običaja, a običaj se stvara tek dugim nizom godina, tako da lako menjati već postojeće zakone u druge, nove, znači slabiti snagu zakona. Uz to ako i treba menjati zakone, da li to važi za sve zakone i u svakom državnom uređenju ili ne? I da li se to može poveriti bilo kome ili samo određenim ljudima? Jer u tome ima velike razlike. Napustimo stoga ovo razmatranje jer ovo nije prilika da govorimo ο tome. •
.
'
GLAVA ŠESTA
116. Sto se tiče lakedajmonskog i kretskog50, a i ostalih
državnih uređenja, treba ispitati dve stvari: jedna je, da li su njihovi zakoni, u odnosu na najbolje državno uređenje51, dobri ili ne, a druga je, da li postoji nešto što je u suprotnosti s osnovnim principom i prirodom državnog uređenja koje su njihovi zakonodavci uredili. 117. Svi se slažu u tome da građani jedne države, da bi ona imala dobro uređenje, treba da imaju dovoljno vremena i da budu oslobođeni briga oko svakodnevnih životnih potreba52, ali nije lako smisliti kako to ostvariti. Jer tesalski penesti često su se dizali protiv Tesalaca a i heloti protiv Lakonaca i oni kao da stalno vrebaju kad će državu snaći nedaća. 118. Kod Krećana se još nikada nije dogodilo ništa slično. Uzrok možda leži u tome što nijedna od susednih država,
mada su Krećani inače ratovali protiv njih, nije bila saveznik ustanicima zato što to ni njima samima ne bi bilo od koristi, jer su i one imale perijeke53. A Lakoncima su svi susedi bili neprijatelji, Argivci, Mesenjani i Arka-đani54 pa i penesti su se prvi put odmetnuli od Tesalaca 55 zato što su ovi ratovali još i sa susedima, Ahajcima, Peri-bojcima i Magnešanima. 4. Ako postoji nešto što nameće tešku brigu, onda je to, izgleda, način na koji treba postupati prema robovima. Jer ako se sa njima blago postupa, postaju drski, hoće da budu jednaki gospodarima i, pošto bedno žive, kuju zavere protiv svojih gospodara i mrze ih. Prema tome, jasno je da oni kojima se to dešava s helotima nisu pronašli najbolji način. 119. Popustljivost prema ženama takođe je protivna principima lakedajmonske države i nanosi štetu dobrom poretku u državi. Jer kao što su delovi porodice čovek i žena, jasno je da treba smatrati da se i država slično deli na dva dela, na muško i žensko stanovništvo. Stoga treba smatrati da u svim onim državama u kojima je rđavo re-gulisano ono što se odnosi na žene, polovina stanovništva nema zakona. A to se desilo i u Lakedajmonu. Zakonodavac je hteo da celu državu učini krepkom i muževnom i, što se tiče muškaraca, uspeo je, ali je potpuno zanemario žene. One žive raskalašno u svakom pogledu a uz to i raskošno. 120. Stoga u takvim državama bogatstvo mora da bude cenjeno i inače, a pogotovo ako ljudima upravljaju žene, kao što je to slučaj sa mnogim vojničkim i ratničkim narodima osim Kelta i možda nekih drugih koji otvoreno odobravaju opštenje s muškarcima. Izgleda da onaj ko je prvi stvorio mit nije bez razloga spojio Areja i Airoditu, jer izgleda da su svi ratnički narodi skloni opštenju i s muškarcima i sa ženama. 121. Stoga je i kod Lakonaca bilo tako i za vreme njihove vlasti, ο mnogim stvarima su odlučivale žene. Pa kakva je onda razlika u tome da li vladaju žene ili su na vlasti ljudi kojima, opet, vladaju žene? Jer izlazi na isto. A kako smelost nije korisna u običnom životu već samo u ratu, lakedajmonske žene nanosile su u tom pogledu veliku štetu, što se pokazalo prilikom upada Tebanaca58. Nisu bile ni od kakve koristi, kao žene u drugim državama, i unele su veću pometnju nego neprijatelji. 122. Izgleda da je u najstarijim vremenima raspuštenost lakonskih žena došla kao prirodna posledica, jer su muš1270a karei, zbog ratnih pohoda, dugo vremena bili odsutni od kuće, ratujući protiv Argivaca a zatim protiv Arkađana i Mesenjana. A kada je došlo do mira oni su, pripremljeni životom u 1269b
1270b
vojničkom logoru, koji zahteva mnogostruke vrline, pružili zakonodavcu dobar materijal; kažu da je Likurg pokušao da i žene potčini zakonu, ali da je pošto su se one usprotivile, ponovo odustao od toga57. 9. One su, dakle, krive zato što se to dogodilo, a samim tim krive su i za taj nedostatak. Međutim, mi ne razmatramo ovde koga treba ili ne treba opravdati, već šta je dobro a šta nije. A ovo rđavo stanje u pogledu žena, izgleda, kao što smo ranije rekli, ne samo da predstavlja, samo po sebi, nedostatak reda u državi već podstiče građane i na ljubav prema novcu. 123. Pored ovoga što je sada rečeno, moglo bi se prigovoriti i nesrazmeri u imanjima, jer jedni među njima imaju odveć veliko, a drugi sasvim malo imanje. Tako se zemlja našla u rukama malog broja ljudi a i zakoni u vezi s tim su rđavi. Kupovanje i prodavanje poseda Likurg je s punim pravom proglasio nečasnim, ali je vlasnicima ostavio punu slobodu da ga poklanjaju i ostavljaju kome hoće58. Pa ipak, i ovako i onako mora da izađe na isto. 124. Tako gotovo dve petine celokupne zemlje pripada ženama, zato što mnoge postaju naslednice i zato što dobijaju velike miraze, mada je bolje ne davati nikakav miraz ili sasvim mali ili umeren. Danas svako može svoju kćer da da kome hoće, ali ako umre ne odredivši to, onda onaj koga on ostavi kao svog naslednika može da je da kome hoće. Eto zašto na zemlji koja može da hrani hiljadu i po konjanika i trideset hiljada50 hoplita, nema ni hiljadu ljudi60. 125. Same činjenice su pokazale da im je ovo uređenje rđavo, jer država nije mogla da podnese ni jedan jedini udaraceJ, već je propala zato što nije imala dovoljno ljudi. Kažu da su za vreme ranijih kraljeva davali i drugima građansko pravo da ne bi, zbog dugotrajnih ratovanja, ostali bez dovoljno ljudi. Kažu da je nekada bilo deset hiljada Spartanaca. Bilo to tačno ili ne, bolje je popunjavati državu ljudima izjednačavanjem imanja. 126. Međutim, zakon ο rađanju dece u protivrečnosti je s ovim poboljšanjem, jer je zakonodavac, želeći da bude što više Spartanaca, podsticao građane da imaju što više dece. Jedan njihov zakon razrešuje dužnosti u straži građanina koji ima tri sina, a oslobađa svih poreza onoga koji ima četiri sina. Pa ipak, očigledno je da, ako se rađa puno dece a zemlja ostane ovako podeljena, mora da se poveća broj siromaha. 14. I eforeja je isto tako rđava ustanova62. Jer to je kod njih vlast koja ima pravo odluke u najvažnijim pita-
njima, a svi efori biraju se iz naroda, tako da često u upravno telo ulaze vrlo siromašni ljudi, koji su upravo zbog tog siromaštva potkupljivi. To se pokazalo nekoliko puta u prošlosti, a pokazalo se i u naše vreme kod Andrana63. Nekoliko efora, podmićenih novcem, upropastili su celu državu onoliko koliko su mogli. A zato što je eforska vlast bila suviše velika i slična tiranskoj, i kraljevi su bili prinuđeni da im se ulaguju, tako da se državno uređenje i na taj način kvarilo, jer je od aristokratije postala demokratija. 127. Ova vlast svakako održava državu, jer narod miruje zato što ima udela u najvišoj vlasti 64, tako da je efo-reja, bilo da je delo zakonodavca ili slučaja, korisna za državne poslove. Jer da bi se jedna država sačuvala, potrebno je da svi njeni delovi žele da budu i ostanu isti. Kraljevi to žele zbog počasti koju uživaju, pošteni i valjani ljudi zbog vlasti u gerusiji, jer ta vlast je nagrada za vrlinu, a narod zbog eforeje, jer se efori biraju između svih. 128. Svakako bi tu vlast trebalo birati između svih, ali ne na način na koji se sada bira, jer je suviše deti-njast 85. S druge strane, kako efori, mada potiču iz najniže klase, imaju pravo odluke u najvažnijim suđenjima, bolje je da ne sude po svom nahođenju, već po propisima i zakonima. A ni sam način života efora nije u skladu s duhom države. Njihov je život odviše slobodan dok je život drugih ljudi preterano strog, tako da ne mogu da izdrže, već krišom krše zakon i predaju se telesnim uživanjima. 129. Ni vlast geronata nije im dobra.*" Jer ako su to valjani ljudi, dovoljno vaspitani u duhu vrline, moglo bi se reći da su korisni državi. Ipak je pitanje da li je dobro da oni do kraja života odlučuju ο tako važnim stvarima. 1271a Jer i um stari upravo kao i telo. Ali ako su oni tako vaspitani da ni sam zakonodavac nema u njih poverenja kao u dobre ljude, onda je to opasno. 130. A izgleda da su učesnici u ovoj vlasti podmitljivi i sposobni da interese države žrtvuju svojoj naklonosti. Stoga je bolje da i oni polažu račune, a ne kao što je sada. Moglo bi se pomisliti da efori pozivaju na odgovornost sve ostale vlasti, ali time se eforeji daje suviše velika uloga i ja ne mislim da geronti treba da polažu račune na taj način. Uz to i sam izbor geronata je, po načinu na koji se donosi odluka, detinjast 67 i nije pravo da onaj ko je dostojan vlasti mora sam da je traži. Jer onaj ko je dostojan mora da vlada, bilo da on to hoće ili ne. 131. Izgleda, međutim, da zakonodavac tako postupa i u drugim stvarima u državnom uređenju. Jer on najpre čini građane častoljubivima a onda im daje da biraju ge-
ronte. Jer niko ko nije častoljubiv ne bi tražio da vlada. Međutim, najviše hotimičnih nepravdi ljudi čine zbog častoljublja i srebroljublja. 132. Sto se kraljevstva tiče, govorićemo na drugom mestu 68 da li je dobro da postoji u državama ili nije. U svakom slučaju, bolje je da to ne bude kao danas 69 već da se ο svakom kralju odlučuje na osnovu njegovog života. Jasno je, međutim, da ni sam zakonodavac ne misli da ih on može načiniti dobrima i valjanima. On nema poverenja u njih, kao da nisu dovoljno dobri ljudi. Stoga u vojne pohode zajedno s njima šalju kao pratioce njihove protivnike70 i smatraju da je to za državu spas kada su kraljevi nesložni. 133. Onaj ko je prvi ustanovio sisitije ili takozvane fi-ditije 71 nije ni to dobro uredio. Trebalo je, naime, da država snosi troškove te zajednice kao što je na Kreti 72. Međutim, kod Lakonaca svako mora da donese svoj deo, mada su neki vrlo siromašni i nisu u stanju da podmire taj trošak. Tako se dešava suprotno od onoga što je zakonodavac želeo. On je želeo da ustanova sisitija bude demokratska, ali, ovako kako je uređena, ona je vrlo malo demokratska. Jer onima koji su jako siromašni nije lako da učestvuju, a to im je uobičajeni uslov za građansko pravo, i onaj ko nije u stanju da donosi svoj udeo, gubi građansko pravo. 134. Zakonu ο zapovednicima mornarice (nauarsima) prigovarali su i drugi, i to s pravom, jer on može da bude uzrok pobune; jer pored kraljeva koji su doživotni zapo-vednici vojske (stratezi), nauarsi postaju gotovo drugi kraljevi. I u ovome bi se moglo prigovoriti osnovnoj zamisli zakonodavca, kao što je to Platon već prigovorio u Za1271b konima73. Jer celi zakonski poredak usmeren je samo na jedan deo vrline, na ratničku vrlinu. Ona je, svakako, korisna za zadobijanje vlasti, pa su se stoga Lakonci održali dok su ratovali, ali su propali čim su stekli prevlast zato što nisu umeli da žive u miru i dokolici niti su umeli da se bave nekim drugim zanimanjima uzvišenijim no što je ratna veština. 23. Postoji i jedna druga greška, ne manja od ove. Oni, naime, smatraju da se dobra, za koja se ljudi bore, рге mogu zadobiti vrlinom nego nevaljalstvom, i u tome imaju pravo. Međutim, nemaju prava što misle da su ta dobra iznad vrline. Kod Spartanaca je i pitanje državnog novca rđavo rešeno. Jer mada su prinuđeni da vode velike ratove, u državnoj blagajni nema novaca a i porez ne plaćaju kako treba. Jer zbog toga što je veći deo zemljišta u rukama Spartanaca, oni ne
71
zahtevaju naročito jedni od drugih da se porez plaća. Tako se desilo suprotno onome što je hteo zakonodavac i što zahtevaju opšti interesi, jer je učinio da država nema novaca, a da građani budu srebroljubivi. Toliko ο lakedajmonskom državnom uređenju. To su uglavnom prigovori koji bi se mogli učiniti74. GLAVA SEDMA
135. Kretsko državno uređenje sasvim je blisko ovome. Njihovo uređenje u ponekim stvarima nije gore, ali je, u većem broju slučajeva, nedovoljno doterano. Verovatno je, a to se i govori, da je lakonsko državno uređenje u mnogom pogledu podražavanje kretskog, a stare države su većinom gore uređene nego novije. Kažu da je Likurg75, kada je otputovao, pošto je napustio starateljstvo nad kraljem Harilajem, veći deo vremena proveo na Kreti jer je tamo imao rođake. Liktijci su, naime, bili lakonski kolonisti. A oni su, naselivši se, primili od tadašnjih stanovnika već postojeći zakonski poredak. Stoga se perijeci i dandanas služe tim zakonima na isti način kao u vreme kada je Minoj prvi uspostavio zakonski poredak. 136. Čini se da je ovo ostrvo od prirode stvoreno da njime vladaju Heleni i izgleda da ima dobar položaj. Jer ono leži u sredini između svih mora, a gotovo svi Heleni su se naselili na obalama mora. S jedne strane, nije daleko od Peloponesa, a, s druge strane, preko triopijske oblasti i Roda, nije daleko od Azije. Stoga je Minoj uspeo da zavlada morem i neka ostrva osvojio a druga naselio, ali je, najzad, zarativši na Siciliju, tamo izgubio život kod Kamika76. 137. Između kretskog i lakonskog poretka ima sličnosti. Jer Lakoncima zemlju obrađuju heloti a Krećanima peri1272a jeci, a i Lakonci i Krećani imaju sisitije. U staro vreme Lakonci sisitije nisu nazivali f idi ti jama već andrijama kao i Krećani, pa je jasno da su otuda došle. Isto to važi i za uređenje države. Jer efori imaju istu vlast kao na Kreti takozvani kozmi77, samo što efora ima pet a kozma deset. Spartanski geronti jednaki su gerontima na Kreti koje tamo zovu Većem. Ranije su i Krećani imali kraljevstvo, a zatim su ga ukinuli i zapovedništvo u ratu imaju kozmi. 138. U skupštini učestvuju svi, ali ona ni ο čemu ne odlučuje, već potvrđuje odluke geronata i kozma. Sisitije su kod Krećana bolje uređene nego kod Lakonaca. Jer u Lakedajmonu svako donosi po glavi određeni deo, a ako ne donese, zakon mu oduzima građansko pravo, kao što sam napred rekao 78. Na Kreti je to više stvar zajednice. Jer se od celokupnog prinosa u plodovima i stoci i od državnih prihoda i poreza koje daju perijeci određuje jedan deo
za službu bogovima i za javne poslove, a drugi deo za sisitije, tako da se svi, i žene i deca i muškarci, hrane ο državnom trošku. 139. Zakonodavac je smislio mnoge stvari u vezi s umerenošću u jelu, koju je smatrao korisnom i u vezi s odvajanjem žena da ne bi rađale mnogo dece, i dopustio je međusobno opštenje muškaraca. Da li je to dobro ili nije, raspravljaćemo drugom prilikom79. Jasno je, dakle, da su Krećani bolje uredili sisitije nego Lakonci. Ali s koz-mima stvar stoji još gore nego s eforima. Jer ono što je u eforskoj vlasti rđavo, to postoji i ovde, naime to što ljudi iz naroda postaju kozmi. A ono što je tamo korisno po državu, toga ovde nema. Jer tamo (tj. u Lakedajmonu) narod želi da se država održi zato što učestvuje u najvišoj vlasti, a ovde se kozmi ne biraju između svih nego samo između članova nekih rodova a bivši kozmi postaju geronti. 140. Ο ovim gerontima bi se moglo reći isto ono što smo rekli ο gerontima u Lakedajmonu: da ne polažu nikome računa, da je njihova doživotna vlast veća čast no što je zaslužuju i da je opasno što ne vladaju po pisanim odredbama već po svom nahođenju. To što narod miruje, mada nema učešća u vlasti, nije nikakav dokaz da je država dobro uređena. Kozmi nemaju prilike da se bogate kao 1272b efori, jer žive na ostrvu, daleko od onih koji bi ih mogli pokvariti. A sredstvo koje oni primenjuju protiv ovoga nedostatka u državnom uređenju nije celishodno i ne odgovara ustavnoj državi, već nasilnoj vlasti. 7. Kozme često zbacuju njihove kolege ili obični građani, pošto se prethodno udruže. Kozmima je dopušteno da se odreknu vlasti za vreme njena trajanja. Bolje je da se sve to dešava po zakonu a ne po volji ljudi, jer to nije sigurno merilo. Ali najgore od svega je zbacivanje kozma od strane moćnih ljudi, do čega često dolazi kada ovi neće da se povinuju presudi. Iz ovoga je jasno da taj poredak ima u sebi nešto od ustavne države, ali nije ustavna država već pre dinasteja. Cesto se događa da oni, uz pomoć naroda i prijatelja, stvaraju monarhiju i izazivaju međusobne svađe i borbe među građanima. 8. I kakva je razlika između takvog stanja i onog kada, kroz izvesno vreme, takve države više ne bude, već se državna zajednica raspadne? Takva država je uvek u opasnosti od onih koji hoće i mogu da je napadnu. Ali, kao što smo rekli, njen spas leži u njenom položaju. Njena udaljenost služila joj je umesto zakona ο progonu stranaca.80 Stoga perijeci ostaju uz Krećane, a heloti se često odmeću. Krećani inače ne dolaze u dodir ni s kakvom spoljnom vlašću i nedavno je spoljni rat koji se proširio i na ostrvo obelodanio
73
slabost tamošnjih zakona.81 Toliko ο tom državnom uređenju.8* GLAVA OSMA
141. I za Karhedonce se smatra da imaju dobro državno uređenje, čak izvanredno dobro u odnosu na ostala. U nekim pojedinostima njihovo se uređenje približava lakonskom. Ta tri uređenja, kretsko, spartansko i karhe-donsko su, u izvesnom smislu, bliska i mnogo se razlikuju od ostalih. Mnoge karhedonske ustanove su sasvim dobre. Dokaz da je država dobro uređena je to što narod od svoje volje ostaje u tom državnom poretku 8* i niti je bilo pobune dostojne pomena niti tirana.84 142. Sličnost s lakonskom državom ogleda se s jedne strane, u sisitijama prijatelja85 koje su bliske fiditijama i, s druge strane, u vlasti Stočetvorice86 koja je slična eforskoj vlasti, samo što je ovde bolje uređena. Jer dok se efori biraju iz naroda, za ovu vlast ljudi se biraju po vrlinama i zaslugama. Kraljevi 87 i gerusije su im slični spartanskim kraljevima i gerontima, ali bolje je što kod njih kraljevi nisu uvek iz iste porodice, niti pak iz koje bilo i radije ih biraju između onih koji se izdvajaju nego po dobu starosti. Jer, budući da imaju veliku vlast u rukama, oni će ako su slučajno ljudi male vrednosti, nanositi 1273a velike štete, kao što su već naneli lakedajmonskoj državi. 3. Najveći broj mogućih prigovora zbog odstupanja [od osnovnog načela88] može da se odnosi na sve pomenute
države. Odstupanja od načela aristokratije idu u pravcu oligarhije, a odstupanja od načela politeje u pravcu demokratije. Da li će se neke stvari izneti pred narod a druge neće, to zavisi od kraljeva i geronata zajedno, ako su svi istoga mišljenja. A ako nisu, onda odlučuje narod. A ono što iznose pred narod ne iznose samo zato da narod to sasluša kao odluku vlasti, već narod ima prava da sudi ο tome, i onaj ko hoće može da govori protiv predloga. A toga nema u drugim državama. 143. To što se pentarsi89, koji imaju mnoga i široka ovlašćenja, biraju sami između sebe, što oni biraju Veće stotine koje predstavlja najvišu vlast, i što vladaju duže vremena no ostale vlasti (jer oni vladaju i po isteku roka i pre stupanja na dužnost), to je svojstveno oligarhiji. S druge strane, to što ne primaju platu, što se ne biraju kockom i možda još ponešto, treba smatrati svojstvenim aristokratiji, a osim toga i to što sve parnice sude svi organi vlasti, tj. sudska nadležnost nije podeljena kao u Lakedajmonu.90 144. Karhedonski poredak skreće od aristokratije najviše u pravcu oligarhije, prema jednom mišljenju koje mnogi dele. Oni smatraju da nosioce vlasti ne treba birati samo po vrlini i zasluzi nego i po bogatstvu, jer je, po njihovu mišljenju, nemoguće da jedan siromašan čovek dobro upravlja državom i da ima dovoljno vremena.91 Ako je, dakle, izbor po bogatstvu oligarhijski a po vrlini aristokratski, onda bi ovaj poredak prema kome su Karhedonci uredili državu bio nešto treće, jer pri izboru obraćaju pažnju na te dve stvari, a naročito pri izboru kraljeva i stratega. 145. Ali ovo odstupanje od aristokratije treba smatrati greškom zakonodavca. Jedna od njegovih prvih i najglav-nijih briga treba da bude da omogući najboljim ljudima da imaju dovoljno slobodnog vremena i da ne budu prinuđeni da se bave nedostojnim poslovima, i to ne samo dok su na vlasti nego i inače, u privatnom životu. Ako i treba gledati na bogatstvo zbog slobodnog vremena [koje ono omogućuje], ipak je rđavo što se najviše vlasti, kraljevstvo i strategija, mogu kupovati za novac. Taj zakon čini da se bogatstvo više ceni no vrlina i čini celu državu pohlepnom na novac. 146. A za mišljenjem najviše vlasti ο tome šta treba ceniti mora da se povodi i mišljenje ostalih građana. I tamo gde vrlina nije na najvećoj ceni, nema čvrstog 1273b uporišta za arist^'iratsko uređenje. Prirodno je što su oni koji kupuju položaje navikli da se bogate kad moraju toliko da potroše dok dođu do vlasti. Jer ako će jedan siromašan a pošten čovek želeti da se obogati, onda je nelogično pretpostavljati da onaj ko je gori od njega a koji se dosta istrošio to neće želeti. Stoga treba da vladaju oni koji
mogu najbolje da vladaju. Bilo bi bolje da se zakonodavac pobrinuo da onima koji vladaju obezbedi bar slobodno vreme, kad je već propustio da se pozabavi siromaštvom poštenih ljudi. 147. I to što jedan isti čovek ima nekoliko funkcija uvlasti može se smatrati rđavim. Jedan čovek najbolje radi samo jedan posao, a zakonodavac treba da se pobrine da se to izvede i da ne propiše jednom istom čoveku da svira u frulu i da pravi cipele. Stoga tamo gde država nije mala više odgovara načelu politeje i demokratije da što više građana uzme udela u vlasti. To je, naime, kao što smo rekli 92, više u duhu zajednice, i svako će bolje i brže uraditi svoj posao. To se jasno vidi u ratu i u moreplovstvu,, jer tu svi ljudi prođu kroz zapovedanje i poslušnost. 148. A kako je njihovo državno uređenje oligarhijsko, oni izbegavaju rđave posledice na taj način što uvek šalju jedan deo naroda u kolonije da se obogati. Na taj način uklanjaju nedostatke državnog uređenja i čine ga trajnim. Međutim, to zavisi od slučaja, a zakonodavac treba državu da obezbedi protiv unutrašnjih nemira. A ovako, ako se desi neka nesreća, i ako se masa podanika pobuni, nema nikakvog zakonskog leka da se povrati mir. Tako stoji stvar sa lakedajmonskim, kretskim i karhedonskim državnim uređenjima, koja s pravom uživaju veliki ugled. GLAVA DEVETA
1. Od ljudi koji su objavili štogod ο državnom uređenju poneki nisu učestvovali ni u kakvim državnim niti bilo kakvim javnim poslovima, već su ceo život proveli kao obični građani. Gotovo ο svima njima sam govorio, ako je što bilo vredno pomena. A neki su se i sami bavili državnim poslovima i postali su zakonodavci, bilo u svojim bilo u trudim zemljama. Od ovih jedni su stvorili samo zakone a drugi i državno uređenje, kao Likurg i Solon, 93 jer ош su uspostavili i zakone i državno uređenje. Ο lake-dajmonskom državnom uređenju već je bilo reči. 2. Neki smatraju da je Solon bio ozbiljan zakonodavac jer je ukinuo oligarhiju koja je bila otišla u krajnost, učinio kraj robovanju naroda i uspostavio staru demokratiju spojivši na zgodan način različita državna uređenja. Oni misle da Veće na Areopagu predstavlja oligarhijski, izbornost organa vlasti aristokratski a sudovi demokrat1274a ski elemenat. Čini se da Solon nije ukinuo ranije postojeće
ustanove, Veće i način izbora organa vlasti, ali da je uspostavio demokrati ju time što je sudove obrazovao od svih građana. 149. Zbog toga su mu neki prigovarali da je, davši članovima suda, koji se biraju kockom, vrhovnu vlast, uništio moć Veća i izbornih organa vlasti. A kada se ovo uređenje učvrstilo, ljudi koji su se ulagivali narodu kao tiraninu, pretvorili su politeju u današnju demokratiju. I Efijalt i Perikle*4 okrnjili su vlast areopaškog Veća a Perikle je uveo platu za sudije, i tako je svaki od demagoga išao sve dalje povećavajući moć naroda, dok nije došlo do današnje demokratije. 150. Čini se da to nije bila Solonova namera, već da je do toga došlo sticajem okolnosti. Narod, zadobivši u persijskim ratovima vlast na moru, postade ohol i uze za vođe nepoštene demagoge, mada su se pošteni građani tome protivili. Izgleda da je Solon dao narodu samo najneophodniju moć: da bira vlasti i da mu one polažu račune. Jer kada narod ne bi imao tu vlast, bio bi rob i neprijateljski raspoložen. Solon je ustanovio da se sve vlasti biraju između uglednih i bogatih ljudi, između pentakosio-medimna, zeugita i treće klase, takozvanih hipada. A četvrtu klasu sačinjavaju teti koji nemaju udela ni u jednoj vlasti.96 151. Zakonodavac Epizefirskih Lokra bio je Zaleuk 96, a Haronda97 iz Katane dao je zakone svojim građanima i drugim halkidskim kolonijama u Italiji i na Siciliji. Neki pokušavaju da dokažu da je Onomakrit98 bio prvi značajan zakonodavac. Oni kažu da se on obrazovao na Kreti, mada je bio Lokriđanin, a da je tu boravio zbog veštine predskazivanja, da je Talet bio njegov prijatelj, Likurg i Zaleuk Taletovi učenici, a Haronda Zaleukov. Međutim, oni koji tako smatraju ne vode dovoljno računa ο vremenskom razmaku.
152. Tebanski zakonodavac bio je Filolaj Korinćanin'B~ On je bio iz roda Bakhijada i postao je ljubavnik Diokla, pobednika na olimpijskim igrama. Kada je Diokle, iz odvratnosti prema grešnoj ljubavi svoje majke Halkione, napustio grad, ode Filolaj u Tebu i tamo su obojica umrli. Još i danas pokazuju njihove grobove postavljene tako da se s jednoga može lepo videti drugi, ali tako da se s jednoga može videti korintska zemlja, a sa drugoga ne. 153. Priča se da su oni sami naredili da se njihovi grobovi tako postave, Diokle, zbog mržnje koju je osećao, da se s njegova groba ne može videti korintska zemlja a 1274b Filolaj da se s njegova groba može videti. To je, dakle, bio razlog što su se naselili kod Tebanaca a Filolaj je postao njihov zakonodavac i između ostalog dao im je zakone ο rađanju dece koje oni zovu osnovnim zakonima. Ono što je lično njegovo, to je zakon koji ide za tim da se sačuva broj imanja dobivenih kockom. 154. Haronda nema ničeg svog sem zakona protiv lažnih svedoka, jer on je prvi to razmotrio, ali su njegovi zakoni tačniji i doteraniji nego zakoni današnjih zakonodavaca. Kod Faleje je novo imovinska jednakost, a kod Platona zajednica žena, dece i imanja i ženske sisitije, zatim zakon ο pijanstvu po kome starešine gozbi treba da budu trezni ljudi, i zakon ο vojnoj vežbi po kome obe ruke treba vež-bati da postanu kao desna, da ne bi jedna bila korisna a druga nekorisna. 155. Postoje i Drakontovi100 zakoni, ali on je dao zakone već postojećoj državi. U tim zakonima nema ničeg lično njegovog ni pomena vrednog sem surovosti i teških kazni. I Pitak 101 je stvorio zakone, ali ne i državno uređenje. Novina kod njega je zakon koji pijane ljude ako udare nekoga kažnjava većom kaznom nego trezne. I zbog toga što pijani ljudi više greše, on se nije obzirao na to da oni pre zaslužuju oproštaj, već je gledao šta je korisnije. Zakonodavac tračkih Halkiđana bio je Androdamant iz Regija102 koji je doneo zakone ο ubistvu i ο naslednicima. Međutim, ne bi se mogao navesti nijedan lično njegov zakon. To su moja razmatranja ο najvažnijim postojećim državama i ο onim državama koje su zamislili i opisali neki pisci.
78
KNJIGA TREĆA GLAVA PRVA
156. Pri ispitivanju svakog pojedinog državnog uređenja, njegove prirode i njegovih osobina treba najpre razmotriti pitanje šta je to uopšte država. Jer danas ο tome postoje protivrečna mišljenja: jedni kažu da je država izvršila neko delo, a drugi da (to nije učinila država već oligarhija ili tiran. Mi vidimo da se celokupna delatnost državnika i zakonodavca kreće oko države, a državno uređenje je izvestan poredak među ljudima koji žive u državi. 157. A kako je država složena tvorevina, kao što je, uostalom, i svaka druga celina, sastavljena od više delova, jasno je da najpre treba uzeti u ispitivanje građanina, jer 1275a državu sačinjava izvesno mnoštvo građana. Stoga treba ispitati koga treba zvati građaninom i ko je uopšte građanin. Mišljenja ο tome su često podeljena, jer jedan isti čovek nije po mišljenju svih građanin. Neko može biti građanin u demokratiji a da ne bude to u oligarhiji. 158. Treba ostaviti na stranu ljude koji na neki drugi način potpadaju pod ovaj naziv, kao što su oni kojima je poklonjeno građansko pravo. Građanin, naime, nije građanin na osnovu toga što negde živi, jer i meteci 1 i robovi žive zajedno s građanima, niti zato što može da učestvuje u pravosuđu na taj način što je i sam podložan osudi i što ima pravo da sudi, jer to pripada i onima koji učestvuju u pravosuđu preko pravnog zastupnika; međutim, često meteci ne učestvuju u tome potpuno, već moraju da uzimaju zastupnika, tako da, u izvesnom smislu, nepotpuno učestvuju u takvoj zajednici. 159. Za njih se, kao i za decu, koja zbog mladosti nisu još upisana u spiskove građana, kao i za starce, koji su
oslobođeni građanskih dužnosti, mora reći da su ipak, u izvesnom smislu, građani, ali ne građani u pravom smislu, već uz napomenu da su jedni nedorasli a drugi isluženi, ili nešto tome slično. Ova napomena ništa ne menja; ovo što je rečeno jasno je. Ono što mi tražimo to je apsolutni građanin kod koga nema nedostataka koje treba na ovakav način ispravljati jer, što se tiče onih kojima su oduzeta građanska prava i izgnanika, postoje iste teškoće i ista rešenja. A građanin se ne može ničim drugim bolje defi-nisati nego učestvovanjem u pravosuđu i u vlasti. Od funkcija vlasti jedne su vezane za rok, tako da ne može jedan isti čovek dvaput da ih zastupa ili može tek posle određenog vremena, a druge su u pogledu vremena neograničene, kao, na primer, sudija porotnik ili skupštinar. 160. Tu bi se mogla staviti primedba da oni koji vrše te dužnosti ne predstavljaju vlast niti učestvuju time u vlasti. Ipak je smešno odricati vlast onima u čijim je rukama odluka ο najvažnijim stvarima. Ali tome ne treba pridavati veliku važnost jer je to pitanje naziva. Kako vlast sudije i učesnika narodne skupštine nema zajedničkog imena kojim bi obe trebalo nazivati, neka to bude radi razlikovanja, vremenski neograničena vlast. Građanima pak smatramo one koji imaju u njoj udela. Otprilike takva bi mogla da bude definicija građanina koja bi najviše mogla da se odnosi na sve one koje nazivamo građanima. 161. Ne treba gubiti iz vida da među stvarima čija su načela različita, i od kojih jedna stoji na prvom, jedna na drugom mestu itd., ili uopšte nema ničeg što bi ih spajalo ili ima vrlo malo zajedničkog. Mi vidimo da su državna uređenja različita po vrsti i da su jedna gora, a druga 1275b bolja. Jer oni oblici u kojima se greši i odstupa od načela moraju da budu ispod onih u kojima se to ne čini. Kasnije* ćemo objasniti šta podrazumevamo pod državama koje odstupaju od načela. Stoga i građanin u svakom državnom uređenju mora da bude različit. Zato se maločas rečena definicija odnosi u prvom redu na građanina u demo-kratiji. 7. Može, doduše, da se odnosi i na građane u drugim državnim uređenjima, ali ne mora. Jer u nekim državama narod je bespravan a narodna skupština ne postoji već samo veće, a i sudska nadležnost je podeljena, kao u Sparti3, gde parnice koje se tiču ugovora rešavaju efori, i to jedni jedne a drugi druge, dok geronti rešavaju parnice koje se tiču ubistava a možda neka druga vlast neke druge. Isti je slučaj u Karhedonu4 gde određeni organi rešavaju sve parnice. 162. Definicija građanina već zahteva ispravku. Jer u drugim oblicima državnog uređenja član narodne skupštine i sudija nemaju 80
vremenski neograničenu vlast, već je imaju oni koji su određeni za vršenje te vlasti. Pravo savetovanja i suđenja dato je ili svima ili nekima od njih u svim ili pojedinačnim slučajevima. Prema tome, jasno je ko je građanin: građanin jedne države je onaj ko može da učestvuje u savetodavnoj i sudskoj vlasti, a država, da jednostavno kažem, skup takvih građana sposobnih za ekonomski nezavisan život. 163. Obično se smatra da je građanin čovek čiji su i jedan i drugi roditelj, tj. i otac i majka, građani, a ne samo jedan. Drugi to proširuju i zahetvaju da mu ded i baba ili praded i prababa ili čak još dalji preci budu građani. Ali kako je takva definicija čisto politička i površna, postavlja se pitanje kako je onaj treći ili četvrti predak mogao biti građanin. Stoga je Gorgija iz Leontina 5, s jedne strane, možda što je i sam bio u nedoumici, a, s druge, da bi se podsmevao, rekao da kao što su avane načinili izrađivači avana tako su i građane Larise načinili proizvođači građana; jer postoje proizvođači Larišana. Stvar je prosta: ako su, prema onome što smo rekli, imali učešća u državnoj upravi, bili su građani. Jer nemoguće je taj uslov »od oca građanina ili od majke građanke« prime-niti na one koji su prvi živeli u državi ili je osnovali. 164. Možda je još veći problem u tome ko postaje građanin kada se stanje u državi promeni, kao što je u Ateni uradio Kleisten 6, koji je, posle isterivanja tirana, uveo u file mnoge strance, robove i meteke. U ovom slučaju sporna tačka nije ko je građanin, nego da li je s pravom ili bez prava građanin. Ipak bi se moglo postaviti pitanje da 1276a u je onaj ko nije s pravom građanin uopšte građanin, jer se reči »bez prava« i »lažan« gotovo poklapaju. Mi vidimo da su neki ljudi postali nosioci vlasti bez prava i reći ćemo, doduše, da oni upravljaju, ali ne s pravom, a definicija građanina zasniva se na vršenju određene vlasti (jer je građanin, kao što sam rekao, onaj ko učestvuje u takvoj vlasti), pa je jasno da se i za Kleistenove građane mora reći da su građani, a da li su s pravom ili nisu, to stoji u vezi s maločas izloženim sporom. Nastaje pitanje kada se može reći da je država nešto učinila, a kada da država nije to učinila, na primer, kada se od oligarhije ili tiranide pređe na demokratiju. Jer tada pojedinci neće da izvršavaju ugovore, pod izgovorom da ih nije sklopila država već tiranin, i u mnogim drugim slučajevima slično postupaju kao da se neke države održavaju samo silom, a ne zajedničkim interesima. 165. Čak ako jedna demokratija i počiva na takvoj sili, ipak se mora reći da je ono što je učinila vlada te države učinila sama ta država, a to isto važi i za oligarhiju i za tiranidu. Izgleda da u ovaj
81
problem spada i pitanje kada treba reći da država ostaje ista, a kada da postaje druga. Sasvim površno ispitivanje ovoga problema uzima za me-rilo mesto i ljude. Jer može se desiti da državna teritorija ne bude kompaktna i da njeni stanovnici budu razdvojeni i da jedni nasele jedan a drugi drugi deo države. Ovaj problem, dakle, treba postaviti blaže. Jer kako reč »država« ima više značenja, ispitivanje toga problema je na neki način olakšano. 166. Isto tako postavlja se pitanje kada treba smatrati da je od ljudi koji naseljavaju istu teritoriju postao jedinstven grad-država. Svakako ne podizanjem zidova, jer bi se ceo Pelopones mogao opasati jednim zidom. To možda važi za Vavilon i svaki grad koji pre obuhvata jedan narod nego stanovništvo jednog grada.7 Priča se da još trećega dana po zauzeću Vavilona jedan deo grada to nije znao. Ali, biće korisnije drugom prilikom ispitivati taj problem, 8 jer državnik mora da vodi računa ο veličini države, ο broju stanovnika i ο tome da li je bolje da se država sastoji samo od jednog naroda ili od više. 167. Međutim, kada isti ljudi naseljavaju istu teritoriju, treba li reći da država ostaje ista sve dok je rasa stanovništva ista, iako jedni stalno umiru a drugi se rađaju, kao što obično kažemo da su reke i izvori isti, i pored toga što stalno druga voda izvire i druga otiče? ili treba ШбТз baš zbog toga reći da su ljudi isti ali da se država menja? Jer ako je država neka zajednica, i to zajednica građana vezanih jednim ustavom, i ako državni ustav postane drukčiji i različit od prethodnog i država nužno postaje druga, kao što i za horove koji su jednom komički a drugi put tragički, kažemo da su različiti, mada su često u njima isti ljudi. 14. Isto tako svaka druga zajednica i sistem postaju drukčiji ako se promeni način spajanja; tako, na primer, kažemo da je harmonija istih tonova različita ako je jednom proizvedena na dorski a drugi put na frigijski način. 9 A ako je tako, jasno je da se tek posmatranjem ustava jedne države može reći da li je država ista ili se promenila. Pri tome je dopušteno davati joj drugo ili isto ime i kada je naseljavaju isti ljudi ili posve različiti. Drugo je pitanje da li je pravedno ili nije raskidati ugovore kada država menja državno uređenje. GLAVA DRUGA
168. U neposrednoj vezi sa ovim što je sada izloženo stoji pitanje da li treba smatrati da je vrlina dobra čoveka ista kao i vrlina 82
valjana građanina ili nije. Ako ovo pitanje zaslužuje objašnjenje, onda treba najpre shvatiti opštu ideju vrline građanina. Kao što je mornar jedan član zajednice, isto to možemo da kažemo i za građanina. Ali mada svi brodari nemaju istu ulogu, jer je jedan veslač, drugi krmar, treći potkrmar, a četvrti ima neko drugo slično zvanje, jasno je da je moguća sasvim tačna definicija sposobnosti svakoga od njih ali koja je istovremeno u izvesnom smislu opšta i primenljiva na sve, jer je spasenje broda posao svih njih i jer svi teže tome. 169. Isto tako je dobro zajednice posao i dužnost svih građana, mada među njima ima razlike, a ono što čini državnu zajednicu to je njeno uređenje. Stoga vrlina građanina mora da bude vrlina u odnosu na oblik državnog uređenja. Ako, dakle, ima više oblika državnog uređenja, jasno je da ne može jedna vrlina valjana građanina da bude potpuna vrlina, a mi smatramo da je dobar čovek onaj koji poseduje potpunu vrlinu. Jasno je, dakle, da građanin može da bude dobar i ako nema one vrline koja čini čoveka dobrim. 170. Pri ispitivanju može se i drugim putem doći do istog zaključka ο najboljem obliku državnog uređenja. Jer ako nije moguće da se država sastoji samo od valjanih ljudi, ipak svako treba svoj posao dobro da radi, a to se može postići samo vrlinom. A kako nije moguće da svi ljudi budu međusobno jednaki, nemoguće je i da jedna 1277a ista vrlina čini dobrim i građanina i čoveka. Potrebno je da svi imaju vrlinu koja čini dobrim građanina, ali je nemoguće da svi imaju vrlinu koja čini dobrim čoveka, sem ako nisu nužno dobri svi građani koji žive u dobroj državi. 171. Uz to, kako se država sastoji od različitih delova (kao što se živo biće sastoji od duše i tela, duša od razuma i nagona, porodica od čoveka i žene, imanje od gospodara i roba, isto tako i država od svega toga i još od drugih elemenata različitih po vrsti), vrline svih građana ne moraju da budu iste kao što ne moraju da budu iste sposobnosti horovođe i običnog horeuta. 172. Prema tome, jasno je da vrlina koja čini dobrim čoveka nije ista kao vrlina koja čini dobrim građanina. Ali da li postoji neko ko u sebi spaja vrlinu valjana građanina i dobra čoveka? Mislim da je valjan upravljač ujedno i dobar i razborit, a da državnik mora da bude razborit. Neki misle da upravljači treba odmah od početka da dobijaju drukčije obrazovanje, kao što kraljevi sinovi uče veštinu jahanja i veštinu ratovanja. I Euripid10 kaže: »Ne ono što doprinosi uglađenosti već što je potrebno državi«, misleći pri tome na obrazovanje vladara.
83
173. Ako je, dakle, vrlina dobra vladara i dobra čoveka ista i ako je građanin čovek kojim se vlada, onda vrlina građanina ne može biti potpuno ista kao vrlina dobra čoveka, već mogu biti iste samo vrlina izvesne vrste građana i vrlina dobra čoveka. Jer vrlina upravljača i vrlina obična građanina nije ista i zato je možda, Jason 11 rekao da bi gladovao kada ne bi vladao, kao da nije umeo da bude običan građanin. 174. Nego za pohvalu je moći i vladati i pokoravati se i izgleda da se vrlina građanina sastoji upravo u tome da može dobro i da vlada i da se pokorava. Ako, dakle, uzmemo da je vrlina dobra čoveka da zna da vlada, a građanina da zna i da vlada i da se pokorava, obe ove vrline ne zaslužuju jednaku hvalu. Iz ovog izlaganja jasno je da onaj ko vlada i onaj ko se pokorava ne treba da uče isto, već jedan jedno a drugi drugo, dok građanin treba da zna i jedno i drugo i da uzme učešća i u jednom i u drugom. 175. Postoji, međutim, i gospodarska vlast 12: pod gospodarskom vlašću podrazumevamo onu vlast koja se odnosi na stvari neophodne za život, i onaj ko njima upravlja ne mora da zna da ih pravi, već da se njima služi. Ono prvo je posao robova, a pod tim podrazumevam biti u stanju obavljati služinske poslove. Robova pak ima više vrsta, jer ima i više vrsta poslova. Jedan deo robova čine 1277b rukotvorci; to su, kao što im samo ime kaže, oni koji žive od svojih ruku, a među njih spadaju i radnici. Zato u nekim državama radnici nisu mogli da uzmu udela u vlasti pre nego što je nastala ekstremna demokratija. 9. Prema tome, poslove i dužnosti onih koji su određeni da se pokoravaju ne treba da uče ni dobar čovek ni državnik niti dobar građanin, osim ako je katkad to njima samima potrebno, jer se ne dešava da neko bude čas gospodar a čas rob. Ali postoji druga vrsta vlasti kojom se upravlja slobodnim ljudima i jednakim po poreklu. Za takvu vlast kažemo da je politička, i onaj ko hoće da vlada treba nju da nauči pokoravajući se najpre i sam, kao što zapovednik konjice nauči da zapoveda tek pošto je sam bio običan konjanik i kao što strateg nauči da bude strateg tek pošto je bio običan vojnik u četi i vodu. Stoga je dobro rečeno da neće ume ti dobro da vlada onaj ko nije naučio da se pokorava. 176. Sposobnost vladanja i sposobnost pokoravanja su različite, ali dobar građanin treba da zna i da može i da vlada i da se pokorava, i u tome se baš i sastoji vrlina građanina da poznaje vlast nad slobodnim ljudima i s jednog i s drugog aspekta. I dobar građanin treba da poseduje obe te vrline, iako je drukčija mudrost i pravednost onoga ko vlada i onoga ko se pokorava. Jasno je da vrlina, na primer pravednost čoveka koji se pokorava, ali pri tome
84
slobodnog, ne može da bude jednaka vrlini dobra čoveka, već ima dva vida od kojih je jedan pogodan za vladanje a drugi za pokoravanje. Isto tako drukčija je hrabrost čoveka a drukčija hrabrost žene, jer bi čovek, hrabar tako kao što je žena hrabra, izgledao kukavica, a žena bi izgledala brbljiva ako bi bila tako skromna kako priliči muškarcu. Pa i u vođenju domaćinstva su muž i žena različiti jer je dužnost muškarca da pribavlja, a žene da čuva. 177. Jedino je razboritost vrlina svojstvena baš upravljaču. Izgleda, naime, da ostale vrline treba da budu zajedničke i upravljačima i potčinjenima, ali vrlina potči-njenoga nije razboritost već pravilno shvatanje. Tako je izrađivač frula potčinjen dok je frulaš koji se njome služi upravljač. Prema tome, jasno je da li je vrlina dobra čoveka i valjana građanina ista ili nije i u kom smislu je ista, a u kome različita. GLAVA TREĆA
1. Sto se tiče pojma »građanin«, ostaje još jedno pitanje: da li je građanin u pravom smislu reči onaj ko ima prava da uzme učešća u vlasti ili građanima treba smatrati i obične radnike? Ako, dakle, i one kojima nije dostupna vlast treba smatrati građanima, nemoguće je da vrlina svakoga građanina bude onakva [kakvu smo mu mi pripisali], jer je onda i radnik građanin. A ako niko od tih ljudi nije građanin, kamo ih treba svrstati?, jer niti su meteci niti stranci. Ili ćemo, s te tačke gledišta, reći 1278a da to nije ništa nelogično, jer ni robovi ni oslobođenici ne spadaju u one ο kojima smo govorili [građane]. 178. Istina je da ne treba sve one bez kojih država ne može da opstane smatrati građanima. Ni deca nisu građani u tom smislu u kome su ljudi građani, već su ljudi apsolutni građani a deca pod izvesnim uslovima, jer su i deca građani ali ne potpuni. U stara vremena je kod nekih naroda radnik smatran kao rob ili stranac, i stoga su mnogi od njih i danas takvi. Ali država koja ima najbolje uređenje neće dati radniku građanska prava. A ako je i radnik građanin, onda treba reći da građanska vrlina ο kojoj smo govorili nije vrlina svakoga građanina, ni samo slobodnoga, već svih onih koji ne moraju da rade za neophodne životne potrebe.13 179. Od ljudi koji se bave tim poslovima jedni su robovi — to su oni koji rade za jednog čoveka — a drugi, koji rade za zajednicu su državni robovi i teti. I s malo razmišljanja jasno je odavde kakav je njihov položaj. Bliže objašnjenje učiniće jasnijim ovo što smo rekli. Jer kako ima više oblika državnog uređenja, mora da bude i više vrsta građana, pogotovu potčinjenih građana, tako da u nekom
85
državnom uređenju radnik i tet moraju da budu građani, a u drugom, ako je to ono koje se zove aristokratija i u kome se položaji dodeljuju po vrlini i po zasluzi, to je nemoguće. Naime, onaj ko živi životom radnika ili teta ne može da neguje vrlinu. 180. U oligarhijskim državama najamni radnik ne može da bude građanin zato što se učešće u vlasti određuje vrlo visokim cenzom, ali zanatlija može jer su mnoge zanatlije bogati. U Tebi je postojao zakon po kome onaj ko se najmanje deset godina nije uzdržavao od trgovine na agori nije mogao da uzme učešće u vlasti. Ali u mnogim državama zakon podiže strance na položaj građanina. Jer, u nekim demokratskim državama onaj ko je rođen od majke građanke građanin je. 181. U mnogim državama isto tako stoji stvar s nezakonito rođenom decom. Ali takvi ljudi postaju građani samo u nedostatku pravih građana, i takvi su zakoni na snazi zbog nedostatka ljudstva.14 Međutim, čim stanovništvo počne da raste, postepeno se izuzimaju najpre oni čiji su i otac i majka bili robovi, zatim oni čija je samo majka građanka i najzad građani ostaju samo oni kojima su i otac i majka bili građani. 182. Prema tome, jasno je da ima mnogo vrsta građana i da se kada se kaže »građanin« najčešće misli na Čoveka koji može da uzme učešće u počasnim položajima. U tom smislu i Homer kaže »kao nekog došljaka koji nema nikakvih počasti«15, jer onaj ko nema učešća u počasnim položajima je kao metek. A gde se to taji, čini se radi toga da se obmanu sugrađani. Iz ovoga što je dosad rečeno 1278b jasno je da li treba smatrati da je vrlina koja čini dobrim čoveka ista kao vrlina koja čini dobrim građanina ili ih treba razlikovati, i jasno je da se u jednoj državi ta dva pojma poklapaju a u drugoj ne, i u toj drugoj nije svaki građanin isto što i dobar čovek, već je to samo državnik, Ui onaj ko, bilo sam bilo zajedno s drugima, odlučuje ili je u stanju da odlučuje ο zajedničkim interesima. GLAVA ČETVRTA
183. Pošto smo to utvrdili, prelazimo na razmatranje da li treba pretpostaviti jedan ili više oblika državnog uređenja, a ako treba više, onda koje i koliko, i koje su razlike među njima. Oblik državnog uređenja je organizacija svih vlasti a naročito organizacija vrhovne vlasti, jer je upravljanje državom najviša vlast, a njena organizacija — oblik državnog uređenja. U demokratskim državama, na primer, suverena vlast nalazi se u rukama naroda, a u oligarhij86
skim, naprotiv, u rukama malog broja ljudi, i zato kažemo da su ti oblici državnog uređenja različiti. Isto to ćemo reći ο ostalim oblicima državnog uređenja. 184. Ali pre svega treba ustanoviti radi čega je nastala država i koliko ima vrsta vlasti koje se odnose na čoveka i na život u zajednici. U ranijim izlaganjima1' u kojima smo raspravljali ο vođenju domaćinstva i ο gospodarskoj vlasti već smo rekli da je čovek po svojoj prirodi društveno biće. Stoga ljudi, i kada im nije potrebna međusobna pomoć, teže zajedničkom životu. 185. Opšti interes sjedinjuje ljude utoliko ukoliko svako ima udela u srećnom životu. To je, dakle, najviši cilj kome teže svi i zajedno i pojedinačno. Ali ljudi se združuju i radi samoga života, jer i u životu samom po sebi možda ima nešto sreće, i drže se državne zajednice radi samog života da ih ne bi odviše zala snašlo u životu. Mnogi ljudi podnose i velika zla iz strasne ljubavi prema životu, kao da u njemu vlada samo sreća i uživanje. 186. Lako je razlikovati pomenute vrste vlasti tim pre što ο njima često raspravljamo u raspravama namenjenim široj javnosti. 17 Gospodarska vlast, mada uistinu podjednako koristi i robu i gospodaru, ako ih je priroda takvima stvorila, ipak ima više u vidu interese gospodara, dok su interesi roba sekundarni jer gospodarska vlast ne može da postoji kada nema robova. 187. Međutim, vlast nad decom, ženom i ćelom porodicom, vlast koju mi zovemo domaćinskom, postoji ili radi potčinjenih ili ima u vidu zajedničke interese i domaćina i porodice. Sama po sebi ta vlast ima u vidu interese 1279a potčinjenih kao što je slučaj i kod drugih veština, na primer lekarske ili gimnastičke, ali uzgred može da bude korisna i za onoga ko je vrši. Jer ništa ne smeta da učitelj gimnastike bude katkad i sam jedan od vežbača, kao što je i krmar uvek jedan od brodara. Učitelj vežbanja i krmar imaju u vidu dobro onih koji im se potčinjavaju, ali kada i oni sami postaju jedni od tih, tada uzgred uzimaju učešća u koristi koja odatle proizlazi jer jedan postaje brodar a drugi vežbač, mada je u stvari učitelj vežbanja. 6. Zato, kada je država zasnovana na jednakosti i raznovrsnosti građana, građani traže da naizmenično učestvuju u državnoj upravi. Ranije su ljudi, što je sasvim prirodno, zahtevali da svako, kada dođe na njega red ; vrši izvesnu javnu dužnost, a posle da se neko drugi brine ο njegovu dobru, kao što se ranije i on sam, dok je bio na vlasti, starao ο dobru drugih. A danas, zbog koristi koju donosi vršenje javnih poslova i vršenje vlasti, 87
ljudi žele da neprestano vladaju, kao da neprekidna vlasi donosi zdravlje bolesnim vladarima, jer bi jedino u tam slučaju ljudi mogli da tako strasno žele vlast. 7. Jasno je, prema tome, da su svi oni oblici državnog uređenja koji imaju u vidu opštu korist ispravni i apsolutno pravedni; naprotiv, svi oni oblici državnog uređenja koji se staraju samo ο koristi onih koji su na vlasti izopačeni su i odstupaju od ispravnih oblika državnog uređenja, jer u njima odnos upravljača i potčinjenih liči na odnos gospodara i roba, dok je država zajednica slobodnih ljudi.18 Pošto smo to utvrdili, sledeći zadatak je razmatranje oblika državnog uređenja, koliko ih ima l koji su. Najpre treba ispitati one ispravne, pa kada njih definišemo, biće jasna i odstupanja. GLAVA PETA
188. Državno uređenje i državna uprava označavaju jedno te isto, a državna uprava je isto što i suverena vlast u državi, koja nužno pripada ili jednom čoveku ili malom broju ljudi ili većini. Oni oblici državnog uređenja u kojima jedan čovek ili malo njih ili većina vlada na opštu korist su nužno ispravni, a oni pak u kojima se vodi računa samo ο interesu tog jednog čoveka ili manjine ili većine koja vlada predstavljaju izopačavanja. Jer ili ne treba sve članove zajednice nazivati građanima ili i oni treba da uzmu učešća u koristi [koju donosi vršenje javne službe]. 189. Onu monarhiju koja ima u vidu opšte interese obično nazivamo basilejom [kraljevstvom], a vlast malog broja ljudi, ali više od jednog, aristokratijom, bilo zbog toga što se vlast nalazi u rukama najboljih, bilo zbog toga što je usmerena na najveće dobro i države i njenih stanovnika. Ali kada većina upravlja državom u opštem interesu, onda se državno uređenje naziva politejom imenom zajedničkim za sva državna uređenja19. 3. I to se s pravom čini. Moguće je da se jedan čovek 1279b ili malo njih odlikuje vrlinom, ali masa teško može da dostigne visoki stepen savršenstva u svakoj vrlini sem u ratnoj, jer ona nastaje u masi. Zato u takvom državnom uređenju najveću vlast imaju ratnici, i u njoj učestvuju oni koji imaju oružja. 4. Odstupanja od ovih oblika državnog uređenja su: tiranida od basileje, oligarhija od aristokrati je, demokra-
88
1280a
89
tija od politeje. Jer tiranida je monarhija koja ima u vidu samo interese monarha, oligarhija interese bogataša, a demokratija interese siromaha. Nijedna od njih nema u vidu opšte interese. Potrebno je malo detaljnije objasniti kakav je svaki pojedini od ovih oblika državnog uređenja, jer tu ima izvesnih teškoća. Onaj ko pri svakom istraživanju postupa kao filosof i nema u vidu samo praktičnu primenu, ne sme ništa da previdi niti da propusti, već treba da pokaže istinu ο svakoj stvari. 190. Kao što sam rekao, tiranida je despotska vlast jednog čoveka nad državnom zajednicom, oligarhija — kada vrhovnu vlast imaju bogataši, demokratija, naprotiv, kada je nemaju posednici velikog bogatstva već siromasi. Prva teškoća tiče se same definicije. Jer ako bi bogataši, kojih bi bilo više, imali vrhovnu vlast u državi, onda bi to bila demokratija, jer bi se vrhovna vlast nalazila u rukama većine; a ako bi se, s druge strane, gde dogodilo da siromašnih bude manje nego bogatih ali da budu jači i uzmu u svoje ruke vrhovnu vlast u državi, a takvo uređenje u kome vlast ima mali broj ljudi zove se oligarhija, onda bi, prema tome, izgledalo da razgraničenja između pojedinih oblika državnog uređenja i njihove definicije nisu dobre. 191. No ako bi se pojam manjine spojio sa pojmom bogatstva, a pojam većine s pojmom siromaštva, pa prema tome nazvao oblik državnog uređenja — oligarhijom onaj u kome vlast ima bogata manjina a demokratijom onaj u kome upravlja siromašna većina, ipak postoji jedna druga teškoća. Jer ako ne postoji ni jedan drugi oblik državnog uređenja osim ovih pomenutih, kako onda nazvati državna uređenja ο kojima smo upravo govorili — ono u kome vrhovnu vlast ima bogata većina ili siromašna manjina? 192. Razlozi govore za to da je vlast manjine u oligarhiji ili većine u demokratiji stvar slučaja, zbog toga što uvek ima malo bogatih, a mnogo siromašnih. Otuda proizlazi da merila za razlikovanje oligarhije i demokratije nisu ona koja smo pomenuli. Ono čime se oligarhija i demokratija međusobno razlikuju, to su siromaštvo i bogatstvo. Oligarhija je nužno takvo uređenje u kome gradani vladaju zato što su bogati, bez obzira da li su u manjini ili većini, a demokratija takvo gde vladaju siromasi. Obično biva, kao što smo rekli, da bogatih ima malo, a siromašnih mnogo. Bogatstvo pripada malom broju ljudi, ali sloboda pripada svima, i zbog toga nastaje međusobna borba oko upravljanja državom. 193. Da vidimo najpre koja se državna uređenja obično smatraju oligarhijama i demokratijama i šta je pravda s gledišta
S Politika
oligarhije, a šta s gledišta demokratije. Jer svi se drže neke pravde, ali samo do izvesnog stepena i kažu da nije sve što je pravedno apsolutno pravedno. Tako, na primer, izgleda da je jednakost pravedna — i jeste, ali ne za sve nego samo za jednake; isto tako se i nejednakost čini pravednom ali ne svima nego samo nejednakima. Oni, međutim, gube iz vida ο kome sude i zato sude rđavo. A to stoga što se sud tiče njih samih a ljudi su većinom rđave sudije kada su oni sami u pitanju. 194. Kako je pravda samo relativna, bilo da se odnosi na ljude ili na stvari, ljudi se, kao što sam rekao u Etici20, slažu u pogledu jednakosti stvari, a razilaze u pogledu jednakosti lica, u prvom redu zbog maločas rečenog razloga: stoga što ljudi rđavo sude kada se tiče njih samih, a zatim i stoga, što ljudi, govoreći do izvesnog stepena pravedno, zamišljaju da govore apsolutno pravedno. Tako jedni, koji ma u čemu, na primer u bogatstvu, nisu jednaki drugima, smatraju da im uopšte nisu jednaki, a drugi, koji su u nečem, na primer u slobodi, ravni drugima, smatraju da su im u svemu jednaki. 195. Ali ni u jednom ni u drugom slučaju ne pominju ono što je najhitnije. Jer ako su se ljudi ujedinili i sastali samo radi sticanja imanja, a u državi učestvuju prema bogatstvu, onda bi mogao da nadjača oligarhijski princip, jer nije pravedno da od sto mina kapitala i interesa koji on donosi dobije iste delove onaj ko je dao jednu minu i onaj ko je dao sve ostalo. Ali ljudi se nisu ujedinili samo radi života nego radi srećnog života (jer bi inače postojala država robova i drugih živih bića, a ona ne postoji zato što oni nemaju udela u sreći niti mogu da žive po slobodnoj odluci). Ljudi se nisu ujedinili ni zbog savezništva, kako im ne bi ko učinio nepravdu, niti zbog razmene niti zbog potreba jednih za drugima; inače bi se Tirseni21 i Karhedonci i svi oni koji su povezani međusobnim ugovorima smatrali građanima jedne države. 196. Oni imaju ugovore ο uvozu, ugovore ο tome da jedni drugima ne čine nepravdu i pismene ugovore ο sa1280b vezništvu. Međutim, nemaju zajedničke vlasti, već svaki svoje i ne brinu se ο tome kakvi treba oni drugi da budu, niti ο tome da nijedan od članova saveza ne bude nepravedan ili nepošten, već samo kako ne bi jedni drugima činili nepravdu. Ο vrlinama i porocima građana razmišljaju oni koji se brinu ο dobrom zakonodavstvu. Prema tome, jasno je da država koja se s pravom tako zove, a ne samo po imenu, treba da vodi računa ο vrlini, inače će državna zajednica postati vojni savet koji će se od udaljenih saveznika razlikovati samo po svojoj teritoriji. Tada zakon postaje ugovor, koji, kako je rekao sofist Likofron* 2, jamči očuvanje međusobnih prava, ali nije u stanju da građane čini dobrim i pravednim. 197. Očigledno je da je to zaista tako. Jer kada bi se teritorije i spojile u jednu tako da se gradovi Megara i. Korint 23 dodiruju zidovima,
90
ipak to ne bi bila jedna država, pa ni onda kada bi građani jedne i druge države stupali u međusobne brakove, i pored toga što je brak veza koja je za države bitna. Isto tako ne bi bila država ni onda kada bi neki građani živeli odvojeno, ali ipak ne toliko daleko da ne mogu međusobno da saobraćaju, i ako bi imali zakone ο tome da jedni drugima ne čine nepravdu pri razmeni; na primer, ako bi jedan bio drvo-delja, drugi zemljoradnik, treći kožar i četvrti nešto slično-i ako bi ih bilo i deset hiljada, oni ipak ne bi imali ničeg zajedničkog sem ovog što smo pomenuli, tj. trgovačkih. odnosa i vojnog saveza. 198. A zašto? Svakako ne zato što zajednice nisu bile teritorijalno dovoljno bliske. Jer kada bi se i ujedinili oni čija zajednica počiva na tim osnovama, ipak bi za svakoga od njih država bila njegova kuća i pomagali bi jedni drugima samo kao članovi vojnog saveza protiv onih koji im čine nepravdu, tako da, u očima pažljivog posmatrača, oni ne bi predstavljali državu, ako bi [teritorijalno ujedinjeni], zadržali iste odnose kao i pre kada su bili odvojeni. Jasno je, prema tome, da državu ne čini jedinstvena teritorija i da država nije nastala radi toga da se spreče međusobne nepravde niti radi trgovačkih odnosa. To su, svakako, potrebni uslovi da bi država nastala, ali ni onda kada postoje svi ti uslovi, još uvek ne postoji država. Država, to je zajednica koja ima za cilj srećan život i porodica i robova, život potpun i ekonomski nezavisan. 199. To svakako neće moći da se ostvari ako ljudi ne-budu živeli na jednom mestu i ako ne budu stupali u
91
S Politika
bračne veze. Otuda su u državama nastale porodične zajednice, fratrije, sveštenička udruženja i drugi oblici zajedničkog života. Sve je to rezultat prijateljstva, jer prijateljstvo je želja da se živi zajedno. Cilj države je, dakle, srećan život građana i sve ovo postoji radi tog cilja. A država je zajednica rodova i sela koja im omogućuje pot-^ pun i ekonomski nezavisan život, a to je, kako smo rekli, srećan i lep život. Prema tome, država postoji radi delanja prema moralnim zakonima, a ne naprosto radi zajedničkog života. 15. Stoga oni koji najviše doprinose takvoj zajednici imaju u državi većeg udela od onih koji su im po slobodi i poreklu jednaki ili čak viši, ali im nisu dorasli po građanskoj vrlini, i od onih koji ih prevazilaze bogatstvom, ali koje oni prevazilaze vrlinom. Iz ovoga što je rečeno jasno je da svi oni čija se mišljenja u pogledu državnog uređenja razilaze imaju delimično pravo. GLAVA ŠESTA
200. Problem je u tome kome treba da pripadne vrhovna vlast u državi — da li masi, ili bogatašima, ili ljudima visoka morala, ili jednom čoveku najboljem od svih, ili tiraninu. Izgleda da svako od ovih rešenja ima svojih teškoća. Kakvih naime? Ako bi siromasi, zato što ih ima više, razdelili imanja bogataša, onda to ne bi bila nepravda, jer, tako mi Diva, vrhovna vlast smatra da je to pravedno. Šta onda u krajnjoj liniji treba smatrati nepravdom? I ako bi, opet, većina celokupnog stanovništva po-delila imanja manjine, jasno je da bi to upropastilo državu. Vrlina, međutim, ne upropašćuje onoga ko je ima niti pravednost deluje razorno na državu, pa je, prema tome, jasno da taj zakon ne može da bude pravedan. 201. Inače bi i sve ono što tiranin uradi moralo da bude pravedno, jer se on, budući jači, služi silom kao i masa u odnosu na bogataše. Ali, da li bi bilo pravedno da upravlja manjina i bogataši? Ako i oni čine isto i grabe i otimaju imovinu mase, da li je to pravedno? [Ako je ono prvo pravedno] onda je i ovo drugo. Očigledno je dakle, da je sve to rđavo i nepravedno. 202. Ne bi li trebalo da vladaju ljudi visoka morala i da oni imaju vrhovnu vlast nad svima? U tom slučaju bi svi ostali morali biti bez počasti, jer bi bili lišeni počasti koju donosi vlast. Mi, naime, smatramo da je vršenje vlasti počast, a ako uvek vladaju jedni te isti, onda ostali moraju da budu bez počasti. Nego, ne bi li bilo bolje da vlast prapada jednom čoveku, najvaljanijem od svih? Ali to još uvek lici na oligarhiju, jer bi onda još veći broj ljudi bio bez počasti. Možda bi se moglo primetiti da nije dobro da vrhovna vlast uopšte pripada čoveku a ne zakonu, zato što je čovekova duša podložna strastima, ali ako je zakon oligarhijski ili demokratski, kakva će onda
biti razlika u odnosu na postojeće teškoće. Desiće se isto ono što smo već napred rekli. 4. Ο ostalim pitanjima biće govora drugom prilikom.*4 Shvatanje da vrhovna vlast pre treba da pripada masi nego najboljim malobrojnim ljudima možda bi moglo da bude rešenje pa bi, iako i tu ima izvesnih teškoća, ipak 1281b u tome moglo biti i istine. Jer mnogi ljudi, od kojih svaki i nije na svom mestu, ipak mogu, tako ujedinjeni, da budu bolji od onih, ne kao pojedinci već kao celina, kao što gozba pripremljena zajedničkim doprinosom može da bude bolja od one koju ο svom trošku pripremi jedan čovek. Jer, pošto ih ima mnogo, svako raspolaže jednim delom vrline i razboritosti i, kada se sjedine, onda masa naliči na čoveka sa mnogo nogu i ruku i mnogo osećaja, mnogo karaktera i inteligencije. Stoga masa bolje ocenjuje muzička i pesnička dela jer jedni ocene jedan, drugi drugi deo, a svi sve. 5. Istinski moralni ljudi razlikuju se od pojedinca iz mase onako kao što se, kako kažu, lepi razlikuju od onih koji nisu lepi i kao što se umetnička slika razlikuje od stvarnosti, naime time što je ono što je rasuto tu i tamo ovde sjedinjeno u celinu, jer se, u pojedinačnim slučajevima, na jednom čoveku mogu naći oči lepše nego na slici, a na nekom drugom čoveku neki drugi deo. Nije sasvim jasno da li ta razlika između mase, s jedne, i malog broja moralnih ljudi, s druge strane, može da postoji u svakom narodu i u svakoj masi. Kod ponekih to je, tako mi Diva, nemoguće, jer bi onda to isto moglo da važi i za životinje. Pa ipak, čime se, da tako kažem, poneki . narodi razlikuju od životinja? Međutim, ništa ne smeta da za izvesnu masu ovo što smo rekli bude istina. 6. Stoga bi se, pomoću ovoga, možda mogao resiti napred pomenuti problem i jedan drugi s njim u vezi — kakvu vlast treba da imaju slobodni ljudi i građanska masa u koju spadaju svi oni koji nisu ni bogati niti se imalo ističu ličnom vrednošću. Opasno je da oni imaju udela u najvišim vlastima, jer će, s jedne strane, zbog nedostatka pravednosti činiti nepravde, dok će, s druge strane, zbog nerazboritosti praviti greške. Ali isto tako je opasno isključiti ih iz vlasti i ne dati im nikakva udela. Jer takva država u kojoj ima mnogo ljudi bez počasti i siromašnih mora da bude puna neprijateljskih elemenata. Ostaje dakle, da im se da učešće u savetodavnoj i sudskoj vlasti. 203. Stoga su im Solon i neki drugi zakonodavci prepustili izbor organa vlasti i pravo da ih pozivaju na odgovornost, ali im nisu dopustili da upravljaju kao pojedinci. Jer
oni su, svi zajedno, dovoljno inteligentni i, po-mešani s najboljima, mogu da koriste državi isto onako kao što je ne sasvim jaka hrana pomešana s jakom korisnija od jake ako ove ima malo. Ali uzet pojedinačno {čovek iz mase] nije potpuno sposoban da sudi. 204. Prvi problem koji postavlja takav državni poredak sastoji se u tome što izgleda da je onaj ko je u stanju da izleči bolesnika i da mu povrati zdravlje pozvan da sudi ο tome ko dobro leci, a to je lekar. Isto to važi i za 1282a ostale delatnosti koje se zasnivaju na iskustvu kao i za veštine. I kao što lekar treba da polaže račune pred leka-rima, tako treba i ostali pred sebi sličnima. A lekar je onaj čovek koji se bavi tim zanimanjem, koji svestrano poznaje medicinu i, na trećem mestu, onaj ko je obrazovan u toj veštini. Jer ima izvesnih ljudi koji su obrazovani tako reći u svim veštinama i mi možemo da prepustimo ocenu obrazovanim ljudima isto kao i stručnjacima. 9. Dalje, izgleda da isto tako stoji stvar i sa izborom organa vlasti, jer je pravilan izbor posao stručnjaka; tako je izbor geometra posao geometra, a izbor krmara posao onih koji se u to razumeju. Pa ako se poneki laici razumeju u neke poslove i veštine, ipak se ne razumeju bolje nego stručnjaci. Prema tome, masi ne treba dati pravo da bira organe vlasti niti da ih poziva na odgovornost. 10. Ali ako ta masa nije na sasvim niskom stupnju, onda možda ovaj zaključak nije sasvim tačan s napred navedenog razloga: zato što će svaki pojedinac biti, doduše, gori sudija od stručnjaka, ali će svi zajedno biti bolji ili bar ne gori sudije i zato što ο nekim stvarima ne može da sudi samo onaj ko ih je načinio niti je on u stanju da da najbolji sud. To važi za sva ona dela ο kojima mogu da sude i oni koji ne raspolažu veštinom da ih načine. Na primer, kuću može da oceni ne samo onaj ko ju je načinio već će je bolje oceni ti onaj ko se njome služi, tj. domaćin; isto tako će krmu bolje oceniti krmar nego graditelj, a gozbu bolje gost nego kuvar. Tako bi se možda moglo postići zadovoljavajuće rešenje ovog problema. 205. Ali postoji jedan drugi problem u vezi sa ovim. Izgleda, naime, besmisleno da prosti, obični ljudi odlučuju ο važnijim stvarima nego visoko moralni i obrazovani ljudi, a polaganje računa od strane organa vlasti, izbor tih organa su stvari od najvećeg značaja, a one su, kako smo rekli 25, u nekim državama poverene narodu, jer ο svemu tome odlučuje narodna skupština. Pa ipak, u narodnoj skupštini učestvuju, sa vetu ju i sude ljudi s malim cenzom i svih godina starosti, dok su blagajničke, strateške i ostale najviše funkcije u vlasti poverene
onima s velikim cenzom. 206. Međutim, i ovaj bi se problem mogao resiti na sličan način. Možda je, naime, ovo sasvim ispravno, jer nije sudi ja niti član veća niti skupštinar organ vlasti, već je organ vlasti sud i veće i narod, a svako od ovih pomenutih je samo deo ovih organa, tj. ja smatram već-nika, skupštinara i sudiju samo delovima. Prema tome, pravedno je da masa odlučuje ο stvarima od veće važnosti jer se narodna skupština, veće i sud sastoje od mnogo ljudi i cenz svih njih je veći nego cenz jednog čoveka ili nekoliko njih koji zauzimaju visoke funkcije u vlasti. Taj smo problem, dakle, resili na taj način. 1282b 13. iz prvog problema koji smo postavili proizlazi sasvim jasno da vrhovna vlast treba da pripada mudro sastavljenim zakonima, a nosioci vlasti, bilo da je jedan ili više, treba da raspolažu tom vlašću samo utoliko ukoliko zakoni nisu precizni, jer nije lako opštim odredbama obuhvatiti sve pojedinačne slučajeve. Ali još uvek ne znamo kakvi treba da budu mudro sastavljeni zakoni i taj stari problem i dalje ostaje problem. Jer isto onako kao državna uređenja i zakoni moraju da budu rđavi ili dobri, pravedni ili nepravedni. Pored toga, jasno je da zakone treba donositi u skladu s državnim uređe-
njem. A ako je tako, onda je isto tako jasno da zakoni u dobrim državama moraju biti pravedni a u izopačenim državnim uređenjima nepravedni. GLAVA SEDMA
207. Krajnji cilj svih nauka i umetnosti jeste dobro, a najveće dobro je cilj najviše nauke, nauke ο državi [politike]. Dobro za kojim država teži jeste pravda, a to je opšta korist. Svi misle da je pravda neka vrsta jednakosti i donekle se slažu s filosofskim raspravama u kojima raspravljamo ο moralu26. Oni utvrđuju šta je to pravda, na koga se primenjuje i kažu da među jednakima mora da vlada jednakost. Ali ne sme se gubiti iz vida kakve ljude treba smatrati jednakima a kakve nejednakima. To je problem koji spada u filosofiju države. 208. Možda bi se moglo reći da funkcije u vlasti treba dodeljivati nejednako prema stepenu morala [koji građanin nosi u sebi], iako su građani u svemu ostalom jednaki i nimalo se ne razlikuju. Jer kada su ljudi različiti, onda su i pravda i zasluga za njih različite. Ali ako je to tačno, onda će oni koji prevazilaze druge svojom bojom, visinom ili bilo kojom drugom osobinom imati izvesnu prednost u političkim pravima. Ili je to očigledna zabluda? To se jasno vidi iz ostalih nauka i umetnosti. Ne treba, naime, frulašima plemenitijeg porekla, koji su po veštini jednaki drugima frulašima, davati bolje frule, jer neće ništa bolje svirati, već bolji instrument treba dati onome ko se ističe svojom veštinom. 209. A ako ovo što kažemo još nije dovoljno jasno, treba da nastavimo malo dalje da bismo objasnili. Recimo da neki čovek u auletskoj veštini nadmašuje druge, a mnogo zaostaje za njima po poreklu i lepoti, ipak njemu treba dati bolje frule, mada je svaka od ovih osobina, mislim na plemenito poreklo i lepotu, veće dobro nego auletska veština i mada te osobine srazmerno više premašuju auletsku veštinu nego što on svojom veštinom premaša njih. Inače bi i prednost u bogatstvu i plemeni1283a tom poreklu morala da ima uticaja na umetničko stvaranje, ali u stvari ga nema. 4. Po ovom rezonu mogla bi se sva dobra međusobno porediti. Jer ako izvesna visina predstavlja neku prednost, onda bi se i visina uopšte mogla suprotstaviti bogatstvu i slobodi. Stoga, ako se jedan čovek odlikuje visinom više nego drugi vrlinom i ako visina uopšte može da nadmaša vrlinu, onda se sve kategorije mogu međusobno porediti. Jer ako tolika i tolika visina vredi više nego tolika i tolika vrlina, onda je jasno da postoji izvesna visina koja je jednaka izvesnoj vrlini.
