BiH 1878-1918.
Administrativno-teritorijalna podjela Bosanskog ejaleta zadržala se do jula 1865. Drugim članom carske uredbe od jula 1865. Bosanski i Hercegovački ejalet spojeni su u Bosanski vilajet koji je kao jedinstvena provincija podijeljen na sedam sandžaka ili liva: Sarajevski, Travnički, Bihaćki, Banjalučki, Zvornički (sa sjedištem u Tuzli), Novopazarski, sa sjedištem u Sjenici i Hercegovački, sa sjedištem u Mostaru. Na čelu sandžaka i dalje su se nalazili kajmakami, a mudirluci su pon ovo pretvarani u kaze (kadiluke) sa mudirima na čelu. Austrija, iako neutralna, budno je pazila na zbivanja u evropskom dijelu Osmanskog carstva izazvana Krimskim ratom. To se najbolje vidjelo po tome, što je 1854. poslala u Bosnu i Srbiju svog oficira obavještajca Stefanovića, koji je po povratku podnio Beču izvještaj. Godine 1857. putuje kroz BiH ruski naučnik i istraživač Aleksandar Gilferding, koji je stekao solidno historijsko -etnografsko i lingvističko obrazovanje na moskovskom univerzitetu. Nakon što je 1857. imenovan za ruskog konzula u Sarajevu, odmah potom prošao je kroz Bosnu i Srbiju. Njegovo putovanje kroz BiH i Srbiju odredilo je Carsko rusko društvo, osnovano 1845. u Petrogradu , koje se spremalo da izda opširno djelo o geografiji Evrope, ali je za to imalo o BiH i Srbiji veoma malo podataka i građe. Rezultate svojih zapažanja na pomenutom putu, Giljferding je objavio 1859 a u BiH je prevedeno i objavljeno 1972. (Putovanje po Bosni, Hercegovini i staroj Srbiji). . Izbijanje ustanka u Herc egovini privukli su pažnju evropske javnosti i intenzivirali geografska i druga istraživanja BiH. Tako je radi pacifikacije Hercegovine, obrazovana mješovita komisija, sastavljena od konzula velikih sila. Ispred Pruske u komisiji je radio pruski konzul Ot to Blau, koji je za vrijeme putovanja po Hercegovini, kao član te komisije, sabrao dosta geografskog materijala, a izradio je i brojne skice pojedinih predjela Hercegovine. Na osnovu zabilježaka i skica, izradio je Blau 1861. kartu Hercegovine u razmjeri 1: 500.000, koja predstavlja prvi zaseban grafički prikaz Hercegovine u srednjoj razmjeri U periodu od 1864. do 1872. kao pruski konzul u Sarajevu, O. Blau je mnogo putovao širom BiH u cilju proučavanja njene prirode i stanovništva. Rezultate tih proučava nja objavio je u 24 rada, u kojima je pisao o stanovništvu, političko-statističkim odnosima, trgovini, kulturnim odnosima, arheologiji, fitogeografiji, numizmatici, geografiji, rudarstvu, privredom i drugim osobinama BiH. Od svih tih njegovih djela, za dal jnje poznavanje geografskih osobina BiH, najvažnije je ono koje predstavlja geografski i biogeografski sumar njegovih putovanja po BiH putopis publiciran 1877. Značajan je sa topografskog stanovišta, jer daje dosta novih mjesta, a od društveno -geografskih osobina, prvi put daje sistematičan prikaz stanovništva privrede i kulture u BiH, pa se može smatrati prvim fitogeografskim radom o BiH. Sa geografskog stanovišta znatno je uspjelije djelo austrijskih oficira J.F. Schestaka i V.F.Scherba, koji za vrijeme ustanaka u Hercegovini, kao članovi pomenute komisije, obilaze Hercegovinu i po povratku u Beč, izdaju vojni opis Hercegovine sa kartom u razmjeri 1:576.000. Ovo djelo predstavlja kratak geografski prikaz Hercegovine u kojem su prikazane granice, orog rafija, hidrografija, klima, ekonomija, komunikacije, mjesta i stanovništvo Hercegovine. I Carl Sax izdaje 1864. djelo o stanovništvu BiH, uz koje prilaže specijalne geografske karte, koje predstavljaju vrijedne grafičke doprinose u popunjavanju etnološk e slike. Sax mnogo putuje po BiH i posebno se bavi hodološkim istraživanjima, pa su njegova djela takve vrste, važan doprinos poznavanju tadašnjih i ranijih komunikacija u BiH. Među tim putopisima pažnje je vrijedan onaj od Sarajeva do Durmitora u kome Sax daje detaljan topografski opis puteva kojima se kretao. Na tom putovanju Saxa je pratio pruski konzul u Bosni Otto Blau. Navedeni društveno-politički događaji, koji su se sredinom XIX vijeka zbili u BiH, vrše, kao i oni raniji, njena istraživanja sa vojno -topografskog, ali i sa drugih, sve izraženijih općih i regionalno geografskih stanovišta. Oni izrađuju geografske prikaze i studije o BiH, a naročito krupnorazmjerne geografske karte, na osnovu ponovnog snimanja većih dijelova BiH. Winzens Haardt von Hart henthurm, vrstan poznavalac historijske kartografije Austrije i evropskog dijela Osmanskog Carstva, označava drugu polovinu XIX stoljeća periodom veoma jake austrijske ingerencije u geografskim upoznavanjima, snimanjima i kartografskom predstavljanju BiH Od svih austrijskih obavještajaca -oficira koji su u periodu 1863 -1878.g. istraživali i snimali BiH, najbolje rezultate postigao je kapetan austrijskog generalštaba Johann Roskiewicz, koji je kao član austrijskog konzulata u Sarajevu, obilazio 15 mje seci BiH (1863 i 1864), te vršio geografska istraživanja i kartografska
