Biblija - struktura i sadzaj

BIBLIJA sadržaj i struktur str uktura a

1

STARI ZAVJET ................................................................................................... 1

1.1 1.1.1 1.1.2 1.1.3 1.1.4 1.1.5

1.2 1.2.1 1.2.2 1.2.3 1.2.4 1.2.5 1.2.6 1.2.7 1.2.8 1.2.9 1.2.10 1.2.11 1.2.12 1.2.13 1.2.14 1.2.15

1.3 1.4 1.4.1 1.4.2 1.4.3 1.4.4 1.4.5 1.4.6

1.5 1.5.1 1.5.2 1.5.3 1.5.4 1.5.5 1.5.6 1.5.7 1.5.8 1.5.9 1.5.10 1.5.11 1.5.12 1.5.13

PETOKNJIŽJE ................................................................  ..................................................................................................... ..................................... 1 Postanak ............................................................................................................................. 1 Knjiga Izlaska .......................................................................................... ....................................................................................................................... ............................. 2 Levitski zakonik ................................................................................................................... 3 Knjiga Brojeva ..................................................................................................................... 3 Ponovljeni zakon ....................................................................................................... ................................................................................................................. .......... 6

POVIJESNE KNJIGE .............................................................................................. 8 Jošua ................................................................................................................................... 8 Knjiga o Sucima ...................................................................................... ................................................................................................................... ............................. 9 Ruta ........................................................................................................ ................................................................................................................................... ........................... 10 Prva knjiga o Samuelu .......................................................................................... ....................................................................................................... ............. 11 Druga knjiga o Samuelu ....................................................................................... .................................................................................................... ............. 12 Prva knjiga o Kraljevima ....................................................................................... .................................................................................................... ............. 13 Druga knjiga o Kraljevima .................................................................................... ................................................................................................. ............. 15 Prva i druga knjiga Ljetopisa.............................................................................................. Ljetopisa.............................................................................................. 16 Ezra ...................................................................................................................... ................................................................................................................................... ............. 17 Nehemija ................................................................................................ ........................................................................................................................... ........................... 18 Tobija ..................................................................................... ............................................................................................................................... .......................................... 19 Judita ................................................................................................................................ 20 Prva knjiga o Makabejcima Makabejcima ............................................................................................... 20 Druga knjiga o Makabejcima Makabejcima ............................................................................................. ............................................................................................. 21 Estera ................................................................................................................................ ................................................................................................................................ 21

PSALMI .......................................................................................................... 22 MUDROSNE KNJIGE .......................................................................................... ....................................................................................... .. 23 Job .......................................................................................................... ..................................................................................................................................... ........................... 23 Mudre izreke .......................................................................................... ..................................................................................................................... ........................... 24 Propovjednik Propovjednik ..................................................................................................................... 24 Pjesma nad pjesmama ...................................................................................................... ...................................................................................................... 25 Knjiga Mudrosti...................................................................................... ................................................................................................................. ........................... 25 Knjiga Sirahova....................................................................................... .................................................................................................................. ........................... 25

PROROČKE KNJIGE .......................................................... ........................................................................................... ................................. 26 Izaija .................................................................................................................................. .................................................................................................................................. 26 Jeremija .................................................................................................. ............................................................................................................................. ........................... 26  ............................................................................................................................. .......................................... 28 Tužaljke ................................................................................... Baruh ................................................................................................................................ 29 Ezekiel ............................................................................................................................... ............................................................................................................................... 29 Daniel ................................................................................................................................ ................................................................................................................................ 30  ................................................................................................................................ ............. 34 Hošea ................................................................................................................... Joel .................................................................................................................................... .................................................................................................................................... 34 Amos ................................................................................................................................. ................................................................................................................................. 35 Obadija.................................................................................... .............................................................................................................................. .......................................... 36 Jona ...................................................................................................................... ................................................................................................................................... ............. 36 Mihej ................................................................................................................................. ................................................................................................................................. 37 Nahum ................................................................................................................. .............................................................................................................................. ............. 37

1

STARI ZAVJET ................................................................................................... 1

1.1 1.1.1 1.1.2 1.1.3 1.1.4 1.1.5

1.2 1.2.1 1.2.2 1.2.3 1.2.4 1.2.5 1.2.6 1.2.7 1.2.8 1.2.9 1.2.10 1.2.11 1.2.12 1.2.13 1.2.14 1.2.15

1.3 1.4 1.4.1 1.4.2 1.4.3 1.4.4 1.4.5 1.4.6

1.5 1.5.1 1.5.2 1.5.3 1.5.4 1.5.5 1.5.6 1.5.7 1.5.8 1.5.9 1.5.10 1.5.11 1.5.12 1.5.13

PETOKNJIŽJE ................................................................  ..................................................................................................... ..................................... 1 Postanak ............................................................................................................................. 1 Knjiga Izlaska .......................................................................................... ....................................................................................................................... ............................. 2 Levitski zakonik ................................................................................................................... 3 Knjiga Brojeva ..................................................................................................................... 3 Ponovljeni zakon ....................................................................................................... ................................................................................................................. .......... 6

POVIJESNE KNJIGE .............................................................................................. 8 Jošua ................................................................................................................................... 8 Knjiga o Sucima ...................................................................................... ................................................................................................................... ............................. 9 Ruta ........................................................................................................ ................................................................................................................................... ........................... 10 Prva knjiga o Samuelu .......................................................................................... ....................................................................................................... ............. 11 Druga knjiga o Samuelu ....................................................................................... .................................................................................................... ............. 12 Prva knjiga o Kraljevima ....................................................................................... .................................................................................................... ............. 13 Druga knjiga o Kraljevima .................................................................................... ................................................................................................. ............. 15 Prva i druga knjiga Ljetopisa.............................................................................................. Ljetopisa.............................................................................................. 16 Ezra ...................................................................................................................... ................................................................................................................................... ............. 17 Nehemija ................................................................................................ ........................................................................................................................... ........................... 18 Tobija ..................................................................................... ............................................................................................................................... .......................................... 19 Judita ................................................................................................................................ 20 Prva knjiga o Makabejcima Makabejcima ............................................................................................... 20 Druga knjiga o Makabejcima Makabejcima ............................................................................................. ............................................................................................. 21 Estera ................................................................................................................................ ................................................................................................................................ 21

PSALMI .......................................................................................................... 22 MUDROSNE KNJIGE .......................................................................................... ....................................................................................... .. 23 Job .......................................................................................................... ..................................................................................................................................... ........................... 23 Mudre izreke .......................................................................................... ..................................................................................................................... ........................... 24 Propovjednik Propovjednik ..................................................................................................................... 24 Pjesma nad pjesmama ...................................................................................................... ...................................................................................................... 25 Knjiga Mudrosti...................................................................................... ................................................................................................................. ........................... 25 Knjiga Sirahova....................................................................................... .................................................................................................................. ........................... 25

PROROČKE KNJIGE .......................................................... ........................................................................................... ................................. 26 Izaija .................................................................................................................................. .................................................................................................................................. 26 Jeremija .................................................................................................. ............................................................................................................................. ........................... 26  ............................................................................................................................. .......................................... 28 Tužaljke ................................................................................... Baruh ................................................................................................................................ 29 Ezekiel ............................................................................................................................... ............................................................................................................................... 29 Daniel ................................................................................................................................ ................................................................................................................................ 30  ................................................................................................................................ ............. 34 Hošea ................................................................................................................... Joel .................................................................................................................................... .................................................................................................................................... 34 Amos ................................................................................................................................. ................................................................................................................................. 35 Obadija.................................................................................... .............................................................................................................................. .......................................... 36 Jona ...................................................................................................................... ................................................................................................................................... ............. 36 Mihej ................................................................................................................................. ................................................................................................................................. 37 Nahum ................................................................................................................. .............................................................................................................................. ............. 37

1.5.14 1.5.15 1.5.16 1.5.17 1.5.18 2

Habakuk ............................................................................................................................ ............................................................................................................................ 37 Sefanija ................................................................................................................ ............................................................................................................................. ............. 38 Hagaj ................................................................................................................................. ................................................................................................................................. 39 Zaharija .................................................................................................. ............................................................................................................................. ........................... 39 Malahija ............................................................................................................................ ............................................................................................................................ 40

NOVI ZAVJET .................................................................................................. 40

2.1 2.1.1 2.1.2 2.1.3 2.1.4

2.2 2.3 2.3.1 2.3.2 2.3.3 2.3.4 2.3.5 2.3.6 2.3.7 2.3.8 2.3.9 2.3.10 2.3.11 2.3.12 2.3.13 2.3.14

2.4 2.4.1 2.4.2 2.4.3 2.4.4 2.4.5 2.4.6 2.4.7

2.5

EVANĐELJA ........................................................ .................................................................................................... ............................................ 40 Matej................................................................................................................................. 40 Matej................................................................................................................................. Marko ............................................................................................................................... 42 Luka......................................................................................... ................................................................................................................................... .......................................... 42 Ivan ...................................................................................................................... ................................................................................................................................... ............. 46

DJELA APOSTOLSKA ..................................................................  .......................................................................................... ........................ 48 PAVLOVE POSLANICE ........................................................................................  .................................. ...................................................... 49 Poslanica Rimljanima ........................................................................................................ 49 Prva poslanica Korinćanima  .............................................................................................. 50 ........................................................................................... 53 Druga poslanica Korinćanima  ............................................................................................ ........................................................................................................ ........................... 54 Poslanica Galaćanima ............................................................................. Poslanica Efežanima  .......................................................................................................... ......................................................................................................... 54 Poslanica Filipljanima ........................................................................................................ ........................................................................................................ 55 ....................................................................................................... 56 Poslanica Kološanima  ........................................................................................................ Prva poslanica poslanica Solunjanima............................................................................................... Solunjanima............................................................................................... 57 Druga poslanica Solunjanima Solunjanima ............................................................................................ ............................................................................................ 57 Prva poslanica poslanica Timoteju .................................................................................................... .................................................................................................... 58 Druga poslanica Timoteju ................................................................................................. 58 Poslanica Titu .................................................................................................................... 59 Poslanica Filemonu ........................................................................................................... 61 Poslanica Hebrejima.......................................................................................................... Hebrejima.......................................................................................................... 61

KATOLIČKE POSLANICE ...................................................  ...................................................................................... ................................... 62 Jakovljeva Jakovljeva poslanica .......................................................................................................... .......................................................................................................... 62 Prva Petrova poslanica ...................................................................................................... ...................................................................................................... 63 Druga Petrova poslanica poslanica ................................................................................................... 64 Prva Ivanova poslanica ......................................................................................... ...................................................................................................... ............. 64 Druga Ivanova poslanica poslanica ................................................................................................... 65 Treća Ivanova poslanica  .......................................................................................  .................................................................................................... ............. 66 Judina poslanica ................................................................................................................ ................................................................................................................ 66

OTKRIVENJE ....................................................... ................................................................................................... ............................................ 67

1 STARI ZAVJET 1.1 PETOKNJIŽJE 1.1.1 Postanak Knjiga Postanka bitno se dijeli u dva dijela različitog opsega. Prvi dio (Post 1-11) svojevrstan je uvod u povijest spasenja o kojoj će govoriti čitava Biblija. Govori o stvaranju svemira i čovjeka, o prvom grijehu i njegovim

posljedicama, te o sve većoj pokvarenosti koja se širila među ljudima. Drugi dio (Post 12- 50) počinje s Abrahamom,  praocem izabranog naroda, te nastavlja poviješću praotaca, Izaka i Jakova i njegovih dvanaest sinova,

začetnika dvanaest izraelskih plemena, da bi završio dugim izvještajem mudrosnih značajki o Josipu, sinu Jakovljevu. Prvi dio

Prvih jedanaest poglavlja ove knjige na pučki način opisuju početke čovječanstva. U njima ne treba tražiti povijesne izvještaje, već izričaj vjere njezinih pisaca. Pritom, oni su se služili predajama, legendama i mitovima kakvi su postojali i u okolnim narodima i snažnim kulturama poput egipatske i babilonske.  Glavna je poruka te knjige da je čitav svemir nastao Božjim zahvatom, a vrhunac je njegova djela bilo stvaranje muškarca i žene. Isto tako, ovaj prvi dio knjige nastoji objasniti i porijeklo zla, patnje i smrti, te dati

odgovore na ta vječna čovjekova pitanja. Drugi dio U drugom dijelu knjige (Post 12-50) povijest praotaca prikazana je kao obiteljska povijest, te skuplja različite tradicije o Abrahamu, Izaku, Jakovu i

Josipu. Riječ je o pučkoj povijesti koja se zaustavlja na događajima iz osobnog života i slikovitim prikazima, te se i ne pokušava uklopiti u tadašnju opću povijest. Možemo ovdje govoriti jedino o religijskoj povijesti, budući da je u svim važnijim trenucima prisutan Bog kao onaj koji djeluje i potiče. Poruka ovog dijela sastoji se u sljedećem: postoji jedan Bog, on je oblik ovao jedan narod i njemu dao jednu zemlju. Bog je Jahve, narod je Izrael, a zemlja je Sveta, Obećana zemlja (u ovoj knjizi označena kao Kanaan).

Knjiga završava odlaskom praotaca u Egipat. 1

1.1.2 Knjiga Izlaska U Knjizi Izlaska mogu se razdvojiti dvije glavne teme: oslobođenje iz Egipta (Izl 1,1-15,21), te Savez na Sinaju (Izl 19,1-40,38). Kao poveznica među tim dvjema temama služi izvještaj o putovanju kroz pustinju (Izl 15,22-18,27). Na taj se način ova knjiga i fizički može podijeliti na tri dijela, svaki sa svojom glavnom temom. Prvi dio: Egipat U prvom dijelu (Izl 1,1-15,21) Knjiga Izlaska govori o potlačenosti Izra elaca u Egiptu i Božjoj zainteresiranosti za njihovu situaciju. Slijede izvještaji o Mojsijevu pozivu i poslanju u kojem mu je pridružen i brat Aron.  U ovom je dijelu opisano i poznatih deset egip atskih čuda kojima Bog dokazuje svoju

nadmoć nad egipatskim svećenicima. Zadnje veliko čudo predstavlja prelazak preko Crvenog mora i poraz Egipćana, što se zaključuje Mojsijevom pje smom, zapravo zahvalom Bogu za izbavljenje što ga je dao Izraelcima (Izl 15,1 -21). Riječ je o pravom remek djelu starozavjetnoga pjesništva. Drugi dio: pustinja Drugi dio (Izl 15,22-18,27) govori o prolasku Izraelaca kroz pustinju i u mnogočemu nalazi svoje paralele u Knjizi Brojeva,  a u njemu se stalno

isprepliću različite predaje. Osobita je tema ovog dijela mrmljanje naroda i njegovo žaljenje za sigurnošću u Egiptu. Bog dokaz uje narodu da mu može dati sve što mu je potrebno, te ne treba žaliti za prošlošću. Od njih traži samo pouzdanje da će ih dovesti onamo kamo im je obećao. Treći dio: Savez Treći dio (Izl 19-40) za temu ima sklapanje Saveza na brdu Sinaj, a pripada ponajviše svećenikčkoj redakciji. Upravo su starozavjetni svećenici bili osobito zainteresirani za obdržavanje odredaba Saveza, koje su uključivale i hramsko bogoslužje. Ovdje je opisano »bogojavljenje«, Božja samoobjava Mojsiju na Sinaju (Izl 19,16-25), te davanje Deset zapovijedi (Izl 20), čemu slijede podrobni propisi o hramskom bogoslužju, o međuljuds kim odnosima unutar naroda, o pravednosti prema neprijatelju, te o svetkovanju blagdana. Osobito

 je dramatično prikazan otpad Izraelaca koji izrađuju zlatno tele, te mu se klanjaju, dok čekaju da se Mojsije vrati s brda. To dovodi do raskida Saveza i njegovog ponovnog sklapanja. Knjiga završava gradnjom svetišta u obliku 2

šatora koje će pratiti narod kroz pustinju. Općenito se drži da takvo putujuće svetište odražava nomadski način života prvih Izraelaca.

1.1.3 Levitski zakonik Levitski zakonik ima šest dijelova. Prvi dio (Lev 1 -7) predstavlja žrtveni obrednik, nakon kojeg slijedi opis obreda svećeničke posvete (Lev 8 -10), potom propisi o čistom i nečistom (Lev 11 -15), koji završavaju opisom obreda Velikog dana pomirenja, tj.  Jom kippura  (Lev 16). Peti dio naziva se obično »Zakon svetosti« (Lev 17-26), a zaključni, šesti dio dodatak je koji

određuje uvjete otkupa osoba, životinja i dobara posvećenih Bogu (Lev 27). ŽRTVENI OBREDNIK (Lev 1-7) odnosi se na boravak Izraelaca u pustinji i stavljen  je pod Mojsijev autoritet, kao da bi ga on napisao. Ipak, uz pokoju stariju odredbu, on je svoj konačni oblik dobio nakon povratka iz Babilonije, te donosi opise prinošenja žrtvi iz razdoblja drugog hrama (od 6. stoljeća pr.n.e.). Slično je i s OBREDOM SVEĆENIČKE POSVETE (Lev 8-10) koja uključuje i

pomazanje svećenika prilikom preuzimanja dužnosti, a poznato je da je takvo pomazanje uvedeno tek nakon povratka iz progonstva.

Premda je svoj konačni oblik ovaj zakonik dobio nakon povratka Židova iz babilonskog progonstva, u njemu se mogu naći mnogi tragovi vrlo starih predaja, poput ODREDBI  o zabranjenim jelima (Lev 11) i PROPISA  o obrednoj čistoći (Lev 13-15). Ovi propisi svoje početke nalaze u praktičnim naputcima potrebnim radi izbjegavanja osobito zaraznih bolesti, no kasnije će se razviti u

čitav religijski sustav i dokaz o pripadnosti određenoj vjerskoj skupini i određenom narodu. »ZAKON SVETOSTI« (Lev 17-26) izvorno nije pripadao Petoknjižju, a u njemu se mogu naći i elementi koji zasigurno potječu iz nomadskih vremena (Lev 18), potom oni koji su iz vremena izgnanstva, kao i oni iz razdoblja nakon povratka. Ideja svetosti u židovstvu povezana je s idejom o Bogu koji je

odijeljen i drugačiji, pa i oni koji su njegovi moraju na neki način odražavati tu odijeljenost, što se očituje u svetosti života.

1.1.4 Knjiga Brojeva Knjiga Brojeva otvara se prebrojavanjem naroda u Sinajskoj pustinji (Br 1-4), nakon čega slijedi kratka zbirka različitih propisa i zakona (Br 5-6), te opis prinosa za posvetu levita (Br 7-8). Potom slijedi opis druge Pashe i odlazak sa 3

Sinaja (Br 9-10), te dolaska u Kadeš (Br 11-14). Slijedi još jedna zbirka propisa o žrtvama te pravima i dužnostima svećenika i levita (Br 15 -19), a onda i opis nastavka putovanja od Kadeša do Moaba (Br 20-25), pa opet zakonske odredbe s ponovnim popisom Izraelaca (Br 26-30). U nastavku Knjiga Brojeva donosi izvještaj o ratu protiv Midjanaca i naseljavanju Transjordanije (Br 31-

32), te sažeti prikaz izlaska iz Egipta (Br 33), a zaključuje se naputcima za osvajanje Kanaana (Br 34-36).

Na taj se način u Knjizi Brojeva neprestano izmijenjuju tekstovi pripovjedač ke prirode s onima zakonodavnih obilježja koji nadopunjuju zakonodavstva sa Sinaja. U PRVOM ODSJEKU  (Br 1-4), koji potječe iz svećeničke tradicije, koja nastaje nakon povratka iz babilonskog progonstva, popisom se želi prikazati Izrael kao sveta i uređena zajednica. Sve u tome popisu okreće se oko levita kao

duše te zajednice. Sam čin popisa podsjeća na vjerski čin. I ZAKONI koji slijede (Br 5-6) pripadaju svećeničkoj tradiciji, a stilom slijede duh ranijih propisa iz »Zakona čistoće« u Levitskom zakoniku (Lev 11-16). Osim toga, podsjećaju i na dodatne zakone koju su umetnuti u »Zakon svetosti«  (npr. Lev 20,22- 25). Novost svećeničke predaje vidi se i u tome što Šator sastanka zamišlja unutar izraelskog tabora, za razliku od starijih tradicija

koje ga smiještaju izvan tabora (usp. Izl 33,7). Svećenički izvještaj nastavlja se i u pripovijedačkom dijelu koji donosi

PROPISE

o glavarskim prinosima i posveti Levita (Br 7-8), koji su stavljeni na istu ravan sa žrtvom, te se moraju očistiti od svake prljavštine profanog svijeta.

Iz iste tradicije potječe i IZVJEŠTAJ o drugoj Pashi i odlasku sa Sinaja (Br 9-10). Osobita je značajka ovog izvještaja u tome što on, donoseći propise o blagdanu Pashe, vodi računa o Židovima u dijaspori. koji govori o putovanju kroz pustinju i dolasku u Kadeš (Br 11 -14), kao  jednu od glavnih tema ima mrmljanje naroda i upravo se ovdje može naći najviše paralelnih mjesta s izvještajima iz Knjige Izlaska. U 13. i 14. poglavlju izmiješana je kasnija svećenička predaja, s drevnom jahvističkom i elohističkom predajom, a u njima se govori o izviđanju Kanaana i pobuni Izraelaca, te Božjoj srdžbi i uzaludnom pokušaju Izraelaca da uđu u Obećanu DIO

zemlju. 4

Svećenička predaja ponovno dolazi do punog izražaja, te donosi PROPISE o žrtvama i pravima i dužnostima svećenika i levita (Br 15 -19). Bitna svrha ovih poglavlja nalazi se u opravdanju Aronova prvenstva među svećenicima, a to se postiže izvještajem o pobuni njegovih suparnika Koraha, Datana i Abirama. U SLJEDEĆIM POGLAVLJIMA  (Br 20-25) miješaju se svećenička, jahvistička i elohistička predaja, a i čitav je odlomak u bliskoj vezi s os talim tekstovima

Petoknjižja koji pripadaju jahvističkoj i elohističkoj predaji. Tako se ovdje nalaze jedno kraj drugoga izvještaji vrlo različita duha i teško ih je u detaljima razlikovati. Glavna je tema ovog odsjeka napredovanje zajednice kroz

pustinju, a ta je zajednica prikazana kao sveta unatoč protivljenja i pobuna. Slijedi čitav jedan zakonodavni dio s novim ODREDBAMA  (Br 26-30), a u cijelosti pripada svećeničkoj predaji. Ovdje je sadržan još jedan popis Izraelaca, razni propisi, među kojima i oni koji se odnose na javno bogoslužje sa svakodnevnim i blagdanskim žrtvama. U dva poglavlja prikazan je RAT  protiv Midjanaca i zauzimanje teritorija u Transjordaniji (Br 31-32). U prvom od ova dva poglavlja (Br 31) riječ je o vrl o

kasno sastavljenom tekstu iz svećeničke predaje, a u njemu se govori o pravilima svetog rata, podjeli plijena i podijeli Kanaana. U sljedećem poglavlju (Br 32) prisutna je deuteronomistička predaja s određenim značajkama svećeničke tradicije, no služi se jednim drevnim izvorom (Br 32,1 -4.16-19), a opisuje stanje naseljavanja područja preko Jordana u doba nakon što su Izraelci osvojili Kanaan.

U nastavku nam Knjiga Brojeva donosi sažetak IZVJEŠTAJA   o izlasku iz Egipta (Br 33), a taj tekst predstavlja drugi stadij u svećeničkoj predaj i. U njemu se koriste zemljopisne naznake starijih tekstova iz knjiga Izlaska,  Brojeva i Ponovljenog zakona, no više od polovice toponima novi su i pripadaju nekoj drugoj predaji. U ZAVRŠNIM POGLAVLJIMA  ove knjige (Br 34-36) imamo vjerojatno najtočniji opis zemlje Kanaana,  pa se ovdje opisane granice poklapaju s granicama egipatske pokrajine Kanaan s kraja 13. stoljeća pr.n.e. (usp. također I zl 47,1321).

5

1.1.5  Ponovljeni zakon Ponovljeni zakon ima strukturu koja se znatno razlikuje od ostalih knjiga Petoknjižja, a riječ je o zbirci civilnih i religijskih zakona (Pnz 12,1-26,15), koja  je umetnuta unutar velikog Mojsijevog govora (Pnz 5-11 i 26,16-28).