210. A kako je to nemoguće, onda je jasno da i u politici, u borbi za vlast, merilo ne može, prirodno, da bude svaka nejednakost [prednost], jer ako su jedni spori a drugi brzi, to nije razlog da jedni imaju veća a drugi manja politička prava, već ta razlika donosi priznanje i čast u gimnastičkim utakmicama. Ovde, međutim, mora da dođe do neslaganja između onih koji čine državu. Stoga ljudi plemenita porekla, slobodni ljudi i bogataši opravdano polažu pravo na prvenstvo u počastima. U državi, naime, mora da bude slobodnih ljudi i ljudi koji plaćaju porez jer državu ne mogu da sačinjavaju samo siromašni ljudi baš kao što ne mogu da je sačinjavaju samo robovi. 211. A ako su državi potrebni ovi elementi, onda je jasno da su joj potrebne i pravda i vojnička sposobnost, jer bez toga država ne može da opstane, s tom razlikom što bez onih prvih elemenata država uopšte ne može da postoji, a bez ovih drugih državom se ne može dobro upravljati. U odnosu na samu egzistenciju države izgleda opravdano da se oni koji poseduju sve ove ili bar neke od ovih osobina bore za svoja prava, ali u odnosu na srećan i dobar život, obrazovani i moralni ljudi imali bi, kao što smo već rekli, najviše opravdanja da se bore za svoja prava. 212. Ali kako oni koji su jednaki drugima samo u jednoj stvari ne treba da im budu u svemu jednaki, odnosno oni koji nisu jednaki drugima u jednoj stvari ne treba da im budu nejednaki u svemu, onda države u kojima je takvo stanje nužno predstavljaju izopačavanja. Već smo ranije rekli da se svi, u izvesnom smislu opravdano, bore za svoja prava, ali ne svi s potpunim pravom: bogataši zato što imaju više zemlje, a zemlja je zajedničko dobro, i zato što su pouzdaniji u ispunjavanju ugovora; slobodni ljudi i ljudi plemenita porekla kao bliski jedni drugima polažu ista prava, jer su ljudi plemenita porekla u većoj meri građani nego ljudi niska roda, a plemenito poreklo se ceni kod svih naroda u njihovim zemljama, između ostalog i zato što je verovatnije da će deca boljih roditelja biti i sama bolja jer je plemenitost odlika i vrlina roda.8. Reći ćemo, isto tako, da se i vrlina opravdano bori za svoja prava. Opšta vrlina iz koje treba da proizlaze sve ostale je, po našem mišljenju, pravednost. Ali masa se opravdano bori za svoja prava s manjinom, jer je masa uzeta zajedno jača, bogatija i bolja u poređenju 1283b s manjinom. Ako se, dakle, svi oni, mislim moralni ljudi, bogataši, ljudi plemenita porekla uz to i neka druga masa građana, ako se, dakle, svi oni nalaze u jednoj državi, da li će onda postojati spor oko toga u čijim rukama treba da bude vlast ili neće? 9. Ni u jednom od pomenutih državnih uređenja odluka ο tome ko treba da vlada nije predmet spora jer je upravo vrhovna vlast ono po čemu se ta uređenja međusobno razlikuju: na primer, jedno [se razlikuje time] što u njemu vlast imaju bogataši, drugo time što u 97
njemu vladaju moralni ljudi, a na isti se način razlikuje i svako drugo uređenje. Mi, međutim, treba da ispitamo i resimo slučaj kada svi ovi elementi postoje istovremeno [u jednoj državi]. 213. Ako onih koji se odlikuju vrlinom ima sasvim malo, kako onda rešenje treba naći? Da li treba gledati na to da li su oni, iako ih je malo, dorasli zadatku i da li su u stanju da upravljaju državom, ili treba da ih bude toliko da se od njih može obrazovati država? Svima onima koji se bore za političke funkcije može se uputiti jedan prigovor. Izgleda, naime, da oni koji zahtevaju vlast na osnovu bogatstva i plemenitog porekla nemaju na to nimalo prava, jer ako je jedan čovek bogatiji od svih njih, onda će, jasno, biti potrebno da taj jedan čovek, na osnovu istog prava, vlada nad svima. Isto tako bi onaj ko se odlikuje najplemenitijim poreklom trebalo da vlada onima koji pravo na vlast polažu na osnovu slobode. 214. Možda isto to može da se desi i s vrlinom u aristokratiji. Jer ako bi jedan čovek bio bolji od ostalih koji upravljaju državom zato što su dobri, onda bi, po istom pravu, trebalo da vrhovna vlast pripadne njemu. I, ako masa treba da ima vrhovnu vlast zato što je jača od manjine, a ako su jedan čovek, ili više od jednog ali manje od većine, jači od ostalih, ne bi trebalo da vrhovna vlast pripadne njima nego masi. 215. Izgleda da sve ovo jasno pokazuje da nijedno od ovih merila, na osnovu kojih jedni traže da samo oni vladaju a da im se svi drugi potčinjavaju, nije dobro. Jer bi i onima, koji vrhovnu vlast traže na osnovu vrline, i onima koji je traže na osnovu bogatstva, masa mogla uputiti izvestan opravdan prigovor: da ništa ne sprečava masu da bude bolja i bogatija od manjine, ne pojedinačno, već uzeta kao celina. 216. Stoga bi se na ovaj isti način moglo doskočiti i sledećem problemu koji neki postavljaju i ispituju. Oni se, naime, pitaju da li, u slučaju da se desi ono što smo rekli, zakonodavac, koji hoće da da najpravednije zakone, treba da ih usmeri na korist boljih ili na korist većine. Pri tome, pod onim što je pravo treba podrazumevati jednakost, a ta jednakost i ta pravda zahtevaju da se ima u vidu korist cele države i interesi svih građana, a građanin je, uopšte uzev, onaj ko ima prava i da vlada i da se potčinjava, ali je u svakom državnom uređenju 1284a drukčiji. U najboljem državnom uređenju građanin je onaj koji može i hoće da se pokorava i da vlada živeći moralnim životom. GLAVA OSMA
217. Međutim, ako se jedan građanin ili više njih, ali kojih
ipak nema dovoljno da mogu da ispune celu jednu državu, toliko odlikuju vrlinom da se vrlina i državnička sposobnost svih ostalih građana ne mogu meriti s njihovom, ako ih ima više, odnosno s njegovom, ako je samo jedan, onda te ljude ne treba smatrati delom države. Jer, ako im se daju ista prava kao ostalima učiniće im se nepravda budući da su oni po vrlini i državničkoj sposobnosti toliko iznad drugih. Za takva čoveka se može reći da je kao bog među ljudima. 218. Iz ovoga je jasno da i zakonodavstvo uopšte mora da se odnosi na ljude jednake po rođenju i po sposobnosti. Međutim, za onakve ljude [koje smo maločas pomenuli] ne postoji zakon jer sii zakon oni sami. I onaj ko bi pokušao da njima propisuje zakone, ispao bi smešan. Oni bi mu mogli reći isto ono što su, prema Antistenu27 2 ", odgovorili lavovi kada su zečevi govorili u skupštini životinja i zahtevali za sve jednakost. Sa tog razloga demokratske države uvode ostrakizam29. Izgleda da te države najviše od svih idu za jednakošću, pa stoga na one, za koje im se učini da su se suviše izdigli bilo pomoću bogatstva bilo pomoću mnogobrojnih prijatelja ili pomoću neke druge političke sile, primenjuju ostrakizam i udaljuju ih iz države na određeno vreme. 219. Priča kaže da su i Argonauti s istog tog razloga napustili Herakla jer on nije hteo da vesla na lađi Argo zajedno sa ostalima zato što je bio daleko iznad njih.30 Stoga ne smemo misliti da oni koji napadaju tiranidu i Perijandrov savet Trasibulu 31 imaju apsolutno pravo da to osuđuju. Priča se, naime, da Perijandar poslatom glasniku nije ništa rekao ο savetu već da je, uklanjajući klasje koje strci, izjednačio usev na njivi. Glasnik, mada nije razumeo smisao toga postupka, javi Trasibulu šta se dogodilo, a Trasibul je iz toga razumeo da treba da ukloni istaknute ljude. 220. Jer to ne koristi samo tiranima niti samo tirani tako postupaju već se isto tako radi u oligarhijama i demokrati jama. Ostrakizam, naime, ima otprilike isto dejstvo jer sprečava i progoni ljude koji se odveć ističu. Oni u čijim je rukama moć postupaju isto tako i s državama i s narodima. Tako su postupili Atenjani sa Samlja-nima, Hijanima i Lezbljanima,32 jer čim su ovi učvrstili 1284b vlast Atenjani su ih, protivno ugovoru, oslabili. I Me-đani, Vavilonci33 i ostali koji su bili ponosni na svoju nekadašnju vlast često su osetili tešku ruku persijskog kralja. 5. Ovaj problem tiče se svih oblika državnog uređenja uopšte, uključujući i one ispravne. Jer tako se postupa ne samo u onim državama koje su izopačene i u kojima [oni koji vladaju] gledaju samo svoju ličnu korist,
99
već i u onima u kojima [oni koji vladaju] imaju u vidu opšte dobro. A to se vidi i u ostalim veštinama i naukama. Jer niti će slikar dopustiti da njegovo stvorenje ima jednu nogu nesrazmerno veću od ostalih delova tela, pa makar bila i mnogo lepša, niti će brodograditelj dopustiti da krma ili neki drugi deo lađe bude nesrazmerno veći od drugih. Isto tako ni horovođa neće dopustiti da s horom peva neko ko ima snažniji i lepši glas od svih u horu. 221. Stoga ništa ne sprečava monarhe da se, u ovome, slažu sa svojim državama, ukoliko primenjuju ovu meru onda kada je očuvanje njihove sopstvene vlasti korisno po državu. Zato, kada je u pitanju opštepriznata superiornost, princip ostrakizma ima izvesno političko opravdanje. Međutim, bolje je da zakonodavac odmah uredi državu, tako da nema potrebe za ovakvim lekom, i tek ako dođe do druge plovidbe34 da pokuša da popravi situaciju nekom sličnom merom. Ali to se obično u državama ne dešava tako jer građani ne gledaju na interese svoje države, već se ostrakizmom služe u međusobnim stranačkim borbama. Prema tome, jasno je da je u onim državama, koje su se izopačile, ostrakizam koristan za pojedince i pravedan. Jasno je i to da nije apsolutno pravedan. 222. Međutim, u najboljem državnom uređenju, problem nije u tome šta da se radi ako se neko odveć ističe nekom drugom vrstom dobra, na primer bogatstvom ili velikim brojem prijatelja, već ako se neko ističe vrlinom i sposobnošću. Svakako se ne bi moglo reći da takva čoveka treba slati u progonstvo i udaljavati. Ali ne može se ni zahtevati da se takav čovek potčinjava vlasti, jer to bi bilo kao kad bi ljudi pri deobi vlasti zahtevali da vladaju nad Divom. Ostaje, dakle, a to izgleda i prirodno, da se svi od svoje volje potčinjavaju takvom čoveku, tako da takvi ljudi budu do kraja svog života kraljevi u državama. GLAVA DEVETA
1285a
1. Možda bi, posle ovoga što smo rekli, bilo zgodno da pređemo na razmatranje basileje [kraljevstva]. Mi na nju gledamo kao na jedno od ispravnih državnih uređenja. Najpre treba da ispitamo da li je za jednu državu i zemlju, da bi bila dobro uređena, korisno da njome vlada kralj ili nije, nego je možda korisnije neko drugo uređenje, ili je za jedne korisno a za druge nije. Ali pre svega treba utvrditi da li postoji jedna vrsta basileje ili tu ima više razlika. 2. Nije teško utvrditi da basileja obuhvata više vrsta i da karakter vlasti nije u svima isti. Tako izgleda da je basileja u lakonskom
državnom uređenju35 u najvećoj
101
meri zakonita i kraljevi nemaju vrhovnu vlast u svemu, već su, pri pohodu van zemlje, vrhovni zapovednici u ratu. Uz to je kraljevina poverena i služba bogovima. Ta basileja je, dakle, kao neko neograničeno i doživotno vojno zapovedništvo jer kralj nema vlasti nad životom i smrću, sem u ratnom pohodu, kao što je bilo u nekim starim basilejama gde je kralj imao pravo prekog suda. Ο tome svedoči i Homer. Agamemnon je trpeo pogrde u skupštini ali, kad bi krenuli u pohod, on je imao vlast nad životom i smrću. Tako on kaže: A koga opazim daleko od bitke Taj neće biti siguran da će izbeći pse i ptice Jer ja imam pravo da ubij em".
223. To je, dakle, jedan vid basileje: doživotno vojno zapovedništvo. Od tih basileja jedne su nasledne, druge izborne. Pored ove postoji i druga vrsta monarhije. To su onakve basileje kao kod nekih varvarskih naroda. U svima njima kralj ima vlast sličnu tiranskoj, ali su ipak zakonite i nasledne. I pošto su varvari ropskijeg karaktera nego Heleni, a azijski narodi [podložniji ropstvu] od evropskih, oni podnose despotsku vlast bez roptanja87. Zbog toga su te basileje tiranske, ali su bezbedne zato što su nasledne i zakonite. 224. S istog tog razloga je u njima i telesna straža kraljevska, a ne tiranska: kraljeve oružjem čuvaju građani, a tirane najamnici, jer kraljevi vladaju po zakonu i uz saglasnost podanika, a tirani uprkos volji podanika, pa stoga kraljevi imaju telesnu stražu sastavljenu od građana, a tirani protiv građana. 225. Eto to su dve vrste monarhije. Treća je ona kakva je postojala kod starih Helena i u kojoj su se kraljevi zvali ajsimneti58. To je, da jednostavnije kažemo, izborna tiranida koja se od varvarske basileje razlikuje ne time što nije zakonita, već samo time što nije nasledna. Jedni od tih kraljeva dobijali su tu vlast doživotno, a drugi samo za određeno vreme ili za određene zadatke. Tako su nekada Mitilenjani izabrali Pitaka'9 [radi borbe] protiv izgnanika na čijem su čelu bili Antimenid i pesnik Alkaj. 226. Svedočanstvo ο tome da su izabrali tiranina Pitaka ostavio nam je sam Alkaj u jednoj od svojih skolija. On svojim sugrađanima upućuje prekor što su »za Uranina mirne i nesrećne države postavili Pitaka, koji je na 1285b sramotu svojoj zemlji, i svi zajedno ga obasuli velikim pohvalama«. Te monarhije bile su i jesu despotske zato što su tiranske, ali su
istovremeno basileje zato što su izborne i što počivaju na slobodnoj volji građana. 227. Četvrtoj vrsti basileje pripadaju one koje su postojale u herojsko doba, zasnovane na slobodnoj volji građana, nasledne i zakonite. Ti kraljevi postajali su po slobodnoj volji građana zato što su prvi učinili narodu neko dobro, bilo time što su pronašli neku veštinu ili što su uspešno vodili rat, bilo time što su ujedinili narod i dali mu zemlju, a ta je basileja za njihove potomke bila nasledna. Njihova vlast se prostirala na zapovedništvo u ratu40 i na prinošenje onih žrtava koje nisu spadale u nadležnost sveštenika, a uz to su imali pravo da sude u svim parnicama. Jedni su to činili uz zakletvu a drugi bez, a zakletva se sastojala u uzdizanju žezla41. 228. U to staro doba njihova vlast se prostirala podjednako na grad, unutrašnjost i na spoljašnje poslove. A kasnije kada su kraljevi sami ili pod pritiskom mase stali napuštati svoja ovlasćenja, ostalo im je u nekim državama samo pravo prinošenja žrtava, a u onim državama koje još uvek zaslužuju ime basileje ostalo im je samo vrhovno zapovedništvo u ratovima van granica države. GLAVA DESETA
229. To su, dakle, četiri vrste basileje: jedna iz herojskog doba, zasnovana na slobodnoj volji građana i ograničena na određene dužnosti; kralj je tu bio vrhovni zapovednik u ratu, sudija i prvosveštenik; druga je var-varska basileja: to je nasledna, despotska i zakonita vlast; treća je takozvana ajsimneteja i to je izborna tiranida, a četvrta je lakonska basileja. To je, ukratko, doživotno vrhovno zapovedništvo u ratu, nasledno u jednoj porodici. Na taj se način ove basileje međusobno razlikuju. 230. Peta je vrsta basileje ona u kojoj jedan čovek ima apsolutnu vlast, onako kao što svaki narod i svaka država raspolažu onim što pripada zajednici. Ova basileja odgovara veštini vođenja domaćinstva. Jer kao što je domaćin neka vrsta kralja u porodici, tako je ovaj kralj domaćin jedne države i jednog ili više naroda. Gotovo bi se moglo reći da postoje dve vrste basileja koje treba uzeti u razmatranje, ova i lakonska. Većina ostalih stoji na sredini između ovih dveju, jer u njima kraljevi imaju manju vlast nego u panbasileji [apsolutnoj monarhiji], a veću nego u lakonskoj basileji.
103
Stoga se razmatranje svodi gotovo na dve stvari: jedna je, da li je za državu korisno ili nije da ima doživotnog vrhovnog zapovednika i da ta 1286a funkcija bude nasledna u jednoj porodici ili izborna i, druga da li je korisno ili nije da jedan čovek ima u rukama svu vlast. 3. Pitanje takvog vrhovnog vojnog zapovedništva pre je stvar zakona nego oblika državnog uređenja, jer takvo vrhovno vojno zapovedništvo može da postoji u svim oblicima državnog uređenja. Ostavimo stoga po strani tu basileju. Onaj drugi oblik basileje predstavlja poseban oblik državnog uređenja. Stoga ga treba ispitati i ukratko izložiti sve probleme koje on sadrži. Prvo pitanje u ovom istraživanju jeste: da li je korisnije potčinjavati se najboljem čoveku ili najboljim zakonima? 231. Oni koji smatraju da je u interesu države da njome upravlja kralj drže da zakoni daju samo opšte odredbe a ne predviđaju sve pojedinačne slučajeve, pa je stoga, kao uostalom i u svakoj drugoj veštini, naivno upravljati se samo po propisima. I u Egiptu42 je lekarima dopušteno da tek posle četvrtog dana promene uobičajenu terapiju, a ako to učine pre, čine to na svoju odgovornost. Jasno je, dakle, da sa istog razloga najbolje državno uređenje nije ono u kome se upravlja samo na osnovu propisa i zakona. Svakako da oni u čijim je rukama vlast treba da znaju i one opšte odredbe. Ali jači je onaj u kome uopšte nema strasti nego onaj ko ih po svojoj prirodi ima. Zakon je, dakle, bez strasti, a svaka ljudska duša, naprotiv, mora da ih ima. 232. Međutim, moglo bi se reći da će, u naknadu za to, vladar bolje rasuđivati ο pojedinačnim slučajevima. Prema tome, jasno je da vladar mora da bude istovremeno i zakonodavac i da moraju da postoje zakoni koji treba da odlučuju u onim slučajevima koje su predvideli, a u ostalim ne. A u onim slučajevima kada zakon uopšte nije u stanju da presudi ili nije u stanju da dobro presudi, da li tada treba da odlučuje jedan, najbolji čovek, ili svi. Jer i danas narod zajedno sudi, savetuje i odlučuje, a sve te odluke tiču se pojedinačnih slučajeva. Svaki čovek iz
naroda, uzet pojedinačno, možda je gori u poređenju s najboljim, ali država se sastoji od mnogo ljudi i gozba na koju svako donese svoj deo lepša je od one koju pripremi samo jedan čovek. Zbog toga masa u mnogim stvarima sudi bolje nego jedan čovek, ma ko on bio. 6. Uz to masu nije lako pokvariti. Jer kao što se veća količina vode teže kvari no manja, tako se i masa teže kvari no mali broj ljudi. Kada je jedan čovek obuzet gnevom ili nekim drugim sličnim afektom, on mora da pogreši u presudi, a mnogo teže može da se dogodi da se svi istovremeno ljute i greše. Pretpostavimo da masu sačinjavaju slobodni ljudi koji ne čine ništa protiv zakona, osim u slučajevima gde je zakon nedovoljan. Ali ako to nije lako ostvariti kod mase već ako ima nekoliko 1286b ljudi koji su dobri i kao ljudi i kao građani, da li se onda može teže pokvariti jedan čovek, kao vladar, ili nekoliko njih ali koji su svi dobri. Nije li očigledno da se teže može pokvariti više ljudi? Ali među njima može doći do cepanja na stranke i do stranačkih borbi, a kod jednoga to nije slučaj. Na to se, međutim, može odvratiti da su i oni karakterni i moralni kao i onaj jedan. 233. Ako aristokratijom treba smatrati vlast više ljudi koj su svi karakterni i moralni, a basilejom vlast jednog čoveka, onda je za države bolja aristokratija nego basileja, bilo da je njena vlast spojena s izvršnom vlašću bilo da nije, ako je samo moguće naći nekoliko podjednako dobrih ljudi. Možda je to razlog što su ranije državama vladali kraljevi, jer su se retko mogli naći ljudi koji bi se naročito odlikovali moralom i sposobnošću, pogotovo što je broj stanovnika u tadašnjim državama bio mali. Uz to su ljudi postajali kraljevi i zbog dobročinstva, a dobročinstva čine samo dobri i moralni ljudi. Međutim, kada je broj podjednako visoko moralnih ljudi porastao, nisu više ostali pri basileji, već su zahtevali zajedničko učešće u vlasti i uspostavili su republiku. 234. Ali kada su se ovi izopačili i stali se bogatiti na račun zajednice, od aristokratije je, logično, morala nastati oligarhija, jer oni su učinili da bogatstvo postane predmet poštovanja. Najpre se oligarhija promenila u tiranidu a tiranida u demokrati ju, jer se vlast zbog sramne pohlepe vlastodržaca za dobitkom stalno ograničavala na sve manji broj ljudi, dok je narod postajao sve jači, ustao protiv ovih i uspostavio demokratiju. A kada su države postale veće, onda možda više nije moglo nastati ni jedno drugo uređenje sem demokrati je. 235. Pod pretpostavkom da je za državu najbolje da njome
105 β Politika
upravlja kralj, kako će onda biti s njegovom decom? Da li i njegovo dete treba da vlada? Samo, to bi bilo vrlo štetno u slučaju da se ta deca izrode. Možda kralj neće ostaviti vlast takvoj deci, iako na to ima pravo. Ali to je malo verovatno jer je to vrlo teško i za to je potrebna vrlina koja prevazilazi ljudsku prirodu. 236. Postoji i jedan problem koji se tiče izvršne vlasti. Da li onaj ko bude kralj treba da raspolaže nekakvom moći kojom će neposlušne moći da natera na pokornost, odnosno na koji će način moći da sprovodi svoju vlast? Jer ako i bude vladao po zakonu ne čineći ništa po svojoj volji protiv zakona, on ipak treba da ima moć kojom će čuvati te zakone. Kada je u pitanju takav kralj, onda nije teško resiti ovaj problem. On treba da ima moć, a ta moć treba da bude tolika da bude jači od svakog pojedinca i nekolicine zajedno, a slabiji od naroda kao celine. Ta straža treba da bude otprilike onolika koliku su davali stari kada bi na čelo države postavljali takozvanog ajsim-neta ili tiranina43. I kada je Dionisije44 tražio stražu neko je savetovao Sirakušane da mu daju istu toliku stražu. GLAVA JEDANAESTA 1287a i. Mi smo u izlaganju stali kod basileje u kojoj kralj u svemu postupa po svojoj volji, i sada treba da nastavimo ispitivanje. Jer basileja u kojoj kralj vlada po zakonu ne predstavlja, kako smo već rekli, poseban oblik državnog uređenja, zato što doživotno vrhovno vojno zapovedništvo može da postoji u svim državnim uređenjima, na primer u demokratiji i aristokratiji, i mnogi poveravaju jednom čoveku vođenje unutrašnjih poslova. Takva vlast postoji u Epidamnu i, nešto ograničeni ja, u Opuntu.2. Sto se tiče takozvane panbasileje [apsolutne monarhije], a to je takva basileja u kojoj kralj u svemu vlada po svojoj volji, neki smatraju da tamo gde se država sastoji od jednakih građana nije prirodno da jedan čovek ima vrhovnu vlast nad svima. Jer ljudi koji su po prirodi jednaki moraju isto tako po prirodi da imaju jednaka prava i jednako dostojanstvo. I kao što je za tela štetno
106
ako ljudi koji nisu jednaki drugima jedu istu hranu i nose isto odelo kao oni, tako isto stoji stvar i s počastima i podjednako je štetno da jednaki ljudi nemaju jednake počasti. 237. Stoga je pravedno da svi podjednako vladaju i podjednako se pokoravaju, i to po redu i naizmenično. A to je već zakon, jer je poredak zakon. Bolje je, dakle, da vlada zakon nego jedan između građana. I onda kada je bolje da vlada nekoliko građana treba ih, sa istog tog razloga, postaviti za čuvare i sluge zakona. Izvesne vlasti moraju da postoje, ali nije pravedno da budu koncentri-sane u rukama jednog čoveka ako su svi građani jednaki. 238. Međutim, one slučajeve koje zakon nije u stanju da raspravi, ni čovek ne bi mogao da reši. Ali zakon, koji je vaspitao kako treba organe vlasti, poverava im ostale slučajeve da ih reše i da upravljaju kako najpravednije mogu. On im, uz to, daje pravo da, ako im se što na osnovu iskustva učini boljim od već postojećeg, to isprave. Prema tome, zahtevati da vlada zakon znači zahte-vati da vlada bog i zakoni, a zahtevati da vlada čovek znači dopustiti i životinji da vlada, jer požuda je nešto životinjsko a strast kvari najbolje ljude kada su na vlasti. Stoga zakon predstavlja razum bez prohteva. 239. Primer uzeti iz veština izgleda da nije dobar, jer je opasno držati se propisa u lečenju i bolje je osloniti se na one koji poznaju tu nauku. Jer lekari ne čine zbog naklonosti ništa protiv pravila već, kad izleče bolesnike, dobijaju platu. Oni, međutim, koji su na vlasti obično mnogo štošta čine na nečiju štetu ili za nečiju ljubav. Jer i od lekara se zahteva da se drže propisa onda kada se posumnja da su ih neprijatelji pridobili da, zbog dobiti, rade bolesniku ο glavi. 1287b б. Štaviše, lekari, kada se razbole, zovu sebi druge lekare [da ih lece] i učitelji gimnastike vežbaju pred drugim učiteljima gimnastike jer nisu u stanju da pravilno sude, zato što su u pitanju oni sami odnosno zato što su uzbuđeni. Prema tome, jasno je da oni koji traže pravdu traže u stvari sredinu, a zakon je sredina. Uz to su zakoni koji se zasnivaju na običajima važniji i tiču se važnijih stvari nego pisani zakoni. Stoga je čovek kao vladar pouzdaniji nego pisani zakoni, ali nije pouzdaniji od zakona koji počivaju na običajima. 7. Svakako jednom čoveku nije lako da nadgleda sve. Biće potrebno, dakle, da on postavi nekoliko nižih organa
β·
107
vlasti. I kakva je razlika u tome da li je tako udešeno odmah s početka ili je to na pomenuti način uspostavio taj jedan čovek? I, kao što smo već rekli, ako je pravedno da jedan moralan čovek vlada zato što je bolji, onda su dva dobra čoveka bolja od jednog. Jer na to se odnose reči: Kad dva zajedno idu . . .
i Agamemnonova želja: Da mi je deset takvih savetnika.45 4
*
240. I danas postoje vlasti koje, kao na primer sudija, imaju prava da rešavaju izvesne slučajeve koje zakon ne može da reši jer, što se tiče onih slučajeva koje zakon može da reši, nema sumnje da će zakon najbolje odlučiti i resiti.*Ali kako izvesne stvari mogu da budu obuhvaćene zakonima a druge ne mogu, postavlja se problem i pitanje da li je bolje da vlada najbolji zakon ili najbolji čovek. Jer nemoguće je zakonom odrediti slučajeve koji zahtevaju naročito odlučivanje. Niko nema ništa protiv toga da u takvim slučajevima rešenje treba prepustiti čoveku, već da to ne bude samo jedan čovek nego mnogo njih. Jer svaki sudija odgajen i obrazovan u duhu zakona sudi dobro. 241. Izgledalo bi možda besmisleno da neko bolje vidi s dva oka, bolje čuje s dva uha i bolje radi s dve noge i dve ruke nego mnogi ljudi s mnogim očima, ušima, nogama i rukama, jer danas i monarsi pribavljaju sebi mnoge oči, uši, ruke i noge time što dele vlast s onim ljudima koji su prijatelji njihove vlasti i njih samih. Oni koji nisu prijatelji monarha neće raditi ono što on želi. A ako su mu prijatelji, radi će u njegovom interesu i u interesu njegove vlasti jer prijatelji su međusobno jednaki i isti. Stoga, ako vladar smatra da oni treba da vladaju, onda on time priznaje da treba da vladaju jednaki i isti. To su, otprilike, prigovori koji se stavljaju basileji. 10. Možda su ti prigovori tačni u odnosu na neke basileje, ali u odnosu na druge nisu. Jer izvesni ljudi su od prirode podložni gospodarskoj vlasti, drugi kraljevskoj, a treći ustavnoj i za sve njih je pravedna i korisna ona vlast [kojoj su od prirode podložni]. Tiranska vlast, međutim, nije prirodna, a to važi i za sve one oblike državnog uređenja koji nastaju izopačavanjem ostalih oblika državnog uređenja, jer se stvaraju protiv prirode. Iz ovoga što smo rekli jasno je da nije ni korisno ni pravedno da među jednakim i ravnopravnim ljudima jedan čovek 1288a bude vrhovni gospodar svih, bilo da ne postoje zakoni nego da je on sam zakon, bilo da postoje. Ovo važi i ako je vladar
valjan čovek i vlada nad dobrima i ako je rđav i vlada nad rđavima, pa i ako je po vrlini i sposobnosti bolji. Izuzetak čini samo jedan slučaj, i ja ću reći koji, mada sam to već i ranije u izvesnom smislu naznačio7 48 . 242. Najpre treba utvrditi koji je narod podložan basileji, koji aristokratiji, a koji politeji. Basileji je podložan onaj narod koji je od prirode u stanju da podnosi vlast jedne porodice koja se ističe sposobnošću za vođenje države, aristokratiji je podložan takav narod koji je od prirode u stanju da podnosi vlast dostojnu slobodnih ljudi i da se potčinjava onima koje njihove vrline i sposobnosti upućuju da vladaju državom. Narod podložan politeji je onaj u kome su svi ratnici i koji je u stanju i da se potčinjava i da vlada po zakonu koji i bogatima i siromašnima prema zasluzi deli funkcije u vlasti. 243. Kada se, dakle, jedna cela porodica ili jedan čovek među ostalima toliko istakne svojom vrlinom i sposobnošću da u tome prevaziđe vrlinu i sposobnost svih ostalih, onda bi bilo pravedno da ta porodica dobije kraljevsku i vrhovnu vlast, odnosno da taj jedan čovek bude kralj. Jer, kao što sam i pre rekao, nije pravedno samo ono što obično proglašavaju pravednim oni koji zasnivaju državna uređenja, aristokratska, oligarhijska i demokratska, jer svi oni određuju politička prava pojedinaca prema izvesnoj prednosti, ali ne prema istoj prednosti, već prema raznim prednostima ο kojima sam ranije govorio. 244. Takvog istaknutog čoveka nije pravedno ni ubiti ni isterati ni prognati putem ostrakizma niti pak zahte-vati da se potčinjava kad na njega dođe red. Jer nije prirodno da deo prevazilazi celinu, a sa onim koji toliko prevazilazi druge dešava se upravo to. Stoga ostaje jedino da se [ostali] pokoravaju takvom čoveku i da on vlada ne kad na njega dođe red nego uvek. To smo, dakle, utvrdili ο basileji, ο razlikama koje u njoj postoje, ο tome da li je korisna za države ili nije i za koje jeste i u kom slučaju. GLAVA DVANAESTA
l. Mi smatramo da ima tri ispravna državna uređenja i da najbolje od njih mora da bude ono kojim upravljaju najbolji ljudi. Takvo je ono državno uređenje u kome se jedan čovek od svih ili cela
109
jedna porodica ili cela masa ističe visokim stepenom vrline i u kome su jedni u stanju da se potčinjavaju a drugi da vladaju sa ciljem da dostignu najbolji mogući život. U ranijim izlaganjima 49 pokazao sam da u najboljoj državi vrlina čoveka i građanina mora da bude ista. Jasno je, prema tome, da isto ono što čini čoveka dobrim može da načini dobrom i celu državu, aristokratiju ili basileju. 1288b 2. Stoga će ono isto vaspitanje i isti moral koji stvara moralna čoveka stvarati i moralna građanina i moralnog kraljevskog podanika. Pošto smo to utvrdili, treba da pokušamo da govorimo ο najboljem obliku državnog uređenja, na koji način postaje prirodnim putem i kako se uspostavlja. Ko hoće ο tome da govori, mora da izvrši odgovarajuća ispitivanja.
KNJIGA ČETVRTA GLAVA RPVA
245. U svim veštinama i naukama koje ne obuhvata ju samo pojedine delove već jednu potpunu oblast [ipak ima jedan deo] čiji se zadatak sastoji u tome da ispita šta odgovara svakom pojedinom objektu [te veštine odnosno nauke]. Na primer, gimnastika treba da ispita kakvo vežbanje koristi kakvom telu, koje je vežbanje najbolje, jer telu koje je priroda obdarila i učinila najlepšim mora da odgovara najbolja vrsta vežbanja i, najzad, koja vrsta vežbanja odgovara svima. I to je, naime, zadatak gimnastike. A ako neko ne želi da ima lepo građeno telo i pravilno držanje i ako ne želi da zna pravila gimnastike, time se nimalo ne smanjuje dužnost učitelja i gimnastičara da mogu da razviju tu sposobnost [osobinu]. 246. Mi vidimo da se to isto događa i u medicini, i u brodogradnji, i u krojačkoj i svakoj drugoj veštini. Prema tome, jasno je da je zadatak jedne iste nauke da ispita koje je državno uređenje najbolje i kakvo bi trebalo da bude da bi, pod pretpostavkom da nema nikakvih spoljašnjih smetnji, najviše odgovaralo našim željama, i, najzad, koje državno uređenje odgovara kojim ljudima. Za mnoge je, možda, nemoguće da dostignu najbolje državno uređenje. Stoga dobar zakonodavac i pravi državnik moraju da znaju i koje je državno uređenje apsolutno najbolje i koje je najbolje za date okolnosti i, na trećem mestu, koje je najbolje prema datim uslovima. Jer treba da budu u stanju da razmatraju i jedno dato državno uređenje, pod kojim uslovima može da nastane i, kada već postoji, na koji način može da se najduže
održi. Mislim, na primer, na slučaj da jedna država ne samo nema najbolje državno uređenje već da nema ni ono koje je pri postojećim okolnostima najbolje moguće, nego da ima neko gore državno uređenje. 3. Pored svega toga treba znati koje državno uređenje odgovara uglavnom svim državama, jer većina onih koji su pisali ο državnom uređenju i kad inače dobro pišu ne vode računa ο praktičnoj primeni. Ne treba, naime, uzimati u obzir samo najbolje državno uređenje nego i ono koje je moguće ostvariti, a isto tako i ono koje se može lakše ostvariti i primeniti na sve države. Danas, međutim, jedni ispitivači traže najsavršenije državno uređenje za koje je mnogo štošta potrebno, a drugi, tražeći jedan opštiji oblik, odbacuju postojeća a uzdižu i hvale lakonsko ili neko drugo državno uređenje.1 1289a 4. Treba, međutim, na osnovu postojećih okolnosti predlagati takav poredak u koji bi građani imali poverenja i kome bi lako mogli da se prilagode, jer poboljšavati jedno državno uređenje isto je tako teško kao i stvarati ga iznova, kao što naučiti nešto bolje nije ništa lakše no učiti ga iznova. Stoga, pored onoga što smo rekli, državnik treba da bude u stanju da pomogne i postojećim državama, kao što smo i pre rekli. A to neće moći ako ne zna koliko ima vidova jednog državnog uređenja. Danas neki smatraju da postoji samo jedna demokratija i jedna oligarhija, a to nije tačno. 247. Stoga državnik treba da zna koje sve razlike postoje među državnim uređenjima i koje su sve kombinacije državnih uređenja moguće. Na osnovu toga treba da pronađe koji su zakoni najbolji i koji odgovaraju svakom pojedinom državnom uređenju. Zakone, naime, treba donositi, i svi ih tako i donose, prema državnom uređenju, a ne da se državno uređenje upravlja prema zakonima. Jer državno uređenje je organizacija vlasti u državama, način na koji je vlast raspoređena; državnim uređenjem određeno je ko je nosilac vrhovne vlasti u državi i šta je krajnji cilj svake pojedine državne zajednice. Zakoni su, naprotiv, odvojeni od onoga što određuje jedno državno uređenje kao takvo, po njima treba da vladaju oni u čijim je rukama vlast i da suzbijaju one koji krše te zakone. 248. Prema tome, jasno je da se, da bi se doneli zakoni, moraju znati razlike koje postoje između pojedinih državnih uređenja i koliko ima tih uređenja, jer ne mogu jedni isti zakoni da koriste svim oligarhijama ili svim demokratijama ako postoji više vidova a ne samo jedna demokratija ili samo jedna oligarhija. GLAVA DRUGA
249. Mi smo u prethodnom razmatranju2 ο oblicima državnog
112
1289b
uređenja izdvojili tri prava državna uređaja: basileju, aristokrati ju, politeju i tri druga koja predstavljaju izopačavanje ovih: tiranida od basileje, oligarhija od aristokratije, demokratija od politeje. Ο aristokratiji i basileji smo već govorili, jer raspravljati ο najboljem obliku državnog uređenja isto je što i govoriti ο uređenjima poznatim pod ovim nazivima stoga što oba ova uređenja počivaju na vrlini. Utvrdili smo3 još i to čime se aristokratija i basileja međusobno razlikuju i kada jedno uređenje treba smatrati basilejom. Ostaje da govorimo ο politeji koja je dobila to ime zajedničko za sva državna uređenja, i ο ostalim državnim uređenjima, oligarhiji, demokratiji i tiranidi. 250. Očigledno je, dakle, koje je od ovih izopačenih državnih uređenja najgore i koje je na drugom mestu. Jer ono koje postaje izopačavanjem prvog i najbožanski-jeg uređenja mora da bude najgore. A basileja ili samo nosi to ime, dok u suštini nije to, ili se zasniva na tome što kralj daleko prevazilazi ostale. Stoga se tiranida, budući da je najgora, najviše udaljava od ovog državnog uređenja. Na drugo mesto dolazi oligarhija, jer se aristokratija dosta udaljava od tog uređenja, a najpodnošljivija je demokratija. 251. Jedan od mojih prethodnika4 rekao je to, ali ne sa iste tačke gledišta kao ja. On je, naime, od svih dobrih državnih uređenja, dopuštajući da i oligarhija i ostala uređenja mogu biti dobra, smatrao demokratiju najgorim, a od svih rđavih najboljim uređenjem. 252. Mi, međutim, smatramo to državno uređenje uopšte rđavim i smatramo da nije pravilno reći da je jedna oligarhija bolja od druge, već da je manje rđava. Ali ostavimo tu kritiku zasad po strani. Najpre treba da odredimo koje sve razlike postoje kod državnih uređenja, ako ima više vidova demokratije i oligarhije, zatim koje je državno uređenje najopštije, a koje najpoželjnije posle najboljeg, i, ako slučajno postoji neka druga vrsta aristo-kratije koja je dobro uređena i koja bi mogla da odgovara najvećem broju država, da odredimo koja je to. Dalje treba da odredimo koji narodi treba da izaberu koja od ostalih državnih uređenja, jer jednima je demokratija potrebnija nego oligarhija, a drugima je, opet, potrebnija oligarhija. 5. Zatim, na koji način treba uspostavljati i uređivati ta uređenja, mislim na svaku pojedinu vrstu demokratije i oligarhije. Najzad, kada sve to ukratko, koliko je to moguće, izložimo, treba da pokušamo da pronađemo šta prouzrokuje propast državnih uređenja i koje su mere za njihovo održanje i za sve zajedno i za svaku pojedinačno, i sa kojih razloga se to najčešće događa. GLAVA TREĆA
113
253. Razlog što ima više oblika državnog uređenja leži u tome što svaka država ima više delova. Mi vidimo da se sve države sastoje pre svega od porodica, a zatim, jedni od tog mnoštva moraju da budu bogati, drugi siromašni, a treći srednje imućni, a od bogatih i siromašnih jedni su naoružani, a drugi nisu. Vidimo da postoji i zemljoradnička masa i trgovačka i zanatlijska. I među uglednim ljudima postoje razlike i u bogatstvu i u veličini imanja, na primer gajenjem konja ne mogu se baviti oni koji nisu bogati. 254. Stoga su u staro doba sve one države čija je snaga bila u konjici bile oligarhije. One su u borbi protiv susednih neprijatelja upotrebljavale konjicu, na primer Eretrani, Halkiđani, Magnešani na Meandru i mnogi drugi azijski narodi.5 Pored razlike u bogatstvu postoji 1290a razlika po rođenju i razlika po vrlini i, ako postoji neko drugo slično merilo prema kome se država deli, ο tome smo govorili raspravljajući ο aristokratiji8. Tamo smo odredili od koliko delova mora da se sastoji svaka država. U jednoj državi svi ti delovi učestvuju u državnoj upravi, u drugoj samo manji, u trećoj veći broj tih delova. 3. Prema tome, jasno je da mora da postoji više oblika državnog uređenja koji se međusobno razlikuju po vrsti, jer se i ti delovi države međusobno razlikuju po vrsti. Državno uređenje je u stvari raspored vlasti koja može biti raspoređena među sve građane ili prema nekoj prednosti onih koji u njoj učestvuju ili prema nečem u čemu su jednaki, na primer siromasi su jednaki po siromaštvu, a bogati po bogatstvu, ili prema nečem što je zajedničko i jednima i drugima. Prema tome, mora da postoji toliko državnih uređenja koliko ima načina da se vlast raspodeli prema prednostima i prema razlikama između pojedinih delova države. 255. Najčešće se smatra da postoje dva oblika državnog uređenja7, kao što se smatra da postoje dva glavna vetra, severni i južni, a ostali predstavljaju samo njihova skretanja. Jer aristokratija se obično smatra jednom vrstom oligarhije, kao da je aristokratija u suštini neka vrsta oligarhije, a takozvana politeja se smatra nekom vrstom demokratije, kao što se zapadni vetar smatra jednom vrstom severnog vetra, a istočni jednom vrstom južnog. Neki smatraju da isto tako stoji stvar s harmonijama, jer uzimaju da i tu postoje dve glavne vrste harmonija, dorska i frigijska, a ostale računaju bilo u dorske bilo u frigijske. 256. Najčešće se oblici državnog uređenja, tako shva-taju. Ali naša podela je tačnija, jer su jedna ili dve harmonije dobro složene odnosno jedno ili dva državna uređenja dobro uređena, a ostale harmonije predstavljaju odstupanja od dobro složene harmonije, odnosno ostala državna uređenja predstavljaju odstupanja od najboljeg, tj. oligarhije su
114
kruće i despotskije, a demokratija raspuš-tenije i blaže. 257. Međutim, demokratiju ne treba definisati onako kako je obično neki danas jednostavno definišu kao takvo državno uređenje u kome vrhovna vlast pripada masi, jer i u oligarhijama i svuda drugde vrhovna vlast pripada većini. Niti je, s druge strane, oligarhija takvo državno uređenje u kome vrhovnu vlast u državi ima samo mali broj ljudi. Jer ako pretpostavimo da ima ukupno hiljadu i tri stotine građana, i to hiljadu bogataša i da ovi ne dopuštaju onim trima stotinama siromašnih da uzmu udela u vlasti, mada su i oni slobodni i inače u svemu drugom jednaki bogatašima, ipak se ne bi moglo reći da je ta država demokratija. Isto tako ako pretpostavimo da ima malo siromaha, ali da su jači od bogataša, iako ovih ima više, takva država se ne bi mogla nazvati oligarhijom ako bogataši nemaju udela u položajima koji donose počast. 7. Prema tome, pre treba reći da demokratija postoji onda kada je vrhovna vlast u rukama slobodnih ljudi, a 1290b oligarhija onda kada vrhovnu vlast imaju bogataši. Ali obično siromaha ima mnogo, a bogatih malo, jer mnogi su slobodni, a malo njih je bogato. Jer ako bi se raspodela vlasti vršila prema visini, kao što je po pričanju nekih u Ajtiopiji8, ili po lepoti, takva država bila bi oligarhija jer malo ima lepih i visokih. 258. Međutim, nije dovoljno samo na ovaj način odrediti ta državna uređenja, već, pošto se i demokratija i oligarhija sastoje od više delova, treba utvrditi da demokratija nije ona država u kojoj slobodni ljudi kao manjina vladaju nad većinom koja nije slobodna. Takav je slučaj u Apo-loniji na Jonskom moru i na Teri 9, jer su i u jednoj i u drugoj državi položaji bili u rukama onih koji su se isticali svojim plemenitim poreklom i onih koji su prvi osnovali koloniju, a takvih je bilo samo malo od mnogih. Demokratija nije ni ona država u kojoj vladaju bogataši zato što su u većini, kao što je nekada bilo u Kolofonu10. Tamo je većina ljudi stekla velika imanja pre no što je došlo do rata protiv Liđana. Demokratija je ona država u kojoj vrhovnu vlast ima slobodna i siromašna većina, a oligarhija ona u kojoj vrhovnu vlast imaju bogataši i plemići koji su u manjini. 259. Rekli smo, dakle, da ima više oblika državnog uređenja i rekli smo koji je razlog tome. Ali tih oblika ima više od ovih koje smo pomenuli, i mi ćemo, polazeći od pomenute tačke gledišta, izložiti koji su ti oblici i zbog čega nastaju. Slažemo se u tome da svaka država ima više delova, a ne jedan. Tako, ako bismo hteli da upoznamo životinjske vrste, najpre bismo izdvojili ono što svaka životinja mora da ima, na primer čula, organe za uzimanje i varenje hrane, tj. usta i želudac, i uz to organe za kretanje. 10. Ako bi i bilo samo toliko vrsta organa i ako bi među njima postojale razlike, mislim, naime, ako bi postojalo više vrsta usta, stomaka, čula i organa za kre-
115
tanje, onda bi različite kombinacije tih organa morale dati više vrsta životinja, jer ne može jedna ista životinja da ima više različitih usta ih ušiju, tako da će se, kada se uzmu sve moguće kombinacije tih organa, dobiti životinjske vrste, i to toliko vrsta životinja koliko ima kombinacija tih neophodnih delova. 11. Isto tako stoji stvar i s pomenutim oblicima državnog uređenja. Jer država se, kao što smo često napominjali, ne sastoji od jednog već od više delova. Jedan deo države čine ljudi koji proizvode hranu, takoa zvani zemljoradnici, drugi deo su takozvane zanatlije, i oni se bave zanatima bez kojih jedna država ne može da postoji; jedni od tih zanata su neophodni, a drugi postoje radi raskoši i udobnog života. Treći deo su trgovci; pod trgovcima podrazumevamo one koji se bave kupovinom i prodajom, trgovinom na veliko i na malo. Četvrti deo predstavljaju teti, a peti ratnici koji su državi isto tako potrebni kao i svi ovi, ako država ne želi da padne u ropstvo napadača. Ne može se, naime, jedna država koja zaslužuje to ime smatrati ropskom po prirodi11 jer država je nezavisna i sama sebi dovoljna, a ropstvo to nije. 260. U Platonovoj Državi12 to je pitanje obrađeno s puno duha i fino, ali nedovoljno. Sokrat kaže da se država sastoji od četiri najneophodnija elementa: od tkača, zemljoradnika, kožara i neimara i, uviđajući da ovi nisu dovoljni, dodaje još kovače i čuvare neophodne stoke i trgovce na veliko i na malo. Svi oni, po njemu, čine sastavne delove prve države, kao da je cilj svake države zadovoljavanje neophodnih životnih potreba, a ne lepo i dobro, i kao da su državi podjednako potrebni kožari i zemljoradnici. 261. Sokrat nije hteo da da državi ratničku klasu sve dok država, povećavajući svoju teritoriju i dolazeći u kontakt sa susednom zemljom, ne stupi u rat. Međutim, i u zajednici od četiri kao i u zajednici od proizvoljno mnogo članova mora da postoji neko ko će deliti pravdu i suditi. Ako se, dakle, primi da je duša kod živog bića iznad tela, onda se mora primiti i to da su ovi delovi države, tj. ratnici, oni koji učestvuju u pravosuđu i savet-nici čiji posao spada u domet političke inteligencije, iznad onih koji se trude oko neophodnih životnih potreba. Da li su te dužnosti podeljene ili pripadaju jednim te istim ljudima, to za naše ispitivanje nema važnosti, jer često su jedni isti ljudi i ratnici i zemljoradnici. 262. Ako se, dakle, i jedni i drugi moraju smatrati delovima države, onda je jasno da su i ti ljudi u čijim je rukama oružje neophodan deo države. Sedmi deo države sačinjavaju oni koji svojim imanjima služe državi i koje zovemo bogatašima. Osmi deo države predstavljaju oni koji upravljaju državom i koji služe kao organi vlasti, jer država ne može da postoji bez vlasti. Zato mora da bude ljudi koji su u stanju da vladaju i da
116
se posvete toj službi za dobro države, bilo neprekidno bilo kad na njih dođe red. Ostaju još oni ο kojima smo upravo raspravljali; oni koji savetuju [šta je u interesu države] i oni koji rešavaju pravne sporove. Ako su, dakle, ove službe potrebne državi, onda, da bi se dobro i pravedno 1291b obavljale, mora da postoji izvestan broj građana koji će imati političku vrlinu. 15. Mnogi smatraju da je moguće da isti ljudi raspolažu različitim sposobnostima, na primer da isti ljudi budu ratnici, zemljoradnici i zanatlije, odnosno savetnici i sudije. Svi prisvajaju sebi političku vrlinu i smatraju da su u stanju da obavljaju gotovo sve državne poslove. Nemoguće je, međutim, da jedni isti ljudi budu istovremeno i siromašni i bogati. Stoga izgleda da siromasi i bogataši predstavljaju dva osnovna dela države. A kako se najčešće dešava da bogatih ima malo, a siromašnih mnogo, onda izgleda da ova dva dela države stoje u suprotnosti jedan prema drugom. Stoga se smatra da, prema tome da li su u nadmoćnosti jedni ili drugi, postoje dva oblika državnog uređenja: demokratija i oligarhija. Ali mi smo napred rekli da postoji više oblika državnog uređenja i rekli smo s kojih razloga. Sada ćemo, međutim, pokazati da ima više vrsta i demokratije i oligarhije. GLAVA ČETVRTA
1. Na osnovu onoga što smo rekli, to je sasvim jasno, jer postoji više vrsta naroda i više vrsta takozvanih uglednih ljudi. Na primer, jedan deo naroda čine zemljoradnici, drugi zanatlije, treći trgovci koji se bave kupovinom i prodajom, četvrti deo čine pomorci od kojih su jedni vojnici mornarice, drugi šićardžije, treći prevoznici, a četvrti ribari. Često je svaki od ovih delova mnogobrojan, na primer ribari u Tarantu i Bizantiju 1', mornari s trijera u Ateni, trgovci u Ajgini i na Hiju, prevoznici na Tenedu. Osim ovih postoje ljudi koji žive od svojih ruku, ljudi čije je imanje odveć malo da bi mogli da žive ne radeći, pa oni kojima nisu i otac i mati slobodni građani i druge vrste stanovnika slične ovima. Ugledni ljudi se razlikuju prema bogatstvu, plemenitom poreklu, prema vrlini, obrazovanju i sličnim prednostima. 263. Prva vrsta demokratije je ona čija je glavna karakteristika jednakost. Jednakost se, po zakonu ove demokratije, sastoji u tome da siromasi ne polažu više prava na vlast nego bogataši i da vrhovna vlast ne pripada isključivo jednima ili drugima već podjednako i jednima i drugima. Jer ako su u demokratiji, kako neki misle, najvažnije sloboda i jednakost, to se može najpre postići ako svi imaju što je moguće više jednak udeo u upravljanju državom. A pošto je narod većina a odluka naroda vrhovni zakon, onda takvo
117
1292a
118
uređenje mora biti demokratija. To je, dakle, jedna vrsta demokratije. 264. Druga vrsta demokratije je ona u kojoj su funkcije u vlasti uslovljene cenzom, i to malim cenzom. Svako ko poseduje određeno imanje, samim tim ima pravo da učestvuje [u vlasti], a ko izgubi imanje nema prava da učestvuje. Treća vrsta demokratije je ona u kojoj učestvuju u vlasti svi građani koji ne moraju da polažu račune [o svome poreklu], ali u kojoj vlada zakon. Četvrta vrsta demokratije je ona u kojoj svi učestvuju u vlasti, ako su samo građani, ali u kojoj takođe vlada zakon. Peta vrsta demokratije je ona u kojoj je sve ostalo isto, ali vrhovna vlast pripada masi, a ne zakonu. 265. To je slučaj onda kada odlučujuću snagu imaju narodne odluke, a ne zakon. To prouzrokuju demagozi. Jer u onim demokratijama u kojima vlada zakon nema demagoga, već su najbolji između građana na čelu države. Ali demagozi se javljaju tamo gde zakon nema vrhovnu vlast. Tu narod postaje monarh, jedan vladar sastavljen od mnogih, jer vrhovnu vlast imaiu mnogi, ne kao pojedinci već kao celina. Homer kaže da mnogo-vlašće nije dobro 14, ali nije jasno da li on misli na ovakvo mnogovlašće ili na ono kada ima više vladara koji vladaju kao pojedinci. 266. Takav narod, pošto je monarh, zahteva da vlada sam, zato što se ne potčinjava zakonu i njegova vlast postaje despotska, pa su kod njega laskavci na ceni. Takva vrsta demokratije je ono što je tiranida među monarhijama. Stoga je karakter [tih dveju vlasti] isti, i jedna i druga ugnjetavaju bolje građane i, što su ovde odluke naroda, to su tamo naredbe, što je ovde demagog, to je tamo laskavac. I jedni i drugi imaju vrlo veliki uticaj, laskavci kod tirana, a demagozi kod takvih naroda. 267. Demagozi su krivi što narodne odluke imaju veću moć nego zakon, jer oni prenose sva prava na narod. Na taj način i oni sami postaju moćni zbog toga što je vrhovna vlast u rukama naroda, a oni imaju najveći uticaj na mišljenje naroda, jer narod njih sluša. Uz to oni, kada optužuju organe vlasti, govore da narod treba da sudi, a narod rado prihvata taj poziv, i tako se ruše sve vlasti. 268. Takvoj demokratiji moglo bi se s pravom prigovoriti da uopšte i nije državno uređenje, jer tamo gde ne vladaju zakoni nema državnog uređenja. Vlast zakona treba da se proteže na opšte slučajeve, a u pojedinačnim slučajevima treba da odlučuju organi vlasti i ustav. Ako je, dakle, demokratija jedan od oblika državnog uređenja onda je jasno da ovakvo stanje u kome se sve rešava odlukom naroda nije prava demokratija jer nijedna narodna odluka ne može da ima opštu vrednost. Tako smo dakle izdvojili vrste demokratije.
GLAVA PETA
1. Jedna vrsta oligarhije je ona u kojoj se funkcije u vlasti dobijaju na osnovu cenza tako velikog da siromašni ljudi, mada su u većini, nemaju udela u upravljanju državom, ali onaj ko stekne [određeno imanje] može da učestvuje u upravljanju državom. Druga vrsta oligarhije 1292b je ona u kojoj su funkcije u vlasti uslovljene velikim cenzom i u kojoj nosioci vlasti sami biraju članove koji im nedostaju [tj. kooptiranjem popunjavaju upravno telo]. Ako bi se taj izbor vršio između svih, onda bi to pre bila aristokratija, a ako bi se vršio samo unutar određene klase, onda je to oligarhija. Treća vrsta oligarhije je ona u kojoj sin nasleđuje [u službi] oca, a četvrta vrsta nastaje onda kada se desi ono ο čemu smo maločas govorili i kada ne vlada zakon, već ljudi u čijim je rukama vlast Ova vrsta oligarhije je među oligarhijama ono što je tiranida među monarhijama i demokratija ο kojoj smo poslednjoj govorili među demokratijama. Ova oligarhija naziva se dinastejom.
119
1293a
269. Toliko ima različitih vrsta oligarhije i demokratije. Međutim, ne treba gubiti iz vida da se često događa da jedna država koja po svojim zakonima nije demokratska, ipak zahvaljujući demokratskom moralu i vaspitanju, ima demokratsku upravu. Isto tako se drugde događa da je država po zakonima demokratska, a da je uprava oligarhijska zbog vaspitanja i morala. Do toga najčešće dolazi posle promene državnog uređenja, jer se te promene ne dešavaju odjednom već se ljudi u početku zadovoljavaju ako dobiju nešto prednosti nad drugima, tako da ostaju na snazi stari zakoni, ali državom vladaju oni koji me-njaju državno uređenje. 270. Na osnovu ovoga što smo rekli jasno je da postoji toliko vrsta demokratije i oligarhije. Jer u državnoj upravi moraju da učestvuju ili sve pomenute klase naroda ili jedne da, a druge ne. Kada najvišu vlast imaju zemljoradnici i ljudi srednjeg imovnog stanja, onda se državom upravlja po zakonima, jer ti ljudi žive samo od svoga rada i ne mogu da žive ne radeći, pa stoga stavljaju zakon na čelo države i sazivaju narodnu skupštinu samo onda kada je to neophodno. I ostali građani mogu da učestvuju kada dostignu cenz zakonom određen. Stoga mogu svi koji poseduju toliko imanje da učestvuju [u upravljanju državom]. Jer ako ne mogu svi da učestvuju, onda je to oligarhija, a ovi ljudi ne mogu da ne rade ništa jer nemaju prihoda. To je, dakle, jedna vrsta demokratije i razlozi zbog kojih nastaje. 271. Druga vrsta zasniva se na pravu glasa sledećih klasa: svi oni građani koji ne moraju da polažu računa ο svom poreklu mogueda učestvuju u upravljanju državom, ali stvarno učestvuju samo oni koji mogu da žive ne radeći pa stoga u takvoj demokratiji vladaju zakoni zato što [građani] nemaju dovoljno prihoda. Treća je vrsta ona u kojoj svi slobodni ljudi imaju prava da učestvuju u državnoj upravi, ali oni ipak ne učestvuju zbog pomenu-tog razloga, pa je stoga neophodno da i u ovoj državi vlada zakon. 5. Četvrta vrsta demokratije je ona koja se u po-slednje vreme pojavila u nekim državama. Jer zbog toga što su države postale mnogo veće nego ranije i što su i prihodi porasli, nadmoćnost mase je obezbedila svima pravo da učestvuju u državnoj upravi i oni zaista učestvuju i upravljaju državom zato što mogu da ne rade i
120 7 Politika
zato što siromasi primaju novčanu naknadu. Staviše, takva masa ima najviše slobodnog vremena, jer njih ne sputava briga ο sopstvenom imanju, kao bogataše, koji stoga često ne učestvuju u narodnoj skupštini i u suđenju. Zbog toga vrhovni gospodar u državi postaje masa siromašnih ljudi, a ne zakoni. Ove nužnosti dovele su do stvaranja tolikih i takvih demokratija. 272. Vrste oligarhija su sledeće: prva je ona u kojoj većina ljudi ima imanja, ali manja i ne odveć velika. Tu je pr&vo učestvovanja [u upravljanju državom] dato svakom ko ima takvo imanje. I, pošto masa ljudi učestvuje u državnoj upravi, vrhovna vlast mora da pripada zakonu, a ne ljudima. Oni se utoliko više udaljavaju od monarhije i pošto nemaju tolika imanja da mogu da žive bezbrižno ne radeći ništa niti toliko malo da bi morali da žive ο državnom trošku, oni moraju da zahtevaju da vlast pripadne zakonu, a ne njima samima. 273. A ako onih koji imaju imanja ima manje nego u prvom slučaju, i ako su ta imanja veća, stvara se druga vrsta oligarhije. Oni jačajući zahtevaju za sebe veća prava. Stoga oni sami iz redova ostalih građana biraju one koji će uzeti učešća u upravljanju državom. Ali pošto nisu tako jaki da bi mogli da vladaju bez zakona, oni donose zakone koji njima odgovaraju. 274. Ali ako njihova moć raste na taj način što ih biva sve manje a njihova imanja postaju sve veća, nastaje treći stupanj oligarhije u kome oni zauzimaju sve položaje u vlasti koja, kada oni umru, po zakonu prelazi na njihove sinove. Ali kada njihova moć pomoću imanja i mnogobrojnih prijateljskih vez^ postane veoma velika, takva dinasteja sasvim je bliska monarhiji i vrhovnu vlast imaju ljudi a ne zakon. Ova četvrta vrsta oligarhije odgovara onoj poslednjoj vrsti demokrati je. 275. Pored demokratije i oligarhije postoje još dva oblika državnog uređenja, od kojih jedan pominju svi i smatraju ga jednom od četiri vrste državnog uređenja. Pod te četiri vrste oni podrazumevaju monarhiju, oligarhiju, demokratiju i, na četvrtom mestu, takozvanu aristokrati ju. Međutim, postoji i peta vrsta koja nosi ime zajedničko za sva državna uređenja, naime zove se politeja, ali se ne javlja često i zato je previđaju oni koji pokušavaju da nabroje vrste državnog uređenja i obrađuju samo one četiri vrste, kao Platon u svojoj Državi15. 1293b 10. Naziv aristokratije s pravom zaslužuje ona država ο kojoj smo raspravljali u prvim knjigama16. Jer aristokrati j om se s pravom može nazvati samo ono državno uređenje u kome
vladaju građani koji su apsolutno najbolji po vrlini, a ne oni koji su dobri samo pod izvesnim uslovom. Samo u toj državi su dobar čovek i dobar građanin apsolutno jedno te isto, dok su u ostalim državama ljudi samo relativno dobri u odnosu na svoje državno uređenje. Postoje izvesna državna uređenja koja se razlikuju i od oligarhija i od takozvane politeje i nazivaju se aristokrati jama, i u kojima se vlasti biraju ne samo prema bogatstvu već i prema vrlini. 11. To državno uređenje razlikuje se, dakle, i od oligarhije i od politeje i naziva se aristokratija. Jer u onim državama gde vrlina nije predmet opšteg staranja, ipak ima ljudi koji uživaju dobar glas i koji važe kao valjani. Ono državno uređenje u kome se vodi računa ο bogatstvu, vrlini i mišljenju naroda, kao u Karhedonu17, jeste aristokratsko, a. države u kojima se uzimaju u obzir samo vrlina i mišljenje naroda, kao u Lakedajmonu18, jesu mešavina demokratije i aristokratije. To su, dakle, dve vrste aristokratije, pored onog prvog i najboljeg oblika državnog uređenja. Trećoj vrsti pripadaju sve one koje više naginju oligarhiji nego takozvana politeja. GLAVA ŠESTA
1. Ostaje da govorimo ο onom državnom uređenju koje se obično zove politeja i ο tiranidi. Politeji smo dali to mesto ne zato što ona, upravo kao ni one aristokratije ο kojima je maločas bilo govora, predstavlja izopačavanje državnog uređenja, mada su, istinu govoreći, sva državna uređenja u poređenju s najboljim puna nedostataka a zatim, politeje nabrajamo zajedno s aristokratijama jer su i one, kao što smo rekli u početku10, izopačavanje ovih poslednjih. Sasvim je logično govoriti ο tiranidi na poslednjem mestu zbog toga što je od svih državnih uređenja tiranida u najmanjoj meri državno uređenje, a predmet našeg ispitivanja je upravo državno uređenje. Rekli smo, dakle, zašto se pri izlaganju držimo ovog reda. Sada treba da obradimo politeju. 276. Njena suština lakše će se moći razumeti sada kada smo utvrdili karakter oligarhije i demokratije, jer politeja je, kako bi se jednostavno reklo, mešavina oligarhije i demokratije. Obično se države koje naginju demokratiji nazivaju politejama, a one koje naginju oligarhiji
1294a
aristokratijama zbog toga što se obrazovanje i visoko poreklo češće nalazi kod bogatijih ljudi. Uz to izgleda da bogataši već poseduju ono zbog čega čine nepravdu oni koji je čine i zbog čega bogataše smatraju poštenim i uglednim ljudima. 277. Kako aristokratija ide za tim da prevlast dodeli najboljima među građanima, onda se smatra da je i u oligarhijama najviša vlast pretežno u rukama valjanih ј poštenih ljudi. Izgleda upravo nemoguće da država kojom upravljaju najbolji ljudi, tj. aristokratija, ne bude dobro uređena, već je takva ona država kojom upravljaju rđavi ljudi. Isto je tako nemoguće da državom koja nije dobro uređena upravljaju najbolji ljudi. Dobri zakoni ne mogu da stvore dobro uređenje ako im se ljudi ne pokoravaju. Stoga pod dobrim uređenjem treba podrazumevati ono u kome ljudi poštuju postojeće zakone i u kome su ti zakoni, kojih se ljudi pridržavaju, dobri20. (Jer ljudi se mogu pokoravati i rđavim zakonima.) A za to postoje dve mogućnosti: ili da ti zakoni budu najbolji mogući u odnosu na te građane, ili da budu apsolutno najbolji. 278. Izgleda da se u aristokratiji više no igde počasti dodeljuju prema vrlini. Jer princip aristokratije je vrlina, oligarhije bogatstvo, demokratije sloboda, a u svima važi ono što većina odluči. Jer i u oligarhiji i u aristokratiji i u demokratijama presudno je ono što odluči veći deo onih koji imaju udela u upravljanju državom. U većini država se vrsta njihovog državnog uređenja zove politeja, jer samo mešavina bogatih i siromašnih može da teži bogatstvu i slobodi. Gotovo u većini država bogati važe istovremeno kao valjani i pošteni. 279. Postoje tri stvari na osnovu kojih se traži politička jednakost. To su: sloboda, bogatstvo, vrlina, a četvrta, plemenito poreklo, ide zajedno s bogatstvom i vrlinom, jer plemenito poreklo je staro nasleđeno bogatstvo i vrlina 21. Prema tome, jasno je da mešavinu prva dva elementa, tj. bogataša i siromaha, treba nazvati politejom, a mešavinu svih triju elemenata pre nego ijednu drugu, sa izuzetkom one istinske i prve aristokratije, treba nazvati aristokratijom. Rekli smo, dakle, da postoje i drugi oblici državnog uređenja pored monarhije, demokratije i oligarhije i rekli smo kakvi su, kao i to čime se pojedine vrste aristokratija međusobno razlikuju i čime se razlikuju politeje od aristokratija, pa je iz toga jasno da nisu daleko jedne od drugih. GLAVA SEDMA
280. U nastavku ćemo govoriti ο tome na koji način pored demokratija i oligarhija nastaje politeja i kako nju treba uspostavljati i uređivati. Istovremeno će postati jasna i obeležja demokratije i oligarhije. Najpre treba uočiti ono što ih razdvaja a zatim, uzimajući i od jedne i od druge ono što je za njih karakteristično, spojiti to u politeju. 281. Postoje tri moguća načina kombinovanja i mešanja: mogu da se spoje oligarhijski i demokratski zakoni, na primer, ο sudstvu. Jer u oligarhijama se bogataši kažnjavaju ako ne učestvuju u suđenju a siromašni ne dobijaju za to nikakvu platu, dok u demokratijama siromašni do-bijaju platu a bogataši se uopšte ne kažnjavaju. A kada se spoje oba ta zakona, oni predstavljaju nešto što je zajedničko i jednom i drugom uređenju, nešto što stoji na 1294b sredini između ta dva uređenja i što je, prema tome, svojstveno politeji. To bi bio jedan način spajanja. 3. Drugi se sastoji u tome da se uzme sredina između onoga što propisuje jedno i onoga što propisuje drugo državno uređenje. Na primer, u demokratiji mogu u narodnoj skupštini da učestvuju ljudi koji imaju sasvim mali cenz ili nemaju nikakav, a u oligarhiji samo ljudi s velikim cenzom. Ni jedno ni drugo nije zajedničko obema državama, već je zajednička sredina između oba ta cenza. Treći način je taj kada se uzmu dve ustanove, jedna iz oligarhijskog a druga iz demokratskog zakona. Mislim, naime, ovako: smatra se, na primer, da je biranje organa vlasti kockom demokratski način a biranje glasanjem — oligarhijski, i da pri tome u demokratiji cenz ne igra nikakvu ulogu, a da je u oligarhiji cenz vrlo važan. Prema tome, ako se uzme jedna institucija iz: oligarhije, na primer da se organi vlasti biraju glasanjem, a jedna iz demokratije, na primer da se ne biraju prema cenzu, dobiće se nešto što je svojstveno aristokratiji i politeji. To bi bio, dakle, taj način spajanja. 282. Demokratija i oligarhija su dobro pomešane onda kada se za takvu državu može reći da je i demokratija i oligarhija. Jasno je da je to ono što se podrazumeva pod dobrom mešavinom. A to je istovremeno sredina, jer u njoj se javlja i jedna i druga krajnost. To je slučaj sa Iakedajmonskom državom. 283. Mnogi tvrde da je lakedajmonska država demokratija zato što njeno uređenje ima mnoge demokratske institucije, na primer odgajanje dece, jer se deca bogataša
odgajaju isto onako kao i deca siromaha i vaspitavaju se na takav način na koji bi se mogla vaspitavati i deca siromaha. Ta jednakost nastavlja se i u kasnije doba i kada postanu ljudi, jer se bogataš ni po čemu ne izdvaja od siromaha. Svi imaju istu hranu u sisitijama, a bogataši nose takvo odelo kakvo bi mogao sebi da nabavi i ma koji siromah. Uz to, narod bira jednu od dve najviše vlasti, a u drugoj sam učestvuje, naime geronte bira, a u eforeji učestvuje. Drugi [tvrde da je lakedajmonska država] oligarhija zato što ima mnoge oligarhijske institucije, na primer svi organi vlasti biraju se glasanjem, a nijedan kockom, mali broj ljudi ima vlast nad životom i smrću i nad progonstvom građana, i mnoge druge slične institucije". 284. Politeja, u kojoj su demokratija i oligarhija pomešane kako treba, mora da izgleda istovremeno i kao jedna i kao druga a da ne bude ni jedna ni druga. Ta politeja mora da se održava pomoću sebe same, a ne izvana. Pomoću sebe same, to ne znači da većina onih koji žele da se ona održi treba da budu van nje, jer to može da bude slučaj i kod rđave države, već da uopšte nijedan deo njenog stanovništva ne želi drukčije državno uređenje. Izložili smo, dakle, na koji način treba uređivati poli te ju i ona državna uređenja koja se obično smatraju aristokra-tijama. GLAVA OSMA
1295a i. Ostalo nam je još da [na poslednjem mestu 28] govorimo ο
tiranidi, ne zato da bismo ο njoj govorili više, već da i ona dobije svoje mesto u ovom izlaganju24, pošto smo ipak i nju uvrstili među oblike državnog uređenja. Ο basileji smo raspravljali u prethodnom izlaganju kada smo ispitivali onu basileju koja s najviše prava zaslužuje to ime i kada smo raspravljali da li je korisna za države ili nije, koga i na koji način treba postaviti za kralja i kako treba urediti basileju. 285. Ispitujući basileju izdvojili smo dva vida tiranide zato što se vlast u njima u izvesnom smislu približava kraljevskoj i zato što se obe te vlasti zasnivaju na zakonu. Kod nekih varvarskih naroda biraju se monarsi samodršci, a u davnini su i kod starih Helena postojali neki monarsi te vrste, i njih su nazivali ajsimnetima25. Ova uređenja razlikuju se međusobno, ali su istovremeno i basileje zato što se zasnivaju na zakonu i zato što se podanici od svoje volje potčinjavaju vlasti jednoga čoveka, i tiranide zato što taj čovek vlada kako on hoće, kao gospodar.
