Arnold Gehlen -
Ples Plessn sner erov ovaa antr antrop opol olog ogij ijaa – cjel cjelov ovit itaa verz verzij ijaa suvr suvr.. slik slikee čovj čovjek ekaa teme temelj ljen enaa na specifičnoj udvojenosti čovjekove egzistencije ekscentričnosti – svojevrsna parafraza ili nova interpretacija duhovnosti čovjeka – smještena duboko u tu egzistenciju Gehlen Gehlenova ova antro antropol pologi ogija ja koristi koristi Plessn Plessnero erove ve uvide uvide ali i rezult rezultate ate suv. suv. istraživ istraživanj anjaa i mišljenja – Gehlen se razlikuje od Plessnera drukčijim artikuliranjem gotovo istog materijala
Metodologijske refleksije
-
-
-
-
-
u spisu Zur Systematik Systematik der Anthropolo Anthropologie gie (1942.) rezrađuje svoju poziciju u smislu jedne jedne empirij empirijske ske filozo filozofij fijee – iako iako možda možda kontra kontradik diktor torno, no, mno mnogi gi noviji noviji interp interpret retii Gehlena upozoravaju na njegovo duhovno porijeklo iz njem. idealizma, posebno na motive koje preuzima od Fichtea i Hegela, od Fichtea pojam radnje (Handlung) nema kao Plessner recimo velikih zazora s obzirom na objektivizam i instru instrumen mental taliza izam m znans znanstv. tv. spozna spoznaja ja – bavio bavio se i psihol psihologi ogijom jom – pa pokrić pokrićee za eventualnu distancu spram scijentizma dobiva samo tako što toj ideju antropologije kao znanosti dodaje atribut filozofska zbog te intenc intencije ije njegov njegovii spekula spekulativni tivni pojmovi pojmovi bivaju bivaju lišeni lišeni metafizič metafizičkih kih konotac konotacija ija filozo filozofsk fskaa znanost znanost o čovjeku čovjeku za njega njega – pokušaj pokušaj da s materija materijalom lom pojedi pojedinih nih znano znanosti sti,, ali preko njihovih granica formulira izričaje o čovjeku kao cjelini i to izričaje koji su empirijsko – znanstvenog karaktera – on to naziva spoznajno-praktičkim pristupom – temeljne teze: Čovjek je jedinstven kao rod i kao pojedinac, predstavlja pravi rod, takvoj biologijski jasan i bez prijelaza, bar u vremenima koje poznajemo - na takvoj osnovi moguća je opća znanost o čovjeku koja prevladava posebnosti pojedinačnih znanosti radnja i djelovanje – osnovni pojam ove antropologije – premošćuje dualizam duše i tijela – za Gehlena ozbiljan problem «Ljudska svjesno izvedena radnja jest kao izvršenje, u svom realnom protjecanju životno potpuno nedjeljivo, pretproblematično jedinstvo svoje vrste» - za Gehlena važi gotovo kao aksiom – ona se sabire u kulturi kao u ukupnom pojmu promjena koje tako nastaju u datome ambijentu njegova njegova antrop antropologi ologija ja ne sadrž sadržii samo samo bitne bitne uvide uvide u bitak bitak čovjek čovjeka, a, nego nego i jednu jednu teorij teorijuu institucija i tehnike, jednu etiku, određenu interpretaciju moderne, te interpretaciju suvremene umjetnosti Čovjek. Njegova priroda i njegov položaj u svijetu (1940.)(u kasnijim izdanjuima dotjerivao i mijenjao) – neki interpretatori (Hagemann-White) pronašli u njoj neke formulacije bliske nacionalsocijalističkoj ideologiji sredi redišn šnji ji pojm pojmov ovii njeg njegov ovee antr antrop opol olog ogij ijee su: su: nedostatnost čovjeka, odterećenje i višak poriva u svom svom pris pristu tupu pu jak jakoo orij orijen enti tira rann na biol biolog ogij ijuu – nastoji ustanoviti egzistencijalne uvjete čovjeka i ljudskosti i specifičnosti čovjekova tjelesna ustrojstva, ali ima u vidu jedno određenje biti čovjeka čovjeka - to je određenje apstraktno apstraktno i potpuno formalno: formalno: čovjek je sam sebi zadaća
-
-
-