1
snimanja. Rezultate toga rada objavio je u svojim glavnim djelima o geografsko statističkim odnosima u BiH i o “Studijama”, Roskiewicz daje na 430 stranica geografske, etnografske, p ovijesne i političke aspekte BiH. U prvom poglavlju o geografiji, daje veoma precizno položaj, granice, površinu i broj stanovnika. Detaljno opisuje orografiju i hidrografiju BiH, a daje i opće karakteristike glavnih cesta i mjesta u BiH. Po načinu prikaza i sadržaju, Roksiewiczev rad o geografiji BiH, približava se prvim savremenijim prikazima geografskih osobina BiH. Veoma je značajna i njegova karta BiH u razmjeri 1:400.000 u 4 lista, koju je izdao VGI u Beču 1865. Prema ocjeni brojnih stručnjaka, ta karta predstavlja najbolju kartu BiH u srednjim razmjerama nastalu u predgeodetskim periodima. Ovu kartu Roskiewicz je izradio na osnovu vlastitih skica terena (izradio ih je preko 500), zatim putopisa o BiH iz XVIII stoljeća, kao i brojnih opis a BiH koje su izrađivali austrijski obavještajci u ranijim periodima. Pored Roskievića, BiH u ovom periodu istražuju i snimaju i austrijski oficiri: kapetan Gustav Thömell i poručnik Jovanović. Thömell je boravio u Sarajevu 4 godine kao austrijski konzul arni službenik. Publikovao je djelo o povijesno-političkim i topografsko-statističkim osobinama BiH, u kojem je dat historijski prikaz BiH, te ukratko granice, orografiju, geologiju, hidrografiju, klimu, administrativnu podjelu, naselja, trgovinu, zanate i konfesije, pa se tako može smatrati za jedno od prvih djela koje daje kompleksan geografski prikaz BiH. Ipak, čitavo djelo ima pravno -politički značaj, a i samoj Hercegovini je poklonjena sasvim mala pažnja. Nastalo je kompilacijom geografsko -historijskih i etnografskih djela o BiH. Navedena tri obavještajca (Roskiewicz, Thoemell, Jovanović) izdali su u Beču jedan zajednički opis BiH, koji se sa vojno topografskog stanovišta može smatrati za jedan od najuspjelijih od svih koji su do tada dali austrijski obavještajci o BiH To je vojno -strateški opis, a od geografskih podataka ima u III, IV i V poglavlju topografsko-statističkih, te hidrografskih i morfoloških, dok u IX poglavlju, koje je i najdetaljnije obrađeno autori opisuju bitna svojstva glavnih putev a u BiH. Na osnovu materijala, datih u tom djelu, izrađena je u VGI u Beču 1875 karta o putevima u BiH, koja predstavlja najpouzdaniju krupnorazmjernu kartu puteva u BiH izrađenu do tada. Skelet puteva s te karte, prenesen je i na generalnu kartu BiH u 1:3 00.000 iz 1876., koja se smatra za najuspješnije kartografsko djelo o BiH u predkatastarskom periodu. U ovom periodu brojni austrijski kartografi izdaju opće i specijalne geografske karte evropskog dijela Osmanskog Carstva pa i BiH u srednjim i sitn im razmjerama. Među takvim se sa svojim uspjelim kartografskim radovima ističu: Kiepert, Schlacher, Libenow, Scheda, Scheffer, Hartleben, a naročito Hauslaub koji 1876.. izdaje kartu BiH u razmjeri 1:600.000 koja predstavlja prvu kartu BiH srednje razmjere na kojoj su visine prikazane hipsometrijskom skalom u tonovima boja. Međutim, od svih kartografskih ostvarenja iz ovog perioda, svakako je za daljnja geografska proučavanja BiH bila najvažnija ona karta koju je bečki Vojno-geografski institut izdao 1876., u razmjeri 1:300.000. Karta je izdata u 12 zasebnih listova odvojenih od generalne karte Centralne Evrope iste razmjere koju je Vojno Geografski institut izdao te godine Karta je nastala na osnovu brojnog kartografskog i geografskog materijala i građe au strijskih oficira obavještajaca, koji su u raznim periodima prolazili kroz BiH, opisivali je i snimali, zatim na osnovu geografsko-kartografskih djela Buea, Saxa, Roskievića i dr. Karta se oslanja na niz astronomskih tačaka u BiH određenih od 1871-1873., a upotrebljni su i geodetski, hipsometrijski radovi obavljeni u 1872. i 1873. prilikom trasiranja željezničke pruge kroz BiH. Veliki značaj ove karte vidi se najbolje u tome što je ona korištena na Berlinskom kongresu 1878. i prilikom vojnih operacija zapos jedanja Bosne i Hercegovine od strane austougarskih trupa.