286. Treći je vid tiranide onaj koji, izgleda, s najviše prava nosi to ime, budući da odgovara panbasileji [apsolutnoj monarhiji]. Takva monarhija u kojoj monarh nikome ne polaže računa i vlada nad svima, i nad onima koji su mu jednaki i nad onima koji su bolji, imajući u vidu samo svoje interese a ne i interese svojih podanika, mora da bude tiranida. Takva vlast je stoga protivna volji podanika, jer nijedan slobodan čovek ne podnosi takvu vlast od svoje volje. To su svi vidovi tiranide i njeni uzroci. GLAVA DEVETA
287. Koje je državno uređenje najbolje za većinu država i koji je način života najbolji za većinu ljudi, ako ne uzmemo u obzir vrlinu koja stoji iznad običnih ljudi, ni obrazovanje koje zahteva prirodni dar i izuzetno srećne okolnosti, ako nemamo u vidu idealno državno uređenje koje odgovara našim željama, već najbolji život u kome može da uzme udela većina ljudi i najbolje državno uređenje koje može da prihvati većina država? 288. Ona državna uređenja poznata pod imenom aristokratija, ο kojima smo maločas govorili, ili ne odgovaraju uslovima u većini država ili se približavaju takozvanoj politeji. Stoga moramo ο oba ta uređenja, tj. i ο aristokratiji i ο politeji, govoriti kao ο jednom jer se sud ο svima njima zasniva na istim principima. Ako smo u Etici" tačno rekli da je srećan život onaj koji počiva na ničim nesprečavanoj vrlini i da je vrlina sredina [između dve krajnosti], onda najbolji život mora da bude onaj koji se drži sredine, i to takve sredine koju može svako da postigne. 3. Iste ove definicije vrline i zla moraju da važe i za državu i državno uređenje jer je oblik državnog uređenja 1295b u stvari način života države. U svakoj državi postoje tri njena dela: jedni vrlo bogati, drugi vrlo siromašni i treći na sredini između ovih. Pošto smo se složili da je najbolje držati se umerenosti i sredine, jasno je da je najbolje imati srednje imanje, jer se onda čovek najlakše može potčiniti zapovestima razuma. 289. Naprotiv, teško je slediti glas razuma ako je čovek odviše lep ili odveć moćan ili vrlo plemenit ili veoma bogat, ili ako je, nasuprot tome, preterano siromašan, preterano slab ili bez ikakvih počasti. Prvi postaju nasilnici i zločinci velikih razmera, a drugi nevaljalci i sitni zločinci. A nepravde i nastaju zbog nasilja i nevaljalstava. Takvi ljudi ne mogu da pomognu ni savetom ni službom, a država i od jednog i od drugog ima samo štete.
1296a
290. Pored toga, ljudi koji imaju preterano velika imanja, moć, bogatstvo, prijatelje i drugo tome slično, niti hoće niti umeju da se pokoravaju, i tu osobinu stiču u kući još dok su deca, a zbog toga što su oholi i preziru druge, ni u školi se ne navikavaju da se pokoravaju. Naprotiv, oni ljudi koji svega toga uopšte nemaju, veoma su jadni, tako da ne umeju da vladaju već samo da se ropski pokoravaju, dok oni prvi ne umeju da se pokoravaju nijednoj vlasti već samo da vladaju kao gospodari nad svojim robovima. 291. Takva država nije država slobodnih ljudi već robova i gospodara i u njoj jedni zavide drugima, a jedni preziru druge. A to je vrlo daleko od prijateljstva i državne zajednice, jer zajednica počiva na prijateljstvu i ljudi ne žele da idu čak ni istim putem sa svojim neprijateljima. Priroda države zahteva da država bude sastavljena od jednakih i što je moguće sličnijih ljudi, a takvi su najčešće ljudi srednjeg stanja. Stoga najbolju upravu nužno ima ona država čije uređenje odgovara prirodi države. 292. Ta srednja građanska klasa se najlakše održava u državama jer niti oni sami žele tuđe imanje, kao siromasi, niti drugi žele njihovo, kao što siromasi žele imanja bogataša. I zbog toga što niti oni napadaju druge niti drugi njih, oni žive sasvim bezbedno. Stoga je opravdana Fokilidova27 želja: U mnogo čemu srednji najbolje prolaze, želim da u državi budem srednji. 8. Prema tome, jasno je da je najbolja državna zajednica ona koju sačinjavaju građani srednjeg stanja i da dobru upravu mogu da imaju samo takve države u kojima je srednja klasa mnogobrojna i što jača od druge dve, tj. od bogataša i siromaha zajedno, a ako to nije moguće, onda bar od svake pojedinačno. Jer ako srednja klasa stane na jednu ili drugu stranu, ona uspostavlja ravnotežu i sprečava da jedna ili druga protivnička strana odnese prevagu. Stoga je za građane najveća sreća da imaju imanje srednje i dovoljne veličine, jer tamo gde jedni imaju vrlo mnogo a drugi ništa javlja se ili krajnja demokratija ili neumerena oligarhija, ili, zbog nadmoć-nosti i jedne i druge klase, tiranida. Jer tiranida se javlja u krilu neumerene demokratije i oligarhije, a mnogo rede u krilu srednjih klasa i onih koje su bliske jedna drugoj. Zašto je tako, reći ćemo kasnije28 kada budemo govorili ο promenama državnog uređenja. 9. Očigledno je da je najbolje državno uređenje ono
1296b
koje počiva na srednjoj klasi, jer jedino ono nije podložno pobunama. Tamo gde je srednja klasa mnogobrojna, najređe dolazi do pobuna i razdora u državi. Sa istog tog razloga manje pobuna ima u velikim državama jer je tu srednja klasa mnogobrojna, dok se u malim državama svi lako podele na dva dela, tako da ne preostane nimalo srednjih i gotovo svi su ili siromašni ili bogati. Demokratije su zbog srednje klase bezbednije i dugotrajnije, jer je srednja klasa mnogobrojnija u demokratijama nego u oligarhijama i više ljudi ima udela u položajima. I kada bi, da nema srednje klase, siromasi postali brojno nadmoćniji, nastalo bi zlo i država bi brzo propala. 10. Kao dokaz treba smatrati i činjenicu da su najbolji zakonodavci bili iz srednje građanske klase. Solon je pripadao srednjoj klasi, što se vidi iz njegovih pesama, i Likurg, jer nije bio kralj, i Haronda i gotovo većina ostalih. Iz ovoga je jasno i to zašto su države većinom ili demokratije ili oligarhije: zbog toga što je u tim državama često srednji sloj najmanji, uvek preovlađuju jedni ili drugi, bilo oni koji imaju imanja bilo narod i, pošto prevazilaze srednju klasu, uzimaju upravu u svoje ruke, tako da nastaje ili demokratija ili oligarhija. 293. Pored toga, ako se desi da u međusobnim pobunama i borbama naroda i bogataša jedni nadjačaju protivnike, oni neće uspostaviti državno uređenje koje se zasniva na zajedničkim pravima i jednakosti već će, smatrajući svoju prevlast u državi nagradom za pobedu, uspostaviti demokratiju odnosno oligarhiju. Tako su se i oni koji su zadobili prevlast u Heladi držali državnog uređenja u svojoj državi i uspostavljali u državama demokratije odnosno oligarhije nemajući u vidu interese tih država već svoje sopstvene. 294. To su razlozi zbog kojih nikada nije došlo do stvaranja državnog uređenja koje bi počivalo na srednjoj klasi ili je do toga dolazilo retko i u malom broju država. Jedan jedini čovek od onih u čijim je rukama ranije bila vlast odlučio je da da takvo uređenje.29 Danas je, međutim, građanima prešlo u naviku da uopšte i ne teže jednakosti već ili zahtevaju da vladaju, ili, ako su slabiji, podnose vlast drugih. Iz ovoga je jasno koje je državno uređenje najbolje i zašto. 13. A pošto smo utvrdili koje je državno uređenje najbolje, nije teško uvideti koje od ostalih državnih ure-
đenja, jer smo rekli da ima više demokratija i više oligarhija, treba, prema tome da li je bolje ili gore, staviti na prvo, drugo ili treće mesto itd. Bolje mora biti ono uređenje koje je najbliže najboljem, a gore ono koje se jako udaljuje od srednjeg, osim ako se ne sudi prema datim okolnostima. Kada kažem „prema datim okolnostima", mislim na to da je često za neke narode bolje neko drugo uređenje, i to drugo uređenje može za njih da bude i korisnije. GLAVA DESETA
1. U vezi sa ovim što smo rekli treba da raspravimo koji i kakav oblik državnog uređenja koristi kojim i kakvim ljudima. Najpre treba utvrditi ovaj opšti stav koji važi za sva uređenja: onaj deo države koji želi da se to uređenje održi treba da bude jači od onog dela koji to ne želi. Svaka država sastoji se i od kvaliteta i od kvantiteta. Pod kvalitetom podrazumevam slobodu, bogatstvo, obrazovanje, plemenito poreklo, a pod kvalitetom brojnu nadmoćnost. 295. Moguće je da jedan deo od onih delova od kojih se država sastoji raspolaže kvalitetom a drugi kvantitetom, na primer da bude više po broju onih koji nisu plemeniti od onih koji jesu ili da bude više siromaha nego bogataša, ali ipak ne toliko da kvantitet nadoknađuje nedostatak kvaliteta. Stoga treba između te dve stvari uspostaviti srazmeru. Tamo gde je masa siromaha nadmoćnija, prema pomenutoj srazmeri30 tamo postoje prirodni uslovi za demokratiju i, prema tome koji deo naroda preovlađuje, javljaju se pojedine vrste demokratije, na primer, ako preovlađuju zemljoradnici, nastaje ona prva vrsta demokratije, a ako preovlađuju zanatlije i nadničari, nastaje ona poslednja, a na isti način i ostale koje se nalaze između ovih. 296. A tamo gde bogati i ugledni ljudi prevazilaze ostale kvalitetom ali zaostaju po kvantitetu, tamo nastaje oligarhija, i prema stepenu nadmoćnosti oligarhijske klase javljaju se, na isti način, pojedine vrste oligarhije. Međutim, zakonodavac treba uvek da se stara da pridobije srednju klasu za svoje uređenje i, ako donosi oligarhijske zakone, treba da vodi računa ο srednjoj klasi, a ako donosi demokratske zakone, treba da je tim zakonima pridobije. 297. A tamo gde je srednja klasa nadmoćnija bilo od obeju ekstremnih klasa, bilo samo od jedne, tamo može da postoji stabilno državno uređenje. Nema nimalo razloga za strahovanje da će se ikada bogataši i siromasi složiti protiv srednje klase, jer ni
jedni ni drugi neće nikada hteti da budu podložni onim drugima, a ako traže neku državu koja će više voditi računa ο zajedničkim interesima, neće naći nijednu koja bi vodila više računa [od ove, tj. od politeje]. Ni jedni ni drugi ne bi pristali da vladaju naizmenično zbog uzajamnog nepoverenja. U ne-pristrasnog sudiju, međutim, svi imaju poverenja, a takav sudija je srednja klasa. A ukoliko je mešavina klasa savršenija u državi utoliko je država stabilnija. 298. Mnogi od njih koji žele da uspostave aristokratsko državno uređenje veoma greše ne samo u tome što bogatašima daju veća prava već i u tome što varaju narod i zakidaju njegova prava. Vremenom se iz lažnog dobra nužno rađa istinsko zlo, a častoljublje i koristoljublje bogataša više upropašćuje državu nego častoljublje i koristoljublje siromaha. 299. Postoji pet stvari koje su izmišljene da se zavara narod. One se tiču narodne skupštine, funkcija u vlasti, sudova, naoružanja i gimnastičkih vežbanja. S obzirom na narodnu skupštinu, to je odredba po kojoj je svima dopušteno da učestvuju u skupštini, ali samo bogatašima preti kazna ako ne učestvuju ili, ukoliko kazna preti i drugima, ona je za bogataše mnogo veća. S obzirom na funkcije u vlasti, to je sledeća odredba: oni koji imaju viši cenz ne mogu da odbiju te funkcije, dok siromasi mogu. To važi i za sudove: bogataši plaćaju kaznu ako ne učestvuju a siromasi ne, ili, ako je i plaćaju, onda je to neznatna kazna, dok je za bogataše velika, kao što stoji u Harondinim zakonima. 300. U nekim državama svi koji su upisani u spiskove građana imaju pravo da učestvuju u narodnoj skupštini i sudovima, ali ako oni koji su upisani u spiskove građana ne učestvuju u narodnoj skupštini i sudovima, preti im velika kazna. Time se postiže da ljudi izbegavaju da se upišu u spiskove, a zbog toga što nisu upisani nemaju prava da učestvuju u narodnoj skupštini niti u sudovima. Isti su takvi zakoni ο naoružanju i ο gimnastičkim vežba-njima. Siromašnima je dopušteno da ne budu naoružani, dok se bogataši koji nemaju oružje kažnjavaju. I ako siromašni ne vežbaju, ne preti im nikakva kazna, da ne bi, zato što nemaju čega da se boje, učestvovali u vežba-njima, dok je to za bogataše kažnjivo da bi, upravo zbog te kazne, učestvovali u vežbanjima. To su oligarhijske zakonske ujdurme. 301. Ali u demokratijama postoje ujdurme suprotne ovima: siromasi za učešće u narodnoj skupštini i sudovima dobijaju platu, a za bogataše nije određena nikakva kazna. Prema tome, jasno je da, ako hoćemo da mešavina bude
pravedna, treba spojiti obe odredbe i siromasima davati platu, ali i kažnjavati bogataše. Na taj bi način mogli svi da učestvuju u državnoj upravi, dok onakvo upravljanje 1297b državom pripada isključivo jednoj klasi. Upravno telo treba da sačinjavaju samo oni koji nose oružje. Visina cenza ne može se jednostavno odrediti i reći „cenz treba da bude toliki i toliki", već treba ispitati koliki se najveći cenz srne propisati da bi broj onih koji imaju udela u državnoj upravi bio veći od broja onih koji nemaju to pravo, i prema tome utvrditi cenz. Siromasi, i kad nemaju udela u počasnim položajima, žele da imaju mira, ako ih niko ne vređa i ne otima im imanje. 9. Ali to nije lako jer oni koji stoje na čelu države nisu uvek čovekoljubivi ljudi. Uz to, u slučaju rata, siromasi obično nerado idu ako ne dobijaju hranu. Naprotiv, rado idu u rat ako im država daje hranu. U nekim državama se upravno telo ne sastoji samo od onih koji imaju oružje već i od isluženih ratnika. Kod Malijejaca 31 državna uprava bila je u rukama ovih poslednjih, dok su se organi vlasti birali iz redova onih koji su još uvek bili u ratnoj službi. I kod Helena su osnovu prvog državnog uređenja posle basileje činili ratnici, i to, u početku, konjanici, jer je konjica predstavljala glavnu snagu i obezbeđivala nadmoć u ratu. Teško naoružana pešadija bez bojnog poretka od male je koristi, a u staro doba nije bilo tog iskustva i nije se znalo za pravila taktike, tako da je snaga ležala u konjici. Ali kada su države počele da rastu a teško naoružana pešadija da dobija veći značaj, sve veći broj građana je mogao da uzme učešća u državnoj upravi. Stoga su stari nazivali demokratijama one države koje mi danas zovemo politej ama. 10. Stara državna uređenja bila su, prirodno, oligarhijska i kraljevska jer zbog malog broja stanovništva srednja klasa nije bila velika, tako da su ljudi, budući da ih je bilo malo, a njihova vojna organizacija slaba, pre bili skloni da se potčinjavaju. Rekli smo, dakle, zašto ima više oblika državnog uređenja i zašto pored ovih vrsta koje smo pomenuli postoje još i druge [njihove podvrste], jer ima više vrsta demokratija, a isto to važi i za ostala državna uređenja. Rekli smo, takođe, čime se ova uređenja međusobno razlikuju i otkuda to dolazi, kao i to koje je državno uređenje najbolje u najvećem broju slučajeva i koja od ostalih državnih uređenja odgovaraju kojim ljudima.
GLAVA JEDANAESTA
1. Ponovo ćemo, počinjući od odgovarajućeg početka, govoriti ο državnom uređenju uopšte i ο svakom posebno i ο onome što je s tim u vezi. U svakom državnom ure-
đenju postoje tri elementa ο kojima dobar zakonodavac treba da razmišlja i pronađe šta je u tom pogledu korisno za svako pojedino državno uređenje. Ako šu ti elementi u državi dobro uređeni, onda i državno uređenje mora da bude dobro, a razlika između pojedinih državnih uređenja leži, u stvari, u razlici između ovih elemenata. Jedan od tih elemenata obuhvata savetodavnu vlast, koja od-1298a lučuje ο stvarima koje se tiču svih, drugi obuhvata [izvršne] vlasti i pitanje koje vlasti treba da postoje, kakva treba da bude njihova nadležnost, kakav treba da bude način izbora, i treći elemenat obuhvata sudsku vlast. Savetodavna vlast odlučuje ο ratu i miru, ο sklapanju i raskidanju saveza, ο zakonima, ο smrtnoj kazni, progonstvu i konfiskaciji i pred njom organi [izvršne] vlasti polažu račune. 302. Odluke ο svim ovim stvarima moraju da budu poverene ili svim građanima ili samo nekima od njih (na primer, da samo jedan organ vlasti ili više njih odlučuje ο svemu ili da jedni organi odlučuju ο jednim, a drugi ο drugim stvarima), ili da ο izvesnim stvarima odlučuju svi građani, a ο izvesnim opet samo neki od njih. Ako svi odlučuju ο svemu, onda je to demokratski princip jer narod zahteva takvu jednakost. 303. Međutim, postoji više načina da svi odlučuju ο svemu. Jedan je da svi učestvuju u tome naizmenično, kao što je to slučaj u državi Telekla Milećanina38, a ne svi zajedno i istovremeno. I u drugim državnim uređenjima u savetovanjima učestvuju sve vlasti zajedno i svi građani postaju redom po filama i po najmanjim delovi-ma države organi vlasti sve dok se svi ne obrede. Svi se građani sakupljaju samo onda kada treba da donesu zakone, kada treba da rešavaju stvari koje se tiču državnog uređenja i kada treba da saslušaju odluke organa vlasti 304. Drugi je način da svi zajedno осИцсији, ali da se sastaju samo onda kada treba da biraju organe vlasti, da donose zakone, da odlučuju ο ratu i miru i kada organi vlasti treba da im podnesu račune. U ostalim slučajevima pravo savetovanja i odlučivanja imaju za to određeni organi vlasti, koji se biraju glasanjem ili kockom između svih građana. Treći je način da se svi građani sakupljaju kada treba postavljati organe vlasti, kada ti organi treba da polažu račune i kada treba odlučivati ο ratu i savezu. Ostale stvari rešavaju organi vlasti koji su, ukoliko je to moguće, izborni. Jer ima takvih funkcija koje moraju da vrše samo oni koji to znaju. 305. Četvrti je način da svi odlučuju ο svemu u narodnoj skupštini, a da organi vlasti nemaju prava ni ο čemu da odlučuju, već samo prvi da predlažu. To je način na koji se danas upravlja u onoj poslednjoj vrsti demokratije za koju smo rekli da odgovara
133
1298b
dinastičkoj oligarhiji i tiranskoj monarhiji33. Svi ovi načini [da svi odlučuju] su demokratski. 306. Ali ako ο svemu odlučuju samo ljudi iz određene klase, onda je to oligarhijski princip. I tu ima više različitih mogućnosti. Ako se ti određeni ljudi biraju na osnovu umerenijeg cenza, ako ih, zbog toga što je cenz umereno visok, ima više, ako ne menjaju ono što zakon propisuje već se drže toga i ako je svakom ko dostigne određeni cenz omogućeno da uzme udela [u upravljanju državom] onda je takva oligarhija zbog svoje umerenosti bliska politeji. Ako u savetovanju i odlučivanju ne učestvuju svi nego samo izabrani i ako oni vladaju po zakonu, ta je oligarhija slična malopređašnjoj. Ali ako oni koji imaju pravo savetovanja i odlučivanja sami sebe biraju, ako sin dolazi na mesto oca i ako je njihova moć iznad zakona, onda je taj poredak nužno oligarhijski. 307. Ako ο izvesnim stvarima odlučuju svi, na primer ο ratu i miru, ο polaganju računa od strane organa vlasti, a ο ostalim stvarima određeni organi vlasti koji se biraju glasanjem ili kockom, onda je to uređenje aristokratija. A ako ο izvesnim stvarima odlučuju organi izabrani glasanjem a ο izvesnim stvarima organi izabrani kockom (i to ili između svih ili između predloženih kanditata), ili ako i jedni i drugi zajednički odlučuju, onda je takvo uređenje napola aristokratija a napola politeja. Ovo su razlike koje postoje u savetodavnoj vlasti u različitim državnim uređenjima i u svakom državnom uređenju upravlja se prema različitim načelima ο kojima smo već govorili. 308. Za onu demokratiju koja po današnjem shvatanju najviše zaslužuje taj naziv (mislim, naime, na takvu demokratiju u kojoj volja naroda stoji iznad zakona) bilo bi korisno da radi poboljšanja savetodavne vlasti uvede za narodnu skupštinu iste one odredbe koje u oligarhijama važe za sudove (oligarsi, naime, određuju kazne za one koji, po njihovu mišljenju, treba da budu sudije zato da bi ih prinudili da sude, dok demokrati daju siromašnima platu [zato da bi sudili]. Savetovanje i odlučivanje biće uspešniji ako u tome budu učestvovali svi zajedno, narod sa istaknutim uglednim ljudima a ovi sa narodom. Ali bilo bi korisno i da se savetodavci biraju glasanjem ili kockom i to jednak broj iz svih delova [države]. A u slučaju da su demokratski nastrojeni građani brojno mnogo jači od onih koji su za politeju, ne treba svima davati platu već samo tolikom broju ljudi koliko ima i istaknutih građana, a ostale isključiti putem kocke. 309. U oligarhijama bi bilo korisno unapred izabrati nekoliko ljudi iz naroda ili uspostaviti onakve organe vlasti kakvi već postoje u nekim državama i koji se zovu probuli [prethodni savetnici] i
nomofilaci [čuvari zakona] i pred narodnu skupštinu treba iznositi samo ono ο čemu je taj prethodni savet već rešavao. Na taj će način narod učestvovati u savetovanju, ali neće moći ništa da ukida u državnom uređenju. Uz to, narod može da glasa ο tim istim predlozima, ali da ne glasa protiv njih. Najzad, svima se može dati pravo savetovanja, ali da krajnja odluka bude u rukama organa vlasti. 310. Dalje, treba raditi sasvim suprotno onome što se radi u politejama. Narod treba da ima pravo da glasanjem odbaci neki predlog, ali ne treba da ima prava do nešto pozitivno odluči, već tu stvar treba ponovo izneti pred organe vlasti. U politejama se postupa upravo obrnuto: mali broj ljudi ima pravo da nešto odbaci, ali nema prava 1299a da nešto pozitivno reši već se to uvek iznosi pred narod. Toliko ο savetodavnoj i vrhovnoj vlasti u državi. GLAVA DVANAESTA
1. U vezi s pitanjem savetodavne vlasti stoji i pitanje raspodele [izvršnih] vlasti. I ova oblast državnog uređenja pokazuje mnogobrojne razlike s obzirom na to коИко ima tih organa vlasti, koja je njihova nadležnost, koliko je vreme trajanja svake od njih (jer u nekim državama to vreme je ograničeno na šest meseci, u nekim na vreme kraće od šest meseci, u nekima na godinu dana, u nekima na vreme duže od godine dana), i da li vršenje tih vlasti treba da bude doživotno ili dugotrajno, ili ni jedno ni drugo već da jedni te isti ljudi mogu da budu birani više puta, ili da jedan isti čovek ne može da bude biran dva puta već samo jedanput. 311. Zatim, u vezi s postavljanjem organa vlasti [postavlja se pitanje] koga treba birati, ko treba da bira i na koji način. Treba znati izložiti koliko ima mogućih rešenja za sva ova pitanja i primeniti na određeno državno uređenje ono koje mu najviše koristi. Nije lako odrediti ni to šta treba podrazumevati pod organima vlasti, jer su državnoj zajednici potrebni mnogi upravljači i stoga ne treba smatrati organima vlasti sve one koji su [za vršenje izvesnih dužnosti] izabrani glasanjem ili kockom; sveštenike u prvom redu ne treba smatrati organima vlasti, jer su oni nešto sasvim različito od državnih vlasti. Tu ne spadaju ni horezi 34 ni glasnici pa ni poslanici, mada se i oni biraju. 312. Izvesne vlasti su čisto državne i mogu se, s obzirom na jednu određenu delatnost, prostirati ili na sve građane, na primer vlast stratega [vrhovnog vojnog komandanta] nad vojnicima, ili na jedan deo građana, na primer vlast nadzornika žena i dece. Druge su
135
funkcije ekonomske, često se biraju, na primer, kontrolori mera za žitarice. Neke službe su u stvari usluge i za njih se, ukoliko je to moguće, uzimaju robovi. Uopšte uzev, organima vlasti treba u prvom redu smatrati sve one organe kojima je povereno da nešto odluče, reše i narede, a naročito ovo poslednje, jer za organe vlasti je karakteristično da mogu da naređuju. Međutim, to nema tako reći nikakvog značaja u praksi jer nigde ne dolazi do spora samo zbog naziva. Ovo pitanje spada u čisto teorijsko raspravljanje. 313. S obzirom na svaku državu, a naročito s obzirom na male države, moglo bi se postaviti pitanje koje i kolike vlasti su neophodne za egzistenciju države, a koje nisu neophodne ali su korisne da bi država bila dobra. Naime, u velikim državama moguće je i potrebno da jedan organ vlasti vrši samo jednu funkciju. Jer zbog toga što ima mnogo građana mnogi mogu da dobiju funkcije u vlasti, tako da jedan isti čovek može ponovo da dobije istu funkciju tek posle dugog vremenskog razmaka, a drugu samo jednom u životu. Za svaki posao je bolje ako ga obavlja čovek koji se bavi samo tim poslom nego ako ga obavlja čovek koji se bavi mnogim poslovima. 1299b 5. Međutim, u malim državama moraju se mnoge funkcije preneti na malo ljudi, jer zbog malog broja stanovnika nije moguće da mnogi obavljaju funkcije u vlasti. Jer ko će opet njih naslediti u službi? S druge strane, i malim državama su katkad potrebni isti organi vlasti i isti zakoni kao i velikim državama, samo što su velikim državama češće potrebni, dok su malim potrebni tek s vremena na vreme. Stoga nema nikakve smetnje da u malim državama jedan čovek istovremeno obavlja nekoliko službi jer one neće jedna drugoj smetati, a zbog malog broja ljudi neophodno je da isti ljudi vrše po nekoliko službi, što se može uporediti s onim svećnjakom koji istovremeno služi i kao ražanj35. 6. Ako smo, dakle, u stanju da odredimo koliko ima organa vlasti koji su neophodni za svaku državu i koliko ima drugih koji nisu neophodni ali su potrebni, onda, kada se to zna, nije teško spojiti one službe koje se mogu podvesti pod jedan organ vlasti. Mora se, međutim, paziti i na to koji organi vlasti, s obzirom na mesto gde se nalaze, mogu da obavljaju više službi i koje su nadležnosti takve da se mogu svuda, bez obzira na mesto, podvesti pod jednu vrhovnu vlast, na primer, da li svako mesto treba da ima svoga agoranoma36 koji se stara ο redu na agori ili treba da bude jedan agoranom za sva mesta. I da li nadležnosti treba podeliti prema poslu koji se obavlja ili prema lju-
dima na koje se prostire. Mislim, naime, da li jedan čovek treba da se brine ο moralu uopšte ili za žene i decu treba da postoji poseban nadzornik. 7. S obzirom na državno uređenje [postavlja se pitanje] da li u svakom pojedinom državnom uređenju postoje različiti organi vlasti ili ne, na primer da li su u demokratiji, oligarhiji i aristokratiji najvažnije vlasti iste, samo što ih ne obavljaju jednaki ljudi i ljudi koji pripadaju istoj klasi, već ih, u različitim državnim uređenjima obavljaju različiti ljudi, u oligarhijama bogati, u aristokratijama moralni, u demokrati jama slobodni, — ili su i same vlasti u različitim državnim uređenjima različite. Međutim, može se desiti da se vlasti [u različitim državnim uređenjima] u ponečem poklapaju a u ponečem razilaze i da jedna te ista vlast u jednom državnom uređenju ima veliki značaj, a u drugom sasvim mali. 8. Neke vlasti svojstvene su samo pojedinim državnim uređenjima, na primer probuli [prethodno veće]. Ta vlast nije demokratska, dok je veće, naprotiv, demokratska institucija. Mora, naime, postojati nekakva vlast čija će dužnost biti da bdi nad interesima naroda da bi ljudi mo-
137
gli da se bave svojim poslovima. Ako tih probula ima malo, onda je to oligarhijska institucija. A kako je njihov broj nužno mali, onda je ta institucija po svojoj suštini oligarhijska. Tamo gde postoje oba ova organa vlasti, probuli stoje iznad većnika. Institucija veća je, naime, demokratska, institucija probula oligarhijska. 9. U onim državama u kojima narod sam u svojim 1300a skupštinama odlučuje ο svemu moć veća je uništena. Do toga obično dolazi kada u narodu vlada blagostanje ili kada se učesnicima narodne skupštine daje novčana naknada. Jer kada imaju dovoljno slobodnog vremena ljudi se često sastaju i ο svemu rešavaju sami. Nadzornik dece [pajdonom] i žena [ginajkonom] i svaki drugi organ vlasti koji vrši sličnu dužnost predstavljaju aristokratske, a nikako demokratske institucije. Jer kako bi se moglo ženama •siromašnih ljudi zabraniti da se pokazuju van svojih kuća? To nije svojstveno ni oligarhiji, jer žene oligarha žive vrlo raskošno. Ali zasada dosta ο tome. 314. Pokušajmo sada, počinjući od samoga početka, da izložimo sve načine postavljanja organa vlasti. Tri su tačke u kojima mogu da se jave razlike. Kombinacija tih tačaka nužno daje kao rezultat sve moguće slučajeve. Prva od tih triju tačaka jeste: ko postavlja organe vlasti? druga: ko biva postavljen za organe vlasti i, treća: na koji način. Svaka od ovih triju tačaka sadrži tri različite mogućnosti: ili svi građani mogu da postavljaju organe vlasti ili samo neki, ili svi mogu da postanu organi vlasti ili samo ljudi određeni bilo po cenzu, po vrlini ili nekom sličnom merilu, kao što su u Megari37 organi vlasti mogli da postanu samo oni koji su se zajedno vratili iz progonstva i borili protiv demokratije i, najzad, organi vlasti mogu da se biraju glasanjem ili kockom. 315. Negde mogu da se istovremeno jave ove različite mogućnosti, mislim, naime, da u jednoj državi jedne organe vlasti biraju svi, a druge samo određeni ljudi, da se jedni organi vlasti biraju između svih, a drugi samo između određenih ljudi i da se jedni biraju glasanjem a drugi kockom. Za svaku od ovih različitih mogućnosti postoji četiri načina: ili da se svi organi vlasti biraju između svih građana glasanjem, ili da se svi organi biraju između svih građana kockom; i, ako se biraju između svih građana, jedan način je da se biraju redom, po filama, demama i fratrijama, dok se ne izredaju svi građani, a drugi je način da se biraju uvek između svih građana, a moguće je jedne birati na prvi a jedne na drugi način. A ako organe vlasti biraju samo određeni ljudi, biraju ih između svih građana glasanjem ili kockom, ili između određenih građana glasanjem ili između određenih građana kockom ili jedne biraju na ovaj a druge na onaj način, mislim jedne između svih građana glasanjem a druge kockom. Tako dobij amo dvanaest načina s izuzet8*
138
1300b
kom dveju kombinacija.Od svih načina postavljanja organa vlasti dva su demokratska — da se svi organi vlasti biraju između svih građana bilo glasanjem bilo kockom, ili na oba načina, tj. neki organi kockom a drugi glasanjem. Politeji su svojstveni sledeći načini: ako ne biraju sve istovremeno ali biraju između svih građana ili između određenih građana bilo kockom ili glasanjem ili na jedan i na drugi način, ili ako se jedni organi biraju između svih a drugi između određenih građana i na jedan i na drugi način tj. jedni kockom a drugi glasanjem. Ako određeni ljudi biraju organe vlasti između svih građana, i to ili glasanjem ili kockom ili na jedan i na drugi način, tj. jedne glasanjem a druge kockom, onda je to više usmereno prema oligarhiji. 316. Ako se jedni organi vlasti biraju između svih a drugi između određenih građana, i to jedni glasanjem a drugi kockom, onda je taj način svojstven aristokratski usmerenoj politeji. Ako određeni ljudi biraju organe vlasti takođe između određenih ljudi, onda je to čisto oligarhijski način. Oligarhijski je način i to ako određeni ljudi biraju organe vlasti kockom između određenih ljudi (a to se u praksi retko dešava), i kada određeni ljudi biraju između određenih ljudi na oba načina, tj. i glasanjem i kockom. A ako određeni ljudi biraju između svih, onda taj način nije svojstven oligarhiji. Ako svi glasanjem biraju između određenih ljudi, onda je to aristokratski način. Toliko ima načina biranja organa vlasti i tako su ti načini raspoređeni prema državnim uređenjima. Koji način je koristan za svako pojedino državno uređenje i kako treba postavljati organe vlasti, znaćemo kada odredimo nadležnost i prirodu pojedinih organa vlasti. Pod nadležnošću organa vlasti podrazumevamo pravo da jedna vlast odlučuje, na primer ο državnim prihodima, a druga ο odbrani države. Nadležnost vrhovnog vojnog zapoved-nika svakako je različita od nadležnosti onog organa vlasti koji rešava pitanja koja se tiču kupoprodajnih ugovora. GLAVA TRINAESTA
317. Od tri [napred pomenute vrste vlasti] ostaje da govorimo ο sudskoj vlasti. I ovde treba, držeći se istog načela, da vidimo koji su slučajevi mogući. Tri su tačke u kojima se sudovi razlikuju: ko može da bude sudija, koja je nadležnost suda i na koji način se biraju sudije. Kada kažem „ко može da bude sudija", mislim na to da li sudije mogu biti svi ili samo određeni građani. Kada kažem „koja je nadležnost suda", mislim na to koliko ima različitih vrsta sudova, a kada kažem na koji se način biraju sudije, mislim na to da li se biraju glasanjem ili kockom. Da utvrdimo najpre koliko ima vrsta sudova. Postoji osam različitih sudova: jedan koji rešava slučajeve pronevere, utaje ili primanja mita od strane organa vlasti, 8*
139
drugi koji sudi za štetu nanesenu državnoj imovini, treći koji sudi za prestupe protiv državnog uređenja, četvrti koji sudi u sporovima između organa vlasti i privatnih građana povodom izrečenih kazni, peti koji sudi privatne parnice od većeg značaja. Pored ovih sudova postoji sud za ubistva i sud za strance. 318. Ima više vrsta sudova koji sude za ubistva prema tome da li su sudije isti ili su razni, prema tome da li je ubistvo izvršeno hotimično ili nehotice, zatim sudovi koji sude u slučajevima kada je delo dokazano, ali je sporna primena odgovarajućeg zakona; četvrta vrsta sudova za ubistvo rešava sve one optužbe koje se podižu protiv ljudi prognanih zbog ubistva, pri njihovu povratku u zemlju. Takav je u Ateni sud u Freatiju38 39 . Međutim, takvi slučajevi se retko dešavaju čak i u velikim državama. Sudovi za strance su dvojaki: jedni koji rešavaju parnice između samih stranaca i drugi koji rešavaju parnice između stranaca, s jedne, i građana, s druge strane. Pored svih ovih sudova postoje i sudovi za parnice male vrednosti40 kada je u pitanju iznos od jedne do pet drahmi ili nešto malo preko toga. Jer i te parnice se moraju rešavati, ali one ne spadaju u nadležnost velikih sudova. 319. Ali ostavimo po strani ove sudove i one za ubistva i strance i govorimo ο sudovima koji sude za prestupe protiv državnog uređenja. Kada njih ne bi bilo, lako bi dolazilo do pobuna i promena državnog uređenja. I u sudstvu postoje četiri mogućnosti: ili svi moraju da sude ο svim različitim slučajevima koje smo naveli i da se pri
8*
140
tome sudije određuju ili glasanjem ili kockom, ili da svi sude ο svim slučajevima, ali da se jedni biraju glasanjem a drugi kockom, ili da sude ο nekim od tih slučajeva i da se biraju jedni glasanjem a drugi kockom. To su, dakle, 1301a te četiri mogućnosti, a isto toliko ima mogućnosti ako samo jedan deo građana ima prava da sudi. Jer i tu mogu da ο svim slučajevima sude ljudi iz određene klase izabrani glasanjem ili kockom, ili da neki sudovi koji sude ο istim tim slučajevima budu sastavljeni od sudija delom izabranih kockom a delom glasanjem. Ove mogućnosti odgovaraju onima koje smo pomenuli. 4. Uz to, ove mogućnosti mogu da se kombinuju, mislim naime tako da neke slučajeve rešavaju sudije izabrani između svih građana, druge slučajeve sudije izabrani između određenih građana, a treće i jedni i drugi. Na primer, ako su u jednom istom sudu jedne sudije izabrane između svih, druge između određenih građana, i to ako su izabrane ili kockom ili glasanjem ili i na jedan i na drugi način. Rekli smo, dakle, na koliko se načina mogu sastavljati sudovi. Od ovih načina prvi je demokratski, ako svi mogu da budu sudije i da sude ο svemu, drugi je oligarhijski, ako samo ljudi iz određene klase mogu da sude ο svim slučajevima, a ukoliko su jedni sudovi sastavljeni od ljudi izabranih između svih građana a drugi od ljudi izabranih između određene klase, onda je to svojstveno aristokratiji i politeji.
141
KNJIGA PETA GLAVA PRVA
320. Bilo je, dakle, govora gotovo ο svim ostalim temama ο kojima smo nameravali da govorimo.1 Ostaje da, u nastavku onoga što sam rekao, ispitam koji su uzroci promene državnog uređenja, koliko ima tih uzroka i kakve su prirode; dalje, koje okolnosti dovode do propasti svakog pojedinog državnog uređenja i iz kojih u koje oblike uređenja države najčešće prelaze; uz to, koji su načini i mere da se održi državno uređenje uopšte i svako posebno. 321. Najpre treba shvatiti osnovni razlog zašto postoji više oblika državnog uređenja, mada se u svim uređenjima priznaje pravo i jednakost na osnovu određenog rae-rila, ali, kao što sam već rekao2, baš u tome se greši. Demokratija se zasniva na shvatanju da je jednakost u odnosu na bilo koju stvar apsolutna jednakost, pa su ljudi, zato što su svi bili podjednako slobodni smatrali da su svi apsolutno jednaki. Oligarhija se, međutim, zasniva na shvatanju da je nejednakost u odnosu na jednu stvar apsolutna nejednakost, pa su ljudi kojima drugi nisu bili jednaki u imanju smatrali da im ovi ni u čemu nisu jednaki. 322. Stoga prvi, kao jednaki, traže jednako učešće u svemu, a drugi, oslanjajući se na to što im drugi nisu jednaki, teže da zadobiju veći politički uticaj, jer ne biti jednak znači imati više. Svi oblici državnog uređenja zasnivaju se, doduše, na nekakvom pravu, ali ga u praksi pogrešno sprovode. Zbog toga i nastaju pobune jer ni jedna ni druga suparnička strana ne učestvuje u državnoj upravi onako kako ona želi. Oni koji se ističu ličnom
142
vrednošću imali bi najviše prava da se bune, ali oni to najređe čine; jer jedino se za njih, s dovoljno razloga, 1301b može reći da apsolutno prevazilaze druge3. Postoje, međutim, ljudi koji se ističu nad drugima plemenitim poreklom i koji, samo zbog te nejednakosti, smatraju da stoje iznad onih jednakih. Oni misle da vrlina i bogatstvo predaka i njih čini plemenitima. 323. To su uzroci i izvori odakle nastaju pobune. Stoga i prevrati imaju dvojak cilj: u prvom slučaju ustaje se protiv samih principa državnog uređenja kako bi se postojeće državno uređenje zamenilo drugim — na primer demokratija oligarhijom ili oligarhija demokratijom, ili i demokratija i oligarhija politejom i aristokratijom, ili obrnuto; u drugom slučaju ne ide se protiv postojećeg državnog uređenja već se ide za tim da se postojeće državno uređenje, na primer, oligarhija ili demokratija učvrsti, a prevratnici žele da oni sami to učine. 324. Katkad prevrati idu za tim da povećaju ili smanje moć postojećeg uređenja, na primer da u postojećoj oligarhiji povećaju ili smanje moć oligarha, ili da u postojećoj demokratiji povećaju ili smanje ulogu naroda, a to isto važi i za ostale oblike državnog uređenja, bilo da ih prevrati učvršćuju ili slabe. Katkad su prevrati usmereni samo na jedan element državnog uređenja, na to da se uspostavi ili ukine neki organ vlasti. Tako, ima podataka da je Lisandai'* u Sparti pokušao da ukine kraljevstvo, a kralj Pausanija 5 eforat. 325. I u Epidamnu6 bio je promenjen jedan element državnog uređenja i umesto filarha [plemenskih poglavara] uvedeno je veće. Još i danas su oni u čijim je rukama vlast i koji vode državne poslove dužni da se sastanu u skupštini kada to odluči jedan između njih, i to predstavlja ostatak oligarhije u tom državnom uređenju 7. Pobuna uvek nastaje zbog nejednakosti, jer među nejednakima nema mogućnosti za sporazum, a neprekidna kraljevska vlast među jednakima predstavlja nejednakost. Uopšte, bune se oni koji traže jednakost. 326. Ali jednakost može biti dvojaka8: na jednoj strani je jednakost po broju, a na drugoj jednakost po vrednosti. Kad kažem identičnost i jednakost po broju, mislim na jednakost po mnoštvu i po veličini, a kad kažem jednakost po vrednosti, mislim na jednakost po proporciji: na primer, po broju, tri je isto toliko veće od dva koliko dva od jedan, ali, po proporciji, četiri je isto toliko veće od dva koliko i dva od jedan — jer je dva pola od četiri a jedan pola od dva. I mada se ljudi slažu u tome da je apsolutno pravo u stvari pravo po vrednosti, ipak se razilaze u tome što jedni, ako su u odnosu na jednu stvar jednaki, misle da su u svemu jednaki, a drugi, ako su u jednoj stvari nejednaki, misle da su u svemu iznad drugih. 1302a 8. Zbog toga su najčešća dva oblika državnog uređenja demokratija i
143
oligarhija. Plemenitost i vrlina nalaze se samo kod malog broja ljudi, a suprotne osobine pripadaju većini. Jer u jednoj državi nema ni sto plemenitih i valjanih ljudi, a siromašnih i bogatih ima svuda mnogo. Pogrešno je, međutim, a to pokazuju i činjenice, uspostavljati jednakost jednostavno na osnovu jednog od ova dva merila. Naime, ni jedna od takvih država nije stabilna. Uzrok leži u tome što greška u principu mora da dovede do pogrešnog rezultata. Stoga kao merilo za jednakost treba uzeti i broj i vrednost. 9. Ipak je demokratija sigurnija i manje podložna pobunama nego oligarhija. To je zato što u oligarhiji postoje dve vrste borbi, borba među samim oligarsima i borba oligarha protiv naroda. A u demokratiji postoji samo jedna borba, i to je borba protiv oligarhije; borbe unutar demokratije nema, a ukoliko je i ima, ona nema te važnosti. Politeja koja se sastoji od srednje klase 9 bliža je demokratiji nego oligarhiji i ona je najstabilnija od tih državnih uređenja. GLAVA DRUGA
1. Pošto mi želimo da ispitamo odakle nastaju pobune i promene u državnom uređenju, treba najpre jednim opštim pogledom da obuhvatimo njihovo poreklo i uzroke. Moglo bi se reći da ih ima otprilike tri i najpre treba njih izložiti u opštim crtama. Na prvom mestu treba znati ko su ti ljudi koji dižu pobune, na drugom, šta je njihov cilj i na trećem, zbog čega počinju političke smutnje i međusobne borbe. U prvom redu treba pronaći opšti uzrok koji ljude čini sklonima prevratu, a ο tome sam već govorio10. Jedne podstiče na pobunu želja za jednakošću, jer smatraju da imaju manje prava od onih koji su bogati i na položaju, mada su im, kako sami misle, jednaki. Druge podstiče na pobunu želja za nejednakošću i prevlašću, jer smatraju da, iako stoje iznad onih prvih, nemaju veća prava no oni, nego samo jednaka ili čak manja. 327. Neki od ovih zahteva su opravdani, dok drugi nisu. Jer oni koji imaju manje prava bore se da steknu jednakost, a oni koji je već imaju bore se za prevlast. Rekao sam, dakle, kakvi su ti ljudi koji dižu pobune. Ono za šta se bore to su dobit, društveni ugled i položaj, a bore se i zbog onog što je tome suprotno. Jer katkad se bore da sebe ili svoje prijatelje izbave sramote i kazne. 328. Što se tiče uzroka i povoda tih pobuna, koje proizlaze iz raspoloženja i teže ciljevima ο kojima smo govorili, njih ima sedam, ali moguće je nabrojiti i više. Dva od njih su identična sa onima koje sam već pomenuo, mada ne u istom smislu. Ljudi postaju ogorčeni jedni na druge zbog dobiti i zbog položaja i ugleda koji položaj donosi ne zato da bi i sami to stekli, kako sam to maločas rekao, već
144
zato što vide da su drugi to stekli bilo s pravom ili bez prava. Drugi uzroci su: osionost, strah, nadmoć, pot-cenjivanje, nesrazmerno jačanje. Zatim, s druge tačke gledišta, tu spadaju spletke, zanemarivanje, sitni uzroci i razlika u poreklu. 4. Prilično je jasno kakvu snagu imaju osionost i želja za dobiti kako ta dva uzroka dovode do pobuna. Jer kada se ljudi na vlasti osile i dođu do najvećeg političkog uticaja, onda se bore i između sebe i protiv državnog poretka koji im je dao tu moć. A svoju želju za bogaćenjem oni zadovoljavaju na račun pojedinih građana, s jedne, i na račun države, s druge strane. Jasno je, isto tako, kakav značaj ima želja za položajima i kako ona deluje kao uzrok pobune. Jer oni koji nisu na položajima bune se gledajući druge koji imaju te položaje. Pravedno je kada ljudi dobijaju, odnosno ne dobijaju položaje prema svojoj ličnoj vrednosti, ali je nepravedno kada medio nije lična vrednost. Nadmoć takođe izaziva pobune kada jedan čovek, ili više njih, ima veću moć no što mu pripada u skladu sa državnim uređenjem i ustavom. Obično otuda proizlazi monarhija ili vlast jedne dinastije 11. Stoga u nekim državama postoji institucija ostrakizma, na primer u Argu i u Ateni.12 Ipak je bolje starati se od samog početka ο tome da građani ne postanu tako moćni, nego im dopustiti da postanu, pa kasnije primeniti to sredstvo. 329. Strah je uzrok pobune kod onih koji su skrivili, pa se boje kazne i kod onih kojima preti neka nepravda, pa žele pobunom da je spreče. Tako su prvaci na Rodu13 ustali protiv naroda zbog optužbi i kazni koje je narod spremao protiv njih. 330. Preziranje je uzrok pobuna i napada na primer u oligarhijama, kada su u većini oni koji nemaju učešća u državnoj upravi, a svesni su toga da su jači, i u demokrati jama gde bogataši preziru nered i anarhiju. Tako je posle bitke kod Ojnofita 14 demokratija u Tebi propala zbog rđave uprave, a i u Megari 15 zbog nereda i anarhije; isto tako u Sirakusi 16 pre Gelonove tiranide i na Rodu17 pre drugog ustanka. 331. Promene državnog uređenja nastaju i zbog nesrazmernog jačanja [jedne klase]. Jer kao što se telo sastoji od delova i kao što svaki deo treba da se srazmerno razvija da bi se sačuvala simetrija (inače bi telo propalo kada bi veličina jednog stopala iznosila četiri lakta, a ostalog tela samo dva pedlja, ili bi potpuno promenilo vrstu ako bi se razvijalo nesrazmerno ne samo kvantitativno nego i kvalitativno), isto tako se i državno telo sastoji od delova od kojih jedan neprimetno ojača, pove1303a ća se, na primer, broj siromašnih ljudi u demokrati jama i politejama. 1302b
145
332. Neki put je to rezultat slučajnih okolnosti, na primer u Tarantu18, pošto su Japigi pobedili i pobili najistaknutije ljude, demokratija je zamenila politeju; to se desilo nešto posle persijskih ratova. Tako isto su u Argu bili prinuđeni da prime izvestan broj perijeka kada je Lako-nac Kleomen pogubio veliki broj građana za vreme sedmo-dnevnog primirja.18 U Ateni se isto tako smanjio broj istaknutih ljudi kada je, za vreme peloponeskog rata, pešadija pretrpela poraz, pa su oni bili pozvani da se bore. 20 Ovo se dešava i u demokratijama, ali rede. Demokratija može da pređe u oligarhiju, umereniju ili strožu, onda kada se poveća broj bogatih ljudi ili kada posedi postanu veći. 333. Ali do promene državnog uređenja može da dođe i bez pobuna, putem podvala, kao na primer u Heraji 21, gde su zbog toga sa izbora glasanjem prešli na izbor kockom jer su prethodno bili izabirani samo intriganti. I nebudnost može da bude uzrok promene državnog uređenja ako se dopusti da najvažnije položaje zauzmu neprijatelji poretka. Tako se u Oreju22 raspala oligarhija zato što je Herakleodor postao jedan od arhonata i on je oligarhiju zamenio politejom i demokratijom. Katkad do promene dolazi postupno. Kažem postupno, jer često neprimetno dolazi do velikih promena u zakonima, kada se previdi značaj izvesnih sitnica. Tako je u Am-brakiji 23 cenz u početku bio mali i na kraju uopšte prestao da bude uslov za izbor pošto su smatrali da se tako mala suma nimalo ili bar vrlo malo razlikuje od nikakve. 334. I razlika u narodnosti može da bude uzrok pobune dotle dok se ljudi različitih narodnosti potpuno ne stope. Jer država ne postaje od slučajno sakupljenog mnoštva i u slučajnom momentu. Stoga su one države koje su primile nove stanovnike u svoju državnu zajednicu ili su dopustile strancima da se nasele na njenoj teritoriji najčešće poprište pobuna. Tako su Ahajci zajedno s Trojzenjanima osnovali Sibarid24, a zatim su, pošto su postali brojno jači, isterali Trojzenjane. Taj zločin Sibarićani su imali kasnije da okaju. I Sibarićane su proterali oni koji su zajedno s njima osnovali Turij, i to stoga što su Sibarićani postavljali preterane zahteve smatrajući da je teritorija njihova. 335. I protiv Bizantijaea25 su došljaci pripremali zaveru ali su bili otkriveni i, izgubivši bitku, isterani. Antišani su 2e, isto tako, pomoću bitke izbacili izbeglice sa Hija koje su najpre bili primili, dok su Zanklejci"27 primili Samljane i sami bili od njih isterani. I Apolonija na Crnom moru28 postala je poprište nemira zato što je primila nove naseljenike. Sirakušani29 su isto tako imali da 1303b izdrže pobunu i čak bitku zato što su posle okončanja tiranide dali građansko pravo strancima i najamnicima. I Amfipoljani 30 su primili naseljenike iz Halkide koji su ih posle većinom isterali. Kao što smo 146
rekli31, u oligarhijama masa se buni smatrajući da joj se čini nepravda time što nema jednakog učešća u državnoj upravi, mada je jednaka sa onima koji ga imaju, dok se u demokratijama bune ugledni ljudi zbog toga što, iako su iznad drugih, imaju jednaka prava kao i drugi. 12. Katkad pobune izbijaju i zbog položaja državne teritorije, kada ta teritorija nije podesna za jednu jedinstvenu državu. Tako su u Klazomeni32 stanovnici Hita bili u neprijateljstvu s ostrvljanima i Kolofonjani s No-tijcima 33. Ni u Ateni stanovništvo nije bilo jedinstveno, već su stanovnici Pireja bili više demokratski nastrojeni od onih u gradu. Kao što u ratu prelazak preko rovova, pa ma kako mali bili, može da rasturi falange, tako u državi svaka razlika može da dovede do rascepa. Možda je najveća razlika ona između vrline i nevaljalstva, zatim ona između bogatstva i siromaštva. Naravno, uvek je jedna razlika značajnija od druge i jedna od njih je i ova koju smo pomenuli. GLAVA TREĆA
336. Pobune nastaju zbog sitnih povoda, ali ciljevi nisu mali nego, naprotiv, veliki. I mali povodi mogu da postanu vrlo značajni kada se tiču vlastodržaca, kao što se u davna vremena desilo u Sirakusi34. Tu se državno uređenje рго-menilo zato što su se dva mladića na položajima posvađala, a uzrok svađe bila je ljubav. Kada je jedan od njih otputovao, njegov kolega je uspeo da pridobije njegovog ljubavnika i onaj, naljutivši se zbog toga, nagovori ženu ovoga da dođe k njemu. I pošto su i jedan i drugi pridobili za sebe pojedine vlastodršce, prouzrokovali su opštu pobunu. 337. Zato treba paziti da do takvih svađa ne dođe i od samog početka stišavati svađe među ljudima na vlasti. Jer pogreška nastaje u početku, a početak je, kako kaže poslovica, polovina svega.35 Stoga i mala greška načinjena u početku dobija značaj srazmeran događajima koji uslede. Uopšte uzev, ugledni ljudi uvlače u svoje svađe celu državu. To se dogodilo posle persijskih ratova u Hestijaji 30: dva brata su se posvađala oko deobe očevine; siromašniji, zato što ga drugi brat nije obavestio ο imanju i blagu koje je otac pronašao, privuče na svoju stranu narod, a drugi brat, koji je imao veliko imanje, pridobije bogataše. 3. I u Delfima47 je jedna svađa prilikom svadbe po1304a stala povod za kasnije nemire. Jedan mladić, idući po nevestu, protumačio je jedan slučaj kao rđav predznak i vrati se natrag ne oženivši se njome. Uvređeni roditelji sakriju neke svete predmete kod njega dok je on prinosio žrtvu i zatim ga pogube kao svetotata. U Mitileni je isto tako svađa nastala povodom nekih naslednica postala povod za mnoge nevolje i za rat protiv Atenjana u kome je Pahet38 zauzeo grad Mitilenu. Jedan bogati građanin po 147
imenu Timofan ostavio je za sobom dve kćeri, a Dok-sandar, koji nije mogao da ih dobije za svoje sinove, digne pobunu i pridobije za sebe Atenjane čiji je proksen bio. 338. I u Fokidi39 je jedna svađa oko nasledstva između Mnaseje, Mnesonova oca i Eutikrata, Onomarhova sina postala Fokiđanima povod za sveti rat. U Epidamnu 40 je takođe došlo do promene državnog uređenja zbog jedne bračne afere: jedan građanin zaruči svoju kćer za mladića čiji ga otac osudi da plati globu. Uvređen zbog toga, on podbuni sve one koji nisu imah građansko pravo. 339. Katkad jedan organ vlasti ili jedna grupa građana mogu da prouzrokuju promenu državnog uređenja u pravcu oligarhije, demokratije ili poUteje time što steknu slavu ili moć. Tako je Areopaško veće41 koje je za vreme persijskih ratova došlo do velikog ugleda, učinilo državno uređenje strožim. S druge strane, kada su mornari, ljudi iz naroda, odneli pobedu kod Salamine 42 i tom nadmoć-nošću na moru doneli Ateni vodstvo, demokratija je ojačala. Isto tako su u Argu najistaknutiji građani, došavši do velikog ugleda posle bitke kod Mantineje43, pokušali da ukinu demokratiju. 340. I u Sirakusi je narod, odnevši pobedu u ratu protiv Atenjana44, zamenio politeju demokratijom. U Hal-kidi je narod ubivši tiranina Foksa45 zajedno sa prvacima odmah uveo politeju. U Ambrakiji je, isto tako, narod proterao Perijandra 46 i zaverenike i uzeo vlast u državi. 341. Ne treba gubiti iz vida da su izazivači pobuna po pravilu oni koji učine državu moćnom, bilo da su to pojedinci, vlasti, file, jedan deo naroda ili masa. Jer ili se bune oni koji im za vide na ugledu i položajima ili oni sami, poneseni uspehom, ne žele da ostanu jednaki sa ostalima. Do promene državnog uređenja dovodi i međusobna jednakost snaga kod dveju protivničkih klasa u državi, na primer jednakost snaga bogataša i naroda, i to 1304b onda kada srednje klase ili uopšte nema ili je sasvim malobrojna. Ali ako je jedna od ovih klasa očigledno daleko nadmoćnija, ostali ne žele da rizikuju. Eto zato ljudi koji se odlikuju ličnom vrednošću i vrlinom ne izazivaju pobune, jer su u poređenju s većinom malobrojni. To su počeci i uzroci pobuna koji važe za sve oblike državnih uređenja uopšte. 8. Promene državnog uređenja izvode se ili pomoću sile ili pomoću obmanjivanja, sila se primenjuje ili odmah od početka ili kasnije, a obmanjivanje se izvodi na dva načina: prvi je kada se građani obmanjivanjem pridobiju za promenu državnog uređenja i kasnije se silom ugušuje njihov otpor. Tako je Veće četiri stotine 47 prevarilo narod uveravajući ga da će persijski car dati novac za rat protiv Lakedajmonjana, a kada im je ta laž pošla za rukom, pokušali su da uzmu vlast u državi za
148
sebe. Drugi je način kada se od početka pristupi ubeđivanju i kada se vlast zadrži uz saglasnost građana koji su dopustili da budu ubeđeni. To su, dakle, opšti uzroci koji dovode do promena svih oblika državnih uređenja. GLAVA ČETVRTA
342. Sada treba da ispitamo i odredimo koji od ovih uzroka nastaje u svakom pojedinom obliku državnog uređenja. Demokratije propadaju najčešće zbog bezobzirnosti demagoga48. S jedne strane, potajno klevetama primoravaju bogataše da se udružuju jer zajednički strah udružuje i najveće neprijatelje, a s druge strane, javno huškaju narod protiv njih. Iz mnogih primera se vidi da se upravo tako dogodilo. 343. I na Kosu49 je demokratija propala zbog toga što su demagozi bili rđavi pa su se ugledni ljudi udružili i pobunili protiv nje. Isto to se desilo na Rodu50, gde su demagozi, koji su raspolagali fondom određenim za plate, sprečili da se trijerarsima isplate njihova potraživanja. I ovi su, zbog sudskog procesa, koji je protiv njih bio poveden, bili primorani da dignu pobunu i da sruše demokratiju. I u Herakleji 51 su demagozi doveli demokratiju do propasti ubrzo posle kolonizacije. Njihovo nepravedno postupanje primoralo je ugledne ljude da napuste grad, a zatim su se kao izgnanici sakupili, vratili natrag i oborili demokratiju. 344. Na isti način je došlo do pada demokratije i u Megari 52. Tu su demagozi proterivali mnoge istaknute ljude da bi mogli da konfiskuju njihova imanja, dotle dok se nije sakupilo dovoljno izgnanika koji su se vratili, pobedili u bici narod i uspostavili oligarhiju. Isto to dogo1305a dilo se u Kimi53 s demokratijom koju je oborio Trasimah. A posmatranje prevrata u ostalim demokratijama pokazuje da se oni gotovo uvek dešavaju na ovaj način. Jedni od demagoga, želeći da se umile narodu, podstiču istaknute ljude na pobunu nepravednim postupanjem prema njima, zahtevajući ponovnu podelu njihovog imanja i opterećujući ih lejturgijama 54. Drugi pribegavaju klevetama da bi mogli da konfiskuju imanja bogataša. 345. U staro doba kada je jedan isti čovek bio i narodni vod i vojskovođ, državno uređenje se menjalo u tiranidu. Jer tirani u staro doba većinom su postajali od narodnih vođa. A razlog zašto se to tada dešavalo a danas se ne dešava leži u tome što su tada narodni vođi proizlazili iz vojničkog staleža i nisu bili vični beseđenju, a danas, zahvaljujući napretku retorike, narodni vođi postaju oni koji umeju dobro da govore, ali zbog nedostatka vojničkog znanja i iskustva ne pokušavaju da uzurpiraju vlast, a ako gde i pokušaju, obično je to kratka veka. 346. Još jedan razlog što su nekada tiranide bile češće nego
149
danas je taj što je velika vlast bila koncentrisana u rukama [pojedinih] organa vlasti, kao na primer, u Miletu u rukama pritaneje 55; pritan je, naime, odlučivao ο mnogim i vrlo važnim stvarima. Razlog više bio je i taj što države tada nisu bile velike i što je narod na selu bio zauzet svojim poslovima, pa su narodni vođi, čim su stekli vojničko iskustvo, proglasili sebe tiranima. Svi oni mogli su da postignu taj cilj zato što su imali poverenje naroda, a to poverenje se zasnivalo na neprijateljstvu prema bogatašima. Tako je Pejsistrat u Ateni podigao ustanak protiv ravničara58, a Teagen57 je u Megari poklao stada, koja su pripadala bogatašima, zatekavši ih kako pasu kraj reke. I Dionisije58 je uspeo da se proglasi tiraninom zahvaljujući optužbi protiv Dafnaja i bogataša. Narod mu je, zbog njegove mržnje prema bogatašima, poklonio poverenje i smatrao ga svojim prijateljem. 347. Katkad novi oblik demokratije zamenjuje stari. Jer tamo gde su organi vlasti izborni a ne određuju se prema cenzu, i gde ih narod bira, oni koji žude za vlašću postaju demagozi i ulažu sve svoje napore da narodu pribave apsolutnu vlast, čak veću no što je imaju zakoni59. Da bi se ovo izbeglo ili bar svelo na najmanju meru, organe vlasti treba da biraju file, a ne ceo narod. To su otprilike svi uzroci koji izazivaju obaranje demokratija.