govori i o prirodi koja ja čovjeku dala posebno mjesto i krenula još nepostojećim putem razvitka slično Plessneru govori o principu organizacije života toga bića koje vodi život a nikada naprosto ne živi i koje karakterom svoje tjelesne anatomije ukazuje da treba inteligenciju – svijest i jezik nisu izvedeni iz tjelesnih procesa, niti su umjetnost i religija, pravo npr. puki refleksi organskog života – distancira se od bilo kakvog vulgarnog biologizma čovjekove «više» funkcije kao npr. fantazija, jezik, mišljenje razmatraju se u samom aktu upravo te više funkcije pokazuju se kao životne nužnosti – čovjek je biće koje je sposobno za život samo ako djeluje i to izvodi onda u skladu s nekim svojim specifičnostima te specifičnosti su zatomljavanje i redukcija instinkata (tu se poziva na K.Lorenza) ta redukcija mu služai kao dokaz da se ne može govoriti o stupnjevitom poretku bića od najnižih do čovjeka, nego da s čovjekom nastupa prekid, cezura – u čovjeku je na djelu rasterećenje ponašanja od opsluživanja instinktivnih poriva, čime je stvorena šansa za njegovo beskonačno učenje na ovoj bazi skicira jedan «prethodni» pojam čovjeka: čovjek je djelatno, još neustanovljeno biće koje je samo sebi zadaća, koje nužno zauzima stajalište spram sebe i «iz sebe nešto čini» Zato što je neustanovljen, nezgotovljen, nedovršen u bitnom smislu, zato je ujedno biće uzgoja (Zuchtwesen). Kao takav on svoju životnu zadaću može promašiti i zato je on rizično biće. Ovako, prema naprijed upućen čovjek predviđa, on je Prometej, upućen na udaljeno, na nesadašnje i neovdašnje u vremenu i prostoru – Gehlen nadolazi na Schelerov i plessnerov čovjekove ekscentričnosti, koja je tu prije svega mišljena na budućnosnu dimenziju – čovjek je orijentiran na budućnost – iz ovoga izvodi svijest samu, a sve skupa ima svoju bazu u djelovanju
Nedostatnost čovjeka
-
već navedene karakteristike upućuju na čovjekovu nestabilnost, otvorenost i rizičnost, no one se ne mogu objašnjavati njegovom okrenutošću budućnosti , već imaju osnovu u nizu morfoloških nedostataka čovjeka (spram životinje koja je opremljena specijaliziranim organima i uklopljena u svoj okoliš) – čovjek je neprilagođen i nespecijaliziran i primitivan u egzaktno biologijskom smislu (nema dlaku, nema specijalizirane organe za napad i bijeg, nema istančana osjetila – u prirodnim bi uvjetima bio već odavno istrebljen) - nema svoju okolinu, nego svijet – otvoren svijetu nema životinjsko prilagođavanje na djelomični millieu i tako se distancira od okoline - on lebdi u usporedbi s jednoznačnim životom u prirodi – za njega je puka egzistencija teška zadaća i nastojanje - Schelsky je Gehlenu zbog ovoga prigovorio da se samo iz ove perspektive od životinje prema čovjeku može govoriti o čovjekovim nedostatcima, a gleda li se iz perspektive čovjeka samoga, onda je riječ o konstitucijskim prednostima ovoga bića Odterećenje
-
-
iz čovjekove otvorenosti prema svijetu proizlazi opterećenje: preplavljenost podražajima, nesvrhovitom puninom pridolazećih utisaka kojima on mora ovladati iz te se perspektive svijet za čovjeka javlja kao polje iznenađenja koje je nepredvidljive strukture – zato čovjek mora sebe vlastitim sredstvima i samodjelatno odteretiti, a to znači da mora nedostatne uvjete svoje egzistencije preraditi u šanse svojeg preživljavanja zadaću svoga spisa «Čovjek» vidi upravo u tome da pokaže odterećenje kao ključni mehanizam za razumijevanje strukturnog zakona izgradnje sveukupnog ljudskog nastojanja svi čovjekovi akti su s jedne strane savladavanje opterećenja nedostatcima, a s druge strene – gledano iz perspektive životinje – ustanovljenje sredstava za vođenje života potpuno nove vrste čovjek preobražava zbiljnost zato jer nema prirodnih, prilagođenih uvjeta egzistencije izvan sebe ili su mu oni nesnošljivi ukupnost prirode prerađene za život zove se kultura