Otpor okupaciji BiH 1878. Od sredine XIX stoljeća kada je pitanje raspada Osmanskog Carstva ušlo u akutnu fazu, porastao je interes evropskih država za Bosnu i Hercegovinu. Posljedica te n ove politike bilo je otvaranje konzulata evropskih država u Bosanskom ejaletu: Austrije 1850., Francuske 1853., Velike Britanije 1856., Rusije 1857., Italije 1862. i Pruske 1864.godine. 1 Poseban interes za Bosnu i Hercegovinu pokazivala je Austr ija, koja je u Sarajevu otvorila generalni konzulat, a u Banja Luci, Brčkom i Mostaru vicekonzulate. Od tada u Bosnu i Hercegovinu şe upućuju vojni i politički stručnjaci, novinari, putpoisci, uhode…, sa zadatkom da upoznaju i opišu zemlju, i pridobiju stanovništvo za svoju politiku. 2
1 Karta Bosanskog ejaleta sredina XIX stoljeća 2 grb Austrije-Austro-Ugarske 2
Još 1857. godine maršal Radetzki i admiral Tegethof su skretali pažnju na nužnost okupacije Bosne
i Hercegocvine iz strateških razloga, radi osiguranja austrijskih primorskih posjeda Istre i Dalmacije. 3 Porazi Austrije u ratu sa Francuskom 1859. i Pruskom 1866. godine su preorijentisali politiku Habsburgovaca ha Istoku. Posljedica toga je bio Šenbrunski sporazum, kojim je Rusija 1873. godine priznala
Monarhiji njene interese prema Bosni i Hercegovini. 4 Vodeće vojne i političke ličnosti Monarhije su smatrale da se zaposjedanjem Bosne i Hercegovine ostvaruje značajni ciljevi: u strateškom smislu osigurava se posjedovanje Istre i Dalmacije, poduzima značajan korak u ekonomskom i političkom prodoru na j ugoistok, sprječava stvaranje velike države na južnim granicama i svom kapitalu osigurava značajno privredno područje, Zaposjedanjem Bosne i Hercegovine bilo bi nepotrebno održavanje Vojne Krajine, jer bi ona tada preuzela njenu pograničnu ulogu. Ona bi bila vraćena Hrvatskoj, koja bi se povećala i ojačala pa bi mogla tražiti ujedinjenje hrvatskih zemalja. Tako proširena Hrvatska bi bila protuteža Srbiji i Crnoj Gori i predstraža Monarhije na Istoku. 5 Iako pod utjecajem vojne stranke car Franjo Josip je b io protiv svih naglih poteza u istočnoj politici Monarhije. Takav stav je zastupao i ministar spoljnih poslova Andraši, koje je izložio na sjednici Krunskog vijeća 29. januara 1875. Smatrao je da Osmansko carstvo za Austro -Ugarsku posjeduje dar proviđenja, jer održava status quo malih balkanskih država i sprječava njihove nacionalne aspiracije. U lučaju da Bosna i Hercegovina pripadne Srbiji ili Crnoj Gori, ili ako bi se tamo obrazovala neka nova država Austro -Ugarska bi propala i sama preuzela ulogu bole snika. Ustanak koji je izbio u Bosanskom vilajetu u ljeto 1875. godine vladajući krugovi Monarhije su shvatili kao direktan povod da istaknu svoju kandidaturu za ulogu pacifikatora i administratora zemlje. Prvi korak u tom pravcu je poduzet 30 decembra 18 75. upučivanjem note velikih silama u kojoj se od Porte zahtijevalo da sprovede bar osnovne reforme. Međutim, nota nije je postigla svoj cilj zbog protivljenja Velike Britanije. U maju 1876. godine sastali Bizmark, Gorčakov i Andraši u Berlinu i usvojili plan o intervenciji 6 velikih sila u Carigradu, radi sprovođenja reformi u Bosni i Hercegovini. Krajem juna 1876. zaratile su Srbija i Crna Gora protiv Osmanskog carstva. U takvoj situaciji sastali su se 8. jula u Reichstadtu Franjo Josip i Aleksandar II u pratnji svojih ministara Andrassyja i Gorčakova i postigli dogovor da u slučaju pobjede Osmanskog carstva Srbija i Crna Gora trebaju biti spašene i održan status quo Nakon što je Osmansko carstvo potvrdilo svoju nadmoćnost nad Srbijom i Crnom Gorom, poduzeta je akcija da se održi status quo. U Carigadu je od 12. do 20. decembra 1876. održana ambasadorska konferencija. Mladi nacionalistički krugovi u Osmanskom carstvu koje je vodio Midhat paša pokušali su izbjeći diktat velikih sila svečanim proglašenj em