150
GLAVA PETA
1. U oligarhijama dolazi do prevrata na dva načina koji naročito padaju u oči. Jedan je ako vlastodršci ugnjetavaju narod; tada je dobrodošao svaki vođ, pogotovu ako je i sam jedan od oligarha, kao Ligdamid na Naksu60, koji se kasnije proglasio tiraninom. 1305b 2. Ali i drugi uzroci pobune mogu da budu veoma različiti. Kada je vlast pristupačna vrlo malom broju ljudi, onda sami bogataši, koji nemaju učešća u vlasti, obaraju oligarhiju. To se desilo, na primer, u Masaliji 61 u Istru62, Herakleji63 i u drugim državama. Oni koji su bili isključeni iz vlasti bunili su se sve dok nisu postigli da najpre starija a kasnije i mlađa braća mogu istovremeno da učestvuju u vlasti. U nekim državama otac i sin ne mogu istovremeno da učestvuju u vlasti, a u drugim državama to nije dopušteno starijem i mlađem bratu. I u Masaliji se oligarhija približila politeji, u Istru najzad prešla u demokratiju, a u Herakleji vlast je prešla s malog broja ljudi na šest stotina. 348. I u Knidu64 je došlo do promene oligarhijskog uređenja zato što su se sami prvaci međusobno posvađali jer je samo mali broj mogao da učestvuje u vlasti i, kao što sam rekao, zato što otac i sin nisu mogU istovremeno da učestvuju u vlasti a ni braća, ako ih je bilo više, već samo najstariji. Narod, međutim, napadne zavađene prvake i, izabravši sebi za vođa jednog između njih, uzme vlast u svoje ruke jer oni koji se svađaju uvek su slabi. 349. I u Eritri65 je narod, u staro doba, za vreme oligarhije Basilida, promenio državno uređenje, nezadovoljan što mora da se povinuje vlasti malog broja ljudi, mada su oni inače dobro upravljali državom. Katkad oligarhije doživljavaju unutrašnje potrese kada sami oligarsi, zbog surevnjivosti, postupaju kao demagozi. 350. Postoje dve vrste demagogije: jedna je demagogija među samim oligarsima, jer demagog se može biti i među malim brojem ljudi; na primer, u Ateni su Harikle 66 i njegove pristalice došle do većeg uticaja zadobivši demagoškim metodima Tridesetoricu67, isto tako su Frinihove6" pristalice zadobile Veće četiri stotine. Druga je vrsta demagogije kada oligarsi pridobiju narod demagoškim metodima kao što su se, na primer, u Larisi 69 »čuvari građana« starali da zadobiju narod jer ih je narod birao. Ta vrsta demagogije javlja se i u svim onim oligarhijama u kojima izbor organa vlasti ne vrši klasa iz koje oni potiču i, mada su funkcije u vlasti uslovljene velikim cenzom i članstvom u oligarhijskim udruženjima, ipak je izbor u rukama vojske [hoplita] i naroda. Takav je slučaj bio u Abidu70 i u drugim državama gde sudovi nisu sastavljeni od pripadnika vladajuće klase i gde sami
151
9 Politika
oli-garsi, starajući se da demagoškim metodima utiču na presudu, dovode do promene državnog uređenja. To se desilo i u Herakleji na Pontu71. 6. Uz to, kada pojedini oligarsi žele da vlast u oligarhiji koncentrišu u rukama još manjeg broja ljudi, oni među njima koji traže jednakost prinuđeni su da pozovu narod u pomoć. Do promene oligarhija dolazi i u slučaju kada oligarsi potroše svoja imanja živeći raskošnim životom. Takvi ljudi žele prevrat ili sami teže tiranidi ili je 130Са pripremaju drugom. Tako je Hiparin 72 u Sirakusi pripremio tiranidu Dionisiju; isto tako je u Amfipolju 73 čovek po imenu Kleotim poveo halkidske naseljenike i, kada su došli, podstakao ih je na pobunu protiv bogataša. I u Ajgini je onaj što je rovario protiv Hareta 74 pokušao da promeni državno uređenje iz istog tog razloga. 351. Ovi [osiromašeni oligarsi] katkad pokušavaju prevrat, a katkad kradu državnu imovinu pa onda protiv njih ustaju ili sami oligarsi ili oni koji se bore protiv takvih kradljivaca, kao što se dogodilo u Apoloniji na Pontu75. Ali kada su oligarsi međusobno složni, onda oligarhija ne može lako da propadne sama od sebe 76. Dokaz za to je uređenje u Farsalu 77. Tamo mali broj ljudi upravlja velikim brojem zahvaljujući tome što su u dobrim međusobnim odnosima. 352. Do propasti oligarhije dolazi i onda kada se u krilu jedne oligarhije stvara druga, tj. kada se upravno telo sastoji od malog broja ljudi pa svi oligarsi ne mogu da učestvuju u vladi. To se jednom dogodilo u Elidi78. Tu je državom upravljao mali broj stranaca kojih je uvek bilo malo zbog toga što su imali doživotne položaje a broj im je bio ograničen na devedeset; njihov izbor bio je opet u rukama vladajuće klase i ličio je na izbor geronata u Lakedajmonu. 353. Do promene oligarhija dolazi i u ratu i u miru. U ratu stoga što su oligarsi, zbog nepoverenja prema narodu, prinuđeni da uzimaju najamnike, jer često onaj kome je poverena vojna komanda postaje tiranin kao, na primer, Timofan u Korintu79; a ako se komanda nad najamnicima poverava nekolicini, onda oni obrazuju za sebe jednu drugu, užu oligarhiju. Katkad oligarsi, bojeći se ovakvih posledica, daju narodu izvesna politička prava zato što su prinuđeni da se njime koriste. A u miru dolazi do promene oligarhije zbog toga što se oligarsi, nemajući poverenja jedni u druge, stavljaju pod zaštitu najamnika i jednog neutralnog arhonta posrednika, koji ponekad postane gospodar i jednih i drugih, kao što se dogodilo u Larisi sa Simonom za vlade Aleuada 80 i u Abidu81 za vreme hetajreja od kojih je jedna bila Ifijadova. 10. Pobune nastaju zbog toga što oligarsi potiskuju jedni druge, a i zbog bračnih afera i zbog sudskih pro-
152
cesa. Već sam pomenuo82 te slučajeve kada su uzrok bile bračne afere. I u Eretriji83 je Dijagora oborio oligarhiju vitezova jer mu je bila učinjena nepravda u vezi s brakom. U Herakleji84 je jedna sudska odluka protiv Eutieona 1306b bila uzrok pobune a u Tebi kazna zbog preljube izrečena Arhiji, koja je doduše bila pravedna, ali je izvršena na buntovnički način. Njihovi neprijatelji su bili toliko kivni na njih da su ih vezali u jaram na samoj agori. 354. Mnoge oligarhije oborili su neki od rukovodilaca nezadovoljni zbog preterano despotske vlasti u njima. Tako su propale origarhije na Knidu i Hiju85. Katkad slučajno dolazi do promene politeja i oligarhija u kojima se položaj većnika, sudije i drugi dobijaju na osnovu cenza. Jer cenz je u prvo vreme i prema tadašnjim prilikama određen tako da u oligarhiji manjina učestvuje u vlasti, a u politeji srednja klasa. Međutim, kada mir ili neka druga srećna okolnost donesu napredak, često se dešava da jedno te isto imanje dostigne vrednost mnogo većeg cenza, tako da svi građani dobiju pravo učešća u svim položajima. Tada do promene dolazi ili postepeno i neprimetno, ili naglo. 355. Takvi uzroci, dakle, dovode do promena i pobuna u oligarhijama. Uopšte uzev, i demokratije i oligarhije katkad ne prelaze u suprotna državna uređenja već u uređenja iste vrste: na primer, iz demokratija i oligarhija u kojima zakon ima vlast prelaze u apsolutne demokratije i apsolutne oligarhije, u kojima narod odnosno manjina ima svu vlast. GLAVA ŠESTA
356. U aristokratijama pobune nastaju, s jedne strane, zbog toga što samo mali broj ljudi zauzima položaje koji donose počasti, a to, kao što smo rekli 80, izaziva potrese i u oligarhijama jer je i aristokratija u izvesnom smislu oligarhija: i u jednoj i u drugoj vlast je u rukama malog broja ljudi, pa upravo zbog toga izgleda da je i aristokratija oligarhija, iako oni nisu malobrojni na osnovu istog merila. Do promene državnog uređenja u aristokratiji nužno dolazi najčešće onda kada postoji veći broj ljudi koji smatraju da su jednaki drugima po vrlini, na primer takozvane Partenije 87 u Lakedajmonu, jer su njihovi očevi bili ravnopravni građani. Njihova zavera bila je otkrivena i oni poslani u Tarent kao kolonisti. 357. Promena nastaje i onda kada ljude od značaja, koji po vrlini ne zaostaju ni za kim, uvrede oni koji su na većem položaju, kao što su kraljevi uvredili Lisandra 88; ili kada neki odvažan čovek ne može da dođe do položaja, kao na primer Kinadon 89, koji je, za vlade Agesilaja, podigao ustanak protiv Spartanaca; ili kada su
153
9 Politika
1307a
154
jedni građani odveć siromašni a drugi odveć bogati, a to je najčešće posledica ratova; to se desilo i u Lakedajmonu za vreme mesenskih ratova, a to se vidi i iz Tirtajeve pesme pod naslovom Eunomija90. Naime, neki ljudi koje je rat upropastio zahtevali su novu podelu zemlje. Do promene dolazi i ako je neko ko je već moćan u stanju da postane još moćniji i da sam vlada, kao što je u Lakedajmonu bio Pausanija91, glavnokomandujući za vreme persijskih ratova, a u Karhedonu Anon92. 358. Do obaranja politeja i aristokratija dolazi najčešće stoga što sama država gazi načelo pravde. Uzrok leži u tome što u politeji demokratski i oligarhijski elementi nisu dobro raspoređeni, dok u aristokratiji nisu dobro raspoređeni ljudi od vrednosti, narod i oligarsi, a naročito ova dva poslednja elementa. Mislim, naime, na demokratski i oligarhijski element, jer i politeje i većina takozvanih aristokratija pokušavaju da slože ova dva elementa. 359. Time se aristokratije i razlikuju od takozvanih politeja i zbog toga su politeje postojanije od aristokratija. One koje više naginju oligarhiji zovu se aristokratije, a one koje više naginju demokratiji politeje. Politeje su dugotrajnije od aristokratija stoga što većina tu ima veću moć, a ljudi više vole uređenje koje im daje jednakost. S druge strane, bogataši, ako im država da prevlast, postaju osioni i žele da povećaju svoju moć. 360. Uopšte uzev, svako državno uređenje se menja u pravcu onog prema kome je usmereno kada ojača jedan od ta dva elementa; tako politeja prelazi u demokratiju a aristokratija u oligarhiju, ili obrnuto — aristokratija u demokratiju (jer siromašniji, zato što im se čini nepravda, vuku državu u suprotno državno uređenje), a politeje u oligarhiju (jer je postojano samo ono državno uređenje u kome se jednakost daje prema ličnoj vrednosti i u kome svako ima ono što mu pripada). 361. Ovo ο čemu smo govorili dogodilo se u Turiju 9*. Jedan razlog je bio taj što je cenz, prema kome su se dobijale funkcije u vlasti i koji je bio vrlo visok, bio smanjen i time broj funkcija povećan, a drugi, što su istaknuti građani protivzakonito prisvojili svu zemlju jer je državno uređenje bilo više oligarhijsko, tako da su mogli da se bogate. Međutim narod, prekaljen u ratu, postao je jači od vojnog garnizona i borba je trajala sve dok nisu uzeli zemlju od onih koji su je imali previše. 362. Istaknuti ljudi dolaze do veće moći i zbog toga što su sve aristokratske države u izvesnom smislu oligarhije; tako i u Lakedajmonu94 imanje prelazi u ruke sve manjeg broja ljudi, i tu istaknuti ljudi imaju više mogućnosti da rade što god hoće i da sklapaju rodbinske veze prema svom nahođenju. Zato je i propala lokranska država95 što su se orodili s Dionisijem. To se, međutim, ne bi moglo dogoditi ni u demokratiji ni u dobro uređenoj
1307b
155
aristokratiji. Do promene aristokratskog državnog uređenja dolazi najčešće neprimetno, postepenim raspadanjem; to je ono što sam već rekao96 u prethodnim opštim izlaganjima ο svim oblicima državnog uređenja da i neznatna stvar može da izazove promenu državnog uređenja. Jer čim se dopusti jedna sitna promena u ustavu, onda postaje lakše da se postepeno izmeni i neka važnija stvar dok se najzad ne promeni ceo poredak. 8. To se dogodilo s državnim uređenjem u Turiju. Tamo je postojao zakon da se komandant vojske može biti samo tokom pet godina; međutim, neki mladi ljudi, vični ratovanju i omiljeni kod većeg dela vojske, ne obazirući se na državne rukovodioce i smatrajući da će lako
9 Politika
doći do vlasti, pokušali su najpre da ukinu ovaj zakon, tako da mogu da budu komandanti vojske na neograničeno vreme, jer su videli da je narod spreman da glasa za njih. A oni ljudi na vlasti koji su bili za to nadležni, takozvani savetnici, pokušali su najpre da se usprotive, a zatim su popustili smatrajući da će, kada promene taj zakon, ostaviti državu na miru. Kasnije, kada su ovi hteli da unesu i druge izmene, vlasti su htele da to spreče, ali više nisu bile u stanju ništa da učine i ceo državni poredak došao je pod kontrolu tih ljudi koji su i počeli da uvode novine. 9. Sva državna uređenja propadaju ili zbog unutrašnjih ili zbog spoljašnjh razloga. Zbog spoljašnjih uzroka jedna država propada onda kada se neka država sa suprotnim državnim uređenjem nalazi u njenoj blizini ili ako je jača od nje bez obzira na udaljenost. To se dogodilo kod Atenjana i Lakedajmonjana97. Atenjani su svuda rušili oligarhije, a Lakedajmonjani demokratije. Toliko ο uzrocima zbog kojih nastaju pobune i promene državnog uređenja. GLAVA SEDMA
363. Ostaje da govorimo ο merama pomoću kojih se državno uređenje može očuvati. Pre svega, jasno je da ako znamo uzroke koji dovode do propasti državnog uređenja, onda znamo i mere pomoću kojih se mogu sačuvati. Suprotno se ostvaruje suprotnim, a propadanje je suprotnost očuvanju. 364. TJ dobro uređenim državama treba, kao i inače, paziti da se ništa ne čini protiv zakona, a naročito treba izbegavati male izmene; jer kada se protivzakonitost polako uvlači ostaje neprimećena, kao što mali izdaci koji se često ponavljaju upropašćuju imanja i ostaju neprimeće-ni zato što se ne izdaju odjednom. Ti sitni izdaci i sitne promene obmanjuju misao kao sofistički sud: ako je svaki pojedini deo mali, onda je i celina mala. To je delimično tačno, a delimično nije. Jer celina i sve nije malo, već se sastoji od malih delova. Treba, dakle, obratiti naročitu pažnju na početak a, zatim, ne treba verovati sofizmima 1308a izmišljenim za narod, jer činjenice dokazuju suprotno, a već sam ranije rekao98 šta podrazumevam pod sofistič-kim ujdurmama u odnosu na državno uređenje. 365. Ali mi vidimo da se održavaju ne samo aristokra-tije već i oligarhije, i to ne zbog toga što su ta uređenja postojana, već zato što ljudi, koji se nalaze na vlasti, mudro postupaju i sa onima koji se nalaze
156
van državne uprave i sa onima koji imaju u njoj učešća. To postižu time što ne čine nepravdu onima koji nemaju učešća u upravljanju državom i što onima među njima koji su sposobni da upravljaju dopuštaju učešće u upravljanju državom; zatim time što ne vređaju častoljubive ljude i što ne nanose štete imovinskim interesima mase; s druge strane, njihov međusobni odnos i njihov odnos prema građanima koji imaju učešća u upravljanju državom je potpuno demokratski. Jer ona jednakost koju demokrati traže za masu ne samo da je pravedna nego je i korisna kada su u pitanju jednaki. 366. Stoga su korisne mnoge demokratske zakonske odredbe ako ima više ljudi koji imaju učešća u upravljanju državom, na primer odredba po kojoj je dužina trajanja vlasti ograničena na šest meseci, da bi svi jednaki građani mogli da uzmu učešća u vlasti. Jer zajednica jednakih građana slična je narodnoj zajednici, i zato se i među njima, kao što smo već rekli", pojavljuju demagozi. Na taj pomenuti način smanjuje se mogućnost da oligarhije i aristokratije potpadaju pod vlast još manjeg broja ljudi, jer oni koji su na vlasti kratko vreme ne mogu tako lako da zloupotrebe vlast kao i oni koji su dugo vremena na vlasti. Zbog toga dolazi do pojave tiranida u oligarhijama i demokratijama, jer i u oligarhijama i u demokratijama tiranidi teže ili najmoćniji i najuticajniji građani, a to su u demokratiji demagozi a u oligarhiji članovi najmoćnijih oligarhijskih porodica, ili oni koji dugo vremena imaju najvišu vlast. 367. A države se mogu sačuvati ne samo time što su daleko od opasnosti da budu uništene nego katkad upravo time što im je ta opasnost blizu, jer strah povećava brigu ο državi. Stoga oni kojima je poverena država treba da [kod građana] izazivaju strah i da ono što je daleko predstavljaju kao blisko da bi građani čuvali državu i neprekidno bdeli nad njom kao noćna straža. Uz to treba nastojati da se zakonskim merama izbegnu svađe i pobune prvaka i da se oni koji nisu uvučeni u svađu spreče da i sami uzmu u njoj učešća, jer dužnost je državnika a ne bilo koga građanina da upozna zlo u njegovu početku. 6. Da bi se sprečila promena državnog uređenja koja, u oligarhiji i politeji, nastaje zbog cenza, kada prihodi porastu a visina poreza ostane ista, preporučljivo je revidirati poreze na novostečena bogatstva poredeći ih s ranijim stanjem, i to jednom godišnje u onim državama u kojima se porez razrezuje svake godine, odnosno jednom 1308b u tri ili pet godina u većim državama. I ako su prihodi mnogo puta veći ili manji no što su bili u vreme kada je poreza bila osnova za dobijanje građanskih prava, treba, na osnovu zakona, povećavati odnosno smanjivati poreze, i to, ako su prihodi porasli, porez treba povisiti srazmerno povećanju prihoda, a ako su se smanjili, treba ga sniziti i smanjiti.
157
368. Ako se u oligarhijama i politejama ne preduzme ova mera, onda dolazi ili do promene politeje u demokratiju a oligarhije u politeju ili demokratiju, ili do promene politeje u oligarhiju a oligarhije u još užu oligarhiju. A jedna zajednička mera i za demokratiju i za oligarhiju jeste: ne dopustiti da iko postane nesrazmerno moćan; naprotiv, bolje je nastojati da položaji budu mali i da dugo traju nego da odmah budu visoki, jer položaji kvare ljude i nije svaki čovek u stanju da podnosi sreću; a ako nije tako, ne treba položaje date odjednom oduzimati odjednom, već postepeno. I naročito treba nastojati da se zakonima uredi da niko ne postane odveć moćan ni zbog prijatelja ni zbog novca; a ako nije moguće [to sprečiti], treba im omogućiti da dođu do izražaja u inostranstvu. 369. S druge strane, pošto novine mogu da se uvode i u privatan život, treba postaviti neku vlast da nadgleda one čiji je način života štetan po državu, u demokratiji po demokratiju, u oligarhiji po oligarhiju, a isto to važi i za ostala državna uređenja. Sa istih tih razloga ne treba dopustiti da jedna klasa u državi postane preterano moćna. Da bi se to sprečilo, treba uvek poveravati vlast i vođenje poslova klasama čiji su interesi suprotni, a pod tim pod-razumevam plemenite ljude nasuprot masi i siromahe nasuprot bogatašima. I treba nastojati ili da se masa siromašnih pomeša s bogatima ili da se ojača srednja klasa, jer to sprečava pobune zbog nejednakosti. 370. A najvažnije je da se u svakom državnom uređenju .pomoću zakona i drugih mera udesi tako da vršenje vlasti ne donosi nikakvu materijalnu korist. Toga se naročito treba čuvati u oligarhijskim državama. Masa nije toliko nezadovoljna ako je isključena iz vlasti, čak je i zadovoljna ako ima dovoljno vremena za svoje poslove, koliko je nezadovoljna ako smatra da visoki državni funkcioneri kradu narodnu imovinu. Tada je ogorčena s oba razloga: zato što ne učestvuje ni u vlasti ni u materijalnoj koristi. 10. A ako se može postići da jedna država bude istovremeno i demokratija i oligarhija, onda je moguć samo 1309a jedan jedini način. Moguće je naime tako da i jedni i drugi, tj. i ugledni ljudi i masa imaju ono što žele. Demokratski je princip omogućiti svima da vladaju, a aristokratski dati vlast zaslužnim građanima — a to će biti moguće ako vršenje vlasti ne bude donosilo nikakvu dobit. Siromašni tada neće želeti da vladaju ako time ne mogu ništa da zarade, nego će se više posvetiti svojim poslovima, a bogataši će moći da vladaju upravo zbog toga što njima nije potrebna državna imovina. Time će se, s jedne strane, postići da siromašni građani postanu bogati, jer će moći da se bave svojim poslovima, a, s druge strane, ugledni ljudi neće morati da se povinuju vlasti bilo kakvih ljudi. 158
371. Da bi se izbegla krađa državnog novca, primopredaja državne blagajne treba da se vrši u prisustvu svih građana, i prepisi 100 dokumenata ο primopredaji treba da budu izloženi po fratri jama, lohovima101 i filama. A zato što vršenje vlasti ne donosi materijalnu korist, treba onim službenicima koji su se naročito istakli davati zakonom ustanovljene počasne nagrade. U demokratijama treba imati obzira prema bogatašima ne samo time što se neće dopustiti ponovna podela imanja već ne treba dopustiti ni podelu proizvoda, kao što se to, u skrivenoj formi, radi u nekim državama. Bolje je sprečiti bogataše čak i protiv njihove želje da primaju na sebe skupe a nekorisne lejtur-gije, kao što su troškovi oko opremanja hora, oko pokroviteljstva u trkama s buktinjama i druge tome slične102. 372. U oligarhiji veliku brigu treba posvetiti siromasima i poveriti im one službe koje donose materijalnu korist. I ako se neki od bogataša ogreše ο siromahe, kazna treba da bude veća nego ako se siromah ogreši ο siromaha, a nasledstva ne treba da budu određena testamentom već prema srodstvu, i jedan čovek ne treba da dobije više od jednog nasledstva. Na taj način bi imanja mogla da se izjednače i vrlo veliki broj siromašnih bi došao do bogatstva. 373. A i u demokratiji i u oligarhiji korisno je davati jednakost ili čak prednost onima koji imaju manji udeo u upravljanju državom, tj. u demokratiji bogatašima, a u oligarhiji siromasima, izuzimajući vrhovnu vlast koju treba davati samo onima kojima ona po ustavu pripada, bilo da je to jedan čovek ili više njih. 374. Oni koji hoće da vrše najvišu vlast treba da imaju tri osobine: prvo, ljubav prema postojećem državnom poretku, drugo, izvanrednu sposobnost za obavljanje poslova koje iziskuje vršenje vlasti i, treće, vrlinu i pravednost koju zahteva odgovarajuće državno uređenje, jer ako pravo nije isto 103 u svim državama, onda i pravda mora da bude različita. Međutim, postavlja se pitanje kako treba načiniti izbor onda kada se sve ove osobine ne nalaze u jednom čoveku. Na primer, ako je neko obdaren vojnič1309b kom sposobnošću ali je rđava karaktera i nije naklonjen tom državnom uređenju, a drugi je pravedan i odan tom državnom poretku ali bez vojničkih sposobnosti, kako onda treba izvršiti izbor. 375. Ovde treba obratiti pažnju na dve stvari; koje osobine su kod ljudi uopšte prosečno više, a koje manje zastupljene. Stoga prilikom izbora vojskovođa više treba obratiti pažnju na njegovo vojničko iskustvo, a manje na njegove vrline, zato što se vojnička sposobnost nalazi rede a pravičnost češće. Međutim, prilikom izbora čuvara i blagajnika treba postupati upravo obrnuto, jer je tu potrebno više poštenja no što ga ima većina ljudi, dok sposobnosti za to imaju 159
svi. Moglo bi se postaviti pitanje- zašto je potrebna vrlina ako je neko već sposoban i odan državi. I s te dve osobine biće od koristi. Da li zato što se može desiti da ljudi, mada imaju ove dve osobine budu nesposobni da vladaju sobom, pa da ih, kao što ne umeju ο sebi da se brinu mada sebe vole, ništa ne sprečava da i u odnosu na državu budu takvi. 376. Uopšte, očuvanju državnog uređenja doprinosi sve ono što u zakonima označavamo kao korisno po državu, i najvažnije pravilo koje sam često pominjao104 jeste: paziti da onaj deo građana koji je odan državi bude jači od onog koji to nije. Pored svega toga ne treba zanemarivati ono što zanemaruju države koje su se izopačile, tj. srednju klasu. Mnoge ustanove koje izgledaju demokratske u stvari uništavaju demokratiju i mnoge koje izgledaju oligarhijske ruše oligarhiju. 377. Oni koji veruju da postoji samo jedna politička vrlina vuku državu u krajnost105 ne znajući da isto ono što važi za nos i za druge delove tela važi i za druga državna uređenja. Naime, kao što se dešava da se linija nosa udaljuje od prave linije, koja je najlepša, da bi se, ostajući još uvek u granicama lepoga, približila orlovskom ili prćastom nosu, tako će, ako se preterano povećava, taj deo najpre izgubiti pravu meru a na kraju i sam izgled nosa, bilo zbog preterano velikih ili, naprotiv, nedovoljnih dimenzija. 378. Jer i oligarhija i demokratija mogu da opstanu iako su daleko od najboljeg poretka. Ali ako neko dovede do krajnosti oligarhiju ili demokratiju, najpre će državno uređenje učiniti gorim i najzad ga uništiti. Stoga zakonodavac i državnik treba da znaju koji elementi demokratije doprinose njenom očuvanju a šta je upropašćuje, i isto tako šta održava oligarhiju, a šta je dovodi do propasti. Jer ni demokratija ni oligarhija ne može da postoji i da se održi bez bogataša i mase, ali kada se uspostavi jednakost u pogledu imanja, državno uređenje se nužno 1310a menja, tako da oni koji ukidaju zakone zasnovane na nejednakosti ukidaju i ta državna uređenja. 379. Međutim, greši se i u demokratijama i u oligarhijama. U demokratijama, gde masa stoji iznad zakona, demagozi stalnim napadima na bogataše dele državu na dva tabora, dok bi, nasuprot tome, trebalo da se čini da uvek govore u interesu bogataša, a oligarsi u interesu naroda. I zakletve na koje se zaklinju oligarsi treba da budu baš suprotne no što su sada. Jer danas se u ponekim državama oligarsi zaklinju ovakvom zakletvom: »I biću neprijatelj narodu i radiću na njegovu štetu koliko god mogu«, a trebalo bi da misle i da izjavljuju upravo suprotno i da u zakletvama kažu: »Neću činiti nepravdu narodu.«
160
380. Ali od svih mera za očuvanje državnog uređenja najvažnija je ona koju danas svi zanemaruju, a to je vaspitanje u duhu državnog uređenja. Ni najkorisniji zakoni koje su građani jednodušno prihvatili neće biti od koristi ako građani ne budu navikavani i vaspitavani u duhu državnog uređenja, demokratskog, ako su zakoni demokratski, oligarhijskog, ako su oligarhijski. Jer ako su pojedinci nedisciplinovani, onda ni u državi nema reda. 381. A vaspitavati u duhu državnog uređenja ne znači stvarati građane koji će biti po volji pristalicama oligarhije ili demokratije, već građane koji će biti oslonac demokratije odnosno oligarhije. Međutim, u današnjim oligarhijama sinovi onih koji su na vlasti vode raskošan život, dok se sinovi siromašnih čeliče napornim i teškim radom, tako da i hoće i mogu da stvaraju prevrate. 382. U demokratijama, naročito u onima čije uređenje izgleda najdemokratskije, dešava se ono što je suprotno interesima države, a uzrok leži u tome što ljudi imaju pogrešno shvatanje ο slobodi. Jer postoje dve stvari koje, izgleda, određuju demokratiju: suverena vlast mase i sloboda. Naime, čini se da je jednakost pravedna, a da je jednakost ono za što narod odluči da je jednakost, i to da je obavezno za sve. A sloboda i jednakost se sastoje u tome da svako radi šta hoće. Stoga u takvim demokratijama svako živi kako hoće i po svojoj volji, kako kaže Euripid 10*. Međutim, to je pogrešno. Jer ne treba smatrati robovanjem život u skladu s državnim uređenjem, već sredstvom za njegovo održanje. Toliko, ukratko, ο uzrocima zbog kojih se menjaju i propadaju državna uređenja i ο merama pomoću kojih se održavaju i čuvaju. GLAVA OSMA
1.
Ostaje još da ispitamo monarhiju, koji su uzroci propasti i mere za njeno održanje. Gotovo isto ono što sam rekao ο ostalim državnim uređenjima odnosi se na basileje i tiranide. Basileja odgovara aristokratiji, dok je tiranida spoj krajnje oligarhije i demokratije. Stoga ona nanosi najviše štete podanicima jer su u njoj spojena dva rđava oblika 107 državnog uređenja i jer ona ujedinjuje u sebi njihove pogreške i nedostatke. 2. Međutim, uzroci postanka ovih dveju monarhija su upravo suprotni: basileja je postala da bi se plemići zaštitili od naroda, a između samih plemića kralj postaje onaj ko se odlikuje visokom ličnom vrednošću ili delima nadahnutim vrlinom ili istaknutim poreklom. Tiranin, 1310b njene
161
međutim, postaje čovek iz naroda i iz mase da bi se suprotstavio plemstvu da narod ne bi od njega trpeo nepravdu. 383. To pokazuju i činjenice. Gotovo najveći broj tirana postaje od demagoga, koji su, da tako kažem, stekli po-verenje zato što su opadali plemiće. Neke tiranide uspostavljene su na ovaj način kada su države već ojačale. Druge, starije, potekle su od basileja i od kraljeva koji su prekoračili običajno pravo i koji su težili despotskoj vlasti. Neke tiranide zasnovali su ljudi izabrani za vršenje visoke vlasti, jer nekada je narod dopuštao da javne službe i javna zaduženja traju dugo vremena. Najzad, neke tiranide postale su od oligarhija u kojima je jedan čovek bio izabran za vršenje vrhovne vlasti. 384. Svi ti ljudi lako su mogli da postanu tirani samo ako su hteli, jer su već pre toga imali moć koju donosi kraljevska vlast ili veoma visoki položaj. Tako su Fejdon 1"8 u Argu i drugi tirani basileju pretvorili u tiranidu, a jonski tirani i Falarid109 postali su tirani zahvaljujući svojim visokim položajima. Međutim, Panajtije u Leontinu, Kip-sel u Korintu, Pejsistrat u Ateni, Dionisije u Sirakusi110 i drugi postali su od demagoga tirani. 385. Dakle, kao što sam rekao, basileja po uređenju odgovara aristokratiji jer se zasniva na zasluzi, ili na ličnoj vrednosti, ili na poreklu, ili na izvršenim delima, ili na tim osnovama i na moći. Naime, svi oni koji imaju velikih zasluga za državu ili narod, ili oni koji su u stanju da ih steknu, dobij ali su taj položaj: jedni zato što su u ratu zaštitili narod od ropstva, kao Kodar111, drugi zato što su ga oslobodili, kao Kir112, ili zato što su osnovali ili osvojili zemlju kao lakedajmonski, makedonski i moloski krajevi. 6. Kralj želi da bude čuvar, da oni koji su stekli I3iia imanja ne bi trpeli nikakvu nepravdu i da niko ne bi nanosio uvrede narodu. S druge strane, tiranida, kako je više puta rečeno113, nema u vidu opšte interese, sem ako je u pitanju lična korist tirana. Tiraninu je cilj uživanje, a kralju je cilj dobro. Stoga tiranin prvenstveno teži za novcem, a kralj za slavom. I telohranitelji kralja su građani, a tiranina najamnici. 7. Jasno je da tiranida u sebi sadrži rđave strane i demokratije i oligarhije. S oligarhijom joj je zajedničko to što joj je cilj bogatstvo, jer jedino tako tirani mogu da održavaju telesnu gardu i da vode luksuzan život. Zajednička crta oligarhije i tiranide jeste i potpuno nepoverenje u narodnu masu, pa su joj tirani stoga oduzimali oružje; zlostavljanje mase, proganjanje iz grada i raseljavanje takođe su
162
zajedničke crte oligarhije i tiranide. Zajednička crta demokratije i tiranide jeste borba protiv istaknutih ljudi koje tiranida tajno i javno uništava i proganja kao protivnike i prepreku za svoju vlast. Zato dolazi do sklapanja zavera onih koji i sami žele da vladaju, s jedne strane, i onih koji ne žele da robuju, s druge. Otuda Pe-rijandrov savet Trasibulu114 da treba šeći klasje koje strci, tj. da uvek treba uklanjati istaknute građane. 386. Isti uzroci koji dovode do prevrata u republikama važe, kao što sam rekao, i za monarhije. Naime, mnogi podanici dižu se protiv monarhije zbog nepravde, zbog straha, zbog zapostavljanja, a nepravda je najčešće prouzrokovana osionošću a katkad i pljačkom građanske imovine. I ciljevi ustanka protiv tiranide i basileje isti su kao kod ostalih državnih uređenja. Monarsi raspolažu ogromnim bogatstvom i uživaju najveće počasti, a to žele svi. 387. Napadi su upravljeni ili protiv ličnosti onih koji vladaju ili protiv vlasti kao takve. Do napada na ličnost vladara dolazi zbog fizičkog nasilja, a kako nasilja ima raznih vrsta, svako može da postane uzrok gneva. U najvećem broju slučajeva razljućeni ljudi dižu ustanak da bi se osvetili tiraninu, a ne zato da bi zadobili prevlast. Tako je zavera protiv Pejsistratida nastala stoga što su oni uvredili Harmodijevu sestru i samog Harmodija, pa se Harmodije 115 digao zbog svoje sestre a Aristogejton zbog I3iib Harmodija. Razlog za zaveru protiv Perijandra118, tiranina u Ambrakiji, bio je taj što je na zajedničkoj pijanci zapitao jednog od svojih ljubavnika da li je već ostao u drugom stanju. 388. Pausanijina zavera protiv Filipa117 nastala je zato što je Filip dopustio da Atalove pristalice uvrede Pausa-niju, a Derdina zavera protiv Aminte Maloga zato što se Aminta hvalio da ga je imao u mladosti. I do Eunuhove zavere protiv Euagore sa Kipra 118 došlo je zbog toga što je Euagorin sin zaveo Eunuhovu ženu, pa ga je ovaj uvre-đen, ubio. 389. Mnoge zavere nastaju zbog toga što neki monarsi obeščaste nekog podanika. To je bio uzrok Kratajeve zavere protiv Arhelaja119. Krataju je, naime, bilo teško da podnosi intiman odnos sa Arhelajem, tako da je bio dovoljan i manji povod no što je bio ovaj: Arhelaj mu ne dade nijednu od svojih kćeri, mada mu je bio obećao, već, pritešnjen ratom protiv Sire i Arabaja, stariju dade kralju Elimeje, a mlađu njegovu sinu Aminti, misleći da će tako moći ukloniti razmirice između Krataja i Kleopatrina sina. Ali pravi uzrok njegova neprijateljstva [prema kralju] bio je taj što mu je bilo teško da održava ljubavni odnos [sa kraljem.] 390. Zaveri se pridružio i Larišanin Helanokrat sa istog razloga: tiranin, želeći da koristi njegovu mladost, nije hteo da ga
163
Ш2а
164
pusti da se vrati [u svoju zemlju], mada mu je to bio obećao, pa je Helanokrat mislio da tiranin nije želeo ljubavni odnos zato što ga voli, već da bi ga uvredio. Ajnejci, Piton 120 i Herakleid, ubili su Kotija da bi osvetili oca, a Adamant se odmetnuo od Kotija jer je ovaj iz obesti dao da ga kastriraju još dok je bio dečak. 391. Mnogi su, ljuti i uvređeni zbog telesnog zlostavljanja, ubili ili pokušali da ubiju ljude na visokim položajima. Tako je u Mitileni Megakle sklopio zaveru sa svojim prijateljima i poubijao Pentilide121 koji su išli [po gradu] i tukli ljude bičevima. Kasnije je Smerd122 ubio Pentila koji ga je istukao i čija ga je žena izbacila. Isto tako je Dekamnih postao glava zavere protiv Arhelaja 123 i prvi podstakao zaverenike. A njegova ljutnja je potekla otuda što je Arhelaj dao pesniku Euripidu da ga izbičuje. Euripid je, naime, bio ljut na Dekamniha što je ovaj nešto rekao ο njegovu zadahu iz usta. 392. I mnogi drugi vladari bili su ili ubijeni ili su protiv njih sklapane zavere zbog istih takvih razloga. Isto tako i strah može da dovede do pobune, jer i to je jedan od uzroka propasti zajednički i za republike i za monarhije. Tako je Artapan ubio Kserksa 124 bojeći se optužbe zbog Darija zato što je dao obesiti Darija bez Kserk-sove zapovesti misleći da će mu Kserks, zaboravivši razgovor za stolom, oprostiti. I preziranje može da dovede do pobune. Tako je jedan Sardanapalov podanik125 ubio Sar-danapala videvši ga kako češlja vunu sa ženama, ukoliko je ta priča istinita. Ali ako to i nije istina za Sardanapala, moglo bi biti istinito za nekog drugog. I Dion1215 se zaverio protiv Dionisija Mlađeg zato što je prezirao Dionisija a znao je da su i drugi građani tako raspoloženi prema njemu zato što su ga viđali večito pijana. 15. A tiraninu rade ο glavi čak i prijatelji kad ga preziru, a preziru ga zbog toga što on veru je da su oni slepi. I oni koji se nadaju da će nekako moći uzeti vlast u svoje ruke u stvari sklapaju zavere zbog preziranja. Jer pošto su i sami moćni, oni zbog sopstvene moći preziru opasnost, pa se lako odlučuju na napad, kao što se vojskovođi lako odlučuju da napadnu monarhe. Tako je Kir srušio Astijaga 127 prezirući njegov način života i njegovu moć jer je Astijag zanemario vojnu silu a sam se odao raskošnom životu. I Seut Tračanin128 je oborio Amadoka čiji je vojskovođ bio. Katkad do zavere dolazi sa više razloga, na primer zbog preziranja i zbog dobiti. To su bili uzroci Mitridatove 129 zavere protiv Ariobarzana. Taj razlog najčešće pokreće ljude koji su po prirodi agresivni a zauzimaju kod monarha visoke vojne položaje. Jer hrabrost koja raspolaže silom isto je što i drskost, a i jedna i druga podstiču na napad jer je pobeda laka. 393. Ali kada se zavere sklapaju zbog želje za slavom, onda je to druga vrsta uzroka različitih od onih ο kojima smo govorili. Jer
oni koji stupaju u zavere iz želje za slavom ne izlažu se opasnosti sa istog razloga kao oni koje pokreće velika dobit i velike počasti koje monarsi imaju. Njih pokreće taj pomenuti razlog, dok oni koji žele slavu napadaju na monarhe ne zato što žele vlast već slavu, isto onako kao što bi pristupili i nekom drugom opasnom poduhvatu koji bi im omogućio da postanu slavni i poznati drugima. 394. Ljudi koje pokreće taj razlog ima vrlo malo, jer oni ne jsmeju ni da pomišljaju na spas ako im poduhvat ne pođe za rukom. Oni treba da se drže Dionova130 mišljenja i da budu njime ispunjeni, ali to za mnoge nije lako. On je, naime, s malo ljudi zaratio protiv Dio-nisija govoreći da će mu, bez obzira koliko bude mogao da uspe, biti dovoljno da, koliko može, učestvuje u tom poduhvatu; pa i ako bude morao da umre čim stupi na tle otadžbine, ta smrt biće za njega lepa. 395. Tiranida može da propadne i na jedan način koji važi i za svako drugo državno uređenje, tj. zbog spoljnih uzroka, ako je neka susedna država sa suprotnim 1312b državnim uređenjem jača od nje131. Jasno je, naime, da ona to želi da učini zbog suprotnih principa i ciljeva, a svi moćni rade ono što žele. Suprotna i neprijateljska državna uređenja su demokratija i tiranida, kako kaže Hesiod, »kao grnčar grnčaru«' 32, dalje basileja i aristokratija zbog suprotnosti principa na kojima počivaju. Stoga su Lakedajmonjani'33 srušili mnoge tiranide, a to
165
isto su radili i Sirakušani dok su uspešno upravljali državom. 396. Međutim, postoji jedan unutrašnji razlog propasti tiranide, a to je pobuna samih učesnika u vlasti; tako je propala Gelonova134 tiranida kada su se pobunili njegovi ljudi, a u današnje vreme i Dionisijeva135 zbog pobune njegovih ljudi. Gelonova tiranida propala je zato što je Trasibul, Hijeronov brat, zaveo Gelonova sina i podsta-kao ga da se prepusti uživanjima da bi on sam mogao da vlada, pa su prijatelji Gelonova sina sklopili zaveru sa ciljem da obore Trasibula, a ne tiranidu uopšte. Međutim, drugi koji su im se pridružili iskoristili su priliku i zbacili su i Trasibula i Gelonova sina. Protiv Dionisija je ustao Dion, njegov šurak, i, pozvavši narod u pomoć, zbacio je Dionisija i sam bio ubijen. 397. Postoje dva uzroka zbog kojih se najčešće sklapaju zavere protiv tiranide — mržnja i preziranje; jedan od ta dva, mržnju, tirani uvek zaslužuju, ali mnoge tiranide propale su i zbog preziranja. Dokaz za to je sledeći: oni koji su se dočepali vlasti većinom su uspevali i da je sačuvaju, ali svi njihovi naslednici su tako reći odmah propadali136. Naime, živeći raskošnim životom, oni zaslužuju preziranje i pružaju mnogobrojne povoljne prilike za zavere. 398. U mržnju spada i gnev jer, u izvesnom smislu, i gnev može da izazove iste takve postupke. Često gnev igra važniju ulogu no mržnja jer gnev jače podstiče na zavere stoga što strast ne razmišlja. Najčešće uvrede izaziva gnev, i to je bio razlog zbog koga je propala tiranida Pejsistratida i mnoge druge. Međutim, mržnja je ipak opasnija. Gnev je spojen s bolom koji ne dopušta da se mirno razmišlja, dok u mržnji nema mesta bolu. Ukratko, svi oni uzroci propasti za koje smo rekli da važe za apsolutnu i krajnju oligarhiju i za krajnju demokratiju, važe i za tiranidu, jer ova dva oblika državnog uređenja su u stvari tiranide sa više tirana. 22. Basileja vrlo retko propada zbog spoljašnjih uzroka, pa je stoga dugotrajna; uzroci njene propasti najčešće proizlaze iz nje same i mogu se svesti na dva: За jedan je međusobna borba članova kraljevske kuće, a drugi je težnja kraljeva za apsolutnom vlašću i zahtev da se njihova vlast proširi, pa ma i na štetu zakona. Danas se više ne stvaraju basileje već, ukoliko uopšte
166
10 Politika
nastaju monarhije, to su više tiranide. Razlog leži u tome što kraljevsku vlast basileje podanici dobrovoljno priznaju, samo što je ta vlast u mnogim stvarima suverena; danas, međutim, mnogi ljudi su jednaki i niko se ne ističe toliko da bi mogao da polaže isključivo pravo na moć i vlast, pa zato ljudi ne priznaju dobrovoljno takvu vlast. AH ako neko uzme vlast pomoću prevare i nasilja, to se već smatra tiranidom. 23. U naslednim basilejama treba već pomenutim uzrocima propasti dodati još jedan: mnogi nasledni kraljevi bivaju brzo prezreni i zato što prekoračuju svoju vlast, mada vlast koju imaju nije moć tiranina već dostojanstvo kralja. Tu lako dolazi do propasti: čim podanici prestanu da priznaju njegovu vlast, kralj će prestati da bude to što jeste137; tiranin, naprotiv, vlada i protiv volje naroda. Ti i njima slični uzroci dovode do propasti monarhija. GLAVA DEVETA
399. Uopšte uzev, monarhije mogu da se očuvaju proti vmerama koje otklanjaju uzroke propasti, a u pojedinačnom slučaju basileje mogu da se održe ako je vlast kralja umerena. Jer ukoliko su ovlašćenja kralja manja utoliko duže mora da se održi njegova vlast. U tom slučaju oni sami manje će težiti despotskoj vlasti i više će se približiti građanima, pa će im građani manje zavideti. To je razlog što se basileja kod Molosa 138 održala dugo vremena; i kod Lakedajmonjana se basileja održala zato što je vlast odmah u početku bila podeljena između dva kralja i zato što je Teopomp139 još više ograničio njihovu vlast uspostavivši pored drugih institucija i eforsku vlast. Smanjivši moć kraljeva, on je u stvari produžio vreme trajanja basileje, tako da ne samo što nije oslabio basileju već ju je, u izvesnom smislu, učinio jačom. Kažu da je on, kada ga je žena pitala zar ga nije sramota što svojim sinovima ostavlja slabiju basileju no što ju je od oca primio, odgovorio: »Ni u kom slučaju, jer im ostavljam trajniju.« 400. Tiranide se mogu očuvati na dva načina koji su međusobno sasvim suprotni: jedan je tradicionalan i njime se služi većina tirana da sačuva svoju vlast. Kažu da je većinu pravila za taj tradicionalni način očuvanja tiranide postavio Perijandar iz Korinta140, a mnoga takva pravila mogu se naći i u persijskom sistemu vlasti. Postoje već davno izrečena pravila za očuvanje tiranide ukoliko je to moguće: da treba uklanjati istaknute ljude 141 i ljude 1313b čvrsta karaktera; treba zabraniti zajedničke obede i udru-
ženja, zatim školovanje i drugo tome slično, treba sprečiti sve ono što ljudima može da ulije dve stvari, samosvest i poverenje, ne treba dopustiti ljudima da dokolice i treba sprečiti zajedničke zabave, i, uopšte, treba učiniti sve da ljudi što manje upoznaju jedni druge, jer međusobno poznavanje rađa uzajamno poverenje. 401. Građane treba uvek imati pred očima, oni treba da se što više bave napolju jer će tako imati najmanje mogućnosti da sakriju svoju delatnost, i to stalno robovanje će ih navići da budu pokorni. Tim i drugim takvim merama služe se tirani kod Persijanaca i varvara, i sve te mere imaju isti cilj. Tiranin isto tako mora da zna šta njegovi podanici govore i rade, da ima uhode kao što su u Sira-kusi bile žene špijuni takozvane potagogide142. I Hijeron143 je slao doušnike gde god je bio neki skup ili sastanak. Jer ljudi se ne usuđuju da govore slobodno bojeći se takvih špijuna, a ukoliko se i usude, to teško može da ostane skriveno. 402. Tirani seju razdor i klevete, podbadaju prijatelje protiv prijatelja, narod protiv plemića, a bogataše jedne protiv drugih. Jedno cd pravila tirana je i to da osiromašuju svoje podanike144, s jedne strane, zato da bi njihovi telohranitelji živeli na račun građana, a, s druge strane, zato da građani, zauzeti svakodnevnim brigama oko hrane, ne bi imali vremena da sklapaju zavere. Dokaz za to su piramide u Egiptu, zavetni pokloni Kipselida, izgradnja Olimpiona od strane Pejsistratida i velike građevine Polikrata na Samu 145. Svi ti radovi imaju jedan te isti cilj: da zaposle podanike i da ih osiromaše. 403. Isti cilj ima i traženje velikih dažbina kao što je bilo u Sirakusi gde se dogodilo da su građani u toku pet godina, za vreme Dionisija, dali celo svoje imanje u vidu poreza. Tiranin, isto tako, voli da vodi ratove da građani ne bi bili nezaposleni i da bi im nametnuo potrebu za vojnim komandantom. I dok basileja može da se održi zahvaljujući prijateljima, pravilo je tirana da nemaju poverenja u prijatelje jer oni dobro znaju da i ako svi 10·
147
građani žele da obore tiranina njegovi prijatelji imaju najviše mogućnosti da to učine. 6. Ono što se dešava u ekstremnim demokratijama dešava se i u tiranidama. Tiranida se služi metodima krajnje demokratije: davanje vlasti u kući ženama da bi odale šta rade njihovi muževi i davanje veće slobode robovima sa istog tog razloga. Jer ni žene ni robovi ne sklapaju zavere protiv tirana i prirodno je da su naklonjeni i tiranidama i demokratijama zato što im je dato da žive po svojoj volji. I narod hoće da bude monarh, pa su stoga laskavci veoma cenjeni i kod jednih i kod drugih, kod mase demagog, jer demagog laska narodu, a kod tiranina podli dvorani čija je jedina dužnost laskanje. 1314a Tirani vole rđave ljude zato što uživaju u laskanju, a čovek slobodna duha ne ume da laska. Plemeniti ljudi umeju da vole, ali ne i da laskaju. A rđavi ljudi mogu da se upotrebe za nečasne poslove, jer »klin se klinom izbija«, kako kaže poslovica. 404. Tiranin, isto tako, ne trpi plemenita i slobodna čoveka jer smatra da samo on može da ima te vrline, i da plemenitost i slobodoumnost smanjuje njegov autoritet i umanjuje njegovu vlast. Stoga tirani mrze takve ljude jer smatraju da su opasni po njihovu vlast. Običaj je tiranina da poziva za svoj sto strance i da se stalno druži sa njima, a ne sa svojim građanima, jer su njegovi građani za njega neprijatelji, a stranci nemaju razloga da rade protiv njega. Ti i tima slični metodi kojima se tiranida služi da bi se održala ne prezaju ni od kakvih nevaljalstava. 405. Svi ti metodi mogu se, ukratko, klasirati u tri klase, jer je i cilj tiranide trostruk: prvo, učiniti podanike poniznim, jer niske duše nikada nisu sposobne za zaveru, drugo, posejati nepoverenje među građane, jer tiranide neće pasti pre no što građani steknu poverenje jedni u druge. Stoga tirani progone plemenite ljude jer su oni neprijatelji njihove vlasti ne samo zato što oni nisu u stanju da se pokoravaju despotskoj vlasti već i zato što imaju poverenja u sebe same i stiču poverenje drugih ljudi i zato što nisu sposobni da izdaju ni sebe ni druge. Treći cilj tiranide je oslabiti građane i oduzeti im mogućnost za neki poduhvat, jer ruko ne preduzima ono što je nemogućno, pa, prema tome, ni rušenje tiranide, ako nema moći da je sruši. 9. Na te tri tačke, dakle, mogu se svesti ciljevi tiranina, jer se svi metodi za održavanje tiranide mogu svesti na ove osnovne: da građani nemaju poverenja jedni u druge, da budu slabi i da budu ponizni. 406. To je, dakle, jedan način pomoću koga se mogu održati tiranide. Drugi način zasniva se na nastojanjima sasvim suprotnim od
169
onih koje smo pomenuli, a taj možemo upoznati iz načina na koji propadaju basileje. Naime, kao što basileje propadaju ako se vlast u njima približi tiranskoj, tako se tiranida može održati ako se vlast u njoj približi kraljevskoj. Pri tome tiranin treba da sačuva samo jedno, moć, da bi mogao da vlada ne samo onima koji to hoće već i onima koji to ne žele. Jer ako se toga odrekne, onda se odrekao i tiranide. 407. Moć mora da bude i ostane temelj tiranide, a ostalo tiranin može da radi ili bar da se pretvara da radi, 1314b ugledajući se na basileju. Na prvom mestu treba da se pravi kao da se brine ο opštoj državnoj imovini, da je ne rasipa na poklone koji mogu da ogorče ljude, pogotovo kada uzima od njih ono što oni teškom mukom i radom zarade, da bi nemilice poklanjao heterama, strancima i artistima. Staviše, tiranin treba da polaže računa ο prihodima i rashodima kao što su već radili neki tirani, jer ako tako radi, činiće se da je domaćin a ne tiranin. A budući da je on vrhovni gospodar u državi, ne treba da se boji da će mu ikada nestati novca. 408. I za one tirane koji idu napolje iz zemlje bolje je da tako postupe nego da ostave pune riznice, jer, u tom slučaju, oni koje on ostavi kao čuvare, teže će se dočepati vlasti. A za tirane koji vode vojne pohode van zemlje opasniji su ti čuvari nego građani zato što građani idu zajedno s njima, a ovi ostaju. Dalje, tiranin mora da se pretvara kao da zahteva dažbine i nameće novčane obaveze u opštem interesu i ako, u slučaju rata, zatreba [novac], jednom reči treba da predstavi sebe kao čuvara i blagajnika opštenarodne, a ne svoje imovine. 409. Zatim, tiranin ne treba da izgleda nepristupačan već dostojanstven, tako da kod onih koji s njim dolaze u dodir izaziva poštovanje, a ne strah. To ni u kom slučaju nije lako jer za tiranina uvek postoji opasnost da bude prezren, pa stoga mora da nastoji na ratničkoj sposobnosti, ako druge i zanemari, i da na osnovu nje stiče sebi slavu. Uz to, ne treba da se zna da je uvredi ο i osramotio ne samo bilo koga od svojih podanika, naročito nekog mladića ili devojku, nego ni bilo koga od svojih ljudi. I žene tirana treba da se isto tako ponašaju prema drugim ženama, jer su mnoge tiranide propale krivicom žena. 410. Sto se tiče telesnih i čulnih uživanja, tirani treba da rade baš suprotno od onoga što danas rade neki od njih, koji, ne samo što od rana jutra počnu s tim i teraju tako nekoliko dana, već žele da i ostali građani vide da oni uživaju da bi se divili njihovoj sreći i blaženstvu. Naprotiv, u tome tiranin treba da bude naročito umeren, a ako nije u stanju da bude umeren, onda treba pred drugima da se pravi da beži od takvih uživanja. Jer lakše je savladati i prezreti pijana i pospana čoveka nego trezna i budna. 411. Tiranin mora gotovo u svemu da postupa suprotno onome što je odavno ustaljeno i treba da se brine ο gradu i da ga uređuje kao
170
da je gradonačelnik, a ne tiranin. Treba uvek da se pokazuje naročito revnosnim u religioznim stvarima, jer ako podanici smatraju da je 1315a vladar bogobojažljiv i da poštuje bogove, manje će se bojati da će on učiniti nešto protiv zakona i teže će se odlučiti da sklope zaveru protiv njega, jer će misliti da su mu i bogovi saveznici. Međutim, treba da se čuva da u tome ne ispadne glupo sujeveran. A onim ljudima koji se u nečemu ističu treba da odaje počast, tako da oni veruju da im ni njihovi sugrađani, kad bi bili slobodni, ne bi ukazivali veće poštovanje. I treba on lično da im ukazuje počast, a [brigu oko] kažnjavanja da prepusti drugim službenicima i sudovima. 412. Jedna zajednička mera bezbednosti za sve monarhije jeste — ne dati jednom čoveku veliku moć nego, ako se to ne može izbeći, nekolicini jer u tom slučaju će jedni druge držati na oku. Međutim, ako je neophodno da neko ipak dobije veću moć, neka to ne bude čovek odvažne prirode, jer su takvi ljudi više no iko spremni na sve poduhvate. I ako je potrebno nekoga lišiti moći, to treba raditi postepeno i ne treba mu odjednom oduzeti svu moć. 413. Dalje, tiranin mora da se uzdržava od vređanja bilo koje vrste, a naročito da pazi da nekoga ne udari i da ne obeščasti nečiju mladost. Pri tome posebnu pažnju treba da obrati na ljude kojima je stalo do časti. Jer dok ljudi kojima je stalo do novca teško podnose oduži manje imanja, dotle ljudi kojima je stalo do časti i plemeniti ljudi teško podnose gubitak časti. Stoga takve ljude ne treba da kažnjava ili treba da se pravi da ih kažnjava kao otac, a ne zato da bi ih osramotio. Ljubavne odnose s mladićima i devojkama treba da zasniva na ljubavi, a ne na zloupotrebi moći. Jednom reči, sve ono što bi moglo da liči na povredu časti treba da iskupi ukazivanjem većih počasti. 414. Od neprijatelja koji smeraju ličnu propast tiranina najviše se treba bojati i čuvati onih kojima nije Istalo do sopstvenog života, samo ako mogu njega da ubiju. Stoga se najviše treba čuvati onih koji sebe smatraju uvređenim, bilo da su uvređeni oni lično ili njihovi štićenici. Jer oni koji preduzimaju nešto zbog osvete ne štede sebe i, kao što je rekao Herakleit 148, »teško je boriti se protiv želje za osvetom«, jer čovek daje i život da bi se osvetio147. 415. Pošto državu sačinjavaju dve klase, bogataši i siromasi, i jedni i drugi treba da veru ju da je ta vlast za njih korisna i ne treba dopustiti da jedni drugima čine nepravdu. Onu klasu koja je jača tiranin treba da pri veže za svoju vlast, jer ako bude obezbedio tu zaštitu, neće biti prinuđen da oslobađa robove niti da oduzima građanima oružje. Dovoljno je da se ta klasa spoji s njegovim snagama da bi bili jači od onih koji su protiv njega. 416. Nepotrebno je dalje ulaziti u pojedinosti. Jasno je čemu tiranin treba da teži: da se svojim podanicima 1315b prikaže ne kao tiranin, već kao domaćin porodice i kralj, da ne bude
171
otimač, već čuvar njihovih imanja, da se u životu drži umerenosti i da izbegava neumerenost, da prima u svoje društvo istaknute ljude i da pridobije narod. Na taj način njegova vlast će biti ne samo lepša i uzor-nija, jer će mu podanici biti bolji i neće biti ponizni, a on sam neće uhvati mržnju niti strah, nego će njegova vlast tada biti i dugotrajnija. On sam treba po svome karakteru da bude valjan, ili bar donekle valjan i ne srne da bude sasvim zao, nego samo donekle. 21. Ipak su oligarhija i tiranida kratko trajnije od svih državnih uređenja. Najduže vremena se održala tiranida Ortagorinih naslednika i samog Ortagore u Sikionu.148 Trajala je sto godina. Razlog za to leži u tome što su se držali prave mere u ponašanju prema podanicima, što su se u mnogim stvarima potčinjavali zakonima, što je Kleisten izbegao prezrenje svojim ratnim zaslugama i što su pridobijali narod brinući se ο njemu. Priča se da je Kleisten darovao vencem nekoga ko mu je osporio pobedu. Po jednoj verziji statua u sedećoj pozi koja se nalazi na agori predstavlja upravo tog nepristrasnog kritičara. I za Pejsistrata se priča da je jednom dopustio da bude optužen pred Areopagom. 417. Druga po dužini trajanja je tiranida Kipselida u Korintu.149 Ona se održala sedamdeset tri godine i šest meseci. Kipsel je bio tiranin trideset godina, Perijandar četrdeset i po, a Psametih, Gorgov sin, tri godine. I ovde su posredi isti razlozi: Kipsel je bio demagog, i za sve vreme vladavine nije držao telesnu gardu, dok je Perijandar bio tiranin, ali vrlo sposoban kao ratnik. 418. Treća po dužini trajanja je tiranida Pejsistratida u Ateni,150 ali se nije održala bez prekida jer je Pejsistrat, dok je bio tiranin, dva puta morao da beži, tako da je od trideset i tri godine samo sedamnaest godina vladao kao tiranin, a njegovi sinovi osamnaest godina, što iznosi sve u svemu trideset i pet godina. Od ostalih tiranida koje su se duže održale treba pomenuti Hijeronovu i Gelonovu tiranidu u Sirakusi151. Ali ona se nije dugo održala, sve u svemu osamnaest godina. Gelon je vladao kao tiranin sedam godina i u osmoj godini je umro, Hijeron je vladao deset godina, a Trasibul 152 je bio zba-čen u jedanaestom mesecu. Inače su mnoge tiranide bile sasvim kratka veka. Bilo je govora gotovo ο svim uzrocima zbog kojih propadaju republike i monarhije i ostala državna uređenja i ο merama za njihovo održanje. GLAVA DESETA 1316a 1.
U Državi Sokrat govori ο promenama državnog uređenja, ali ne na zadovoljavajući način. Na primer, on ne navodi nijedan poseban uzrok za promenu prvog i najboljeg državnog uređenja. On misli da
172
1316b
173
je uzrok promene taj što ništa ne može večito da postoji, već se u izvesnom vremenskom razdoblju menja a da početak promene dolazi od brojeva 3 i 4 koji pomnoženi sa peticom daju dve harmonije, misleći, naime, kada se broj ovoga dijagrama digne na kub, jer priroda stvara rđave ljude odnosno ljude koji prkose svakom obrazovanju153. U tome možda ima pravo, jer ima ljudi koje je nemoguće vaspitati i koji nisu sposobni da postanu valjani ljudi. Ali zašto bi taj uzrok promene državnog uređenja bio specifičniji za državu koju on smatra najboljom nego za sve ostale države ili za sve stvari uopšte? 419. I da li se u tom vremenskom razdoblju u kome se, po njemu, sve menja, menjaju istovremeno stvari koje nisu istovremeno nastale? Zar će se stvar ili biće nastalo uoči tog preokreta menjati istovremeno sa ostalima? Uz to, zašto se ta najbolja država menja u lakonski oblik države154? Jer, u većini slučajeva države promenom dobijaju suprotna, a ne slična državna uređenja. Ista ta primedba važi i za ostale promene — po njemu se lakonski oblik države menja u oligarhiju, ova u demokrati ju, a demokratija u tiranidu. Međutim, dolazi i do obrnutih promena, kao što je, na primer, promena od demokratije u oligarhiju, i to češće nego od demokratije u monarhiju. 420. Sokrat ne kaže ništa ο tome da li se tiranida menja ili ne, koji su tu uzroci promene i u koji se oblik državnog uređenja ona menja. Razlog leži u tome što nije mogao bez teškoća da ο tome govori jer je to neodredljivo, pošto, po njemu, posle tiranide treba da dođe prvi i najbolji oblik državnog uređenja. Tek tako bi nastao zatvoreni krug. Međutim, tiranida se stvarno menja i u tiranidu 155, kao što je u Sikijonu Kleistenova tiranida zamenila Mi-ronovu 156, i u oligarhiju, na primer Antileontova tiranida u Halkidi157, i u demokratiju, na primer Gelonova tiranida u Sirakusi, i u aristokratiju, na primer Harilajeva tiranida u Lakedajmonu i tiranida u Karhedonu158. 421. Isto tako oligarhija može da pređe u tiranidu, kao što se desilo sa većinom starih oligarhija na Siciliji: u Leontinu je oligarhiju zamenila Panajtijeva159 tiranida, u Geli Kleandrova160, u Regiju Anaksilajeva161, a slično se desilo i u mnogim drugim gradovima. Pogrešno je misliti da do prelaza u oligarhiju dolazi zbog gramzivosti i želje za zaradom onih koji su na vlasti. Pravi razlog je taj što sopstvenici velikih imanja smatraju da je nepravedno što siromasi imaju jednak udeo u upravljanju državom kao posednici. U mnogim oligarhijama onima koji su na vlasti zabranjeno je da se bave trgovinom i postoje zakoni koji to sprečavaju. S druge strane, u Karhedonu168, koji ima demokratsko uređenje, dopušteno
im je da trguju i još ruje došlo do promene državnog uređenja. * Lakuna.
422. Pogrešno je isto tako smatrati da se oligarhijska država sastoji u stvari od dve države: od države bogataša i države siromaha. Zar se to može s više prava tvrditi za oligarhiju nego za lakonsku ili bilo koju drugu državu u kojoj nemaju svi jednaka imanja ili u kojoj nisu svi podjednako valjani? I ako niko ne postane siromašniji nego pre, ipak oligarhija prelazi u demokrati ju ako se broj siromašnih poveća, odnosno demokratija u oligarhiju ako bogataši postanu jači od mase pa jedni, tj. masa, ο tome ne povedu računa, a drugi, tj. bogataši, iskoriste tu priliku. Mada ima mnogo uzroka zbog kojih nastaju promene, Sokrat pominje samo jedan 165: kada građani osiromaše zbog rasipnosti i zbog dugova [zelenašima] kao da su svi ljudi, ili bar većina u početku bili bogati. 423. A to je netačno. Međutim, ako neki rukovodioci izgube svoja imanja, oni mogu da izvrše prevrat, dok ako se to desi običnim građanima, država ostaje mirna i u tom slučaju ne dolazi ni do kakvih promena ni u pravcu demokratije niti kakvog drugog državnog uređenja. Ali ako građani nemaju udela u počastima, ako im se čini nepravda i nanose uvrede, onda dolazi do pobune i promene državnog uređenja iako nisu izgubili svoja imanja*. . . zbog toga što svako ima prava da radi šta hoće. Sokrat kaže da je uzrok tome prevelika sloboda. I mada ima više vrsta oligarhije i demokratije, Sokrat govori ο njihovim promenama kao da postoji samo po jedna.
KNJIGA
ŠESTA
GLAVA PRVA
1. Već sam ranije1 nabrojao i naznačio razlike koje postoje u savetodavnoj i vrhovnoj vlasti, u organizaciji vlasti i sudova u pojedinim državnim uređenjima i pokazao kako se ovi elementi države usklađuju s principom državnog uređenja2. Govorio sam, takođe, ο uzrocima zbog kojih propadaju i ο merama pomoću kojih se mogu održati državna uređenja3. Ali kako postoji više vidova demokratije a i drugih državnih uređenja, neće biti loše da ih ispitamo i odredimo koji sistem najbolje odgovara i koji je najkorisniji za svaki pojedini od njih, a istovremeno da dopunim ako sam što izostavio ο tom predmetu. Pored toga, treba da ispitam sve mogućnosti međusobnog povezivanja i ukrštanja različitih sistema ο kojima smo 1317a govorili. Jer spoj dvaju sistema može da promeni državno uređenje i da stvori, na primer, oligarhijske aristokratije i demokratske politeje. 424. Ev© šta podrazumevam pod tim spojevima koje treba da ispitam, a koji do sada nisu bili predmet razmatranja: na primer, ako se skupština i izbor organa vlasti zasniva na oligarhijskim principima a organizacija sudstva na aristokratskim, ili ako su sudstvo i savetodavna vlast organizovani na oligarhijskim principima a izbor organa vlasti na aristokratskim, ili ako su svi ovi elementi države složeni na neki drugi način koji nije u skladu s principima jednog državnog uređenja. 425. Ranije sam već rekao kojim državama odgovara demokratija4, kakvom narodu odgovara oligarhija i koja od ostalih državnih uređenja odgovaraju kojim [narodima].