Ta velika cjelina uokvirena je još dvama Mojsijevim govorima: prvi u Pnz 1 -4, te treći u Pnz 29 -30. Na kraju knjige smješteni su odlomci koji se odnose na konac Mojsijeva života: poslanje Jošuino,  Mojsijev hvalospjev i blagoslov, i konačno smrt (Pnz 31 -34). Nakon kratkog UVODA kojim se sadržaj Ponovljenog zakona želi povezati s Knjigom Brojeva (Pnz 1,1-4), slijedi PRVI MOJSIJEV GOVOR (Pnz 1,6-4,40) u kojem  je prikazan sažetak povijesti Izraela od vremena boravku na Sinaju do vremena kad su Izraelci boravili pod obroncima brda Pisge, pokraj rijeke Jordana.  Slijedi spomen na sklapanje Saveza,  te govor o zahtjevima Saveza. Nevjera tim zahtjevima dovest će do progonstva, a misli se na babilonsko

progonstvo. To je još jedan znak da je konačna redakcija ove knjige izvršena za vrijeme boravka Izraelaca u Babilonu, između 6. i 5. st. pr.n.e. Poglavlja 1 -3 općenito se smatraju uvodom u cjelokupnu deuteronomističku književnost koja se nastavlja sve do Prve i Druge knjige o Kraljevima ,  te završava izvješćem o tome kako je narod izgubio zemlju (2 Kr 25). 5-11) služi kao uvod u veliki deuteronomski Zakon (Pnz 12,1-26,15). I ovaj se govor vraća u povijest, sve do Božje objave na Horebu i do davanja Deset zapovijedi (Dekalog). Čini se da je ovaj govor DRUGI MOSJIJEV GOVOR (Pnz

postojao u više različitih oblika koji su potom stopljeni u jedan tekst. Dekalog  je paralelan onom iz Knjige Izlaska (Izl 20,2-17), donoseći ipak neke novine, kao što je, primjerice, drugačij e opravdanje subote (šabata). Veliko značenje u kasnijem će razvoju imati odlomak koji na neki način sažimlje čitav Zakon, a govori ljubavi prema jedinom Bogu (Pnz 6,4- 9). Riječ je o poznat om tekstu koji se obično naslovljuje prema svojim prvim riječima Šema Israel, »Čuj, Izraele.« Taj će odlomak u kasnijoj židovskoj tradiciji postati svakodnevna molitva i svojevrsna ispovijest vjere.

Središnji dio Ponovljenog zakona (Pnz 12,1 -26,15) sadrži nekoliko zakonskih zbirki poredanih bez neke vidljive veze. Ovaj se Zakon razlikuje od prethodnih zakonodavnih tradicija, očuvanih osobito u »Zakoniku Saveza« iz Knjige Izlaska (Izl 20,22-23,33), ukoliko nastoji prilagoditi zakonske propise

novonastaloj životnoj situaciji izraelskog naroda. Osobita je značajka ovog 6

Zakona stalno nastojanje da se obrani izraelska vjera u jedinoga Boga od utjecaja kultova prisutnih kod oko lnih naroda, a to se želi postići ponajprije centralizacijom bogoslužja u  jeruzalemskom hramu kao jedinom svetištu

Izraelaca. Još je jedna osobina ovog Zakona posebna briga o zaštiti slabih, neprestano podsjećanje na Božje pravo nad njegovom zemljom i njegovim narodom, te poticajni, gotovo propovijedni način iznošenja zakonskih propisa. Drugi dio velikog Mojsijevog govora (Pnz 26,16- 28,68) predstavlja čitav prethodni Zakon kao ugovor u kojem su ugovorne strane Bog i narod, a takav ugovor, po uzoru na drevne saveze među gradovima ili kraljevstvima,

završava popisom blagoslova i prokletstava. Glava 27 umetnuta je u ovaj govor, a donosi opis uspostave Zakona. (Pnz 29-30) ponovno vraća na događaje iz prošlosti vezane uz izlazak iz Egipta,  a nakon toga slijedi protokol saveza donijet u obliku nagovora. Tu je i jedna Mojsijeva propovijed (Pnz 29,15-28), te ponovno blagoslovi i prokletstva koja prate sklapanje saveza. TREĆI MOJSIJEV GOVOR 

Posljednja poglavlja Ponovljenog zakona (Pnz 33-34) predstavljaju

ZAKLJUČAK

cijele knjige, a sadrže tekstove različitog vremena i načina nastanka, koji su sklopljeni u jednu cjelinu i potom pridodani Ponovljenom zakonu kod njegove posljednje redakcije. U ovim je poglavljima Jošua određen kao vođa Izraelaca,

što pripravlja Knjigu o Jošui.  Osobito je značajna Mojsijeva pjesma (Pnz 32) kao tekst izvanredne pjesničke vrijednosti, koja veliča moć jedinoga pravoga Boga. Postojala je već prije svoga uvrštenja u ovu knjigu, no vrlo joj je teško odrediti vrijeme postanka, budući da ima neke izrazito arhaične značajke koje upućuju na davne događaje (poput borbi s Filistejcima), a s druge strane i stilske naznake sličnije kasnijoj književnosti kakva se susreće u Psalmima i Prorocima,  osobito onima iz razdoblja babilonskog progonstva. Knjiga završava Mojsijevim blagoslovom, koji predstavlja njegovu duhovnu oporuku, te opisom Mojsijeve smrti.

7

1.2 POVIJESNE KNJIGE 1.2.1  Jošua Knjiga o Jošui raščlanjena je  na tri dijela. Prvi dio sastoji se od opisa osvajanja Obećane zemlje (Jš 1-12), nakon čega slijedi dioba zemlje između izraelskih plemena (Jš 13-21), te konačno opis Jošuina svršetka s njegovim oproštajnim govorom i velikom skupštinom u Šekemu (Jš 22-24). Knjiga o Jošui donosi prikaz osvajanja cijele Obećane zemlje,  a u njemu zajednički i složno sudjeluju sva izraelska plemena.

Osvajanje Obećane zemlje Prvi dio (Jš 1 -12) započinje spominjanjem Mojsijeve smrti, čime se ova knjiga predstavlja kao nastavak Ponovljenog zakona,  a u nastavku se služi stilom Ponovljenog zakona kako bi opisala osvajanje Obećane zemlje. Kao vođa naroda predstavljen je Jošua, sin Nunov,  dotadašnji Mojsijev pomoćnik, a narod je pozvan na vjernost Zakonu - Tori - što će mu biti i jamstvo Božje pomoći (Jš 1,1 -9). Nakon okupljanja plemena (Jš 1,10 -18), te poslanstva uhoda u Jerihon (Jš 2), narod prelazi preko Jordan (rijeka),  čije se vode čudesno zaustavljaju (Jš 3-5). Slijedi opis osvajanja Jerihona (Jš 6), koje je prikazano kao liturgijski čin, poput procesije. Ovdje se prepoznaje etiološko tumačenje. U doba dolaska Izraelaca, prema arheološkim nalazima, Jerihon [1] nije bio nastanjeni grad. , a činjenicu da su naišli na ruševine velikog grada, oni su protumačili kao znak Božje naklonosti. Slično se događa u slučaju osvajanja grada Aj (Jš 7 -8). Taj izvještaj zaključuje se žrtvom i čitanjem Zakona na gori Ebalu kod Šekema (Jš 8,30 -35), slijedi pripovijest o sporazumu s Gibeoncima (Jš 9), što opet predstavlja kasnije tumačenje pri sutnosti neizraelskog elementa unutar izraelskih područja. Slijede opisi osvajanja sjevera i juga zemlje (Jš 10 -11), a na koncu i popis pobijeđenih kraljeva (Jš 12). Dioba zemlje po plemenima Drugi dio knjige (Jš 13 -21) donosi opis razgraničenja među pleme nima, koji je

sastavljen od različitih dokumenata i nije u svim svojim dijelovima jednako precizan. On započinje opisom neosvojenih područja (Jš 13,1 -7), to jest područja koja nikad nisu postala dijelom stvarnog izraelskog teritorija, premda su se nalazila unutar idealnih granica zemlje. To su područja koja su nastavali Filistejci na jugu i Feničani na sjeveru. Nakon toga slijedi popis 8

plemena istočno od Jordana (Ruben, Gad i pola plemena Manašeova; Jš 13,833), granice triju velikih plemena zapadno od Jordana (Juda, Efrajim i pola plemena Manašeova;  Jš 14-17), te sedam preostalih plemena (Benjamin, Šimun, Zebulun, Jisakar, Ašer, Naftali, Dan;  Jš 18-19). Na kraju su navedeni

povlašteni gradovi, to jest gradova utočišta kamo se od svoga osvetnika mogao skloniti ubojica koji bi nehotice ubio ne koga (Jš 20), te levitskih gradova (Jš 21).  Jošuin kraj  Treći dio (Jš 22-24) započinje povratkom prekojordanskih plemena u njihovu zemlju koja nije bila smatrana dijelom Obećane zemlje (Jš 22). Čini se da je ovdje riječ o predaji koja nastoji objasniti opo rbu koja je kod tih plemena postojala u odnosu na svetište u Šekemu. Slijedi Jošuin oproštajni govor (Jš 23), gdje on u svojoj starosti pripovijeda što je sve učinio, te daje uputstva kako se ponašati među strancima, ne bi li Izraelci ostali vjerni svome Z akonu. Na taj će način imati Božju zaštitu. Ovaj treći dio, i cijela knjiga, završavaju velikom skupštinom u Šekemu gdje Jošua opisuje što je sve Bog učinio iz ljubavi prema svome narodu, od poziva Abrahama,  preko praotaca Izaka i Jakova,  izlaska iz Egipta,  boravka u pustinji, do ulaska u Obećanu zemlju (Jš 24,1-13). Imajući to pred očima, Izraelcima je ponuđeno da izaberu hoće li ili

ne služiti Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu. Oni odlučuju da će mu služiti, te sklapaju s njime u Šekemu Savez (Jš 24,1 4-28). Zadnji reci posvećeni su izvještaju o Jošuinoj smrti i o pokapanju Josipovih kostiju u Šekemu (Jš 24,29-33).

1.2.2 Knjiga o Sucima Knjiga o Sucima sastoji se od tri dije la različita obujma, a to su: uvod (Suci 1,1 2,5); glavni dio (Suci 2,6-16,31); dodaci (Suci 17-21). UVOD  (1,1-2,5) nema zapravo izravne veze s ostatkom knjige, nego je pogled unazad prema Knjizi o

Jošui, te prikazuje osvajanje Obećane zemlje i njegove posljedice. GLAVNI

DIO

  (2,6-16,31) donosi niz izvještaja   o sucima, to jest

KNJIGE

plemenskim i ratnim vođama naroda. Obično se razlikuje šest „velikih sudaca“ (Otniel, Ehud, Barak i Debora, Gideon ,  Jiftah i Samson), kojima je posvećena veća pozornost, i šest „malih sudaca“ (Šamgar, Tola i Jair, Ibsan, Elon i Abdon), koji se tek kratko spominju.

9

(17-21) sadrže izvještaj o seljenju pripadnika plemena Dan i o utemenljenju svetišta u Danu (17-18), te izvještaj o ratu ostalih plemena protiv Benjamina (19-21). DODACi

Knjiga o Sucima prikazuje period nakon Jošue do uspostave monarhije,

obilježen serijom Izraelovih otpada, kao uzrocima nedaća, koji nakon kajanja završavaju tako da ih Bog spašava „podizanjem“ izbavitelja -sudaca. Nakon Jošuine smrti, uslijed nedostatka središnje vlasti, starješine su teško mogle održati jedinstvo (Suci 17,6). Usto, Izraelci su potpuno vladali samo gorskim krajevima (Judejsko i Efrajimsko gorje i gornja Galileja)  dok su dolinama i ravnicom uz Sredozemno more i dalje vladali Filistejci i kanaanski narodi. Suci su u tom razdoblju (oko 1200.-1025. pr.ne.) vodili uglavnom

pojedina plemena u lokalnim ratovima. Bila je tu riječ o karizmatskim vođama koje je Bog izabrao i obdario moralnom snagom i fizičkim sposobnostima (Samson, Otinel, Ehud, Debora, Gideon...) No uslijed jačanja Amonaca na istoku (1Sam 11) i Filisejaca na zapadu (1Sam 4,1-11) koji su predstavljali preveliku opasnost za obranu na plemenskom principu, ukazala se potreba za

ujedinjenjem plemena u čvršću zajednicu, te će biti stvoreno jedinstveno kraljevstvo, čime će se baviti sljedeće starozavjetne knjige.

1.2.3 Ruta Ruta je vrlo kratka knjiga, a sastoji se od četiri dijela. U prvom dijelu (Rut 1), predstavljena je Noemi i njezine dvije snahe, Ruta i Orpa. Drugi dio (Rut 2) sadrži izvještaj o boravku Noemi i Rute u Judeji i o Rutinu pabirčenju na Boazovu polju, a treći dio (Rut 3) opisuje noć na gumnu i Rutin odnos s

Boazom. Knjiga završava (Rut 4) opisom Boazove ženidbe s Rutom. Knjiga govori o Moapki Ruti koja se bila udala za Židova čiji su se roditelji, Noemi i Elimelek odselili iz Betlehema u Judeji u područje Moaba i naselili se na Moapskim poljanama. Nakon smrti svoga muža i dvojice sinova, Noemi se

odlučuje vratiti u Betlehem. Jedna njezina snaha, Orpa, ostaje u Moabu, a druga snaha, Ruta, ostaje vjerna svojoj svekrvi i s njome se vraća u Betlehem. Budući da Noemi i Ruta ondje nisu imale vlastitih prihoda, Ruta počinje pabirčiti po poljima, to jest skupljati ono što je ostalo za žeteocima. Tako upoznaje vlasnika polja, Boaza koji je bio iz roda Elimeleka, Noemina pokojnog muža. Prema propisima Staroga zavjeta, Boa z, kao njezin rod, 10

trebao joj je biti skrbnik, pa Ruta od njega traži zaštitu jedne noći na gumnu. To je značilo da traži od njega da je, prema zakonu, uzme za ženu i tako nastavi potomstvo svoje obitelji.

Ipak, postojao je još jedan bliži Elimelekov rođak   koji je imao pravo na Elimelekovo vlasništvo koje je uključivalo jednu njivu, a tko je kupio njivu trebao je s njome preuzeti i Rutu. Taj je skrbnik to odbio, a Boaz otkupljuje

njivu i ženi se Rutom. Riječ je o pobudnoj priči koja želi pok azati da pouzdanje u Boga donosi čovjeku, u ovom slučaju Ruti, nagradu. Bitno je pritom da je Ruta bila strankinja, a ne pripadnica izraelskoga naroda. Na taj način, u vrijeme kad je Bog viđen kao Bog Izraelov, ova knjiga otvara vrata njegova milosrđa i prema drugima. Posebnu važnost knjiga je dobila zbog činjenice da se Ruta spominje kao prabaka kralja Davida i kao jedna od žena spomenutih u Isusovu rodoslovlju.

1.2.4 Prva knjiga o Samuelu Prva knjiga o Samuelu može se podijeliti na tri glavna dijela. Prvi dio bavi se prorokom Samuelom (1Sam 1-7), drugi dio Samuelom i kraljem Šaulom (1Sam 8-15), a treći dio odnosom između Šaula i Davida (1Sam 16-31). Unutar ovih glavnih dijelova knjige uvršteni su drugi izvještaji, poput bitaka s Filistejcima i događaja oko Kovčega Saveza (1Sam 4-6), ili izvještaja o Jonatanu, Šaulovu sinu (1Sam 14). Prva knjiga o Samuelu pokr iva razdoblje koje traje od početka izraelske

monarhije do Šaulove smrti. Sve započinje izvještajem o Samuelovu rođenju, gdje je njegova majka, nerotkinja, prikazana kako moli u svetištu u Šilu, u kojem se tada nalazio Kovčeg Saveza. Kao odgovor na njezine molitve rađa se Samuel kojeg ona posvećuje u svetištu Bogu (1Sam 1 -2). Taj se dio zaključuje posebnim Božjim pozivom upućenim Samuelu (1Sam 3). Slijedi izvještaj o borbama s Filistejcima u kojima su Izraelci isprva poraženi kod Afeka, a Kovčeg Saveza zarobljen (1Sam 4) i prenijet u filistejski grad Ašdod,  gdje Filistejci s njime imaju problema, pa ga vraćaju Izraelcima (1Sam 5 -6). U prvi plan ponovno se vraća Samuel kao osloboditelj i sudac nad izraelskim plemenima (1Sam 7).

Narod, međutim, traži kralja (1Sam 8), a Samuel za kralja pomazuje Šaula, koji  je potom i ždrijebom određen za tu službu (1Sam 9 -10). Nakon pobjede nad 11

Amoncima, Šaul je proglašen kraljem u Gilgalu (1Sam 11), po č emu se Samuel

povlači (1Sam 12), a onda dolazi i do pravog rascjepa između njih dvojice (1Sam 13). Prilikom svojih ratovanja protiv Amalečana,  Šaul se oglušuje o Božju zapovijed, te biva odbačen (1Sam 15). Šaulovo odbačenje otvara mogućnost predstavljanja Davida i njegovo pomazanje za kralja (1Sam 16). Prva Davidova potvrda događa se u borbi s Filistejcem Golijatom , u kojoj David pobjeđuje (1Sam 17), što izaziva Šaulovu ljubomoru (1Sam 18). Za Davida se pak zauzima Šaulov sin, Jonatan (1Sam 19 21), premda David mora pobjeći i skloniti se kod Filistejaca. Za svoga pobunjeničkog lutalačkog života David dvaput pokazuje velikodušnost prema Šaulu i pošteđuje mu život, poštujući tako ulogu kralja (1Sam 24; 26).   Prva knjiga o Samuelu završava se borbom Filistejaca i Izraelaca u kojoj pogiba Šaul i njegov sin Jonatan (1Sam 31). Time se otvara put Davidovu stupanju na prijestolje, o čemu je riječ u Drugoj knjizi o Samuelu.

1.2.5  Druga knjiga o Samuelu Druga knjiga o Samuelu zajedno s Prvom knjigom o Samuelu opisuje povijest Izraela od posljednjeg suca Samuela do kralja Davida. Obje knjige o Samuelu sačinjavale su u hebrejskoj Bibliji jedno djelo. U Septuaginti i Vulgati  navode se kao Prva i Druga knjiga o Kraljevima, a Prva i Druga knjiga o Kraljevima kao

Treća i Četvrta knjiga o Kraljevima. Druga kn jiga o Samuelu počinje smrću kralja Šaula (2Sam 1,1). David iskazuje svoje poštovanje prema pokojnicima , Šaulu i njegovu sinu Jonatanu. Tuguje za njima u svojoj tužaljki (2Sam 1,19 -27). Nakon toga David je posvećen za kralja u Hebronu od strane Judejaca, a sjeverna mu plemena suprostavljaju Išbaala,  Šaulova potomka, koji je prebjegao u Transjordaniju .  Međutim

ubojstvo Išbaala omogućilo je ujedinjenje i David je ponovno pomazan za kralja u Hebronu i priznat za kralja od čitavog Izraela. Zauvijek je odbio Filistejce pobjedom u ratu. Premješta središte kraljevstva u Jeruzalem i s velikim slavljem donosi Kovčeg Saveza u Jeruzalem. David dobiva veliko obećanje što ga je Bog dao po proroku Natanu.  Natan navješta dolazak Mesije koji će biti Davidov potomak (2Sam 7). Od devetog poglavlja počinje duga pripovijest koja će završiti tek na početku Knjige o Kraljevima (1Kr 1-2). To je pripovijest o Davidovoj obitelji, o borbama za nasljedstvo na prijestolju

koju je napisao neki očevidac u prvoj polovici Salomonova kraljevanja. Također se spominje osvajanje Transjordanije i širenje utjecaja na Aramejce i 12

 južnu Siriju.  David je bio kralj Izraela i Jude,  a te su se dvije skupine često međusobno suprostavljale; Abšalomovu pobunu podržavala su plemena sa sjevera (Izrael), a nakon Abšaloma Benjaminovac Šeba htio je podignut narod Izraela da se „vrati u svoje šatore“. Te pobune daju nam naslutiti rascjep Davidova kraljevstva. Pripovijest je prekinuta u 2Sam 21  – 24 gdje su skupljeni dijelovi raznog podrijetla o Davidovu kraljevanju.

1.2.6 Prva knjiga o Kraljevima Prva i Druga knjiga o Kraljevima počinju riječju kralj (heb. hamelek) i

nadovezuju se na prvu i drugu knjigu o Samuelu. One izvješćuju o povijesti izraelskih kraljeva, do asirskog zarobljeništva, 772./72. pr. Kr., i judejskih kraljeva, do babilonskog zarobljeništva, 587./586. godine. Knj iga ima svoju shemu: dob u judejskih kraljeva, trajanje vladavine, ime i podrijetlo kraljice

majke, teološki stav, smrt i mjesto ukopa i ime nasljednika. Sjeverni kraljevi, za razliku od judejskih, imaju nepovoljnu ocjenu. Ondje nema idealnih kraljeva.  

Nasljedstvo Davida (1 Kr 1-2) Povijest Salomonova vladanja (1 Kr 3-11) 1. 2. 3. 4.

  

Salomon mudrac 3,1- 4,14 Salomon graditelj 4,15-9,25 Salomon trgovac 9,26- 10,29

Mračna strana Salamonova vladanja 11

Politički i vjerski raskol (1 Kr 12 -13) Dva kraljevstva do Ilije (1 Kr 14-16) Ciklus o Iliji (1 Kr 17-2 Kr 1) 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Velika suša 17-18 Ilija na Horebu 19 Aramejski ratovi 20 Nabotov vinograd 21 Novi rat s Aramejcima 22, 1-38 Poslije Ahabove smrti 22,39-2 Kr 1

Na početku knjige opisana je starost kralja Davida i pokušaj starijeg Salomonovog brata Adonije da se zakralji. On se počeo nazivati kraljem i 13

ponašati se tako, a to je tražio i od svoje okoline. Kraljica majka (Bat Šeba) i prorok (Natan)  posreduju kod starog kralja Davida i na taj način omogućuju Salomonu (njegovu bratu) da postane kralj. Salomonova vladavina započinje snom, noćnim viđenjem tj. bogoobjavom koju je doživio u svetištu (u Gibeonu), gdje moli Jahvu za pomoć da može razlikovati dobro od zla. Obzirom da je Salomon u svojoj molitvi bio skroman, Jahve mu je dodao i ona

dobra za koja su inače kraljevi molili kao što su bogatstvo, oslobođenje od neprijatelja i dug život. Salomon je bio veliki graditelj. Osim toga, postao je i onaj koga se boje i kome

se dive, ali koga ne vole. Sva ona sjajna i egzotična vanjština koju je uvodio bila je strana skromnom i tvrdom pastirskom mentalitetu. No, iznad svega,

velika Salomonova pogreška bila je u tome što je zaboravio da je samo namjesnik Jahvin na čelu naroda Božjeg. Salomonu je nedostajala briga za vjernost Izraela drevnim očevima. Salomonov nasljednik kralj Roboam nakon pomazanja na jugu došao je na sjever u Šekem.  Izraelci su ga lijepo primili i zamolili: «Tvoj nam je otac

nametnuo teški jaram. Ti nam sada olakšaj tešku službu svoga oca, teški  jaram koji metnu na nas pa ćemo ti služiti!» (12,4). On se prvo posavjetovao sa starcima koji su mu ponovili to isto. Pitao je i mladiće koji su s njim odrasli u obilju. Oni su mu savjetovali da Izraelcima odgovori: «Moj je mali prst deblji od bedara moga oca! Eto, moj vam je otac nametnuo teški jaram, a ja ću još više otežati vaš jaram; moj vas je otac šibao bičevima, a ja ću vas šibati bičevima sa željeznim štipavcima.» (12,10 -11). Narod je protjerao kralja Roboama na jug. Oni su izabrali Jeroboama, negdašnjeg nadglednika prisilnih radova kod Salomona, a nakon toga bjegunca u Egipat. KRALJEVSTVO JE PODIJELJENO u dva dijela: sjevernim (Kraljevstvo Izrael) je kraljevstvom vladao Jeroboam, a južnim (Kraljevstvo Juda) Salomonov sin Roboam. Kratko nakon političkog raskola uslijedio je i vjerski raskol koji se očitovao za branom

hodočašća u Jeruzalem i polaganom gradnjom sjevernih izraelskih svetišta u Betelu, Danu i kasnije u Samariji. ILIJA  je

važan lik Prve knjige o Kraljevima. Već  je u samom Ilijinom imenu sadržano poslanje i čitav prorokov život. Ilija znači "Bog je Jahve". Ilija je u Izraelu, zaraženom Baalovim kultom, otkrio Jahvinu prisutnost. Njegova znamenja i djela samo su djelo Jahvino. Ilijin boravak u samoći, samovanje s Bogom u pustinji, omogućuje mu da bude vrlo pokretan i aktivan u svom 14

podijeljenom i odmetničkom narodu. On proriče kralju Ahabu tri sušne godine, nakon toga se skriva u svom zavičaju a Bog se brine za njega. Izazvao je Baalove svećenike na dvoboj i pred čitavim narodom na gori Karmelu pokazao pravog i jedinog Boga, Jahvu, gospodara svega, čak i izvanrednih prirodnih sila. Vjersko nadmetanje se odvijalo na brdu Karmelu, gorskom lancu na sjeveru Palestine. Ilija se usudio javno ponuditi natjecanje

između pravoga Boga Izraelova i Baala. Zazivi i obredi Baalovih svećenika ostaju bez rezultata. Baalovi su svećenici vikali, rezali žile i padali u delirij zovući Baala, ali ništa se nije dogodilo. U večernji sat, Ilija poziva narod da se približi žrtveniku. Pozvao je Boga da učini čudo. I Bog Jahve uslišio je Ilijinu molitvu: oganj je s neba progutao njegov prinos na očigled svim ljudima koji uplašeno i ushićeno priznaju: Jahve je Bog! Ilijina kušnja Nakon toga, Ilija je od Izabele, odlučne da u začetku uništi pokušaj povratka Bogu Abrahamovu, dobio poruku: »Neka mi bogovi učine sva zla ako ti sutra u ovo doba još bude glava na ramenu«. Ilija se zbog toga uplašio i dao u bijeg. U bijegu ga je snašlo malodušje, kušnja, što je popratni znak i v elikih poslanika. No, Bog mu je dao snagu i nije ga napustio. Okrijepljen božanskom hranom, kruhom i vodom, nastavlja Ilija put do Horeba, mjesta susreta Jahve

sa svojim narodom. Tu će Ilija konačno naći rješenje svoje krize, dobiti snagu za nastavak svoga poslanja. Svojim vraćanjem na izvore, Ilija zapravo predstavlja novi Izrael, kojeg Jahve vraća u pustinju i progovara njegovom srcu (Hoš 2,16). Ilija, na neki način utemeljitelj jahvizma, shvaća da Bog nije ni u vihoru, ni u vatri munja, ni u potresu. On se ne može poistovjetiti sa prirodnim pojavama, već se objavljuje i govori u intimnosti srca. Lagani i blagi povjetarac, trenutak je bogosusreta. Prorok tada izlazi iz pećine i zaklanja lice plaštem jer gledanje Boga nije određeno za ovozemaljski život.