ustava za cijelu zemlju, 23. decembra 1876. Nova osmanska vlada insistirala je da se projekat reformi mora podnijeti na odobrenje ustavotvornoj skupštini, koja se nije uspjela sastati. Rusija je tada odlučila da stupi u rat kako bi osigurala svoje interese na Balkanu i eventualno se dokopala Carigrada i moreuza. Prije toga, nastojala je da se osigura obnavlajnjem Reichstadtskog sporazuma sa Austro-Ugarskom. Tako je 15. januara 1877. godine u Budimpešti sklopljena konvencija da bi se izbjegla kolizij a austrijskih i ruskih interesa u Istočnom pitanju. Austro -Ugarska se obavezala na neutralnost u ratu Rusije i Osmanskog carstva, a za uzvrat je dobila pravo da izabere momenat i način okupacije Bosne i Hercegovine. Pošto je osigurala neutralnost Austro -Ugarske Rusija je u aprilu 1877. objavila rat Osmanskom carstvu. Kada je nakon višemjesečne ruske opsade pala Plevna ruska i osmanska vojska su podjednako su bile iscrpljene za nastavak ratnih operacije, pa su prihvatili da se u Jedrenu 13. januara 1878. sklopi primirje a 3. marta 1878. u San Stefanu mirovni ugovor. Članom 14 mirovnog ugovora za Bosnu i Hercegovinu je bila predviđena neka vrsta autonomije u okviru Osmanskog Carstva. 6 Budući da u ugovoru nisu pominjani njeni zahtjevi za Bosnom i Hercegovi nom Monarhija je izašla iz saveza sa Rusijom, čime je postala neizbježna revizija Sanstefanskog ugovora i sazivanje kongresa velikih sila u Berlinu, 13. juna do 13. jula 1878.
3 4 5 6
Radecki i Tegethof Vojna enciklopedija Karta A-U monarhije nakon Nagodbe 1867. godine Vizuelna historija Karta A-U i BiH- 1875. Povijesni atlas Vizuela historija Anita Burdt, Europa Archiv 1995., karta Sanstefanskog mira i dokumenti 3
Odluka o sudbini Bosne i Hercegovine predstavljala je, pored bugarskog problema, najvažniji zadatak Kongresa. To pitanje je došlo na dnevni red na osmoj sjednici, 28. juna 1878. 7 U svom istupu na Kongresu, ministar grof Andrassy je naglasio da je pitanje Bosne i Hercegovine od evropskog interesa, i da su posljednji događaji pokazali da Osmansko carstvo nije bila u stanju suzbiti nemire. Sanstefanskim mirom predviđena autonomija Bosne i Hercegovine ne bi umirila vjerske sukobe i socijalne nemire. U cilju stvaranja mira u ovim provincijama ministar Andrassy je tražio da se jednim
formalnim ugovorom ove oblasti povjere Austro -Ugarskoj.8 Taj zadatak je preuzeo na sebe britanski predstavnik lord Solsberi. On je istaknuo da je bosanskohercegovačko pitanje evropski problem za čije rješenje Osmansko carstvo, oslabljeno ratom, nije sposobno. “Porta će učiniti vrlo razuman potez ako odustane od toga da primi na sebe još za dugo vremena obavezu koja prevazilazi njene mogućnosti i ako tu obavezu prenese na neku moćnu državu; tako će izbaviti zemlju iz velike opasnosti u koju je zapala.” Stoga je on podnio formalan prijedlog da se Austro -Ugarskoj povjeri mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom. 9 Nakon njega princ Bizmark je iznio mišljenje da su opasne iluzije da je dovoljno sprovesti reforme postojeće uprave u Bosni i Hercegovini kako bi se onemogućilo izbijanje novih nereda. Država koja bi mogla braniti poredak i sigurnost u tim krajevima mora da ima potrebnu vojnu snagu i mora da bude moćna a takva je jedino Austrija. Zbog toga je preporučio Kongresu da prihvati njegov prijedlog. Sve evropske sile, osim Osmanskog carstva, prihvatile su ovaj prijedlog. Iako se Velika Britanija obavezala da će u «svakoj formi» podržati priključenje Bosne i Hercegovine Austro Ugarskoj, britanski prijedlog nije značio potpunu aneksiju, nego samo «okupaciju i upravu». Takva formula odgovarala je ministru Andrašiju prije svega iz unutrašnjopolitičkih razloga. Parlament i vlada nisu bili skloni na direktno priključenje Bosne i Hercegovine a vodeći ugarski krugovi, kao i Nijemci u Austriji su smatrali da bi