175
Ipak, nije dovoljno samo objasniti koji je od tih oblika državnog uređenja najbolji za pojedine države već treba da ukratko razmotrimo način na koji se uspostavljaju ta i druga državna uređenja. Da počnemo od demokratije, jer ćemo na taj način istovremeno razumeti i onaj oblik državnog uređenja koji je demokratiji dijametralno suprotan i koji se obično zove oligarhija. 426. Pri takvom načinu ispitivanja treba obuhvatiti sve elemente demokratskog uređenja i sve ono što prati demokratiju, jer kada se pomenuti sastavni delovi spoje, nastaju mnogobrojni i različiti tipovi demokratija. Postoje, naime, dva uzroka zbog kojih ima više vrsta demokratije: to je, na prvom mestu, onaj uzrok koji sam već pomenuo5, što je stanovništvo jedne države različito od stanovništva druge, jer u jednoj ima najviše zemljoradnika, u drugoj zanatlija, u trećoj nadničara; ako se sada prva od ovih klasa spoji s drugom i opet treća s obe prve, rezultat će biti ne samo bolja ili gora demokratija nego sasvim nova vrsta demokratije. 427. Drugi uzrok je onaj ο kome upravo govorimo. Jer kada se spajaju institucije koje prate demokratiju i koje izgledaju karakteristične za tu vrstu uređenja, priroda demokratije se menja. U jednoj državi mogu da budu te institucije zastupljene u manjoj, u drugoj u većoj meri, a u trećoj mogu da budu zastupljene sve. Za onoga ko hoće da uspostavi bilo koje od tih uređenja, ili da popravi već postojeće, korisno je da poznaje svako pojedino od njih. Oni koji hoće da uspostavljaju neko državno uređenje trude se da spoje osnovni princip jednog uređenja sa svim elementima karakterističnim za to uređenje. Međutim, oni greše u primeni, kako sam već rekao govoreći ο uzrocima propasti i merama za održanje pojedinih državnih uređenja.6 Sada ćemo izložiti osnovne principe na kojima se zasnivaju uređenja, njihove karakteristike i ciljeve. 428. Osnovni princip demokratskog državnog uređenja jeste sloboda. Obično se tako misli kao da je to jedino 1317b državno uređenje u kome građani uživaju slobodu, jer je sloboda, kažu, cilj svake demokratije. Prva karakteristika slobode jeste naizmenično vladanje i potčinjavanje. U demokratiji se pravo sastoji u jednakosti. Ali to nije jednakost prema vrednosti već prema brojnoj nadmoći. Pošto je pravo tako shvaćeno, masa nužno postaje vrhovni gospodar i ono što većina odluči, to je najviši zakon i najviša pravda. Kaže se da 3vi građani treba da budu jednaki, pa se stoga dešava da u demokrati jama siromašni građani imaju veću vlast no bogati, jer ih ima više a odluka većine predstavlja vrhovni zakon. 429. To je jedno obeležje slobode koje svi teoretičari demokratije unose u definiciju tog državnog uređenja. Drugo obeležje je to da svako živi kako hoće, jer u tome se i sastoji sloboda kao što se ropstvo sastoji u tome da niko ne može da živi po svojoj volji. To je, dakle, drugo
176
obeležje demokratije. Otuda proizlazi da građanin nije dužan da se potčinjava, naročito ne drugom građaninu, a ukoliko i jeste, on, u zamenu za to, ima prava da i sam vlada. Na taj se način usklađuje lična sloboda sa slobodom koja se zasniva na jednakosti. 430. Zasnovana na takvim principima i na takvoj vrsti vlasti, demokratija se sastoji u sledećem: svi građani mogu da budu birani za sve funkcije u vlasti; svi imaju vlast nad svakim pojedincem i svaki pojedinac, naizmenično, nad svima. Organi vlasti biraju se kockom, bilo svi, bilo svi oni za koje nije potrebno iskustvo i znanje; cenz nije uslov da se dobije neki položaj, a ako i jeste, onda je to minimalni cenz; jedan isti čovek ne može dva puta da obavlja istu dužnost, odnosno to je moguće samo u ograničenom broju slučajeva, ili ako su u pitanju neki manje važni položaji, izuzimajući pri tome položaje u vojsci; sve funkcije traju kratko vreme, a ako ne sve, onda one kod kojih je to moguće; svi građani i iz svih društvenih redova su sudije u svim pitanjima, ili bar u najvećem broju najznačajnijih i najvažnijih pitanja, kao što su, na primer, polaganje računa od strane državnih službenika, politički procesi i privatni ugovori; narodna skupština ima vrhovnu odluku u svim odnosno u najvažnijim pitanjima, i nijedan drugi organ vlasti nema pravo odlučivanja ni u jednoj stvari ili samo u stvarima koje nemaju naročitog značaja. 431. Od svih organa vlasti veće je najdemokratskije tamo gde ne dobijaju svi većnici velike novčane naknade.7 Ukoliko svi dobijaju velike dnevnice, onda se moć te vlasti veoma smanjuje, zato što narod, bogateći se od tih dnevnica, želi da donosi odluke ο svim pitanjima, kako sam već rekao u knjizi koja je prethodila ovoj 8. Zatim, u demokratiji se za obavljanje gotovo svih dužnosti dobija plata, na primer za učestvovanje u skupštini, sudovima, za obavljanje drugih službi, a ukoliko i ne dobijaju platu svi, svakako dobijaju arhonti, članovi suda, članovi veća, učesnici narodne skupštine ako je sazvana zbog vanredno značajnih pitanja, a takođe i oni organi vlasti kojima je propisano da zajedno obeduju9. I dok su glavna obeležja oligarhije visoko poreklo, bogatstvo i obrazovanje, demokratija, kako se čini, ima upravo suprotna obeležja: nisko poreklo, siromaštvo, neobrazovanost. U demokratiji ne može nijedna funkcija da bude doživotna, a ako je neka 1318a takva funkcija i preživela staro uređenje, njena moć je ograničena i, umesto glasanjem, bira se kockom. 432. To su institucije zajedničke svim demokratijama. Demokratija i narodna zajednica u pravom smislu reči zasniva se na pravu koje važi kao demokratsko. To je pravo svih ljudi da budu ravnopravni srazmerno njihovom brojnom odnosu u državi. Ravnopravnost znači da siromasi nemaju veću mcć no bogataši i da ne budu samo oni suvereni, već vrhovnu vlast treba da imaju svi građani srazmerno njihovom broju. Samo u tom slučaju moglo bi se smatrati da je u državi obezbeđena sloboda i jednakost. 433. Sledeće pitanje bilo bi: kako postići tu jednakost. Da li građane treba podeliti prema cenzu tako da hiljada građana čiji je
177
zajednički cenz isti toliki koliki i zajednički cenz drugih pet stotina građana ima ista prava kao i tih pet stotina? Ili treba odbaciti takvu vrstu jednakosti i uzeti isti broj građana i iz prve i iz druge grupe i njima dati najviša ovlašćenja i pravo da biraju organe vlasti i da budu sudije. Da li je, prema demokratskom shvatanju prava, to uređenje najpravednije, ili je pravednije ono u kome se vodi računa samo ο broju. Pristalice demokratije kažu da je pravo ono što odluči većina, a pristalice oligarhije — da je pravo ono što odluče bogati i da glavno merilo treba da bude veličina imanja. 434. Ni jedno ni drugo uređenje nije u skladu s jednakošću i pravednošću. Oligarhijska načela, naime, vode u tiranidu, jer ako je jedan čovek najbogatiji među bogatašima, onda bi, držeći se oligarhijskog načela, on imao prava da sam vlada. S druge strane, demokratsko načelo većine izazvaće nepravdu, jer će većina, kako sam već rekao10, hteti da podeli imanja bogate manjine. 435. Da bismo pronašli kakva treba da bude ta jednakost koja će zadovoljiti i jednu i drugu stranu, treba poći od njihovih definicija prava. Jedni kažu da volja većine treba da bude [najviši] zakon. Slažem se s tim, ali ne potpuno. Pošto se država sastoji od dva dela, bogatih i siromašnih, neka zakon bude ono što odluče i jedni i drugi, ili većina i jednih i drugih. Ako se njihova mišljenja razilaze, onda neka zakon bude volja većine i onih s većim cenzom. Na primer, ako imamo deset bogataša a dvadeset siromaha, pa od bogataša šestorica zastupaju jedno a petnaestorica siromašnih drugo mišljenje, onda treba četiri preostala bogataša spojiti s petnaest siromaha, odnosno pet preostalih siromaha sa šest bogataša. Zakon treba da bude volja one strane čiji je ukupni cenz, kada se sabere, veći. 436. Ali ako je cenz i na jednoj i na drugoj strani jednak, onda nastaje teškoća iste prirode kao i sada kada je u skupštini ili poroti broj glasova i na jednoj i na drugoj strani jednak. Tada odluku treba prepustiti kocki ili primeniti neku drugu sličnu meru. Ma kako da je teško 1318b pronaći istinu ο tome šta je jednakost i pravda, ipak je lakše to postići nego u to ubediti one koji su dovoljno moćni da sprovedu svoju volju. Uvek slabiji traže jednakost i pravdu, dok se jači ο tome nimalo ne brinu. GLAVA DRUGA
1. Od četiri postojeće vrste demokratije najbolja je ona kojoj sam dao prvo mesto u knjizi koja je prethodila ovoj 1'. Ona je, isto tako, najstarija od svih. Kada kažem »prva« imam u vidu podelu stanovništva na klase. Naj-" bolja klasa jeste zemljoradnička, pa se
178
1319a
179
zato demokratija i može uspostaviti tamo gde većina stanovništva živi od zemljoradnje ili stočarstva. Pošto nisu bogati, ti ljudi moraju stalno da rade, pa se ni narodna skupština ne saziva često. Zbog toga što nemaju sve ono što im je potrebno za život, oni rade svoj posao i ne žude za tuđim i, ukoliko prihodi od državnih službi nisu veliki, više vole da rade nego da se bave državnim poslovima i da upravljaju državom. Jer većina ljudi više teži za zaradom nego za slavom. Dokaz za to je taj što su ljudi od davnina trpeli tiranide i što i danas trpe oligarhije samo ako ih niko ne sprečava u njihovu radu i ako im niko ne oduzima ono što je njihovo. Na taj način jedni se brzo bogate, a ni ostali ne oskudevaju. 437. Uz to, pravo da biraju organe vlasti i da zahtevaju od njih da im polažu račune zadovoljava ambicije onih koji ih imaju, jer u nekim demokratijama, kao na primer u Mantineji12, masa je zadovoljna što ima samo savetodav-no pravo, iako ne učestvuje u izboru organa vlasti već je izbor poveren nekolicini ljudi koji se naizmenično biraju između svih građana. Mora se priznati da je i ovo uređenje kakvo je nekada postojalo u Mantineji neka vrsta demokratije. 438. Stoga je, za onu vrstu demokratije ο kojoj sam ranije govorio, vanredno korisno načelo, a obično se ono i primenjuje, da se svim građanima da pravo da biraju organe vlasti, da zahtevaju od njih polaganje računa i da učestvuju u sudovima, ali da najviši položaji budu izborni, i to ili na osnovu cenza, pod uslovom da za viši položaj i cenz bude veći, ili na osnovu lične sposobnosti bez obzira na cenz. U tom slučaju državna uprava mora da bude dobra jer će vlast uvek biti u rukama najboljih ljudi, a narod neće zavideti poštovanja dostojnim ljudima koje je njegova volja dovela na vlast. Takvim poretkom biće zadovoljni i ti istaknuti i uvaženi ljudi jer se neće potči-njavati gorima od sebe, a vladaće pravedno jer će drugi imati prava da traže od njih da im polažu račune. 439. Korisna je stvar biti zavisan od drugih i ne moći sve raditi po svojoj volji. Jer preterana sloboda da svako radi šta hoće neće biti u stanju da zadrži zlo koje postoji u svakom čoveku. Otuda nužno proizlazi da je za državu najbolje da vlast bude u rukama valjanih ljudi koji ne dopuštaju sebi da greše, ali da narod ne bude zapostavljen. Jasno je, dakle, da je to najbolja od demokratija, a jasno je i zašto je to tako: zato što su osobine zemljoradničkog naroda takve. 5. U mnogim državama postoje stari zakoni koji su imali za cilj da stvore isključivo zemljoradnički narod, na primer zakon po kome niko nije mogao imati više zemlje preko određenog maksimuma13, ili zakon po kome je imanje moglo da se nalazi samo na izvesnoj udaljenosti od
grada. U mnogim državama postojao je u davnini zakon po kome je bilo zabranjeno prodavati prvobitne parcele zemljišta14. Sličnu namenu ima zakon za koji kažu da
180
potiče od Oksila15 i po kome se nije smeo zaduživati određeni deo zemlje koji pripada jednom čoveku. 440. Danas bi se stanje moglo popraviti pomoću afi-tidskog 16 zakona koji je vrlo koristan za ovo ο čemu govorimo. Mada su stanovnici Afitide vrlo brojni i mada imaju malo zemlje, ipak se svi bave zemljoradnjom. Ali cenz se ne određuje na celokupno imanje, već se imanje podeli na nekoliko delova, pa se tek tada odredi cenz, tako da i siromasi mogu svojim cenzom da prevaziđu bogate. 441. Posle zemljoradničkog naroda najbolji je onaj koji se bavi stočarstvom i živi od toga17. Njegov način života je umnogome sličan zemljoradničkom i on je, zbog svojih navika u životu, više no iko izvežban za rat jer su mu i telesne osobine razvijene u tom pravcu i u stanju je da živi pod vedrim nebom. Gotovo sve ostale vrste stanovništva gore su od zemljoradnika i stočara i nijedan posao kojim se bave zanatlije, trgovci i nadničari nema nikakve veze s vrlinom. Svi takvi ljudi rado se sastaju u narodnoj skupštini zbog toga što se neprestano motaju tamo-amo po trgu i gradu. Zemljoradnici, naprotiv, žive rasuti po poljima pa zato nemaju prilike da se viđaju i ne osećaju potrebu da se jedni s drugima sastaju. 442. Tamo, međutim, gde je položaj zemlje takav da se polja nalaze daleko od grada, nije teško uspostaviti dobru demokratiju i dobru upravu. Jer većina građana je primorana da se naseljava na selu tako da, i ako postoji trgovački ološ, treba samo ustanoviti da se narodna skupština ne može sazivati bez prisustva ljudi sa sela. Izložili smo, dakle, kako treba urediti prvu i najbolju demokratiju. Samim tim jasno je kako treba urediti i ostale. Treba se samo, korak po korak, udaljavati od ove najbolje 1319b ί uvek postepeno izdvajati sve goru i goru vrstu stanovništva. 9. Onu poslednju vrstu demokratije 18, u kojoj svi građani imaju učešća u upravi, ne može da podnese nijedna država i njen opstanak nije lak jer nema ni dobrih zakona ni čvrstog morala. Sto se tiče uzroka koji dovode do propasti i to i ostala državna uređenja, ο tome sam ranije rekao19 uglavnom sve. Da bi uspostavili takvu demokratiju i da bi ojačali narod, njeni pobornici obično uzimaju među građane što veći broj ljudi i daju građansko pravo ne samo zakonitoj već i nezakonitoj deci i onima čiji je samo jedan roditelj građanin, mislim naime ili otac ili mati. Sve to karakteristično je za takvu vrstu demokratije. 443. Demagozi obično rade tako, ali ipak građansko pravo treba davati samo dotle dok narod ne dobije prevagu nad najvišom i srednjom klasom, i ne treba ići preko toga. Jer ako se pređe ta
181
11 Politika
granica teže je održavati red u državi, i to dovodi do ogorčenja istaknute ljude koji teško podnose teret takve demokratije. To je bio uzrok pobune u Kireni20. Jer dok je malo, zlo se ne primećuje, ali kada postane veliko, tim više pada u oči. 444. Za takvu demokratiju korisne su i one mere kojima su se poslužili Kleisten u Ateni21, kada je hteo da ojača demokratiju, i osnivači demokratije u Kireni: treba stvoriti više novih fila i fratri ja, ograničiti broj privatnih svetinja i učiniti ih javnim i izmisliti sve što je moguće da se svi građani što više međusobno izmešaju i da se prvobitne zajednice raskinu. 12. Izgleda da sve one mere kojima pribegavaju tirani mogu da se primene i u demokratijama, mislim, na primer, na slobodu koja se daje robovima (i koja može, do izvesnog stepena, da bude korisna), ženama i deci, i na mogućnost da svako živi po svojoj volji. Na taj način porašće broj onih koji će podržavati takvu državu jer većina ljudi više voli nedisciplinovan nego razuman život. GLAVA TREĆA
1320a
182
1. Za zakonodavca i za sve one koji žele da stvore takvu državu nije najveći i jedini zadatak da uspostave to uređenje, već da ga održe. Bilo kakvo uređenje lako može da se održi jedan, dva ili tri dana. Stoga, na osnovu onoga što smo ranije utvrdili ο uzrocima propasti pojedinih državnih uređenja i ο merama za njihovo održavanje22, treba pronaći sredstva za bezbednost države, izbegavajući sve ono što državu može da dovede do propasti i donoseći samo takve zakone, pisane i nepisane, koji u prvom redu obuhvataju mere za očuvanje državnog uređenja. Ne treba smatrati demokratskim ili oligarhijskim ono što će državu učiniti u najvećoj meri demokratskom ili oligarhijskom, već ono što će joj dati duži život. 2. Današnji demagozi, da bi stekli naklonost naroda, sprovode mnoge konfiskacije preko sudova. Stoga oni ko-
11 Politika
jima na srcu leži očuvanje države, treba da se suprotstave tome na taj način što će doneti zakon po kome imanja osuđenih na konfiskaciju i novčane kazne neće pripasti narodu već hramovima. Time prestupnici neće biti manje kažnjeni, jer će njihova kazna ostati ista, ali će svetina rede osuđivati optužene, jer od toga neće imati nikakvih koristi. Uz to broj sudskih procesa treba svesti na minimum na taj način što će se neosnovane optužbe sprečiti velikim kaznama. Obično se optužbe podnose protiv istaknutih ljudi, a ne protiv ljudi iz naroda, ali i takvoj državi je potrebno da joj svi građani budu naklonjeni, a ako ne to ono bar da ne smatraju vlastodršce svojim neprijateljima. 445. A kako te krajnje demokratije imaju obično mnogo stanovnika koji ne mogu da učestvuju u narodnoj skupštini ako ne dobiju novčanu naknadu, onda u državi koja nema redovnih prihoda to postaje vrlo opasno za istaknute ljude, jer tada prihode treba ostvarivati putem dažbina i konfiskacija pomoću korumpiranih sudova, a to je dosad upropastilo mnoge demokratije. Tamo, dakle, gde nema redovnih prihoda, skupština se ne srne često sazivati i po-rotni sudovi treba da imaju veliki broj porotnika, ali da zasedaju samo kratko vreme. Prednost toga je dvostruka: s jedne strane, bogati se neće plašiti velikih dažbina, mada ne dobijaju oni sudijsku dnevnicu već siromasi, a, s druge strane, pravda će biti mnogo bolje sprovedena jer bogati ne žele da napuste svoje poslove na duže vreme, ali su spremni da to učine za kraće vreme. 446. Tamo gde država ima prihoda ne treba raditi onako kako danas rade demagozi koji podele narodu ono što preostane. A narod danas dobije, a sutra mu već treba isto toliko. Davati takvu pomoć siromasima znači puniti bure bez dna. Pravi prijatelj demokratije treba da se brine ο tome da narod ne postane odveć siromašan. To je uzrok zbog koga demokratija postaje rđava, i treba pronaći sredstvo da se postigne trajno blagostanje. Dobro je, a i u interesu je bogataša, da se ono što preostane od prihoda sakuplja i da se odjednom deli siromašnima, u prvom redu ako se sakupi toliko da pojedinac može da kupi malo imanje, a ako to nije moguće, onda bar da otpočne trgovinu ili da počne da se bavi zemljoradnjom. Ako nije moguće 1320b dati svima pojedinačno, novac treba deliti po filama ili nekim drugim jedinicama srazmerno [broju stanovnika]. 11·
163
Novac za neophodne skupštine i dalje treba da daju bogataši koji se tada mogu osloboditi nekorisnih lejturgija. 5. Vodeći državu na sličan način Karhedonci 23 su stekli ljubav naroda. Oni su uvek slali nekoliko ljudi iz naroda da se obogate u kolonijama. Ali i njihovi plemići rade plemenito i mudro kada uzmu po nekoliko siromaha i daju im osnovna sredstva da otpočnu neki posao. Primer Tarantinaca24 može takođe da posluži za ugled. Oni za-dobijaju naklonost naroda time što svoja imanja daju siromasima na upotrebu. Sve vlasti su kod njih dvojake: jedne se biraju glasanjem, a druge kockom. One koje se biraju kockom postoje zato da i narod uzme učešća u vlasti, a one koje se biraju glasanjem postoje zato da državna uprava bude bolja. To se može postići i unutar jedne države da se jedni organi vlasti biraju glasanjem, a drugi kockom. Rekli smo, dakle, kako treba uređivati demokratije. GLAVA ČETVRTA
1. Samim tim jasno je i kako treba uređivati oligarhije. Svaka oligarhija treba da se sastoji od institucija suprotnih demokratskim, pri čemu jednoj vrsti oligarhije odgovara, u suprotnom smislu, jedna vrsta demokratije. To važi u prvom redu za onu oligarhiju u kojoj je sve najbolje usklađeno i koja stoji na prvom mestu — a to je ona koja je najbliža takozvanoj politeji. U njoj cenz treba da bude različito određen, za jedne manji, za druge veći. Manji za one koji će učestvovati u nižim i neophodnim organima vlasti, viši za više organe vlasti. Onaj ko postigne određeni cenz treba da dobije učešće u državnoj upravi. Pri tome treba uvoditi u državnu upravu, na osnovu cenza, toliko ljudi iz naroda da njihov broj bude veći od broja onih koji nemaju prava na učešće. Ali uvek treba te učesnike u vlasti uzimati iz boljeg dela naroda. 2. Na sličan način, samo sa nešto većim ograničenjem, treba uređivati i sledeću vrstu oligarhije. Naprotiv, ona oligarhija koja odgovara krajnjoj demokratiji i koja je od svih oligarhija najbliža vlasti dinasta i tirana zahteva utoliko veću budnost ukoliko je gora. Dok zdrava tela i lađe opremljene za plovidbu dobrim mornarima mogu da izdrže veće potrese a da zbog toga ne propadnu, dotle bolešljiva tela i trošne lađe s rđavim mornarima ne mogu da izdrže ni male; isto tako najgora državna uređenja zahtevaju najveću budnost. 3. Uopšte uzev, spas demokratije leži u brojnosti sta1321a novništva. Njeno pravo većine stoji nasuprot pravu po
184
zasluzi. Spas oligarhije, naprotiv, leži u dobrom poretku. Kao što se masa deli uglavnom na četiri klase25, zemljoradničku, zanatlijsku, trgovačku i nadničarsku, isto tako postoje četiri glavna roda vojske, konjica, teška pešadija, laka pešadija i mornarica. Tamo gde je zemlja pogodna za gajenje konja postoje prirodni uslovi da se stvori snažna oligarhija. Ta snaga [konjica], s jedne strane, garantuje bezbednost stanovništva a, s druge strane, gajenjem konja mogu da se bave samo posednici velikih imanja. Tamo gde [snaga zemlje počiva] na teškoj pešadiji može da se učvrsti druga po redu vrsta oligarhije, jer teška pešadija sastoji se više od bogatih nego od siromašnih. Naprotiv, laka pešadija i mornarica su potpuno demokratski element. 447. Tamo gde su oni brojno nadmoćniji bogati često rđavo prolaze kada dođe do građanskog rata. Kao protiv-mera može da posluži taktika vojnih komandanata koji konjici i teškoj pešadiji dodaju odgovarajući broj lako naoružanih vojnika. U građanskim ratovima siromasi su u stanju da savladaju bogate upravo zato što kao lako naoružani mogu da se bore protiv konjice i teške peša-dije. 448. Prema tome, stvarati vojsku od naroda znači stvarati je protiv sebe. Pošto ih ima različitog uzrasta i pošto su jedni stariji a drugi mlađi, oligarsi treba svoje sopst-vene sinove, dok su još mladi, da poučavaju taktici lake pešadije tako da, kada izađu iz dečaštva, budu za to osposobljeni. Učešće u vrhovnoj upravi treba davati ljudima iz naroda kada, kao što sam već rekao 28, dostignu određeni cenz ili kada za izvesno vreme prestanu da se bave nižim poslovima, kao što je u Tebi27, ili, kao što je u Masaliji28, treba određivati one koji su zaslužni bilo da već učestvuju u upravi ili ne. 6. Uz to, nosiocima najviše vlasti, koju treba da dobijaju samo ljudi s građanskim pravom, treba poveravati lejturgije da bi narod dobrovoljno odustao od učestvovanja u vlasti i da bi praštao onima koji su na vlasti jer oni skupo plaćaju te položaje. Preporučljivo je, takođe, da oni, prilikom stupanja u službu, prinose veličanstvene žrtve i da sagrade neku javnu građevinu da bi narod, uzimajući učešća na žrtvenim gozbama i gledajući grad ukrašen zavetnim spomenicima i građevinama, poželeo da se to uređenje produži. A to će istovremeno biti spomenici darežljivosti uglednih ljudi. Današnji oligarsi, međutim, ne rade tako nego baš suprotno tome, jer traže materijalnu 1321b korist ne manje nego počast. Stoga je dobro rečeno da su takve oUgarhije male demokratije. Toliko ο uređenju demokratija i oligarhija. GLAVA PETA
449. U nastavku ovoga što je rečeno treba tačno odrediti koliko ima organa vlasti, koji su i kakva je njihova funkcija, kako 185
smo već ranije napomenuli29. Kao što bez onih neophodnih organa vlasti ne može da postoji država, tako njome ne može dobro da se upravlja ako nema onih koji se brinu ο redu i poretku. Uz to, u malim državama potreban je manji broj organa vlasti, a u velikim veći, kako sam već рге rekao30. Isto tako treba znati koje se nadležnosti mogu spojiti u jednu, a koje se moraju razdvojiti. 450. Od neophodnih organa vlasti potreban je na prvom mestu jedan koji će se brinuti ο agori, voditi računa ο trgovačkim ugovorima i održavati red. Gotovo u svim državama postoji potreba za prodajom i kupovinom da bi se zadovoljile uzajamne potrebe građana, i to je najbolje sredstvo da se postigne ekonomska nezavisnost zbog koje su se, kako izgleda, ljudi sjedinili u jednu državu. 451. Druga dužnost koja je srodna i bliska ovoj jeste briga ο državnim i privatnim zgradama, da bi se očuvao lep izgled i red, ο održavanju i popravljanju kuća i pu-teva i granica imanja da ne bi zbog toga izbijale svađe, uopšte, briga ο svemu drugom što spada u ovaj delokrug. Takva se vlast zove astinomija [komunalna služba] i ona ima više nadležnosti za koje, u državama sa velikim stanovništvom, postoje posebni službenici, na primer čuvar zidova i izvora i lučka straža. 452. Postoji još jedna neophodna služba bliska ovoj, s istim zadacima, ali na poljskom i vangradskom području. Te službenike jedni nazivaju agronomima [nadzornicima polja], a drugi hilorima [nadzornicima šuma]. To su, dakle, te tri službe. Dalje, dolazi služba koja ima zadatak da prima državne prihode, da ih čuva i da ih raspode-ljuje na različite grane uprave. Njih nazivaju apodektima [primaocima] i blagajnicima. Postoji, zatim, vlast pred kojom se moraju potpisivati privatni ugovori i sudske presude; ta ista vlast prima pismene tužbe i uvodi u sudski postupak. Katkad se ta služba deli na više grana, ali jedna stoji iznad svih. Ti službenici se nazivaju hijeromne-monima [čuvarima arhive], epistatima [beležnicima], mne-monima [pisarima] i drugim sličnim nazivima. 5. Posle ove dolazi služba možda najpotrebnija od svih, ali i najteža; ona se stara ο izvršavanju sudskih 1322a kazni, ο isticanju spiskova osuđenih i ο čuvanju zatvorenika. Ta je služba teška zbog toga što je veoma omražena tako da, tamo gde ne donosi veliku dobit, niti ko želi da je uzme na sebe, niti, ako je i uzme, želi da radi po zakonima. A ta služba je neophodna zato što sudske presude ničemu ne koriste kada ne mogu da se izvrše i zato što ljudi ne mogu da žive u međusobnoj zajednici bez presuda i izvršenja tih presuda. 453. Stoga je bolje da te službe ne budu koncentrisane u jednoj vlasti, već da jedni sudovi preuzmu jedne, a drugi druge nadležnosti. Isto tako treba podeliti nadležnost i u pogledu onih prekršitelja čija su imena izložena na spisku. Uz to, ponekad kazne treba da izvršava druga vlast, a ne ona koja je donela presudu i kazne koje su propisali stari organi vlasti treba
186
da izvršavaju novi i da jedna vlast donese presudu a druga da je izvrši. Na primer, astinomi treba da izvršavaju kazne koje propišu agoranomi, a kazne koje propišu agoranomi treba da izvršavaju neke druge vlasti. Jer ukoliko su izvršioci kazni manje omraženi utoliko će kazne biti bolje izvršene. Ako ista vlast koja donosi presudu izvršava kaznu, ona će biti dvostruko omražena, a ako su još svi slučajevi u nadležnosti te vlasti, ona će svima biti neprijatelj. 454. U mnogim državama je čuvanje zatvorenika i izvršavanje kazni u nadležnosti jedne vlasti, na primer u nadležnosti takozvane Jedanaestorice u Ateni31. Stoga je bolje razdvojiti te dve službe i pronaći neku meru da čuvari budu manje omrznuti. Jer ta služba nije ništa manje potrebna od prethodne, ali pošteni ljudi najčešće iz-begavaju upravo tu službu. S druge strane, nesigurno je dati tu službu u ruke nevaljalcima jer su pre njima potrebni čuvari no što su oni u stanju da čuvaju druge. Stoga ne treba
1322b
187
da postoji samo jedna vlast koja će obavljati te funkcije i ne treba da bude vremenski neograničena, već tu dužnost treba da vrši omladina tamo gde je orga-nizovana služba efeba 82 i stražara, odnosno tu dužnost treba da vrše različiti organi vlasti naizmenično. 455. Ti organi vlasti, dakle, treba da zauzmu prvo mesto kao najpotrebniji. Zatim dolaze vlasti koje nisu ništa manje potrebne, ali to su vlasti višeg ranga jer zahtevaju veliko iskustvo i poverenje. Tu spadaju sve one koje se tiču odbrane države i rata jer su i u miru i u ratu potrebni ljudi koji će se brinuti ο čuvanju gradskih kapija i zidova, ο vojnoj službi i vojnom rasporedu građana. 456. Negde za sve te dužnosti ima više zvanja, a negde manje; u malim državama postoji samo jedno zvanje za sve te dužnosti. One koji vrše tu dužnost nazivaju stratezima [vojnim komandantima] i polemarsima [ministrima vojske]. Ako, uz to, država raspolaže konjanicima ili lakom pešadijom ili strelcima ili mornaricom, onda katkad postoje posebni komandanti za svaki od tih rodova vojske koji se zovu: komandant mornarice, komandant konjice, komandant pešadije; ovima su potčinjeni zapovednici pojedinih delova, komandanti trijera, niži komandanti pešadije i konjice, a njima su potčinjeni oni koji komanduju još manjim delovima. Sve ove funkcije čine jedan poseban deo državne uprave koji se stara ο odbrani zemlje. Tako stoji stvar s tom vlašću. 10. Međutim, kako neke vlasti ako ne i sve, rukuju velikim sumama državnog novca, mora da postoji jedna vlast koja će primati, kontrolisati i proveravati njihove račune, ali koja sama neće imati nikakve veze s novcem. Ti službenici se zovu kontrolori ili primaoci računa ili overači računa ili pravdači računa. Pored svih ovih organa vlasti postoji jedan koji ima vrhovnu vlast nad svima. Ta vlast često ima najveću moć, pravo da predlaže zakone i
da predsedava narodnoj skupštini u državama u kojima je vrhovna vlast u rukama naroda. Mora, naime, da postoji vlast koja će sazivati u skupštinu narod kao vrhovnog gospodara države. Negde se nosioci te vlasti zovu probuli zato što imaju prava da prvi kažu mišljenje, a u demokrati jama zovu se veće. To su, dakle, gotovo sve državne vlasti.
188
1323a
457. Druga vrsta službi pripada bogovima, zato što postoje sveštenici i oni čiji je zadatak da održavaju hramove, da popravljaju trošne hramove i da se staraju ο svemu što je posvećeno bogovima. U nekim, na primer u malim državama, postoji samo jedna takva služba, a u drugim ima više tih dužnosti i one su odvojene od svešteničke dužnosti — na primer, graditelji i čuvari hramova i rizničari hramovne riznice. Zatim dolazi posebna služba za prinošenje svih javnih žrtava koje zakon nije dodelio svešteni-cima i čiji značaj potiče od zajedničkog državnog ognjišta. Te službenike jedni nazivaju arhontima, drugi basilejima, a treći pritanima. 458. Postoje, dakle, da ponovimo ukratko, neophodne službe za kult, za rat, za prihode i rashode, za održavanje reda na trgu, u gradu, u lukama i na selu, za sudove i sklapanje privatnih ugovora, za izvršavanje kazni i čuvanje zatvorenika, za kontrolu, primanje i polaganje računa i, najzad, za savetovanje ο poslovima opšte uprave. 459. U državama u kojima vlada mir i blagostanje i koje posvećuju posebnu brigu redu i moralu, postoje naročite službe za nadzor nad ženama i decom, za čuvanje zakona, za nadzor nad vežbalištem, za nadzor nad gimnastičkim i dionisijskim igrama83 i drugim sličnim predstavama. Očigledno je da neke od ovih službi nisu demokratske, na primer nadzor nad ženama i decom. Jer zbog toga što nemaju robova siromašni ljudi su prinuđeni da se ženama i decom služe kao slugama. Od tri postojeće vlasti u čijim je rukama, u nekim državama, izbor najviših vlasti, tj. od čuvara zakona, probula i veća, čuvari zakona su aristokratska, probuli oligarhijska, a veće demokratska ustanova. U ovom kratkom pregledu bilo je, dakle, govora gotovo ο svim vlastima.
KNJIGA SEDMA GLAVA PRVA
460. Onaj ko hoće da razmotri pitanje najboljeg državnog uređenja na način koji to pitanje zaslužuje treba najpre da odredi koji je način života najbolji. Ako to ostane nepoznato, onda se ne može saznati ni koje je državno uređenje najbolje. Jer oni koji najbolje upravljaju državom treba da, prema svojim mogućnostima, vode najbolji život, ukoliko se nešto ne dešava protiv očekivanja. Stoga treba najpre da se složimo u tome koji je način života, da tako kažem, za sve ljude najbolji, a zatim, da li je jedan isti način života najbolji i za državu i za pojedinca ili nije. 461. Pošto sam, mislim, u svojim delima pristupačnim širokoj javnosti1 [eksoteričkim delima] sasvim dovoljno govorio ο najboljem načinu života, poslužiću se time i sada. U jednoj stvari svakako niko neće moći da protiv-reči, da postoje naime tri vrste dobra: ono koje stoji van nas, telesno dobro i duševno dobro i da u srećnu čoveku treba da budu sjedinjena sva tri. Niko ne može reći da je srećan čovek onaj koji nema nimalo hrabrosti ni razboritosti ni pravednosti ni mudrosti8, koji se uplaši kad mušica proleti, koji ne može da se uzdrži ni od najnižih postupaka ako samo zaželi da jede ili pije, koji je u stanju da za četvrt obola upropasti najdraže prijatelje i koji je, u pogledu inteligencije, toliko nerazuman i lakoveran kao kakvo dete ili lud čovek. 462. Kad se to kaže svi se slažu s tim, ali se ne slažu u tome u kolikoj meri su te vrline potrebne i koje su od njih važnije. Ljudi naime smatraju da je dovoljno imati ma koliko malo vrline dok, s druge strane, žele da besko
načno uvećaju bogatstvo, imanje, moć, slavu i sve što je tome slično. Tim ljudima reći ću da na osnovu činjenica lako mogu da se uvere u ovo ako uvide da se vrline ne mogu sticati i očuvati pomoću spoljašnjih dobara već da se, naprotiv, ta spoljašnja dobra mogu sticati pomoću vrlina, i da srećan život, bilo da se on za ljude sastoji u 1323b uživanju ili u vrlini ili u jednom i u drugom, pre pripada onima koji se odlikuju karakterom i inteligencijom a koji su umereni u sticanju spoljašnjih dobara, nego onima koji su stekli više tih dobara no što im treba, ali kojima nedostaju prave unutrašnje vrednosti. 4. Uostalom, to lako mogu da uvide i oni koji rasuđuju na osnovu zdravog razuma.3 Jer spoljašnja dobra imaju određenu granicu kao bilo koje sredstvo, a svako sredstvo korisno je samo za određenu svrhu. Ako ima previše tih sredstava, onda ona nužno nanose štetu svojim sopstvenicima, ali im ništa ne koriste. Naprotiv, svako duševno dobro je utoliko korisnije ukoliko je veće, ako je uopšte ovde potrebno govoriti i ο koristi a ne samo ο lepoti. Uglavnom, jasno je da savršenstvo svake stvari koju, u pogledu prednosti, poredimo s drugima stoji u istoj srazmeri s rastojanjem koje deli te stvari ο čijem je savršenstvu reč. Prema tome, kako je duša i po sebi i za nas dragocenija i od bogatstva i od tela, onda mora i savršenstvo svake ove stvari da stoji u odgovarajućem odnosu. Jer ta spoljašnja dobra po prirodi treba želeti zbog duše i samo zbog nje treba svi mudri ljudi da ih žele, a ne treba želeti dušu zbog tih dobara. 5- Saglasimo se, dakle, u tome da svakom čoveku pripada toliko sreće koliko ima vrline4 i pameti i sposobnosti da se po njima upravlja i uzmimo kao dokaz boga5 koji nije srećan i blažen zbog spoljašnjih dobara već zbog sebe sama i zbog suštine svoje prirode. Zbog toga mora da postoji razlika između sreće i blaženstva, jer slučaj i sreća mogu da donesu spoljašnja dobra, ali niko ne postaje pravedan i razborit slučajem ili pomoću slepe sreće. Iz ovoga proizlazi mišljenje da je najbolja država srećna i da se u njoj pošteno radi. Jer nemoguće je da pošteno rade oni koji nisu pošteni. Nijedno dobro delo pojedinca ili države ne biva bez vrline ili mudrosti. Hrabrost, pravednost i razboritost jedne države ima istu vrednost i javlja se u istom obliku u kome se javlja kod pojedinca za koga se, zato što ima udela u tim
vrlinama, kaže da je pravedan, umeren i mudar. 6. Toliko neka bude rečeno kao uvod. Nisam mogao da ne dodirnem te stvari, kao što nisam mogao ni da ispitam sve što je u vezi s tim, jer to je predmet jednog drugog dela6. Zasad se može tvrditi toliko da je najbolji način života i za pojedinca posebno i za državu uopšte 1324a onaj u kome vrlina raspolaže s dovoljno sredstava da može da se otelovi u dobrim delima. Opširnije dokaze ostavljam za sada po strani ovog ispitivanja, s tim da ih iznesem kasnije7 ako ima koga ko nije ubeđen ovim što sam rekao. GLAVA DRUGA
191
463. Ostaje da kažemo da li se može smatrati da je sreća svakog pojedinca isto što i sreća države ili nije ista. I to je jasno. Svi će se, naime, složiti da je to isto. Jer oni koji smatraju da je srećan život život u bogatstvu ti smatraju da je i cela država srećna ako je bogata. Oni koji najviše cene način života tiranina ti mogu da kažu da je najsrećnija ona država koja vlada nad najvećim brojem podanika. A ako neko smatra srećnim čoveka zbog njegove vrline, taj će reći da je srećnija ona država u kojoj ima više vrline. 464. Međutim, ova dva pitanja zahtevaju odgovor; prvo, za koji način života se treba pre odlučiti — da li za život građanina koji učestvuje u državnoj upravi ili za život stranaca koji su oslobođeni bilo kakvog učestvovanja u državi — i, drugo, koje državno uređenje i koji poredak treba smatrati najboljim, da li onaj koji svim građanima dopušta učešće u državnim poslovima ili onaj koji to dopušta bar većini s izuzetkom manjeg broja. Kako je ovo [poslednje pitanje] zadatak političke nauke i teorije a ne ono što je dobro za pojedinca, neka drugo pitanje bude sporedno, a prvo glavno u ovom ispitivanju. 465. Jasno je da najbolje državno uređenje mora da bude ono u čijem poretku svaki građanin, ma ko on bio, može da dela u skladu s vrlinom i da živi srećno. Slažući se s tim da je život u saglasnosti s vrlinom najbolji neko može ipak da se nađe u nedoumici da li se pre treba odlučiti za politički i praktični život ili za život oslobođen svih spoljnih obaveza posvećen razmišljanju koji je, po nekima, jedini dostojan filosofa. Izgleda da su se ljudi kojima je najviše stalo do vrline, i u prošlosti i u sadašnjosti, najviše odlučivali za ova dva pravca u životu; kad kažem dva mislim na politički i filosofski. 4. Vrlo je važno na čijoj je strani istina. Jer ko je mudar, bilo da je u pitanju pojedinac ili država uopšte, treba da postavi sebi onaj cilj koji je bolji. Po mišljenju nekih ljudi, vlast nad sugrađanima, ako je despotska, predstavlja krajnju nepravdu, dok vlast u politeji nije nepravedna ali predstavlja prepreku za ličnu sreću onoga ko je vrši. Mišljenje drugih je dijametralno suprotno: da je jedino praktični i politički život dostojan čoveka i da se 1324b veće mogućnosti da se vrline ispolje otvaraju više onima koji se bave javnim i državnim poslovima nego ljudima koji žive za sebe. 466. Dok jedni misle ovako, drugi smatraju da jedino despotski i tiranski način upravljanja pruža sreću. U ponekim državama zakoni su usmereni na potčinjavanje susednih naroda. Stoga, mada u većini država vlada, da tako kažem, zbrka u pogledu najvećeg broja zakona, ipak, ako postoji zajednički cilj kome svi zakoni teže, onda je to obezbeđenje vlasti. Tako su u Lakedajmonu 8 i
192
na Kreti i vaspitanje i većina zakona usmereni na rat. Kod svih naroda koji su dolazili u mogućnost da ispolje svoju osvajačku silu takva sila se veoma cenila, na primer kod Skita9, Persijanaca, Tračana i Kelta10. 467. U ponekim državama postoje zakoni koji podstiču ratničku vrlinu. Tako u Karhedonu, kažu, vojnici imaju prava da uzimaju kao nakit onoliko prstenova u koliko su pohoda učestvovali. I u Makedoniji je nekada postojao zakon po kome je čovek koji nije ubio nijednog neprijatelja morao da se opaše povocem. Kod Skita onaj ko nije ubio nijednog neprijatelja nije smeo na gozbi da pije iz čaše koja je kružila okolo. Kod Iberaca, ratničkog naroda, zabadali su oko groba onoliko kolaca koliko je [pokojnik] neprijatelja pobio. Ima puno sličnih propisa kod drugih naroda ustanovljenih na osnovu zakona i na osnovu običaja. 468. Ipak bi možda pažljivijim ispitivačima bilo odveć čudno što se dužnost državnika sastoji u tome da pronalazi na koji bi način mogao da vlada i gospodari sused-nim narodima, sa ili bez njihove volje. Jer kako može političar i zakonodavac da se bavi onim što nije zakonito? Nezakonito je podvlastiti nekoga ne samo u opravdanom nego i u neopravdanom slučaju, a držati nekoga pod svojom vlašću svakako je još i nepravedno11. 469. Ovo ne nalazimo u drugim naukama: jer dužnost lekara ili krmara nije da ubede i prisile bolesnike i mornare. Izgleda, međutim, da ljudi većinom misle da je despotska vlast isto što i vlast u slobodnoj državi i ne stide se da drugima čine ono što, kad su oni sami u pitanju, smatraju nepravednim i štetnim. Oni traže pravednu vlast za sebe, a sasvim zaboravljaju pravednost kad su u pitanju drugi. 470. Despotizam je nezakonit osim u slučaju ako je jedan narod po prirodi predodređen za takvu vrstu vlasti, a drugi nije. Stoga, ako stvari tako stoje, ne treba pokušavati vladati nad svima despotski nego samo nad onima koji su za to predodređeni, kao što za gozbu ili žrtvu ne treba loviti ljude već bića koja su predodređena za lov. A za lov je predodređena divlja životinja ili životinja za jelo. Ali jedna država mogla bi sama za sebe da bude 1325a srećna ako se njome dobro upravlja, ukoliko uopšte može da postoji država s dobrim zakonima odvojena od ostalih, čije uređenje neće biti usmereno na rat i na pobedu nad neprijateljima. Ali tako nešto ne može biti. 10. Jasno je, dakle, da sve te vojne institucije, mada ih treba smatrati dobrima, nisu krajnji cilj svega, već sredstva da se taj cilj dostigne. Dužnost dobrog zakonodavca jeste da pronađe kako će država, ljudi i svaka druga
193
zajednica moći da ostvare dobar život i sreću koja je za njih ostvarljiva. Pri tome će svakako postojati razlike između pojedinih institucija. I, ako država ima susede, zakonodavstvo treba da predvidi kakve odnose treba sa kojima da održava i kakve obaveze treba prema svakome od njih da ispunjava. Međutim, to pitanje, kome cilju treba da teži najbolje državno uređenje, biće predmet kasnijeg ispitivanja12. GLAVA TREĆA
1325b
1. Dužnost mi je da onima koji se slažu s tim da je život u saglasnosti s vrlinom najbolji, ali koji se razilaze u tome kojim pravcem treba poći — jedni, naime, odbacuju javne funkcije i smatraju da najbolji način života za slobodna čoveka nije život državnika; drugi opet smatraju da je baš taj način života najbolji jer je po njihovu mišljenju nemoguće delati dobro ne delajući ništa, a postupanje u saglasnosti sa vrlinom i sreća jedno je te isto — kažem da i jedni i drugi u ponečem imaju prava, a u ponečem nemaju. Istina je da je život slobodna čoveka bolji no život robovlasnika. Jer služiti se robom kao robom nema u sebi ničeg iole plemenitog13, a zapovedanje [gospodara] u vezi sa svakodnevnim potrebama nema u sebi ničeg lepog. 471. Međutim, nepravilno je smatrati svaku vlast despotskom. Jer vlast nad slobodnim ljudima se od vlasti nad robovima razlikuje isto toliko koliko se po prirodi slobodan čovek razlikuje od roba po prirodi. Ο tome smo dovoljno raspravljali u ranijim knjigama 14. Međutim, pogrešno je pretpostaviti neaktivnost u radu. Jer rad je sreća, a dela pravednih i razboritih ljudi imaju mnoge i lepe ciljeve. 472. Na osnovu tako izloženih zaključaka moglo bi se pomisliti da je onda najbolje imati vrhovnu vlast nad svima; na taj način čovek je u stanju da čini vrlo mnogo najlepših dela i da stoga onaj ko dobije vlast ne treba da je ostavlja svojim najbližim već, ako je potrebno, pre da im je oduzme, i niti otac treba da vodi računa i da se u tom pogledu stara za decu, niti deca za oca, niti ijedan prijatelj za prijatelja. I pre svega treba da želi ono što je najbolje, a najbolje je delati u saglasnosti sa vrlinom. 473. U ovome možda ima istine ukoliko dobro za kojim treba težiti pripada i uzurpatorima i nasilnicima. Ali pošto je to nemoguće, onda je i ta pretpostavka pogrešna. Uz to, za dobra dela nije sposoban onaj ko se od drugih ne razlikuje ni toliko
194
koliko muškarac od žene, otac od dece ili gospodar od roba. Prema tome, onaj ko se jednom ogrešio ο zakone vrline nikada više neće moći da učini toliko dobra koliko je jednom učinio zla. Među jednakim bićima svako ima udela u lepom i dobrom jer se u tome i sastoji jednakost i ravnopravnost. Nejednakost među jednakima i neravnopravnost među ravnopravnima je protivprirodna, a ništa što je protivprirodno ne može biti dobro. Stoga, ako postoji neki čovek koji je, po vrlini i snazi da tu vrlinu sprovede u delo, bolji od najboljih, dobro je njega uzeti za vođu 15 i pravedno je njemu se pokoravati. Jer potrebno je da ima ne samo vrlinu već i snagu pomoću koje će je sprovesti u delo. 5. Međutim, ako je to istina i ako srećom treba smatrati postupanje u duhu vrline, onda bi i za svaku državu kao celinu i za pojedinca najbolji život bio život u delanju. Ali aktivan život ne mora da bude upravljen na druge ljude, kao što neki misle, niti su za delo sposobne samo one misli koje se bave pozitivnim rezultatima, proizišlim iz aktivnosti, nego su to u mnogo većem stepenu misli nastale radi sebe samih i ispitivanja i razmišljanja nastala radi sebe samih. Jer njihov je cilj delatnost u dobru, prema tome i one same predstavljaju neku delatnost. Za duhovne tvorce kažemo da su u najvećoj meri tvorci dela ostvarenih u spoljašnjem svetu. 6. Međutim, ako su države izolovane i ako su se opredelile za takvu vrstu života, to nikako ne znači da treba da budu neaktivne. Naime, svaki od delova takve države može da bude aktivan, jer među tim delovima postoje mnoge veze. Isto tako stoji stvar i s bilo kojim pojedincem. Inače bi bog i celi kozmos, čija delatnost nije upravljena prema spoljašnjem16 već prema unutrašnjem, teško mogli da budu u dobrom stanju i poretku. Jasno je, dakle, da je jedan isti način života najbolji i za pojedinca i za državu kao celinu i za ljude uopšte. GLAVA ČETVRTA
1. Pošto sam dao uvodne napomene ο tom predmetu i pošto sam ranije već razmatrao ostale oblike državnog uređenja17, najpre treba odgovoriti na prvo od preostalih pitanja, tj. koji principi treba da leže u osnovi one države koja bi odgovarala našim željama16. Jer najbolje državno uređenje ne može da se ostvari bez odgovarajućih uslova.
195
Stoga mnoge od tih uslova moramo pretpostaviti kao poželjne, ali nijedan ne sme da bude van granica mogućnosti. Pri tome mislim na broj građana i veličinu zemlje. 2. I kao što je ostalim majstorima, na primer tkaču i 1326a brodograditelju, potreban materijal neophodan za rad (i ukoliko je taj materijal bolje načinjen utoliko lepši mora da bude proizvod [njihove] veštine), tako isto je državniku i zakonodavcu potreban poseban materijal s odgovarajućim kvalitetom. Prvi element države jeste ljudstvo —
196
koliko treba ljudi da bude i kakve treba da budu njihove prirodne osobine. Isto to važi i za zemlju: kolika treba da bude i kakva. . 474. Većina misli da zemlja treba da bude velika da bi bila srećna. Ako je to tačno, onda oni [koji to misle] ne znaju šta čini jednu državu velikom odnosno malom. Oni sude ο veličini države prema broju stanovnika; ne treba međutim, gledati na broj već na snagu. Država ima svoj zadatak, pa stoga najvećom državom treba smatrati onu koja je u stanju da taj zadatak izvrši. Tako se za Hipo-krata 19 može reći da je kao lekar, ne kao čovek, veći od čoveka koji je telom veći od njega. 475. Međutim, čak i kad bi merilo bilo broj stanovnika, to ne znači da je to bilo koji slučajni broj (jer u svim državama mora da postoji određen broj robova, meteka i stranaca), već treba voditi računa samo ο broju onih stanovnika koji predstavljaju sastavne i suštinske delove od kojih se država sastoji. Veliko mnoštvo takvih ljudi znak je da je država velika. Ali država iz koje se regrutu je mnogo zanatlija a malo teške pešadije ne može se smatrati velikom. Jer velika država nije isto što i mnogoljudna država. 476. Činjenice, međutim, pokazuju da je teško, možda čak nemoguće, dati dobre zakone državi s prevelikim brojem stanovnika 20. I među državama koje važe kao države s dobrim uređenjem ne nalazimo nijednu s velikim stanovništvom. Do istih zaključaka dolazi se i razmišljanjem. Zakon je, naime, zavođenje nekakvog poretka i dobri zakoni nužno dovode do dobrog poretka; međutim, nije moguće zavesti poredak u preterano velikom mnoštvu. To može samo božanska moć koja održava zajedno celi kozmos. Kako lepota obično nastaje iz sklada broja i veličine, onda najlepša mora da bude ona država u kojoj je pomenuti broj stanovništva u skladu s veličinom zemlje. 477. Međutim, postoji izvesna mera u odnosu na veličinu države kao, uostalom, i za sve drugo — životinje, biljke, oruđa. Svako od ovih bića odnosno stvari imaće svoju punu snagu ako nije ni premalo ni preterano veliko. U protivnom slučaju izgubiće potpuno svoju prirodu ili postati sasvim rđavo. Lađa veličine jednog pedlja ili dva stadija uopšte neće biti lađa. Te, u prvom slučaju premale 1326b a u drugom slučaju prevelike, dimenzije učiniće plovidbu nemogućnom. 12 Politiki
177
478. Isto tako stoji stvar s državom: ako ima premalo stanovnika
neće moći da bude ekonomski nezavisna (a država mora da bude ekonomski nezavisna), a ako ima previše stanovnika moći će, doduše, da bude nezavisna, ali to će biti narod a ne grad-država 21, jer uspostaviti državu nije lako. Ko će biti vojskovođa tom ogromnom mnoštvu, ko
može da bude njihov glasnik sem neki drugi Stentor 22. Prema tome, prvi uslov za državu jeste da ima toliko stanovnika koliko je dovoljno za srećan život u državnoj zajednici. Može da postoji i veća država koja prevazilazi ovu prvu po broju stanovnika ali, kao što smo rekli, tu postoje granice. Dokle ta granica ide može se lako videti iz činjenica. Delatnost jedne države sastoji se od delatnosti onih koji vladaju i delatnosti onih kojima se vlada. Zadatak prvih jeste da izdaju naređenja i da sude. A da bi se donela odluka u spornim pitanjima i da bi se položaji razdelili po zasluzi potrebno je da se građani međusobno poznaju, da znaju kakav je ko, jer tamo gde to nije slučaj i vlast i sudstvo postaju rđavi. Jer vlast i sudstvo zahtevaju da se s njima ozbiljno postupa, a ne olako kao što se dešava u državi s prevelikim stanovništvom. 479. Uz to, stranci i meteci mogu lako da uzmu učešća u državnoj upravi jer, zbog prevelikog broja stanovnika, to lako može da ostane neprimećeno. Jasno je, prema tome, da je za državu najbolje da ima najveći mogući broj građana sposobnih da zadovolje sve životne potrebe, ali da taj broj ipak bude lako saglediv. To neka bude odgovor na pitanje ο veličini države. I
GLAVA PETA
1. Sasvim slično stoji stvar i sa zemljom. Jasno je da će svako, što se tiče kvaliteta zemlje pretpostaviti onu koja u najvećoj meri može da zadovolji sve potrebe. Takva zemlja mora da rađa sve, jer onaj ko ima sve i kome ništa nije potrebno, dovoljan je sam sebi. Bogatstvo i veličina zemlje treba da budu takvi da omogućuju stanovnicima da žive ne radeći, slobodno ali i umereno. 23 Da li smo to dobro odredili ili nismo, biće tačnije ispitano kasnije24, kada budem govorio uopšte ο sticanju, ο napretku imanja i ο tome kako se i na koji način treba služiti imanjem. U ovom pitanju ima mnogo spornih tačaka zbog toga što ljudi u pogledu načina života padaju u krajnosti, jedni u tvrdičluk, drugi u raskoš. 2. Ο izgledu i položaju zemlje nije teško reći [kakvi treba da budu], tu u ponečem treba poslušati savet onih koji imaju ratničko iskustvo: za neprijatelje prilaz treba da bude težak, a izlazak za same stanovnike lak. Uz to, 1327a ono što smo rekli za broj stanovnika da treba da bude toliki da se može lako sagledati, to isto važi i za zemlju. Pod lako preglednom zemljom podrazumevamo onu čiji se svaki deo lako može braniti. A ako položaj glavnog grada treba birati po želji, onda glavni grad treba da ima dobar položaj i prema moru i prema zaleđu. Jedan uslov smo već pomenuli, da, zbog odbrane, sva mesta treba da budu dobro povezana. Zatim, treba da bude lak transport proizvedenih plodova i drveća iz šuma i drugih proizvoda koje zemlja, eventualno, ima.
198
480. Sasvim je sporno pitanje da li je blizina mora korisna ili štetna po države koje imaju dobro uređenje25. Misli se da je kontakt sa strancima, odgajenim pod drugim zakonima, štetan za dobar zakonski poredak kao i veliko stanovništvo obrazovano od gomile trgovaca koji putuju i dolaze morem. A takvo stanovništvo nikako nije u skladu s dobrim uređenjem. 481. Ako to apstrahujemo, onda nema sumnje da je veza s morem i s kopnom mnogo bolja i zbog sigurnosti grada i zbog obilja namirnica. I, da bi lakše izdržavali napad neprijatelja, saveznici, koji dolaze u pomoć, treba da imaju pristup i s kopna i s mora. A ako branioci ne mogu da nanesu štetu napadačima istovremeno sa obe strane, svakako će moći bar s jedne, ako poseduju i jednu i drugu. Dalje, potrebna roba koje nema u zemlji može lako da se uveze, a višak proizvoda da se lako izveze. Jer država treba da razvija trgovinu, ali samo na sopstvenu korist, nikako na tuđu. 5. Države koje otvaraju u svojoj zemlji tržišta za sve narode čine to samo radi prihoda. Ona država koja nema potrebe za takvim načinom bogaćenja ne treba ni da ima takvo tržište. Mi, međutim, vidimo da i danas mnoge zemlje i gradovi imaju pristaništa i luke koje leže tako zgodno u odnosu na grad da ne čine deo grada, ali nisu ni suviše daleko od njega i zaštićene su zidovima i drugim utvrđenjima. 26 Ako te komunikacije donose 12'
179 nekakvu korist, jasno je da će ta korist pripasti državi, a ako donese štetu, država može lako da se zaštiti zakonima kojima će biti određeno ko sme a ko ne sme da stupa u vezu sa strancima. 6. Sto se tiče pomorskih snaga, jasno je da je za državu najbolje da ih, u izvesnoj meri, ima, i to ne 1327b samo zbog sebe same već i zbog svojih suseda treba da bude u stanju i da zada strah i da pruži pomoć i na kopnu i na moru. Veličina i jačina pomorskih snaga treba da zavisi od načina života stanovnika. Ako taj način života ide za prevlašću i političkim uticajem, onda država mora da raspolaže snagama koje odgovaraju tim težnjama. 7. S druge strane, ono mnoštvo koje čine mornari ne mora da pripada državi niti da bude njen deo. Jer posada koja treba da upravlja i zapoveda brodom može da se uzima iz redova slobodnih ljudi i iz redova pešadije. Sve dok ima dosta perijeka i zemljoradnika, ne može biti oskudice u mornarima. To vidimo i danas u nekim državama, na primer u državi Heraklejaca27. Mada je veličina njihove države u poređenju s drugim državama manja, ona je dala posadu za mnoge trijere. Toliko ο zemlji, lukama, gradovima, moru i pomorskoj sili.
GLAVA ŠESTA
1. Ο tome koliko građana treba da bude, već smo govorili. Da vidimo sada kakve treba da budu njihove prirodne osobine. Predstava ο tome može se dobiti ako se baci pogled na najpoznatije helenske gradove i na sve narode koji naseljavaju zemlju 28. Narodi koji žive u hladnim krajevima i oni koji žive u Evropi vrlo su hrabri ali u manjoj meri inteligentni i vesti. Zato su oni uvek slobodni, ali nemaju smisla za državnu zajednicu i nisu u stanju da vladaju nad svojim susedima. Naprotiv, narodi koji žive u Aziji inteligentni su i imaju smisla za umetnost, ali nemaju hrabrosti, pa stoga ostaju pod jarmom večitog ropstva. A grčki narod koji zauzima sre-dišni geografski položaj spaja u sebi osobine i jednih i drugih. Hrabar je i inteligentan, pa je stoga umeo da sačuva slobodu i stvori najbolje državno uređenje i, kad bi bio ujedinjen, bio bi u stanju da vlada nad svima. 2. Ista ta razlika postoji i među samim helenskim plemenima ako ih međusobno poredimo. Kod jednih preovlađuje samo jedna prirodna osobina, kod drugih su obe te sposobnosti, usklađene, dale jednu srećnu mešavinu. Jasno je da oni ljudi koje zakonodavac može lako da vodi ka vrlini moraju da budu po prirodi inteligentni i hrabri. Neki pisci kažu 29 da čuvari treba da vole svoje i da budu surovi prema nepoznatima, a hrabro srce je ono što čoveka čini sposobnim da voli, i to je ta sposobnost duše kojom se voli. 1328a 3. Za to govori činjenica što se čovek više ljuti na poznanike i prijatelje kada smatra da je uvređen nego na nepoznate. Stoga Arhiloh30, tužeći se na zgodan način na prijatelje, ovako razgovara sa svojim srcem: Zar nisu prijatelji uzrok tuđoj patnji?
Zelja za vlašću i za slobodom potiče kod svih ljudi od ove duševne snage, jer srce hoće da vlada i ne može se potčiniti. Međutim nije dobro zahtevati od čuvara da budu grubi prema nepoznatim ljudima jer ni prema kome se ne sme biti takav i ljudi plemenite prirode nikada nisu grubi sem prema onima koji su nepravedni, ali se tim više ljute na svoje prijatelje kada, kao što sam već rekao, veru ju da su im oni učinili nepravdu. 4. To ima svoga razloga. Oni, naime, smatraju da im je, pored nanesene štete, uskraćena i dužna zahvalnost za učinjena dobra. Otuda se kaže da su »teške svađe između braće« SJ i »oni koji su silno voleli ti umeju strašno da mrze«32. Odredili, smo, dakle, u opštim crtama, koliko treba da bude građana, i kakve prirodne osobine treba da imaju, uz to još kolika i kakva treba da bude zemlja. U ovim teorijskim razmatranjima ne treba zahtevati onu istu tačnost kao priUkom posmatranja činjenica do kojih dolazimo čulnim saznanjem.
200
GLAVA SEDMA
1. Kao što kod ostalih složenih prirodnih tvorevina ne mora sve ono bez čega celina ne može da postoji da važi kao njen deo, jasno je da se svi oni elementi koji su neophodni za jednu državu ne moraju smatrati delovima države niti ijedne druge zajednice od koje na-' staje neka u svojoj vrsti jedinstvena celina. Jer mora da postoji jedan element zajednički i isti za članove zajednice, bilo da u njemu imaju jednakog ili nejednakog udela. To je, na primer, hrana ili količina zemlje ili nešto drugo tome slično. 482. Ali ako je jedna stvar sredstvo a druga cilj, između njih nema ničeg zajedničkog sem što se sredstvom stvorilo i cilj postigao. Mislim, naime, na odnos koji postoji između svakog oruđa i majstora, s jedne, i dela koje je načinjeno, s druge strane. Između kuće i zidara nema ničeg zajedničkog, ali zidareva veština postoji kuće radi. Stoga je državi potrebno sticanje, mada sticanje nije deo države i mada pod svojinu potpadaju i mnoga živa bića. Međutim, država je zajednica jednakih ljudi i njen cilj jeste najbolji moguć život33. 483. A kako je najviše dobro sreća koja se sastoji u delanju po zakonima vrline i u apsolutnoj primeni vrline, i kako obično biva da jedni ljudi imaju vrlinu dok je drugi imaju u manjem stepenu ili nimalo, jasno je da je to uzrok zašto postoje različite vrste država i mnoga 1328b državna uređenja34. Jer ljudi se na različite načine i pomoću različitih sredstava trude da postignu taj cilj i pri tome različito organizuju život i državna uređenja. Treba, međutim, da ispitamo koliko ima tih elemenata bez kojih država ne može da postoji jer ti elementi nužno pripadaju onom što smo označili kao delove države. 484. Da nabrojimo, dakle, te elemente jer na taj će način pitanje postati jasnije. Na prvom mestu je hrana, zatim zanati, jer ljudski život zahteva mnoga oruđa, na trećem mestu je oružje, jer oružje je potrebno članovima zajednice da bi učvrstili vlast među nepokornim građanima i protiv spoljašnjih neprijatelja koji im smeraju zlo, zatim izvesna novčana sredstva da bi se zadovoljile unutrašnje i ratne potrebe, na petom mestu, ali istovremeno na prvom po važnosti je staranje ο kultu koje se naziva svešteničkom dužnošću, na šestom mestu, ali to je od svega najneophodnije, jeste procenjivanje državnih interesa i uspostavljanje pravde među građanima. 485. Te stvari potrebne su tako reći svakoj državi, jer država nije slučajno sakupljeno mnoštvo već zajednica koja je, kako smo rekli, u odnosu na život sama sebi dovoljna, a ako bi joj nedostajala neka od ovih stvari, onda ne bi bila potpuno nezavisna i sama sebi dovoljna. Stoga država mora da se zasniva na ovim delatnostima, naime mora da ima mnogo zemljoradnika koji će pribavljati hranu, zanatlija, ratnika, bogataša, sveštenika, savetnika ο opštim interesima i sudija za pravna pitanja.
GLAVA OSMA
486. Pošto smo to odredili, ostaje da ispitamo da li svi građani treba da uzmu učešća u svim ovim poslovima, jer jedni isti ljudi mogu da budu i zemljoradnici i zanatlije i savetnici i sudije, ili treba za svaki od pome-nutih poslova postaviti druge, ili, možda, neki poslovi treba da budu u privatnim rukama a drugi u državnim. To nije isto u svakom državnom uređenju. Kao što smo rekli, mogu svi građani da imaju pravo učešća u svim tim poslovima, ali je moguće i da nemaju svi to pravo, već da jednima budu dati jedni, a drugima drugi poslovi. Upravo to i čini državna uređenja različitim. U demokratskim državama svi građani imaju pravo učešća u svim tim poslovima, a u oligarhijskim je obrnut slučaj. 487. Najbolje državno uređenje koje trenutno ispitujemo jeste ono koje u najvećoj meri obezbeđuje državi sreću, a sreća, kako smo ranije rekli35, ne može da se odvoji od vrline. Jasno je, prema tome, da u državi s najboljim uređenjem, u kojoj su ljudi apsolutno a ne samo relativno pravedni, građani ne treba da se bave manualnim radom niti trgovinom, jer takav život nema u sebi ničeg plemenitog i protivan je vrlini. Oni ne treba da se bave ni zemljoradnjom, jer za negovanje vrline i za 1329a državne poslove potrebno je dosta slobodnog vremena36. 3. A kako u državi postoje još i ratnici, savetnici za pitanja od opšteg interesa i sudije za pravne sporove, i pošto i jedni i drugi sačinjavaju najvažnije delove države, postavlja se pitanje da li te dužnosti treba davati raznim ljudima ili obe te dužnosti treba davati istim ličnostima. I na to pitanje odgovor je jasan: u izvesnom smislu treba ih davati istim ljudima, a u izvesnom smislu različitim. Ukoliko te dužnosti zahtevaju različito doba starosti, i ukoliko jedne zahtevaju mudrost a druge snagu, onda ih treba davati raznim ljudima. UkoMko je, naprotiv, nemoguće da ljudi koji su u stanju da teraju ili sprečavaju druge budu stalno u položaju podanika, onda te dužnosti treba davati istim ljudima. Jer jedino od ljudi u čijim je rukama oružje zavisi hoće li se to uređenje održati ili neće. 4. Ostaje, prema tome, da treba jednim istim ljudima poveravati sve ove funkcije, ali ne u isto vreme. A pošto je priroda dala snagu mladićima a mudrost starcima, onda je i korisno i pravedno držati se pri podeli dužnosti tog načela, jer pri toj podeli svako dobija dužnost prema sposobnostima. 5. Ali i imanja treba da budu u rukama tih ljudi, jer to su pravi građani, a građani treba da žive u blagostanju. 202
Zanatlije nemaju prava učešća u državnim poslovima niti ijedna druga klasa koja nije u stanju da razvije i neguje vrlinu. To sasvim jasno proizlazi iz osnovne pretpostavke, po kojoj je sreća nerazlučno vezana s vrlinom. Međutim, ne treba misliti da je srećna država ona u kojoj je samo jedan deo građana srećan, već ona u kojoj su svi građani srećni. Jasno je da imanja treba da pripadaju tim građanima, a zemljoradnici treba da budu robovi, varvari ili peri jeci37. 6. Od pobrojanih elemenata ostaje još sveštenički red. I njihov položaj je jasan. Za sveštenike ne treba postavljati ni zemljoradnike ni zanatlije, jer su sami građani dužni da ukazuju poštovanje bogovima. Kako se državno telo deli na dva dela, na one koji nose oružje i na one koji imaju savetodavno pravo, onda je potrebno, da bi se bogovima odavalo dužno poštovanje i da bi se obezbedio odmor onim građanima koji su se zbog starosti povukli, tim građanima poveriti svešteničku službu. Rekao sam, dakle, bez čega država ne može da postoji i koji su njeni delovi, jer su zemljoradnici, zanatlije i najamni radnici svake vrste doduše potrebni državi, ali delovi države su vojska i savetodavno telo. Svaka od ovih klasa razlikuje se od druge i time što jedna ima doživotno istu dužnost, a kod druge su dužnosti privremene. GLAVA DEVETA
1. Izgleda da onima koji se bave filosofijom države nije od danas ili od juče poznato da država treba da bude 1329b podeljena na odvojene klase i da su ratnici nešto drugo nego zemljoradnici. U Egiptu je tako još i dan-danas, a isto tako i na Kreti. U Egiptu je Sesostris38 ozakonio takvo stanje a na Kreti Minoj39. 488. Izgleda da je uvođenje sisitija40 takođe vrlo starog datuma; na Kreti potiče iz vremena Minoj eve vlade, a u Italiji je još mnogo starije. Tamošnji poznavaoci41 tradicije kažu da je kralj Ojnotrije 42 bio neki Ital, po kome su se Ojnotri, promenivši ime, prozvali Italci i da je ceo taj deo evropske obale između Skiletskog i Lametskog zali-va 43, koji su jedan od drugog udaljeni pola dana puta44, dobio ime Italija. 489. Kažu da je taj Ital Ojnotre koji su bili stočari i načinio zemljoradnicima, da im je dao druge zakone i da je prvi uzeo sisitije. Taj običaj zajedničkog obedovanja kao i neki njegovi zakoni još uvek se održavaju kod nekih njegovih potomaka. Na tirenskoj obali žive Osci koji još i danas nose nekadašnji nadimak Ausoni, a u oblasti koja se zove Sirt, prema japigijskoj obali i Jonskom zalivu, žive Honjani. I Honjani su bili
po narodnosti Ojnotri. 490. Običaj zajedničkog obedovanja nastao je najpre tu, dok podvajanje građana na klase potiče iz Egipta, jer je Sesostrisova vlada mnogo prethodila Minoj evo j. Treba znati, uostalom, da su ljudi u toku vekova pronalazili ove i ostale institucije po nekoliko puta ili, bolje rečeno, nebrojeno mnogo puta, jer nužda nalaže šta treba raditi, i to je prirodno. Ali samo se po sebi razume, kada se već zadovolje te [osnovne] potrebe, počinje ulepšavanje i onda raste obilje. Treba znati da isto tako stoji stvar i s državom. 491. A da su sve te institucije starog datuma, dokaz je Egipat. Egipćani se, naime, smatraju najstarijim narodom45, a oni su [oduvek] imali zakone i državnu organizaciju. Stoga treba u dovoljnoj meri koristiti ono što je već pronađeno, a ono što još nedostaje treba pokušati pronaći. Rekao sam već48 da zemlja, treba da pripada onima u čijim je rukama oružje i onima koji imaju pravo da učestvuju u državnoj upravi i da stoga zemlju treba da obrađuju neki drugi ljudi, a ne ovi. Rekao sam, isto tako, kolika i kakva treba zemlja da bude. 492. A sada treba najpre da govorimo ο podeli [zemlje] i ο tome koji i kakvi ljudi treba da budu zemljoradnici jer ja ne mislim, kao što neki misle, da svojina treba da bude zajednička47, već da putem upotrebe, na prijateljski način, 1330a postane zajednička i da svi građani treba da imaju obez-beđen opstanak. Sto se sisitija tiče, opšte je mišljenje da je, za države sa dobrim uređenjem, to jedna korisna institucija. Kasnije ću reći48 zašto i ja tako mislim. Međutim, u njima treba da učestvuju svi građani, a siromasima nije lako da od svojih sredstava odvajaju za to određeni doprinos i da, sa ostatkom izdržavaju porodicu. 493. Uz to, i troškovi oko božanskog kulta padaju na teret cele države. Stoga zemlju treba podeliti na dva dela, s tim da jedan pripadne zajednici, a drugi pojedincima. Svaki od tih delova ponovo treba podeliti na dva, s tim da jedan deo zajedničke zemlje služi za troškove oko božanskog kulta, a drugi za troškove sisitija, dok privatnu zemlju treba podeliti tako da jedan deo bude bliže granici, a drugi bliže gradu. Zatim, svakom građaninu treba kockom dodeliti po jedan posed u oba dela.49 494. Na taj način je sačuvana jednakost i obezbeđena sloga u slučaju rata sa susednim državama. Tamo gde nije tako uređeno, jedni smatraju granične sukobe za nevažne, dok drugima to zadaje briga više no što je pravo. Zato u nekim državama postoji zakon po kome oni čija se imanja nalaze blizu susedne države, u slučaju rata s ovom nemaju prava da učestvuju u savetovanju, jer da, zbog toga što su lično zainteresovani, nisu u stanju da budu nepristrasni savetnici. Dakle, zbog navedenih razloga, zemlju treba podeliti na taj način. 495. Inače je poželjno da zemlju obrađuju u prvom redu robovi, ali da ne budu iste narodnosti i da ne budu odvažni jer će, pod tim uslovima, biti korisni na poslu i sigurno neće smerati prevrate. Na drugo mesto dolaze peri jeci var-varskog porekla koji su slične prirode. Od
204
njih, oni koji su na imanju privatnih posednika treba da budu privatni, a oni na državnom imanju državni. Kasnije ću reći 50 na koji način treba upotrebljavati robove i zato je bolje da se svim robovima kao nagrada stavi u izgled sloboda. GLAVA DESETA
1. Rekli smo već da zemlja treba da bude i kontinentalna i primorska51 i, isto tako, da bude što je moguće bolje povezana. Sto se tiče samog položaja zemlje, poželjno je imati u vidu četiri stvari. Prvo, kao najpotrebnije, treba imati u vidu zdravlje jer zdravija su ona mesta koja su okrenuta istoku i ona gde duvaju vetrovi sa istoka, zatim dolaze mesta okrenuta severu jer su tamo zime mirnije. 2. Sto se tiče ostalih stvari, potrebno je da položaj zemlje bude povoljan i za poslove građana i za ratne ope1330b racije. U vezi s ratnim operacijama građanima treba da bude obezbeđen lak izlaz a neprijateljima otežan prilaz i onemogućena opsada. Naročito je potrebno da grad ima dovoljno vode i sopstvenih izvora, a ako ih nema, onda treba pribeći građenju mnogih velikih rezervoara za kiš-nicu, tako da građani ne oskudevaju u vodi ako zbog rata budu odsečeni od zaleđa. 496. S obzirom na to da se mora voditi računa ο zdravlju stanovnika, a ono je uslovljeno dobrim položajem i pravcem mesta a, zatim, i upotrebom dobre vode, onda se i tome mora posvetiti naročita pažnja. Jer ono čime se naše telo najviše i najčešće služi to ima najveći uticaj na [naše] zdravlje, a delovanje vode i vazduha je upravo takve prirode. Zato u državama s razumnim uređenjem, ako sva voda nije podjednako dobra ili ako nema dovoljno takvih izvora, treba pitku vodu odvojiti od vode koja može da služi za druge potrebe. 497. Sto se tiče mesta pogodnih za odbranu, nisu sva podjednako korisna za sva državna uređenja. Na primer, oligarhiji i monarhiji odgovara akropola, demokratiji ravnica, a aristokratiji ni jedno ni drugo već više utvrđenih mesta. Sto se tiče rasporeda građanskih kuća, misli se da je lepši i pogodniji za obavljanje poslova ako su ulice skroz prosečene po novijem i po Hipodamovu sistemu 52. Naprotiv, za bezbednost u ratu bolji je raspored kao što je bio u staro doba. U takvom gradu stranci ne mogu lako da nađu izlaz i neprijatelji teško mogu da se snađu. 498. Stoga treba kombinovati oba ta sistema (a to je moguće ako se zida onako kao što zemljoradnici sade vinovu lozu u takozvanim ukrštenim redovima)53, i ne treba ceo grad da bude prosečen, već samo pojedini delovi i rejoni. Tako će sigurnost biti spojena s lepotom. Sto se bedema tiče, jedni smatraju da gradovima koji mogu da suprotstave hrabrost [svojih građana] bedemi nisu potrebni. Međutim, takvo shvatanje je sasvim zastarelo, jer i oni sami vide da činjenice 54 pobijaju
takva hvalisanja. 6. Naravno, nije časno tražiti spas iza dobro utvrđenih bedema pred jednakim ili nešto jačim neprijateljem. Ali ako se dogodi, a to je moguće, da masa napadača bude jača od ljudske hrabrosti i hrabrosti sakupljene u šačici ljudi, onda, da bi se država spasla i da bi se sačuvala od nesreća i poniženja, treba čvrsto stajati na stanovištu da su dobro utvrđeni zidovi najvažniji u ratu, naročito danas 1331a kada su pronalasci balističkih i opsadnih sprava55 jako uznapredovali. 499. Jer zahtevati da se gradovi ne opasuju zidovima isto je što i učiniti zemlju lako osvojivom i lišiti se uzvišenih položaja za naselja. Ali, privatne kuće ne treba opasivati zidovima, da ne bi stanovnici postali plašljiva. Međutim, ne treba gubiti iz vida da stanovnici grada koji je opasan zidovima imaju dve mogućnosti: da se posluže i da se ne posluže zidovima sa ciljem da se zaštite, dok gradovi koji nisu utvrđeni zidovima nemaju te mogućnosti. 500. Ako je ovo tačno, onda treba ne samo podići zidove nego treba voditi računa i ο tome da oni budu ukras grada i da služe kao obezbeđenje protiv neprijateljskih napada svake vrste, a naročito protiv savremenih pronalazaka. I kao što se napadači trude da pronađu sredstva za postizanje cilja, tako su i branioci delom već pronašli a delom tek treba da pronalaze i izmišljaju nova sredstva odbrane. Jer, pre svega, niko neće pokušati da napada one koji su dobro zaštićeni. Međutim, kako zbog sisitija građane treba podeliti na družine i kako zidovi treba da imaju stražare i kule na zgodnim mestima, jasno je da sama situacija zahteva da se pojedine te družine postavljaju u tim stražarama. To se, dakle, može udesi ti na taj način. GLAVA JEDANAESTA
501. Zgrade posvećene bogovima i one koje služe za sisitije najviših organa vlasti treba da budu na prikladnom mestu i jedna blizu druge. A poželjno je da to bude takvo mesto koje će istaknutim položajem odgovarati svojoj duhovnoj nameni i koje će biti bolje utvrđeno no susedni delovi grada. 502. Niže ovog mesta bilo bi zgodno napraviti onakav trg kakav imaju Tesalci i koji se naziva Slobodni trg. Na njemu se ne srne obavljati nikakva trgovina, a zanatlije, zemljoradnici i njima slični ne smeju imati pristupa, sem ako ih pozovu organi vlasti. To mesto biće prijatnije ako se tu naprave vežbališta za starije ljude. Jer i ovo najlepše mesto u gradu treba da bude podeljeno među ljude prema uzrastu, tako da neki organi vlasti prisustvuju vežbama omladine a da se vežbalište za starije ljude nalazi u blizini sedišta organa vlasti. Jer kada se ljudi nalaze u prisustvu organa vlasti, u njima se javlja istinski stid i strahopoštovanje koje treba da živi u srcima slobodnih ljudi. Robna pijaca, međutim, treba da bude 206
na drugom, izdvojenom mestu, a njen položaj treba da bude takav da omogućuje lak dovoz robe i sa mora i iz unutrašnjosti. 503. Kako se građani dele na sveštenike i organe vlasti, onda i sisitije sveštenika treba da se održavaju u blizini svetih zgrada. S druge strane, zajedničko obedovanje onih organa vlasti koji vode brigu ο ugovorima, tužbama, pozivima na sud i drugim sličnim poslovima i onih koji održavaju red na agori (agoranoma) i u gradu (astinoma), treba da se održava u blizini agore, na nekom prolaznom mestu, a takvo mesto je baš taj trg za svakodnevne poslove. Jer, po mom mišljenju, na gornjem trgu treba da vlada mir, a ovaj drugi treba da služi za obavljanje svakodnevnih poslova. 504. Uređenje kao što je opisano treba uspostaviti i u unutrašnjosti, jer i tamošnji organi vlasti koji se zovu nadzornici šuma odnosno nadzornici polja treba da imaju stražare i družine za sisitije, koje će čuvati stražu. I hramovi u unutrašnjosti treba da budu podeljeni na hramove bogovima i hramove herojima. Nekorisno je, uostalom, govoreći ο ovim stvarima, ulaziti u pojedinosti. Nije teško to sve smisliti, već ostvariti. Da bi se ο tome govorilo, dovoljno je prepustiti se želji ali ostvarenje zavisi od sreće. Stoga ostala pitanja ο tim stvarima ostavimo za sada po strani. GLAVA DVANAESTA
1. Sada treba da govorimo ο samom državnom uređenju: od kojih i kakvih elemenata treba da se sastoji država da bi bila srećna i da bi imala dobru upravu. Postoje, naime, dve stvari od kojih zavisi sreća u svim državama. Jedna je: postaviti pravilan cilj i svrhu, a druga: pronaći sredstva koja vode ostvarenju toga cilja. Mogućno je da se obe ove stvari slažu, ali je isto tako moguće i da se razilaze. Katkad je postavljen pravilan cilj, ali je pogrešan put kojim se on postiže. Katkad, naprotiv, postoje sva sredstva za postizanje cilja, ali je taj cilj rđav. Katkad se greši i u jednom i u drugom, kao što biva u medicini. Jer dešava se da lekari niti znaju tačno kakve osobine treba da ima zdravo telo niti imaju odgovarajuća sredstva za postizanje cilja koji su postavili. U svim veštinama i naukama treba imati i jedno i drugo, i cilj i sredstva za postizanje tog cilja. 2. Jasno je, dakle, da svi ljudi žele dobar život i sreću. Međutim, jedni mogu to da postignu a drugi ne, bilo zbog okolnosti bilo zbog urođenih osobina, jer za srećan život potrebna je izvesna pomoć, u manjoj meri, 1332a ako su ljudi bolji, u većoj, ako su gori. Ali ima ljudi koji od početka ne umeju da nađu pravi put ka sreći, mada imaju mogućnosti za to. Kako je moj zadatak da ispitam najbolji oblik državnog uređenja, tj. ono koje državi omogućuje najbolju upravu, a najbolja uprava je ona koja može državi da pruži najveću sreću, jasno je da ne smemo zaboraviti u čemu se sastoji sreća.