1.2.7 Druga knjiga o Kraljevima Druga knjiga o Kraljevima nastavlja povijest dvaju izraelskih kraljevstava tamo gdje Prva knjiga o Kraljevima prestaje. Sastoji se od dva dijela: poglavlja 1  – 17 opisuju oba kraljevstva od polovice 9. st. pr. Kr. sve do poraza sjevernog Kraljevstva od Asirije i propasti Samarije 722. god. pr. Kr. Za to vrijeme prorok Elizej, Ilijin nasljednik, istupa kao Božji glasnik. Poglavlja 18 –  25 opisuju Judino kraljevstvo od pada izraelskog kraljevstva do razorenja grada 15

Jeruzalema, što je 587. god. pr. Kr. učinio babilonski kralj Nabukodonozor II.. Obuhvaćaju vladavinu dvaju velikih kraljeva, Ezekije i Jošije. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13.

poglavlje: Smrt kralja Ahazije zbog poganstva. poglavlje: Uznesenje Ilijino na nebo i nasljednik Elizej. poglavlje: Rat između Izraelaca i Moabaca.

poglavlje: Elizejeva čuda: umnažanje ulja i kruha, ozdravljenje dječaka. poglavlje: Elizej ozdravlja Naamana, vojskovođu aramskog kralja, od gube. poglavlje: Aramejska vojska opkoljuje Samariju kojoj nastaje velika glad.

poglavlje: Aramejci napuštaju tabore i kraj gladi u Samariji. poglavlje: Kralj postaje Hazael koji je činio zlo Izraelu. poglavlje: Proglašenje Jehue za kralja. poglavlje: Jehu istrebljuje Ahazijinu porodicu. poglavlje: Ahazijin sin Joaš na prijestolju.

poglavlje: Joaš naređuje svećenicima da uređuju hram poglavlje: Opis kraljeva od Joahaza do Joaša koji odstupaju od Jahve i smrt Elizejeva.

14. poglavlje: Joašev sin Amasja postaje kralj Judeje, i on zarati s izraelskim

kraljem Joašem koji ga porazi. 15. poglavlje: Opisivanja kraljeva: Azrija, Zaharija, Šalum, Menahem, Pekahija i 16. 17.

Jotam. poglavlje: Kralj Ahazija izrađuje novi žrtvenik. poglavlje: Asirski kralj Šalamanasar V. zauzima i odvodi Izraelce u sužanjstvo u Asiriju. poglavlje: Govor peharnika asirskog kralja. poglavlje: Jahvin gnjev na asirskoga kralja i smrt njegova peharnika. poglavlje: Ezekijina bolest i ozdravljenje. poglavlje: Zbog kralja Manašea nevolje navale na Jeruzalem i Judeju. poglavlje: Popravak Doma Jahvina i pronalazak Knjige Zakona.

18. 19. 20. 21. 22. 23. poglavlje: Kralj Jošija obnavlja hramske propise. 24. poglavlje: Babilonski kralj Nabukodonosor II. napada Jeruzalem. 25. poglavlje: Osvajanje Jeruzalema i pustošenje hrama.

1.2.8 Prva i druga knjiga Ljetopisa Početak

do 10. poglavlje) sadrži  popise rodoslovlja: od Adama do Izraela, Izraelovo rodoslovno stablo, Davidovo rodoslovno PRVE KNJIGE LJETOPISA  (1.

stablo, rodoslovna stabla južnih, prekojordanskih i sjevernih plemena, rodoslovlje velikih svećenika, Benjaminovih potomaka, stanovnika Jeruzalema 16

i Šaula.  Ostali dio Prve knjige Ljetopisa (11. do 29. poglavlje) je povijest Davidova kraljevanja.

Početak

DRUGE KNJIGE LJETOPISA 

(1. do 9. poglavlje je povijest kraljevanja Salomona, Davidova sina. Preostali dio Druge knjige Ljetopisa opisuje povijest  judejskih kraljeva nakon Salomona do babilonskog zatočeništva. Završava s ukazom perzijskog kralja Kira Velikog,  koji dopušta povratak Židova iz babilonskog zatočeništva. U tome se očituju Bož ja milost prema Izraelcima.

1.2.9 Ezra Izraelci su bili u babilonskom zatočeništvu oko 70 godina. Nakon što je Babilon osvojio Kir Veliki,  dopustio je vjerske slobode i povratak Izraelaca u domovinu. Prva skupina povratnika vratila se oko 536. g. pr. Kr.: "Tada

ustadoše glavari obitelji Jude i Benjamina, svećenici i leviti, i svi kojima je Bog potaknuo duh i krenuše graditi Dom Jahvin u Jeruzalemu (Ezr 1,5)". Druga skupina vratila se 458. g. pr. Kr. Ezra ih je vodio. Treću skupinu predvodio je Nehemija 445. g. pr. Kr. Ezra u ovoj knjizi opisuje PRVI POVRATAK iz progonstva i obnovu jeruzalemskog hrama. Naveo je detaljan popis povratnika, broj domaćih životinja i popis

darova za Dom Božji. Okolni narodi nude svoju pomoć. Iako štuju istoga Boga, odbijeni su jer se njihova vjera miješala sa stranim utjecajima [4].  Ometaju gradnju i poslali su tužbu perzijskom kralju: "Za Kserksova kraljevanja, na početku njegove vladavine, sastaviše tužbu protiv stanovnika Judeje i Jeruzalema (Ezr 4,6)." Tužba je bila i za vrijeme Artakserksova vladanja. Ezra  je u knjizi stavio prijepis dokumenta na aramejskom jeziku i odgovor kralja Artakserksa, koji je zabranio gradnju, što je potrajalo 15 godina. Proroci Hagaj i Zaharija poticali su ljude na ponovnu gradnju Hrama unatoč zabrani. Uskoro

 je riješen spor, nakon što je perzijski kralj saznao da je Kir izdao povelju o gradnji Hrama. Nastavili su radove i završili: "Hram je završen dvadeset i trećeg dana mjeseca Adara (Ezr 6,15)." Proslavili su završetak gradnje i uspostavili bogoslužje u Domu Božjemu. Poslije toga, opisan je POVRATAK DRUGE SKUPINE povratnika, koje je predvodio Ezra. Perzijski kralj Artakserkso I. dao mu je ukaz s dopuštenjem povratka i poručio mu je neka uzmu zlato i srebro te dragovoljne prinose za Jeruzalem.

Dao mu je ovlasti, da postavi činovnike i suce. Ezra je napisao detaljan popis povratnika. Ražalostio se kada je saznao, da već prije pristigli Izraelci žive u 17

mnogim grijesima.  Pogotovo ga je smetalo, što su mnogi bili u mješovotim brakovima s pripadnicima okolnih naroda, koji su štovali lažne bogove. Narod

ga je poslušao, promijenili su se, otpustili žene strankinje i ispravili propuste.

1.2.10 Nehemija Ni gotovo sto godina nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva, 445. g. pr. Kr., obnova Jeruzalema nije još gotova. Dvadesete godine kraljevanja perzijskog kralja Artakserksa I.,  Nehemija je dobio kraljevo dopuštenje

otputovati u Jeruzalem s materijalnom pomoći, da pomogne obnovu grada. Došao je i organizirao radove: "Vidite u kakvoj smo nevolji: Jeruzalem je u ruševinama, a vrata mu spaljena. Hajde, sagradimo jeruzalemski zid da više ne budemo izloženi ruglu (Neh 2,17)." Pripadnici okolnih naroda nisu se slagali s time. Gradile su se zidine i vrata. Neprijatelji izvana i protivnici unutar

naroda, prijetili su Nehemiji i graditeljima. Stoga su organizirali straže i obranu: "samo (je) polovica mojih momaka obavljala posao, a ostali su držali koplja, štitove, lukove i oklope, a glavari stajali iza doma Judina, koji je gradio zid (Neh 4,10-11)." Vjerovali su u Božju pomoć. Nastala je i unutarnja pobuna zbog nameta, koje su donijeli upravitelji prije Nehemije. On je to riješio i dogovorio oslobođenje od nameta. Osobno nije tražio upraviteljski porez na kruh, jer je narod već bio teško opterećen (Neh 5,18). N eprijatelji su ga opet htjeli napasti, ali nisu uspjeli. Zid je završen za pedeset i dva dana (Neh 6,15). To je bilo veliko iznenađenje: "A kad su čuli svi naši neprijatelji i vidjeli svi pogani oko nas, bilo je to čudo u očima njihovim, jer su shvatili da je Bog naš učinio to djelo (Neh 6,16)." Od 8. do 10. poglavlja opisuje se obnova duhovnoga života u židovskom narodu u Jeruzalemu. Čitali su javno na trgu knjigu Mojsijeva zakona, postili, ispovijedali svoje grijehe i slavili Boga. U gradu se povećao broj stanovn ika,  jer su dragovoljno dolazili Židovi iz drugih krajeva. Nehemija navodi njihova imena. Obavljeno je svečano posvećenje zida. Poslije dvanaest godina boravka u Jeruzalemu, Nehemija se vratio u Perziju.

Nakon nekog vremena vratio se i primijetio loše pojave u gradu, zapušten je bio Dom Božji, ljudi su radili teške poslove i na svete dane (subota), bilo je mješovitih brakova s poganima. Potrudio se popraviti stanje i utvrditi načela i red.

18

1.2.11 Tobija

1

Na početku knjige je priča o pravednom Izraelcu Tobitu iz plemena Naftali, koji je živio u Ninivi, nakon deportacije sjevernih izraelskih plemena u Asiriju, 721. pr. Kr. za vrijeme asirskog kralja Sargona II. Prva dva i pola poglavlja su

pisana u prvom licu. Tobit je i u izgnanstvu živio po običajima svoje vjere i činio je djela milosrđa .  Sunarodnjaci mu su rugaju. Jednom je izgubio vid. Molio je Boga,  da umre i ode u vječnost, jer mu je dosta patnje: "jer mi je bolje umrijeti nego živjeti i slušati lažne prijekore (Tob 3,6) [1]". Zatim je opisan događaj, koji se dogodio isti dan u zemlji Mediji.  Sara je mlada židovska djevojka, koja je sedam puta doživjela nesretne ljubavne veze, za sedam momaka bila je spremna poći u brak i svaki je od njih umro [2], jer ih je zloduh Asmodej ubio. Molila je Boga, da umre. Bog je poslao Rafaela "da

skine bijele mrlje s Tobita i vid mu vrati; a Saru, kćer Raguelovu, da dade za ženu Tobiji, sinu Tobitovu, te da okuje pakosnog zloduha Asmodeja (Tob 3,17)". Tobit je poslao svoga sina Tobiju, da ode u Mediju po ušteđevinu, koju mu je čuvao prijatelj. Prije puta, dao mu je puno korisnih savjeta, među ostalima i ovaj: "U svakoj prilici hvali Gospoda Boga i moli ga da ti upravlja putove, da sve tvoje staze i namjere dobro završe (Tob 4,19)". Tobijina maj ka

željela je, da Tobija ne ide, jer se bojala da mu se što ne dogodi. Tobiju je na putovanju pratio Azarja, koji je u stvari bio arkanđeo Rafael, a Tobija to nije znao. Usput su smje šteni kod jedne obitelji,  koja je baš bila Sarina obitelj. Tobija i Sara iskreno su se zavoljeli, zajedno se molili i vjenčali: "Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu svoju sestru nego po istin i. Smiluj mi se i učini da s njom doživim starost (Tob 8,7)." Rafael je okovao zloduha Asmodeja. Prije toga, Tobija se bojao, da ga Asmodej na ubije. Rafael je donio i očevu ušteđevinu i otkrio svoj identitet: "Ja sam Rafael (Tob 12,15)". Poslan je od Boga,  kao pomoć nakon molitvi Tobita i Sare. Tobit i Sarini roditelji blagonaklono gledaju na brak Tobije i Sare. Tobit je bio spreman svu ušteđevinu, dati mladom bračnom paru. Sarin otac je želio, da ž ive kod njih,

no Tobija je bio uporan i izborio se, da prvo žive kod njegovih roditelja, a nakon što umru vratit će se i živjeti sa Sarinim roditeljima. Tobija je 1

Deuterokanonske knjige su knjige koje su Katolička i Pravoslavna crkva prihvatile kao dio

Staroga zavjeta. U Deuterokanonske knjige spadaju Tobija, Judita, 1. i 2. knjiga o Makabejcima, Knjiga Sirahova i Knjiga Mudrosti, te dijelovi Knjige Baruhove, Danielove, Esterine i Jeremijino pismo. Svi su ovi spisi pisani grčkim jezikom, premda je barem izvorna hebrejska Knjiga

Sirahova nađena u cijelosti. 19

neočekivano ocu donio i lijek i Tobit je progledao te blagoslivljao Boga: "Blagoslovljen da si, Bože, blagoslovljeno tvoje ime uvijeke i blagoslovljeni svi tvoji sveti anđeli! (Tob 11,14)" Tobija i Sara imali su djecu. Tobit je na samrti Tobiji i unucima rekao, da se preselu u Mediju, jer će njihov grad Niniva biti razrušena, kako je prorokovao Jona. Opustjet će i Jeruzalem, Dom Gospodnji će izgorijeti. Ali Bog će se smilovati, narod će se vratiti i obnoviti Jeruzalem i Hram. Tobit je umro u 158. godini (Tob 14,11). Tobija ga je pokopao, kasnije kraj njega i majku Anu, te tasta i punicu.

1.2.12 Judita Prema biblijskom izvještaju, Judita  je bila kći Merarijeva i žena Manašeova, a genealogija joj se proteže kroz 16 naraštaja, te je jedna od najdužih u Starom zavjetu,  što govori i o važnosti ovoga lika u predaji. Bila je ljupka i lijepa udovica, koja je bila zabrinuta za sudbinu svoga židovskog naroda, koji je zbog nevjernosti Bogu bio u rukama stranih osvajača. Koristeći svoju ljepotu u pratnji svoje vjerne sluškinje, hrabro   je namamila Holoferna, Nabukodonozorova vojskovođu te mu odrubila glavu, koju je odnijela svojim sunarodnjacima. Na taj je način izbavila židovski narod od nadolazeće propasti, jer su se Asirci povukli izgubivši vojskovođu Holoferna. Uz to, njezina  je pobožnost i junaštvo imalo poslužiti kao uzor za nasljedovanje.

1.2.13 Prva knjiga o Makabejcima Izraelom je vladao Aleksandar Makedonski do smrti 323. pr. Kr. Nakon toga, carstvo Ptolomejevića iz Egipta i Seleukidsko carstvo iz Sirije (Seleukovići) borili su se za prevlas t u Izraelu. Pobijedili su ovi drugi. Oni su željeli helenizirati Židove. Posebno je teško bilo za vrijeme Antioha IV. Epifana, koji

 je ograničio židovsku vjeru, kulturu i tradiciju. Zabranio je obrezivanje, [2] svetkovanje subote (šabata), bogoslužje i sl. Ova knjiga je o židovskoj obitelji Makabejaca, koji su podigli ustanak protiv Seleukovića. I Prva i druga knjiga o Makabejcima pišu o istim događajima, ali na drugačiji način. Pisac knjige pisao je iz perpektive Makabejaca sa simpatijama prema njima. U

njima se vidio spas Izraela (1 Mak 5,62). Vrijeme radnje obuhvaća cijelo vrijeme otpora i ustanka od 175. do 134. pr. Kr. te kako je spas židovskog naroda došao od Boga preko Matatijine obitelji i njegova tri sina: Jude Makabejca, Jonatana Makabejca, Šimuna Makabejca i unuka Ivana Hirkana (Šimunov sin). Uspjeli su osloboditi Jeruzalem i Hram. Prethodno su imali velike gubitke, kada se nisu željeli boriti i braniti subotom,  jer im je vjera 20

nalagala, da subotom miruju. Nakon toga, su shvatili da Ponovno su posvetili Hram u Jeruzalemu 165. pr. Seleukidsko carstvo pred raspadom, uspjeli su 162. nezavisnu judejsku državu. [3] Za vrijeme vladavine

moraju i na taj dan.

Kr. Budući, da je pr. Kr. uspostaviti

Šimuna Makabejca, vladalo je blagostanje, veliku važnost imali su Hram i čitanje Tore.  Bili su zahvali Bogu. U društvu su osnovani pokreti saduceja, esena i farizeja, koji se nisu slagali s pojedinim djelovanjima Makabejaca, bili su protiv helenizma,

zalagali su se za jačanje židovstva i ustrajnost u vjeri.

1.2.14 Druga knjiga o Makabejcima U ovoj se knjizi izričito spominje vjera u uskrsnuće mrtvih i prinošenje žrtve za oprost grijeha pokojnikâ (2Mak 12,46).

1.2.15 Estera U knjizi je ispričana priča upitne povijesne vjerodostojnosti, dok su neki dijelovi potvrđeni preko Herodotovih spisa i arheoloških istraživanja. Odvija se u vrijeme perzijskog kralja Ahasvera. Smatra se, da je to najvjerojatnije bio Kserkso I., koji je vladao 486. do 465. g. pr. Kr. Nije poznato ime pisca, ali se radi o pobožnom Židovu, domoljubu koji je poznavao prilike na kraljevsko m dvoru i bio sudionik događaja. Perzijski kralj Kir Veliki dopustio je Židovima

povratak iz zatočeništva, dio je otišao kući, a dio je ostao. Ova knjiga piše o Židovima, koji su ostali u Perziji. Perzijski kralj Ahasver organizirao je veliku gozbu za uzvanike i narod. Želio je pokazati ljepotu i privlačnost svoje kraljice Vašti, no ona je odbila doći. Stoga

 je nakon savjetovanja sa suradnicima, odbacio Vašti. Naredio je da se potraže sve djevice lijepa izgleda, između kojih će izabrati novu kralj icu. Izabrana je Židovka Estera. Nju je odgajao rođak Mordokaj, jer nije imala ni oca ni majke (Est 2,7). "Svakoga je dana Mordokaj šetao pred dvorištem harema da bi doznao kako se Estera osjeća i kako se prema njoj odnose (Est 2,11)" [1]. Poslije tih događaja, kralj Ahasver je promaknuo "Hamana, Hamdatina s ina, Agađanina (Est 3,1)." Službenici su se klanjali Hamanu, osim Mordokaja, koji  je smatrao da se jedino treba Bogu klanjati. To je duboko uvrijedilo Hamana, koji je Židove ocrnio i oklevetao pred kraljem i postigao da se izda dokument

po kojem će se na određen dan pogubiti svi Židovi u kraljevstvu. Nakon što su to saznali, Židovi su tugovali i postili. Mordokaj je nagovarao Esteru, da ode do kralja i zauzme se za Židove. Ona se boji nepozvana otići kralju, jer se to 21

kažnjava smrtnom kaznom. Nakon toga, Mordokaj joj poruči: "Nemoj misliti da ćeš se zato što se nalaziš u kraljevoj palači spasiti jedina od svih Židova (Est 4,13)." Estera je pristala i poručila da za nju poste svi Židovi tri dana i tri noći prije nego ode kralju. Dotjerala se i otišla kralju. Tamo joj je pozlilo od straha, ali se zbog toga kralj smilovao i nije je kaznio što je došla nepozvana. Pozvala  je kralja i Hamana na gozbu. Kralj joj na gozbi obeća, da će joj uslišati bilo koju želju. Estera ih pozove na još jednu gozbu, na kojoj će reći svoju želju. U međuvremenu, kralju je palo na pamet, da je Mordokaj jednom otkrio urotu protiv kralja, a za to nije dobio nikakvu nagradu. Naložio je Hamanu, da mu javno u kraljevo ime iskaže poštovanje i čast, što je H aman nevoljko i učinio. Kraljica je na gozbi molila milost za sebe i židovski narod. Kralj je na to pristao i usput dao pogubiti Hamana, jer je bio nepravedan. Hamana je zamijenio Mordokaj, ka o drugi čovjek poslije kralja. Imao je kraljevo

dopuštenje, da u njegovo ime i s kraljevskim pečatom napiše dokument o Židovima, koji god želi. "Kralj je dopustio Židovima po svim gradovima da se mogu sastajati, braniti svoj život te uništiti, ubiti i zatrti svaku vojsku narodnu ili pokrajinsku koja bi ih na pala, ne štedeći ni djecu ni žene, a slobodno im je oplijeniti njihova dobra (Est 8,11)". Uz to, ustanovljen je blagdan Purim,  koji Židovi slave i u današnje vrijeme:

"Naložio im je da četrnaesti i petnaesti dan mjeseca Adara svake godine slave kao dane u kojima su Židovi postigli spokoj od svojih neprijatelja i kao mjesec koji je bio pretvorio u radost njihovu tugu a u blagdan njihovo žalovanje (Est 9,21-22)."

1.3 PSALMI Knjiga psalama je najveća pojedinačna knjiga Biblije. Psalmi su molitve u stihovima, a imaju najčešće po oko 5 stihova. Oni su, zapravo, vrsta religiozne pjesme, katkad zvane himan, napisane kao molitva Bogu. Psalmi su u drevna vremena bila nadahnuta pjesmarica obožavatelja Jahve ( Jehove), uglazbljena

i pripremljena za javno obožavanje Boga u njegovom hramu u Jeruzalemu. Psalmi sadrže molitve preklinjanja za milosrđe i pomoć, kao i izraze povjerenja i pouzdanja. Oni obiluju zahvalama i usklicima i uzvicima

nenadmašive radosti. Mnogi psalmi imaju naslove, ili natpise, i oni često imenuju pisca. U 73 naslova nalazi se ime Davida. Psalme 2, 72 i 95 također je 22

nesumnjivo napisao David. Osim toga, izgleda da su Psalmi 10 i 71 nastavci Psalma 9 odnosno 70 i stoga ih je mogao napisati David. Dvanaest psalama je pripisano Azafu, očigledno označavajući Azafovu kuću. Psalam 43 je nastavak

Psalma 42 i stoga se može pripisati Korahovim sinovima. Osim što spominje sinove Korahove, Psalam 88 u svom natpisu ukazuje na Hemana, a Psalam 89 imenuje Etana kao pisca. Psalam 90 pripisan je Mojsiju, Psalam 91 vjerojatno  je također Mojsijev. Psalam 127 je Salamunov. Dakle preko dvije trećine psalama pripisano je raznim piscima. Njih je kralj David ispjevao kad je bio radostan ili tužan. Ima 150 psalama, koj i su podijeljeni u pet knjiga. U nekim

od psalama David se kaje za svoje grijehe, u drugima slavi Boga, u trećima proriče dolazak Spasitelja svijeta, tj. Mesije ili Isusa Krista.