njime došlo do porasta «neprijateljskog elementa» i time novih sporova unutar Monarhije. Njemačka i Velika Britanija su vršile pritisak na delegate Osmanskog carstva da prihvate odluke Kongresa. Na sjednici od 4. jula delegati su pročitali izjavu da je «carska vlada Osmanskog carstva uzela u vrlo ozbiljno razmatranje mišljenje Kongresa o pogodnim sredstvima za povratak mira u Bosni i Hercegovini. Ona u to stavlja potpuno povjerenje i zadržava sebi pravo da se neposredno i prethodno sporazumi u tom pogledu sa bečkom vladom». Ministar Andrassy je bio zadovoljan ovom izjavom, pa je njemački kancelar Bizmarck kao predsjedavajući objavio da je Austro -Ugarska dobila mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom. Na sam dan potpisivanja ugovora, 13. jula 1878. d elegati Osmanskog carstva su dobili od austro -ugarskih predstavnika pismenu izjavu da «suverena prava Nj. C. Vel. Sultana na pokrajine Bosnu i Hercegovinu neće pretrpjeti nikakve povrede faktom okupacije ... i da će se okupacija smatrati privremenom.» 10 Članom XXV Berlinskog ugovora Austro -Ugarska je dobila pravo da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Član 25. Berlinskog mirovnog ugovora Provincije Bosna i Hercegovina okupiraće Austro –Ugarska, koja će njima upravljati. Pošto vlada Austro – Ugarske ne želi da preuzme upravu u Novopazarskom sandžaku koji se nalazi između Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka do Mitrovice, u njima će ostati otomanska uprava.; ipak, da bi se obezbjedilo održavanje novog političkog stanja, kao i sloboda i sigur nost saobraćaja, Austro – Ugarskoj se ostavlja pravo da tu drži garnizone i da ima vojne i trgovačke puteve na čitavom prostoru ovog dijela starog vilajeta Bosne. U tom smislu Austro – Ugarska i Osmansko carstvo će se sporazumjeti o pojedinostima. 11 Sporazumom zaključenim u Carigradu, 21. aprila 1879., Austro -Ugarska je uvela svoje garnizone u Sandžak, a Porti ostavila upravu i administraciju. 12
7 Umjetnička slika- Berlinski kongres Ilustrovana istorija 8 Fotografija – grof Andraši udžbenik 4. gimnazije 9 Fotografija Solcberi Britanica, enciklopedija 10 Fotografija Bismark 11 Karta BiH 1878. 12 Član XXV Berlinskog kongresa (Grgur Jakšić, Srbija 1878. i Balkanski m irovni ugovori, knjiga I 4
Od proljeća 1878. godine u Bosnu i Hercegovinu su dolazile vijesti o mogućnošću da Porta pokrajine preda Austro-Ugarskoj. Vijest o okupaciji stigla je u zemlju prije završetka Berlinskog kongresa, i izazavala je prve velike nemire u Sarajevu i drugim gradovima bosanskog vilajeta. U Sarajevu je 5. jula formiran Narodni odbor, koji je počeo pripreme za oružani o tpor austrougarskoj vojsci. Odbor je 7. jula iznudio ostavku vojnog komandanta Bosne Veli -paše, čime je stavio do znanja da će se, uprkos neslaganju Porte, organizovati otpor austrougarskim trupama. Nakon što je Narodni odbor 27. jula protje rao valiju i preostale organe osmanske uprave, formirana je Narodna vlada, koja je preuzela organizovanje otpora okupaciji. Vojni poslovi su povjereni Smail -begu Selmanoviću-Taslidžaku, i Muhamedu Hadžijamakoviću, poslovi javne sigurnosti Abidagi Gačani nu i Ahmedu Nahi a uprava telegrafa Šerifu Zildžiću. Kada je Porta počela savjetovati da se okupacija prihvati bez otpora, Narodna vlada joj je osporila da bez učešća naroda donosi odluku o sudbini Bosne. Svi sposobni muslimani od 17 -70 godina su morali stupiti u vojsku, a upućen je apel kršćanskom stanovništvu. Raspisana je kontribucija u novcu i rekvizicija drugih potreba za vojsku. Nije postojao organizovani plan odbrane i vlada je samo pozvala dobrovoljce da se upute prema neprijatelju. Krajem jula 1878. godine ministar vanjskih poslova Monarhije, grof Julije Andrassy se odlučio za ulazak trupa u Bosnu i Hercegovinu. Nastojao je da se izbjegne otpor okupaciji, obećavajuči ustupke sultanu i jednom dijelu gornjeg sloja i šireći prop agandu među narodom. Ne očekujući jači otpor, smatrao je da će okupacija biti “paradni marš, za koji }e biti dovoljne dvije čete i orkestar”. 13 Glavni komandant okupacionih snaga je bio baron Josip Filipović. Njegov plan je bio da s trupama 13. korpusa i 18. divizije izvrši prodor glavnim komunikacijama u unutrašnjost zemlje i da se posjednu važniji