Kultura
-
-
«druga priroda», tamo gdje je životinji okolina, tamo čovjek ima kulturu – to je svijet, tj. odsječak prirode kojim je čovjek ovladao i preobrazio ga u sredstvo za život. Čovjekova bespomoćnost odgovara toj drugoj prirodi koju je stvorio «nema prirodnih ljudi» zaključuje Gehlen – ono što se naziva kulturom ušlo je u konstituciju čovjeka kultura je ukupni pojam ovladanih, promijenjenih i upotrijebljenih prirodnih uvjeta što ih je čovjek aktivno preobrazio uključujući u to i uvjetovana, rasterećena umijeća ili spretnosti, koja na ovoj osnovi tek bivaju moguća – kultura je ljudski fenomen, a ne privilegija ili monopol tzv. «kulturnih naroda» - vrlo važna gehlenova teza, no on ju relativira razlikovanjem «visokih» i drugih kultura kultura je zbiljnost usko povezana s mehanizmima odterećenja
Simbolizacija
-
jedan od momenata na kojima počiva kultura ovladavanje puninom utisaka istodobno je uvijek odterećenje, i to kao smanjenje neposrednog kontakta sa svijetom – baš tako čovjek se orijentira, sređuje utiske i čini ih shvatljivima opažajni svijet u svojoj strukturiranosti je naš proizvod, on je simbolički obrađen i rasterećen svo djetinjstvo je prožeto samodjelatnošću sa svrhom da se svlada otvorenost svijetu, da se izgrade mehanizmi, postupci, procedure i navike kojima se to postiže to napučivanje svijeta simbolikom, orijentiranje i nastojanje oko rasterećenja rezultira distancom – važnu ulogu ima dječja igra kao iskušavanje zbilje i posredno ovladavanje njome ovako se manifestira raznolikost ljudskog reagiranja, njegova neograničena plastičnost , koja se bazira na nespecijaliziranosti organa i načina reagiranja to je jedan od načina kako se čovjekova nedostatnost preobražava u prednost prema drugim bićima
-
tako čovjek može bez vidljive svrhe komunicirati – u teoriji institucija Gehlen to naziva vrijednost u opstanku i samovrijednost opstanka na ovaj načn čovjek je sveo kontaktna mjesta sa situacijom i sa «sada» i to senzorno i motorički – tu važnu ulogu ima redukcija instinkata uz pomoć K.Lorenza ustanovio da je cerebralizacija čovjeka bio proces koji je osujetio instinktivno postupanje, jer je na taj način svjesno i posredovano reagiranje postalo dominantno posebno ističe ulogu jezika – na takvo odgođeno ophođenje nadograđeni fenomen – tu je situiran prijelaz na više oblike djelovanja, od «fizičkoga» ka «duhovnom», k «mišljenju» jezik je za njega majstorsko djelo samog ljudskog djelovanja – predstavlja maksimum orijentiranjai simboliziranja uz maksimalno olakšano raspolaganje opsežnim materijalom jezik vodi i sažima poredak ljudskog osjetilnog i pokretnog života – u njemu se dovršava usmjerenja na odterećenjeod pritiska ovdje i sada, od reakcije na slučajno prisutno
Porivi i njihovo odgađanje (askeza)
-
-
-
Gehlen se tu okreće Marxovoj misli da čovjek svoje prve ili elementarne potrebe preobražava u sredstva za zadovoljenje tih potreba čovjek može svoje potrebe osvijestiti svoje potrebe odakle bar virtualno slijedi mogućnost njihova zaustavljanja ili točnije sputavanja i odgađanja poriva, koje može poprimiti i oblike askeze – nezavisnost čovjekove svijesti od vlastitih elementarnih potreba i poriva - odatle izvodi ideju da odgađanjem poriva dolazi do mogućnosti da se obje strane ljudske unutrašnjost, strana poriva i strana svijesti «izvjese» i tako ustanove jedan hijatus među njima – na toj osnovi moguća su 2 važna fenomena: 1.»obrat u smjeru poriva» - povećanje mogućnosti da se porivom ovlada u sprezi s nastavkom redukcije instinkata – sagledano u cjelini, riječ je o nastajanju čovjeka 