1332b
208
505. Ja mislim, a to sam rekao i u Etici56, ukoliko ta izlaganja mogu biti od kakve koristi, da je sreća, u stvari, ostvarivanje i potpuna primena vrline, i to u apsolutnom, ne u relativnom smislu. Pod relativnim pod-razumevam ono što je potrebno, a pod apsolutnim podra-zumevam ono što je dobro. Uzmimo kao primer primenu pravednosti: pravedne kazne i kažnjavanja jesu primena vrline, ali one su neophodne, tj. one su dobre zato što su neophodne. Bolje bi bilo međutim, da ni čovek ni država nemaju potrebe za njima. Naprotiv, delatnost čiji je cilj slava i sreća dobra je u apsolutnom smislu. Od ovih dveju delatnosti prva nas oslobađa nekog zla, dok druga, naprotiv, priprema i stvara dobro. 506. Covek put vrlina ume dobro da se drži u bolesti, siromaštvu i drugim nesrećama, a prava sreća leži upravo u suprotnom. Ja sam u mojim izlaganjima ο etici57 dao definiciju takva čoveka: čovek pun vrlina je takav čovek koji, zahvaljujući svojoj vrlini, dobrim smatra ono što je apsolutno dobro. Jasno je da i njegovi postupci moraju da budu apsolutno dobri i u saglasnosti s vrlinom. Zbog toga ljudi smatraju da su spoljašnja dobra uzrok sreće, a to je isto tako kao kad bi ko smatrao da divna i lepa muzika zavisi od lire a ne od umetnosti. 507. Iz ovog što smo rekli proizlazi da izvesne osobine moraju da budu date unapred, a druge tek treba da stvori zakonodavac. Stoga mi imamo pred očima idealno državno uređenje, dok u praksi njegovi sastavni elementi zavise od slučaja. Ali ono što državu čini dobrom, to nije slučaj već znanje i slobodna odluka. Država je, međutim, dobra onda ako su građani koji učestvuju u njenoj upravi dobri i puni vrlina a, po meni, svi građani imaju prava da učestvuju u državnoj upravi. Treba, dakle, ispitati kako se rađaju vrline u čoveku. Ako je, naime, moguće da svi građani budu vrli iako svaki uzet pojedinačno nije takav, onda se ipak treba odlučiti za ovo poslednje, jer ako je svaki građanin, uzet pojedinačno, takav, onda sledi da su svi takvi. 508. Da ljudi budu dobri i vrli, potrebne su tri stvari: priroda, navika i razum. Pre svega, čovek treba da se rodi kao čovek a ne kao neko drugo biće, a zatim treba da poseduje izvesne prirodne osobine tela i duše. Ali kod ponekih ljudi prirodni darovi nisu ni od kakve koristi jer navika može da ih promeni. Navika je u stanju da neke prirodne osobine menja u oba pravca, da ih učini gorim odnosno boljim. 7. Životinje uglavnom žive upravljajući se po prirodnom nagonu, mali broj među njima upravlja se prema navikama, dok čovek živi upravljajući se i po razumu, jer jedino on ima razum. Stoga između prirode, navike i razuma treba da postoji sklad. Mnoge stvari ljudi rade protiv prirode i uprkos navici, na zahtev razuma, ako su uvereni da je tako bolje. Ranije smo rekli 58 kakve prirodne osobine treba da imaju ljudi da bi predstavljali zgodan materijal za zakonodavca. Ostalo je stvar vaspi-
tanja, jer šajući.
ljudi
uče
delom
navikavajući
se,
a
delom
slu-
GLAVA TRINAESTA
1333a
1. Kako se svaka državna zajednica sastoji od onih koji vladaju i onih kojima se vlada, naš je zadatak da ispitamo da li oni treba da se smenjuju ili jedni isti treba celog života da vladaju, a drugi da doživotno budu potčinjeni. Jasno je, naime, da će i vaspitanje morati zavisiti od ovog rešenja. Kada bi se oni u čijim je rukama vlast razlikovali od potčinjenih toliko koliko se, po opštem mišljenju, bogovi i heroji razlikuju od ljudi, i kada bi prvi daleko prevazilazili druge, u prvom redu telesnim a zatim i duševnim osobinama, tako da nadmoć onih koji vladaju bude neosporna i očigledna za potčinjene, jasno je da bi, u tom slučaju, bilo bolje da jedni isti uvek vladaju, a drugi se uvek pokoravaju. 509. Ali kako ta razlika nije jasna na prvi pogled i kako ovde nije isti slučaj kao u Indiji, gde, kao što kaže Skilak 59, između kraljeva i podanika postoji tolika razlika, jasno je da svi građani treba podjednako i naizmenično i da vladaju i da se potčinjavaju. Biti jednak među jednakima znači imati ista prava i država koja ne vodi računa ο pravednosti teško može da se održi. Jer svi buntovnici iz unutrašnjosti zemlje stoje na strani potčinjenih i potpuno je nemoguće da oni koji upravljaju državom budu jači od svih ovih zajedno. 510. Neosporno je da između onih koji vladaju i potčinjenih mora da postoji neka razlika. Kakva će biti ta razlika i na koji će se način omogućiti svim građanima učešće u upravi — to su pitanja na koja zakonodavac treba da odgovori. Ο tome smo govorili ranije60. Tu je sama priroda dala rešenje učinivši da u jednoj istoj vrsti jedno biće bude mlađe a drugo starije, pa je na mlađima da se potčinjavaju, a na starijima da vladaju. Niko nije nezadovoljan što mora da se potčinjava dok je mlad niti smatra sebe boljim pogotovo što će i sam, kad dođe u odgovarajuće godine, dobiti svoj deo vlasti. 511. Prema tome, može se podjednako tačno reći da jedni isti ljudi vladaju i potčinjavaju se, kao i da to nisu isti već različiti ljudi. Stoga i vaspitanje mora da bude u izvesnom smislu isto a u izvesnom smislu različito. Jer onaj ko hoće dobro da vlada mora prethodno da se potčinjava. A vlast, kao što sam rekao prilikom prethodnih ispitivanja 61, može da bude u interesu onoga ko vlada ili u interesu onoga kime se vlada. U prvom slučaju, to je vlast gospodara nad robovima, u drugom slučaju — to je vlast nad slobodnim ljudima. 5. Sama naređenja ne razlikuju se po poslovima koj'e treba izvršiti već po cilju zbog koga ih treba izvršiti. Stoga i mladićima slobodna porekla priliči da rade mnoge poslove koji
se smatraju službeničkim. Razlika između dobrih i rđavih poslova nije u njima samima već u motivima [koji ih inspirišu] i u cilju [kome teži]. Kako mi mislimo62 da građanin i onaj ko vlada treba da imaju iste vrline kao i najbolji čovek i da jedan isti čovek treba najpre da se potčinjava a zatim da vlada, onda je dužnost zakonodavca da se trudi da pronađe kako i kojom vrstom vaspitanja će ljudi postati dobri, kao i da otkrije šta je cilj najboljeg mogućeg života. 512. Duša ima dva dela, jedan koji sam po sebi raspolaže razumom i drugi koji sam po sebi nema razuma, ali je u stanju da mu se povinuje. Mi smatramo da vrline koje čine čoveka dobrim pripadaju i jednom i drugom tom delu duše. Oni koji se slažu s mojom podelom znaju šta treba odgovoriti na pitanje: u kome je od ta dva dela duše sadržan cilj. Jer uvek gore postoji radi boljeg, i to se vidi i u delima koja je stvorila umetnost i u onima koja je stvorila priroda; i svakako je bolji onaj deo duše koji raspolaže razumom. 513. Primenjujući uobičajeni [analitički] metod možemo i razum podeliti na dva dela: na praktični i spekulativni razum. Kao što se, dakle, ova podela mora primeniti na taj deo duše, može se, analogijom, primeniti i na njegovu delatnost. I oni koji imaju sposobnosti za sve ili za ove poslednje dve vrste delatnosti treba da se odluče za delatnost onog dela duše koji je od prirode bolji. Jer svako treba da se odluči za ono što je najuzvišenije i što je najteže postići. 514. Ceo život deli se na slobodno vreme i rad, na rat i mir, na poslove koji su nužni i korisni i na poslove čiji je cilj dobrota. I ovde mora da se načini isti izbor kao kod delova duše i delatnosti koje potiču od tih delova duše: ljudi se odlučuju na rat zbog mira, za rad zbog dokolice, a za ono što je nužno i korisno zbog onog što je dobro i lepo. 515. Državnik, prema tome, treba da donosi zakone vodeći računa ο svemu: ο delovima duše, ο delatnosti tih delova duše, a naročito ο tome šta je bolje i u čemu se sastoji cilj. Na sličan način se mogu podeliti načini života i zanimanja. Treba, naime, biti sposoban i za rad i za 1333b ratovanje, ali više za mir i za dokolicu; treba raditi ono što je nužno i korisno, ali više ono što je dobro. Za takve ciljeve, dakle, treba vaspitavati decu i ljude ostalog uzrasta ukoliko im je potrebno vaspitanje. 516. Izgleda da one helenske države za koje se danas misli da imaju najbolje uređenje i oni zakonodavci koji su uspostaviU ta uređenja nisu imali pred očima najbolji cilj dok su uređivali države, a zakone, i vaspitanje nisu usmerili prema svim vrlinama već prema onima za koje im se činilo da su korisne i da donose više dobiti. Slično ovima neki kasniji pisci63 izrazili su isto mišljenje. Oni, naime, hvale lakedajmonsko uređenje i dive se krajnjem cilju zakonodavca koji je prilikom donošenja zakona imao pred očima samo osvajanje i rat. 517. To mišljenje se lako može obesnažiti i teorijskim razlozima a danas ga i događaji pobijaju64. Jer kao što većina ljudi želi da vlada nad
210
mnogima zato što takva vlast donosi mnoga spoljašnja dobra, tako se, izgleda, Tibron66 i svi ostali koji pišu ο lakedajmonskom uređenju dive lakonskom zakonodavstvu zato što su Lakedaj-monjani bili u stanju da vladaju nad mnogima zahvaljujući tome što su naviknuti na opasnosti. 518. Ali jasno je da danas, kada više nemaju prevlast, Lakedajmonjani nisu srećni66 niti je zakonodavac dobar. A ako su se držali nijhovih zakona i ako ih niko nije sprečavao da se njima služe, onda je čudno što su ipak izgubili svoju sreću. Međutim [ti pisci] imaju pogrešno mišljenje i ο prirodi vlasti kojoj zakonodavac treba da da prednost. Jer vlast nad slobodnim ljudima lepša je i više je u duhu vrline nego vlast nad robovima. 519. Uz to, jedna država se ne sme smatrati srećnom niti je njen zakonodavac za pohvalu zato što je učinio građane jakima da bi mogli da vladaju nad susedima, jer otuda proizlazi veliko zlo. Jasno je da će ovaj građanin koji samo ima mogućnosti za to pokušati da uzme vlast i u svojoj sopstvenoj državi. To Lakonci upisuju u zlo kralju Pausaniji67, mada ga inače veoma poštuju. Nijedan od tih principa i nijedan od tih zakona nije povoljan za državu niti je koristan niti istinit. Jer zakonodavac treba da usađuje u duše ljudi ono što je najbolje i za pojedinca i za sve ljude zajedno. 520. Građani ne treba da uvežbavaju ratnu veštinu zato da bi podjarmili one koji to ne zaslužuju, već, na prvom mestu, zato da ne bi drugi njih podjarmili; dalje, da bi 1334a težnja za vlašću bila inspirisana interesom podanika a
ne željom da podvlaste sve druge i, na trećem mestu, da bi stekli vlast nad onima koji zaslužuju da robuju. 15. Da zakonodavac treba više da nastoji da zakonima koji se odnose na rat i onim ostalim da kao krajnji cilj postizanje mira i slobodnog vremena, to dokazuju i činjenice i zdrav razum. Ovakve države održavaju se većinom dok vode ratove, ali čim zadobiju vlast propadaju. Takve države68, postigavši mir, gube svoju prekaljenost kao gvožđe, a zakonodavac je kriv što građane nije naučio da žive u miru. 521. Kako ljudi i pojedinačno i svi zajedno imaju jedan isti cilj i kako isto ono što čini čoveka najboljim nužno čini i državu najboljom, jasno je da država mora da raspolaže i onim vrlinama koje su potrebne u mirnodopskom stanju. Jer, kako smo često govorili, cilj rata je mir, a cilj rada je slobodno vreme. 522. Za dokolicu i razonodu korisne su kako one vrline koje se odnose na dokolicu tako i one koje se odnose na rad. Jer, da bi čovek mogao da ne radi ništa, potrebno je da ima mnogo stvari za zadovoljavanje svakodnevnih potreba. Stoga država treba da bude razborita, hrabra i nepokolebljiva, jer »dokolica nije za robove«, kaže poslovica, a oni ljudi koji nisu u stanju da se odvažno odupru opasnosti postaju robovi napadača. 523. Za rad je potrebna odvažnost i istrajnost, za dokolicu filosofija, a razboritost i pravednost potrebni su i u jedno i u drugo doba, pogotovo za one koji žive u miru i dokolici. Jer rat prisiljava ljude da budu pravedni i razboriti, dok uživanje sreće i dokolica u miru čine ljude osionima. 524. Onima za koje se misli da su najsrećniji i da uživaju u svim blagodetima, kao da su, kako pesnici kažu, »na ostrvima blaženih«, njima je, dakle, potrebno mnogo pravednosti i mnogo razboritosti. I, ukoliko imaju više slobodnog vremena i ukoliko više obiluju takvim spoljašnjim dobrima, uotoliko im je pre potrebna filosofija, razboritost i pravda. Jasno je, dakle, da država koja hoće da bude srećna i dobra mora stoga da poseduje te vrline. Jer ako je sramota ne umeti se koristiti imanjem, još je veća ne umeti se koristiti njime u dokolici i pokazati se dobrim na radu i u ratu, a ponašati se kao rob u vreme mira i dokolice. 13·
195
20. Stoga ne treba negovati vrlinu onako kako to čini lakedajmonska država. Lakedajmonjani se, naime, ne razlikuju od ostalih time što nešto drugo smatraju najvećim dobrima već time što smatraju da ih mogu dobiti pomoću jedne jedine vrline. Samo po sebi je jasno da su ova dobra 1334b koja potiču od mira veća no ona koja donosi rat i da je bolje uživati u dobrima mira no u ratnim vrlinama. Sada treba pronaći način i sredstva pomoću kojih se ta dobra mogu dostići. 525. Rekli smo već69 da je za to potrebna prirodna osobina, navika i razum i odredili smo70 prirodne osobine koje treba da imaju građani. Ostaje da ispitamo da li najpre treba obrazovati razum ili navike, jer razum i navike treba uskladiti što je više moguće. Naime, podjednako je moguće da razum promaši najbolji cilj i da navike zavedu čoveka [na pogrešan put]. 526. I ovde je, kao i u drugim stvarima, pre svega jasno da postanak mora da ima svoj početak i da je cilj toga postajanja početak nekog drugog cilja. Prirodni cilj za nas ljude jeste razum i inteligencija, tako da se stvaranje i uvežbavanje navika mora upravljati prema razumu i inteligenciji. 527. Dalje, kao što su duša i telo dve različite stvari, tako vidimo da i duša ima dva dela: razumni i nerazumni. Svaki od ovih delova ima svoju manifestaciju: manifestacija nerazumnog dela jeste nagon, a razumnog sposobnost mišljenja. I kao što telo postaje pre nego duša, tako i nerazumni deo postaje pre nego razumni. To je potpuno jasno: afekat, htenje i želja javljaju se kod dece čim se rode, ali sposobnost razmišljanja i inteligencija javljaju se po prirodi tek kad odrastu. Stoga staranje ο telu mora da prethodi staranju ο duši, na drugo mesto dolazi staranje ο nagonima; ali mi se ipak staramo ο nagonima zbog inteligencije, a ο telu zbog duše. GLAVA ČETRNAESTA
1. Ako, dakle, zakonodavac treba odmah od početka da se brine ο tome kako da građani imaju što bolje telesne osobine, onda treba, na prvom mestu, da vodi računa ο braku, tj. ο tome kakve osobine treba da imaju i koje starosti smeju da budu ljudi koji stupaju u brak. Zakonodavac koji ozakonjuje tu vezu mora da vodi računa ο samim tim ljudima i ο njihovoj starosti, da se slažu po godinama i da ne postoji nesklad u njihovim sposobnostima, pa da muškarac bude u stanju da ima dece, a žena ne, ili da ona bude sposobna, a on ne. To dovodi do svađe i međusobnog nerazumevanja. 2. Na drugom mestu zakonodavac mora da vodi računa ο odnosu u godinama između dece i roditelja. Razlika u godinama između dece i roditelja ne srne da bude
213
ogromna (jer dečja zahvalnost ne može da bude roditeljima ni od kakve koristi ako su previše stari a, s druge strane, roditelji nisu u stanju da pruže deci potrebnu zaštitu), ali ne sme da bude ni premala, jer i to nosi sa 1335a sobom velike nezgode. Takvim roditeljima deca ukazuju manje poštovanja, kao da su vršnjaci, a ta blizina u godinama dovodi i do nesuglasica u vođenju domaćinstva. Dalje, i evo nas tamo odakle smo i počeli, na koji način mogu telesne osobine rođene dece da odgovaraju zahte-vima zakonodavca. 528. Gotovo sve to može se postići pomoću jedne mere. Kako je [vremenska] granica sposobnosti rađanja određena, za muškarce, po pravilu, najdalje do sedamdesete a za žene do pedesete godine, onda početak bračnog života mora da odgovara ovom vremenskom okviru. 529. Veza mladih ljudi nije dobra za rađanje dece. Naime kod svih životinja71 mladunci tako mladih roditelja su nedovoljno razvijeni, pretežno su ženskog pola i mali, pa, prema tome, to isto mora da važi i za ljude. To dokazuje činjenica što su ljudi u svim državama, u kojima je običaj da se muškarci i žene mladi uzimaju, nedovoljno razvijeni i mali rastom. Uz to, mlade žene se više muče pri porođaju i češće umiru. Neki misle da su Troj-zenjani 72 zato dobili ono proročanstvo jer su im mnoge žene umirale zato što su se mlade udavale, i da se ono ne odnosi na branje plodova. 530. I zbog umerenosti korisnije je ženiti se starijim devojkama, jer izgleda da su žene koje mlade počnu da seksualno žive mnogo neumerenije u tome. I muškarcima za razvoj tela škodi ako seksualno žive dok još rastu. Rašćenje, naime, ima svoje vremenske granice preko kojih telo više ne može da raste. 531. Stoga ženama odgovara da stupaju u brak oko osamnaeste godine73, a muškarcima oko trideset i sedme ili nešto ranije. Jer, u tim godinama bračna veza će se ostvariti u naponu telesne snage i prestanak sposobnosti rađanja pašće [i kod jednih i kod drugih] u isto vreme. Uz to, deca će smeniti roditelje u doba kada počinje njihova puna zrelost, ako do rađanja dece dođe, kao što je pravilo, odmah, dok će roditelji tada, približivši se sedamdesetoj godini, biti već na izmaku života. 7. Rekli smo, dakle, u kojim godinama treba sklapati brak, a što se tiče godišnjeg doba kojeg se drži većina ljudi, još uvek je na snazi dobro pravilo da se brakovi sklapaju zimi74. I sami roditelji u vezi s rađanjem dece, moraju da znaju i ono što kažu lekari i prirodnjaci: jer lekari mogu da kažu dosta ο tome koje je vreme povoljno za telesne osobine, a prirodnjaci ο tome koji su vetrovi 1335b povoljni, i radije preporučuju severne nego južne. 532. Ο tome koje bi telesne osobine roditelja mogle biti 214
najkorisnije za decu koja dolaze na svet, oni koji se za to interesuju dobiće više obaveštenja u knjizi ο vaspitanju dece. Za sada je dovoljno reći nekoliko reči. Naime, za dobre telesne osobine, kakve građani treba da imaju, kao i za zdravlje i rađanje dece nije korisna atletska konstrukcija kao ni ona koja zahteva odveć veliku brigu ili koja je odveć slaba, već neka na sredini između ovih dveju. Telo treba da bude prekaljeno, ali ne preteranim naporima i ne samo u jednom pravcu kao telo atleta, već za sve poslove koji spadaju u delokrug slobodnih ljudi. Ovo treba da važi podjednako i za muškarce i za žene. 533. Ali žene, dok su trudne, treba da se brinu ο svome telu, da ne budu nepokretne i da se ne hrane slabom hranom. To zakonodavac može lako da udesi jednim propisom po kome žene svakoga dana treba da idu da se mole bogovima pod čijom zaštitom stoji rađanje.75 Ali, suprotno od tela, njihov duh treba da bude što je moguće mirniji. Jer izgleda da na plod utiče sve što utiče i na majku, kao što na biljke utiče ono što utiče na zemlju. 10. U vezi sa izlaganjem novorođene dece,7" odnosno njihovim odgajanjem, neka zakon zabrani da se ijedno kržljavo dete odgaja, ali nijedno dete ne treba izlagati zato što u porodici ima previše dece, i ako zakoni to ograničavaju. Naime, broj dece treba da bude ograničen i, ako neki bračni parovi prekorače tu granicu, onda žena treba da pobaci pre no što plod oživi. Da li se sme ili ne sme pobaciti, odredivaće se prema tome da li je plod živ. 534. Pošto smo odredili doba u kome muškarci i žene treba da počnu s brakom, treba da odredimo koliko dugo treba da služe državi rađajući decu. Jer deca starijih ljudi, isto kao i deca mlađih, nedovoljno su razvijena i telesno i duhovno, dok su deca sasvim starih ljudi veoma slaba. Stoga [se kao granica uzima] vrhunac duhovnog razvoja. A on kod većine ljudi, kako kažu neki od pesnika koji ljudski vek odmeravaju brojem sedam, nastupa oko pedesete godine. Prema tome, ko je prekoračio to doba za četiri do pet godina, treba da se odrekne odnosa iz koga može da proizađe dete i da nadalje održava odnos samo zbog zdravlja ili nekog drugog sličnog razloga. 535. Sto se tiče neverstva muža prema ženi ili žene prema mužu ako su zaista supružnici i ako nose to ime, to se apsolutno nigde i ni na koji način ne srne smatrati moralnim. I ako se za nekoga sazna da je tako postupao, on za taj prestup treba da se kazni odgovarajućom kaznom — gubitkom časti. GLAVA PETNAESTA
215
536. Treba imati na umu da, kada se deca već rode, veliki uticaj na njihovu telesnu snagu ima hrana kakva im se daje. Posmatranje životinja i onih naroda kojima je stalo da razviju ratničke telesne osobine pokazuje da te-lima dece najbolje odgovara hrana koja sadrži što više mleka, a što manje alkohola zato što prouzrokuje bolesti. 537. Uz to korisno je znati koje sve pokrete tako mala bića mogu da prave. A da se tako nežni udovi ne bi krivih, neki narodi se još i danas služe veštačkim spravama koje obezbeđuju pravilan razvoj tih malih tela.77 Korisno je navikavati decu na hladnoću od malih nogu, jer je ta navika veoma korisna i za zdravlje i za ratne poslove. Otuda kod mnogih varvarskih naroda postoji običaj da se novorođena deca zagnjure u hladnu reku ili da se oblače u sasvim lake haljine, kao, na primer, kod Kelta. 538. Za sve navike koje se mogu steći bolje je ako se sa navikavanjem počne odmah, s tim da to navikavanje bude postepeno, a tela dece su, zbog njihove prirodne topi ote, kao stvorena za navikavanje na hladnoću. Ο deci u prvim godinama života korisno je voditi takvu i njoj sličnu brigu. 539. U narednim godinama, sve do pete, nije dobro te-rati decu na bilo kakvo učenje niti na teške radove koji bi mogli da spreče rašćenje, ali deca treba da se kreću u tolikoj meri da nestane tromosti u telima. Decu treba podsticati na kretanje različitim sredstvima, u prvom redu igrom. Igre treba da odgovaraju duhu slobodne dece, ne smeju biti naporne niti raspuštene. 540. Ο tome kakve priče i bajke smeju da slušaju deca tolikog uzrasta treba da se brinu pajdonomi. Sve to treba da im otvara put za kasnije pozive. Stoga igre, koliko god je to moguće, treba da budu podražavanje poslova kojima će se kasnije baviti. 541. Nemaju prava oni koji zakonima zabranjuju viku i plač dece, jer to je korisno za rašćenje i to je za telo neka vrsta vežbanja. Napor prilikom zadržavanja daha snaži pluća, a upravo to je slučaj kod dece kada naprežu glas. Pajdonomi treba da vode računa ο tome kako deca provode svoje dane i ο tome da što manje budu s robovima. Za vreme tih godina, sve do sedme, decu treba odgajati 1336b kod kuće. 542. Preporučljivo je, dakle, čuvati ih, iako su tako mali, od reči i prizora nedostojnih slobodnih ljudi. Uopšte, zakonodavac treba da odstrani iz države pričanje sramnih stvari, kao što odstranjuje bilo koji porok. Jer ko može da priča ο sramnim stvarima nije daleko od toga da ih i sam čini. Naročito omladini treba zabraniti da govori ili sluša takve stvari. Ako se pokaže da neko govori ili radi ono što je zabranjeno, onda, u slučaju da je to slobodan čovek ali koji [zbog mladosti] još nije dostojan da učestvuje u sisitijama, treba da bude kažnjen sramnom kaznom i batinama; a ako je to čovek koji je 216
prešao to doba, onda ga treba kazniti sramnom kaznom koja nije dostojna slobodna čoveka zbog toga što se poneo kao rob. 543. Kako, dakle, zabranjujemo sramne reči, prirodno je da zabranjujemo i gledanje nepristojnih slika i predstava. Vlasti treba da vode računa da nijedna statua niti slika ne predstavlja takve stvari, sem kad su u pitanju oni bogovi kod kojih zakon dopušta opscenost. Međutim, zakon dopušta ljudima već poodmaklih godina da se mole tim bogovima za sebe, svoju decu i žene.
217
9. Ali zakon treba da zabrani mladim ljudima da gledaju satirske igre i komedije pre no što dođu u godine kada mogu da uzmu učešće u sistijama i gozbama i kada vaspitanje bude pružilo zaštitu od štete koja dolazi od tih. stvari. Mi smo sada usput govorili ο ovom predmetu. Kasnije treba to bliže odrediti i najpre odgovoriti na pitanje da li to uopšte treba dopustiti ili ne, i kako treba dopustiti. Za sad smo samo spomenuli potrebne podatke. 544. Možda je u tome imao prava tragički glumac Teodor 78. On, naime, nikada nije dopuštao da pre njega na binu izađe ijedan glumac, pa ma bio i sasvim beznačajan, jer gledaoci se uživljavaju u ono što prvo čuju i vide. Isti je takav naš odnos prema ljudima i prema stvarima. Mi uvek više volimo ono što je prvo. Stoga treba učiniti da sve ono što je rđavo bude omladini strano, a naročito ono što je poročno i izopačeno. Kada deca napune pet godina, onda u toku sledeće dve godine, do sedme, treba da prisustvuju onim predmetima koje će i sami imati kasnije da uče. 545. Dva su doba prema kojima se mora podeliti vaspitanje: od sedme do puberteta i od puberteta do dvadeset i prve godine. Sasvim su u pravu oni koji ljudski život dele na razdoblja od sedam godina79, jer ta podela treba da 1337a ide ukorak s prirodom. Celokupna umetnost i vaspitanje ima za cilj da upotpuni nedostatke prirode. Pre svega, treba da ispitamo da li je potrebno doneti neke propise ο deci; zatim, da li je bolje da brigu ο deci vodi država ili pojedinci (kao što je to slučaj danas u većem broju država), i, najzad, kakvo treba da bude vaspitanje.
KNJIGA OSMA GLAVA PRVA
546. Niko ,ne može osporiti da je briga ο vaspitanju omladine pre svega dužnost zakonodavca. U državama gde to nije slučaj državno uređenje trpi veliku štetu. Jer za svako državno uređenje potrebno je posebno vaspitanje. I moral, karakterističan za svako pojedino državno uređenje, obično uspostavlja dotično uređenje i čuva ga od propasti. Tako demokratski moral čuva demokratiju, oligarhijski — oligarhiju, i bolji moral uvek stvara bolje državno uređenje. 547. Svaka sposobnost i svaka veština zahteva prethodno vaspitanje i svaki posao zahteva prethodne navike, pa je stoga jasno da to zahteva i delanje u saglasnosti s vrlinom. Kako svaka država ima jedan cilj, jasno je da i vaspitanje mora da bude jedinstveno i isto za sve i da to treba da bude briga države, a ne pojedinaca. Danas se svako brine ο svojoj deci i svako daje detetu onakvo obrazovanje kakvo on hoće. Međutim, zajednički zadaci moraju se zajednički izvršavati. Isto tako ne treba misliti da je svaki građanin svoj gospodar već da svi pripadaju državi jer je svaki pojedinac deo države. I priroda je udesila da staranje za svaki pojedini deo ima za cilj staranje ο celini. 548. Lakedajmonjani bi mogli i zbog toga da zasluže pohvalu. Oni, naime, deci posvećuju veliku brigu i ta je briga zajednička1. Jasno je, dakle, da moraju postojati zakoni ο vaspitanju i da vaspitanje treba da bude zajedničko za sve. Ali ne sme se gubiti iz vida u čemu se sastoji suština i metod vaspitanja. Mišljenja ο tome koji su predmeti potrebni, danas se razilaze. Ne slažu se svi u tome
šta omladina treba da uči da bi dostigla vrlinu ili najbolji način života. Nije sasvim jasno ni to da li više treba uticati na inteligenciju ili na karakter. 4. S gledišta današnjeg sistema vaspitanja ispitivanje će biti teško i nimalo nije jasno da li treba učiti ono što je korisno za život ili ono što vodi vrlini, ili nešto još 1337b uzvišenije. Svako od ovih gledišta ima svoje pristalice. Međutim, ne postoji nijedan opšteprihvaćen način da se dostigne vrlina, jer ne cene svi ljudi jednu te istu vrlinu, pa se stoga, prirodno, razilaze i u njenoj primeni. Jasno je da od korisnih stvari omladinu treba poučavati samo onima koje su neophodne. GLAVA DRUGA
549. Ali je, isto tako, jasno da omladina ne treba da uči sve korisne stvari, jer postoji razlika između poslova slobodnih ljudi i ropskih poslova i da treba da uzme učešća samo u takvim korisnim poslovima koji je neće ponižavati. Ponižavajućim poslom, veštinom i znanjem treba smatrati sve ono što telo, dušu ili duh slobodnih ljudi čini nesposobnim za primenu vrline i za delanje u saglasnosti s vrlinom. Stoga takve veštine koje telo čine gorim nazivamo niskim. Tu spada i najamni rad jer ne daje duhu slobodu i čini ga niskim. 550. Slobodan čovek može, do izvesne mere, da se bavi slobodnim naukama, ali neprekidno bavljenje njima da bi se postiglo savršenstvo, donosi sobom već pomenutu štetu. Postoji velika razlika u tome zbog čega neko nešto radi ili uči. Slobodan čovek može to da čini zbog sebe sama, zbog prijatelja ili zbog vrline, ali ako to isto čini zbog drugih razloga, onda često može da se čini da postupa kao tet ili kao rob. Današnji uobičajeni školski predmeti kolebaju se, kao što sam već rekao, između ova dva pravca. 551. Postoje uglavnom četiri predmeta koja se obično predaju: gramatika2, gimnastika, muzika i, katkad, crtanje. Gramatika i crtanje se uče zato što su korisni za život i mogu se mnogostruko primeniti, a gimnastika zato što ljude čini hrabrima. Već svrha muzike može da nas dovede u nedoumicu. Danas se većina ljudi njome bavi zbog zadovoljstva. Stari su je uneli u vaspitanje zato što, kao što sam često govorio, sama priroda traži da ne samo radimo kako treba već da budemo u stanju da lepo provodimo i slobodno vreme jer ono je, da ponovimo još jednom, početak svega. 4. Ako je, međutim, i jedno i drugo potrebno, ali ako pre treba izabrati dokolicu nego rad i ako je dokolica cilj rada, ostaje da se ispita čime čovek treba da se bavi
220
u dokolici. Svakako ne igrom, jer bi, u tom slučaju, igra morala da bude cilj našeg života, a to je nemoguće. Igru pre treba primenjivati kao prekid rada, jer čoveku koji radi potreban je odmor, a igra i postoji radi odmora. Pri radu, međutim, čovek se muči i napreže, pa stoga pri uvođenju igara treba paziti da se primene u pogodnom trenutku, jer one treba da služe kao lek. Prilikom takvih 1338a pokreta duša se opušta i uživanje joj pruža odmor. 552. Izgleda, naprotiv, da dokolica pruža sama po sebi uživanje, sreću i blažen život. Takav život nemaju oni koji rade, već oni koji ga provode u dokolici. Jer onaj ko radi zato da postigne neki cilj koji je još pred njim, dok je sreća sama po sebi cilj i ona, po mišljenju svih, ne nosi sobom bol već uživanje. Ali pod tim uživanjem ne podra-zumevaju svi jedno te isto već svako, prema svom ukusu i prema svojim osobinama, nešto drugo. Samo najbolji čovek bira najbolje uživanje, koje ima svoje korene u najvećoj lepoti. Prema tome, jasno je da se mora učiti i znati nešto čime će se ispunjavati slobodno vreme. Ta znanja i te nauke postoje radi sebe samih, dok one koje pripremaju ljude za rad postoje zato što su neophodne i služe drugoj svrsi. 553. Stoga stari nisu uveli muziku u obrazovanje zato što je neophodna, jer ona to ni po čemu nije, niti zato što je korisna, kao što je gramatika korisna za bankarske poslove, za vođenje domaćinstva, za nauku i mnoge državne poslove. Izgleda da je i veština crtanja korisna da bi se umetnička dela mogla bolje ocenjivati. Muzika nije ni kao gimnastika korisna po zdravlje i telesnu snagu, jer pomoću muzike ne nastaje ni zdravlje ni telesna snaga. Preostaje, dakle, da je njena svrha zabava u slobodnom vremenu i u tome se, kako se čini, sastoji njena primena. Ona ima svoje mesto među zabavama koje su, kako se misli, dostojne slobodna čoveka. Stoga je Homer ovako pevao: Već priliči takvog pozvati na obilnu gozbu.
i, pošto je prethodno imenovao neke druge, kaže: Koji pozivaju pevača da sve skupa veseli.
na drugom mestu Odisej kaže da je najlepša ona zabava kada se ljudi vesele, a »zvanice u kući slušaju pevača sedeći jedan do drugoga«3. A
GLAVA TREĆA
221
554. Jasno je, dakle, da muzika pruža izvesno obrazovanje koje sinovima treba dati ne zato što je korisno Ш neophodno već zato što je lepo i dostojno slobodna čoveka. Kasnije4 ću govoriti ο tome da li postoji jedan takav predmet obrazovanja ili više, koji su i kako ih treba predavati. Za sada možemo unapred toliko reći da i kod starih imamo izvesno svedočanstvo ο tome na osnovu predmeta koje je obuhvatalo obrazovanje. Muzika to sasvim jasno pokazuje. Uz to, decu treba poučavati korisnim predmetima, na primer gramatici, ne samo zato što su korisni, već što se pomoću njih mogu uočiti mnoge druge nauke. 555. Veštinu crtanja, isto tako, ljudi treba da uče ne zato da ne bi pogrešili prilikom kupovine, već zato da bi 1338b bili pošteđeni prevare prilikom kupovine i prodaje stvari i zato što ta veština izoštrava smisao za lepotu tela. A blagorodnim i slobodnim ljudima nikako ne priliči da u svemu traže korist. Pošto smo pokazali da navike treba obrazovati pre nego razum i telo pre nego duh, odatle sledi da deca treba da vežbaju gimnastiku i ritmiku, jer prva formira telo, a druga mu daje gipkost. 3. Danas, međutim, one države, koje se, kako izgleda, najviše brinu ο deci, idu za tim da omladini daju atletska tela5, nanoseći pri tome štete i izgledu i razvoju tela. Lakonci, naprotiv, nisu pali u tu grešku, ali oni, neprestanim naporima, čine mladiće divljima, kao da to najviše doprinosi hrabrosti. Ipak, kao što smo često govorili, briga [o vaspitanju] ne srne da obuhvati samo jednu vrlinu niti hrabrost pre svega. I kad bi trebalo u prvom redu obratiti pažnju na hrabrost, ipak se ona na taj način ne bi mogla postići. Mi vidimo, naime, da i kod ostalih životinja i kod ostalih naroda hrabrost nije osobina divljačnih već pitomih i lavovskih priroda. 556. Ima mnogo naroda sposobnih da ubijaju i da jedu ljude; takvi su Ahajci6 i Heniosi s Ponta i drugi narodi s kopna koji su slični ovima ili još gori i koji su razbojnici, ali oni ipak nisu hrabri. Uz to, znamo da su i sami Lakonci nadmašavali druge dok su se izlagali naporima, a danas zaostaju za drugima i u gimnastičkim utakmicama i u borbama. Oni nisu odnosili prevagu time što su omladinu vežbali na pomenuti način, već samo time što su je vežbali protiv onih koji su to vežbanje zanemarivali. 557. Prema tome, na prvom mestu treba da stoji plemenito junaštvo, a ne divljačnost. Jer niti je vuk niti ijedna druga zver u stanju da pruži lepu borbu. To može samo dobar čovek. Oni koji dopuštaju da se dečaci suviše razvijaju u tom pravcu, zanemarujući neophodno obrazovanje, stvaraju uistinu od njih obične radnike sposobne samo za jednu građansku dužnost, pa i u tome su, kako 222
smo rekli, gori od drugih. Sudove ne treba donositi na osnovu prošlih već na osnovu sadašnjih činjenica. Danas, naime, postoje protivnici lakonskog sistema vaspitanja, a ranije ih nije bilo. GLAVA ČETVRTA
1. Složili smo se, dakle, u tome da gimnastiku treba primenjivati i kako je treba primenjivati. Sve do puberteta treba primenjivati lakše vežbe, izbegavati prinudni režim ishrane i prinudne napore da bi se sprečili razvoj. Ima pouzdanih dokaza da to može da se dogodi: među 1339a olimpijskim pobednicima mogu se naći samo dvojica ili trojica koji su pobedili i kao dečaci i kao odrasli ljudi, jer su im naporne vežbe, dok su vežbali kao deca, iscrple snagu. 558. Ali ako tri godine od početka puberteta budu posvećene drugim naukama, onda se godine koje dolaze mogu podvrgnuti naporima i strogom režimu ishrane. Ne treba, naime, istovremeno naprezati i duh i telo jer su ciljevi ta dva napora suprotni, tj. telesni napor smeta misli a misaoni napor telu. 559. Sto se muzike tiče, već smo ranije postavili neke probleme [u vezi s tim], ali bilo bi dobro da se sada ponovo vratimo na to i odemo malo dalje da bi to moglo da posluži kao uvod istipivanjima koje bi neko drugi mogao da preduzme iznoseći svoje mišljenje ο tom predmetu. Teško je, naime, odrediti kakva je uloga muzike i čega radi se treba njome baviti: da li radi igre i odmora slično snu i piću (jer to po sebi nije uzvišeno, ali je prijatno i istovremeno pruža odmor od briga, kako kaže Euripid7. Stoga muziku stavljaju na isti nivo i svemu tome, snu, piću i muzici predaju se na isti način i stavljaju je naporedo s igrom). 560. Ili muziku pre treba shvatiti kao sredstvo za razvijanje .vrline koja, kao što gimnastika razvija određene osobine tela, može da obrazuje određene osobine karaktera navikavajući ljude na pravu i čistu radost. Ili možda, a to bi bila treća mogućnost pored pomemutih, muzika doprinosi zabavi duha. Potpuno je jasno da igra nije cilj obrazovanja omladine, jer učenje nije igra već muka. Isto tako nije dobro dopuštati deci i omladini u tim godinama učešće u uživanju, jer krajnji cilj nije za nezrela bića. 561. Možda bi se moglo pomisliti da ono čime se deca ozbiljno bave može da im bude igra kada postanu ljudi i dostignu punu zrelost. Ali ako je to tako, zašto je potrebno da oni sami uče i zašto ne bi, kao što je kod persijskih i medskih kraljeva, drugi to radili, a oni sami crpli uživanje i znanje? Jer oni koji su od muzike
223
1339b
stvorili svoj poziv i svoju umetnost nužno su bolji izvođači no oni koji muzici posvećuju samo toliko vremena koliko zahteva učenje. Ili, ako je potrebno da se ljudi, učeći muziku, sami naprežu, onda bi ih trebalo učiti i kako se pripremaju jela, što je sasvim besmisleno. 562. Pretpostavka da muzika može da učini karakter boljim sadrži iste teškoće. Jer zašto je potrebno da ljudi sami uče muziku kao da ne mogu, slušajući druge, da s razumevanjem uživaju i sude ο njoj kao Lakonci. Mada ne uče muziku, oni su ipak, kažu, u stanju da pravilno ocenjuju da li su melodije dobre ili nisu. Isto se pitanje postavlja i pod pretpostavkom da muzika treba da unese vedrinu i razonodu u život slobodnih ljudi. Zašto je potrebno da dečaci sami uče muziku i zašto ne bi radije uživali u izvođenju drugih? Pogledajmo kakvu predstavu imamo ο bogovima. Kod pesnika Div ne peva niti udara sam u kitaru. Staviše, mi takve pevače i svirače smatramo prostacima i taj posao nedostojnim čoveka, sem u pijanstvu ili šali. Možda ćemo to pitanje kasnije razmotriti8. GLAVA PETA
563. Prvo pitanje jeste: da li muziku treba uvrstiti u predmete obrazovanja ili ne treba i koju ulogu od ove tri, koje su došle u obzir, treba da ima. Da li treba da bude predmet obrazovanja, igra ili zabava. Ona se, s pravom, svrstava u sve ove oblasti i izgleda da pripada svim tim oblastima. Igra je tu radi odmora, a odmor mora da bude prijatan jer je on neka vrsta leka za muku rada, a zabava, po opštem mišljenju, mora da bude i lepa i prijatna jer blaženstvo čine lepota i prijatnost. Svi mi smatramo da muzika pruža jedno od najvećih uživanja bilo da je praćena pesmom ili bez nje. 564. I Musaj9 kaže da je Za ljude pesma najveće uživanje.
Stoga ljudi s puno prava uvode muziku u društva i zabave jer je u stanju da razveseli, pa bi se iz toga moglo zaključiti da mladići treba da uče muziku. Jer sva ona uživanja koja sobom ne donose štetu ne samo da su u skladu s krajnjim ciljem [čovekova života] nego su zgodna i za odmor. Ali kako se retko događa da ljudi postignu krajnji cilj, dok se, naprotiv, često odmaraju i igraju ne zbog nekog višeg cilja nego zbog zadovoljstva, onda bi, možda, bilo korisno odmarati se uživajući u muzici. 565. Dešava se da ljudi igru načine krajnjim ciljem jer i krajnji cilj nosi u sebi izvesno uživanje i ljudi, tražeći to uživanje, uzimaju kao takvo ono uživanje koje pruža igra zato što ima neke srodnosti sa krajnjim ciljem de-lanja. Ljudi ne žele krajnji cilj zbog
224
onoga što tek treba da dođe i takva zadovoljstva ne postoje radi onog što tek treba da dođe već zbog onoga što je već prošlo, tj. zbog napora i muka. To bi mogao biti pravi razlog zbog koga ljudi žele da pomoću ovih uživanja stvaraju sebi sreću. 566. Ali nije samo ovo razlog za bavljenje muzikom već i to što je, kako se čini, korisna za odmor. Međutim, 1340a svakako treba ispitati nije li to samo sporedno dejstvo muzike, dok je njena istinska priroda uzvišenija od ove njene primene ο kojoj je bilo reči i treba li ona da pruža samo obično uživanje koje svi ljudi osećaju (jer muzika izaziva čisto fizičko uživanje, pa je stoga rado slušaju ljudi svih doba i svih karaktera) ili treba voditi računa ο tome da li ona na neki način utiče na karakter i dušu. To bi bilo očigledno ukoliko pomoću nje stičemo izvesne osobine karaktera. 567. A da zaista dobijamo izvesne osobine to pokazuju, pored mnogih drugih naročito Olimpove pesme10 koje, u tome se slažu svi, ispunjavaju dušu oduševljenjem, a oduševljenje je osećanje etičkog dela duše. Uz to, slušajući muziku koja podražava neko osećanje u svima se javlja isto to osećanje i onda kada muziku ne prate ritmički pokreti i pesma. Pošto muzika spada u uživanje i pošto je njena glavna osobina da izaziva pravu radost, ljubav i mržnju, onda je jasno da ljudi treba da uče i da se navikavaju u prvom redu da pravilno rasuđuju i da uživaju u plemenitim karakterima i lepim postupcima. 568. Ljutnja, blagost, junaštvo, razboritost i ostale osobine duše kao i sve suprotne osobine i osećanja izražena ritmom i pesmom najbliža su pravoj prirodi tih osobina i osećanja. Za to govore činjenice: kada slušamo takvu muziku naše duševno raspoloženje se menja. A navika da se žalostimo i radujemo nečem što je slično istinskom bliska je istinskom takvom raspoloženju. Ako se, na primer, neko raduje gledajući nečiju sliku i ako je samo oblik razlog njegovu uživanju, onda njemu mora da bude prijatno i da ima pred očima onoga čiju sliku posmatra. 569. Ostala čulna zapažanja, recimo zapažanja putem čula dodira ili ukusa, nemaju nikakva uticaja na etički deo čovekove ličnosti, a zapažanja čula vida imaju ga u vrlo maloj meri. Takva sUčnost ogleda se, sasvim malo, u stavu, ali nisu svi ljudi u stanju to da zapaze. Uostalom, to i nije stvarna sličnost s etičkim delom čovekove ličnosti, već su boja i držanje tela više oznake karaktera. To je ono što je čisto telesno u osećanjima. Ipak, ma kolika da je razlika u posmatranju tih slika, mladići ne treba da posmatraju Pausonove slike već Polignotove11 ili nekog drugog slikara odnosno vajara koji daju izraza etičkoj strani.
225
1340b
570. Naprotiv, melodije same sobom podražavaju osećanja, i to je razumljivo jer je priroda pojedinih harmonija različita tako da kod slušalaca izaziva različita raspoloženja i oni ne reaguju na isti način na svaku od njih već jedne, na primer takozvana misolidska 12, izazivaju tužna i potištena raspoloženja, druge, manje teške, izazivaju blago raspoloženje, dok treća deluje tako da postajemo umereni i mirni i izgleda da od svih harmonija samo
226
dorska ima takav uticaj. Frigijska harmonija, naprotiv, budi oduševljenje. 9. Mišljenja filosofa koji su raspravljali ο ovom delu vaspitanja potpuno su ispravna.13 Jer dokaze za ono što kažu uzimaju iz samih činjenica. Isto tako stoji stvar i s ritmovima; jedni imaju mirniji karakter, dok drugi podstiču na pokret, i od ovih poslednjih jedni traže prostije a drugi finije pokrete. Prema tome, jasno je da je muzika u stanju da duši da izvesne etičke osobine. A ako je muzika u stanju to da čini, onda je jasno da muziku treba približiti omladini i omladinu učiti muzici. 10. S druge strane, učenje muzike odgovara raspoloženju toga uzrasta jer mladići, baš zbog svog uzrasta, ne podnose ništa što je neprijatno, a muzika je, naprotiv, po svojoj prirodi nešto vrlo prijatno. I izgleda da duša ima neke srodnosti sa harmonijama i ritmovima. Stoga mnogi mudraci kažu da je duša u stvari harmonija, dok mnogi drugi misle da duša nosi u sebi harmoniju. GLAVA ŠESTA
571. A sada će biti govora ο jednom pitanju koje smo ranije postavili, naime da li mladiće treba učiti da sami pevaju i sviraju ili ne treba. Nema sumnje da je, za sti-canje izvesnih osobina, velika razlika u tome da li neko sam ima udela u muzici ili ne. Jer nemoguće je, ili je bar vrlo teško, da neko postane dobar sudija u nečem čime se sam nije bavio. Ali i deca treba nečim da se zabavljaju i Arhitinu zvečku14 treba smatrati dobrim pronalaskom. Nju daju maloj deci da bi se njome zabavljala i da ne bi razbijala stvari po kući, jer dete ne može da miruje. Ta zvečka obično pristaje sasvim maloj deci, dok je učenje muzike umesto zvečke starijoj deci. Jasno je, prema tome, da decu treba učiti muzici, tako da i sama mogu da je izvode. 572. S druge strane, nije teško odrediti šta kome uzrastu priliči a šta ne priliči, kao što nije teško ni odgovoriti onima koji kažu da je izvođenje muzike zanatski posao. Jer, na prvom mestu, čovek mora sam da se bavi umet-nošću da bi mogao ο njoj da sudi, pa je baš zbog toga potrebno da mladići sami izvode muziku. Kada postanu stariji, treba da prestanu s tim, ali će, zahvaljujući učenju u mladosti, ipak biti u stanju da ocene lepotu i da u njoj uživaju s
227
razumevanjem. 3. Prigovor koji neki stavljaju da izvođenje muzike stvara obične artiste nije teško obesnažiti ako samo utvr1341a dimo u kojoj meri treba da se bave muzikom oni koji se vaspitavaju u duhu političke vrline, kakve pesme i ritmove treba da uče i na kakvim instrumentima treba da uče da sviraju, jer i tu treba praviti razlike. Time se može opovrgnuti pomenuti prigovor. Međutim, to ne znači da neke vrste muzike ne mogu da proizvedu dejstvo ο kome je bilo reči. 573. Jasno je, prema tome, da učenje muzike ne sme da bude smetnja budućem zanimanju niti sme da slabi telo i da ga čini nesposobnim za ratne i državne poslove. Ona ne sme da bude smetnja vežbanju tela u mladosti niti sticanju ozbiljnih znanja u kasnijim godinama. A to bi se u muzičkom obrazovanju moglo postići kad dečaci ne bi učili ono što spada u oblast umetničkih nadmetanja i kad ne bi učili ona čudesna i vanredna umetnička dela koja su sada15 uvedena u nadmetanja a otuda ušla i u obrazovanje, nego kada bi se muzikom bavili toliko da mogu da uživaju u lepim pesmama i ritmovima, a ne samo u onome što muzika može svima da pruži a i nekim životinjama, robovima i maloj deci. 574. Iz ovoga je jasno i to koje instrumente treba upotrebljavati. U muzičko obrazovanje ne treba uvoditi frule18 niti druge koje umetničke instrumente kao što su, na primer, kitara i drugi njoj slični instrumenti, već one koji će stvoriti dobre slušaoce bilo u muzičkoj bilo u nekoj drugoj nastavi. Uz to, frula nije etički instrument već pre orgijastički, pa stoga nju treba upotrebljavati u takvim slučajevima gde slušanje može pre da utiče na prečišćavanje osećanja nego što može da pouči. Dodajmo da frula nije pogodna za vaspitanje ni stoga što onemogućuje pratnju recima i da su stoga naši preci s pravom ukinuli njenu upotrebu za omladinu i slobodne ljude, mada su se pre toga njome služili. 6. Jer kada su Heleni zbog blagostanja imali više slobodnog vremena i postali prijemčiviji za vrlinu, oni su, postavši gordi na svoja dela i pre a naročito posle persijskih ratova, prihvatili svaku nauku ne odnoseći se kritički prema njima, već želeći da što više saznaju. Tako je i veština sviranja na fruli uvedena u nastavu. I u Lakedajmonu je neki horeg sam svirao na fruli prateći hor, a i u Ateni je sviranje na fruli bilo tako rašireno da se gotovo većina slobodnih ljudi razumevala u to. To se vidi sa tablice koju je Trasip zavetovao bogovima pošto je pripremio hor za Ekfantida17.
575. Kasnije je samo iskustvo učinilo da se frula odbaci, jer su ljudi bili u stanju da bolje rasuđuju šta je usme-reno ka vrlini, a šta nije. Isto to se desilo i s mnogim starim instrumentima kao što su pektida i barbit, zatim sa onim instrumentima koji služe za to da kod slušalaca izazovu uživanje, na primer, heptagon, trigon i sambika18 i, najzad, sa svim onim instrumentima koji zahtevaju vanredno izvežbanu ruku. 576. Tome potpuno odgovara ono što stari pričaju ο fruli. Oni, naime, pričaju da je Atena bacila frulu koju je pronašla. Nije zgoreg pomenuti da je boginja učinila to naljutivši se što joj je lice ružno [dok svira], ali verovat-nije je da je to učinila stoga što sviranje na fruli nimalo ne doprinosi duhovnom razvitku, a mi upravo Ateni pripisujemo nauke i umetnosti. GLAVA SEDMA
577. Prema tome, mi odbacujemo umetničko obrazovanje, a pod tim podrazumevamo obrazovanje koje ima za cilj nadmetanje. Covek s takvim obrazovanjem ne posvećuje se muzici radi svog moralnog usavršavanja već radi uživanja slušalaca, i to neobrazovanih slušalaca. Stoga smatramo da to nije zanimanje za slobodne ljude, već pre za najamne radnike. Pored toga, takvo zanimanje stvara artiste po profesiji, a rđa ν je i sam cilj kome oni teže. Neobrazovan slušalac, naime, obično menja muziku tako da unižava i same umetnike koji pred njim sviraju a koji svojim telima daju pokrete [kakve on želi]. 578. Ostaje da ispitamo da li u obrazovanje treba da uđu sve harmonije i svi ritmovi ili treba napraviti izbor, a zatim, da li oni koji se bave vaspitanjem treba da se drže iste te podele [na harmonije i ritmove] ili treba da uzmu u obzir i neki treći element. Mi znamo da se muzika sastoji od melodije i ritma i ne smemo izgubiti iz vida ulogu koju oba ta elementa imaju u pogledu obrazovanja. Najzad, ostaje da ispitamo da li treba dati prednost lepim melodijama ili lepim ritmovima. 579. Po mom mišljenju, neki današnji muzičari i neki filosofi19 koji imaju iskustva u muzičkom obrazovanju dali su ο tome dobra mišljenja i one koji žele to da ispituju upućujemo na vrlo precizne pojedinosti kod ovih pisaca i, raspravljajući ο tome s tačke gledišta zakonodavca, ograničićemo se samo na neke opšte stvari. 580. Što se tiče svrstavanja melodija, prihvatamo onu podelu koju su dali neki filosofi. Oni su podelili melodije na etičke, na one koje podstiču na rad i na one koje bude strasti, 229
1342a
smatrajući pri tome da svakoj od ovih vrsta odgovara drukčija i njoj svojstvena priroda harmonije. Mi smatramo da bavljenje muzikom donosi ne jednu već višestruke koristi. To su, u prvom redu, obrazovanje i prečišćavanje osećanja (šta podrazumevam pod prečišćavanjem osećanja ο kome sada govorim samo uopšte, objas-niću u raspravi ο poetici20), na trećem mestu muzika služi za razonodu, za opuštanje i odmor od naprezanja. 5. Jasno je da treba koristiti sve harmonije, ali ne sve na isti način. Za obrazovanje treba uzimati one koje su u najvećoj meri etičke, a za slušanje kada drugi sviraju one koje ulivaju energiju i one koje izazivaju oduševljenje. Jer osećanja kao što su, na primer, sažaljenje, strah, oduševljenje, koja su u nekim dušama snažna, postoje u svima, i razlika je samo u tome da li se javljaju u većem ili manjem stepenu. Neki ljudi su podložniji tom utisku i mi vidimo da njih, pošto su slušali melodije koje su učinile da budu izvan sebe, sve te melodije ponovo vraćaju u prvobitno stanje, kao da su dobili lek i očišćenje. 6. Isto to nužno doživljavaju samilosni, plašljivi i uopšte osećajni ljudi, a i ostali ukoliko osećaju nešto slično, i svi oni doživljavaju očišćenje spojeno sa uživanjem i zadovoljstvom. Te melodije koje očišćuju dušu pružaju istovremeno ljudima radost i ne nanose nikakvu štetu. Stoga umetnike koji izvode scensku muziku treba uputiti na takve harmonije i na takve ritmove. 7. Ali kako su gledaoci dvojaki, jedni slobodni i obrazovani, drugi neobrazovani, sastavljeni od zanatlija, robova i drugih, onda i takvima treba pružiti nadmetanja i predstave radi njihova odmora. I kao što su njihove duše odstupile od prava puta, tako postoje odstupanja od harmonija i grube i pogrešno obojene melodije. A svakome zadovoljstvo pruža ono što mu po prirodi odgovara, pa stoga takmičarima treba dopustiti da se pred slušaocima služe takvom vrstom muzike. 8. U cilju obrazovanja treba, kao što smo rekli, uzimati etičke melodije i odgovarajuće harmonije. Takva je, kao što smo ranije rekli, dorska harmonija. Međutim, treba prihvatiti i neku drugu koju smatraju dobrom oni koji se razumeju u filosofiju i muzičko obrazovanje. Sokrat u Državi21, nema prava kad, pored dorske, ostavlja samo frigijsku harmoniju, i to pošto je između instrumenata
1342b
izbacio frulu. Jer frigijska harmonija ima među harmonijama isto dejstvo kao frula među instrumentima. I frigijska harmonija i frula bude strasti i osećanja. 9. To pokazuje i pesništvo, jer svi bakhijski i njima slični pokreti duše najčešće se, između instrumenata, izražavaju frulom, a od harmonija najviše im odgovaraju frigijske melodije. Tako je, po opštem mišljenju, ditiramb frigijski. Ljudi od nauke navode za to mnogo primera, između ostalih i taj da Filoksen 22 stoga nije bio u stanju da komponuje ditiramb Mišani u dorskoj harmoniji, mada je pokušao, nego se, sam od sebe, ponovo vratio na odgovarajuću, frigijsku harmoniju. 581. Sto se dorske harmonije tiče, svi se slažu da je ona najmirnija i da ima, u najvećoj meri, muški karakter. A kako mi pretpostavljamo sredinu krajnostima i smatramo da za njom treba težiti, jasno je da dorske pesme više odgovaraju obrazovanju omladine. Ovde treba imati u vidu dve stvari: ono što je moguće i ono što je odgovarajuće, i svi ljudi treba da se drže onoga što je moguće i onoga što im odgovara. A to je uslovljeno i samim uzrastom, na primer ljudima koje je starost učinila slabima nije lako da pevaju teške harmonije, već takve ljude sama priroda upućuje na lakše i blaže harmonije. 582. Stoga neki muzičari s pravom prigovaraju Sokratu23 što je izbacio iz obrazovanja neke harmonije smatrajući da one deluju opijajuće, ne opijajuće u pravom smislu reči, jer pijanstvo pre izaziva pomamu, već u smislu opuštanja. Stoga treba učiti i takve harmonije i takve melodije za kasniji, stariji uzrast. Ako, uz to, postoji neka takva harmonija koja odgovara dečjem dobu po tome što je u stanju da istovremeno da uglađenost i obrazovanje, a izgleda da među harmonijama lidijska ima u najvećoj meri te osobine, onda je jasno da se, u obrazovanju, treba držati triju glavnih odredaba: sredine, onoga što je mogućno i onoga što odgovara.
231
NAPOMENE I OBJAŠNJENJA
NAPOMENE I OBJAŠNJENJA UZ PRVU KNJIGU 1
Ova teorija ο državi kao najvišem obliku zajednice nalazi se već kod Platona, Država, 369; Aristotel ju je razvio u trećoj knjizi ovoga dela, glava sedma, I. г Pod domaćinskom vlašću ( ο ί κ ο ν ο μ ι κ ό , ν ) podrazumeva se vlast oca nad porodicom, pod gospodarskom (6 ε σ π ο τι κ ό ν) vlast gospodara nad robom. s Aluzija na Platonovo mišljenje izloženo u Državniku, 258E. 4 Kod hrama u Delfima pravila se i prodavala jedna vrsta noževa kojima se moglo šeći, struga ti kao turpijom, kucati i raditi više poslova, a bili su namenjeni siromasima koji nisu mogli da kupe noževe, turpije, čekiće i drugi alat. 5 Euripid, lfigenija u Auliđi, stih 1400; uporedi i Platon, Državnik, 262D. 6 Hesiod, Dela i dani, st. 405. 7 Haronda iz Katane na Siciliji, jedan od najpoznatijih zakonodavaca antike koji se obično pominje pored Solona, Zaleuka, Likurga i drugih. On važi za prvog zakonodavca Katane i drugih halkidskih kolonija na Siciliji i u Južnoj Italiji. Dao je zakone i gradu Regiju pa otuda potiče priča da je tu živeo kao izgnanik. Prema Aristotelu Haronda je, kao i Solon, pripadao srednjoj klasi. Često se dovodi u vezu sa Zaleukom koji je delao u Lokrima između 664. i 660. god. pre n. e. Aristotel ga pominje i u drugoj knjizi, glava deveta, I. e Epimenid sa Krete, sin Fajstijev, a po nekima Dosijadov ili Age-sarkov. Došao u Atenu između 596. i 593. god. pre n.e. Kao pesnik ispevao je spev ο poreklu Kureta i Koribanata, Teogoniju u pet hiljada stihova i spev ο gradnji argonautske lađe i Jasonovom putu u Kolhidu. Od proznih dela napisao je Ο žrtvovanju. Ο Minoju i Radamantu i Ο kretskoj državi. Verovatno je odatle uzeta rečenica koju navodi Aristotel. Vidi Diogen Laerćanin, I, 10. 6 Vidi knjigu drugu, glavu prvu, 5. 10 Odiseja IX 114—15. Aristotel navodi ovaj stih još i u Nikomahovoj Etici, X, 9 i primenjuje ga na kiklope koji su živeli rastureni, daleko jedni od drugih tako da je svako domaćinstvo predstavljalo samostalnu celinu. Platon takođe navodi ovaj stih i one koji mu prethode u Zakonima, 680B.
234
11
Ilijada, IX, 63. Ο celishodnosti prirode Aristotel govori i u delima Ο duši, III, 9 i Ο mladosti i starosti, 4. 11 U grčkom nema posebnih reči koje bi označavale bračni odnosno roditeljski odnos. 1!
14
Vidi napred, glava prva, 2, ovo se verovatno odnosi na Platona.
" Postojali su, dakle, prigovori protiv ropstva još u Aristotelovo vreme, ali nisu nam se sačuvala imena filosofa koji su podržavali te filantropske ideje. Ferekrat, komički pesnik, savremenik Periklov, žali za vremenom u kome nije bilo robova (Atenaj 263b). Prema fragmentima koje navodi Stobaj, pesnik Filemon i filosof Metrodor, obojica savremenici Aristotelovi, čini se da su protiv ropstva. Timaj iz Tauromenija, jedan drugi Aristotelov savremenik, tvrdi da je kod Lokrana i Fokiđana ropstvo tek odskora dopušteno, pošto je dugo bilo zakonom zabranjeno (Atenaj, 264c). Atenaj beleži takođe i to da kod Helena robovi nisu imali ime rob. Oni se na jednom mestu zovu penesti, na drugom heloti, na trećem kleroti, periojcL Atenaj (265bc) nam donosi svedočanstvo iz istoričara Teopompa, savremenika Arisotelova: »Hijani su se prvi od Helena, posle Tesalaca i Lakedajmonjana, služili robovima, ali ih nisu stekli na isti način. Jer Izgleda da su Lakedaj-monjani i Tesalci uspostavili ropstvo načinivši robovima Helene koji su pre njih naseljavali zemlju koju oni sada imaju, Lakedajmonjani Ahajce a Tesalci Perajbe i Magnešane i nazvavši pokorene jedni helotima a drugi penestima. A Hijani imaju za robove varvare koje kupuju za novac.« Iz svega ovoga izlazi da ropstvo u IV v. pre n. e. nije bilo prihvaćeno bez osporavanja. Aristotel se i sam brinuo ο svojim robovima i svojim testamentom dao im slobodu (vidi Diogen Laerćanin, V, I). ' Platon, Zakoni, 776 CD). lt Dajdal (= umetnik, lat. Daedalus) iz Atene, pripadao je kraljevskoj porodici koja je vodila poreklo od Кекгора. On je tip univerzalnog umetnika, arhitekte, vajara, konstruktora mehaničkih sprava. Njemu su u starini pripisivali arhajska umetnička dela, koja su više mitskog nego realnog karaktera, kao na primer statue koje su mogle da se kreću.
" Hefajstovi tronošci (Ilijada, XVIII, 373—377): tronoga dvadeset u svemu upravo gradi, Da mu u sobi tvrdoj i huoavoj uza zid stoje, Svakom ispod nogu njima kotače postavi zlatne, Da mu sami od sebe u đruStoo bogova idu Te se vračaju natrag u dvore . . . (prerođ T. Marettća).
19 Delanje. . . stvaranje. Ο ovoj distinkciji Aristotel govori još u Nikomahovoj Etici, 1140a.
" Kikeron u Republici (III, 19) implicitno dopušta isti princip: est enim, inquit, genus iniustae servitutis cum il sunt alterius qui sui possunt esse. ** Rob je smatran za neku stvar, uopšte kao vlasništvo koje može da posluži i u svrhu hipoteke. 11 Ovo je u stvari princip ropstva po Aristotelu. a
Istorija Crnaca pokazuje da ovo mišljenje ne važi samo za antiku. Teognid iz Megare, lirski pesnik Iz sredine VI veka pre n. e. izražava istu misao u dva stiha 574 s. 14 Analognu misao nalazimo i kod Platona u Driavniku, 301 CD. м Aristotel upotrebljava jednu istu reč za dve sasvim različite vrste robova: prva označava roba koji je to po prirodi, druga onoga koji se nalazi u ropstvu iako po svojoj м
235
prirodi nije predodređen da bude rob. и Atenaj (264ab) navodi, prema istoričaru Arhemahu, jedan sličan ugovor između jedne kolonije Bojoćana i Tesalaca (vidi napomenu 55 uz drugu knjigu). U antici, a naročito u vreme Aristotelovo, ovakvo nehumano mišljenje je postojalo bez ikakvog osporavanja. Moglo bi se iz peloponeskog rata navesti više od sto takvih slučajeva. Staviše, posle bitke su zarobljenici ubijani (Tukidid, I, 30; II, 5 itd.). Tukidid koji je bio svedok tih svireposti, a možda i učesnik, govori ο njima hladnokrvno i ne pridaje tome neku veću važnost. 17 Neki misle da se ovo odnosi na Platona i Pindara. м Pod ovim treba pođrazumevati ljude koji su rođeni od slobodnih roditelja te imaju pravo da i sami budu slobodni. *· Aristotel ovde verovatno misli na Platona jer je ovaj savetovao Helenima da ne stvaraju jedni od drugih robove nego samo od varvara. Ovde se treba setiti da je i sam Platon bio bačen u ropstvo neko vreme po naređenju sirakuSkog tiranina. *° Izrazi »plemenito poreklo« i »plemići« izgledaju moderni kada se govori ο Helenima Aristotelova vremena, ali oni tačno izražavaju autorovu misao jer sloboda je u Heladi predstavljala pravo nasledno plemstvo, kao ono u srednjem veku. 11 Teodekt iz Faselide u Likiji, traglčki pesnik, učenik i prijatelj Aristotelov; sem tragedija sastavio je i nekoliko spisa ο politici. Aristotel mu je posvetio svoj spis ο građenju zaokruženih rečenica (perioda) koji je nazvao Θεοδέκτια. и Uporedi u ovoj glavi, 3. м Sirakuška kuhinja je u antici bila na glasu. ** Ova poslovica uzeta je iz Filemonova Pankratista. Ο stanju robova može se reći da je bilo bolje i humanije kod jonskih Helena. Na primer u Ateni se sa robovima bolje postupalo nego u Sparti. 85 Uporedi u ovoj glavi 2 i 3. м Vidi u ovoj knjizi glavu prvu, 3. 57 Metalurgija je u antici bila razvijenija nego što se obično misli. Znalo se za proces pripremanja rude, za peći u kojima se ruda topila i za metode pomoću kojih se dobijenl metal prečišćavao. 58 Kako se ο pljački mislilo još u petom veku pokazaće nam ovo mesto kod Tukidida (15): »Jer kada su stari Heleni i varvari koji su živeli uz more, kao i oni koji su pod svojom vlašću držali ostrva, počeli više da plove jedni k drugima, dadoše se na gusarenje, pod vodstvom najmoćnijih ljudi radi njihove koristi i radi nabavke hrane za one slabije. Napadali su neutvrđene gradove 1 gradove koji su jož bili sela, pljačkali ih i živeli većinom od toga, a taj posao nije donosio sramotu, nego, štaviše, i nekakvu slavu. To se vidi još i danas kod nekih stanovnika kopna koji se ponose kad to spretno rade. I stari pesnici svim pomorcima koji negde doplove postavljaju pitanje da li su gusari ne misleći da je taj posao nedostojan onih kojima postavljaju to pitanje niti su prebacivali to onima od kojih su hteli to da doznaju. I na kopnu su ljudi pljačkali jedni druge i sve do danas se veliki deo Helade upravlja
236
po tom starom običaju, na primer Ozolski Lokrani, Ajtolci, Akarnanci i oni na tom kopnu. A običaj tih stanovnika kopna da nose sa sobom oružje ostao im je od staroga gusarenja.« " Ovo se odnosi na crve onih insekata čija se jaja ne mogu videti golim okom. 10 Aristotel često govori ο krajnjoj svrsi pojedinih pojava; uporedi ovu knjigu glavu prvu, 10 i napomenu 12 uz ovu knjigu. 41 Aristotel ovde verovatno misli na varvare koji su, po njemu, po prirodi određeni da budu robovi; uporedi ovu knjigu prvu, glavu 5 , razumljivo je što je Aristotel zbog ovoga mesta često napadan. 42 Solon, atenski državnik, zakonodavac, reformator i elegički pesnik. Rođen je oko 640. god. pre n. e. Dao Ateni nov ustav i sproveo agrarnu reformu posle čega je deset godina putovao po Egiptu, Kreti i Maloj Aziji. Velike fragmente iz njegovih elegija, sa političkom tematikom, donosi nam Aristotel u Ustavu atenskom. 43 Mida je bio frigijski kralj i glavna ličnost nekolikih popularnih priča. Po jednoj od njih Mida je, za uslugu učinjenu Silenu a na svoju želju, dobio od boga Dionisa dar da se sve što dotakne pretvori u zlato. Međutim, u zlato se pretvarala i hrana koju je hteo da pojede, i piće koje je hteo da popije, pa je sada Mida preklinjao Dionisa da uzme natrag taj ubitačni dar. 44 Plemići su potcenjivali i prezirali trgovce. To se vidi već kod Homera (Odiseja, VIII, 162). Rimskim senatorima bilo je čak zabranjeno da se bave trgovinom i Kikeron u De ojficis I 42, 151 kaže: trgovina na malo je prljava, trgovinu na veliko ne treba baš toliko kuditi. Ovo mišljenje antike vladalo je još dugo u peantičkom svetu. 45 U grčkom je ovo igra reči jer se kamata kaže τόκος a ta reč ima isti koren kao i glagol т t κ τ ε ι ν koji znači rađati. 48 Haret Paranin je bio Aristotelov savremenik; Apolodor sa Lemna je živeo u isto vreme. 47 Talet je iz Mileta (624—546. pre n. e.) Filosof, inženjer, trgovac, političar, astronom i matematičar. Savremenik Solonov i jedan od sedmorice mudraca. Njegovu biografiju donosi Diogen Laerćanin (I, I). 48 Ο Dionisiju vidi napomenu 135 uz petu knjigu. 4 · Uporedi u ovoj knjizi drugu glavu, 2. 50 Amasid. Ovu priču ο Amasidu nalazimo kod Herodota, II, 172. 51 Ilijada, I, 544. 52 Uporedi u ovoj knjizi glavu drugu, 10. 5S Platon iznosi to u učenje u Državi, 455 D. 54 Te vrline nabraja i sam Aristotel u Nikomahovoj Etici, 1104a. 55 Ovaj navod je iz Sofoklova Ajanta, st. 293. 54 Vidi u ovoj knjizi drugu glavu, 4s. "Aristotel ovde misli na Platona koji je podržavao takav stav prema robovima, Zakoni, 777.