1.4 MUDROSNE KNJIGE 1.4.1  Job U zemlji Uz živio je najveći čovjek na Istoku –  pravedan, bogat i bogobojazan čovjek Job koji je imao sedam sinova i tri kćeri. Redovito je pridonosio žrtvu

Bogu u ime svojih sinova i kćeri jer je on bio bez grijeha. Sotona posjećuje Boga i govori mu kako je Job dobar samo zato što ga je ovaj

bogato darivao srećom u životu, te nagovara Jahvu da digne ruku na Joba i na njegova dobra da se uvjeri kako će se Job dići protiv Jahve i proklinjat Njegovo ime. Jahve ga daje Sotoni, ali mu zapovijeda da ne smije podići ruku na njega, odnosno da ga ne smije ubiti.

Sotona ga iskušava najvećim mukama i bolovima, najprije mu ubija svu stoku i sluge koju je Pravednik stekao, a naposljetku i sve sinove i kćeri. Iako je ostao  je bez ikoga i ičega što je stekao u životu, (samo je njegova žena ostala uz njega) Job samo razdire haljine, brije svoju glavu, i pada ničice na zemlju, klanjajući se i blagoslovljavajući Boga (1,20-22). Sotona ponovo odlazi Bogu i dobiva dozvolu da kuša Joba bolestima. Nakon što ga Sotona prekrije bolnim ranama žena ga nagovara da prihvati smrt i da se odrekne Boga, ali on smatra da čovjek od Boga prima ponekad i zlo, a ne samo dobro (2,9s). Sotona odlazi poražen i ne spominje se više. Kada se tri njegova prijatelja čula za njegove nevolje, dolaze s namjerom da ga utješe (2,11 -13)[4]. Prijatelji mu pokušavaju dati savjet i smatraju da Jahve može dopustit nekom toliko patititi samo radi njegove grešnosti. Po njihovoj 23

logici Job je veliki grešnik kojemu se bliži loš kraj života. Oni mu nabrajaju njegove grijehe (22,5- 9) i nude mu rješenje koje će prekinuti njegovu patnju. Savjetuju ga da prizna da je grešan, da se pomiri s Jahvom, da prihvati Jahvin Zakon i da živi po njemu (22,21 -24). Job je sve čvršći u svoju pravednost i odbija ih, kritizira ih kako mu nanose još veću patnju time što ga izmučuju svojim rječima. Oni postaju njegovi mučitelji, a ne tješitelji, svojim riječima ga više opterećuju[5]. U knjizi se spominje i lik Elihu koji pokušava objasniti Jobovo stanje, ali

neuspješno. Na kraju knjige Jahve se obraća Jobu iz oluje, a pravedni Job još viš e spoznaje i spominje svoju poniznost i ništavost pred Njim. Naposljetku mu, zbog njegove odanosti, Jahve daruje mnogostruko više od onog što je izvorno posjedovao.

1.4.2 Mudre izreke Mudre izreke su zbrika mudrih misli i izreka. Sadrže savjete božanske [1] mudrosti za svakodnevni život. U njima piše, čega bi se vjernik trebao pridržavati, a čega kloniti. Mudre izreke su bil e jako popularne kod starih i istočnih naroda. Služile su u odgojne i obrazovne svrhe. U njima je pohranjena životna mudrost.[2] Postoji razlika između svjetovnih mudrih izreka i ovih, koje su pisane iz duhovnog aspekta.

1.4.3 Propovjednik Glavne teme knjige su svrha i krhkost života. Riječ ispraznost se pojavljuje oko 40 puta: "Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad

ispraznošću, sve je ispraznost! Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem? (Prop 1,2-3)". Ton knjige  je pesimističan i skeptičan. Jedna od najpoznatijih misli iz knjige je "nema ništa novo pod suncem (Prop 1,9)". Pisac ukazuje na prolaznost i kratkoću života. Smatra da mudrost , užici i veliki napori imaju malo smisla: "Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja (Prop 2,21)". Poziva na ono što je "gore", jer ovozemaljsko je prolazno. Ipak, smatra da treba uživati u malim radostima života, koje su Božji dar. Božje ime u knjizi je "Elohim", a ne uobičajeno za Stari zavjet "Jahve". Pojedinim mislima (Prop 24

12,9-12) aludira se na dolazak Mesije (Isusa). Završna misao je: "Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer - to je sav čovjek (Prop 12,13)."

1.4.4 Pjesma nad pjesmama Knjigu čini ciklus ljubavnih pjesama,  koje imaju u glavnom obliku dijalog između zaručnice i zaručnika. Pojedini čitatelji u Pjesmi nad pj esmama vide samo prisnu ljubavnu poeziju. Židovstvo i kršćanstvo pak u pjesmi vide i snažnu prispod obu Božje ljubavi prema ljudima odnosno Kristove ljubavi prema svojoj Crkvi (što je razlog, zašto je Pjesma nad pjesmama, dio Svetoga pisma). Bog se izravno ne spominje u pjesmi.

1.4.5  Knjiga Mudrosti Glavna teme knjige su mudrost i pravednost. Počinje riječima: "Ljubite pravednost, vi suci zemaljski, pravednim mislima mislite o Gospodinu i tražite [2]

ga u jednostavnosti srca (Mudr 1,1) .  Prema knjizi, pravednost je s jedne strane od Boga omogućen red, a s druge strane u Izraelu je prepoznatljiva u

socijalnome ponašanju te je tek dijelom ostvarena u solidarnosti s potrebnim [3]

. Mudrost dolazi od Boga i vodi prema jedinstvu s Njim. Na nekoliko mjesta u knjizi, Mudrost je istoznačnica za Boga. Apostol Pavao je u Novom zavjetu Isusa nazvao "Mudrost Božja". U drugom poglavlju naviješta se Isusova muka i postupanje vlasti prema njemu: "Zato ga iskušajmo porugom i mukom da

istražimo blagost njegovu i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje (Mudr 2,19 -20)". U knjizi se prepoznaje utjecaj filozofije Platona i Filona Aleksandrijskog,  koji je bio židovski helenističk i filozof, koji je tražio kompromis između židovske religije i helenističkog shvaćanja života i filozofije. Evanđelje po Mateju na nekoliko mjesta ima poveznice s ovom knjigom.

1.4.6 Knjiga Sirahova Ima 51 poglavlje. U knjizi se mogu razlikovati tri dijela: Sir 1 –23,27; Sir 24 – 42,14 i Sir 42,15 –51,30.[2] Sastoji se od mudrih izreka, savjeta, hvalospjeva, molitvi i pouka vezanih na

situacije iz svakodnevnog života. Autor je želio sačuvati duhovnu baštinu svoga naroda. U to vrijeme dolazi do upoznavanja Židova s helenističkom kulturom, prema kojoj je autor otvoren i spominje pozitivne primjere te 25

druge kulture. Upozorio je na negativne pojave u društvu i poticao vjernike,

da poštuju Zakon Svevišnjega i da se ne stide vjere. Ben Sira se osvrće i na biblijsku povijest, spominje Davida i Salomona.

1.5  PROROČKE KNJIGE Veliki proroci

1.5.1 Izaija Knjiga ima 66 poglavlja i može se podijeliti u tri dijela. U PRVOM DIJELU (od 1. do 35. poglavlja), opisuje se izvanjska povijest Izraela.  Tu su proročanstva o posljednjim vremenima, o Božjem odnosu prema izraelskom narodu i susjednim narodima. U poglavljima od 28. do 35. je šesterostruko jadikovanje nad Jeruzalemom, lošim odlukama naroda, jer su se pouzdavali u ljude, a ne u Boga. Izaija je kritičar politike izraelskih kraljeva. Upozorio je kralja Ahaza, da ne sklapa savez s Asirijom, a kasnije i njegova nasljednika, da ne sklapa savez [3] s Egiptom, jer se treba osloniti na Jahvu, a ne na lju dsku pomoć DRUGI DIO knjige (od 36. do 39. poglavlja) je povijesni odlomak o životu kralja Ezekije. Navodi događaje iz Druge knjige o Kraljevima, u kojima je naglašena Ezekijina

pobožnost koje se očituje u Izaijinom proroštvu. Značajno je da on sve do kraja ponavlja srž svoje poruke: treba se uzdati u Jahvu, a ne u sile ovoga svijeta. TREĆI DIO  (od 40. do 66. poglavlja) je o unutarnjoj povijesti Izraela, o odnosu naroda prema Mesiji (Isusu), opisano je izbavljenje iz Babilona te završava opisom Kristove vladavine u Tisućgodisnjem kraljevstvu [4].  Izaija velik broj puta spominje Mesiju, kako će obećani Spasitelj biti sam Bog, da će se utjeloviti Sin Božji. Bit će vjeran Bogu Ocu, trpjet će bol i mučenja, otkupit će ljude od grijeha:  "Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan

patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe (Iz 53 3-5)." Velik broj puta spominju se i riječi "spasenje" i "Svetac Izraelov".

1.5.2  Jeremija Knjiga se sastoji od 52 poglavlja. Nije pisana kronološkim redom. Prorok Jeremija ima vrlo osoban odnos s Bogom, doživljava ga kao prijatelja, kojem sve može reći. Živio je u vremenu, kada su gotovo svi u njegovu narodu 26

zastranili u grijehu.  U knjizi, Jeremija kritizira ponašanje pr ipadnika svoga

naroda, što su ostavili Boga, a pošli su za poganskim bogovima. Prenosi im Božje riječi: "Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu (Jr 2,13 14)". Imali su t oliko žrtvenika poganskim bogovima, koliko je Jeruzalem imao ulica (Jr 2,28). Prorok je izrazito emotivno doživljavao propast svoga naroda, patio je i bio progonjen najviše od svih proroka. Njegovi sunarodnjaci nisu poslušali ni Boga ni njega: "Ali me oni nisu slušali, uho svoje nisu prignuli, nego otvrdnuše, gori od otaca svojih. Možeš im sve to reći, ali te neće poslušati; zovi ih, neće ti se odazvati (Jr 7,26 -27)." Dva puta je osuđen na smrt, ali su ga milosrdni ljudi spasili, a prema predaji završio je zemaljski život, tako da su ga sunarodnjaci kamenovali. Puno više su ga poštovali nakon njegove smrti. Nije tajio kako je bio rastrgan između svojih slabih ljudskih sila i težine proročkog poziva [2]. Želio je odustati, ali nije imao srca. Izraelskom narodu prijetili su moćniji narodi. Plaćali su danak Asircima i štovali njihove poganske bogove s ciljem, da ih Asirci poštede. Početkom Jeremijinom prorokovanja, vladao j e judejski kralj Jošija, koji uveo dobre vjerske reforme s ciljem promicanja nacionalnog jedinstva. U to vrijeme, Babilonci i Medijci su porazili Asiriju, koja je nedugo potom potpuno propala. To su iskoristili Egipćani, koji su željeli prisvojiti Izrael. Kralj Jošija je poginuo u

borbama, a njegov nasljednik Joahaz je vladao samo tri mjeseca. Egipćani su ga odveli u zatočeništvo i ubili. Jeremija ga spominje i svjestan je, da se neće vratiti (Jr 22,10). Opominje narod, da se zlo dogodilo, jer su se klanjali

poganskim bogovima. Egipćani su za novog kralja postavili Jojakima. Nametnuo je velike poreze kao danak Egipćanima, gradio je raskošnu palaču i nije mario za vjeru. Jeremija je bio u sukobu s kraljem, kritizirao je njegovo

savezništvo s Egiptom i upozoravao je na veliku opasnost od Babilonaca sa sjevera.  Prorokovao je, da će Babilonci na čelu s Nabukodonozorom II. pokoriti Judeju i odvesti narod u sedamdesetgodišnje zatočeništvo (Jr 25,8 13). Kralj ga nije podnositi i zabranio mu pristup u prostor jeruzalemskog

Hrama. Jeremija je napisao pismo i poslao ga kralju preko svog pomoćnika Baruha. Kralj je pismo spalio. I dalje je prorok upozoravao na krivu politiku

kralja, ali ga nitko nije poslušao. Dali su ga izbatinati i osudili su ga na smrt, ali ga je spasio sluga na kraljevom dvoru. Kralj je umro i naslijedio ga je sin Jojakin. Već slijedeće godine 598. pr . Kr., Babilonci su napali Izrael, zbog

njihova savezništva s Egiptom protiv njih. Kralj se predao, Jeruzalem je 27

osvojen, makar su Judejci mislili, da je neosvojiv. Grad i Hram su razoreni i opljačkani. Ugledni ljudi su odvedeni u zatočeništvo u Babilon.  Postavljen je

novi kralj Sidkija. Dvojio je između pokornosti Babiloncima ili pobune uz pomoć Egipćana. Jeremija je bio za priklanjanje Babiloncima. Simbolički je nosio na sebi jaram i govori o, da će tako svi biti odvedeni u babilonsko ropstvo, ako se pobune protiv Babilonaca (Jr 25). Pojavili su se lažni proroci, koji obmanjuju narod. Jedan od njih Hananija, skida Jeremiji jaram s vrata i [3] prepolovljava ga .  On odlazi bez riječi, ali ga Bog šalje nazad, ovaj put s željeznim  jarmom oko vrata. Lažni proroci su govorili narodu, da će se brzo

vratiti iz progonstva, a Jeremija ih je uvjeravao, da će zatočeništvo trajati 70 godina. Jeremiju nisu poslušali, opet je osuđen na smrt, ali ga je spasio dvoranin. Babilonci 587. pr. Kr., drugi put razaraju Jeruzalem,  Hram i zemlju

nakon što su 18 mjeseci držali Jeruzalem pod opsadom. Ubijeni su kraljevi sinovi, a kralj je oslijepljen i odveden u Babilon, gdje je umro. Opet su

odvedeni ugledni ljudi u zatočeništvo, a ostala je samo sirotinja. Jeremija je odveden pred Nabukodonozora II., koji je znao za njega. Mogao je birati hoće li u Babilon ili ostati sa sirotinjom. Odlučio je ostati. Tješio je narod navješćujući, da će Bog kazniti neprijatelje, jer su prevršili mjeru nasilja [4]. Vjerovao je u kraj zatočeništva, u obnovu Izraela i ponovno uspostavljanje dobrih odnosa između Boga i izraelskog naroda. Hrabrio je narod, da grade kuće, da rađaju djecu kako ne bi izumrli. Babilonski namjesnik u Judeji je ubijen, a Jeremija je na silu odveden u Egipat s onima koji su se bojali

babilonske osvete. Tamo je još propovijedao i po predaji je poginuo, kada su ga sunarodnjaci kamenovali.

1.5.3 Tužaljke Sastoje se od pet poglavlja, svaki je jedna poema,  pisane su pjesnički. Prva četiri poglavlja pisana su u akrostihu.  U originalu na hebrejskom jeziku, početna slova stihova odgovaraju redoslijedu hebrejske abecede. Prva poema  je tužaljka zbog razorenja Jeruzalema: "Kako osamljena sjedi prijestolni ca,

nekoć naroda puna; postade kao udovica, nekoć velika među narodima (Tuž [1] 1,1) ." Stanovnici su u izgnanstvu i gladni, neprijatelji likuju. Slijedeća poema  je o Božjem gnjevu nad Jeruzalemom. Bog je upozoravao narod preko proroka i poticao ih na pokoru i obraćenje, budući da nisu poslušali, neprijatelji su ih napali, razorili gradove i odveli ih u zatočeništvo: "U uličnoj prašini leže djeca i starci; moje djevice i moji mladići od mača padoše (Tuž 2,21)." U trećoj poemi, prorok piše o s vojoj bijedi i patnjama te otvara prostor 28

nadi i boljim danima: "Jer Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek: jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi (Tuž 3,31-32)." U slijedećoj poemi, prorok tuguje nad gladi i lošim prilikama u gradu i vjeruje da je grijeh iskupljen pa neće biti novih progona. U posljednjoj   poemi, nabrajaju se zli događaji koji su se dogodili i moli se Boga za milosrđe:  "Vrati nas k sebi,

Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu (Tuž 5,21)."

1.5.4 Baruh Knjiga je pripisana Baruhu, prijatelju i tajniku proroka Jeremije (Jr 36,4; 45.1). On je sin Nerijin iz ugledne obitelji.  Njegov brat službovao je kod židovskog [1] kralja Zedekije. Baruh je od 605. pr. Kr., stalni pratitelj proroka Jeremije . Pisao je u njegovo ime i prenosio poruke. Spominje s e više puta u Jeremijinoj knjizi.  Živio je u Babilonu nakon progona Židova.  Knjiga se sastoji od 5 poglavlja, a ponekad se Pismo Jeremije proroka pripisuje kao 6. poglavlje. Teme knjige su priznanje grijeha, molitva Bogu za milosrđe,  razmišljanja o Mudrosti, ohrabrivanje židovskih prognanika u Babilonu. U Novom zavjetu ima nekoliko poveznica s ovom knjigom. u Rimokatoličkoj Crkvi odlomak iz Baruhove knjige (Bar 3,9- 38) čita se na Veliku subotu. Crkveni oci poput sv. Tome Akvinskog i sv. Klementa Aleksandrijskog citirali su ovu knjigu u svojim djelima.

1.5.5  Ezekiel Ova knjiga ima 48 poglavlja. Može se podijeliti u tri dijela. U prvom dijelu (od 1. do 24. poglavlja), prorok Ezekiel piše proročanstva o razorenju Jeruzalema, do kojeg je došlo zbog grijeha izraelskog naroda, idolopoklonostva, pojave lažnih proroka. Jeruzalem je razoren, judejski kralj odveden je u babilonsko zatočeništvo zajedno s narodom. Slava Jahvina,  vidljivi je znak Božje prisutnosti. Spominje se mnogo puta u ovoj knjizi. Prikazuje se u obliku oblaka,  koji se nalazi u najsvetijem dijelu jeruzalemskog Hrama. Kada su

Babilonci osvojili i razorili Jeruzalem, oblak Slave Jahvine otišao je s anđelima kerubinima iz Hrama i Jeruzelema: "Uto se Slava Jahvina vinu s praga Doma i

stade nad kerubinima. Tada kerubini raširiše krila i podigoše se sa zemlje pred mojim očima (Ez 10,18 -19)." Ponovno će boraviti u novom Hramu u Tisućgodišnjem kraljevstvu. U međuvremenu, oblak Slave Jahvine pojavio se kada se Isus proslavio na gori preobraženja (Mt 17,5). Drugi dio knjige (od 25. do 32. poglavlja) sastoji od proročanstava o sedam okolnih naroda. To su: Amonci, Moabi, Edomci, Filistejci, stanovnici gradova Tira i Sidona te Egipćani. 29

Njih stiže osuda i propast zbog grijeha i idolopoklonstva. Treći dio knjige (od 33. do 48. poglavlja) je proročanstvo o obraćenju izraelskog naroda u posljednje doba, ponovnom ujedinjenju te opis Tisućgodišnjeg kraljevstva s Hramom u Jeruzalemu

[4]

.

1.5.6 Daniel Pisac knjige je prorok Daniel, čije ime znači "Bog  je moj sudac". U knjizi je opisao događaje, koji su mu se dogodili. Knjiga ima dva dijela. Prvi dio (1. do

6. poglavlje) je niz od šest priča Danijela i njegovih prijatelja. Drugi dio (7. do 12. poglavlje) sadrži četiri apokaliptična viđenja. Knjiga je u originalu napisana dvojezično na hebrejskom i aramejskom jeziku. Poglavlja od 2. do 7. napisana su na aramejskom jeziku, a ostala na hebrejskom. Daniel koristi izraz "Sin čovječji" (Dn 7,13), kojim je kasnije Isus imenovao samoga sebe i time

potvrdio, da je obećani Mesija. U govoru na Maslinskoj gori, Isus imenom spominje Daniela (Mt 24,15). Pojedini dijelovi Novoga Zavjeta: Evanđelje po Mateju poglavlja 24. i 25., Druga poslanica Solunjanima poglavlja 1. i 2. i Otkrivenje povezani su s Danielovom knjigom i proširuju viđenja, koja je Bog dao Danielu.

Šest priča 1. Daniel je bio među Judejcima, koji su odvedeni u babilonsko zatočeništvo, nakon što su Babilonci 605. g. pr. Kr. osvojili Jeruzalem. Tada je imao između 15. i 20. godina. Svet o posuđe iz hrama u Jeruzalemu također je odnešeno i pohranjeno u babilonskoj riznici. Daniel i trojica njegovih prijatelja Hananija, Misael i Azarja bili su među kraljevskim  judejskim mladićima, koji su izabrani

za trogodišnji tečaj školovanja u kraljevskoj palači: "neka budu bez nedostatka, lijepi, vrsni u svakoj mudrosti, dobro poučeni i bistri, prikladni da stoje na kraljevu dvoru (Dn 1,4)

[1]

." Bog im je dao znanje i mudrost, a Daniel  je imao i sposobnost razumijevanja viđenja i snova.  Babilonski kralj Nabukodonosor II. postavlja tu četvoricu, da mu budu savjetnici. Posljednji

redak 1. poglavlja, koji je mogao biti dodan mnogo vremena nakon što je prethodni dio bio napisan ukazuje da je Daniel još uvijek bio u kraljev skoj službi nekih 80 godina nakon svog odlaska u izgnanstvo, što bi bilo oko 538. g. pr. Kr. 2. Kasnije je kralj sanjao san,  koji nije znao protumačiti, a niti njegovi zvjezdari. Naredio je, da ih pogube, a s njima i Daniela i njegove prijatelje. Daniel je molio Boga, da mu objasni san. Uslišana mu je molba te je otišao 30

pred kralja: "Tajnu koju istražuje kralj ne mogahu kralju otkriti mudraci, čarobnici, gataoci i zaklinjači; ali ima na nebu Bog koji objavljuje tajne i on je saopćio kralju Nabukodonozoru ono što će biti na svršetku dana (Dn 2,2728)." Babilonsko kraljevstvo osvojit će drugo kraljevstvo (Perzija), a poslije će  još doći i kraljevstva Grčke i Rima.  Također, "u vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod (Dn 2,44)." Kralj je slavio Boga i nagradio Daniela. Postavio ga je

za upravitelja pokrajina i na čelo babilonskih mudraca. 3. Nabukodonozor II.  je postavio zlatni kip i naredio svima, da se klanjaju kipu. Trojica Danielovih prijatelja su odbili te su bačeni u užarenu peć. Azarja se molio Bogu u pomoć. Anđeo Gospodnji izbavi ih od ognja te su slavili Boga.

Kralj se začudio i hvalio Boga te je trojicu prijatelja nagradio. 4. Kralj je ponovno usnuo san. Dan iel je jedini znao protumačiti san jer je imao Duha Božjega (Dn 4,6). Kralj je sanjao veliko snažno stablo,  koje je

iznenada posječeno na nebesku zapovijed. To stablo je bio sam kralj, koji je na sedam godina izgubio snagu i razum, jer se uzoholio pa je bio poput divlje životinje. Na kraju sedme godine, Nabukodonosor II.  je shvatio, da "Svevišnji Bog ima vlast nad kraljevstvom ljudskim i stavlja mu na čelo onoga koga on hoće (Dn 5,21)." Vratio mu se razum i ponovno je vladao. 5. Kralj Baltazar, Nabukodonozorov sin, priredio je gozbu na kojoj se pilo iz

posuđa otetog iz Božjeg Hrama u Jeruzalemu uz hvaljenje poganskih bogova. Time su učinili oskvrnuće. Ubrzo se pojavila ljudska ruka, koja je pisala po zidu. Kralj je problijedio i jako se uznemirio. Tražio je mudrace, da mu rastumače događaj. Jedino je Daniel uspio, jer je imao Duha Božjega: "A evo što je napisano: Mene, Mene, Tekel, Parsin. A te riječi znače: Mene: izmjerio  je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj; Tekel: bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan; Parsin: razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima (Dn 5,23-28)." Te iste noći Baltazar je ubijen.

6. Nasljednik Darije Medijac, postavio je Daniel kao jednog od tri pročelnika. On se pokazao najboljim pa ga  je kralj mislio još unaprijediti. Drugi su bili ljubomorni pa su znajući za Danielovu pobožnost prema Bogu, nagovorili kralja da donese dekret po kojem je zabranjeno moliti se bilo kome osim kralju u narednih 30 dana. Daniel se i dalje tri puta dnevno moli Boga pa je kažnjen i bačen u jamu među lavove. Anđeo Gospodnji je bio s njom i lavovi

mu nisu naudili. Kralj je bio uznemiren i ujutro je tražio Daniela u jami. Daniel 31

mu odgovori: "O kralju, živ bio dovijeka! Moj je Bog poslao svog Anđela; zatvorio je ralje lavovima te mi ne naudiše, jer sam nedužan pred n jim. Pa i pred tobom, o kralju, ja sam bez krivice (Dn 6,22- 23)". Urotnici su bačeni u  jamu i lavovi ih rastrgaše. Kralj Darije je izdao proglas kojim priznaje Boga. Četiri viđenja 1. "Prve godine Baltazara, kralja babilonskoga (Dn 7,1)", Daniel je usnuo san o četiri nemani. One simboliziraju velika neprijateljska carstva, pod kojima [2] Izrael trpi . U ovo doba svoje neizravne vladavine Bog je vlast nad Zemljom [3] predao u ruke poganskih naroda .  Oni će izgubiti vlast, dolaskom Isusa Krista i uspostavit će se dobra i vječna vladavina Sina čovječjeg: "Kraljevstvo njegovo, kraljevstvo je vječno, i sve vlasti služit će mu i pokoravati se nj emu (Dn 7,27)."