gradovi.14 U ime cara uputio je Proglas stanovništvu Bosne i Hercegovine: ( Carev proglas uoči ulaska austrougarskih trupa u Bosnu i Hercegovinu, 1878. ) Čete cara austrijskog i kralja ugarskog odlučile su preći granice Vaše domovine. One ne dolaze kao neprijatelji, da zemlju silom zauzmu. One dolaze kao prijatelji da učine kraj zlu, koje već nekoliko godina uznemiruju ne same Bosnu i Hercegovinu, nego i pograničn e zemlje Austro-Ugarske. Car i Kralj je s bolom saznao, da ovu lijepu zemlju pustoši građanski rat, da njeni stanovnici međusobno ratuju, da je trgovina i promet prekinut, Vaše blago izloženo otimačini, Vaša polja neobrađena i da se jad udomio u gradu i na selu. Veliki i teški događaji učinili su Vašu vladu nemoćnom da uspostavi trajan mir i slogu. na kojima počiva blagostanje naroda. Car i Kralj nije mogao dulje gledati kako u blizini njegovih pokrajina vlada nasilje i nemir, kako bijeda sve više i više kuca na granice njegovh zemalja. On je svratio pogled evropskih država na Vaš položaj i u savjetu naroda je jednoglasno zaključeno da Vam Austro-Ugarska povrati mir i blagostanje. koga odavno nemate. Njegovo Veličanstvo Sultan. želeći Vam dobro, našao se ponukanim da Vas povjeri zaštiti svoga moćnog prijatelja. Cara i Kralja. I tako će carske i kraljevske čete Vama doći. One Vam ne nose rat, nego mir. Naše oružje treba da svakog suži, a nikoga da podjarmljuje. Car i Kralj naređuje da svi sinovi te zemlj e uživaju po zakonu ravnopravnost, da se svima zaštiti život, vjera i imovina. Vaši zakoni i uređaji neće biti svojevoljno poremećeni, u Vaše se običaje neće dirati. Ništa se neće prisilno mijenjati, dok se zrelo ne promisli što Vam je potrebno Stari će z akoni vrijediti dok se novi ne izdaju. Očekuje se od vaših svjetovnih i duhovnih vlasti da održavaju red i pomažu vladu. Prihodi zemlje trošiće se isključivo za njene potrebe. Neplaćeni porezi prošlih godina neće se ubirati. Čete Cara i Kralja neće biti ni u čemu na teretu zemlji. Sve što od naroda uzmu za svoje potrebe platiće u gotovu. Car i Kralj znade Vaše pritužbe i želi Vam dobro. Pod njegovim moćnim žezlom žive mnogi narodi i svaki govori svojim jezikom. On vlada pripadnicima mnogih vjera i svaki is povijeda slobodno svoju vjeru. Stanovnici Bosne i Hercegovine, predajte se s pouzdanjem pod zastitu slavnih zastava Austro -Ugarske. Pnmite naše vojnike kao prijatelje, slušajle zapovjednike, pnhvatite se opet svoga posla. Plodovi Vašeg rada biće zaštićeni.15
13 Julije Andrasy- knjiga Skarić V, Sarajevo t. III 14 Josip Filipović- Skarić, Militaria Austriaka, 1993. 5
Glavna kolona prešla je Savu 29. jula ujutro, nastupajući od Broda putem Derventa -Doboj-Sarajevo. Nju je činila 6. divizija sa tri brdske brigade, ojačana 39. pješadijskom brigadom i korpusnim dijelovima (jačine 20 bataljona, 6 samostalni h četa, 8 eskadrona konjice, 8 baterija i 8 korpusnih mostova), sa oko 25.000 vojnika. 16 Desna kolona, 7. brdska divizija sa dvije brdske brigade je nastupala pravcem Gradiška -Banja Luka, a s jednom brdskom brigadom pravcem Kostajnica -Novi-Prijedor-Banja Luka, a zatim objedinjeno pravcem Jajce-Travnik sa 14 bataljona, 3 samostalne čete, 3 eskadrona konjice, 4 brdske baterije, sa ukupno 17.724 vojnika i 3.178 konja). Lijeva kolona, 20. pješadijska divizija, sa 16.071 vojnikom, 2.989 konja i 41 topom je nastupala pravcem Šamac-Gradačac-Gračanica-Donja Tuzla. Baron Stevan Jovanović je izvršio prodor od Imotskog i Vrgorca prema Ljubuškom i Mostaru, a ne kako je Filipović planirao dolinom Neretve iz pravca Metkovića. Glavninu snaga je č inila 18. pješadijska divizija sa tri brdske brigade jačine 17.080 vojnika, 3.270 konja i 24 topa. Osim toga, u Dalmaciji se nalazilo oko 10.000 vojnika - posadnih trupa, koje su služile kao rezerva. 