237
NAPOMENE I OBJAŠNJENJA UZ DRUGU KNJIGU 1
Platon, Država, 449. Način na koji je Aristotel ovde suprotstavio reči narod i država pokazuju šta se ima pod tim razumeti. Narod je veliki skup ljudi, mnoštvo politički neorganizovano; država, nasuprot, znači organizaciju koja pod-leže zakonima. Ovakvo razlikovanje naroda i države nalazimo još i u knjizi sedmoj, glava četvrta, 7. s Arkadija je planinska zemlja u centru Peloponesa; njeni stanovnici su bili zadržali rodovsko uređenje, kako vidimo, još i u Aristotelovo doba. Prvi pokušaj da se oni ujedine na jednom mestu Izvršio je Mantine-jac Likomed koji je 371. predložio da se arkadski narod ujedini u jednu državnu celinu. Posle tebanske pobede kod Leuktre (371. pre n. e.) leban-ski vojskovođa Epaminonda podupre ta nastojanja jer mu je to išlo u korist protiv Spartanaca. Nekoliko meseci posle bitke kod Leuktre Arka-đani odluče da podignu Megalopolis (Veliki grad) na jugu Arkadije prema Sparti. Epaminonda pošalje hiljadu vojnika da štite radnike. Kada je grad bio gotov naselili su ga stanovnici ranijih četrdeset naselja. Inače Arkadija, po teritoriji najveća država na Peloponesu, nije nikada imala upliva na politički život Helade. Njeni stanovnici služili su kao najamnici u drugim državama. 4 To mesto nalazi se u Nikomahovoj Etici, 1132a. 5 Vidi Platon, Država, 462C ' Atenski narod bio je od najstarijih vremena podeljen na četiri file ili plemena. Članovi tih fila bili su povezani krvnim srodstvom i zato su starešine rodova imali veliku moć u Slama pa su za sve položaje birani ljudi iz rodovske vlastele. Svakoj fili pripadao je izvestan broj fratrija a u svakoj fratriji bilo je više porodica. Fratrije i file predstavljale su i kultske zajednice koje su imale svoje sopstvene praznike i svoje sopstvene vlasti. Značaj fila za politički život bio je vrlo veliki sve do Kleistenovih reformi. Ο Kleistenovim reformama vidi napomenu 6 uz treću knjigu. 7 Vidi Platon, Država, 461. 8 Herodot kaže za Ausejca, narod u gornjoj Libiji, da kod njih vlada zajednica žena i da se, ako žena rodi muško dete, posle tri meseca muškarci sastaju i proglašuju za oca onoga na koga dete liči (IV, 180). β Ο tome Aristotel govori u llistoria animalium, 586a gde kaže: » U najvećem broju slučajeva ženska deca liče na majku a muška na oca. 2
238
Ali dešava se i suprotno. . . Ima ženki koje rađaju mladunče slične sebi a druge rađaju mladunče slične mužjaku, kao na primer ona kobila u Farsalu koja se zove Dikaja.« 10 Vidi Platon, Država, 403. 11 Atenaj (p. 561) nam donosi jedan navod iz Države Zenona iz Kitije, osnivača stoičke škole, koji glasi: »Ljubav je bog koji stvara prijateljstvo, slobodu i slogu.« " Platon, Gozba, 192DE. a Vidi Platon, Država, 415. 14 Vidi Platon, Držara, 464. JS Vidi Platon, Zakoni, 737 E. " Vidi Platon, Država, 464. 17 Vidi u ovoj knjizi prvu glavu, 4. 18 Sisitija, zajedničko obedovanje muškaraca u Sparti i na Kreti. Na sisitiju su imali pravo samo građani a svaki učesnik je plaćao svoj deo. Prinos u naturalijama bio je strogo određen. Iz sisitije bili su isključeni oslobođeni heloti. Učešće je bilo obavezno sem kada se išlo u lov ili se prinosile žrtve kod kuće. Sisitije su mogli biti oslobođeni vaspitači dečaka, i oba kralja kada su zajedno odsutni. Jedno društvo za stolom činilo je jedinicu u vojsci. U raznim državama sisitije su bile uređene na razne načine. Vidi i napomenu 71 uz ovu knjigu. i» Vidi napomenu 15 uz prvu knjigu. 20 Platon u Državi, 451 kaže da žene treba da rade iste poslove kao muškarci i to potkrepljuje time što pastirske keruše isto tako dobro čuvaju stado kao 1 psi. 81 Vidi Platon, Držaua, 415. 22 Zakoni su delo koje je Platon pisao u starosti i njegova mišljenja su tu mnogo realnija nego u Držaui. 2а Platon zapravo kaže 5040, vidi Zakoni, 737 DE, i malo dalje 745 i 771. 44 Aristotel ovde preteruje, jer je Sparta, i pored toga što nije imala toliko zemljišta kao Vavilon, mogla da izdržava do deset hiljada ratnika isto tako besposlenih kao što bi bili oni u Platonovoj državi. Vidi malo dalje u ovoj knjizi glavu šestu, 12. 25 Platon je odredio da broj porodica i zemljišnih parcela bude pet hiljada četrdeset, pa prema tome da bude isto toliko ratnika. Rađanje dece nije ograničio, ali daje savete na koji način da se ograniči ako zatreba. Vidi Zakoni, p, 737 i 740D i malo dalje u ovoj knjizi četvrtu glavu, 3. 26 Fejdon Korinćanin je jedan od najstarijih helenskih zakonodavaca. Spominje ga samo Aristotel. Aristotel govori još ο jednom Fejdonu (osma knjiga, osma glava, 4) ali to je tiranin iz Arga i ne treba ga dovoditi u vezu sa ovim Fejdonom zakonodavcem. Vidi i napomenu 108 uz petu knjigu. 17 Vidi sedmu knjigu, petu glavu. 1, devetu glavu, 7, i četrnaestu glavu, 10. 28 Vidi Zakoni, ρ. 734E, 735A. 29 Platon (Zakoni, p. 744C) kaže najviše četiri puta, a što je preko toga treba da se da državi i bogovima; ukoliko se ne da odrediće se kazna. 30 Platon (Država, p. 544) kaže da je čovek koji odgovara aristokratskom uređenju dobar i pravičan. " Stobaj navodi jedno mesto pitagorovca Arhite gde se izražava ova misao. Arhita je bio Aristotelov savremenik te se ovo verovatno odnosi na njega. и Vidi Zakoni, 693D. а Ο izboru svih državnih službenika Platon govori u Zakonima, u prvom delu šeste knjige p. 751ss.; ο izboru članova Veća u petoj glavi iste knjige, p. 756BC.
239
м
Vidi knjigu četvrtu, glavu petu, 4. Faleja iz Halkedona živeo u početku IV veka pre n. e. Glavni uzrok revolucija on je video u nejednakosti imanja i stoga zahtevao jednaka imanja u nekretnini za sve građane dok ta jednakost ne bi morala da se proteže i na pokretninu. I vaspitanje je po njemu imalo da bude jednako za sve. Zahtevao je nacionalizaciju svih zanatskih radionica pri čemu su manualni radnici degradirani na neku vrstu državnih robova ( δ η μ ό σ t o ς) i zahtevao je da broj građana bude ograničen. Faleja je smatrao da se pri osnivanju novih država njegovo državno uređenje može lako primeniti a da se kod već postojećih država imovinska jednakost može postići odgovarajućim regulisanjem miraza. ** Vidi napomenu 29 uz ovu knjigu. 87 Vidi napomenu 42 uz prvu knjigu. м Ovo se verovatno odnosi na Epizefirske Lokre u Velikoj Heladi (Magna Graecia). ** Leukada je korintska kolonija na istoimenom ostrvu. 40 Ovaj stih uzet iz Ilijade, IX, 319. 41 Eubul je bio vladar u Atarneju (u Misiji, Mala Azija), Asu i okolini. Nasledio ga je njegov rob i savladar Hermija, prijatelj i tast Aristotelov kod koga je Aristotel boravio tri godine. 4 * Ovo je aluzija na sudijsku dnevnicu u Ateni; ona je najpre iznosila jedan obol, zatim dva, a Perikle ju je povećao na tri. I Aristofan pravi istu ovakvu aluziju u Skupštini iena stih 302; »Ranije kada je trebalo uzeti samo jedan obol« i stih 380: »Već si uzeo tri obola«. 4 > Epidamn, kasnije Dirahij, danas Drač, bio je kolonija Korkire 1 Korinta, vidi petu knjigu, prvu glavu, 6, i treću knjigu, jedanaestu glavu, 6. 44 Diofant je bio arhont u Ateni 394. god. pre n. e. Pominju ga Diodor, XVI, 82, Pausanija, VIII, 45, 4, Zenobije, III, 27 i Hesihije s. δραχμή χαλαξώσ. *· Stari sistem regulisanja gradova je bio takav da su kuće građene jedna pored druge bez ikakva reda, što je omogućavalo bolju odbranu. Međutim, istaknuti urbanista Hipodam iz Mileta (475—400. g. pre n. e.) prvi je primenio mesopotamski urbanistički sistem po kome su se ulice u građu sekle pod pravim uglom. Hipodam je to najpre primenio u svom rodnom gradu, i to iz higijenskih razloga jer se Mdlet nalazio u dolini Meandra gde je vladala malarija. Po novom metodu je, za vreme Perikla, izgradio i Pirej, gde je jedan trg nosio njegovo ime, a 444 god. Turij i 407 Rod. Posle njegove smrti njegov sistem građenja primenjivan je i van Helade (Aleksandrija, Numantija). 4 * Ne zna se tačno kada je ovaj atenski zakon donet. U svakom slučaju pre 431. god. pre n. e. kada je Perikle održao svoju čuvenu nadgrobnu besedu u slavu Atenjana poginulih u početku peloponeskog rata. U toj besedi, koju nam donosi Tukidid (П, 35— 46), Perikle na kraju kaže da će decu poginulih grad podizati ο državnom trošku. " Te helenske običaje opisao je Tukidid (I, 5); vidi napomenu 38 uz prvu knjigu. 48 Kima je glavni grad Ajolide u Maloj Aziji. Vidi i knjigu petu, glavu četvrtu, 3. 4> Aristotel, kao i mnogi drugi u antici, pretpostavlja da je ljudski rod preživeo velike kataklizme; tako i Platon kaže da je jedan od mnogih slučajeva propadanja bio i onaj potop koji se nazivao Deukalionovim posle koga su ostali u životu samo Prometejev sin Deukalion i njegova žena Pira, koje je Div poštedeo zbog njihova poštenja i čestitosti. Vidi Zakoni, 677A. 30 Kretsko državno uređenje Aristotel ispituje u sedmoj glavi ove knjige. 51 Ο najboljem državnom uređenju vidi početak četvrte knjige. " Ο svakodnevnim životnim potrebama i njihovom podmirivanju govori i Platon u Zakonima, 842C ss. 53 Perijeci (»oni koji stanuju okolo«) su bili mali posednici, zanatlije i trgovci u Sparti. Možda su najstariji perijeci prastanovnici Sparte, čija je država pre dorske seobe igrala važnu ulogu. Ime im dolazi verovatno otuda što su ih Spartanci naseljavali na granicama države-grada da se м
240
ne bi mogli ujediniti. 54 Argolida se nalazi na severoistoku od Sparte, Mesenija na zapadu a Arkadi ja na severozapadu. 55 Ο poretku robova kod Tesalaca imamo podatak kod Atenaja (p. 264ab) koji nam donosi navod iz treće knjige Arhemahove Eubojske istorije koji kaže »da se oni Bojoćani koji su naselili Arnaju nisu vratili u Bojotiju već su od svoje volje ostali tu i predali sebe Tesalcima u ropstvo pod pogodbom da ih ovi ne isteraju iz zemlje niti poubijaju, a da će im oni obrađivati zemlju i plaćati porezu. Ti Bojoćani, dakle, koji su po ugovoru ostali i predali sebe Tesalcima bili su tada nazvani menesti a danas se zovu penesti i mnogi od njih su bogatiji od svojih gospodara.« Ο robovima uporedi i napomenu 15 uz prvu knjigu. se Upad Tebanaca u Lakoniju desio se godine 367. pre n. e. 57 Plutarh (Likurg, ,c. XIV) osporava ovo: »Jer on (Likurg) nije, kao što kaže (Aristotel), pokušao da popravi žene pa odustao ne mogavši da savlada njihovu raspuštenost i njihovu vlast do koje je došlo zbog toga što su muškarci često išli u pohod. . . nego se i za njih pobrinuo kako je ♦rcbalo. On je ojačao tela devojaka trčanjem, rvanjem, bacanjem diska i koplja.« 58 Taj zakon nije Likurgov, već ga je doneo jedan efor koji se zvao Epitadej. Plutarh (Agid, c. V) kaže: »Likurg je doneo zakon da se čuva broj domova prilikom nasleđivanja i da otac ostavlja imanje sinu. . . Ali neki moćni čovek, samoljubiv i nezgodne naravi po imenu Epitadej postao je efor i, posvadivši se sa sinom, doneo je zakon da svako može još za života da da i da zavešta svoju kuću i imanje kome hoće.« и Ovaj broj je u svakom slučaju pogrešan; u jednom rukopisu stoji tri hiljade i to je tačan broj, što se može zaključiti iz sledećeg odeljka u tekstu. 80 Likurg je, po tradiciji, podelio državnu teritoriju na devet hiljada delova, što svedoči ο tome da je u to vreme Sparta imala devet hiljada, glava porodica, dakle i devet hiljada ratnika. Do Aristotelova vremena se taj broj, kako vidimo, smanjio za osam devetina. Ο Likurgu vidi napomenu 75 uz ovu knjigu. 41 To je bitka kod Leuktre 371. god. pre n. e. '* Eforeju nije uveo Likurg, kako to tvrdi Herodot (I, 65), nego kralj Teopomp, oko sedamdeset godina posle Likurga (vidi petu knjigu, devetu glavu, 1). Ali efori u početku nisu imali onoliku vlast kao docnije. Predstavljali su činovnike koje imenuje kralj za pet spartanskih okruga sa izvršnom i sudskom vlašću. *· Nije nam poznat događaj na koji Aristotel aludira. ** Vidi ovu knjigu, treću glavu, 10. Način izbora bio je nesumnjivo isti i za eforat i za gerusiju. Plutarh (Likurg c. XXVI) je opisao način izbora ovih poslednjih. Kandidati su se, jedan po jedan, pojavljivali pred narodom koji je jače ili slabije aplaudirao ili vikao, već prema tome da li mu se kandidat više ili manje dopadao. Istovremeno se u blizini, u jednoj drvenoj kućici, nalazila izborna komisija, koja kandidate nije mogla da vidi ali je mogla da čuje odobravanje i viku naroda. Ona je određivala koji po redu kandidat je dobio najveće i najjače odobravanje, te je prema tome vršila izbor. " Gerusiju je uveo Likurg; geronata je bilo dvadeset osam ili trideset i svaki je morao imati najmanje šezdeset godina. Vlast geronata je bila doživotna. Ο izboru geronata vidi prethodnu napomenu. *' Ο izboru geronata vidi napomenu 65 uz ovu knjigu. 48 Vidi treću knjigu, glavu desetu i jedanaestu. 44
241
44
Poznato je da su dva kralja u Sparti bila uvek birana iz porodice Herakleida otkako su se Dorci naselili na Peloponesu. Obično su pratioci kraljeva bila dva efora. 71 Sisitija (u Sparti fiditija) je zajedničko obedovanje; bila je naročito u običaju u Sparti i na Kreti. Obično su se za istim stolom hranile grupe od petnaest odraslih muškaraca. Njihova redovna hrana u Sparti bila je jednostavna: crna čorba od mesa i krvi, ječmeni hleb i vino. Vidi i napomenu 18 uz ovu knjigu. 72 Vidi malo dalje, glavu sedmu, 4. 73 Platon, Zakoni, 626AB. 71 Ο Platonovu mišljenju ο lakedajmonskom državnom uređenju vidi Driava, 545 i 548. Opširne podatke i sliku spartanskog društva nalazimo u Plutarhovoj biografiji Agida i Kleomena. Iz te slike vidi se neobuzdana želja za bogatstvom, za koje se žrtvuje sve. Tako isto vidi se da su se neki Spartanci odali raskoši, mekuštvu i želji da svoje imanje uvećaju što mogu više, a iza svega toga stoji masa naroda u bedi i oskudici, bez političkih prava, bez ikakvog značaja u državi, i samim svojim društvenim položajem upućena na to da želi revoluciju. 75 Ο Likurgu, spartanskom zakonodavcu, nemamo sigurnih podataka ni u pogledu njegova političkog rada niti ο vremenu kada je živeo. Čini se da je živeo između 850. i 775. god. pre n. e. Bio je kraljevskog roda Euripontida, sin kralja Eunoma i brat kralja Polidekta. Kada je Polidekt umro zavlada Likurg u ime svog maloletnog sinovca Harilaja. Plemići, nezadovoljni Likurgovom vladavinom, prinude ga da ode u progonstvo. Tada je Likurg proputovao mnoge zemlje a na Kreti se upoznao sa MinojevLm zakonima. Posle osamnaestogodišnjeg progonstva vrati se u zemlju i sprovede reforme ustava. Jedna od njegovih mera pomenuta je u napomeni 60 uz ovu knjigu. 74 Herodot, VII, 169s. 77 Kozmi su najviše organi vlasti u upravljanju državom na Kreti, koji su zamenili kraljevsku vlast. Prema Eforu, Aristotelu i Kikeronu oni se porede sa spartanskim eforima ali to poređenje nije sasvim osnovano. Hesihije daje objašnjenje κ ό σ μ ο ς σ τ ρ α τ η γ ό ς to jest zapovednik vojske. Oni su birani na jednu godinu; kod Aristotela i Strabona njihov broj iznosi deset, dok na natpisima nalazimo negde deset, negde sedam, negde četiri imena. Kozmi su bili podeljeni prema funkcijama; kao prvi javlja se π ρ ω τ ό κ ο σ μ ο ς , koji je bio biran još i u rimsko doba; drugi je bio κ ό σ μ ο ς ξ έ ν ι ο ς sudija za strance, zatim κόσμος στραταγέτης, to jest komandant vojske. Kozmi su imali pravo da sazivaju narodnu skupštinu, da raskidaju ugovore i dužnost da se brinu ο izvršenju ugovora. Brinuli su se za strane poslanike; bili su i sudije. Bili su potčinjeni Veću koje ih je moglo kazniti. 78 Vidi prethodnu glavu, 21. 78 Vidi sedmu knjigu, glavu četrnaestu, 12. 80 Taj zakon spominje Ksenofont, Lakedajmonska država, XIV. 81 Ne znamo tačno na koji se događaj ovo odnosi. 88 Ova analiza kretskog uređenja predstavlja najpotpunije obave-štenje koje nam je antika ostavila ο Kreti. Polibije u šestoj knjizi i Strabon u desetoj govore takođe opširno ο Kreti, ali obojici je Aristotel poslužio kao izvor. 88 Ο raspoloženju naroda uporedi u ovoj knjizi glavu šestu, 15. 84 Ovo je u suprotnosti s onim što Aristotel kaže u petoj knjizi, desetoj glavi, 3. 85 Ο sisitijama prijatelja u Karhedonu nije nam ništa poznato. To verovatno nisu sisitije kao u Sparti, jer bi to bilo nemoguće u gradu od 700.000 stanovnika. Možda je reč ο sisitijama pojedinih političkih stranaka.
242
88 Aristotel malo dalje, odeljak 4, porninje 'Veće stotine te bi se moglo činiti da je to nešto različito od Stočetvorice; neki su to tako i tumačili, međutim izgleda verovatnije da Aristotel u drugom slučaju nije naveo tačan broj, kao što se to desilo i sa jednim navodom iz Platona; vidi u ovoj knjizi treću glavu, odeljak 2 i napomenu 23. 87 To su u stvari sufeti, dva vodeća službenika u Karhedonu, koji su bili birani na jednu godinu. U antičkoj literaturi često su upoređivani sa rimskim konzulima. 88 Vidi treću knjigu, petu glavu, 3 i 4. 88 Pentarsi su predstavljali savet od pet članova a bili su podređeni sufetima. Vidi napomenu 87. >° Uporedi i treću knjigu, prvu glavu, 7. 81 Ovu misao je Aristotel već rekao u ovoj knjizi, šestoj glavi, 2. 81 U ovoj knjizi, prva glava, 5. 88 Ο Solonu vidi napomenu 42 uz prvu knjigu a ο Likurgu napomenu 75 uz ovu knjigu. 84 Areopaški savet je bio najvažniji i najugledniji sud, koji se nalazio u Ateni pored Akropolja, na brežuljku posvećenom bogu Areju. Njegovo osnivanje neki pisci stavljaju u davnu prošlost. Broj njegovih članova bio je različit u raznim vremenima. Članovima Areopaga postajali su arhonti posle isteka jednogodišnje službe. Po Drakonovu zakonu ovaj Savet je sudio samo za ubistvo s predumišljajem; po Solonovu ustavu dužnost mu je bila da čuva ustav, zakone i poredak u državi, sem toga nadgledao je službenike koji su bili dužni da mu polažu ra-
243
čune. Sudio je onim ljudima koji su pokušavali da sruše demokratski ustav. Posle persijskohelenskih ratova savet je opet ojačao jer je bio zaslužan za salaminsku bitku. »Jer kad su se stratezi našli u velikoj neprilici i oglasili neka svako sebe spašava, tada savet pribavi novac, razdeli svakome po osam drahmi i ukrca narod na brodove.« (Aristotel, Ustav atenski, 23). Najzad je 462. god. Areopaški savet, kao aristokratska ustanova, izgubio svoju vlast. Na predlog narodnog vođe Efijalta oduzeta su Savetu sva politička prava i predata su Savetu pet stotina, skupštini i sudovima, a ostalo mu je jedino pravo da sudi za ubistvo s predumišljajem (Aristotel, Ustav atenski, 25). Ο plati za sudije vidi napomenu 42 uz ovu knjigu. ** Solon je podelio građane na četiri klase, ne prema novčanim prihodima već prema prihodima u naturalijama. Za osnovnu jedinicu uzeo je mediman (52,4 litra) koji je predstavljao glavnu meru za žitarice. Te četiri klase bile su: pentakosiomedimni, to jest ljudi koji su sa svoga imanja dobijali godišnje pet stotina, ili više, merica žita ili odgova rajući količinu vina ili ulja; druga klasa bili su konjanici sa trista merica, treća zeugiti — seljaci koji su imali samo jednu zapregu i sto pedeset merica; četvrtu klasu pre'dstavljali su teti koji su imali manje od sto pedeset merica prihoda. Prema prihodima bila su određena prava i dužnosti građana. Za pentakosiomedimne bile su rezervisane najviše službe, pre svega arhontat i jedno mesto u Areopagu, kao posebno zaduženje oni su imali lejturgije (vidi napomenu 54 uz petu knjigu) a u ratu službu u konjici. Drugi stalež je činio glavni deo konjice a zeugiti su služili kao hopliti — teško naoružana pešadija — i njima su bili dostupni niži položaji. Teti nisu mogli da učestvuju ni u jednoj službi, nego su imali samo pravo da biraju, a u vojsci su služili kao lako naoružana pešadija i mornarica. Sa povećanjem svojih prihoda građani su mogli prelaziti iz jedne klase u drugu. — Treba primetiti da Aristotel ovde stavlja konjanike na treće mesto a zeugite na drugo. To je verovatno omaška jer u Ustavu atenskom (c. 7) nalazimo oubičajeni red kao i kod drugih pisaca. и Zaleuk iz Lokra bio je oko 660. god. pre n. e., posle surovih građanskih ratova izabran za ajsimneta ( = kralja, vidi napomenu 38 uz treću knjigu). Zakoni koje je on dao predstavljaju prve pisane zakone. Oni su propisivali strog i jednostavan život. " Haronda iz Katane, vidi napomenu 7 uz prvu knjigu. •8 Za Onomakrita nam je izvor Herodot (VII 6). Po njemu je Ono-makrit prorok na dvoru Pejsistratida u Ateni. Hiparh ga je proterao jer ga je uhvatio da je Musaju podmetnuo jedno proročanstvo. Docnije su se Pejsistratidi pomirili sa njime. и Filolaj Korinćanin, iz roda Bakhijada, živeo početkom VII veka pre n. e. U Tebi je dao novu podelu zemlje i zakone. 1M Drakon je bio atenski zakonodavac čija delatnost pada između 624. i 621. godine. Svojim reformama zaštitio je narod od samovolje vlastele ali društvene i ekonomske nevolje u kojima se zemlja nalazila nije uklonio. Ο njegovim zakonima Aristotel govori kao ο prvom pisanom atenskom zakonodavstvu. Njegove uredbe su prestale da važe, sem zakona ο ubistvu. Aristotel (Usta« atenski, c. 7). 101 Pitak, jedan od sedmorice mudraca, vladao u Mitileni od 651. do 569. god. pre n. e. i dao svome rodnom gradu nov ustav. Njemu se pripisuje izreka: Ništa previše. 108 Androdamant iz Regija — ο ovom zakonodavcu nam nije poznato ništa više. 15'
227
NAPOMENA I OBJAŠNJENJA UZ TREĆU KNJIGU
i
1
Meteci su bili doseljeni stranci čije je zanimanje bilo uglavnom trgovina zanatstvo. Nisu imali građanskih prava te nisu mogli sticati nikakav posed u Aticl. Svaki metek je morao da izabere jednog građanina za svoga zastupnika koji ga je zastupao u pravnim poslovima. Pored dužnosti koje su vršili građani (služba u vojsci i mornarici, lejturgije, plaćanja ratnog poreza), meteci su morali da plaćaju glavarinu, i to muškarci dvanaest drahmi godišnje a udovice bez odrasle muške dece polovinu. Metecima koji bi stekli zasluge skupština je davala pravo da imaju zemlju i kuću, da dolaze u Veće i u skupštinu; oni bi postali ravni građanima. * Vidi u ovoj knjizi petu glavu, 4. 3 Vidi drugu knjigu, šestu glavu, 16. ' Vidi drugu knjigu, osmu glavu, 4. 5 Gorgija iz Leontina na Siciliji, znameniti sofist i jedan od najvećih helenskih učitelja besedništva petog veka. e Nekoliko godina posle progonstva tirana iz Atene (512. pre n. e.), kada su se prilike sredile, vođa demokrata postao je Kleisten. On je, u vreme arhonta Isagore (508/7), sproveo značajne i obimne reforme, kojima je narod dobio veća prava. To je postigao novom, isključivo teritorijalnom, podelom Atene na deset fila, nasuprot ranijoj podeli na četiri file zasnovanoj na rodovskoj pripadnosti. Sem toga, da bi postigao da se narod što više međusobno meša, podelio je celu teritoriju grada na obalski deo, na grad u užem smislu i na vangradski deo; svaki od tih delova podelio je na deset manjih koje je nazvao tritijama. Zatim je kockom izabrao po tri tritije u svaku filu tako da svaka fila ima u svome sastavu po jednu tritiju iz pomenuta tri dela grada. Tritije su obuhvatile manje delove, deme. Ovakva podela činila je da file ne budu kompaktne teritorije, te tako one nisu zastupale interese koji bi mogli da ih stave jednu nasuprot drugoj. Broj članova Veća povećao je sa četiri stotine na pet stotina tako što je odredio da svaka od deset fila da po pedeset članova, dok su ranije četiri file davale svaka po sto članova. Kleisten je uvrstio u file, što znači među građane, veliki broj meteka, koji su bili stranci ili oslobođeni robovi. Da bi uklonio razliku između starih i novih građana, Klesten je uveo da se otada građani ne zovu više po ocu, nego po opštini u kojoj žive. Tako je, na primer, građanin
i
245
i
ii opštinePajanije koji se dotada zvao Δημοσδένης Δημοσδένους (Demosten, sin Demostenov) morao otada da se službeno zove Δημοσθένης ΠαΙανιεύς (Demosten iz opštine Pajanije). Da nije uvedena ova novina, stranci i oslobođeni robovi, koji su postali novi građani, mogli bi se lako razlikovati od starih po neatičkom, a često i nehelenskom imenu svoga oca. Kleisten je uveo još jednu značajnu meru, ostrakizam. Ο tome vidi napomenu 29 uz ovu knjigu. 7 Ο zauzeću Vavilona, ο kome je ovde reč, imamo vest kod Herodota (I, 191). NeobaveStenost stanovnika ο pojavi neprijatelja u gradu pre se može pripisati neopreznosti nego veličini grada. Kir je, posle duge opsade, uvideo da ne može zauzeti i ući u odlično utvrđeni Vavilon. Zato je smislio da odvede vodu Eufrata, koji protiče sredinom grada, u jedno jezero, te da vojnici kroz rečno korito prodru u grad. Vavilonci se toga nisu dosetili, te su Kirovi vojnici, kada je vodostaj sasvim opao, lako ušli u grad. Herodot ne kaže koliko je vremena prošlo dok su svi stanovnici grada saznali da je grad zauzet. 8 Vidi sedmu knjigu, četvrtu glavu. • Vidi osmu knjigu, sedmu glavu, 8. 10 Ovi stihovi su uzeti iz Euripidove nesačuvane drame Ajol. 11 Jason, tiranin u Feri, Tesalija, oko 380—370. pre n. e. Nameravao je da stekne kontrolu nad ćelom Tesalijom i prilika mu se pružila 374. god. pobedom nad Farsalom. Izabran za taga (najvišeg funkcionera u Tesaliji) modernizovao je celu tesalsku državu i proširio njen uticaj na celu severnu Heladu. Održavao je prijateljske odnose sa Atenom i stupio u savez sa Tebancima koji su ga pozvali, odmah posle bitke kod Leuktre 371. god., da pođe sa njima na Spartu. On je odbio da da svoje dobro uvežbane najamnike i posredovao je u sklapanju primirja između Tebanaca i Spartanaca. Godine 370. načinio je uzbunu u Heladi time što je mobilisao celu tesalsku vojsku u vreme pitijskih igara, ali je bio ubijen pre no što je išta preduzeo, a njegovi planovi ostali su nepoznati. li Uporedi prvu knjigu, drugu glavu, 21s. 19 Uporedi drugu knjigu, šestu glavu, 2. 14 Uporedi drugu knjigu, šestu glavu, 12. 15 Ilijada ГХ, 648. ie Vidi prvu knjigu, prvu glavu, 9. 17 Rasprave namenjene široj javnosti su takozvana eksoterička dela. Celokupna Aristotelova dela podeljena su, prema svojoj sadržini, u tri vrste: 1) esoterička dela, 2) hipomnematički i sinagogički spisi i 3) eksoterička dela. Prvoj vrsti pripadaju spisi namenjeni užem krugu slušalaca, dakle Aristotelova profesorska dela; drugoj beleške i kritički izvodi iz naučnih spisa, zatim beleške iz oblasti prirodnih nauka, književne i političke istorije. Trećoj vrsti pripadaju spisi namenjeni širem krugu slušalaca, dakle popularni spisi. U njima se takođe tretirana naučna pitanja ali su, za razliku od ostalih Aristotelovih dela, mahom imala oblik dijaloga u kojima je glavnu reč imao sam Aristotel. Od eksoteričkih spisa sačuvani su nam samo odlomci. Među te spise su spadali Endem ili ο duši gde je Aristotel dokazivao besmrtnost duše, pa spis Ο ftlosofiji, u kome je kritikovao Platonovo učenje ο idejama, zatim Ο pravednosti, Ο pesnicima i drugi dijalozi. 18 I Platon je sve oblike državnog uređenja podelio u dve vrste (Zakoni, 875BC, Država, 346E). Ovakvu podelu nalazimo i kod Platona, Država, 338D. 80 Vidi Nikomahovu Etiku, 1131a. 21 Tirseni su u stvari Etrurci, narod u srednjoj Italiji. Rimljani su ih zvali Tusci. To je gusarski narod koji je nekada stanovao u Lidiji u Maloj Aziji. Zatim je naseljavao neka helenska ostrva i konačno se smestio na Apeninskom poluostrvu. Njihova kultura je bila na visokom
246
stupnju i veoma je uticala na Rimljane. Jedan od najpoznatijih etrurskih spomenika-natpisa nalazi se u zagrebačkom muzeju na zavoju jedne mumije. 22 Likofron, sofistički besednik. Ο njegovu životu znamo samo to da je oko 364. god. pre n. e. živeo na dvoru Dionisija Mlađeg u Sirakusi. Bavio se i teorijom države. IS Razdaljina između Megare i Korinta iznosi oko četrdeset kilometara. 14 Vidi malo dalje u ovoj knjizi desetu glavu, 4. 25 U ovoj glavi, 7. " Vidi JViJeomahotra Etiku, 1132a. 2 ' Uporedi prvu knjigu, drugu glavu, 19. 28 Antisten, kinički filosof iz Atene; rođen oko 440. god. pre n. e. Najpre učenik sofista i besednika Gorgije, a docnije Sokratov učenik. Lavovi su odgovorili zečevima, koji su tražili jednakost za sve životinje, da takav zahtev treba da podupru zubima i kandžama kakve imaju oni (to jest lavovi). 28 Ostrakizam — progonstvo na deset godina uveo je Kleisten (vidi napomenu 6 uz ovu knjigu). Tom merom sprečavana je tiranida na taj način što bi vođe ili ugledne članove jedne ili druge stranke, na koje bi se sumnjalo da žele da prigrabe svu vlast za sebe, prognali iz zemlje. To progonstvo nije povlačilo gubitak građanskih prava. Svakoga se proleća u skupštini narodu postavljalo pitanje da li ima kakve opasnosti za ustav i slobodu. Ako je narod odgovorio da ima, sazivana je druga skupština na trgu u kojoj je moralo učestvovati najmanje šest hiljada građana. Svaki od učesnika ove skupštine beležio je na glinenu pločicu — βστρακον — ime onoga za koga je smatrao da je opasan po demokratiju. Ala ta imena nisu javno pominjana. Posle prebrojavanja glasova u progonstvo je morao da ide onaj čije je ime bilo napisano najviše puta. Ta mera je docnije zloupotrebljavana jer su je vođe jače stranke koristile da se na lak način oslobode opasnih protivnika. Ο ostalim Kleistenovim reformama vidi napomenu 6 uz ovu knjigu. м Herakle poznati helenski mitski junak, sin Diva i Alkmene. Ο njegovu učešću u argonautskom pohodu postoji i druga verzija po kojoj su ga Argonauti poveli pa ostavili jer je bio suviše težak za njihovu lađu. 51 Perijandrov savet Trasibulu spominje se još i u petoj knjizi, osma glava 7. Perijandar je bio tiranin u Korintu od 625—585. god. pre n. e.; ο njemu vidi petu knjigu, devetu glavu, 2 i 22. Trasibul je bio tiranin u Miletu oko 600. god. pre n. e. Obojica su bili ubrajani među sedmoricu mudraca. Herodot kaže (V, 92) da je ovaj savet dao Trasibul Perijandru. 52 Kod Tukidida možemo naći veliki broj primera da su se Atenjani surovo ponašali prema svojim saveznicima, naročito prema Mitileni (c. 36). м Kod Herodota možemo naći podatke ο pobuni Vavilonaca protiv Darija i ο kazni koju su zbog toga pretrpeli (III, 150—159). Vavilon je prvi put zauzeo Kir (vidi napomenu 7 uz ovu knijgu). 34 Druga plovidba (δεύτεροσ πλους) ovaj izraz označava ponovni pokušaj u nekom poslu posle prvog neuspelog. Izraz je uzet iz pomorske terminologije gde označava ponovnu plovidbu posle brodoloma. 35 Vidi drugu knjigu, šeslu glavu, gde se raspravlja ο lakedajmon-skom državnom uređenju. '· Ilijada, II, 391ss. " Ο ovome Aristotel opširnije raspravlja u sedmoj knjizi, glava šesta, 1. 28 Ajsimneti su bili vladari koje su neke države birale u vreme unutrašnjih kriza, bilo doživotno, bilo za određeni vremenski period ili za izvršenje određenog zadatka. Ovi ajsimneti imaju srodnosti sa ranim zakonodavcima (Solon, Zaleuk itd.). Na Teju, Naksu, u Miletu, Megari, Selinuntu i Halkedonu postojale su regularne vlasti koje su se tako zvale. Reč se prvi put javlja u Odiseji (VIII, 258) i označava izbornog sudiju. " Pesnik Alkaj iz Mitilene, živeo u drugoj polovini VII i prvoj polovini VI veka. Imao je dva brata, Antimenida i Kikisa, i pripadao je plemićkoj porodici. Alkajeva
247
braća, zajedno s Pitakom oborili su tiranina Melanhara, posle koga je vlast zadobio i postao tiranin Mirsil. Protiv Mirsila se borio Alkaj i u svojim pesmama pozivao građane da mu se odupru. Prvi napad na Mirsila nije uspeo te je Alkaj morao da se skloni i- Mitilene; pri drugom napadu Mirsil je pao u borbi. Kada je demokratska stranka poverila Pitaku da uredi državu, Alkaj i AnMmenid napuste otadžbinu i odu da služe stranim vladarima kao najamnici, Antimenid u Vaviloniju a Alkaj u Egipat gde je Psametih skupljao helenske najamnike. Alkaj se vratio kući još za Pitaka koji je vladao deset godina; ο pes-niku znamo još i to da je zajedno sa Pitakom ratovao protiv Atenjana za Sigej i da je tom prilikom bacio štit i pobegao iz jedine bitke u kojoj su pobedili Atenjani. Ο tome događaju je Alkaj ispevao jednu pesmu i poslao je u Mitilenu svome prijatelju Melanipu. Njegovo odbačeno oružje Atenjani su obesili u Ateninu hramu u Sigeju (Herodot, V. 95). to Tu vrstu basileje nalazimo u Homerovim epovima. Dizanje žezla kao znak zakletve nalazimo na više mesta u Ilijadi, na primer VII, 412 ili X, 321. 41 Herodot (II, 84) govori ο lekarima kod Egipćana, ali ne spominje ovaj zakon. 43 Tiranin je bio, iz početka, čovek sa neograničenom naslednom vlašću. Kasnije se kod Helena pod tim nazivom podrazumeva čovek koji i e pomoću nasilja došao do vlasti najčešće koristeći društvene suprotnosti i oslanjajući se na nezadovoljnike. Tirane su obično pomagali spartanski aristokrati a katkad i Persijanci. Po svome nasilju bili su čuveni sira-' kuški tirani na Siciliji. Tirana je bilo gotovo u svim helenskim gradovima u vremenu kada su se pojedinci trgovinom obogatili i kada je dolazilo do velikih društvenih i političkih promena i sukoba između starog zemljoposedničkog plemstva i nove klase obogaćenih trgovaca i zanatlija. 44 Dionisije Stariji postao je tiranin Sirakuse 405. pre n. e. kada su Kartaginjani 406. zauzeli i do temelja razorili bogati grad Akragant, čije je stanovništvo jedva uspelo da se spase bekstvom. Kartaginjani su tada bili gospodari zapadne Sicilije a pad Akraganta uneo je veliki strah u Sirakušane. Kada je tim povodom sazvana skupština, niko nije smeo ništa da predloži. Tada se pojavio Dionisije, koji se više puta istakao junaštvom te je već imalo velikog uticaja na narod. Stane govoriti i žaliti se na izdajstvo zapovednika te postigne da bude na njihovo mesto izabran. Malo kasnije poslužio se varkom kojom i Pejsistrat, došao je okrvavljen od rana koje je sam sebi zadao i stao se tužiti da su neprijatelji naroda 41
248
hteli da ga ubiju, te je postigao da dobije telesnu stražu od šest stotina ljudi koju on povećava na hiljadu. Izabrao je najsiromašnije i najhrabrije i smestio se na ostrvu Ortigiji koje je dominiralo lukom. Tako je narod sam sebi nametnuo tiranina. (Vidi i napomenu 135 uz petu knjigu.) a Ο Epidamnu vidi napomenu 43 uz drugu knjigu i u toj knjizi četvrtu glavu, 13 zatim petu knjigu, prvu glavu, 6; Opunt je grad u Lokridi. " Oba stiha su iz Ilijade; prvi X, 224 а drugi II, 372. " Platon stavlja zakonodavca iznad zakona; vidi Državnik, 294AB. 48 Vidi u ovoj knjizi, osmu glavu, 1. *' Vidi u ovoj knjizi, glava druga, 3s.
249
NAPOMENE I OBJAŠNJENJA UZ ČETVRTU KNJIGU I
Ovi redovi odnose se svakako na Platona a možda i na Kseno-fonta. * Vidi treću knjigu, petu glavu. 3 Vidi treću knjigu, petu glavu, 1 i 2, i devetu i desetu glavu. 4 To je Platon (Državnik, 303AB). 5 Eretrija i Halkida su gradovi na ostrvu Euboji, Magnesija je grad na reci Meandru u maloazijskoj Joniji nedaleko od Efesa. * Aristotel govori ο aristokratiji, ali samo ukratko, u trećoj knjizi, u četvrtoj i petoj glavi; opširno govori ο aristokratskom uređenju u sedmoj knjizi, u sedmoj i osmoj glavi. Ovo i još neka druga mesta dali su povoda nekim izdavačima da unekoliko izmene red knjiga, tako da bi one, posle treće knjige, išle ovim redom: sedma, osma, četvrta, šesta, peta. Vidi i napomenu 16 uz ovu knjigu. 7 Kod Platona su dva osnovna oblika državnog uređenja, monarhija i demokratija (Zakoni, 693D). 8 Herodot (III, 20) kaže da Ajtiopljani biraju među svojim sugrađanima najvećeg pa ga postavljaju za kralja. * Apolonija je bila korintska kolonija u Tesprotidi, preko puta današnjeg Krfa. Tera je malo ostrvo na južnom delu grupe Kikladskih ostrva. ** Kolofon je grad u Joniji, u Maloj Aziji, severno od Efesa. To je rodno mesto Ksenofana, prvog predstavnika elejske filosofske škole. Atenaj (p. 526) nam donosi jedan Ksenofanov fragment (nije izvesno da li gorepomenutog) u kome se govori ο raskoši u Kolofonu. To mesto glasi: »Kolofonjani su, kako kaže Filarh, u početku živeli skromno, a kada su, stupivši u prijateljske odnose i savezništvo sa Liđanima, počeli da žive raskošno, počeli su da ukrašavaju kosu zlatnim nakitom, kako kaže i Ksenofan: .Naučivši se nekorisnoj raskoši od Liđana, dok nisu bili pod mrskom tiranidom, išli su u agoru u purpurnom odelu, ne manje nego njih hiljadu, i bili su uobraženi na sve, a lumetnički očešljanu kosu natapali su mirisima'«. II Vidi prvu knjigu, drugu glavu, 7. " Vidi Platon Država, 369 s. " Tarant je bio glavni grad Južne Italije. Zbog svog položaja bio je prvo pristanište u koje su svraćale lađe iz Helade zadržane zapadnim vet
250
rovima. Njegovo bogatstvo zasnivalo se na ribarstvu i sakupljanju purpurnih školjki iz lagune. Do prve helenske kolonizacije došlo je oko 700 god. pre n. e. kada su izbeglice iz Sparte, Partenije, osnovale koloniju (vidi napomenu 87 uz petu knjigu). Mada spartanskog porekla Tarant je imao svoj sopstveni politički razvoj. Rana aristokratija ustupila je mesto dugotrajnoj demokratiji u kojoj su ribari imali glavnu ulogu. Tarant je dostigao vrhunac svoga napretka u IV v. pre n. e. pod upravom filosofa Arhite. — Za Bizantij se misli da su ga osnovali megarski kolonisti 667. god. na mestu jedne ranije kolonije. Do drugog talasa kolonizacije došlo je 628. god. Bogatstvo grada zasnivalo se pretežno na ribarenju u Bosforu. Jedanaestog maja 330. god. n. e. inaugurisan je kao prestonica Rimskog carstva pod imenom Novi Rim. To ime je kasnije zamenjeno imenom osnivača, pa se grad otada zvao Konstantinopolj. — Ajgina je ostrvo u Saronskom zalivu, Hij je veliko ostrvo uz maloazijsku obalu, Tened je malo ostrvo uz obalu Ajolide, nedaleko od Troje. 14 Ilijada, II, 204. ,5 Platon obraduje pojedine vrste državnog uređenja u VIII knjizi Države. 10 I ovo ide u prilog nove podele koju su dali neki izdavači po kojoj ova (naša četvrta) knjiga dolazi kao šesta, dok (naša) sedma i osma knjiga, u kojima se opširno govori ο aristokratskom uređenju dolaze kao četvrta i peta (vidi i napomenu 6 uz ovu knjigu). 17 Vidi drugu knjigu, osmu glavu, gde se opširno govori ο uređenju u Karhedonu. 19 Vidi drugu knjigu, šestu glavu, gde je izloženo spartansko uređenje. " Vidi treću knjigu, petu glavu, 2. м Vidi treću knjigu, šestu glavu, 13. 21 Vidi prvu knjigu, drugu glavu,19. 22 Vidi drugu knjigu, šestu glavu. 23 Vidi napomenu 6 i 16 uz ovu knjigu. 24 Vidi treću knjigu, glavu devetu i desetu. 15 Vidi treću knjigu, glavu devetu, 5 i napomenu 38 uz istu knjigu. !i Nikomahova Etika, 1107а; vidi i početak sedme knjige ovoga dela. 17 Fokilid je elegički pesnik iz VI veka pre n. e. Pisao je kratke poslovice u elegičkim distisima ili heksametrima. Navedeni stih je frg. 12. 28 U petoj knjizi, prva glava i dalje. 28 Nije nam poznato na koga ovde misli Aristotel; razni izdavači i prevodioci pravili su razne pretpostavke ο toj ličnosti; tako su pominjani Gelon iz Sirakuse, Teopomp iz Lakedajmona, Kleisten, Tesej, Faleja, Pitak iz Mitilene. 30 Vidi u ovoj knjizi, glava četvrta, I. 31 Malijejci su narod u Tesaliji pod brdom Ojtom. Bili su čuveni po svojoj hrabrosti i po tome što su bili dobri praćkaši. Spominje ih Tukidid, III, 92, V, 51. 31 Ο Teleklu Milećaninu ne znamo ništa sem ovog što kaže Aristotel. 95 Vidi u ovoj knjizi, četvrtu glavu, 5. 34 Horezi su bili ljudi kojima je poveravana dužnost pripremanja tragičkog hora. Ta se služba zvala horegija a spadala je među lejturgije to jest službe za narod, koje nije uzimala na sebe država već bogati građani. Horegija za tragičke horove ustanovljena je posle Kleistenovih reformi, posle 508; pre toga se za horegiju starao tiranin Pejsistrat i njegovi naslednici. Horegija je dodeljivana na taj način što je arhont određivao kome će se pesniku koji horeg postaviti za spremanje hora. Dužnost horega je bila da sastavi hor da ga odene onako kako to zahteva prikazivanje i da nađe svirače na fruli i učitelje koji će uvežbati hor. Horeg se trudio da svoju dužnost obavi što bolje jer je slava pobede pripadala u istoj meri i njemu i pesniku. Posle pobede horeg bi obično pogostio horeute (članove hora). Institucija horegije se docnije izmenila. м To je bila neka vrsta koplja na čijem se kraju mogla pričvrstiti svetiljka.
251
'* Aristotel kaže u Ustavu atenskom (c. 51) da Veće kockom postavlja deset nadzornika trgova, pet za Pirej a pet za Atenu. Njihova je dužnost da se brinu za svu robu da se prodaje u ispravnom stanju. *' Megara je dorski grad na Korintskoj prevlaci. Ο Megari i prevratima koji su se u njoj dogodili Aristotel govori još i u petoj knjizi, glava druga, 6 i glava četvrta, 3. Događaj ο kome je ovde reč dogodio se 446. god. pre n. e. м Nemački prevodilac Politike Getling načinio je, na osnovu ovog odeljka, sliku svih mogućnosti; analizu te slike dao je francuski prevodilac Sent-Iler, i mi tu analizu prenosimo ovde da bismo čitaocu olakšali razumevanje ovog odeljka. Aristotel daje najpre tri glavne podele: 583. Birači; 584. Oni koji se biraju; 585. Način na koji se vrši izbor. 1) Birači mogu biti svi (A) ili određena klasa (B) ili svi ali samo za pojedine funkcije, ili određena klasa za pojedine funkcije (C). 586. Oni koji se biraju mogu da imaju iste varijante (A') (B') (C'). 587. Način na koji se vrši izbor može da bude: kockom (A"), glasanjem (B") ili glasanjem za pojedine funkcije ili kockom za pojedine funkcije (C"). Svaka od ovih podela (pod 1, 2, 3) pruža mogućnost za četiri različita slučaja. Tako za birače: Prva je mogućnost da svi imaju pravo da biraju; polazeći od toga imamo ova četiri slučaja: a' : svi biraju sve, glasanjem; b' : svi biraju sve, kockom; c' : svi biraju iz određene klase, glasanjem; d' : svi biraju iz određene klase, kockom. Druga je mogućnost da određena klasa ima pravo da bira; polazeći od toga imamo ova četiri slučaja: a" : određena klasa bira iz celoga naroda, glasanjem; b" : određena klasa iz celog naroda, kockom; c" : određena klasa bira iz određene klase, glasanjem; d" : određena klasa bira iz celoga naroda, kockom. Treća je mogućnost da svi biraju, ali samo za određene funkcije ili da određena klasa bira, ali samo za određene funkcije, polazeći od toga imamo ova četiri slučaja: a'" : svi biraju za određene funkcije i određena klasa bira za određene funkcije iz celog naroda, glasanjem; b'" : svi biraju za određene funkcije i određena klasa bira za određene funkcije iz celog naroda kockom; c'" : svi biraju za određene funkcije i određena klasa bira za određene funkcije iz određene klase, glasanjem;
252
d'" : svi biraju za određene funkcije i određena klasa bira za određene funkcije iz određene klase, kockom. Ovih dvanaest mogućnosti za podelu pod 1) (to jest za birače) fvaži i za podelu pod 2) i 3). *» Freatij je bio mesto blizu Pireja na morskoj obali. Kada bi neko, prognan zbog ubistva, bio ponovo optužen za ubistvo, i kada bi hteo da dođe da se odbrani, on bi se vratio, zaustavio bi se preko puta Freatija, 1 odatle sa lađe bi se branio pred sudi jama koji su sedeli na obali koju je njemu bilo zabranjeno da dotakne. (Pausanija, I, 28, 11.) 40 Ovo je osma vrsta suda (šesta i sedma su sud za ubistva i sud za strance). Ovaj sud se u Ateni zvao parabist (παράβυστον) i bio je u stvari mesto gde su Jedanaestorica održavali svoje sednice. Prema Anti-fontu zgrada se nalazila na trgu, između drugih velikih zgrada a bila je tako mala da su ljudi u nju mogli stati samo gusto zbijeni. Ο Jedanaestorici vidi napomenu 31 uz šestu knjigu.
253
NAPOMENE I OBJAŠNJENJA UZ PETU KNJIGU 1
I ovo je poslužilo kao dokaz i osnova za drukčiji red knjiga nego što je naš. Vidi i napomenu β i 16 uz četvrtu knjigu i početak druge, šeste i osme knjige. * Vidi treću knjigu, petu glavu, 8. ' Aristotel je ovu misao izrazio već više puta; uporedi i treću knjigu, osmu glavu, 1. 4 Lisanđar, spartanski vojskovođa i državnik. Naimenovan za admirala za 408/7. god. pre n. e. vratio je peloponeskoj mornarici nekadašnju snagu, zadobio prijateljstvo i podršku Kirovu i pobedio Atenjane kod Notija u Joniji u Maloj Aziji. U većini država koje su bile saveznice Atene uspostavio je takozvane dekarhije (vlast desetorice) od pristalica spartanske oligarhije i pojačao ih spartanskim harmostima (upravnicima). Njegova nadmenost i beskrupuloznost učinile su spartansku upravu mrskom pa je Sparta promenila njegovu politiku prema pokorenim državama, pomažući uspostavljanje demokratija atenskog tipa i modifiku-jući njegov sistem dekarhija. Njegovi pokušaji da ponovo zadobije autokratski položaj završili su se neuspehom. Nije uspeo ni njegov plan da u Sparti uvede izbornu monarhiju umesto nasledne. ! Pausanija, sin spartanskog kralja Kleombrota i sinovac Leonidin. Godine 479. komandovao je ujedinjenim helenskim snagama kod Plateje i veoma je zaslužan za helensku pobedu, suprotstavivši se persijskom napadu svojim protivnapadom. Na čelu ujedinjene helenske mornarice zauzeo je 478. Bizantij, ali je izazvao pobunu svojim arogantnim držanjem i pao je pod sumnju da vodi izdajničke pregovore sa persijskim kraljem. Pozvan u Spartu da mu se sudi zbog ove optužbe on je izbegao osudu i vratio se u Bizantij gde se učvrstio sa privatnom vojskom. Kada ga je 475. Kimon isterao iz Bizantija, on se učvrstio u Troadi i verovalo se da je produžio svoje pregovore sa Persijancima. Bio je ponovo pozvan i suđen 470. ali je bio oslobođen. Sada je međutim pao pod sumnju da je podsticao helotski ustanak. Da bi izbegao hapšenje od strane efora potražio je pribežište u hramu gde su ga ostavili da umre od gladi. U posled-njem momentu izvučen je napolje da ne bi izdahnuo na posvećenom zemljištu. Verovatno je da je nameravao da ukine eforat. 7 Epidamn, vidi napomenu 43 uz drugu knjigu. 7 Ovo se ne odnosi na Epidamn, niti na Atenu.
254
8 Ova podela potiče od Platona, Zakoni, 757B. * Vidi četvrtu knjigu, devetu glavu, gde je Aristotel izneo svoju teoriju ο srednjoj
klasi. 10 Vidi prethodnu glavu, 7 ; Platon kaže da postoji samo jedan jedini uzrok zbog koga dolazi do promene državnog uređenja; to se dešava onda kada među onima koji su na vlasti dođe do razdora. Ako su oni složni, ma koliko malo ih bilo, ne može doći ni do kakve promene (Država, 545D). 11 Vidi četvrtu knjigu, petu glavu, 1. " Ο ostrakizmu vidi treću knjigu, osmu glavu, 2 i napomenu 29 uz treću knjigu. 11 Ostrvo Rod su naselili dorski Heleni i osnovali su tri grada-države, Jalis, Lind i Kamir. U V veku do 412/1. god. pre n. e. bili su članovi Atenskog saveza i njihovo uređenje je bilo pretežno demokratsko. Rat sa Atenom (411-407) prinudio ih je da sprovedu ujedinjenje tri grada u jednu državu sa novom prestonicom, Rodom. Rođand su ostali demokrati, možda čak ekstremni, do revolucionarnih nemira (397—388) iz kojih je proizašla umerena demokratija koja je bila oborena samo u periodu persijske dominacije (355—335). Njena kasnija stabilnost zasnivala se na sporazumu između brojnog građanskog proletarijata i bogatih građana. Ova pobuna i ona ο kojoj se govori u idućem odeljku verovatno je isti događaj. Aristotel govori još ο jednoj pobuni na Rodu u ovoj knjizi, glava četvrta. 14 Bitka kod Ojnofita odigrala se 458. god. pre n. e. i u njoj su Atenjani pobedili Bojoćane; spominje je Tukidid, I, 108. 15 Propast demokratije u Megari verovatno pada u VI vek pre n. e. Borbe koje su u to vreme vođene između plemića i naroda poznate su nam iz fragmenata elegičkog pesnika Teognida koji je bio savremenik tih događaja. Do VI veka u Megari su dugo vremena vlast imali plemići, ali kako je trgovina donosila Megari veliko bogatstvo, u njoj se razvio srednji sloj koji se, zajedno sa seljacima, počeo buniti protiv plemstva. Tako u Megari nalazimo tiranina Teagena, koji je pod vidom narodnog prijatelja ustao protiv dorskog plemstva i prigrabio sebi vlast. Posle njegova pada ponovo je zavladalo plemstvo. Ali i ta vlada je bila oborena i vlast je uzela demokratska stranka. Narod je proterao plemiće i doneo nove agrarne zakone po kojima je plemićima bila imovina oduzeta i podeljena narodu. Plemići su kasnije ponovo zauzeli Megami i svirepo se osvetili demokratima. 18 Sirakusa je korintska kolonija osnovana 734. god. pre n. e. Ubrzo je postala veoma napredna u trgovini i zemljoradnji. Njeno prvo poznato uređenje bila je aristokratija zemljoposednika koji su stanovnike pretvorili u kmetove. Oko 485. narod i kmetovi isterali su zemljoposjednike. Ovi prihvate Gelonovu pomoć koji tada postane tiranin i počne prinudno preseljavati stanovnike obližnjih helenskih gradova u Sirakusu. Gelon potuče Kartaginjane kod Himere 480. i stvori od Sirakuse najznačajniju državu zapadnog sveta posle Kartagine. Njegov naslednik Hijeron proširio je njen uticaj na južnu Italiju i dao joj takav kulturni procvat koji se može uporediti samo sa atenskim. Posle njegove smrti Sirakusa je izgubila svoj uticaj. Umerena demokratija delovala je preko narodne skupštine i Veća. Funkcije druga dva saveta (σύγκλητοι i Ζσχλητοι) nisu dovoljno jasne. Na čelu države bili su stratezi koji su birani na godinu dana. Narod je imao takozvanog προστάτης του δήμου koji je verovatno bio ne-zvaničan rjredstavnik naroda. Uoči drugog kartaginskog napada Sirakusa je pala pod tiranidu Dionisija Starijeg. Težak period vladavine Dionisija Mlađeg (367—344) bio je prekinut njegovim dugim izgnanstvom (357—347) za vreme koga su vladali jedan za drugim dva akademičara Dion i Kalip i dva sina Dionisija Starijeg. Timoleon, da bi spasao prevlast Sirakuse na Siciliji, doveo je nove koloniste i uspostavio demokratsko uređenje. Veće od 600 članova postepeno se razvilo u oligarhiju čiji su vođi kasnije bili proterani. Ali demokratski vođ Agatokle izveo je revoluciju i
255
postao σρτατηγός αύτοκράωρ (vojskovođa samodržac) 317. god. i kralj 304. god. Njegovom smrću završava se poslednji veliki period helenske ekspanzije u Italiji. 17 Vidi napomenu 13 uz ovu knjigu. 18 Ο Tarantu vidi napomenu 13 uz četvrtu knjigu. Japigi su se naselili u Kalabriji još u gvozdeno doba; verovatno da su ilirskog porekla a ne kretskog. Od njih nam je sačuvano preko 200 natpisa napisanih tarantinsko-jonskom azbukom između 450. god. i 50 god. pre n. e. Godine 437. Japigi su naneli poraz Tarantu (Herodot, VII, 170), a 413. pod kraljem Artom podržali su Atenu protiv Sirakuse (Tukidid, VII, 33). 18 Kleomen, spartanski kralj, vladao otprilike od 519. do 487. god. Vodio je avanturističku a istovremeno i beskrupuloznu politiku. Hteo je da zavadi Atenu sa Tebom pozivajući se na zahtev Platajaca upućen Atenjanima da im pomognu protiv Tebe. Preduzeo je jedan bezuspešan napad protiv atenskog tiranina Hipije 515. god. Odbio je da se umeša u samljanski sukob i da podrži jonski ustanak. Njegovo nemilosrdno uništenje argivske vojske kod Tirinta (verovatno 499. god.) bilo je bezobziran napad na bezopasnog suseda. 10 Tukidid, VI, 31 daje sliku polaska vojske iz Atene i podatke ο njoj. 81 Heraja je grad u Arkadiji na granici prema Elidi. 82 Orej je atenska kolonija u Ajtoliji. и Ambraklija, helenski grad na severu od Akcija. Ambraklija je korintska kolonija koju je osnovao Gorg, sin tiranina Kipsela. Njeni pokušaji da uspostavi kontrolu nad celim primorjem akcijskog zaliva doveli su je u konflikt sa Akarnancima koji su sa atenskom pomoći naneli Am-brakiji ozbiljan poraz 426. god. u Sibarid, ahajsko-trojzenjanska kolonija osnovana (oko 720. god. pre n. e.) blizu istoimene reke na Tarantskom zalivu na nekada plodnoj zemlji. Sirenjem svoje teritorije, osnivanjem kolonija i držanjem monopola nad etrurskom trgovinom Sibarid je postao vrlo moćan. Njegovo bogatstvo postalo je poslovično. Ali god. 510. unutrašnja nesloga u Siba-ridu omogućila je Krotonu da ga uništi. Sibarićanske izbeglice posle dva neuspela pokušaja da ponovo zauzmu Sibarid, ujedine se sa atenskom naseobinom u Turiju (443). Ubrzo ih Turijci izbace, i oni osnuju na reci Treji novi Sibarid koji nikada nije imao veći značaj. 15
Ο Bizantiju vidi napomenu 13 uz četvrtu knjigu. Antisa je najpre bilo ostrvo koje se kasnije spojilo sa ostrvom Lezbom. 17 Zankle je helenska kolonija osnovana oko 725. god. pre n. e. na severoistočnoj Siciliji; osnovali su je kolonisti iz Kime, sa Naksa i Euboje. Njena najranija istorija nam je nepoznata. Godine 493. Anaksilaj iz Regija isterao je izbeglice sa Sama i oni su se dočepali Zankle koja je tada prekrštena u Mesenu. Izgleda da je Anaksilaj ubrzo zamenio Samljane Mesenjanima. Posle 401. Mesana (otada preovlađuje dorski oblik imena grada) je postala nezavisna od Regija i veoma uznapredovala dok je Каг-tagina nije uništila 396. god. Kasnije ju je obnovio Dionisije. м Apolonija na Pontu, helenski grad u Trakiji na Crnom moru, miletska kolonija koju je vodio Anaksimandar (rođen 610. god. pre n. e.). Smeštena je na jednom ostrvu 34 km južno od Anhijala. " Ο Sirakusi vidi napomenu 16 uz ovu knjigu. *· Amfipolj, glavni helenski grad na severu ajgajske obale. Smešten na obali Strimona (Strumice) on je bio centar saobraćajnih veza (što se vidi i iz njegovog prvobitnog imena Εννέα "Οδοί = Devet puteva) i kon-trolisao je zapadni prilaz pangajskim rudnicima. Posle dva neuspela pokušaja Aristagore iz Mileta (497) i Atenjana (465) da otrgnu Amfipolj od Tračana, kolonizovali su ga Atenjani 437. god. zauzeo ga je na prepad spartanski vojskovođa Brasida a dve godine kasnije on je pobedio Atenjanina Kleonta pod samim gradskim vratima. Mada je po Nikijinu miru 18
256
Amfipolj bio nominalno vraćen Ateni, on je ipak zadržao svoju nezavisnost. 31 Vidi u ovoj knjizi, prvu glavu, 2. " Hit je naziv mesta gde se prvobitno nalazila Klazomena, grad u Joniji, zapadno od Smirne; postojbina filosofa Anaksagore. " Notij je bio donji deo grada Kolofona (vidi napomenu 10 uz četvrtu knjigu) u koji su se bili sklonili stanovnici gornjeg dela, kada je ovaj pao u persijske ruke (Tukidid III, 34). 34 Ο Sirakusi vidi napomenu 16 uz ovu knjigu. 35 Ovu poslovicu nalazimo i kod Platona, Zakoni 753E. и Hestijaja je grad na Euboji. 37 Delfi se nalaze na ograncima planine Parnasa. To je bilo najstarije svetilište u Heladi. Svoj značaj počelo je da stiče oko godine 1600. pre n. e. Svetilište se sastojalo od svetog zemljišta opasanog zidom. Unutra su se nalazili spomenici koje su posvećivale helenske države kao uspomenu na pobede i javne događaje i dvadeset tesaura (male građevine podignute u velikim helenskim svetilištima u kojima je stajala arhiva i blago pojedinih helenskih država), malo pozorište i glavni Apolonov hram prema kome je od druma skretao Sveti put. Prvobitni hram, jedna primitivna i mala građevina, izgoreo je u požaru 548. god. Stvari od vrednosti koje su tada spašene nađene su 1939. god. zakopane ispod jednog kamena na Svetom putu. Drugi hram bio je završen 510. pomoću poklona koje je dala atenska porodica Alkmajonida, koja se tada nalazila u Delfima u progonstvu. Taj novi hram uništio je zemljotres 373. god. Pomoću priloga sagrađen je novi hram. Ta građevina trajala je još i u rimsko doba. Svetilište (δδυτον) je bilo pod jugozapadnim uglom hrama. 38 Pahet, atenski vojskovođa; ovi su se događaji odigrali u četvrtoj i petoj godini peloponeskog rata. Tukidid ο tome govori III, 18, 28, 33—36, 49, 50. 3i Fokida je zemlja u centralnoj Heladi. U VI v. pre n. e. Fokida je bila organizovana u jaku federaciju. Unutarnje jedinstvo učinilo ju je sposobnom da se odupre agresiji suseda koji su želeli da zadobiju kontrolu nad Delfima, nad putem za severnu Heladu preko doline Kefisa i nad prolazom od Elateje prema Termopilima. Tu su se Fokiđani pokazali kao veoma vesti diplomati. Lišena Delfa i doline Krise u I svetom ratu (oko 546. god.) i pregažena od Tesalije, njene su ambicije bile da ponovo dobije izlaz na more. Kada je Sparta zaustavila njeno širenje, Fokida je stupila \\ savezništvo sa Atenom (457. god.) dočepala se Delfa i utvrdila svoju kontrolu nad njima jednom ekspedicijom pod Periklom (448. god.) kome je fokidsko savezništvo bilo od koristi da opkoli Bojotiju. Posle bitke kod Koroneje 447. god. Fokida je prišla Sparti, bila uz nju za vreme pelopo-neskog rata sve dok je Bojotija nije prinudila da uđe u centralni helenski savez. Njena borba za nezavisnost u Ш svetom ratu slomila je tebansku snagu ali i iscrpla Fokidu. 40 Ο Epidamnu vidi napomenu 43 uz drugu knjigu. 41 Ο Areopaškom veću vidi napomenu 94 uz drugu knjigu. 42 Salamina je ostrvo u Saronskom zalivu između zapadne obale Atike i istočne obale Megaride koje zatvara Eleusinski zaliv na jugu. U tesnacu između ogranaka planine Ajgaleja, ostrva Psitaleje i rta Kinosure Atena je strahovito porazila persijsku mornaricu septembra 480. god. pre n. e. 43 Mantineja je grad u jugoistočnoj Arkadiji; tu je 362. god. tebanski vojskovođa Epaminonda odneo svoju poslednju pobedu nad Spartancima. 44 Rat protiv Atenjana je u stvari peloponeski rat (431—404. pre
257
n. e.). Vidi napomenu 16 uz ovu knjigu. 45 Foks, ο ovoj ličnosti znamo to što Aristotel ovde kaže. 44 Perijandar tiranin u Ambrakiji, sinovac tiranina Perijandra iz Korinta, sin Gorga, osnivača Ambrakije, vidi napomenu 23 uz ovu knjigu. " Veće četiri stotine, postavljeno je u Ateni 411. god. pre n. e. posle neuspeha desetorice probula (koji su bili naimenovani u Ateni 413. godine da bi delali efikasnije nego Veće pet stotina, i to je bilo prvo kidanje sa demokratskom tradicijom) da bi popravilo situaciju posle propasti na Siciliji. Mnogi su tada smatrali da su potrebne promene u ustavu i oligarsi su tada ostvarili svoje šanse. I oligarsi i umereni pripremali su teren, prvi ubijanjem istaknutih demokrata a drugi dokazujući da je potrebno ograničiti građansko pravo na nekih 5000 ljudi sposobnih i lično i po svom bogatstvu da pomognu državi. To je bila prazna fraza koja je u praksi značila isključenje svih teta i mnogih zeugita iz državne uprave. Međutim, mornarica koja se tada nalazila kod Sama sa posadom sastavljenom uglavnom od teta, stajala je čvrsto uz demokratiju. Ali narodna skupština etenska bila je konačno ubeđena ili naterana da izabere pet ljudi koji će (indirektno) izabrati 400 ljudi u svojstvu veća i da prenese svoja ovlaš-ćenja na 5000 ljudi (maja 411). Pod uticajem svojih najekstremnijih članova Veće četiri stotine oslobodilo se ovih 5000 građana. Ali oni nisu uspeli da pridobiju mornaricu kod Sama i kada su Peloponešani napali Euboju eskadron koji je Veće četiri stotine hitno poslalo da je brani bio je poražen. U to isto vreme neki oligarhijski vođi pregovarali su sa Spartom ο predaji. Teramen, koji je bio istaknuti revolucionar, sada je postao vođa umerenih i Veće četiri stotine bilo je oboreno (septembra 411. god.). Sada su se učvrstili 5000. Ali posle pobede kod Kizika 410. god. ponovo je bila uspostavljena puna demokratija. 48 Ο demagozima Aristotel govori u četvrtoj knjizi, četvrta glava i dalje. Demagog (δημαγωγό;) je bio narodni vođ u Ateni. Demagozi nisu zauzimali nikakav zvaničan položaj ali su zbog svog uticaja na narodnu skupštinu igrali vrlo veliku političku ulogu. Reč demagog po sebi nije imala pogrdno značenje (i Perikle se označava kao demagog), već je to značenje došlo sa izopačavanjem atenske demokratije kada su demagozi počeli zloupotrebljavati svoju moć da bi izvukli korist za sebe ili da bi zadovoljili svoje častoljublje. 48 Kos je jedno od sporadskih ostrva koje je kolonizovao verovatno Epidaur. U peloponeskom ratu Kos je stradao i od Spartanaca i od Atenjana. Godine 366, posle unutrašnjih borbi, sva gradska područja (δήμοι) stopila su se u jedan glavni grad na severoistočnoj obali. Ostrvo se uspešno odmetnulo od Atene 354. god. pre n. e. 50 Vidi napomenu 13 uz ovu knjigu. 51 Herakleja na Pontu je megarska i bejoćanska kolonija osnovana oko 560. god. pre n. e. Posle nekog vremena Herakleja je kontrolisala veliki deo crnomorske obale. Građanska nesloga dovela je do uspostavljanja tiranide, koja je trajala 84 godine, do 281. god. pre n. e., i smatra se da je to bio njen najnapredniji period. 52 Ο Megari vidi napomenu 15 uz ovu knjigu. 63 Kima je glavni grad Ajolide u Maloj Aziji. м Lejturgija. U V i VI veku pre n. e. su u Ateni izvesne javne funkcije bile prinudno prenesene na bogatije građane i meteke. Neke od ovih lejturgija kao na primer trijerarhija (opremanje trijera) bile su povremene, druge su bile redovne i ljudi su se u njima smenjivali prema utvrđenom redu. Tu su spadale horegija (to jest opremanje i uvežbavanje horova za muzičke i dramske predstave), gimnasiarhija (nadzor nad gimnastičkim vežbanjima), hestijasis (pripremanje gozbe za članove svoje file u vreme svetkovina), arhitheorija (predvođenje delegacije na strane svetkovine), hipotrofija (držanje konja). Za neke lejturgije građane je imenovala vlast, na primer arhont za tragičku horegiju, a za druge su to činile file, na primer za hestijasis. čovek koji je bio određen za vršenje neke lejturgije mogao je da zahteva da se lejturgija
258
prenese na drugoga građanina za koga smatra da je sposobniji da podnese trošak a taj i e mogao ili da prihvati lejturgiju, ili da zameni imanje sa prvim ili da se žali sudu. Lejturgija je uključivala i ličnu službu (mada se za to mogao dati zamenik) i troškove. 55 Pritani u Miletu su organi vlasti koji su predsedavali veću i narodnoj skupštini. ■™ Pejsistrat, atenski tiranin (560—527. pre n. e.). Kao polemarh istakao se u ratu protiv Megare 565. god. Za vreme stranačkih borbi, do kojih je uskoro došlo, pokrenuo je treću stranku nazvanu Hiperakri i 560. god. postao tiranin sa telesnom stražom koju su mu dali Atenjani. Posle pet godina ravničarska i primorska stranka su se udružile i prognale ga, ali nesporazum sa Alkmajonidima uskoro je doveo do ponovnog vraćanja Pejsistrata. Uskoro posle toga Pejsistrat se povukao u Makedoniju i u oblast pangajskih rudnika. Tu je pravio novac, sakupljao najamnike i održavao savezništvo sa Tesalijom, Tebom, Eretrijom, Naksom i Argom i posle deset godina vratio se u Atiku. Pobedio je svoje protivnike kod Falene i učvrstio svoju tiranidu koja je sada počivala na najamnicima. Umro je 527. godine. Pejsistrat je zadržao forme Solonovog uređenja. On je ohrabrio male zemljoposednike i želeo je da ih zadovolji time što su na svoje proizvode plaćali male poreze. Uspeo je da pridobije i mnoge plemiće. Tendencija atenske tiranide koja je išla za jednakošću utrla je put demokratiji u sledećem veku. 57 Teagen iz Megare, poklao je stada i krda bogataša, obezbedio je sebi telesnu gardu i proglasio se za tiranina. Kasnije je bio prognan iz Megare. Vreme njegove tiranide pada verovatno između 640. i 620. god. pre n. e. (Tukidid, I, 126). 58 Ο Dionisiju vidi napomenu 44 uz drugu knjigu. 59 Vidi četvrtu knjigu, četvrtu glavu, 4. и Ligdamid sa Naksa, tiranin na Naksu oko 550. godine. " Masilija, kolonija Fokejaca osnovana oko god. 600. pre n. e. I pored ratovanja sa Ligurima i Galima Masilija je postepeno postala centar za rasprostiranje Helena i osnovala je svoje kolonije duž obala Sredozemnog mora.