2. Viđenje treće godine Baltazarova kraljevanja, borba je ovna i jarca. Ovan s dva roga simbol je kraljeva Perzije i Medije, a jarac kralja Grčke. Perzija i Medija bit će moćne, ali će ih pokoriti Grčka.  Četiri kraljevstva što će izići iz naroda grčkog kralja, ali neće imati njegovu moć. Potkraj njihova kraljevanja, ustat će jak kralj i suprostaviti se Bogu, oskvrnuti Svetište, ali će biti skršen (Dn 8,21-25).

3. U prvoj godini vladanja kralja Darija, Daniel je istraživao poruku, koju je Bog prenio preko proroka Jeremije.  Molio se, činio pokoru i žalio zbog grijeha izraelskog naroda. Ukazao mu se arkanđeo Gabriel i protumačio mu proroštvo o sedamdeset godišnjih sedmica (tjedana) po kalendaru,  koji su koristili Izraelci. To se dogodilo 445. g. pr. Kr. Po proroštvu, za 49 godina treba biti obnovljen i sagrađen Jeruzalem,  unatoč unutarnjim i vanjskim poteškoćama. Nakon 434 godine, pojavit će se Mesija.  A Njegova smrt i uzašašće na nebo, prorokovani su za oko 31. ili 32. godinu poslije Krista (po izračunu prema kalendaru, koji su koristili Izraelci) [4].  Prorokovano je i današnje vrijeme prije uspostave Božjeg Kraljevstva. 4. "Treće godine Kira,  kralja perzijskog (Dn 10,1)", Daniel je imao viđenje o sukobu između kralja sjevera i kralja juga (Egipta Dn 11,8). Spominju se i knez Perzije i knez Grčke te arkanđeo Mihael.  Viđenje kulminira s arogantnim kraljem: "Kralj će raditi što god mu se prohtije, uznoseći i uzdižući sebe iznad svih bogova: protiv Boga nad bogovima govorit će hule i uspijevat će dok se gnjev ne navrši -  jer ono što je određeno, to će se ispuniti (Dn 11,36)." Naviješteno je uskrnuće i nagrada, onima koji su bili pravedni, a izgubili su 32

život: " Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su m noge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost (Dn 12,2 -3)". Dvije dodatne priče Za katolike i pravoslavne, Danielova knjiga ima 14 poglavlja, dok protestanti i Židovi priznaju samo prvih 12 poglavlja. Uz to, ne priznaju ni Azarjevu molitvu iz sredine 3. poglavlja.

1. U 13. poglavlju priča je o Suzani. Ona je bila vrlo lijepa i pobožna Židovka udana za bogatog i poštovanog Jojakima. Njihovu kuću posjećivali su mnogi ljudi pa tako i dva starca, koji su bili suci. Zaljubili su se u nju. Jednom dok se sama kupala u svom vrtu, starci su joj do šli i predložili spolni odnos. Prijetili su

 joj, ako ne pristane, da će je optužiti za nevjeru mužu s nekim mladićem. Ona ih je odbila, jer nije htjela sagriješiti. Lažno su je optužili i pokrenuli suđenje protiv nje. Sud  je povjerovao i osuđena je na smrt.  Dok su je vodili na pogubljenje, zavapila je Bogu za pomoć. Bog je probudio Da niela, koji je u to vrijeme spavao. Daniel je upozorio narod, da je suđenje bilo "bez istrage i bez uvida u istinu (Dn 13,48)" te je sazvao novo suđenje na kojem će on ispitati dva starca, svakoga pojedinačno. Narod je na to pristao, jer su znali da Daniel ima ovlasti od Boga. Postavio im je pitanje: "Sada, dakle, ako si ovu doista vidio, reci nam: pod kojim si ih drvetom vidio zajedno? (Dn 13,58)." Prvi starac odgovori pod tršljom, a drugi pod jasikom. Tako je dokazano, da lažu. Nevina Suzana je oslobođen a. Narod je blagoslivljao "Boga koji spasava one

što se u nj uzdaju (Dn 13,60)", a dva starca su osuđeni na smrt. 2. U 14. poglavlju nalaze se tri povezane priče za vrijeme neimenovanog babilonskog kralja. Kralj i njegovi svećenici klanjali su se lažnom bogu (kumiru) Belu. Prinosili su mu svaki dan hranu i piće. Kralj je vjerovao, da Bel to pojede i popije. Daniel se klanjao samo pravome Bogu i nije vjerovao, da Bel može jesti ili piti. Svećenici, žene i djeca napravili su tajni ulaz i

svakodnevno jeli i pili ono što je prineseno Belu. Daniel je to otkrio kralju, koji  je dao pogubiti prevarante, a Daniel je na kraljevo dopuštenje uništio   kip Bela. Babilonci su štovali i mjedenog zmaja, za kojeg su mislili, da je živi bog. Daniel je pokusom, dokazao da u krivu. Narod je zbog toga bio gnjevan: "Kralj

postade Židov: Bela sruši, zmaja ubi, svećenike pokla (Dn 14,28)". Kralj se bojao pa je narodu predao Daniela, kojeg su bacili u jamu među lavove. U 33

tome vrijeme, u tom kraju bio je prorok Habakuk. I Anđeo Gospodnji reče Habakuku: "Odnesi ručak koji imaš u Babilon, Danielu u lavljoj jami! (Dn

14,34)" Uz Anđelovu pomoć, Habakuk je nahranio Daniela, koji je ostao živ. Kralj je došao do jame i čudio se što je Daniel preživio te je hvalio Boga: "Velik si, Gospode Bože Danielov, i nema drugoga Boga osim tebe! (Dn 14,41)" Mali proroci

1.5.7 Hošea Po Božjoj (Jahvinoj) zapovijedi, Hošea (negdje se naziva i Ozej) oženio je bludnicu Gomeru i s njom imao dva sina Jizreela i Lo Ammija i kćer Lo Ruhamu. Dio teologa smatra, da se ne radi o stvarnom, nego simboličkom događaju, koji otkriva stav izraelskog naroda prema Bogu: "jer se zemlja bludu odala, odmetnuvši se od Jahve! (Hoš 1,2)". Ili se "bludnica" odnosi na Gomerin nemoralan život prije braka ili nakon braka. Imena djece imaju simboličko značenje. Jizreel je ime doline u kojoj se prolilo puno krvi u sukobima. Lo Ammi znači "ne -narod moj" (Hoš 1,9), a Lo Ruhama znači "nemila" (Hoš 1,6). Imena predstavljaju Božju poruku i kritiku narodu Kraljevstva Izrael. Hošea proživljava mučno iskustvo s Gomerom, što je simbolička slika kako se izraelski narod ponašao prema Bogu. Ponašanje naroda prema Bogu je bio duhovni blu d (idolopoklonstvo i nepoštivanje Deset Božjih zapovijedi). Slijedi razvod Hošee i Gomere , jer je Gomera bila nevjerna. To je simbol "razvoda" između Boga i izraelskog naroda, jer je narod bio nevjeran Bogu. Na Božju zapovijed, Hošea traži Gomeru nakon nekog vremena, ali mora je otkupiti jer se prodala u ropstvo ili jer njen

ljubavnik traži otkupninu. Gomera je ponovno s Hošeom, ali on odbija neko vrijeme seksualnu intimnost, što simbolizira da Izrael neko vrijeme neće imati kralja (Asirija  je u povijesti uistinu osvojila Kraljevstvo Izrael i odvela u

zarobljeništvo vlastodržce i dio podanika). No, Bog će biti milosrdan prema narodu, ponovno će biti u savezu ("braku") s njime (ponovno je uspostavljena država) i voli ga makar mu je on bio nevjeran.

1.5.8  Joel Knjiga se sastoji od 4 poglavlja. U prvom je opisana navala skakavaca

popraćena velikom sušom i njihovo pustošenje žetve i uroda: "Opustošeno polje, zemlja poharana. Poharano žito, vino propade, presahnu ulje (Jl 1,10)" [1] . To je bila kazna za grijehe, što je prorokovano prije toga. No, narod to nije 34

prepoznao pa prorok Joel poziva sve na pokoru i molitvu: "Razderite srca, a

ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali (Jl 2,13)". Osim pretrpljene prirodne katastrofe, narodu prijeti i neprijateljska vojska, koja se okuplja sa sjevera. Narod se obratio, a Bog se smilovao i šalje im obilje

te poraz neprijatelja: "Šaljem vam, evo, žita, vina i ulja da se njime nasitite. Nikad više ne ću pustiti da budete na sramotu narodima. Protjerat ću Sjevernjaka od vas daleko, odagnat ga u zemlju suhu i pustu, prethodnicu u Istočno more, zalaznicu u Zapadno more (Jl 2,19 -20)". Pet puta se spominje dolazak Dana Jahvina, koji predstavlja osudu neprijateljima i blagoslov

Božjem narodu: "Kad dođe taj dan, kapat će gore moštom,  iz bregova će brizgati mlijeko,  kroza sva korita riječna u Judeji voda će proteći. Vrelo će šiknuti iz kuće Jahvine da natopi Dolinu sitimsku (Jl 4,18)".

1.5.9  Amos Bog je poslao Amosa, da ode u Kraljevstvo Izrael.  U prva dva poglavlja je

navještaj osude nad Kraljevstvima Izrael i Juda i susjednim narodima. Preko Amosa, Bog poručuje narodu, da će ih kazniti jer su se udaljili od njega. Bog ih  je već prije upozoravao, ali se nisu popravili: "Bez obraćenja nema spasenja (Am 5,3)". I ponovno ih potiče na obraćenje: "Tražite dobro, a ne zlo, da biste živjeli, i da Jahve, Bog nad Vojskama, odista s vama bude kao što velite da jest (Am 5,14)". Bogu nisu mile njihove svečanosti, jer je to izvanjsko bogoštovlje bez dubine. Narod je slavio Dan Jahvin kao da im je to na slavu, a prorok Amos ih upozorava, da je to dan suda i pravde u odnosu na to kako su živjeli.

Mislili su, da budući da su izabrani Božji narod, da ih ne može zadesiti nikakva nesreća i da mogu raditi što im se prohtije, ali Bog ih upozorava: "Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori (Am 6,1)". Budući, da su izabrani narod trebali su živjeti po Božjim zapovijedima.  Amos je prorokovao i upozoravao u Betelu, gdje je bilo svetište poganskim pogovima. Svećenik Amasja ga je ocrnio pred kraljem Jeroboamom i poručio mu da ode. Prorok Amos imao je pet viđenja. Prva dva viđenja su pustošenje skakavaca i suša. Prorok je zamolio Boga, da se smiluje i poštedi narod. To se i dogodilo. Treće viđenje je visak: "Tada Gospod reče: "Evo, izmjerit ću viskom svoj narod

izraelski; neću ga više štedjeti (Am 7,8)". Slijedeće viđenje je košarica zrela voća, što je značilo da je narod zreo za propast. Posljednje viđenje je Bog kraj žrtvenika: propalo kraljevstvo. Oni pripadnici izabranog naroda koji su grješno 35

živjeli propast će, a pošteni će živjeti i dalje u miru. Amos naviješta na kraju dolazak Mesije, sina Davidova i Njegovo kraljevstvo mira.

1.5.10 Obadija Obadija naviješta uništenje naroda Edoma.  Oni su višestoljetni neprijatelji izraelskog naroda. Izrael i Edom su potekli od dva brata blizanaca Ezava i Jakova. Još prije nego su se rodili, Bog je navijestio, da će stariji Ezav služiti mlađemu Jakovu [2]. Ezav je zbog toga zamrzio Jakova (Post 27). Kasnije su se pomirili. Od Ezava je potekao edomski narod, koji je mrzio izraelski narod.

Sukobljavali su se tijekom stoljeća. Npr. Edomci nisu pustili Izraelce, da prođu kroz njihovu zemlju, kad su otišli iz Egipta (Br 20,14-21) i radovali su se nakon razorenja Jeruzalema 586. g. pr. Kr. Narod Edom je postojao do 70 g. i tada nestaju iz povijesti. U prvih 9 redaka Obadija naviješta propast Edoma. Dalje navodi razloge razloge za to: "Za pokolj i nasilje nad bratom Jakovom sram će te pokriti i

nestat ćeš zasvagda (Ob 1,9)" [3].  Edomci su se naslađivali, kad je izraelski narod doživio nesreće (Ob 1,12). Na kraju prorokuje   Dan Jahvin i spasenje Izraela.

1.5.11 Jona Jona je bio prorok,  koji je dobio od Boga zapovijed, da ide u grad Ninivu.

Tamo su ljudi živjeli raspušteno i Bog ih je želio potaknuti, da se poprave preko Jone. Ali Jona nije želio u Ninivu, jer je smatrao da ne zaslužuju milost i pobjegao je brodom u Tarsis. Bog je podignuo veliku oluju i mornari su željeli spasiti Jonu i sebe, ali nisu uspjeli. Netko je morao napustiti brod, pa je

ždrijeb pao na Jonu, koji je to prihvatio. Smatrao je, da će se time more smiriti, jer se zbog njega i podiglo nevrijeme. Bog je poslao kita,  koji je progutao Jonu i držao ga u svom tijelu 3 dana i 3 noći. U Knjizi o Joni piše velika riba, ali u Evanđelju po Mate ju (Mt 12, 38-41) spominje se Jona i piše,

da je boravio u utrobi kita. Jona je od Boga tražio oprost, koji mu je oprostio i zapovjedio kitu, da ga izbaci na kopno. Jona je krenuo u Ninivu i

propovijedao. Ninivljanima je rečeno, da su bili toliko zlobni da će Bog uništiti taj grad za 40 dana, a ta vijest je doprla do kralja Ninive. On je razderao svoje haljine i pokajao se, a pokajalo se i 120 000 stanovnika Ninive. Bog im je

oprostio i nije uništio grad. 36

1.5.12 Mihej Jona je bio prorok,  koji je dobio od Boga zapovijed, da ide u grad Ninivu.

Tamo su ljudi živjeli raspušteno i Bog ih je želio potaknuti, da se poprave preko Jone. Ali Jona nije želio u Ninivu, jer je smatrao da ne zaslužuju milost i pobjegao je brodom u Tarsis. Bog je podignuo veliku oluju i mornari su željeli spasiti Jonu i sebe, ali nisu uspjeli. Netko je morao napustiti brod, pa je

ždrijeb pao na Jonu, koji je to prihvatio. Smatrao je, da će se time more smiriti, jer se zbog njega i podiglo nevrijeme. Bog je poslao kita,  koji je

progutao Jonu i držao ga u svom tijelu 3 dana i 3 noći. U Knjizi o Joni piše velika riba, ali u Evanđelju po Mateju (Mt 12, 38-41) spominje se Jona i piše, da je boravio u utrobi kita. Jona je o d Boga tražio oprost, koji mu je oprostio i zapovjedio kitu, da ga izbaci na kopno. Jona je krenuo u Ninivu i

propovijedao. Ninivljanima je rečeno, da su bili toliko zlobni da će Bog uništiti taj grad za 40 dana, a ta vijest je doprla do kralja Ninive. On je razderao svoje haljine i pokajao se, a pokajalo se i 120 000 stanovnika Ninive. Bog im je

oprostio i nije uništio grad.

1.5.13 Nahum Prorok naviješta propast asirskoga grada Ninive, zbog njezina ponosa i zloće. Nahum piše, da je "Jahve spor u gnjevu, ali silan u moći. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena (Nah 1,3) [1]." Prije Nahuma, prorok Jona  je također navijestio propast Ninive, tada su se oni obratili i Bog im je bio milostiv. Ovaj će put doživjeti kaznu, zbog svojih grijeha. Svome izraelskom narodu, Nahum piše riječi utjehe: "Da, Jahve će obnoviti vinograd Jakovljev i vinograd Izraelov (Nah 2,3)." Asirci iz Ninive bili su neprijatelji Izraelaca, osvojili su Kraljevstvo Izrael i velik broj naroda odveli u ropstvo.  U nastavku se detaljno opisuje razaranje Ninive, koje se uspoređuje s razaranjem egipatskog grada Tebe 633.

pr. Kr., koju su razrušili baš Asirci. U povijesti se razaranje Ninive stvarno dogodilo 612. g. pr. Kr., kada su je osvojili Medijci na čelu s Kijaksarom i [2] Babilonci s vođom Nabopolasarom .

1.5.14 Habakuk Knjiga se sastoji od tri poglavlja, 8. je po redu od 12. malih proročkih knjiga. Ima tri glavne teme: razgovor između Boga i Habakuka, prorokovanje budućih nesreća i psalam.

37

Na početku, prorok vrlo odvažno, kao nijedan drugi prorok postavlja Bogu pitanja o nepravdi i zašto tu Bog nešto ne poduzima: "Dokle ću, Jahve, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi "Nasilje!" a da ti ne spasiš? (Hab [1] 1,2)" . On žali nad stanjem svoga naroda i stalo mu j e, da se popravi stanje na bolje. Bog se prvi puta javlja proroku i poručuje, da će poslati Kaldejce, divlji i naprasit narod da napadnu njegov narod, jer je narod bio grešan. Prorok  je neugodno iznenađen, pogotovo što su Kaldejci nemoralniji od njegova naroda i dalje upozorava na nepravde: "Prečiste su tvoje oči da bi zloću gledale. Ti ne možeš motriti tlačenja. Zašto gledaš vjerolomce, šutiš kad zlikovac ništi pravednijeg od sebe? (Hab 1,13 -14)". Prorok čeka odgovor, a Bog drugi puta progovori i reče mu da zapiše viđenje: "...Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere (Hab 2,4)". Glavna misao u ovoj proročkoj knjizi: "pravednik živi od svoje vjere" (pravednik će biti spašen ako vjeruje u Boga), važna ja kršćanska misao. Citirana je u Poslanici Rimljanima (Rim 1,17), Poslanici Galaćanima (Gal 3,11) i Poslanici Hebrejima (Heb 10,38) i koristila se u raspravama o vjeri. Bog

poručuje, da će i Kaldejci doživjeti veliku kaznu, ali puno težu jer su činili još gora djela.

U trećem poglavlju, prorok Habakuk pjeva psalam Bogu. Prisjeća se Božje slave i moći u izbavljanju izraelskog naroda [2].  Premda mu nije sve jasno, vjeruje Bogu: "Ali ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju (Hab 3,18)".

1.5.15 Sefanija Knjiga se sastoji od 3 pog lavlja. U prvom poglavlju, prorok Sefanija naviješta Dan Jahvin, kojeg i kasnije puno spominje u ovoj knjizi. Dan Jahvin je Mesijina vladavina koja započinje Njegovom pojavom i sudom nad narodima te obuhvaća buduće Tisućgodišnje kraljevstvo mira [3]. Grješnici će biti kažnjeni:

"Kaznit ću u taj dan sve koji preko praga poskakuju, koji Dom Gospodara svojega pune nasiljem i prijevarom (Sef 1,9)." Ljudi su pozvani na obraćenje, da budu zaštićeni na Dan Jahvin. Neprijatelji izraelskog naroda poput Filistejaca i Etiopljana,  doživjet će kaznu, zbog oholosti: "jer su se uznosili i rugali narodu Jahve nad Vojskama (Sef 2 ,10)." Ostatku preživjelih iz izraelskog naroda (koji su preživjeli ratove i izgnanstva), Bog obećaje blagostanje.

38

1.5.16 Hagaj Hagaj (Agej) je prvi od tri proroka ,  koji pišu nakon povratka Judejaca iz babilonskog izgnanstva. O Hagajevu životu zna se, da je bio u prvoj grupi Judejaca, koji su se vratili i koji su počeli obnovu razorenog hrama u Jeruzalemu,  nakon što je perzijski kralj Kir Veliki dozvolio povratak. No, s

vremenom je obnova hrama prestala, zbog više razloga. Jedan od njih je što su se Judejci više posvetili uređenju vlastitih kuća, nego gradnji hrama. Stoga prorok Hagaj poručuje Jahvinu (Božju) riječ: "Zerubabelu, sinu Šealtielovu, namjesniku judejskom, i Jošui, sinu Josadakovu, velikom svećeniku (Hag 1,2) [1]

", da razmotre svoje puteve, prekinu se brinuti svaki za svoj dom i da nastave graditi hram. Proroštvo je naviješteno "druge godine kralja Darija (Hag 1,1)", što se odnosi na drugu godinu vladavine perzijskog kralja Darija I. Velikoga, odnosno 521./520. g. pr. Kr. Stigla je i kazna na ljude, usjeve i stoku. Nakon dvadeset i četiri dana, poslušali su Boga i nastavili obnavljati

 jeruzalemski hram. Druga Božja poruka prenesena po Hagaju dvadeset i prvog dana sedmog mjeseca ohrabrila je narod. Treća poruka je dvadeset četvrtog dana devetog mjeseca i u njoj je upozorenje protiv duhovnog onečišćenja. Istog dana je i četvrta Božja poruka, u kojoj je judejski namjesnik Zerubabel prikazan kao slika budućeg Kneza mira, koji će svojim dolaskom izvršiti osudu nad narodima (Hag 2,20 -23) [2]. U Ezrinoj knjizi spominje se, da  je obnova jeruzalemskog hrama dovršena u šestoj godini Darijeve vladavine, 25. veljače 516. g. pr. Kr.

1.5.17 Zaharija Ovu proročku knjigu, Zaharija je počeo pi sati "osmoga mjeseca druge godine [1]

Darijeve (Zah 1,1)" . To je druga godina vladavine perzijskog kralja Darija I. Velikoga tj., 521./520. g. pr. Kr. U 7. poglavlju spominje se vrijeme: "četvrte

godine kralja Darija, četvrtoga dana devetoga mjeseca (Zah 7,1)." Smatra se, da je posljednjih 5 poglavlja Zaharija napisao tek oko 480. g. pr. Kr.

[2]

Knjiga

počinje pozivom na pokajanje. Od 1. do 6. poglavlja opisano je 8 viđenja, koja  je Zaharija imao noću.  Smatra se, da je to simbolički presjek povijesti židovskog naroda s ciljem, da se ohrabri narod koji se vratio iz babilonskog zatočeništva. Simboličko krunjenje Jošue (Zah 6,9 -15) opisuje kako će kraljevstvo svijeta postati Mesijino Božje kraljevstvo. Sedmo i osmo poglavlje, odgovaraju na pitanje, da li treba nastaviti dane posta i nakon povratka iz izgnanstva. Ostala poglavlja su su proročanstva nakon gradnje  jeruzalemskog hrama. Sastoje se od dva govora. Prvi je o prvom dolasku Mesije. Tu je 39

prorokovano, da će Isus ući u Jeruzalem ponizan, jašući na magarcu, mladetu magaričinu (Zah 9,10), što se i dogodilo. Mesiju neće svi prihvatiti. U drugom govoru prorokuje se drugi dolazak Mesije i konačna pobjeda Boga i njegovog naroda.

1.5.18 Malahija Malahija piše u vremenu, kada je jeruzalemski hram već ponovno sagrađen i obnovljen. Judejski narod više se ne klanja lažnim  bogovima kao prije [1] babilonskog izgnanstva, ali je nevjeran i ravnodušan prema Bogu . Narod je uputio osam pitanja Bogu, a On im je odgovorio preko proroka Malahije.

Odgovori počinju riječima: "vi pitate". Bog im poručuje, da ih i dalje voli. Kritizira svećenike zbog ravnodušnosti i nemara. Oni su žrtvovali Bogu slijepu, hromu i bolesnu stoku (Mal 1,8), a zdravu čuvali za sebe. Narod je dobio opomenu, zbog razvoda i mješovitih brakova s nevjernicima, koji su častili lažne bogove. Nisu ni postojani u dobru: "Jer ja, Jahve, ne mijenjam se, a vi se, sinovi Jakovljevi,  mijenjate bez prestanka! Od vremena svojih otaca odstupate od mojih uredaba i ne čuvate ih (Mal 3 ,6-7)." [2] Narod je pomislio, da se ne isplati biti dobar, kada se zli izvuku i napreduju. Bog ih poziva na obraćenje, hvali pravedne, obećava nagradu onima koji se poprav e, a sud i

kaznu pokvarenima: "I tada ćete opet razlikovati pravednika od grešnika, onoga koji služi Bogu od onoga koji mu ne služi. Jer evo dan dolazi poput peći užaren;oholi i zlikovci bit će kao strnjika (Mal 3,18-19). Na kraju se naviješćuje Dan Jahvin i spominju se Mojsije i Ilija.