17 Pri prelasku Une i Save, nijedna kolona nij e naišla na ozbiljniji otpor, tek trećeg avgusta dio glavne kolone je naišao na otpor kod Maglaja, kada je iz zasjede uništen njen izviđački eskadron. Nakon što je odbacila branioce ka Žepću, 6. divizija je 6. avgusta zauzela Maglaj. 18 Jedinice desne kolone 13. korpusa, 7. brdska divizija prvih dana nisu naišle na otpor. Glavnina ove divizije je preko Gradiške 31. jula ušla u Banju Luku. Njena desna kolona, 1. brdska brigada bez otpora je 29. jula zauzela Bosansku Kostajnicu, 31. jula Novi i Prijedor i 1. au gusta se sjedinila sa glavninom divizije u Banjoj
Luci.19 Komandant 7. divizije feldmaršal Würtenberg usmjerio je 2. avgusta glavninu snaga prema Varcar Vakufu i Jajcu, nailazeći na jak otpor na sedlu Rogolji, zapadno od Varcar Vakufa. U borbama vođenim 5. avgusta oko 1.000 branilaca je izbacilo iz st roja 44 austrougarska vojnika, dok su sami imali oko stotinu mrtvih.20 Lijeva kolona 13. korpusa, 20. divizija je nakon zauzimanja Gračanice pokušala da prodre u Dolnju Tuzlu. Međutim, naišla je na žestok otpor vojske pod komandom Šemsekadića i nakon znatnih gubitaka bila je prisiljena da se povuće prema Gračanici. 21 Nakon što su slomile otpor kod Ljubuškog i Čitluka jedinice 18. divizije su 5. avgusta prodrle u Mostar,
odakle su se branioci povukli prema Stocu i Nevesinju. 22 Ne čekajući dolazak pojačanja, general Filipović je glavninu snaga korpusa usmjerio ka Žepću, koje je zauzeto nakon jednodnevne bitke 7. avgusta uvečer. Istoga dana su vođene borbe kod Jajca. Tu je oko 5.000 6.000 muslimanskih dobrovoljaca iz Jajca, Travnika i Varc ar Vakufa, među kojima je bilo 500 -600 pravoslavnih i katolika pružilo jak otpor jedinicima 7. austrougarske divizije. Uvečer, zbog opasnosti da budu okruženi napustili su položaje i povukli se prema Travniku, pretrpjevši gubitke od 620 mrtvih, ranjenih i zarobljenih vojnika i izgubivši 5 topova i 2 zastave. Prema zvaničnim podacima ausstrougarskog Generalštaba austrougarske snage su imale 22 mrtva i 174 ranjena oficira i vojnika. 23 Nakon toga, austrougarske trupe su bez borbi ušle u Vitez i Travnik. Poslije spajanja prethodnice glavne kolone sa 7. divizijom, združena austrougarska vojska je 14. avgusta nastavila prodor prema Sarajevu u dvije kolone. Jedna je išla preko Busovače i zauzela je istoga dana. Drugi dio je prodirao prema Kaknju, gdje s u branioci sa Hadžijamakovićem pružili 15. i 16. avgusta
15 Proglas stanovništvu BiH, knjiga Todor Kruševac Sarajevo u doba austrougarske uprave ili Historijski muzej BiH 16 Šematski prikaz okupacije, Čitanka 4 gimnazije 17 Šematski prikaz 18 Razgledmica- Arhiv grada Sarajeva Maglaj (ili CD) 19 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH 20 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH 21 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH 22 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH 23 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH i fotografija Borbe kod Jajca (članak Z. Šehić u Svjetlost Evrope u BiH) 6
otpor, ali su se nakon poraza morali povući prema Visokom. Sedamnaestoga avgusta je palo i Visoko, a