259
62 Istar ili Istrija, miletska kolonija osnovana između 650. i 600. na ostrvu južno od ušća Dunava. Prvobitno ribarsko selo ona je ubrzo postala tigovački centar za južni dunavski basen. " Ο Herakleji vidi napomenu 51 uz ovu knjigu. 84 Knid, helenska kolonija verovatno iz Arga, smeštena na jugozapadnom rtu Male Azije. Oko 540. god. pao pod persijsku vlast. ,s Eritra je bejotska kolonija u Joniji u Maloj Aziji. ** Harikle je jedan od Tridesetorice u Ateni — vidi sledeću napomenu. " Pri kraju peloponeskog rata (aprila 404) oligarsi u Ateni su već imali prevlast. Na čelu ekstremista bio je Kritija a na čelu umerenih bio je Teramen. Obe frakcije složile su se da od Lisandra zatraže pomoć protiv demokrata. Pod njegovim pritiskom narodna skupština bila je prinuđena da naimenuje trideset članova ustavnog odbora (°l συγγραφείς) da sastave predlog novog ustava. Tridesetorica su uzeli vlast u svoje ruke, uspostavili novo Veće pod svojom kontrolom i naimenovali odbor desetorice da upravlja Pirejem, raspustili su sudove i počeli da uklanjaju istaknute demokrate. Vlast Tridesetorice pretvorila se u teror, mnogi ugledni građani i metcci bili su pogubljeni a njihova imanja konfiskova-na. Do proglašavanja novog ustava nije došlo. Da bi izašao u susret Teramenovim protestima Kritija je pristao da se sastavi lista od 3000 građana koji bi sačinjavali građansko telo, ali tu listu Kritija nije nikada objavio i ugušio je dalju Teramenovu opoziciju time što ga je dao pogubiti. Izgleda da je tada bilo pogubljeno oko 1500 ljudi. Ali Tridesetorica nisu uspeli da spreče grupu prognanika pod Trasibulom da zauzmu Pirej i Kritija bude ubijen u bici. Tridesetoricu su sada zbacili umereni oligarsi koji su se konstituisali kao građansko telo od 3000 građana; njih je smenio odbor desetorice koji je bio povezan sa Trasibulovom partijom. Sada je ponovo bila uspostavljena puna demokratija (juna 403. god.) i ostaci Tridesetorice koji su se povukli u Eleusinu bili su tamo istrebljeni dve ili tri godine kasnije. 68 Frinih, atenski vojskovođa za vreme peloponeskog rata i političar (Tukidid, VIII, 67). "* Larisa, glavni grad Tesalije, prvi koji je kovao novac prema persijskom. Oko 400. god. Larisa je bila oslabljena partijskim borbama i mada je obrazovala aristokratsku opozioiju tiranima iz Fere (vidi napomenu 11 uz treću knjigu) njeni pokušaji bili su retko kad uspešni bez spoljašnje podrške. Jason je osvojio Larisu 374. god., ali ona se oduprla njegovim naslednicima dobivši pomoć najpre od Tebe a kasnije od Filipa Makedonskog. 70 Abid, miletska kolonija na azijskoj strani Helesponta. Godine 411. spartanska mornarica bila je poražena od strane Atenjana blizu Abiđa. 71 Herakleja na Pontu, vidi gore odeljak 2 u ovoj glavi i napomenu 51 uz ovu knjigu. 72 Hiparin je bio brat ili zet Dionisija Starijeg, sirakuškog tiranina. 73 Amfipolj, vidi u ovoj knjizi, drugu glavu, 11 i napomenu 30 uz ovu knjigu. 74 Haret je atenski vojskovođa, pobeđen kod Heroneje 338. god. 75 Apolonija na Pontu, vidi napomenu 28 uz ovu knjigu. 7 * To je već Platon rekao, Držana, 545D. 77 Farsal je grad u Tesaliji, smešten na glavnom putu koji vodi iz Larise u centralnu Heladu. Vladarska kuća Ehekratida bila je jedna od
16·
243
najmoćnjh plemićkih kuća u Tesaliji ali su bili proterani 457. god. U toku borbe između ferskih tirana (vidi napomenu 11 uz treću knjigu) i ostale Tesalije Farsal je bio nekoliko puta okupiran. 78 Elida, ravnica u severozapadnom Peloponesu. Nju je naselio narod koji je došao sa severa i koji je po jeziku i rasi sličan Ajtoljanima. Eli-đani su upravljali olimpijskim igrama koje su po tradiciji uspostavljene 776. god. Ali dva veka kasnije već nisu mogli imati kontrolu nad njima. 2iveli su seoskim životom i nisu se bavili politikom. Veće od 90 doživotnih članova sačinjavalo je zatvoreni krug unutar oligarhije. Rano su postali lojalni saveznici Sparte sve dok Sparta nije počela da štiti nezavisnost Lepreje (420. god.) zbog čega se Elida pridružila Ateni i Argu. Za to je bila kažnjena 399. god. Posle tog vremena je u Elidi neko vreme vladala umerena demokratija. 70 Timofan je bio brat korintskog vojskovođe Timoleonta, koji ga je dao ubiti zato da se ovaj ne bi dokopao tiranide (oko 345. god.). 80 Aleuadi, vodeća aristokratska porodica u Tesaliji koja je vladala Larisom. Oni su se žestoko suprotstavili tiranima u Feri i nekoliko puta su pozivali Makedonce da intervenišu. 81 Hetajreje na Kreti. U mnogim gradovima svi muškarci su bili grupisani u hetajreje koje su predstavljale deo vojničkog sistema. Njeni članovi su se hranili zajedno u andrejama koje su bile vrlo slične vojničkim sisitijama u Sparti. U Ateni su hetajreje u početku verovatno bili društveni klubovi, a već od 425. god. one se pojavljuju kao politička udruženja oligarhijskog karaktera. U početku su služile za uzajamno pomaganje na sudovima, ali su pod uticajem ekstremnih oligarha postale oruđe revolucije i odgovornost za pokret Četiri stotine pada u prvom redu na njih. 8i Vidi u ovoj knjizi treću glavu, 3. 88 Eretrija je grad na ostrvu Euboji, ne treba ga zameniti Eritrom u Maloj Aziji. 84 Ovo je verovatno Herakleja na Pontu; ο ovim ličnostima, Euetionu i Arhiji, nije nam ništa poznato. 85 Ο Knidu vidi napomenu 64. Hij je veliko ostrvo preko puta Eritrajskog poluostrva. U antici Hij je bio poznat po vinu i žitu. Glavni grad Hija, žiža političkog, ekonomskog i kulturnog života, osnovan je kraj najboljeg pristaništa na istočnoj obali i brzo je postao veoma napredan. Posle okupacije od strane jonskih kolonista Hij je bio postojan saveznik Mileta protiv Fokaje, Eritreje i Sama. Uključen u persijsko carstvo pod Kirom, Hij s« herojski borio u jonskom ustanku. Kao član Jonskog saveza Hij je ostao lojalan sve do 413. god. Atenski pokušaji da ponovo zauzmu grad pokazali su se bezuspešni. Do sredine IV veka Hij je bio proatenski raspoložen. 88 Vidi u ovoj knjizi, petu glavu, 2. 87 Partenije. Ovim nazivom παρ&ενίαι »devojačka deca« označava se jedan deo stanovništva unutar spartanske države koji je, mada pripada vodećem sloju Spartijata, takozvanih όμοιοι došao sa njima u konflikt i zbog toga, verovatno po savetu delfijskog proročišta koje je i ovde kao i u sličnim slučajevima igralo ulogu posrednika, otišao iz zemlje i u južnoj Italiji osnovao koloniju Tarant. Svi naši izvori ο ovom događaju koji se desio u vreme prvog mesenskog rata, na prelazu iz VIII u VII vek, slažu se pa se prema tome ne sumnja da on nije istorijska činjenica. Kasnija tradicija nagađala je otkuda potiče zagonetno ime τταο&ενιαι kao oznaka tog dela spartanskog stanovništva koji se iselio iz Sparte. Po jednoj traničiji to su deca onih Spaitanaca koji nisu učestvovali u mesenskom ratu i koji nisu bili priznati za ravnopravne Spartance, već su se po tom nadimku razlikovali od ostalih Spartanaca. Oni nisu hteli da podnose ovu sramotu već su pod voćstvom nekog Falanta pripremali ustanak. Kako se za ovo izdajom saznalo obrati se Falant delfijskom proročištu koje mu je savetovalo da ode iz zemlje i naseli se u južnoj Italiji. 88 Vidi napomenu 4 uz ovu knjigu. 88 Kinadon nije spadao među ravnopravne Spartance, to jest one kojima su i otac i
261
mati bili punopravni građani (Ksenofont, Helenska istorija, III, 3), а takvih je bilo malo u Sparti, te je pokušao da digne ustanak. No neko ga je izdao i zavera je propala a Kinadon i zaverenici su mučeni i osuđeni. 80 Tirtaj čuveni elegički pesnik, živeo za vreme drugog mesenskog rata (645—628). 81 Ο Pausaniji vidi napomenu 5 uz ovu knjigu. ,г Anon (ili Hanon); ovo protivreči onome što je Aristotel već rekao u drugoj knjizi, osma glava, 1. 81 Turij, Periklova panhelenska kolonija kojoj su se, kao što je poznato, pridružili Herodot i Lisija. Njen položaj je sasvim izvestan, nalazila se blizu Sibarida. Prvobitno su tu živeli Mesapi (vidi napomenu 18 uz petu knjigu). Uprkos građanskim borbama i razmiricama sa ostalim Helenima, Turij je izvesno vreme veoma napredovao. 84 U Lakedajmonu, vidi drugu knjigu, šesta glava, 10. 85 Lokri su osnovani u Brutiju u Kalabriji oko sredine osmog veka. Zakone im je dao Zaleuk. и Vidi u ovoj knjizi, drugu glavu, 3. 87 Vidi dalje, u ovoj knjizi, osmu glavu, 18. 88 Vidi četvrtu knjigu, desetu glavu, 6. 88 Vidi glavu petu, 4. 180 U Ateni su računi bili urezivani na kamenu i javno izlagani. 101 Lohovi su bile vojne jedinice čije brojno stanje varira u raznim državama. Na primer u Sparti, za vreme peloponeskog rata loh je imao 200 ljudi. 108 Ο lejturgijama vidi napomenu 54 uz ovu knjigu. 188 Vidi treću knjigu, petu glavu, 8ss. 184 Vidi četvrtu knjigu, desetu glavu, 1. «м I Platon je ukazao na potrebu da vladavina bude umerena. Zakoni, 698AB. 108 Nije nam poznato iz kojeg je Euripidovog dela ovaj navod. 187 Vidi malo dalje 7 i četvrtu knjigu, drugu glavu, 2 i šestu glavu, 1. 188 Fejdon, kralj Arga, verovatno u drugoj polovini VII veka; datiranje nesigurno zbog protivrečnih podataka. Pripadao je argivskoj kraljevskoj kući Temenida. Herodot (VI, 127) ga naziva tiraninom zato što je na presto došao na taj način što je uklonio zakonitog naslednika. Efor (kod Strabona VIII, 358) nam daje podatke da je on pod svojim skiptrom ujedinio celu Argolidu. Pritekao je u pomoć Megaranima protiv Korinta, i izgleda da su ga Bakhijadi priznavali za vrhovnog gospodara. Prilikom jednog ustanka u Korintu Fejdon je hteo da pritekne u pomoć stranci koja mu je bila naklonjena ali su ga ubili ljudi iz njegove okoline. Njegova smrt pada oko 613. a vladavina od 660. ili 650. Za njega se smatra da je prvi dao Peleponešanima novac i sistem mera. 108 Falarid, tiranin u Akragantu (oko 570—554. god. pre n. e.) poznat po svojoj okrutnosti, naročito po šupljem bakarnom biku u kome je svoje žrtve pekao žive. Polijen priča da je Falarid postao tiranin pošto mu je bilo povereno zidanje jednog hrama pa je naoružao svoje radnike. Njega je konačno zbacio Telemah, predak Teronov. "· Panajtije, tiranin iz Leontina koji je od demagoga postao tiranin. Njegova tiranida došla je na mesto oligarhije. Aristotel ga još pominje u ovoj knjizi, desetoj glavi, 4. 111 Kodar, atenski kralj. Prema priči prihvaćenoj u V veku njegov otac Melant iz pilske porodice Nelejida došao je u Atenu kao izbeglica, borio se na atenskoj strani protiv Bojotije i postao kralj. Kada su Atenu napali dorski Heraklidi koji su od delfijskog proročišta čuli da će oni pobediti u ratu ako Kodar ostane živ, jedan prijateljski naklonjen Delfljanin obavestio je Atenjane ο ovom proročanstvu. Kodar se obuče u odelo drvoseče, izazove dorske ratnike da ga ubiju i tako spase svoju zemlju. Zbog ovog dela poštovan je kao heroj.
262
112 Kir, osnivač Ahemenidskog persijskog carstva (559—520. pre n. e.). Prema legendi ο njegovu rođenju i odgajanju (Herodot I 107—130) on je bio unuk Astijaga, međanskog kralja. Kao jedini naslednik prestola on je zahtevao da vlada nad Međanima i zarobivši Astijaga ušao je u Ekbatanu 549. god. Otada Persijanci postaju vladajuća rasa mada su njima srodni Međani još uvek imali privilegisan položaj u državi. Kirova pobeda nad Hđanskim kraljem Krojsom (Herodot I 71 ss.) dala mu je Malu Aziju, a nad Nabonidom Vaviloniju, Asiriju, Siriju i Palestinu. Veličina njegovih osvajanja poznata nam je iz spiska naroda potčinjenih Dariju. ,1S Vidi treću knjigu, petu glavu, 4. 1,1 Ο Perijandrovu savetu Trasibulu vidi napomenu 31 uz treću knjigu. 115 Harmodije i Aristogejton, atenske tđranoubice, obojica iz plemićke porodice, načinili su plan da ubiju tiranina Hipiju i njegova mlađeg brata Hiparha (vidi napomenu 150 uz ovu knjigu) zbog neke lične svađe. Plan nije sasvim uspeo i samo je Hiparh bio ubijen. Harmodija je ubila Hipijina straža a Aristogejton je bio uhvaćen i posle mučenja pogubljen. Kada je, tri godine kasnije, tiranida zbačena, smatralo se da su oni to omogućili i uvek su nazivani Oslobodiocima. Simonid je napisao poemu u njihovu čast, na agori su bile postavljene njihove statue, a njihovi naslednici imali su zauvek pravo da ručavaju u pritaneju. "· Vidi u ovoj knjizi, treću glavu, 6. 1,7 Pausanija je ubio Filipa, makedonskog kralja, oca Aleksandra Velikog, 336. godine. Pausanija je bio makedonski plemić. 119 Euagora (oko 435—374/3. god. pre n. e.) član teukridske vladajuće kuće u Salamini na Kipru. U mladosti bio je u progonstvu koje pada u period feničke dominacije. Sakupio je oko 50 pristalica u Solima u Kilikiji i njihovom pomoću učvrstio je svoju vlast u Salamini (411. god.). Njegova politika težila je jačanju Helena na Kipru saradnjom sa Atenom, a njegov dvor postao je središte atenskih emigranata od kojih je najugledniji bio Konon. . "· Arhelaj, makedonski kralj (413—399) organizovao je makedonsku vojnu snagu uvežbavanjem pešadije i gradeći utvrđenja i puteve (Tukidid, II, 100) i pomogao je helenizaciju dovodeći na svoj dvor grčke umetnike (Euripida). Preseljenjem svoga dvora u Pelu, blizu obale i kovanjem novca razvio je trgovinu u Makedoniji. Održavao je prijateljske veze sa Atenom, sprećio ustanak Elimioćana jednom bračnom vezom i zauzeo Pidnu 410. 110 Piton i Herakleid (Diogen Laerćanin, III, 46) Platonovi učenici i z Ajneje na tračkom Hersonesu. Ubili tiranina Kotija i sklonili se u Atenu. 1,1 Pentilidi, potomci Pentila, lezbijska kraljevska porodica u Mi-tileni. Iz Aristotela i Plutarha jasno je da su posle ograničenja kraljeve vlasti najviše funkcije morale bti prenesene na članove kraljevske kuće koji su na Lezbu imali vlast dinasteje. Pošto je njihova vlast bila okrutna, oborio ih je Megakle. >и fje 7Па se ko je taj Smerd. Vidi u ovoj glavi, 11. 124 Artapan (brat Darijev i stric Kserksov) ubio je Kserksa god. 465. pre n. e. Ο Kserksovoj smrti razni istoričari daju različite podatke. ш Diodor sa Sicilije (II, p. 84) kaže da se Sardanapal, ne želeći da padne u ruke neprijateljima, sam spalio. 116 Dion (408—354) bio je rođak Dionisija Starijeg, ali je pavši pod Platonov uticaj postao protivnik tiranide. Pokušao je da utiče na Dionisija Mlađeg ali, kao i sam Platon, nije uspeo i morao je da napusti Siciliju 366. god. Dugo godina ostao je u Heladi, tesno povezan sa Akademijom. Ali je neprijateljstvo Dionisijevo prema njemu raslo i on je odlučio da ga napadne. Sa vrlo malim snagama uspeo je da zadobije Sirakusu i drugi gradovi su mu se pridružili. Ali on je imao ličnih neprijatelja i nije bio tako popularan vod kao njegov raniji prijatelj Herakleid koji ga je pretekao i odneo veliku pomorsku pobedu nad Dionisi · jevim admiralom Filistom. Intrige protiv Diona su rasle i on i njegovi vojnici budu isterani da bi ubrzo bili pozvani natrag kada je Dionisije ponovo
263
napao Sirakusu. Grad je još jednom bio oslobođen ali su se He-lakleidove intrige nastavile i Dion je morao da dopusti njegovo ubistvo. Posle ideoloških pokušaja da državu uredi u skladu sa Platonovim zamislima, on, uprkos samom sebi, postane tiranin. Godine 354. bio je ubijen po naređenju Kalipa, čoveka za koga je mislio da mu je prijatelj i koji je i sam bio Platonov učenik. m Astijag je bio međanski kralj i Kirov deda po majci. Priču ο Kiru i Astijagu donosi nam Herodot, I, 107—130. 118 Ο Seutu Tračaninu govori Ksenofont u Anabisi, VII, 2. 1M Taj događaj spominje Ksenofont, Vaspitanje Kirovo, VIII, 8. uo vidi u ovoj glavi, 14. '" Vidi u ovoj knjizi, šestu glavu, 9. Hesiod, Dela i dani, st. 26. 133 Vidi u ovoj knjzi, šestu glavu, 9, gde je rečeno da su Lakede-monjani obarali tiranide. ls * Gelon (oko 540—478. god. pre n. e.) sin Dejnomenov. Postao je komandant konjice kod Hipokrata, tiranina u Geli (na Siciliji) koga je i nasledio zbacivši njegova sina. Godine 485. on je pomogao zemljoposed-nicima isteranim i z Sirakuse da se vrate i proglasio se tiraninom Sirakuse, verovatno sa titulom στρατηγός αυτοκράτωρ (vojskovođa samodržac). Gelu je dao na upravu svom bratu Hijeronu. Pod Gelonovom vlašću Sirakusa je postala velika, bogata i dobro utvrđena varoš. U savezništvu sa Teronom, tiraninom iz Akraganta, on je stvorio najveću helensku silu svoga vremena. 1,5 Dionisije (oko 430—367. god. pre n. e.). sirakuški tiranin, bio je ranije pristalica Hermokrata, sirakuškog državnika i vojskovođe. Posle neuspeha Sirakuze da pomogne Akragantu 406. god., Dionisije uspe da narodna skupština izabere nove vojskovođe među kojima je bio i on. Kasnije je on istisnuo svoje kolege, uspeo da dobije telesnu stražu i bio je legalno izabran za στρατηγός αυτοκράτωρ to jest ustavnog tiranina. Poražen od Kartaginjana izgubio je podršku bogataša koji su pokušali jednu bezuspešnu revoluciju. Da bi učvrstio svoju moć sklopio je jedan nepovoljan ugovor sa Kartaginjanima. Imovina njegovih protivnika bila je razdeljena među strance i oslobođenike. Oslanjajući se na najamnike, zanočeo je vojnu ekspanziju. Razorio je Naks, naselio najamnike u Ka-tani i preselio građane iz Leontina u Sirakusu, Njegova težnja bila je da istera Kartaginjane sa Sicilije. Njegova država bila je prva velika helenska politička sila na zapadu. Umro je 361. god. "« Platon takođe osuđuje naslednu vlast, vidi Zakoni, 695CD. Istu misao nalazimo i kod Platona u Državniku, 276E. 138 Vidi u ovoj knjizi osmu glavu 5. Plutarh kaže u Pirovoj biografiji (c. V) da su moloski kraljevi u narodnoj skupštini polagali zakletvu da će vladati po zakonima a podanici da će Čuvati basileju po zakonima. 130 Ο eforeji vidi drugu knjigu, šestu glavu, 14 i napomenu 62 uz drugu knjigu; Platon takođe vezuje za Teopompa eforsku vlast, vidi Zakone, 692A. 110 Ο Perijandru iz Korinta vidi napomenu 31 uz treću knjigu. >4i To isto kaže i Platon, Država 567B. >** Προσαγωγεύς u Sirakusi Προζαγωγίδης zvao se agent u službi vladara. Podatke ο ovim špijunima nalazimo i kod Plutarha (de curiosi-tate 15, 522) koji upotrebljava izraze προσγωγέων ί πρίσαγωγίας što pokazuje da su se ovi organi tajne policije u Sirakusi zvali hibridnim nazivom προσαγωγίδαι. U biografiji Dionovoj Plutarh priča da su posle zbacivanja Dionisija od strane Diona građani pohvatali i poubijali mnoge τούς καλουμένους προσαγωγίδας (takozvane prosagogide) rđave i omražene ljude koji su se mešali među Sirakušane, prisluškivali i prenosili tiraninu šta građani misle i govore. 143 Hijeron je naimenovan za tiranina kada je njegov brat Gelon postao gospodar Sirakuse. Pošto mu nije pretila neposredna opasnost od
264
Kartagine intervenisao je u južnoj Italiji, pomogao Sibaridu i spasao Lokre da ih Anaksilaj iz Regija ne razori. Godine 474. spasao je Kumu i uništio etrursku pomorsku snagu pobedivši ih u velikoj pomorskoj bitki. Pokušao je da ojača svoj uticaj na Siciliji naselivši u Katanu 10.000 novih kolonista i tada je Katana dobila ime Ajtna. Njegovo savezništvo sa Akragantom se raspalo i on je uništio tamošnju tiranidu. Njegov dvor bio je otvoren za pesnike i filosofe, tamo su boravili Aishil, Pindar, Bakhilid, Simonid, Ksenofan, Epiharm. Umro je 467/6. god. 144 Isto to kaže Platon u Državi, 567A. 143 Herodot (III, 24) kaže da je za vreme Keopsa kod građenja piramide, u svakoj smeni, koja je trajala tri meseca, radilo uvek oko sto hiljada ljudi. Izgradnja puta do piramide trajala je deset godina, a gradnja piramide trajala je dvadeset godina. Ako je ovo što Herodot kaže tačno u pogledu broja učesnika, onda izlazi da je za tri decenije u gradnji učestvovalo oko dvanaest miliona ljudi. — Ο Polikratu Herodot govori u trećoj knjizi, 39—46 ali ne spominje te građevine. Polikrat je bio tiranin na Samu u drugoj polovini VI veka. 144 To je poznati filosof Herakleit iz Efesa koji je živeo između 535. i 475. god. pre n. e. 147 S ovom slikom tiranina možemo uporediti onu koju daje Platon na kraju osme i na početku devete knjige Države. 148 Ortagora je bio tiranin u Sikionu, rođen oko 680/70. vladao između 630—620. Ortagoru je nasledio njegov sin Miron koji je posle sedmogodišnje vladavine pao kao žrtva svoga brata Isodema. Međutim i Isodemova vladavina je bila kratka veka jer ga je likvidirao treći brat Kleisten koji je vladao trideset godina (600—570). "· Klpsel je bio korintski tiranin (oko 655—625. god. pre n. e). Njemu je proročište proreklo sudbinu i on je izbegao da ga Bakhijadi ne ubiju, na taj način što je kao beba bio sakriven u kovčegu. Kada je odrastao Kipsel je, opet uz podršku Delfa, zbacio Bakhijade i postao tiranin. Herodot ga naziva krvožednim ali kasniji pisci suprotstavljaju njegovu blagu vladavinu vladavini njegovog sina Perijandra. Kipsel nije imao telesnu stražu i mase su ga podržavale. 150 Pejsistratidi su Hipija i Hiparh, sinovi tiranina Pejsistrata. Hi-pija je bio atenski tiranin 527—510. god. pre n. e. Zajedno sa svojim bratom Hiparhom produžio je očevu politiku. Ali posle Hiparhove smrti 514. god. (vidi napomenu 115 uz ovu knjigu) njegova vladavina postala je stroža dok ga persijska osvajanja u Trakiji nisu lišila osnove njegove tiranide, prihoda iz pangajskih rudnika. Napadnut od Spartanaca Hipija ili je najpre porazio, ali kad je kralj Kleomen okupirao Atenu on se povukao u Sigej i Lampsak, a otuda na Darijev dvor. On je sa persij-skim snagama bio na Maratonu. Hiparh, njegov mlađi brat, brinuo se za literaturu i umetnost; Anakreont i Simonid došli su u Atenu na njegov poziv. Njegovi lični poroci doveli su do njegova ubistva od strane Har-modija i Aristogejtona. »i vidi napomenu 134 uz ovu knjigu. "г Vidi napomenu 31 uz treću knjigu. 145 Ovaj navod ων έπίτριτος πυθμήν πεμπάδι συξυγείζ δύο αρμονίας παρέχεται je iz Platonove Države (546C) i predstavlja, što je poznato, najteže razumljivo mesto kod Platona. Teškoća se sastoji u tome da se najpre odredi taj broj koji predstavlja početak promene a zatim da se ispita šta taj broj znači. Aristotel međutim nije naveo Platonovu misao do kraja već ju je interpretirao svojim recima λέγων δταν ότον δτοϋ διαγραμμάτου αριθμός τούτου γένηται στερεός. J. Adam u svome izdanju Platonove Države smatra da έπίτριτος πυθμήν πεμπάδι συςυγείς znači »brojevi 3 i 4 pomnoženi pet«, a brojevi 3, 4, 5 su elementi pitagorovskog trougla koji, dignut na kub ό τοϋ διαγραμμάτου άριθμόζ τούτου γένται στερεόζ daju broj 216 (3* + 4S + 5' = 216) a to je broj poznat pitagorovcima kao ψυχογονικός κΰβος zato što izražava
265
starost deteta u sedmom mesecu izraženu u danima. Osobine ovog trougla pitagorovci su upotrebljavali da objasne i obrazlože svoje embriološke teorije. 154 Vidi Platonovu Državu 547DE, 548A. 155 Kod Platona tiranida proizlazi iz ekstremne demokratije, Država, 564A. ls * Ο Mironu vidi napomenu 148 uz ovu knjigu. 157 Ο tome Antileontu nije nam ništa poznato, spominje ga samo Aristotel na ovom mestu. "в Ovo mesto je sasvim suprotno od onoga što je već rečeno u drugoj knjizi, osmoj glavi 1, i što će Aristotel reći u idućem odeljku; možda bi trebalo da stoji Halkedon umesto Karhedon jer su u grčkom ta dva imena, kako nam je poznato, često zamenjivana. i»» Vidi napomenu 110 uz ovu knjigu.
266
1.0 Kleandar je bio tiranin u Geli. Prema Herodotu (VII, 154) vladao je sedam godina a nasledio ga je njegov brat Hipokrat oko 498. god. pre n. e. 1.1 Anaksilaj je bio tiranin u Regiju (494—476). Pokušao je da uzme Zankle od Hipokrata, tiranina u Geli, nudeći je samljanskim izbeglicama (Herodot, VI, 23) ali su se Samljani sporazumeli sa Hipokratom. Kasnije je uspeo da ih izbaci i da naseli druge Helene, naročito Mesenjane (oko 490). Godine 480. zbog antagonizma prema Gelonu (vidi napomenu 134) bio je na kartaginskoj strani. Kasnije je postao zavisan od Sirakuse. i«1 Vidi napomenu 158 uz ovu knjigu. IM Platon, Država, 551D.
267
NAPOMENE I OBJAŠNJENJA UZ ŠESTU KNJIGU 1
Vidi početak druge i pete knjige. Ono što se odnosi na ove tri državne vlasti raspravljeno je na kraju IV knjige. Vidi knjigu petu, passim. 4 Vidi knjigu četvrtu, četvrtu glavu gde se govori ο vrstama demokratije. 5 Vidi četvrtu knjigu, drugu glavu, 1. • Vidi početak pete knjige. 7 Vidi četvrtu knjigu, dvanaestu glavu, 8. 8 Vidi četvrtu knjigu, četvrtu glavu, 5. 8 Poznato je da je u Ateni predsedništvo Veća pet stotina bilo obavezno da se hrani u pritaneju ο državnom trošku tokom mesec dana koliko je trajala njihova funkcija. 18 Vidi treću knjigu, šestu glavu, 1. II Vidi četvrtu knjigu, četvrtu glavu, 2. 11 U ovakvoj organizaciji republike Mantineje može se nazreti jedno gotovo savršeno uređenje. Ovo je možda jedini trag ove vrste u antici. Poznato je da je Mantineju razorio Agesilaj oko 387. god. pre n. e. i da je ona kasnije ponovo podignuta. Pretpostavlja se da je ovo uređenje bilo na snazi u Mantineji i pre njenog razorenja posle obnove. 18 Uporedi petu knjigu, šestu glavu, 6. 14 Vidi drugu knjigu, šestu glavu, 10. 18 Oksil je osnivač grada Ellde i kraj države Elide koju je prema tradiciji dobio u dvoboju sa njenim tadašnjim vladarem Elejem. Dao je zakone Elidi. Ο njemu govori Pausanija, V, 4. 18 Afitida je trački primorski grad na Halkidici, na istočnoj strani poluostrva Palene. Bila je član Delsko-atičkog saveza. Sačuvano nam je nekoliko fragmenata Herakleida sa Ponta koji, na kraju svog malog dela ο državama, govori ο Afitidi i veoma hvali pravednost i poštenje njenih stanovnika. 17 Ο zemljoradnicima vidi početak ove glave. 18 Nije retko mišljenje da Aristotel ovde aludira na atensku demokratiju koja je često optuživana da je dala Heladi primer za razne krajnosti i prevrate. Međutim Atena je jedina država u Heladi u kojoj nije bilo svirepih borbi između bogataša i siromaha, kao na primer u Megari. I
3
268
na Samu, u Sirakusi itd. Svojina je u Ateni bila tako podeljena da se na kraju V veka računalo da ima više od 10.000 građana posednika nepokretnih dobara prema 5000 koji to nisu bili (Dionisije Halikarnašanin. De Lysia, 32). Pošto su ekonomske prilike u Ateni bile nešto bolje nego u drugim državama u njoj je i nereda bilo manje nego drugde. Naravno, i u Ateni su siromasi vodili borbu protiv bogataša ali je to bilo bez velikih nereda. Ta se borba ograničavala više na sistem dažbina koji siromasi bogataše i na sistem pravosuđa ali nikada se nije išlo do ponovnog deljenja zemlje. 18 Uporedi četvrtu knjigu, četvrtu glavu, 4. 28 Vidi Herakleid sa Ponla frg. 510 Herodot, IV, 152 s. 21 Vidi napomenu 6 uz treću knjigu. 22 Ο tome je Aristotel raspravljao u petoj knjizi. 28 Vidi drugu knjigu, osmu glavu, 1. 24 Ο Tarantu vidi i petu knjigu, drugu glavu, 8. 25 Vidi četvrtu knijgu, treću glavu, 11. 28 Vidi u ovoj glavi, 1. 27 Vidi treću knjigu, treću glavu, 4. 28 Vidi petu knjigu, petu glavu, 2. 29 Vidi četvrtu knjigu, dvanaestu glavu, 10. 18 Vidi četvrtu knjigu, dvanaestu glavu, 6. 81 Atensko Veće je kockom biralo Jedanaestoricu (po jednog iz svake file, a jedanaesti im je bio sekretar) čija je dužnost bila da čuvaju zatvorenike i da kažnjavaju smrtnom kaznom kradljivce i razbojnike zatečene na delu, ukoliko ovi to priznaju. Ako sud potvrdi krivicu, Jedanaestorica izvršavaju smrtnu kaznu. Sem ovoga njihova je dužnost da iznose pred sud popis kuća i zemljišta koje treba zapleniti, pa ono što od toga sud presudi u korist države daju na dalju nadležnost. Takođe moraju da iznose pred sud i prijave prokazivača. Te prijave (ž ν S e ι ξ ι ς su se uglavnom odnosile na državne dužnike da se koriste pravima koja su zbog duga izgubili. 32 Dionisijske igre spadale su u najpoznatije atenske svetkovine. One su dale Helenima i ćelom svetu tragediju. U Ateni je postojalo četiri vrste Dionisovih svetkovina: Male ili Seoske Dionisije koje su se proslavljale u mesecu Posejdeonu (decembru), Lenaje, u Gamelionu (januaru), Antesterije u Antesterionu (februaru) i Velike ili Gradske Dionisije u Elafebolionu (martu) koje su zbog svog velikog značaja nazivane jednostavni, τά Δ ι ο ν ύ σ ι a. Proslava Velikih Dionisija započinjala je uoči toga dana, nastavljala se sutradan (8. Elafeboliona) velikom procesijom u čast Dionisovu a devetog Elafeboliona takmičili su se horovi i pevali ditirambi. Glavni značaj Dionisovih svetkovina potiče od četiri sledeća dana: 10. Elafeboliona izvođene su komedije a od 11—13. tragedije.
269
NAPOMENE I OBJAŠNJENJA UZ SEDMU KNJIGU I
Vidi napomenu 17 uz treću knjigu. Ove i ostale vrline je i Platon analizirao toliko puta, vidi Država, 427E. * Slične teorije ο sreći i vrlini nalazimo kod Platona, Zakoni, 660E i 734. 4 Ovde lako prepoznajemo Sokratovo učenje da je vrlina merilo sreće. 4 Ovu tešku misao Aristotel je opširnije izložio u Metafizici, 1072b. 4 To jest Etike, vidi Nikomahovu Etiku, 1101b. 7 Aristotel se u Politici nije više nigde vratio na ovo mesto. 4 Vidi drugu knjigu, šestu glavu, 22. • Herodot kaže (IV, 117) da se devojke kod Sarmata ne udaju dok ne ubiju nekog neprijatelja. Sarmati su skitski narod iranskog porekla; govorili su skitskim dijalektom. U Herodotovo vreme živeli su istočno od Tanaisa. 10 Aristotel je već ranije uvrstio Kelte među naj ratoborni je narode. Vidi drugu knjigu, šestu glavu, 6. II S ovim treba uporediti ono što je Aristotel već rekao u prvoj knjizi, glava druga, 17. 14 Vidi u sledećoj glavi, 6. 15 Aristotel je već objasnio ovu misao, vidi prvu knjigu, drugu glavu, 23. 14 U prvoj knjizi, druga glava. 15 Istu misao nalazimo u trećoj knjizi, osma glava, 1. 14 Uporedi ovu knjigu, prva glava, 5. 17 Vidi treću knjigu, petu glavu, 2ss. 18 Aristotel ne konstruiše idealnu državu onako kako je to činio Platon; u kolikoj meri je on realista vidi se iz onoga što sledi. 14 Hipokrat, čuveni helenski lekar (rodio se na ostrvu Kosu 460. god. pre n. e.) potiče iz lekarske porodice te ga je otac i uputio u medicinu. Pošto je bio dobar i na glasu lekar, putovao je mnogo. Umro je u Larisi, u Tesaliji, između 377. i 359. god. Pod njegovim imenom sačuvano je 43 spisa u 72 knjige, pisanih jonskim dijalektom ali veći deo nije autentičan. Galen, drugi čuveni helenski lekar iz II veka n. e., smatrao je autentičnim samo trinaest spisa. Najpoznatiji autentični Hipo a
270
kratovi spisu su: Aforizmi, kratke rečenice u kojima je sadržana suština medicine, spis Ο vazdv.hu , vodi i mestima u kome se razlike između stanovnika različitih krajeva objašnjavaju pomoću ta tri elementa, i spis Ο epidemijama. 20 U antici je bilo opšte mišljenje da se veoma naseljenom državom ne može dobro upravljati. Ovo mišljenje je zasnovano na političkom sistemu grčkih gradova-država u kojima svaki građanin sudeluje u upravljanju državom. 21 Vidi napomenu 2 uz drugu knjigu. 22 Stcntor je ličnost iz Ilijade (V. 785), glasnik čiji je glas jak kao glas pedesetorice ljudi. 23 Uporedi drugu knjigu, treću glavu, 5. 24 U Ojkonomici. 25 Aristotel ovde, izgleda, polemiše s Platonom (vidi Zakoni, 704B), pošto ovaj smatra da je primorski položaj grada nepovoljan. Po njemu grad treba da bude udaljen od mora 80 stadija (oko 13,5 km). *· Takav položaj i vezu s gradom imala je luka Pirej. 27 Herakleja se spominje još u petoj knjizi, četvrta glava, 2 i peta glava, 2. 58 Kao što je poznato, Hipokrat je među prvima zapazio uticaj klime na osobine pojedinih naroda i na njihove državne ustanove (O vazduhu, vodi i mestima, vidi napomenu 19 uz ovu knjigu). Hipokrat je otišao još i dalje pa je pokornost i inertnost azijskih naroda pripisao kraljevskim i despotskim vladavinama koje su ih pritiskivale. Platon se takođe pozabavio ovim pitanjem na kraju pete knjige Zakona. 28 Aristotel ovde misli na Platona; vidi Platon, Država, 375C. 38 Arhiloh, lirski i satirički pesnik sa ostrva Para iz VIII veka pre n. e. 31 Ovaj stih uzet je iz nama nepoznatog Euripidovog komada. 32 Nepoznata tragedija. 33 Vidi i treću knjigu, glavu šestu, 13. 34 Ο različitim državnim uređenjima vidi treću knjigu, petu glavu, 2ss. 55 U ovoj knjizi, prva glava, 3. 38 Vidi drugu knjigu, šestu glavu, 2. 57 Ο perijecima vidi drugu knjigu, šestu glavu, 3 i napomenu 53 uz istu knjigu. 38 Tri vladara dvanaeste dinastije nosila su to ime. Prvi i treći doveli su svojom energičnom vladavinom srednje carstvo do procvata. Zbog toga su ti kraljevi postali legendarne ličnosti. 38 Minoj, kretski kralj; tradicija je sačuvala bledu uspomenu na civilizaciju koja se danas zove minojska i Minoj može da bude dinastičko ime ili titula (o njegovoj talasokratiji vidi Tukidid, I, 4). Razume se da demonski karakter koji su mu dale atičke legende, ali ne i glavna struja grčke tragedije (Platon, Minoj, 318 DE), ima za sobom stvarnu borbu između preistorijske Atene i Krete. Vidi i napomenu 16 uz prvu knjigu. 40 Vidi napomenu 18 i 71 uz drugu knjigu. 41 Nibur je mislio da je Aristotel ova obaveštenja ο Italiji morao uzeti iz dela Antioha iz Sirakuse, istoričara koji je živeo oko sto godina pre Aristotela a koga pominju Dionisije Halikarnašanin i Strabon (VI, p. 245). " Ojnotri, verovatno ilirsko pleme koje je pre grčke kolonizacije naseljavalo oblast koja sc kasnije zvala Lukanija. Po tradiciji Ojnotri su došli zajedno sa Peuketima i z Helade oko 684. god. 43 Prema Strabonu 160 stadija, dakle, nešto više od 30 km. м Skiletski zaliv nalazi se na krajnjem jugu Italije, na istočnoj obali, južno od Krotona a severno od Epizefirskih Lokra. I danas se tako zove. Lametski zaliv se nalazi na suprotnoj, zapadnoj obali. Poluostrvo kome pripadaju ovi zalivi zvalo se Brutij. « Vidi Herodot, II, 2. *» Vidi gore, prethodnu glavu, 5.
271
4
' Očigledno aludira na Platona. Vidi drugu knjigu, drugu glavu 4. Aristotel malo dalje (u ovoj knjizi, deseta glava, 8 i jedanaesta glava, 3) stvarno govori ο zajedničkom obedovanju, ali nikako ne obrazlaže zašto se s tim slaže, kao što ovde obećava. 4 * Sto se tiče ovakve podele imanja uporedi i knjigu drugu, treću glavu, 8, gde Aristotel kritikuje Platona. 50 U OjJconomict, 1344b. Ova Aristotelova misao pokazuje da on nije bio beskompromisni pristalica ropstva. To nam dokazuje i njegov testament sačuvan u Diogena Laerćanina. 51 U ovoj knjizi, peta glava, 2. и Vidi napomenu 45 uz drugu knjigu. 48
* *
ss σύστασις je izgledala ovako: * * » * * 54
Aristotel ovde aludira na Epaminondinu opsadu Lakedajmona 367. god. pre n. e. Vidi i drugu knjigu, šestu glavu, 7. ss Za opsađivača glavni problem predstavljao je zid: kako da prođe iznad ili ispod njega. U V veku, ili ranije, pribegavalo se potkopavanju, a bile su u upotrebi i bojne lestvice i pokretni toranj; ali i odbrana je imala primitivna ali dobra sredstva (Tukidid, II, 71—78, III, 20—24, 52). Pronalazak katapulta (verovatno oko 400. u Sirakusi) bio jc veoma važan zato što je kamenje koje je on izbacivao moglo da očisti zid od branilaca dok je ovan probijao zid a pokretni toranj izbacivao dasku za prelaz — most. Prvi je Dionisije Stariji kod Motije koordinirao rad ovih mašina i pokazao da one mogu da osvoje i jaku ostrvsku tvrđavu (Diodor sa Sicilije, XIV, 47—53). Nije nam poznato zašto su helenski vojskovođe tako sporo prihvatali te sprave. Filip Makedonski je prvi u Heladi imao »moderna« borna kola. и Nikomahova Etika, 1102a. 57 Nikomahova Etika, 1105b. 58 U ovoj knjizi, šesta glava, 2. 5 * Skilak, iz Karijande u Kariji, karski »kapetan broda« i geograf, poznat kao najstariji istraživač indijskog područja i obala Indijskog okeana i Crvenog mora. Od njega potiču prve helenske vesti ο Indiji. Inicijativa za njegova putovanja došla je od persijskih kraljeva koji su i finanairall njegova putovanja. Njegov život pada u doba Kira I, Kambi-sa, Darija I i Kserksa I. Kako se iz Aristotela i drugih kasnijih izvora može zaključiti napisao je spis ο Indiji. 40 U ovoj knjizi, osma glava, 4. 81 Uporedi prvu knjigu, drugu glavu, 21 i treću knjigu, četvrtu glavu, 5s. 43 Vidi treću knjigu, drugu glavu, 5. 43 Aristotel ovde ima u vidu Ksenofonta i Platona koji su bili pristalice lakedajmonskog uređenja. 84 Vidi ovu knjigu, drugu glavu, 5 i naročito drugu knjigu, šestu glavu, 23.
272
45 Aristotel je jedini od starih pisaca koji spominje Tibrona. Ne zna se tačno na kojeg se Tibrona ovde misli, ali pošto Aristotel kaže da je bio poznat, verovatno da je reč ο lakedajmonskom vojskovođi u spartansko--persijskom ratu koji je počeo 400. god. pre n. e. Pošto Tibron hvali Likurga što je Spartance izvežbao za opasnosti i na taj način ih osposobio da vladaju nad mnogima, morao je njegov spis biti napisan pre bitke kod Leuktre (371. god.). ω Vidi drugu knjigu, šestu glavu, 22. 47 Ο Pausanija vidi napomenu 5 uz petu knjigu. 48 Ovo se odnosi na Lakedajmon; Aristotel je sličnu primedbu izneo u drugoj knjizi, šesta glava, 22. " U ovoj knjizi, dvanaesta glava, 6. 70 U ovoj knjizi, šesta glava, 2. 71 Vidi i Historia animalium, p. 581. 71 Trojzen je grad u Argolidi blizu Epidaura i Hermione. 78 Platon je u Državi (460E) odredio za sklapanje braka za žene doba od dvadesete do četrdesete godine a za muškarce od trideset pete do pedeset pete. 74 Ime meseca januara (γαμήλιων = mesec svadbi) potvrđuje taj običaj. 75 Da trudne žene treba da se kreću i da često idu u šetnju kaže i Platon u Zakonima 789E. 70 Treba praviti razliku između izlaganja i napuštanja dece; izlaganje dece bilo je ostavljanje na takvim mestima gde bi ih neko mogao naći i možda usvojiti; napuštanje dece imalo je za cilj smrt deteta. Ovo po-slednje bio je običaj u celoj Heladi izuzev u Tebi gde je to bilo zakonom zabranjeno. U Sparti je napuštanje dece bilo zastupljeno u najvećoj meri. Svako novorođeno dete odmah je podvrgavano ispitivanju od strane određenog organa koji je nad njime imao pravo života i smrti. 77 Ovo je verovatno prvi pomen ο ortopedskim spravama u antici. 78 Teodor je bio čuveni glumac, savremenik Aristotelov. 79 Vidi ovu knjigu, četrnaesta glava, 11.
17 Politika
273
NAPOMENE I OBJAŠNJENJA UZ OSMU KNJIGU I
Vidi u drugoj knjizi glavu šestu gde se govori ο spartanskom uređenju. Pod ovim se podrazumeva čitanje, pisanje i gramatika. 3 Prvi od tri navedena stiha ne pripada Homeru koga mi danas imamo; drugi stih je nešto izmenjeni 385. stih XVII pevanja Odiseje; treći stih je iz Odiseje, IX, 7. 4 U ovoj knjizi šesta glava, 1. 5 Ovo se odnosi na Tebance. 6 Herodot spominje kao ljudoždere Androfage (IV, 18 i 106) narod koji živi severno od Skita, iza pustinje koja ta dva naroda razdvaja. 7 Ovo Euripid kaže u Bakhama, stih 378—384. 8 Vidi malo dalje u šestoj glavi. 8 Musaj, mitski pevač, usko vezan za Orfeja. Aristofan (Zabe 1032—3) kaže da je Orfej poučavao misterijama i uzdržavanju od mesa a Musaj lečenju od bolesti i prorokovanju. Platon govori ο njemu zajedno sa Orfejem i obojicu naziva potomcima Selene i Musa (Država 364E). ,0 Olimp je bio Mišanin ili Frižanin kome se pripisuje pronalazak frule i koji je po tradiciji živeo nešto pre trojanskog rata. Plutarh kaže (De mušica, 5, 22—24) da je Olimp doneo auletsku muziku Heladi. Iza ovoga se krije činjenica da su Frigija i Misija vrlo mnogo uticale na helensku muziku. II Polignot sa Tasa je prvi veliki helenski slikar. Oko 450. on je ukrasio slikama σ τ ο ά π ο ι κ ί λ η (šareni trem) u Ateni. Mi ga poznajemo iz antičkih opisa njegovih slika i sa slika na vazama. Pauson je slikar, verovatno Atenjanin, ο kome se ne zna tačno kada je živeo. 14 I ovaj termin upućuje na uticaj koji je Lidija pored Frigije i Misije imala na helensku muziku. 13 Ovo se verovatno odnosi na pitagorovce. 14 Arhita iz Taranta, filosof, pitagorovac. 15 Napredak i novine u muzici padaju baš u Aristotelovo vreme; čini se da je njegova škola imala u tome dosta zasluga. s
(αυλός)
17 Politika
274
18
Vidi napomenu 10. Ekfantiđ, komički pesnik, živeo u petom veku. 18 Sve su to žičani instrumenti. Barbit je sličan liri ili citri. Naročito rado su ga upotrebljavali lezbijski pevači. Sambika je instrument koji naliči na harfu, trouglastog oblika sa jasnim tonom; verovatno nije helenskog porekla. 18 Poznato nam je da je pitagorovska škola mnogo radila na teoriji muzike. 88 Vidi Ο pesntčkoj umetnosti, 1449b. =■ Država, 399A. гг Filoksen i z Kitere (435—380), poznati ditirambičar koji je napisao oko 24 ditiramba među kojima i Μυσοί (Mišani) koji spominje Aristotel. U muzici je bio glavni pobornik »nove« muzike nasuprot muzici Pinda-rova vremena. 88 Država, 398 DE. 17
17 Politika
275
NAPOMENA PREVODIOCA Pri prevođenju Aristotelove Politike služila sam se grčkim tekstom koji je, na osnovu Suzemilova teksta, priredio O. Imiš (Aristotelts Politica ipost Fr. Susemihlum recognovit Otto Immisch. 1909. Lipsiae in aedibus B. G. Teubneri). Pored toga imala sam pred sobom i tekst Bekerova berlinskog izdanja i Štarovo izdanje. Od prevoda, kojih nema tako mnogo kako bi se očekivalo prema značaju ovog Aristotelovog dela, bili su mi dostupni Sent-Ilerov (Politique d'Aristote traduite en francais par J. Barthelemv SaintHilaire Pariš, 1948), Štarov (Aristotelis Politicorum libri octo, Adolfus Stahr. Lipsiae, 1889), i Kirhmanov (Aristoteles' Politik, ubersetzt und erlautert von J. Η. von Kirchmann, Leipzig, 1880). Pri prevođenju sam se trudila da dam što je moguće ade-kvatniji izraz u srpskom, da ne izneverim ni Aristotelovu misao ni duh dela koje, kao što je poznato i kao što se vidi po mestimičnim ponavljanjima, protivrečnostima i nepotpunostima, nije redigovao sam Aristotel, već su to beleške njegovih učenika. Stoga nisam pribegavala interpretaciji kao što su to činili neki prevodioci čije sam prevode imala u rukama (na primer SentIler), već saim tamo gde mi se činilo da Aristotelova misao neće biti dovoljno jasna čitaocu, tu misao dopunila. Te dopune stoje uvek u uglastim zagradama. Povodom ove malo neuobičajene transkripcije grčkih reči i imena >u ovom prevodu, valja reći nekoliko reći: mnoge grčke reči i imena mi smo primili preko latinske njihove kopije ili preko zapadnoevropskog posrednika. Neopravdano je i nenaučno transkribovati i dalje grčke reči, pogotovo one koje se sada prvi put javljaju u našem jeziku, na ovakav neizvoran način. Zato je u ovoj knjizi učinjen pokušaj da se ova transkripcija izvrši u duhu našeg jezika i tradicije. 17·
259
Kao osnova za napomene i objašnjenja uz ovu knjigu, koje je napisao Ljubomir Crepajac, poslužio je komentar uz Sent-Ilerov prevod i ovi priručnici: Pauly-Wissowa, Realencvclopaedie der klassischen Altertumsivissenschaft; The Oxford Classical Dictionary; Lamer, Worterbuch der Antike, zatim G. Glotz, La cite grecque; Duruy, Povijest Grčke, Fistel de Kulanž, Antička država i grčki i latinski pisci. Ostaje još da se ovom prilikom zahvalim prof. M. Budimiru od koga i potiče inicijativa za ovaj prevod i koji mi je mnogo pomogao.
Registar pojmova
Agoranom — 142, 166, 167, 189 agronom — 166 ajsimneti — 78, 79, 103 analitički metod — 3, 11, 193 andrije — 47 apodekti — 167 areopag — 52, 126 arhonti — 124, 131, 158, 169 aristokratija — 45, 50, 61, 64, 74, 81, 82, 86, 89, 96, 98, 99, 100, 101, 103, 111, 114, 135
— izbor organa vlasti — 116 — uzroci propasti — 120, 131, 132, 133
— razlika prema politeji — 99, 132 — mere za održanje asttnomi — 166, 167, 189
—
135
borbit — 212 basilej — 169 basileja — 64, 77, 78, 81, 82, 84, 85, 86, 89, 103, 147 — doživotno vojno zapovedništvo — 78, 79, 80 — basileja u varvara — 78, 79 — basileja u herojsko doba — 79 — uzroci postanka — 140 — uzroci propasti — 142, 145, 146, 149
blagajnici — 167 bogataši — 29, 35, 65, 68, 73, 74, 85, 91, 92, 94, 95, 98, 100, 101, 102, 104, 105, 106, 107, 108, 121, 123, 125, 126, 127, 128, 129, 130, 136, 137, 138, 147, 151, 154, 157, 158, 159, 163, 183 bogatstvo — merilo — za političku jednakost — 13, 50, 100, 141, 158
cenz, u oligarhiji i demokratiji — 35, 36, 61, 71, 95, 96, 97, 101, 102, 108, 109, 111, 115, 124, 128, 130, 131, 158, 159, 160, 165 crtanje, predmet obrazovanja — 203, 205
definicija — 91, 92 — Platonovo mišljenje — 89, 90, 91 delanje — 7, 182 demagog — 52, 95, 96, 127, 128, 129, 135, 139, 141, 148, 152, 162, 163 demagogija — 128, 129, 130 demokratija — 34, 45, 50, 51, 52, 57, 60, 64, 65, 66, 76, 81, 82, 88, 89, 90, 96, 97, 98, 99, 100, 101, 102, 105, 109, 111, 112,
278
114, 115, 119, 121, 126, 135, 139, 140, 155, 156, 159, 160, 161, 162, 164, 165
203, 204, 205
—
vrsta demokratije — 90, 91, 95, 97, 105, 106, 107, 111, 128, 156, 161
—
uzrok propasti — 120, 123, 126, 127, 128, 134, 138, 139, 145, 162
— mera za održanje — 162, 165 đinasteja — 49, 96, 164 ditiramb — 214 domaćin — 13, 16, 71 domaćinstvo — 3, 4, 6, 7, 19, 40 država, definicija — 5, 24, 61, 67, 105, 182, 191 — —
protiv jiedinstva — 24, 25, 30
najbolje državno uređenje — 28, 106, 183 državotvorno biće — 5, 62
ejoreja — 44, 45, 102 eiori — 34, 44, 47, 48 — izbor efora — 44, 45, 48, 49 — sudska nadležnost — 55 cpistati — 167 fiđitije — 46, 47, 49 jilarsi, u Epidamnu — 120 file — 26, 30, 56, 110, 115, 126, 128, 137, 162 fratrije — 26, 30, 68, 115, 137, 162 frula — 51, 60, 72, 211, 212, 214 geronti — 34, 45, 56 — izbor — 45, 49, 102 — geronti na Kreti — 47, 48 gerusija, u Lakedajmonu — 45, — na Kreti — 47 gimnastika, predmet obrazovanja — 87, 203, 204, 206, 207 gmajkonom (nadzornik žena) — 113 — aristokratska ustanova 115 gospodar — 4, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 21, 22 građanin, definicija — 25, 54, 55 gramatika, predmet obrazovanja —
harmonija, frigijska, dorska — 58, 91
— misolidska — 209 — dorska, frigijska — 210 — frigijska — 58, 91, 210, 214 — dorska — 58, 91, 210, 214 — indijska — 214 1
heloti — 31, 42, 47, 49 heptagon — 212 hetajreja — 131 hijeromnemoni — 167 hilori — 166 Mpađi — 52 hiparhija (zapovedništvo u konjici) — 168 hopltti — 34, 44, 109, 130, 165 fiorezt — 113, 212
imanje, sredstvo za život — 7, 13 — oruđe za upotrebu 1— 7 izlaganje dece — 198 Jedanaestorica — 167 jednakost, imoviinska — 36, 37, 38, 139 u vaspitanju — 37 katarsa (prečišćavanje) — 213 kitara — 7, 207, 211 konjica — 165 kozmi — 47, 48, kraljevi, lakonski — 46 — u Karhedonu — 49
tejturffija — 128, 137, 164, 165 loh — 137 lov — 11, 12, 13
meteci — 54, 56, 61, 62, 177, 230 mnemont — 167 monarhija — 34, 35, 49, 64, 65, 78, 95, 96, 98, 101, 103, 111, 122 — uzroci propadanja i mere za
279
održanje — 140, 141, 143, 144, 146, 150 monopol — 19 muzika, predmet obrazovanja — 203, 204, 205, 206, 207, 208, 209, 210, 211, 212, 213, 214
politeja — 34, 50, 51, 52, 64, 85, 89, 98, 99, 100, 101, 102, 103, 109, 111, 112, 120, 124, 126, 131, 164
— izbor
organa vlasti — 115,
121
— razlika prema
narodna skupština, na Kreti — 48 — plata za učestvovanje — 108, 158 nauarii, u Lakedajmonu — 46 nauarhija (zapovedništvo u mornarici) — 168 nomofilak — 112 HODOC — 14, 15, 16, 17, 18, 19, 29, 37, 38, 44, 47, 50, 136, 137, 141, 149, 163, 168 ograničenje rađanja — 36 oligarhija — 34, 35, 50, 52, 54, 57, 64, 65, 76, 81, .89, 90, 99, 100, 101, 102, 105, 106, 111, 114, 119, 121, 126, 135, 137, 139, 140, 164 — definicija — 91, 92
— promena u tiranidi — 81, 135 — vrste oligarhije — 91, 96, 98, 107, 111, 123
— način izbora vlasti — 116 — uzrooi propadanja — 120, 129, 130, 131, 132, 134, 145
aristokratiji — 132 posed, zajednički — 28, 29 potaoooiđe — 147 potčinjavanje — 8, 19, 20, 24. 59, 60 pravednost, potreba države — 6, 60, 68, 158, 190, 192 — opšta vrlina — 21, 74, 170, 172, 195 pritanej, u Miletu — 128 pritani — 169 probuli — 112, 114, 168, 169
rad, najamni — 18, 59, 203 ratnici, deo države — 39, 40, 85, 93, 109, 183, 185 ribolov — 12 ritmovi — 210, 211, 212, 213 rob, definicija — 4, 7
—po prirodi — 4, 7, 8, 9, 10, 22, 175
—po zakonu — 6, 9, 11 —nauka za robove — 11, 20 rudarstvo — 18
— mere za održanje — 135, 136, 138, 139, 164, 165 ostrakizam — 76, 77, 85, 122 pajdonom (nadzornik dece) — 115, 200 — aristokratska ustanova — 115 panbasileja (apsolutna monarhija) ι— 79, 82, 103 Partentje — 132 pektida — 212 penesti — 31, 42 pentakosiomedimni — 52 pentarsi — 50 perijeci, na Kreti — 42, 47, 48, 49, 123, 180, 184, 186 persijski ratovi — 123, 126 pljačka — 12, 13 polemarh — 168
sambika — 212 savez, nasuprot državi — 24, 66 selo — 4 siromasi — 4, 35, 65, 66, 68, 73, 85, 90, 91, 92, 94, 98, 101, 104, 105, 106, 107, 108, 109, 112, 121, 123, 136, 137, 138, 140, 151, 154, 157, 158, 159, 163, 164, 186 sisitije — 30, 46, 49, 152 — kod Platona — 32, 35, 53 — u Lakedajmonu — 34, 46 — na Kreti — 47, 48 — u Karhedonu — 184 sloboda
280
— 100, 107 —princip demokratije — 100, 157 — merilo za političku jednakost — 140, 148, 162 srednja klasa — 104, 105, 106, 107, 121, 126, 131, 136, 138, 162 stanovništvo, broj — 177 — osobine — 187 stočori — 12, 161, 185 stratezi, u Karhedonu — 50, 113, 168 stvaranje — 7 sud, organ vlasti — 52 — vrste sudova — 117, 118 — u Karhedonu — 50 — u demokratiji — 157 — arbitražni — 40 sveštenici — 169, 182, 184, 190 sueiski rat — 126
(afcsiarhtja (zapovedništvo u pešadiji) — 168 teti — 52, 61, 93 tiranida — 34, 57, 64, 65, 76, 78, 79, 80,
81, 99, 102, 103, 105, 123, 124, 128, 130, 141, 144, 145, 146, 149, 151, 158
— promena u demokratiji — 81 — vrste tiranide — 103 — srodnost sa oligarhijom
i demokratijom — 140, 141, 142, 148 — mere za držanje — 146, 147, 149, 150 trampa — 12, 13 trgovina — 14, 15, 17, 67, 153, 163, 179, 183 — podela trgovine — 18, 93 Tridesetorica — 129 trigon — 212 trijerarhija (zapovedništvo nad itrijerima) — 168
vaspitanje, (najvažnija mera za očuvanje državnog uređenja — 30, 86, 139, 192, 193, 201, 202, 203 Veće četiri stotine — 127, 129
281
veće, organ vlasti — 71, 157, 158, 168 Veće stotine u Karhedonu — 49 veština bogaćenja — 13, 14, 15, 16, 17
— vođenje domaćinstva — 11, 12, 13, 15, 16, 17, 19, 20, 63, 79, 204
— veština
vođenja države — 16,
— savetodavna — 56, 70, 110, 112 — sudska — 59, 70, 84, 117, 155 — ustavna — 3, 6, 8, 11 vrlina — 6, 9, 10, 20, 21 — građanska
— 58, 59, 60
— merilo za vrhovnu vlast — 59
17, 41
— vojna — 11, 16, 46, 59, 194 — gimnastička — 41, 63 — lekarska — 15, 16, 17, 41, 63, 70, 87
— sticanja — 6, 7, 11, 12, 13, 14, 16, 17, 18 vladanje — 7, 8, 10, 19, 20, 21, 24 vlast, vremenski neograničena
— 55, 168 — vrhovna
— 62, 64, 68, 69, 71, 73, 74, 75, 82, 85, 95, 112, 114, 155, 158, 165, 175
— gospodarska — 3, 6, 11, 19, 20, 59, 63, 84, 192
— domaćinska — 3, 63 — izvršna — 82, 110, 112 — kraljevska — 3, 4, 6, 8, 19, 84, 85, 120, 146
282
zajednica žena — 23, 26, 53 zakoni — 6, 8, 10, 36, 177 — nosioci vlasti — 160, 163, 167, 173 — običajni — 83, 88, 161, 162 zanatlije — 21, 22, 27, 30, 31, 38, 39, 61, 94, 161, 117, 183, 184, 185, 189, 213 — u Hipodamovoj državi — 39, 40, 156 zelenaitvo — 17, 18, 154 zemljoradnici, u Hipodamovoj državi — 39, 156 — najbolja klasa — 159, 183, 186 zemljoradnja — 12, 13, 17, 18, 163 zeugiti — 52
Registar imena
I
Abid — promena državnog uređenja — 130, 131 Adamant — 143 Afitida — 161 Afrodita — 43 Agamemnon — 78, 84 Agesilaj — 132 Ahajci
— neprijatelji Tesalaca — 42 — osnovali Sibarid sa Trojzenjanima — 124, 206 Ajgina — 94, 130 Ajtiopija — način raspodele vlasti 92 Aleuadi — 131 Alkaj — 78 Amadok — 144 Amasid — 20 Ambrafctja — 124, 126, 142 Aminta, zet kralja Agesilaja — 143 Aminta Mali — 142 Amfipolj — 130 Amfipoljani — 124 Anaksilaj, tiranin u Regiju — 153 Andrani — njihovu efori — 44 Androdamant iz Regija — 53 Anon — 132 Antileonit, tiranin u Halkidi — 153 Antimenid — 78 Antisten — 75 Antišani — 124 Apolodor Lemljanin — 18 Apolontja na Jonskom moru — 92 Apolonija na Pontu — 124, 130 Arabija — 143 Arej — 43 Arg
— ostrakdzam 284
u Argu — 122,
— primanje perijeka — 123 — pokušaj ukidanja demokratije — 126, 127 Argivci — 42, 43 Argo, lađa — 76 Argonauti — 76 Arhelaj — 142, 143 Arhija — 131 Arhita — 210 Arholoh — 181 Ariobarzar — 144 Aristofan — 27 Aristogejton — 142 Arkadani — 24, 42, 43 Artapan — 143 Astijag — 144 Atarnej — 37 Atena, boginja — 212 Atena, grad — 38, 39, 56, 117, 162, 212
— atenski mornari — 94 — ostrakizam — 122, 123, 167 Atenjani — 126, 134 — njihov odnos prema Samljanima, Hijanima i Lezbljanima — 76, 125 Ausoni — 185 Autofradat — 37, 38
Bakhijadi — 53 Basiltđi, oligarsi Bizantij — 94
u
Dajdal — 7 Dafnaj — 128 Darije — 143 Dekamnih — 143 Del/t — 125
Eritru
—
129
Derdo, njegova zavera protiv Aminte — 142 Dijagora — 131 Dikoja — 26 Diofrant — 38 Diokle — 53 Dion — 143 Dionistje Mlađi — 143 Dionisije Stariji — 19, 82, 128, 130, 133, 141, 147 Div — 68, 69, 77, 207 Doksanđar — 126 Drakont — 53 Država, Platonova — 23, 32, 93, 98, 152, 214
Efijalt — 52 Egipat
— 129 Etika Nikomahova — 24, 66, 104, 190 Euagora — 142 Eubul — 37, 38 Euetion — 131 .Eunomija, Tirtajeva pesma — 13 2 Eunuh — njegova zavera protiv Euagore — 142 Euripid — 59, 140, 143, 207 Eutikral — 126
— egipatski lekari — 80
— piramide — 147 — klase — 185 — najstariji narod — 185 Ekfantid — 212 Elida — propast oligarhije — 130 Epidamn — 38, 82, 120 — promena državnog uređenja — 126 Epimenid Krećanin — 4 Eretrani — 90 Eretrija — 131 Eritra — promena državnog uređenja
Falarid, tiranin u Akragantu — 141 Faleja, iz Halkedona — 35, 36, 37, 38, 39, 53 Farsal — oligarhija — 26, 130 Fejdon, tiranin u Argu — 141 Fejđon Konnćanm — 33 Filoksen — 214 Filolaj Korinčanin — 53 Fokida — sveti rat — 126 Fokilid — 105 Foks, tiranin u Halkidi — 126 Freatij — sud — 117 Frinih — 129
Gela — 153 Gelon — 123, 145, 152, 153 Gorg — 152 Gorgija — 21, 56 Gozba, Platonova — 27
Hipokrat — 177 Hit — 124 Homer — 4, 20, 62, 78, 95, 204 Honjani — 185
Halkida — 124, 126, 153 Halkiđani — 90 Halkiđani, trački — 53 Halkion — 53 Haret Ajginjanin — 130 Harel Paranin — 18 Harilaj — 47, 153 Harikle — 129 Harmodije — 142 Haronda, iz Kalane — 4, 52, 53 — pripadnik srednje klase — 105, 108 Hefajst — njegovi tronošci — 7 Helanokrat Larišanin — 143 Heleni — 4, 10, 41, 47, 78, 103, 109, 211 Ηeraja — promena državnog uređenja — 123 Harakle — 76 Herakleid — 143 HerakZeit — 151 Herakleja — propast demokratije — 127 — propast oligarhije — 129, 130, 131 Herakleodor — 124 Hesiod — 4, 144 Hestijaja — 125 Htj — 18, 94, 124 — obaranje oligarhije — 131 Hijeron — 145, 147, 152 Hiparin — 130
— propast oligarhije — 129 Ital — 185 Italci — 185 Italija — 52, 185
Hipodam Milećanin — 39, 187 268 iberct — 173 Ifijad — 131 Indija — 192 Istar
Japigi — napad na Tarant — 123 Jason iz Fere — 59 Kamik — 47 Karhedon — 132, 173
— aristokratsku uređenje — 56, 99
— demokratsko uređenje — 153 Karhedonci — njihovo uređenje —
49, 50,
164
— njihovo
savezništvo sa Tirsenima — 66 Kelti — 43, 173, 199 Kima — zakoni — 41 — propast demokratije — 128 Kinadon — 132 Kipsel, tiranin u Korintu — 141, 152 Kipsettdt — 147, 152 Kir — 141, 144 Kirena — 162 Klazomena — 124 Kleandar, tiranin u Geli — 153 Kleisten, atenski zakonodavac — 56, 153, 162 Kleisten, tiranin u Sikionu — 152 КХеотеп — 123 Kleotin — 130 Kniđ — promena oligarhijskog uređenja — 129, 131 Kodar — 141 Kolofon — 92 Korint — 67, 131, 141, 147, 152 Kos — propast demokratije — 127 Kotije — 143 Krataj
— njegova zavera protiv Arhelaja — 142 Kreta — 30, 47, 48, 52
— odnos prema robovima — 30 — državno uređenje — 42, 43, 45, 47
— kretsko
uređenje u po-ređenju sa lakonskim — 47
— vaspitanje — 173 — klase — 184, 185 — sisitije — 47, 48 Kserks — 143
Lakedajmon — 29, 30, 48, 50, 211— 212
— državno uređenje — 42, 43, 99, 130, 132, 153, 194
— lakedajmonska
država kao mešavina državnih uređenja — 133, 134, 146
— vaspitanje — 102, 173, 196, 202 Lametski zaiiv — 185 Larisa — 56, 129, 131 Leontini — 153 Leukido — 36 Libija — zajednica žena kod nekih plemena — 26 Ligdamid, tiranin na Naksu — 129 Lifcojron, sofista — 67 Liktijci, lakonski kolonisti na Kreti — 47 Likurg — 44 —na Kreti — 47, 51 —Taletov učenik — 52 —pripadnik srednje klase — 105 Lisandar — 120, 132 Lokrani — 36 Lokri Epizeftrski — 52, 133 Magnešani, na Meandru — 90 Magnešani, neprijatelji Tesalaca — 42 Makedonija — 173 Malijejci — 109 Mantineja — njena demokratija — 126, 160
Masalija — propast oligarhije — 129, 165 Međani — 76 Megakle — njegova zavera protiv Pentilida — 143 Megara — 67, 115, 128 — propast demokratije — 123, 127 Mesenjani — neprijatelji Lakonaca — 42, 43 Mida — 15 Minoj — 47, 185 Miron, tiranin u Sikijonu — 153 Mtsani — Fnloksenov ditiramb — 214 Mitilena — 125, 143 Mitiljenjani — 78 Mitridat — 144 Mnaseja — 126 Molosi — njihovi kraljevi — 141, 146 Notijci — 125
Odisej — 205 Ojnofit — bitka — 123 Ojnotri — 185 Ojnotrija — 185 Oksil — 161 Olimp — 209 Onomakrit — 52 Opunt — 82 Огеј — propast oligarhije — 124 Ortagora, tiranin u Sikionu — 151 Osci — 185 Perikle — 52 Persijanci — 147, 173 Pirej — 38, 125 Pitak — 53, 78 Pilon — 143 Platon — 23, 30, 33, 34, 35, 46, 53, 93, 98 Polignot — 209 Polikrat, tiranin na Samu — 147 Psamelih, tiranin u Korintu — 152
287
Reoij — 153 Rod
— propast demokratije — 47, 123, 127
Pahet — 126 Ponajttje, tiranin u Leontinu — 141, 153 Pausanija, spartanski kralj — 120, 132, 194 Pausanija — njegova zavera protiv Filipa — 142 Pauson — 209 Pejsistrat, tiranin u Ateni — 128, 141, 152 Pejsistratidi
— zavera
protiv njih — 142,
145, 152
— izgradnja Pentil — 143 Pentilidi — 143 Peribojci
289
Olimpiona — 147
— neprijatelji Tesalaca — 42 Perijandar, tiranin u Korintu — njegov savet Trasibulu 76, 142, 147, 152 Salamina — 126 Samljani — 76, 124 Sardanapal — 143 Sesostris — 185 Seut Tračanin — 144 Sibarid — osnivanje — 124 Sicilija — 19, 47, 52, 153 Sikion — 151, 153 Simon — 131 Sira — 143 Sirakuza
—
propast demokratije — 11, 19, 123, 125, 130, 141, 153
—
uspostavljanje demokratije — €7, 126, 147, 148, 153 Sirt — 185 Skilak — 192 Skiletski zaliv — 185 Skiti — 173 Smerd — 143 Sokrat — 21, 23, 24, 25, 27, 30, 31, 32, 33, 35, 93, 152, 153, 154, 214
Solon — 13, 36, 52, 70 — pripadnik srednje klase — 105 Spartanci — zakon ο rađanju dece — 44, 132 Stentor — 178
Talet Milećanin — 18, 19, 52 Tarant — 94 — demokratija zamenila politeju — 123 — partenije — 132, 164 Teagen, tiranin u Megari — 128 Teba — 53
— zakon ο učestvovanju u vlasrti
— 194 Timofan Mitiljenjanin — 126 Timofan, tiranin u Korintu — 13 1 Ttrseni — njihovo savezništvo sa Karhedoncima — 66 Ttrtaj — 132 Tračani — 173 Trasibul, iz Mitilene — 142 Trasibul, iz Sirakuse — 76, 145, 152 Trasimah — 128 Trasip — 212 Trojzenjani — njihovo savezništvo sa Karhedoncima — 66 Turij — 124, 133
— 61, 165
— propast demokratije — obaranje oligarhije
— 123 — 131
Tebanci — upad u Lakedajmonu — 43, 52 Telekle Milećanin — 110 Tened — 94 Teodekt — 10 Teodor, tragički glumac — 201 Tesalci — 42, 188 Tibron
Vavilon — 57 Vautlonci — 76
Zakoni, Platonovi — 32, 33, 34, 35, 36, 46 Zaleuk iz Lokra — 52 Zanklajci — 124
S adržaj
Dr Miloš N . Đurić: Aristotelovo učenje ο državi i njenom etičkom zadatku — — — — — — — — — — — —
—
V
POLITIKA Knjiga prva — — —
—
— —
— —
—
—
—
— —
—
3
Knjiga druga — —
—
— —
— —
—
—
—
— —
—
23
Knjiga treća
— —
—
— —
— —
—
—
—
— —
—
54
Knjiga četvrta — —
—
— —
— _ _ _ _ _
Knjiga peta
— —
—
— —
— —
—
119
Knjiga šesta
—
—
— —
— —
87
— —
—
— —
— —
—
—
—
— —
—
155
Knjiga sedma — —
—
— —
— —
—
—
—
— —
—
170
Knjiga osma
—
— —
— —
—
—
—
— —
—
202
Napomene i objašnjenja —
— —
— —
—
—
—
— —
—
215
Napomena prevodioca
—
— —
— —
—
—
—
— —
—
259
—
— —
— —
—
—
—
— —
—
261
—
— —
— —
—
—
—
— —
—
266
——
n.egistar pojmova
—
Registar imena — —