2.mogućnost zadržavanja poriva kod sebe, njegovo nezadovoljenje i na taj način vezivanje ponašanja oslobađaju «unutrašnjost» čovjeka – spomenuti hijatus je osnova onoga što se u tradiciji nazivalo dušom, što Gehlen ne odbacuje daljnji važan fenomen – čovjeku svojstveni suvišak poriva kao konstitucionalni višak unutrašnjosti bića koje je nespecijalizirano i oskudno, izloženo kroničnom pritisku unutarnjih i vanjskih zadaća i kronično potrebito – ukratko rečeno, i kad zadovolji svoje potrebe, čovjek ne miruje kao životinja, nego i dalje djeluje, planira – to je jedan apriori koji čovjeka stavlja u prinudu prerađivanja, a sputavanja su pri tome načini prerade viška poriva u to se ond uklapa i dugo sazrijevanje čovjeka i odgađanje npr. seksualnog nagona i erotiziranje kompletne životne okoline, dok se životinje pare samo u odeđeno dobe ili na određenom mjestu ovo ne znači dinamičko slabljenje čovjekovih organa, nego njihovo odrješenje i odrješenje okoline od određenih kvanata poriva iz toga proizlazi čovjekov karakter uzgoja – on je izručen odgoju i oblikovanju u institucijama
Zakon odterećenja
-
zakon odterećenja sabire bitne momente dimenzije odterećenja ljudskog bitka
-
-
-
Gehlen inzistra na djelovanju kao bitnom konstituentu ljudskog ponašanja uopće polemički osvrt na pojam ponašanja i njegovu upotrebljivost u ovom kontekstu pri tome je i svijest jedna faza djelovanja čovjek svoje odnošenje spram svijeta mora odriješiti od vezanosti za puku sadašnjost mora mukotrpno stjecati i provoditi svoja iskustva kako bi mu bila raspoloživa u obliku moći (Können) prvi princip odterećenja je to da čovjek od svojih elementarnih opterećenja čini šanse svog preživljavanja Marxov termin «očovječenje osjetila» - Gehlen kaže da ljudsko oko odmah uočava kompleksne činjenice u svom polju – probija neposrednost utiska i puninu podražaja – poredak opažanja odgovara indirektnom ponašanju čovjeka, koje je okrenuto budućim fazama zbiljnosti – taj poredak proizlazi iz neprilagođenog, «iskušavajućeg» ponašanja čovjeka čovjek mora masu podražaja kojoj je izložen impregnirati simbolima tako čovje sebi čini svijet preglednim i posredstvom tih odterećenja dobivena je distanca i ustanovljeno predviđajuće ponašanje iz abnormalnih uvjeta izvlači sredstva svojeg ljudskog vođenja života (odterećenje) to ima posljedice u rastućoj indirektnosti ljudskog ponašanja; sve manji, ali sve finiji, slobodniji i varijabilniji kontakt više funkcije preuzimaju ulogu nižih to je posljedica odterećenja, težište ponašanja seli se sve više u «više», tj. manje tegobne, smo nagovješćujuće funkcije, u one svjesne ili duhovne - zato je za Gehlena odterećenje ključni pojam antropologije u tom sklopu ističe ulogu navika – njihova tvorba sačinjavava bazu višeg ponašanja pojam odtrećenja koristi i za objašnjenje «beskorisnih» ponašanja kao što je npr. magijski ritual (važan fenomen u teoriji institucija) – porivi bivaju habitualizirani i rasterećeni i iznuđuju svoju preradu u oslobođene intelektualne i motoričke funkcije tu je dana mogućnost za alternativu Freudovoj represivnoj teoriji kulture – unutarnjom logikom nagonska energija biva na ovaj način drukčije korištena a ne potisnuta tako se odterećenje ugrađuje u srž duhovne djelatnosti svijest je nastala iz ovako na različite načine sputanog života, ali ipak može biti shvaćena i kao oruđe života (kako su to mislili Kant i Nietzsche) Gehlen, koji inače voli citirati Nietzschea, djeli s njime mišljenje da čovjeku njegova zadaća zapravo ostaje skrivena jezik ima vlo važnu ulogu u konstituciji i razumijevanju čovjeka Gehlen ustanovljuje pet korijena jezika i osobito iscrpno analizira riješ kao moment koji obnavlja izastupa realna opažanja, tj. čini ih reproducirljivima i raspoloživima tu se uklapaju i njegova raspravljanja o mišljenju i spoznaji, teorija fantazije – fantazija kao elementarni socijalni organ čovjek kao Zuchtwesen – Gehlenova antropologijska etika valja upozoriti na 2 perspektive koje se presijecaju u njegovoj antropologiji 1.usporedba od životinje prema čovjeku – otuda proizlazi opasnost biologizma 2.inzistira na cezuri između ljudskog i neljudskog bitka - ovo je osobito problematično u njegovoj teoriji morala