2 NOVI ZAVJET 2.1 EVANĐELJA 2.1.1 Matej Evanđelje po Mateju sastoji se od sedam skladnih dijelova. Prvi: „Dj etinjstvo obećanog mesije Isusa Krista (Mt 1 -2), drugi dio: „Proglas načela kraljevstva nebeskog“ (Mt 3-7), treći: „Propovijedanje kraljevstva nebeskog“ (Mt 8 -10), četvrti: „Skromna i tajanstvena narav kraljevstva nebeskog“ (Mt 11 -13), peti: „Počeci kraljevstva nebeskog: osnutak crkve“ (Mt 14 -18), šesti: „Priprema za dolazak kraljevstva nebeskog“ (Mt 19 -25) i sedmi: „Muka i uskrsnuće Isusovo“ (Mt 26-28). 40

Matejevo je evanđelje poput neke vrste katekizma o kraljevstvu, naročito po svojoj strukturi. Sadrži pet velikih govora: govor na gori (Mt 5 -7), govor o misiji, poslanju apostola (Mt 10), zatim govor u prispodobama (Mt 13), crkveni govor (Mt 18) i eshatološki (Mt 24-25).

Evanđelje po Mateju

ZAPOČINJE

Isusovim rodoslovljem i rođenjem (Mt 1,1 -

2,4) te se nastavlja pohodom maga i bijegom u Egipat (Mt 2,1-15). DRUGI

DIO

počinje propovijedanjem Ivana Krstitelja,  Isusovim krštenjem, te

Sotoninim napastovanjem Isusa u pustinji.  Nastavlja se Isusovim govorom o blaženstvima ,  izricanjem stava prema Starom zavjetu,  govorima o ubojstvu, preljubu, zakletvi, odmazdi, ljubavi prema neprijatelju, milostinji, molitvi, pravoj molitvi  – Očenaš, postu,  pouzdanju u providnost,  moći molitve, odabiru između Boga ili bogatstva, lažnim prorocima (Mt 3 -7). govori o ozdravljenju gubavca (Mt 8,1-4), stotnikova sluge i ozdravljenjima u Petrovoj kući (Mt 8,5-22), zatim o oluji na moru koju Isus TREĆI DIO

stišava i ozdravljenju uzetoga (Mt 9,18). Nadalje se govori o ozdravljenju dvojice slijepaca, te nijema i opsjednuta čovjeka (Mt 9,27 -34). Zatim Isus daje vlast apostolima da izgone nečiste duhove i liječe od svake bolesti (Mt 10,12). U ČETVRTOM DIJELU Isus govori o Ivanu Krstitelju (Mt 11,11-12), daje svoj sud o suvremenicima, ozdravlja opsjednuta čovjek a (Mt 12,22-37), te se naučava da Kristovim dolaskom pada sotonino kraljevstvo. Isus nadalje govori o svrsi prispodoba (Mt 13,10-16), gorušičinu zrnu (Mt 13,31-32), kvascu i mreži (Mt 13,33-50). PETI je

DIO o

povratku u Nazaret, Herodovu ubojstvu Ivana Krstitelja i Isusovu

čudu kojim je nahranio pet tisuća ljudi dvjema ribama i pet kruhova (Mt 13,53-14,21). Isus postavlja temelje svoje Crkve govoreći Petru: „A   ja tebi kažem: Ti si Petar Stijena, i na toj stijeni sagraditi ću Crkvu svoju i Vrata pakla neće ju nadvladati.” (Mt 16,13 -20). Nakon toga Isus po prvi put navještava svoju smrt i uskrsnuće. U ŠESTOM DIJELU  Isus govori o nerazrješivosti ženidbe,  djevičanstvu, te sada

već treći put navješta svoju smrt, govori o porezu, o uskrsnuću, najvećoj zapovijedi (Mt 19,1-22,46). U KONAČNIM događajima nailazi se na govor o razaranju hrama,  progonstvu, dolasku Sina Čovječjega,  Isusovu ponovnom dolasku, budnom upravitelju, 41

talentima (Mt 24,1-25,44). Zadnji dio govori o zavjeri protiv Isusa, Judinoj izdaji, pripremi pashalne večer e, smrtnoj borbi u Getsemaniju, Petrovoj izdaji

Isusa, Judinu samoubojstvu, Isusovoj smrti, uskrsnuću te poslanju apostola u svijet (Mt 26,1-28,20).

2.1.2 Marko U tom Evanđelju, zapisano je propovijedanje apostola Petra u Rimu. Marko je tako sastavio svoje Evanđelje, da njegovi čitatelji mogu u Isusu Kristu prepoznati Božjeg Sina, osobito iz onogo što je Isus činio: Priprava za javno djelovanje, djelovanje u Galileji, u Jeruzalemu, muka, smrt i uskrsnuće .

2.1.3 Luka Sadržaj  Zora ispunjenja Božjih obećanja (1,5 -2,52) Iako se građa od 1,5 -2,52 obično naziva „izvještajem o djetinjstvu“ ,ta kvo označavanje nije točno. Samo odsjek 2,1 -40 govori o Isusovu djetinjstvu, a glavna poruka odsjeka 1,5-2,52 nije prozni izvještaj nego izjave Marije, Gabrijela, anđela koji se ukazuju pastirima, Šimuna i dvanaestogodišnjeg Isusa. Zato je građu 1,5 -2,52 bolje gledati kao predigru ili uvod u ovo evanđelje. U njoj odzvanjaju Lukine glavne teološke teme, osobito ona o Božjoj vjernosti danim obećanjima. Priprava za Isusov javni misterij (3,1-4,13) Na početku stoji odlomak o Ivanu Krstitelju (3,1-20) u kojem Luka pokazuje da

su odgovori ljudi na misterij Ivana slični kasnijim odgovorima na Isusov misterij. Zatim slijede tri odlomka o identitetu Isusa koji djeluje u Galileji, na

putu u Jeruzalem i u Jeruzalemu. On je ljubljeni Sin, Bog Otac i opunomoćenik Duha Svetog (3,21-22), vrhunac Božjeg plana o stvorenom svijetu (3,23-38) i vjerni Sin koji pobjeđuje sile zla (4,1-13). Isusov ministerij u Galileji (4,14-9,50)

Isus navješta Božje kraljevstvo riječima i djelima. To dolazi od stvaralačkog Duha Božjeg (3,21 -22). Za Luku ima teološko značenje ne samo Jeruzalem kao grad Božjeg obećanja i ispunjenja nego i Galileja. Na području Galileje počinje Luka prikaz značenja Božjeg kraljevstva. Galileja je područje na kojem učenici ne razumiju Isusovu osobu i poslanje, ali se dive njegovim silnim djelima te se 42

međusobno prepiru tko je najveći (9,43 -46). Kad im Isus na putu prema (križu) (9,51-19,27) te nakon svoje smrti i (uskrsnuća) (24,45) otvori oči, razumjet će Isusovu ulogu u Božjem planu pa se neće vraćati u Galileju. Isusov put u Jeruzalem (9,51-19,27)

Luka u 9,51 otpočinje novi dio svog (kerigmatičkog) izlaganja. Iz Mk 8,26 10,52 preuzeo je temu o Isusovu putu u Jeruzalem. Pokoravajući se volji Božjoj Isus ide u Jeruzalem (9,22.44) kao grad koji je simbol kontinuiteta između starog i novog Božjeg plana. Isus će u Jeruzalemu završiti svoj izlazak k Bogu (9,31), a od Jeruzalema će započeti put kršćanskih misionara prema krajevima zemlje. Isus je na putu u Jeruzalem vrhovni učitelj svojih učenika koji su mu svjedoci te kasniji pok retači njegova Puta. Isus upućuje učenike u misionarska putovanja (10,1-24), u ispravnu uporabu materijalnih dobara (16,1-31), u molitvu (11,1- 13) te iznosi izazovne (prispodobe) kao što su:  prispodoba o dobrom Samarijancu  (10,25-37) i  prispodoba o rasipnom sinu (15,11-32). Od nevolja nije pošteđeno ni putovanje Isusa ni putovanje kršćana. Samarijanci odbacuju Isusa (9,51-56); vjerski poglavari suprotstavljaju se njgovu nauku i načinu življenja (13,11 -17; 14,1-24). Luka u

„izvještaju o putovanju“ donosi zadivljujući portret Isusa koji je vjerni i odlučni Sin (9,35) i koji riječima i djelima uči put što vodi življenju s Bogom. Jeruzalem odbacuje Božjeg Proroka, Sina i Hram (19,28 -21,38)

Isus je svakog dana poučavao narod u hramu, a vjerski poglavari su mu se suprotstavljali. Isus kralj koji donosi mir (19,28-40) i kojega odbacuju vjerski poglavari (19,41-44), preuzima jeruzalemski hram i poistovjećuje se s hramom (19,45-46). Sve što Isus naučava u odsjeku 20,1 -21,36 odvija se u

hramu te osvjetljuje tko je Isus, zatim što je pravo štovanje Boga te tko pripada u ponovno uspostavljeni Izrael.  Ovo se poučavanje odvija u polemičkoj raspravi te najavljuje suprotstavljanje članovima ponovno uspostavljenog Izraela, dok je odbačeni Isus ugaoni kamen tog Izraela. Isusova posljednja gozba i druženje s grešnicima (22,1 -23,56a) Lukin prikaz muke treba gledati kao teološku dramu koja naglašava spasotvornu moć Isusa, pravednika što nevin trpi, te ističe Božju velikodušnost u proslavljanju tog pravednika i Sina kojeg izbavlja od moći tame. Luka prikazuje Isusa kako poslušno i svojevoljno polazi u smrt te potiče učenike da slušaju njegove posljednje riječi i nasljeduju njegov primjer. Kad je Isus bio na ulasku u Jeruzalem (19,41-44) pozvao je Jeruzalemce na 43

obraćenje. Sada napuša Jeruzalem da bude raspet i dalje poziva na obraćenje. Raspet na križu, Isus zove svoga Oca i moli ga da oprosti ljudima jer ne znaju što čine. Isusova proslava, obećanje Duha i uzašašće (23,56b -24,53) Luka završava prvi dio svog karizmatskog djela o događajima koji su se zbili među vjernicima. Pomoću ukazanja uskrslog Krista u Jeruzalemu učenici prelaze iz žalosti u radost, iz upitnosti u razumijevanje, iz nevjere u vjeru te im se konačno otvaraju oči da u uskrslom Gospodinu vide što Bog spre ma svim stvorenjima. Struktura

I. Krstiteljevo i Isusovo rođenje i skroviti život Navještenje rođenja (Lk 1, 5 -25 ), Navještenje Isusova rođenja (Lk 1, 26 -38), Sveta Marijia, sveta Elizabeta (1,39-45), Hvalospjev Marijin (Lk 1,46-67) Hvalospjev Zaharijin (Lk 1,68-79), Krstiteljev skroviti život (Lk 1,80), Rođenje Isusovo (Lk 2,1-7), Pohod pastira (Lk 2,8-20), Obrezanje i prikazanje u Hramu (Lk 2,21-24), Sveti Šimun (Lk 2,25 -35), Anino proroštvo (Lk 2,36 -38), Isusov skroviti život (Lk 2,39-40), Isus među učiteljima (Lk 2,41 -50), Isus, Nazaret (Lk 2,51-52). II. Priprava Isusova djelovanja Propovijedanje Ivana Krstitelja (Lk 3,1- 20), Isusovo krštenje (Lk 3,21 -22), Zakonsko porijeklo Isusovo (Lk 3,23-38), Kušnja u pustinji (Lk 4,1 -13) III. Isusovo djelovanje u Galileji

Isus se vraća u Galileju (Lk 4,14 -15), Odbačen u Nazaretu (Lk 4,16 -30), Naučava u Kafarnaumu i liječi opsjednutoga (Lk 4,31 -37), Ozdravljenje Šimunove punice i drugih bolesnika  (Lk 4,38-41), Ostavlja Kafarnaum i prolazi Judejom (Lk 4,42- 44), Prva četiri učenika (Lk 5,1 -11), Ozdravljenje gubavca (Lk 5,12-16), Ozdravljenje uzetoga (Lk 5,17-26), Rasprava o postu (Lk 5,33-39), Trganje klasja, šabat (Lk 6,1 -5), Ozdravljenje u subotu (Lk 6,6-11), Izbor dvanaestorice (Lk 6,12-16), Mnoštvo hrli za Isusom (Lk 6,17 -19), Nastupna besjeda (Lk 6,20-26), Ljubav prema neprijateljima (Lk 6,27- 36), Milosrđe i dobrohotnost (Lk 6,37-42), Stablo se pozna po plodovima (Lk 6,43-45), Djela ne samo riječi (Lk 6,46-49), Vjera rimskog satnika (Lk 7,1- 10), Uskrišenje sina udovice iz Naina (Lk 7,11-17), Isusovo svjedočanstvo o Ivanu (Lk 7,18 -30), 44

Isusov sud o suvremenicima (Lk 7,31- 35), Isusov odnos prema grešnicima (Lk 7,36-50), Žene u službi Isusovoj (Lk 8 ,1-3), Prispodoba o sijaču (Lk 8,4 -8), Zašto Isus govori u prispodobama (Lk 8,9 -15), Prispodoba o svjetiljci (Lk 8,1618), Prava rodbina Isusova (Lk 8,19- 21), Stišana oluja (Lk 8,22 -25),

Ozdravljenje opsjednutoga (Lk 8,2639), Ozdravljenje bolesne žene i uskrišenje Jairove kćeri (Lk 8,40 -56), Poslanje dvanaestorice (Lk 9,1-6), Herod i Isus (Lk 9,7-9), Isus hrani pet tisuća ljudi (Lk 9,10 -17), Petrova vjeroispovijest (Lk 9,1821), Prvi navještaj muke i uskrsnuća (Lk 9,22), Uvjeti za nasljedovanje Isusa (Lk 9,23-27), Preobraženje (Lk 9,28 -36), Opsjednuti padavičar (Lk 9,37 -43), Drugi navještaj muke i uskrsnuća (Lk 9,43 -45), Tko je najveći? (Lk 9,46 48),"Tko nije protiv vas, za vas je" (Lk 9,49) IV. Isus na putu prema Jeruzalemu Zahtjevi apostolskog poziva (Lk 9,57-62), Poslanje sedamdesetdvojice (Lk 10,1-12), Prijetnja neobraćenim gradovima (Lk 10,13 -16), Pravi razlog apostolske radosti (Lk 10,17-20), Evanđelje objavljeno jednostavnima (Lk 10,21-24), Milosrdni Samarijanac (Lk 10,29-37), Marta i Marija (Lk 10,38-42), Pouka (Lk 11,1-13), Ponovni pad (Lk 11,24- 26), Pravo blaženstvo (Lk 11,27 28), Znak (Lk 11,29-32), Druga prispodoba o svjetiljci (Lk 11,33-36), Protiv licemjerja (Lk 12,1-3), Koga se treba bojati (Lk 12,4-7) Priznati se Kristovim pred ljudima (Lk 12,8-12) Zgrtanje varava bogatstva (Lk 12,13-21) Pouzdanje u providnost (Lk 12,22-34), Budni sluge (Lk 12,35-48), Veliko dijeljenje svijeta (Lk 12,49-53), Znakovi vremena (Lk 12,54-56), Nagoditi se s protivnikom (Lk 12,57-59), Brzo promijenite život (Lk 13,1 -5), Neplodna smokva (Lk 13,6-9), Ozdravljenje zgrbljene žene u subotu (Lk 13,10 -17), Prispodoba o zrnu (Lk 13,18-19), Prispodoba (Lk 13,20- 21), Odbačenje nevjernih. Poziv poganima (Lk 13,22-30), Herod lisica (Lk 13,31-33), Prijetnja Jeruzalemu (Lk 13,34-35), Opet ozdravljenje u subotu (Lk 14,1-6), Pouka o poniznosti (Lk 14,7-11), Izbor uzvanika (Lk 14,12-14), Prispodoba o uzvanicima (Lk 14,15- 24), Odreći se svega (Lk 14,25- 35), Tri prispodobe o milosrđu (Lk 15,1 -2), Izgubljena i nađena ovca (Lk 15,3 -7), Izgubljena i nađena (Lk 15,8-10), Izgubljeni i nađeni sin (Lk 15,11-32), Nepošteni upravitelj (Lk 16,1 -8), Ne može se služiti dvojici gospodara (Lk 16,9-13), Protiv pohlepnih farizeja (Lk 16,14- 15), Vječnost Zakona (Lk 16,16-17), Nerazrješivost ženidbe (Lk 16,18) ,Bogataš i Lazar (Lk 16,19-31), Sablazan (Lk 17,1-3), Bratska opomena (Lk 17,3- 4), Moć vjere (Lk 17,5-6), Služiti ponizno (Lk 17,7-10), Deset gubavaca (Lk 17,11- 19), Bog će uspostaviti svoje kraljevstvo (Lk 17,20-37), Ustrajnost u molitvi (Lk 18,1-8), 45

Farizej i carinik (Lk (L k 18,9-14), Opasnost bogatstva (Lk 18,18-30), Treći navještaj muke i uskrsnuća (Lk 18,31 -34), Jerihon (Lk 18,35-43), Zakej carinik (LK 19,110). V. Isusovi posljednji dani u Jeruzalemu Mesijanski ulazak u Jeruzalem (Lk 19,28-40), Isus p lače nad Jeruzalemom (Lk 19,41- 46) , Poučavanje u Hramu (Lk 19,47 -48),Odakle Isusu vlast? (Lk 20,1-8), Vinogradari ubojice (Lk 20,9-19), Porez caru (Lk 20,20- 26), Uskrsnuće mrtvih (Lk 20,27-40) ,Krist, Sin i Gospodin, David (Lk 20,41-44), Isusov sud o pismoznancima (Lk 20,45-47), Udovičin darak (Lk 21,1 -4), Eshatološka besjeda. Uvod (Lk 21,5-6), Prethodni znaci (Lk 21,7-19), Razorenje Jeruzalema (Lk 21,20-24), Svršetak svijeta i Dolazak Sina Čovječjega (Lk 21,25 -28), Vrijeme Dolaska neizvjesno (Lk 21,29-33) , Budnost. Noćni tat (Lk 21,34 -36), Posljednji dani Isusovi (Lk 21,37-38). VI. Muka

Zavjera protiv Isusa i Juda Iškariotski (Lk 22,1 -6), Priprava, pasha (Lk 22,7-139, Pashalna večera (Lk 22,14 -18), Euharistija (Lk 22,19-23), Tko je najveći? (Lk 22,24-27), Nagrada apostolima (Lk 22,28- 30), Proroštvo o Petrovoj zataji (Lk 22,31- 34), Čas odlučne borbe (Lk 22,35 -38), Molitva (Lk 22,39-46), Isus uhvaćen (Lk 22,47 -53), Petar se odriče Isusa (Lk 22,54 -62), Prva zlostavljanja (Lk 22,63-65), Sinderij (Lk 22,66-71), Poncije Pilat (Lk 23,1-7), Isus pred Herodom (Lk 23,8-12), Pilat osuđuje Isusa na smrt (Lk 23,13 -25), Križni put (Lk 23,26-32), Raspeće (Lk 23,33 -38), Dobri razbojnik (Lk 23,39-43), Isusova smrt (Lk 23,44-49), Ukop (Lk 23,50-56).

VII. Nakon uskrsnuća Uskrsnuće Isusovo (Lk 24,1 -12), Ukazanje učenicima na putu (Lk 24,13-35), Isus se ukazuje apostolima (Lk 24,36-49). 24,36-49).

2.1.4 Ivan Građu cijele knjige može se podijeliti u sedam cjelina uz proslov koji ima ulogu uvoda. Proslov (1,1-18) 1. Vremenski slijed: Ivan želi prikazati Isusa kao osobu u kojoj završava židovski kult, a počinje novi, kršćanski kult. Važna je uloga židovskih blagdana, u kojima do izražaja dolaze brojna Isusova čudesa: Prva Pasha (1,19-3,36), 46

Druga Pasha i izliječenje uzetoga (5,1-47), Treća Pasha govori o kruhu života (6,1-71), blagdan Sjenica - Isus ozdravlja slijepca (7,1-10,21), blagdan Posvete Hrama (10,55-11,54), Pasha Jaganjca Božjeg (11,55 -19,42), te uskrsnuće (20,1-31). Iako neki smatraju da Ivan spominje samo tri Pashe, prema

tumačenju Ivana 5,1, Isusovo djelovanje obuhvaća čak četiri Pashe. U tom se retku ne spominje izravno naziv "Pasha", nego samo "židovski blagdan". No može se zaključiti da je riječ o Pashi, budući da se radnja odvija otprilike u ožujku ili travnju (4,35; "još su četiri mjeseca, pa će doći žetva"), a Pasha je  jedini židovski židovski blagdan u to to vrijeme. vrijeme. 2. Događaji: Prva Pasha (2,13 -3,36), Druga Pasha (5,1), Treća Pasha (6,4), blagdan Sjenica (7-9), Posveta Hrama (10- 11), Četvrta Pasha i smrt, posljednji tjedan Isusova ovozemaljskog života (12-19) i ukazanje Isusovo (Iv 20). 3. Prisutan je pripovjedački pristup. Ivan razlikuje knjigu znamenja koja obuhvaća novi početak (2,1 -4,42), Riječ života (4,46 -5,47), kruh života (9,6), svjetlo i život (7,8): pobjeda života nad tamom -smrti (11,1-36), te knjigu proslave koja obuhvaća oproštajne govore (13 -17): muku, smrt, uskrsnuće (18-20).

4. Evanđelje - knjiga spasenja u kojoj je opisano svjedočanstvo Krista u svijetu (5,1-12,50), te život Crkve koji se temelji na Isusovu uskrsnuću (13,1 -20,31). 5. Dramatska objava Krista: Ivan Krstitelj svjedoči o Kristu (1,19 -51), objava Mesije (2-4), objava Sina Čovječjega (5-10), put u Jeruzalem (11-12), čas Isusov (13-20), oproštaj (13 -17), muka, smrt i uskrsnuće (18 -20). 6. Knjiga znamenja (1,19-12,50), objava kroz znamenja (2,1-4,54), blagdani: subota, Pasha, Sjenice, Posveta Hrama, ususret času smrti i slave (11,1 12,50), knjiga slave (13,1-20,29), muka , smrt ( 18,1-19-42), ukazanja i iskustvo vjere (20,1- 29), kraj evanđelja (20,30 -31).

7. Poslanje riječi, obja va u Kani Galilijskoj učenicima, u hramu se objavljuje Židovima : Nikodemu kao predstavniku židovstva, Samarijanki kao predstavnici Samarijanaca, kraljevskom činovniku koji predstavlja pogane, te Isusova objava članovima Crkve (5,12). Krist se objavljuje kao Prorok (5,1 -47), kao kruh života (6,1-7,1), svijetlo svijeta (7,1-59), Dobri pastir (10,1-21), uskrsnuće Lazara (11-12,36). Objavljuje se učenicima (13,1 -20,29). Opis muke, smrti i uskrsnuća (21,1 -29). Novi život Crkve (21,1 -25). 47

započinje rečenicom U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Bogu i Riječ bijaše Bog...(Iv 1,1). To podsjeća na sedam dana stv aranja kojima počinje svijet i stvaranje. Već sam proslov želi naglasiti da Riječ koja je jedno s Ocem, dolazi u ovaj svijet s ciljem da se obnovi ono što je već stvoreno i da započne doba novog stvaranja, obnove u Isusu. Po toj Riječi, tj. po Isusu Kristu počinje novo stvaranje, božanski svijet koji ulazi u stvarnost na zemlji. Nakon proslova slijede poglavlja u kojima su opisani židovski blagdani na kojima je Isus prisutan. Ivan opisuje m noga čudesa koja tada Isus čini. Upravo kroz to Ivan želi otkriti tko je Isus. Izravno se spominju tri Pashe, a neizravno i četvrta (druga po redu) (2,13; 5,1; 6,4; 12,1), blagdan Sjenica (7,2) i Posveta PROSLOV

Hrama (10,22), a uz ove glavne blagdane spominju se i drugi manji blagdani. Kroz blagdane Isus objavljuje svoju tajnu. Prva Pasha (2,13,19-21) kada Isus

čisti hram i objavljuje da je njegovo tijelo pravi novi i istinski hram. U vrijeme blagdana Pedesetnice opisano je kako Isus liječi i pokazuje svoju mesijansku ulogu. Treća Pasha važna je jer se tada Isus proglašuje kruhom života, a na blagdan Sjenica, tj. blagdan svjetla i vode Isus sebe naziva živom vodom(7,3738) i  pravim svjetlom  (8,12). Na blagdan Posvete Hrama (10,22) Isus se objavio kao onaj koga je Otac posvetio (10,36), kao Dobri pastir. U vrijeme četvrte Pashe objavljuje se kao nova Pasha po žrtvi križa i uskrsnuća.  Red

blagdana ovom evanđelju daje ritam i ozračje mesijanskog proglasa. Između svih tih blagdana, najvažnija je Pasha. Prve tri Pashe usmjeruju i navještaju posljednju, četvtu Pa shu, u kojoj se stvara novi hram i liturgija koje će zamjeniti židovske blagdane, a to je Kristova pashalna žrtva, kršćanska pasha.

2.2 D JELA APOSTOLSKA Poglavlja:       

Proslov I. Crkva u Jeruzalemu II. Prve misije III. Barnabino i Savlovo prvo misijsko putovanje, Sabor u Jeruzalemu IV. Pavlovo drugo misijsko putovanje, Evanđelje u Europi

V. Pavlovo treće misijsko putovanje, Završetak poslanja VI. Pavao- sužanj u Kristu, Evanđelje u Rimu

48

2.3 P AVLOVE POSLANICE 2.3.1 Poslanica Rimljanima  

Uvod: Rim 1,1-17 Opravdanje: Rim 1,18-4,25¸



Grijeh, smrt, Duh i život: 5,1-8,39 Židovski narod: Rim 9,1 -11,36 Novi kršćanski život: Rim 12,1 -15,13 Zaključak: Rim 15,14 -33



Dodatak: Rim 16,1-27

  

Poslanicu Rimljanima Pavao piše Crkvi u Rimu. Želja mu je da ju posjeti pa prethodno šalje svoju poslanicu po Febi. Pavao nije osnovao Crkvu u R imu, pa se u uvodu poslanice predstavlja kao »sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje…« (Rim 1,1). Na kraju uvoda spominje glavnu temu poslanice, spasenje i život od vjere svakom koji vjeruje, Židovu i Grku (Rim 1,16s). Odmah po UVODU nastupa oštar govor o gnjevu Božjem na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi (Rim 1,18). Bez obzira bio to poganin koji ne poznaje Zakon ili Židov koji počiva na Zakonu i diči se Bogom (2,12.17) te unatoč obrezanju (2,25-29) svi su grešni (3,9 -20). Izlaz je iz stanja grijeha »pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju.«   (3,22). A ta se pravednost očitovala izvan Zakona (3,21). Ovime se

došlo do središnjeg pojma poslanice – vjere. U poslanici je naglašeno opravdanje, spasenje i život pomoću vjere, ali to ne isključuje djela općenito. Naime, isključuje djela Zakona (3,28), ali uključuje djela po (ili u) vjeri o čemu svjedoči Abrahamov primjer (Rim 4). Opravdanje je potrebno jer Adamovim grijehom uđe smrt u svijet i u čovjeka (5,12.15). Opravdanje je dar za sve, dakle i bezbožnike koji je stigao smrću Isusa Krista (5,6.8.10.15). Prije Kristovog uskrsnuća grijeh  je kraljevao smrću (5,21), a nakon uskrsnuća smrt više ne vlada njime (6,9). Tako je moguće da vjernici, evanđelja Božjeg unaprijed obećanog u Pismima svetim o Sinu njegovu, potomku Davidovu (1,1-3), žive tako da ne vlada više grijeh u smrtnome tijelu njihovu te se odaju 49

požudama nego da se predaju Bogu za oružje pravednosti jer žive u milosti (6,12- 13). Tako se vidi čovjekova nutarnja napetost, želja da se živi po Duhu te zakonitosti tijela koje odvraćaju od te želje (7 ,14-25). Nadalje se govori o Božjoj vjernosti svome obećanju Židovima (9,6 -13) unatoč njihovoj nevjeri (9,25-11,24) zbog koje se Bog smilovao svima poganima (11,30-32). Na kraju će se Božje obećanje ipak ostvariti Izraelovim obraćenjem (11,25 -29). Na KRAJU, govori se o novostima koje treba živjeti u novom, kršćanskom životu, a to su: kršćanski život kao žrtva,  duhovno bogoslužje,  vršenje Božje volje, ponizna ljubav u zajednici (12,3-21), poslušnost vlastima (13,1 -7) i poziv na jedinstvo (15,7- 13) u izmiješanoj zajednici.

2.3.2 Prva poslanica Korinćanima Početak 1 Kor 1, 1-19 Uvod 1, 1-3 spominje Sostena kao supošiljatelja pisma. Navodi naslov kome je namijenjeno pismo, osim zajednice u Korintu i „ svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista,  Gospodina našega, njihova i našega“. Taj katolički, odnosno sveopći, naslov, potječe vjerojatno iz vremena u kojem su se Pavlova pisma među zajednicama izmjenjivala. Uvod završava blagoslovom „Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!“ Podjela među vjernicima 1 Kor 1,10 - 4,21 Ljudi Kloje izvjestili su Pavla o razdorima do kojih je došlo u zajednici 1,10 -17. Stvorile su se grupe, koje se pozivaju na razne misionare,  i prema njima se dijele. Pavao navodi sebe samog, Apolona i Petra.  Kao čevrtu grupu Pavao navodi Kristovu stranku, o kojoj postoje razlilčite hipoteze , od toga da je riječ doista o zasbnoj stranci, do toga da je Pavao htio naglasiti da on pripada

 jedino Kristu i da bi tako trebalo biti i sa svakim kršćaninom. Pavao objašnjava da su svi učenici samo oruđe za širenje Božje riječi,  te da nitko od njih ne čini ništa radi sebe nego iz ljubavi prema Kristu 1,17. Bog izabire slabe, da se kršćani, samo u Kristu Isusu mogu dičiti. U njemu su stekli pravdu, svetost i spasenje (1,30). Riječ o križu odgovara propovjedi apostola, koja retorički ne sja, već se na snagu Božju oslanja 1, 18 -2,5. Unatoč tome Pavao može svoju propovijed smatrati mudrosnom.  Ona se crpi iz Duha Božjeg, jer se Bog vjernicima objavio u Duhu Svetome.  No ljudi zarobljeni u svjetovnom razmišljanju ne mogu spoznati mudrost Božju (2, 6 -16). Pavao 50

podsjeća zajednicu na njezin osnutak. Prije su bili jos suviše zemaljskog pogleda, pa je morao svoje misionarske propovjedi uskladiti s time. Suočen s razdorom u koji je zajednica sada zapala, Pavao se pribojava ponovnog povratka u prvobitno stanje. Pavao i Apolon samo su vrtlari u Gospodnjem vrtu (zajednici) i graditelji, koji na temeljima - koji samo na Kristu počivaju grade zajednicu. Zajednica je hram Božji,  koji ne smije biti oskvrnut 3,1-23.

Kristu pripada sve 3, 21. U tom je pogledu Apostol istog mišljenja kao i Korinćani, oni pripadaju Kristu, a time i Bogu. Potpuna sloboda za kršćane ne postoji, kršćani jesu upravo po svojoj pripadnosti Kristu. To im Pavao razjašnjava na svome postojanju, kao apostola 4,1-21. Ono odgovara njegovoj propovjedi o križu koja im treba poslužiti kao primjer. Sve što imaju dar je od Boga i nemaju razloga za oholost. Na kraju se osvrće na problem podjela u zajednici, te navješćuje svoj skori posjet i osobno rješavanje spora. Ukor zbog gre šnih običaja u zajednici 1 Kor 5,1-6,20

Pavlu je došlo do ušiju, da jedan član zajednice živi sa svojom pomajkom. On zahtijeva od zajednice da tog čovjeka izbace iz svoje sredine. U tom kontekstu on pojašnjava nesporazum koji se izrodio iz jednog prijašnje g pisma Zajednica se iznutra treba očistit od bluda 5,1-13 i grešnih običaja koji se zadržavaju još od Mojsijeva vremena.

Kršćani vode međusobno sporove pred poganskim sudovima. To je za Pavla nedjelo i jasan dokaz, da je zajednica u Korintu slabo povezana i nejedinstvena. Sama činjenica suđenja proturječi njegovom pojmu zajednice,  jer rezultira nanošenjem nepravde. Kršćani su od Boga posvećeni i ne smiju opet zapasti u stari način ponašanja, na koji ih Pavao podsjeća 6, 1 -11. Pavao kaže “sve mi je dopušteno!“ - ali opet ih ograničava riječima: „ali sve ne

koristi“ 6, 12. Kršćani su udovi Krista i hram Duha Božjeg. Zato je za kršćanina odnos sa prostitutkom nemoguć, kao i svaki drugi oblik bluda u izvanbračnoj zajednici 6, 12-20.

Pitanja o bračnom životu i rastavi 1 Kor 5, 1-6,20 Pavao se osvrće i na upite Korinćana. Iako se u 7,1 -40 radi o pitanjima braka i celibata,  Apostol pravi problem zapravo vidi u pozadini svega toga, a taj

problem je: kako se kršćani u socijalnim vezama i odnosima trebaju ponašati, a da to bude u skladu s Evanđeljem . To pogotovo pokazuje odlomak 7,17-24, u kojem on kaže da ljudi ne trebaju mijenjati svoj društveni položaj. 51

U uvodnom dijelu o braku, govori se sa stajališta da brak služi kako bi se ljudi ogradili od bluda. U skladu s evanđeoskim tekstom Mk 10,11 Pavao govori da

 je brak neponištiv. Izuzetak je jedino brak sa nekršćaninom (poganinom), te ako taj želi razvod kršćanski partner mu ga mora dati. Pavao se potom osvrće na pitanje celibata. On vidi da se približava kraj ovoga (zemaljskog) svijeta, te se stoga nitko ne bi trebao zamarati svjetovnim stvarima. Pavao naglašava da  je to s njegovog stajališta jednostavno bolji put, no on dopušta i druge puteve: “ Tko se oženi svojom djevicom , dobro čini, a tko se ne oženi, bolje čini“. Ophođenje prema mesu žrtvovanome idolima 1 Kor 8, 1 -11, 1 U Korintu je postojalo dvojako mišljenje oko mesa žrtvovanog idolima. Pavao mišljenja da to meso nema nikakvog religioznog značenja, jer postoji samo  jedan Bog. Unatoč tome, kaže da je bolje ne jesti od tog mesa, kako ne bi sablaznili svoju braću 8, 1 -13. U 9,1-27 Pavao govori o tome kako se služiti slobodom u Kristu. On svojim vlastitim primjerom pokazuje kako potpuna sloboda ne postoji. Evanđelje i njegovo navješćivanje označuju granicu 9, 19 27. U teološkom razmatranju problema 10, 1-11,1 služi priča o izlasku iz Egipta,  kao upozoravajući primjer Korinćanima 10, 1 -13. Oni ne smiju

dopustiti da njima zavladaju pohlepa i zlo. Bog će pomoći prebroditi kušnju. Božja gozba, ne smije biti pomiješana s poganskim kultovima 10, 14-22. Zato  je kršćanima sudjelovanje pri poganskim obredima strogo zabranjeno. Sloboda jedenja žrtvovanog mesa vrijedi samo za meso kupljeno na tržnici i ono posluženo pri gostovanjima 10, 23 -11,1, ali ne treba svijesno jesti žrtvovano meso, kako ne bi savijest drugog opteretili. Neredi pri okupljanju zajednice 1 Kor 11, 2 - 34 Zatim se osvrće na slavlja Gospodnje večere, na kojim je dolazilo do nereda 11, 20- 22. Pavao citira predaju posljednje večere 11, 23-25, kako bi Korinćane podsjetio na njezin pravi smisao. Ako njihova slavlja tome ne budu odgovarala biti će im suđeno 11,17 -34. Pod Gospodnja večera misli se na ustanovljeni oblik euharistije Lk 22, 19-20. Darovi Duha (karizme) u zajednici 1 Kor 12, 1-14,40 U zajednici postoje razni darovi duha karizme,  a oni svi dolaze od Duha Gospodnjeg. Po krštenju svi kršćani postaju udovi tijela Kristova.  Kao što nijedan ud ne može sam postojati, tako ne može niti dar Duha Svetoga, za sebe opstojati i uzdići se nad drugima. Svatko je dobio poseban dar milosti i funkciju u životu zajednice 12, 1-31. Najviši put je onaj ljubavi 13,1 -13. Ona 52

ostaje i onda kad sve drugo postane prošlost. “A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav,  ovo troje, ali je najveća među njima ljubav.” Može se po strukturi podijeliti na tri dijela: uzvišenost ljubavi 13, 1 -3, djela ljubavi 13, 4-7 i neprolaznost ljubavi 13, 8- 13. Prvi dio je posvećen veličanju ljubavi, njezine vrijednosti, bez ljubavi ništa nema smisla, jer ljubav je ono od čega sve polazi, i na čemu završava. Drugi dio se osvrće na osobine ljubavi. Pavao je ovim hvalospjevom htio svratiti Korinćanima pozornost na ono najbitnije u kršćanskom životu- a to je ljubavi, život prožet ljubavlju. U nastavku Pavao govori o poznavanju jezika i prorokovanju 14, 1-40. Govor u

 jezicima primarno služi vlastitom izgrađivanju, dok prorokovanje služi izgrađivanju Crkve, te je stoga bitnije. Uskrsnuće mrtvih 1 Kor 15, 1-58 Često sv. Pavao kod spornih pitanja, podsjeća dotične prvo na zajedničku predaju 15, 3b-5. Kako je uskrsnuće mrtvih bila sporna točka, spominje im u predaji svjedoke Kristova Uskrsnuća,  a na kraju i sebe samog 15, 1-11. Tko niječe uskrsnuće mrtvih, niječe i uskrsnuće Isusa Krista. a to je temelj kršćanske vjere. Pošto je Krist uskrsnuo, po njemu su uskrišeni svi. Čak i u korintskoj praksi krštenja,  vidi se vjera u uskrsnuće, ali i stalna ugroženost apostolovog života, pokazuje tu vjeru. Način uskrsnuća može se objasniti samo analogijom.  Pavao uspoređuje smrt i uskrsnuće s golim zrnom [pšenice], koje kasnije dobiva svoje tijelo. Tako je i s ljudima, zemaljsko će umrijeti, a nebesko će se roditi. Posljednji dan će svi biti preobraženi, živi i mrtvi 15, 12-58.

 Zaključak polemike 1 Kor 16, 1-24 U završnom osvrtu 16,1 -18, Pavao je odredio način sabiranja za  jeruzalemsku zajednicu. Zatim je iznio svoj plan putovanja, te im navjestio svoj skorašnji posjet. Također im je prenio pozdrave ostalih zajednica kršćana.

2.3.3 Druga poslanica Korinćanima Poslanica je usmjerena kršćanskoj zajednici u grčkom gradu Korintu.  Apostol Pavao je bio barem dva puta tamo, a možda i tri. Napisana je neko vrijeme nakon drugog boravka u Korintu, dok je bio u Solunu ili Filipima. Kraća je od Prve poslanice Korinćanima , ima 13 poglavlja. Pisana je u kontekstu religijske, socijalne i ekonomske situacije kršćanske zajednice u Korintu. Pavao je pisao

osobnije i emotivnije, nego u drugim poslanicama. Naglašava važnost 53

oproštenja drugim ljudima i novi Božji odnos prema čovjeku, koji proizlazi iz Duha Boga živoga: "Vi ste, očito, pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima (2 Kor 3,3)". Moli ih da, financijski pomognu kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu, jer sada imaju v išak, a jednom će oni dobiti pomoć iz Jeruzalema, kada će biti obrnuto. U dijelu poslanice, Pavao iznosi osobnu obranu na optužbe prema njemu. Završava s poticajima i pozdravima: "Uostalom, braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama (2 Kor 13,11)".

2.3.4 Poslanica Galaćanima Prvi dio poslanice (1,1 – 2,21):

započinje uvodom (1,1-10), zatim slijedi Pavlovo poslanje (1,11-2,10), Pavlovo evanđelje (2,11-21). Drugi dio poslanice (3,1-6,18):

Započinje ponovnim uvodom (3,1-5), zatim slijedi govor o poretku vjere ii poretku zakona u povijesti spasenja (3,6- 4,7), poticaj da se ne vraćaju robovanju (4,8-5,12) i govor o slobodi kao pladu Duha (5,13-6, 10).

I na kraju Pavlov vlastoručno napisan zaključak  (6,11-18).

2.3.5  Poslanica Efežanima Glavna tema je Crkva i njeno utemeljenje u Kristu,  kao dio želje Boga Oca. Poslanica počinje temama o otajstvu spasenja Crkve, Božjem naumu spasenja

i o spasiteljskom Božjem naumu ostvarenom u nama. Pavao je prvi put na tri mjeseca boravio u Efezu, što je zabilježeno i u Djelima apostolskim (Dj 18,1921). U Efezu je tada ostavio Priscilu i Akvilu, raspravljao je sa Židovima u sinagogi i poručio, da će se vratiti ako bude Božja volja. Vratio se iste godine i ostao tri godine. Njegovim zalaganjem i radom razvijala se i jačala kršćanska zajednica u Efezu. O tome piše: "Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova (Ef 3,8)". Iz toga grada, kršćanstvo se proširilo na gotovo cijelu (tad a poznatu) Aziju (Dj 19,26). Kada je Pavao bio u gradu Miletu pozvao je, da tamo dođu stariješine iz Efeza i prenio im je svoju poruku, misleći da se više neće vidjeti: "Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas (Dj 20,31)". 54

U Efezu je bila multikulturalna kršćanska zajednica sastavljena od obraćenih Grka i Židova. Apostol Pavao je imao to na umu pišući poslanicu i prilagodio je teme sukladno tome. Piše kako su nekada bili izvan Krista,  a "sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu - po Krvi Kristovoj (Ef 2,13)". Poziva ih na jedinstvo i zajedništvo (te se riječi spominju mnogo puta u poslanici) te da podnose jedni druge (Grci Židove, a Židovi Grke). Upozorava ih, da bludnost, nečistoća ili pohlepa ne priliče svetima (Ef 5,3). Radije neka pjevaju Gospodinu, zahvaljuju i slave Boga. Ženama i muškarcima piše, da se međusobno poštuju i ljube: "...neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža (Ef 5,33)". Djecu poziva na poštovanje roditelja, a roditeljima poručuje, da ih dobro odgajaju. Sve poziva na budnost: "Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim (Ef 6,11)." Na kraju poslanice su osobne obavijesti i pozdrav.

2.3.6 Poslanica Filipljanima Poslanica je namijenjena kršćanskoj zajednici u grčkom gradu Filipi u pokrajini Makedoniji,  gdje su bili jedni od najranijih kršćana u Europi.  Postajalo je

veliko prijateljstvo i naklonost između tih kršćana i apostola Pavla. Premda su bili siromašni, pokazivali su veliku spremnost na suradnju, darežljivost i zauzimanje u širenju kršćanstva: "A i vi, Filipljani, znate: u početku evanđelja, kad otputovah iz Makedonije, nijedna mi se Crkva nije pridružila u pogledu izdataka i primitaka, doli vi jedini (Fil 4,15)". Filipljani su poslali izaslanika, koji se zvao Epafrodit (kasnije je postao biskup i svetac), da posjeti apostola Pavla, dok je bio zatočen u Rimu.  On je donio

darove i potrepštine i stavio se Pavlu na raspologanje da ga poslužuje u potrebi. Bio je toliko predan, da se razbolio gotovo na smrt (Fil 2,27), ali je ipak ozdravio. Pavao je iz zahvalnosti napisao ovu poslanicu, koju je u Filipe donio Epafrodit kada se vratio iz Rima. Pun je radosti i zahvalnosti zbog njih: "Zahvaljujem Bogu svomu kad vas se god sjetim. Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim (Fil 1,3 -4)". Piše im kako, zbog njegova

zatočeništva, vjernici još više šire Evanđelje. Pavao se ne boji smrti, jer vjeruje u vječni život: "Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! (Fil 1,21)". Ipak ima dvojbu: "Pri tiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas (Fil 1,24-

25)". Poručuje im, da se ponašaju dostojno evanđelja Kristova bio on prisutan među njima ili daleko od njih. Poslat će im svog suradnika Timoteja, a nada se 55

i da će on jednom doći ponovno u Filipe. Na kraju poslanice, šalje im pozdrave.

2.3.7 Po slanica Kološanima Poslanica je namijenjena Kološanima, kršćanskoj zajednici u frigijskom gradu Kolosi, blizu grada Efeza u Maloj Aziji (danas u pokrajini Anatoliji u Turskoj). Zajednicu su zaveli krivi učitelji, koji su smatrali, da bi Evanđelje trebalo upotpuniti i poganskim običajima poput štovanja zvijezda i pridržavanja

propisa o prehrani tijekom određenih blagdana. [2] Kako bi spriječio praznovjerja, apostol Pavao piše Kološanima tijekom prvoga zatočeništva u Rimu između 57. i 62. godine. Poslanica se sastoji od četiri poglavlja i dva dijela, prvi je dogmatski (doktrinalni), a u drugom su poticaji. U oba se suprostavlja lažnim učenjima. U dogmatskom dijelu objašnjava, kako nema potrebe obožavati nikoga i ništa osim Isusa Krista (Boga), jer je superioran svim stvorenjima i stvarima: "Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu (Kol 1,16-17)". Isus je Glava Crkve i Gospodar anđela. Pavao se protivi poganskim propisima o jelu i piću u vezi blagdana, samozvanom bogoštovlju, trapljenju tijela:  "Neka vas

dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili subotama (Kol 2,16)." Pavao do tada nije boravio kod njih, tijelom je nenazočan, ali je duhom ipak s njima (Kol 2,5). Osim protivlje nja lošim pojavama, Pavao je radostan zbog njihove vjere.

U drugom dijelu poslanice, Pavao ih potiče na uzoran kršćanski život, ljubav, mir, opraštanje i daje im savjete. Poručuje im, da teže za nebeskim, a ne za zemaljskim. Odvraća ih od idolopoklonstva, bludnosti, nasilja, prostota i sl. Više nisu bitne razlike, nego su svi jedno u Kristu: "Tu više nema: Grk - Židov, obrezanje - neobrezanje, barbar - skit, rob - slobodnjak, nego sve i u svima Krist (Kol 3,11)." Piše o ljubavi i poštovanju unutar obitelji. Na kraju poslanice

su obavijesti i pozdravi. Spominje svoje suradnike, među kojima je i njihov zemljak Epafra, za kojega svjedoči da se mnogo zalaže i trudi. Poslat će im Tihika i Onezima, koji je također n jihov zemljak.

56

2.3.8 Prva poslanica Solunjanima Poslanica ima 5 poglavlja. Prva tri su pisana osobnim stilom, dok se u posljednja dva raspravlja o doktrinama. Pavao je napisao poslanicu s glavnim ciljem, da ohrabri kršćane u Solunu. Smatra se, da su oni prije ob raćenja bili pogani, koji su se klanjali idolima. To spominje Pavao u ovoj poslanici: "...kako se od idola obratiste k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu (1 Sol [1] 1,9)" .  Pavao je proveo s njima samo 5 tjedana i brinuo se, da li su ostali

kršćani i nakon njegova odlaska za Atenu. Pavao je želio ponovno doći k njima, ali nije mogao pa je poslao svog suradnika Timoteja u Solun. On se

vratio s ohrabrujućim vijestima (Solunjani su među ostalim proširili kršćanstvo po Makedoniji i Ahaji), ali i sa spoznajom, da su Solunjani krivilo razumijeli dio Pavlova učenja o kršćanstvu. Stoga je Pavao napisao ovu poslanicu, da ispravi njihove krive predodžbe i da ih ohrabri u vjeri: "Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu.  Vi tako i živite pa sve više napredujete! (1 Sol 4,1)". Pavao se sjeća svog boravka u Solunu (zajedno s Timotejem i Silvanom) i piše

vrlo osobno: "Ali bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu. Tako, puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše  jer ste nam omiljeli (1 Sol 2,7-8)".

Propovijedali su im Evanđelje, poticali ih da žive dostojno Boga, ali su i radili da im ne bi bili na teret. Potiče ih, da se sudržavaju od bludnosti i pohotnih strasti: "Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost. Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas (1 Sol 4,7- 8)". Piše im o ponovnom Kristovom dolasku i kako će prvi uskrsnuti mrtvi u Kristu, a nakon njih živi preostali vjernici. Poziva ih na budnost u iščekivanju Krista, potiče ih da čine dobro i da pomognu onima koji su slabi u vjeri. Na kraju poslanice Pavao ih pozdravlja i

blagoslivlja te moli da se poslanica pročita svoj braći.

2.3.9 Druga poslanica Solunjanima Poslanica je kratka, ima tri poglavlja. U prvom, apostol Pavao zahvaljuje Bogu što rastu vjera i ljubav među Solunjanima. Mučenike zbog vjere ohrabruje, a

mučitelje upozorava na mogućnost kazne vječne propasti. U drugom poglavlju se objašnjava ponovni dolazak Isusa Krista, dok je treće poglavlje poziv na častan rad i kritika lijenosti i nemara: "Doista, dok bijasmo u vas, ovo 57

vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu" (2 Sol 3, 10-12).