Teorija institucija
-
čovjek je nedostatno biće, rizično biće
-
-
-
-
-
čovjek se odterećuje i na neki način stabilizira u institucijama i to tako da sebi stvara sebi primjereni ambijent i obitavalište u obliku poredaka i uzoraka ponašanja koji su utjelovljeni u institucijama institucijama pristupa na 2 razine: 1. elaborira čitav niz antropologijskih kategorija – te su kategorije pojmovi o bitnim svojstvima čovjeka koje se dalje ne mogu izvoditi 2. zatim te kategorije uz pomoć biologijskih i etnologijskih istraživanja primjenjuje – tako svom pristupu osigurava teorijski dignitet, a s druge strane nastoji izbjeći bilo kakav metafizički implikat institucije – poreci i uzorci ponašanja – imaju objektivnu, vanjsku stranu i subjektivnu, unutarnju stranu – njihov pravi ambijent je povijest Geheln kaže sa se čovjek mora «izvanjštiti kako bi sam sebe zaobilazno ponovo našao, a tu se nalaze institucije…baš tako ljudi bivaju konzumirani od vlastitih tvorbi, a ne od sirove prirode kao životinje» ovako gledane institucije su daleko trajnije od nas i u njih se ljudi upuštaju otvorenih očiju za neku vrstu slobode institucije obuhvaćaju u sebi ne samo odnose među ljudima, nego i odnose između ljudi i stvari u spisu «Pračovjek i kasna kultura» Gehlen želi proniknuti smisao tog fenomena i pokazati porijeklo i akt nastajanja institucija kad su u pitanju institucije ishodište izvođenja predstavljaju djelovanje i radnja – djelovanje je ovdje u sebi diferencirano u predstavljajuće i racionalno-praktičko – na kraju ovih analiza uvodi «obrat u smjeru ponašanja» kao još jedan vid djelovanja – taj vid se sastoji usjelovanju na ljudsku unutrašnjost pokušaj odgonetavanja smisla i nastanka institucija pretpostavlja jedan niz antropologijskih kategorija kao: osamostaljenje provođenja radnje, postvarenje (nagoni u službi institucija), premještanje poriva u predmet, odvajanje motiva i svrhe djelovanja te nastajanje sekundarnih svršnosti praformu institucija Gehlen nalazi u genezi univerzalnog uzorka poretka u ritualnom zajedničkom djelovanju ljudi i u njihovom «predstavljajućem ponašanju» govori i o mehanizmima koji sudjeluju pri uspostavljanju institucija: princip uzajamnosti, fenomen ispunjenja pozadine, nastanak sebevrijednosti u opstanku iz kojeg izvodi obvezatnost, sadržaj obveze institucije – svemu tome dodani i antrop. pojmovi kao: otvorenost svijetu, odterećenje, redukcija instinkata, simbolizacija institucije nastaju spontano, takoreći usput kao proizvod predstavljajućeg ponašanja, a s druge strane opstruiraju tu spontanost, posreduju je kao inherentnu čovjeku to da je čovjek povijesno biće ima za posljedicu da se on mora dati konzumirati od povijesno naraslih zbiljnosti, a to su ponovo institucije: država, obitelj, te prirodne i pravne moći «sam materijal od kojih su institucije sačinjene i iz kojeg se uzdižu jesu uzajamno ukrštene, uglavljene, regulirane, obligatornima postale radnje. Radnja je ovdje mišljena kao atomarni oblik djelovanja te objektivirane radnje oblikuju i artikuliraju ljudski prostor, postavljaju koordinate u kojima se odvija ljudski život ideje za Gehlena nisu nešto vansvjetsko, nego unutarsvjetsko i banalno – objektivirane su već u oruđu koje je svjedok i utjelovljenje praktičnog ponašanja koje se ustanovilo između potreba i poriva, te njihova ispunjenja objektivnost datoga sastoji se u tome da je ono izvan moga opažanja ili mišljenja, te da može biti i predmetom bilo koga drugoga – to oblikovanje objektivnosti izvan pojedinca za G. je primarna transcendencija