2.3.10 Prva poslanica Timoteju U ovoj poslanici Pavao ohrabruje Timoteja u njegovom misijskom radu. U to

vrijeme, Timotej se nalazio u Efezu. Pavao mu piše, da ostane tamo i nastavi dobar posao. Tri godine je Pavao proveo u Efezu, trudeći se oko širenja kršćanstva i drago mu je, da Timotej nastavlja njegov rad. Upozorava Timoteja na lažne učitelje i zablude sekte enkratizma, "koji zabranjuju ženiti se i nameću uzdržavati se od  jela što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu (1 Tim 4,3)." Potiče Timoteja i vjernike, da to odbace. Savjetuje Timoteja, da bude "uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi,  u vjeri, u čistoći (1 Tim 4, 12)" i da se posveti čitanju, poticanju i poučavanju. Pavao detaljno piše, koje bi osobine trebali imati crkveni nadglednici (1 Tim 3, 2-7) i đakoni (1 Tim 3, 8-13). U to vrijeme, bila je rasprava o ulozi žene u Crkvi. Pavao autoritet prepušta muškarcima (1 Tim 2, 12) u skladu s duhom toga vr emena. I muškarce i žene poziva na molitvu i dolično ponašanje. Razboritost i stidljivost su važniji od skupocijenih odijela i nakita (1 Tim 2,9). Pavao piše o ponašanju prema različitim grupama u Crkvi, o starcima, udovicama, robovima, stariješinama, obitelj skim odnosima: "Ako li se tkogod za svoje, navlastito za u kućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori  je od nevjernika (1 Tim 5,8)". Bogatim kršćanima savjetuje, da ne budu bahati i da se uzdaju u Boga, a ne u nesigurno bogatstvo (1 Tim 6,18). U zaključku ohrabruje i potiče Timoteja: "Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! (1 Tim 6, 11-12).

2.3.11 Druga poslanica Timoteju U ovoj poslanici apostol Pavao poručuje Timoteju, da nema duha bojažljivosti i da se ne boji svjedočiti za Gospodina Isusa i njega apostola Pavla, "sužnja Kristova" (2 Tim 1,7-8). U prvom poglavlju potiče Timoteja na vjernost Evanđelju.  Ističe smisao patnje kršćanskoga apostola:  "Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s

vječnom slavom. Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo 58

i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati (2 Tim 2,10 -12)". Upozorava na lažne učitelje poput Himeneja i Fileta, koji su obmanjivali ljude i na opasnosti budućih vremena, kada će se mnogi ljudi suprostavljati istini, činiti zlo i prepuštati se najrazličitijim strastima. O Pismu (Bibliji) piše, da je: "bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban (2 Tim 2,16-17)".

Piše mu, da nastoji doći k njemu prije zime (2 Tim 4,21), osjeća da se bliži kraj njegovog zemaljskog života:  "Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak (2 Tim 4,6 -8)". Na kraju poslanice su završni

pozdravi i želje.

2.3.12 Poslanica Titu



Pavlovo obraćanje Titu Uputstva za postavljanje starješine Promicatelji lažnih nauka Stariji vjernici, mladići, robovi



Narod koji pripada Isusu Kristu



Upute za ponašanje vjernika



Posljednje preporuke i pozdravi



Bilješke uz Pavlovu poslanicu Titu

  

Pozdrav Nigdje drugdje Pavao sebe ne naziva slugom (grč. dulos, rob) Božjim, iako u

pozdravima dva puta upotrebljava izraz „sluga Isusa Krista“. Da bi upozorio na službenu prirodu svoje misije, dodaje i inače češći izr az apostol Isusa Krista. Postavljanje starješina Nakon ovog prilično formalnog pozdrava Apostol prelazi izravno na Titovu posebnu zadaću. Pavao je vjerojatno posjetio Kretu i ondje ostavio Tita da nastavi rad. Kretska je crkva bila u nesređenijem stanju nego efeška, pa Tit zato ima dva važna zadatka. Mora dovršiti ono što je Pavao ostavio nedovršenim te da uredi preostalo i postavi starješine. Često se smatra da 59

imenovanje starješina upućuje na crkveno ustrojstvo koje je previše razvijeno za Pavlovo vrijeme, ali da bi se taj stav održao, neophodno je shvaćati Dj 14,23 kao anakronizam. Uska povezanost između prezbitera i biskupa u ovim okolnostima čini se da pokazuje kako su ovi izrazi zapravo istoznačnice. Borba protiv krivih učitelja Apostol se prihvaća opi sivanja onih koji protuslove, ili  protivnika. Očito su brojni te posjeduju tri obilježja, tri nepoželjne osobine. Nepokorni su, što se vidi po tome što ismjehuju službena crkvena pravila. Drugo, šupljoglavi su u svom učenju, mnogo pričaju, a ne kažu ništa. Treće, sami su zavedeni, pa su zbog toga i zavodnici drugih. Ove osobine zauzimaju istaknuto mjesto u svim krivovjerjima, ali su bile posebno očite među židovskim učiteljima koji su tada djelovali na Kreti, na što upućuje spominjanje skupine onih iz obrezanja. Takvim je učiteljima prepisan jak lijek. Njima treba začepiti usta (epistomizō,

što znači „zauzdati“ ili „staviti brnjicu“) da bi ih se spriječilo da nanose štetu. Apostol podupire svoje umovanje pozivajući se na izjavu jednog poštovanog kretskog kritičara o naravi Krećana. To su riječi Epimenida, filozofa iz šestog stoljeća, koga su njegovi suna rodnjaci uzdigli do mitskih visina. Neke staleške dužnosti  Pažnja se sada usmjeruje prema problemima koji se pojavljuju u pastoralnoj brizi za crkvu; dat je poseban osvrt na različite skupine ljudi unutar crkve kojima se Tit mora pozabaviti. Apostolovi savjeti jednako su poučni i korisni u današnje vrijeme kao što su bili u vrijeme pisanja. Za razliku od krivih učitelja, čije je ispovijedanje vjere isprazno, Tit treba revno govoriti  što se priliči zdravom nauku. Prvo praktično obilježje takvog zdravog nauka bio bi zahtjev da ponašanje bude u skladu s vjerovanjem. Stariji muškarci trebaju se ponašati onako kako doliči starim članovima zajednice. Od starijih kršćana, kao i od svih starijih muškaraca, ne zahtijeva se samo suzdržanost; oni moraju pokazivati i trojstvo kršćanskih krjeposti. Vjera, ljubav  (agapē) i  postojanost  (hypomonē). Govoreći o staricama, Apostol upotrebljava prilog hōsautōs, isto tako, izraz svojstven pastoralnim poslanicama, te tako i stiče bliskost s onim što prethodi. Starije žene trebaju urazumljavati mlađe neka ljube svoje muževe; to je točan prijevod grčke konstrukcije (hina sōphronizōsi). Drugim riječima, starije kršćanke moraju pomagati mlađim ženama u stvaranju i održavanju obiteljske ljubavi. Od mladih žena, jednako kao i od staraca, traži se da iskažu krjepost  razumnosti . Kršćanke će takvu pažnju poklanjati svom 60

ponašanju osobito kod kuće, i to iz određenog religioznog razloga, tj. da se Riječ Božja ne bi pogrđivala. Pažnja je sada usmjerena na mladiće, kojima je također upućen poseban poticaj da teže k samosvladavanju. Tit ih treba poticati (parakaleō) da budu razumni . Pavao iznosi neka načela kojih se robovi moraju pridržavati u ophođenju prema gospodarima, ali se nalozi neznatno razlikuju od prethodnih. Robovi se moraju ponašati tako da budu ures nauku spasitelja našega, Boga. To je načelo koje izdiže naloge robovima na razinu koja je mnogo viša od razine grčke etike onoga vremena. Opće dužnosti vjernika Ovdje se Pavao boji da bi nemirni i buntovni kršćani vrlo lako mogli uvući crkvu u politička previranja, što bi dovelo do toga da bi se na Evanđelje gledalo podozrivo.

Osnovne obavijesti, završni pozdravi i želje Kao i gotovo uvijek u svojim pismima, Apostol završava riječima u kojima poimence određene pojedince. Stil je toliko   pavlovski da Harrison  smatra

kako je cijeli odjeljak jedan od pavlovskih fragmenata koji su ugrađeni u tekst pastoralnih poslanica. Završni blagoslov istovjetan je s blagoslovima iz Prve i Druge poslanice Timoteju,  osim što je umetnuta riječ s vima, koja odgovara istoj riječi s početka stiha.

2.3.13 Poslanica Filemonu Sveti Pavao, koji je tada bio u zatvoru (vjerojatno u Rimu ili Efezu) piše

prijatelju Filemonu, ženi Apiji i službeniku Arhipu. Filemon je dobrostojeći kršćanin u čijoj kući se održavaju susreti vjernika rane kršćanske zajednice Kološana. Vlasnik je i robova,  od kojih je i Onezim.  On je razdvojen od Filemona i nije mu više od koristi. Sv. Pavao se susreo s Onezimom, koji je preko njega postao kršćanin i po njemu šalje poslanicu Filemonu u kojoj ga moli, da oprosti Onezimu, pomiri se s njime i prima ga kao ljubljenog brata, a

ne više kao roba. "Ako je u čemu skrivio ili ti je što dužan, to meni upiši. Ja, Pavao, potpisujem svojom rukom: ja ću platiti"  (Flm 1, 19).

2.3.14 Poslanica Hebrejima Povod za pisanje je sprečavanje krivovjerja, priklanjanje krivim učenjima: "čvrsto se držimo vjere (Heb 4,14)". Ta kršćanska zajednica se sastojala od Hebreja (Židova). Nakon početnog oduševljenja , splasnuo je zanos novih 61

kršćana pa je postajala opasnost, da se okrenu od kršćanstva i vrate starim židovskim običajima iz čežnje za prošlošću [2]. Poslanica poručuje, da je Bog po Svome Sinu,  Isusu Kristu sazdao svijet (Heb 1,2) i način kako se dogodilo: "Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga (Heb 11,3)". Uspoređuje se Stari zavjet (kojeg su Hebreji odlično poznavali) s Novim zavjetom. Pisac ih uvjerava, da je Novi zavjet iznad Staroga, kroz usporedbu Isusa Krista u odnosu na anđele (Heb 1,5 - 2,18), Mojsija i Jošuu (Heb 3,1 - 4,16). Isus je nadmoćan njima te je "proglašen od Boga Velikim svećenikom po redu Melkisedekovu (Heb 5,10). Isusovo svećenstvo je snažnije od svećenstva levita po rodu Aronovu (u Starom zavjetu). U poslanici se ja ko često citira Stari zavjet. Na kraju poslanice su poticaji, ohrabrenja i pozdravi.

2.4 K ATOLIČKE POSLANICE 2.4.1  Jakovljeva poslanica Jakovljeva poslanica započinje naslovom i pozdravom (1,1), zatim govori o dobrim stranama kušnje (1,2 -4), o Božjem odgovoru na molitvu (1,5-12), o Bogu i napasti (1,13-18), o tome da su djela važnija od riječi (1,19 -27). Drugo poglavlje govori o razlici među ljudima (2,1 -13) i o vjeri i djelima (2,14-26), a u daljnjim poglavljima o grijesima (3,1-12; 4,1-17; 5,1-6), o mudrosti (3,13-18), te na kraju o dobru i brizi za obraćenje duša (5,7-20).

Jakov piše dvanaestorma plemenâ Raseljeništva, ili svim kršćanima koji su novi narod Božji, daleko od svoje prave domovine. Patnje bi trebale biti izvor radosti, jer se na njima ispituje vjera i stječe postojanost (1,2 -8). Siromah može biti sretan ako je otkrio prave duhovne vrednote (1,9 -11). Zatim govori o kušnji. Čovjeka zavode njegove vlastite želje koje vode k grijehu i u smrt (1,13- 15), a Bog ne šalje kušnju, nego dobre i savršene darove, tj. preporod preko evanđelja (1,16s). Prava se po božnost dokazuje u služenju onima koji su u potrebi i u izbjegavanju zloće u svijetu (1,26s). Odlomak 2,1-13 bavi se društvenim razlikama te izražava žaljenje zbog zapostavljanja siromaha. Jedino se u ovom odlomku navodi ime Isusovo: Gospodin naš Isus Krist, slavni (2,1). Kršćani se trebaju ravnati po kraljevskom zakonu bratske ljubavi. U središtu teologije Jakovljeve poslanice jest vjera u  jedinoga Boga: Ti vjeruješ da ima samo jedan Bog. Dobro činiš! (2,19). Piše o 62

svladavanju jezika (3,1-12). Samo zreli kršćanin može kontrolirati svoj jezik. Mudri mirotvorci stječu bogat plod pravde (3,13 -18). S teme o miru Jakovljeva poslanica prelazi na temu o nemirima (4,1- 12). Kršćanin se mora opirati đavlu,  pun pokajanja prijanjati uz Boga i biti ponizan (4,7-10), te ne

smije govoriti loše i osuđivati bližnjeg (4,11s). Nadalje je opomena protiv bogataša (4,13-5,6). Poslanica završava različitim opomenama (5,12 -20). Preporučuje se molitva u patnji i radosti u duhu prošnje i zahvaljivanja (5,13). U 5,14s nalazimo svetopisamski temelj za obred bolesničkog pomazanja. Kršćanin koji zalutalog brata dovede ponovno na pravi put spasit će jednu dušu od propasti i  pokriti  mnoštvo grijeha (5,17 -20) čime poslanica naglo završava.

2.4.2 Prva Petrova poslanica Prva Petrova poslanica sastoji se od pet poglavlja. Započinje kratkim uvodom, odnosno pozdravom «putnicima u raseljeništvu» (1,1 -2). U njoj odzvanjaju prastare liturgijske formule i hvalospjevi, kao četiri hvalospjeva Kristu:  1,3-9; 1,18-21; 2,22-25; 3,18-22.

Na prvi hvalospjev nadovezuju se sljedeće o pomene: Stavite svoju nadu u milost (r13), svetost (r14), ljubite jedan drugoga (r22). Drugi hvalospjev Kristu

veliča otkupiteljsko djelo Božje po Kristu. U trećem hvalospjevu opisane su patnje sluge Jahvina u kojem su kršćani vidjeli prorečenu otkupiteljsku smrt Kristovu (2,22-25). Četvrti hvalospjev Kristu (3,18 -22). Duše starozavjetnih pravednika očekivale su otkupljene u Šeolu (3,19). Poslanica završava zaključkom i blagoslovom (5,12-14). Prva Petrova poslanica možda kao nijedan drugi spis Novoga zavjeta, uvodi u teologiju i treminologiju prve Crkve. 1. 2.

3. 4.

Bog je Otac (1,2.17), svemogući (5,6), stvoritelj (4,19), početnik spasenja (5,10). Isus Krist jest Gospodin (1,13; 2,13; 3,15), Sin Božji (1, 3), koji je umro na križu za naše otkupljenje (3,18; 2,21 -25), uskrsnuo od mrtvih (3,21; 1,3),

sjedi o desnoj Očevoj (3,22) i opet će doći suditi žive i mrtve (4,5). Duh Sveti nekoć je pokretao proroke da svjedoče za Krista (1,11), a sada „počiva“ u vjernicima (4,14), da ih posveti (1,2) i ohrabri (4,14). Crkva je duhovna zgrada koju kao živo kamenje izgrađuju vjernici (2,5): oni sačinjavaju sveopće i svesvjetsko bratstvo (5,9; 1,22; 2,17 ; 3,8). 63

5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16.

Blagoslov i pozdrav 1,1-2

Zahvala Bogu za spasenje duša 1,3 -12 Poziv na svetost i budnost 1,13-21

Potiče na bratsku ljubav i kršćansku jednostavnost 1,22 –  2,3 Kršćani, izabrani Božji narod 2,4 -10 Opomena i poštivanje državnih vlasti 2,11 -17 Žene pokorne svojim muževima, a muževi obzirljivi prema ženama 3,1 -7 Svi jednodušni i predani Božjoj volji 3,8 -17 Kristov primjer 3,18-22

Potiče ih da žive čisto i uredno jer se bliži Kristov dolazak 4,1 -11 Povjerenje u Boga i budnost 5,6-11 Pozdrav i blagoslov 5,12-14

2.4.3 Druga Petrova poslanica Autor poslanice kritizira lažne proroke i učitelje, čije naučavanje odudara od autentične apostolske tradicije i nagoviješta im propast. Objašnjava, da je Isus odgodio ponovni dolazak, kako bi što veći broj ljudi dobio priliku, da odbaci zlo i nađe spasenje. Poziva kršćane,  da strpljivo čekaju Kristov ponovni dolazak i da uče iz Pisma. Poučava kako: "nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno, nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili (2 Pt 1, 20-21)". Poslanica više puta spominje događaje i osobe iz Staroga zavjeta poput Noe i Lota, Sodome i Gomore. Pri kraju spominje i apostola Pavla i njegove poslanice pa  je prema tome pisana nakon njih.

2.4.4 Prva Ivanova poslanica  

Uvod 1, 1-4 Prvi dio 1,5-2,28 o

Načelo: hodati u svijetlu 1,5 -7   

1) Raskid s grijehom 1,8-2,2

2) Održavati zapovijedi, osobito zapovijedI ljubavi 2,3 -11 3) Čuvati se svijeta 2,1 2-17

4) Oprez pred antikristima 2,18-28 Drugi dio 2,29-4,6 o Načelo: živjeti kao djeca Božja 2,29 -4,6 1) Raskid s grijehom 3,3-10 



 

2) Održavati zapovijedi, osobito zapovijedi ljubavi 3,11 -24 64

 



3) Čuvati se svijeta 3,13;4,1 -5 4) Oprez pred lažnim prorocima 4,1 -6

Treći dio 4,7 - 5,12 o o

1) Ljubav prema Bogu 4,7-5,12 2) Vjera je od Boga 5,5-12



Zaključak 5,13



Dodatak 5,14- 17 o o

1) Molitva za grešnike 5,14 -17 2) Sažetak poslanice 5,18 -21

Kratki uvod 1,1- 4 podsjeća na uvod u četvrto evanđelje. Autor je svjestan svoga za jedništva s Bog Otac i Isus.  Budući da je vidio, čuo i dotaknuo utjelovljenu Riječ, želi da i vjernici prihvaćajući njegovo svjedočanstvo,

uzmognu ući u zajedništvo s Ocem i njegovim Sinom, Isusom Kristom. Zatim pisac nastavlja u obliku diptih paralelno razvijati četiri teme, o grijehu, bratskoj ljubavi, bježanju od sv ijeta, antikrist.  U prvoj je slici (1,5-2,28) Bog prikazan kao svijetlo, sasvim Bezgrešni, Sveti. Stoga se i kršćanin mora otarasiti grijeha te živjeti dostojno toga Svjetla. Samo tako može postići i zadržati zajedništvo s Bogom i njegovim Sinom. U drugoj je slici prikazan (2,29- 4,6) Bog Otac, koji ljubi i čija djeca trebaju hodati njegovim putevima. Ovdje se naglašava i razrađuje Božansko sinovstvo kršćana. Treći dio (4,7 5,12) dopunjuje prva dva time što pobliže tumači kršćansku dužnost krjepost ljubavi i krjepost vjere te otkriva izvor te ljubavi i vjere. Trebamo ljubiti jer je

Bog ljubav. Trebamo vjerovati jer sam Bog svjedoči za svoga Sina. Redak 5,13 podsjeća na zaključak evanđelja (Iv 20,31) i očito znači završetak ove poslanice predstavljajući ujedno njezinu svrhu. Stoga bi 5,14 -17 bio dodatak u kojem se preporučuje molitva za grešnike i ukratko iznosi sažetak cijele poslanice.

2.4.5  Druga Ivanova poslanica 1. Uvod (1-3), 2. Poruka (4- 11), to je središnji dio poslanice u kojem se nalazi  jezgroviti sažetak suprotnosti između istine i laži, Crkve i svijeta, Krista i Antikrista,  Božjih zapovijedi i đavoljih obmana, dijeli se na zapovijed ljubavi (4-6) i antikristi (7-11), te 3. Zaključak (12 -13)

Pisac se predstavlja kao starješina i obraća se zajednici koja je još vjerna, ali  joj prijete zavodnici „koji ne ispovijedaju Isusa Krista koji dolazi u tijelu“ (Iv7). Stoga starješina upozorava vjernike protiv lažnih proroka, te ih poučava da 65

ustrajnost u Kristovom nauku, tj. u nauku o utjelovljenju,  osigurava zajedništvo s Bogom Ocem i Sinom. Zabranjuje vjernicima družiti se s lažnim

učiteljima. Specifično je to što naglašava ljubav prema bližnjemu po kojoj se ispunjava nova Kristova zapovijed. Ova je kratka poslanica ustvari sažetak Prve Ivanove poslanice i može se smatrati njezinim kratkim prikazom ili prvim nacrtom.

2.4.6 Treća Ivanova poslanica    

1. Poruke upućene Gaju (1 -8) 2. Poruke upućene Diotrefu (9 -10) 3. Poruke upućene Demetriju (11 -12) 4. Zaključak i pozdrav (13 -15)

Treća je Ivanova poslanica napisana prije nego su se pojavili lažni učitelji. Poslanica je upravljena Gaju. Njegovo je ponašanje besprijekorno i osobito je poznat po požrtvovnom gostoprimstvu prema braći, koja posjećuju njegovu zajednicu. Poslanica se izravnije bavi sporom između starješine i Diotrefa, koji  je poglavar zajednice, vjerojatno one kojoj pripada Gaj. Zanijekana je vlast

starješine time što netko odbija primiti njegove izaslanike ili isključuje one kršćane koji ih primaju. Ipak se neki nisu dali ustrašiti od Diotrefa, među kojima je i Gaj i starješina je računao na njih za izvršavanje svojih odredbi. Demetrije  je očito izaslanik od povjerenja jer za njega svjedoče svi, i sama Istina, i sam starješina.

2.4.7  Judina poslanica Judina poslanica je kratka, sastoji se samo od jednog poglavlja i 25 redaka. Napisana je kao encikličko pismo,  nije bila namijenjena samo jednoj

kršćanskoj zajednici, nego je kružila i čitana u više kršćanskih crkvi i zajednica. Upućena je prvenstveno Židovima [2].  Autor upozorava na pojavu krivih učitelja i piše o kazni, koja im prijeti. Vjernike poziva na ustrajnost u pravoj vjeri i potiče ih, da spašavaju one koji su otišli krivim putem. U poslanici se citiraju dvije knjige izvan Biblije. Deveti redak: "Kad se Mihael arkanđeo s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo , nije se usudio izreći pogrdan

sud protiv njega, nego reče: "Spriječio te Gospodin! (Jd 1,9)" je možda prema

66

nekanonskoj knjizi Testamenata od Mojsija (eng. "Testament of Moses" ili "Assumption of Moses"), a reci 14 i 15 su citat iz knjige 1 Henok 60,8 i 1,9: 

Juda 14-15 "O njima prorokova sedmi od Adama, Henok: "Gle, dođe

Gospodin sa Desttisućama svojim suditi svima i pokarati sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela kojima bezbožno sagriješiše i za sve drzovite riječi koje grešni bezbožnici izrekoše protiv njega. ".  

1 Henok 60,8 "sedmi od Adama, Henok"

1 Henok 1,9 "Gle, dođe Gospodin sa Desttisućama svojim 15 suditi svima i pokarati sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela kojima bezbožno sagriješiše i za sve drzovite riječi koje grešni bezbožnici izrekoše protiv njega."

1 Henok 1,9 je sama adaptaci riječi Mojsija u Ponovljenom: 

Ponovljeni zakon 33:2 "Reče on: "Dođe Jahve sa S inaja, sa Seira im se pokaza i s gore Parana zasja. Zbog njih dođe od kadeških zborova, sa svoga juga sve do Obronaka."

Poslanica završava hvalospjevom Bogu,  koji se smatra jednim od najkvalitetnijih u Bibliji: "Onome koji vas može sačuvati od svakog pada i održati vas bez mrlje pred slavom svojom u radosti, Bogu jedinom, našem Spasitelju, po Isusu Kristu, našem Gospodinu, slava, veličina, moć i vlast, prije svih vremena, sada i zauvijek. (Jd 1, 24-25)

[3]

"

2.5  OTKRIVENJE Otkrivenje započinje   kratkim uvodom (Otk 1,1-3), a nastavlja se pismima sedmerim maloazijskim crkvama (Otk 1,4-3,22), nakon čega slijede proročka viđenja o događajima prije i za vrijeme »velikoga dana Božjega« (Otk 4,122,15), te zaključak (Otk 22,16 -21).

Otkrivenje je namijenjeno da podigne moral kršćana u vrijeme progonstva, te to progonstvo promatra u svjetlu »velikoga Dana«, preuzimajući tu temu iz Staroga zavjeta. Progonitelji Crkve, u prvom redu tadašnje Rimsko Carstvo, prikazano je kao »Zvijer«  koja, na poticaj Sotone (Otk 12; 13,2- 4), želi nauditi Crkvi. 67