-
-
-
-
-
-
-
-
odatle proizlazi odgovarajući pojam i njemu svojstven fenomen vrijednosti opstanka – u primarnom objektiviranju okolne stvari poprimaju karakter vrijednosti, a ona je to veća što više nadmašuje aktualno zadovoljenje potreba; na taj način stvari bivaju fiksirane u svojoj takovosti i tek je sada moguće djelovati polazeći od njih posljedice za sam subjekt djelovanja: vraćanje i virtualiziranje potreba efekata, jer se sad odnose spram nečeg objektivno postojećeg – tu se pojavljuje pojam odluke za vlastiti opstanak, te na taj način i samovrijednost u opstanku, koja transcendira nj. vrijednost => transcendencija u ovostranost (samovrijednost u apsolutnom smislu koju imaju stvari, bitnosti, institucije itd.) transcendencije u ovostranost su i sve nemonoteističke religije, dok s monoteističkim religijama dolazi do transcendencije u onostranost, te je taj prijelaz stoga apsolutni kulturni prag – s njime su institucije izgubile svoju bogotvoračku moć i postale polutranscendencije sve kulture počivaju na sistemima stereotipiziranih i stabiliziranih navika – trajanje kulturnih tvorbi moguće je tek na temelju pojednostavljenja djelatnih postupaka (redukcija instinkata) navika kod čovjeka = instinktivna reakcija kod životinje osamostaljenjem ustrojstva navika stječe se stabilnost – kultura kao takva u tom je sklopu za G. tisućljeća prekoračujuće razrađivanje velikih misli i odluka, ali i lijevanje tih sadržaja u čvrste forma, tako da mogu djelovati bez obzira na kapacitete malih duša, te nadživljuju vrijeme i ljude osamostaljena navika kao očvrslo ponašanje odterećuje čovjeka ; one su elementi institucija koje se kao mreža odnošenja osamostaljuju i imaju imperativni karakter naspram pojedinca i grupa ljudi, te i na taj način stabiliziraju postupanja, radnje, pri čemu važnu funkciju ima dužnost, jer tek smo u njoj mi slobodni, a ne u subjektivnosti odvajanje motiva i svrhe djelovanja dopire dotle da primarna svrha (prvo zadovoljenje potreba) biva sredstvom 1. stabiliziranje prema van, gdje je institucija prije svega «uzorak poretka» 2. djelovanje prema unutra, u kojem se institucija otkriva kao «ceremonijalizirana prazna forma»; u njemu institucije nastupaju kao faktor po kojem društveno djelovanje biva efektivno i može se normirati, ono je kvaziautomatsko i predvidivo. prema unutra institucije djeluju tako da odterećuju od subjektivne motivacije i trajne improvizacije u odlučivanju (zato, ako su one ugrožene ili propadaju sve biva postavljeno na subjekt, koji je izložen pritisku odlučivanja i razlučivanja, jer više nema automatizma ponašanja) na ovu unutarsubjektnu situaciju nadovezuje se moment uzajamnosti, recipročnosti ponašanja, dakle stanovita intersubjektivnost razmjena kao potreba za socijalnom povezanošću pojedinaca, a institucije su te koje tu povezanost održavaju i garantiraju ozbiljenje potrebe za zajednicom, one vrše tu ulogu ispunjenja pozadine, koje je u drugom vidu i stvaranje zaliha radi «utaženja gladi od buduće gladi» na taj se način čovjek oslobađa od zatečenog, od vremensko-prostornog svijeta i izručen je u sasvim novu zbilju, koja je sve manje datost, a sve više posredovanja njime samim daljnjim razvojem institucija i kulture na strani subjekta, znanje i moć (Koennen) utjelovljuju tu stacionarnu sigurnost jer su po karakteru habitualni i uvijek stoje na raspolaganju, te tako i oni odterećuju čovjeka – to su stacionarne institucije a u njih ubraja brak i obitelj, podjelu rada, zalihe koje se mogu kontinuirano reproducirati
-
-
-
-
tako se ustanovljuje čvrsta veza između sigurnosti čovjekova ponašanja, ispunjenja pozadine i stabilnosti institucija «konzumacija čovjeka po institucijama» - one se ustanovljuju kao nadosobni poredak osamostaljenih, u samozakonomjernosti preobraženih postupaka i navika; Kantovski rečeno – trebanja koje institucije utjelovljuju nj. sadržaj obveze proizlazi iz normativnog sadržaja samih stvari, slobodnog postavljanja subjektivnih, a ipak orijentiranih prostora djelovanja odgovornost – forma mehanizacije dužnosti (Rathenau) takav odnos spram institucija pretpostavlja trivijaliziranje neposrednih bioloških potreba (ključno pri prijelazu na sjedilački način života kao drugi kulturni prag) teza o postvarenju poriva – momenti poriva se polažu u predmete (opredmećivanje) duh – distanciran od konkretnog vremena i prostora biologijska osnova institucija – parazitska crta čovjekove konstitucije: on troši biljke i životinje, pa kao svaki parazit mora stabilizirati odnos između sebe i prirode kategorija stabilizacije – sveprisutna u ljudskom opstanku, nju fundira jezik, a intelektualnost dopire s tom intencijom do temelja porivnog života; tu se sprežu jezik i mišljenje, koje – za razliku od navike – biva despecijalizirano i lišeno automatizma; njega karakterizira spontanost naspram tog ambijenta priroda se javlja u 2 aspekta: 1. vanjski svijet fakata – ljudski opstanak i svijet su kulturni, nema nekulturnih (prirodnih) naroda. Upozorava da se s druge strane priroda javlja i kao prijetnja, jer su institucije tisućama godina uspostavljane i stalno u riziku, kao i čovjek. 2. subjektivnost kao unutarnji svijet fakata – obrat u smijeru poriva, ljudska unutrašnjost i sama postaje predmetom (materijalom) djelovanja usmjerenog nekom cilju (suvremena društva nesaglediva na bazi oslobođene subjektivnosti) razmatranjem etnologijskih i biologijskih istraživanja pokazao iskon institucija, koji nalazi u obredu i predstavljajućem ponašanju arhaičnog čovjeka komplementarni odnos instinkta i svijesti – viši razvoj jedne od tih instanci isključuje razvoj druge i upravo na toj osnovi, dakle razvojem svijesti, u čovjeka je na djelu redukcija instinkata (pravi su jedino postojani, stalni instinkti, a takvih čovjek nema) poziva se na Lorenza – ljudi su pogasili vanjske pokretače (stimulatore) instinkata i izgradili motoriku; zato i ostaci nj. instinkata ne mogu funkcionirati bez podrške institucija obred potiče «obrat u smijeru ponašanja», tako da su temeljne institucije zapravo usputno dostignuće ritualnog ponašanja – sekundarna svršnost tih institucija zagovara etički pluralizam i izvodi četiri tipa etosa: uzajamnosti, dobrobiti i sreće, humanitarizma i institucija – hipermoral je za njega apstraktno naglašavanje i radikalizam u jednoj od ovih etika (on se opredjeljuje za etiku institucija); napada kritiku kao najviši oblik agresije i kritizira humanitarizam kao jednostrano radikalizirani moral proizašao iz porodice i morala bratstva, a onda još spregnut s modernim eudajmonizmom filozofija povijesti: 1. neolitska revolucija – početak sjedilačkog života 2. industrijalizam – početak modernog života teorija religija: monoteizam kao kulturni prag, premještanje boga u onostranost imanenciju je oslobodilo bogova i tako ju čovjek profanira i oslobađa za ničim zapriječeno istraživanje prirode – time je dana osnova propulzivnom razvoju znanosti, a institucije su izgubile polubožansku dimenziju