Hadžijamaković se s ostacima svoje čete povukao u Sarajevo. 24 Radi odbrane grada pristupili su mu mnogi ugledni građani i 5.000 dobrovoljaca, među kojima je bilo i više djevojaka i žena. Stanovništvu je upućen proglas i poziv na pružanje otpora. Dragi sugrađani, probudimo se, vrijeme prolazi, neprijatelj nas sa sviju strana okružuje! Svima je vama poznato da neprijatelj, koji je našu granicu prešao, i ide, dolazi, da naše vječno spokojstvo i blagostanje upropasti. Užasi i kuknjava vojnika, činovnika raznijeh razreda žiteljstva, djece i žena od nasilnog postupanja neprijatelja, u Banja Luku i Mostar došavši ga, ovamo se čuje. Ovakve crne dane ne vidjeti i čuvati dragu nam domovinu, koji su naši oci i praoci toliku krv prolivši, osvojiti i sačuvati u stanju bili, ostalo je za dužnost nama, koji smo djeca onijeh gazija i šehita. Muževi dom ovine! Pohitimo protiv neprijatelja, koji je upro oči u našu domovinu i koji namjerava i grobove naših matera i otaca velikijeh djedova gaziti i položimo dušu... 25 Branioci su sa 20 topova zauzeli okolna brda i neke zgrade u gradu. Napad austrouga rskih trupa na Sarajevo je izvršen 19. avgusta ujutro. General Filipović je znatan dio svojih snaga rasporedio u obuhvatni manevar preko brda koja dominiraju Sarajevom, a glavninu je uputio od Ilidže prema središtu grada . 26 Bitka za grad je trajala oko šest sati. Bočne trupe su savladale branioce na visovima i uključile se u napad na grad, tukući ga snažnom artiljerijskom vatrom iz 52 topa. Glavnina snaga je naišla na žestok otpor branilaca u zapadnom dijelu grada, ali ih je uspjela potisnu ti prema središtu. Branioci su se utvrdili u Alipašinoj džamiji za dugotrajnu odbranu. Tu su i žene bile angažovane dajući svoj doprinos borbi gađajući protivnike kamenjem sa munare. Kada je vojska napokon upala u džamiju, natjerali su branioce na munar u i bacili ih odozgo. One koji bi pad preživjeli, vojnici iz okolnog žbunja bi upucali. Leševi su uskoro bili sklonjeni, ali su oštećenja i krvavi tragovi unutar džamije i oko nje svjedočili kakva se krvava borba ovdje vodila.27 U blizini vojne bolnice aust rougarske snage su imale velikih muka da osvoje jednu kuću iz koje se pružao žestok otpor. Kada im je konačno pošlo za rukom da upadnu u kuću, vidjeli su da su im protivnici bili jedna trudna žena i desetogodišnji dječak. Iako je vojska upala u kuću, oni s u i dalje pucali. Promašili su zapovjednika kapetana Imelića, ali su ranili one iza njega. Ljutiti vojnici su htjeli na njih nasrnuti puškama i bajonetima, ali se tada ispod stepenica pojavila masa branilaca pa se austrougarska vojska povukla i uskoro zapalila kuću. 28 Poslije podne, branioci su bili primorani da se pred nadmoćnim austrougarskim snagama povuku prema Romaniji. Prema zvaničnim podacima austrougarskog Generalštaba, u bici za Sarajevo austrougarske trupe su imale 370 mrtvih i ranjenih. Tačan broj gubitaka Sarajlija se ne zna, ali prema procjenama se računalo da je bilo oko 350 mrtvih i 1.500 ranjenih. Nakon zauzimanja grada austrougarske jedinice su hvatale i slale u zarobljeništvo sve građane koje su našle po ulicama, a naročito muslim ane. Tako je uhvaćeno oko 600 ljudi, koji su 24. augusta upućeni u Olomuc u Moravskoj. General Filipović je odmah zaveo i prijeki ratni sud, koji je osudio na smrt 9 Sarajlija, među njima vješanjem u narodu omiljenog Muhameda Hadžijamakovića. Njemu je nakon čitanja presude bilo dozvoljeno da obavi molitvu a nakon toga v ojnici su ga podigli na drveno postolje. Dok mu je dželat skidao ahmediju i namicao omču Hadžijamaković se okrenuo prema
Sarajevu pa je, šireći obje ruke, kao da ga grli, jau knuo iz sveg glasa: “Vaj haluna, Šeher Sarajevo.” 29 Pad Sarajeva nije značio i definitivnu okupaciju zemlje. Teške borbe u istočnoj Bosni su vođene na Glasincu, kod Mokrog i Šekovića 21. septembra, a definitivno je zaposjednuta na početku oktobra 1 878. ulaskom austrougarskih trupa u Goražde i Foču. Vijesti o masovnim pokretima i oružanim pripremama Muslimana u Bosanskoj krajini i zapadnoj Bosni natjerale su austrougarski Generalštab da pojača snage i mobiliše nove trupe. Od njih je obr azovana 2. armija, koja se sastojala od 159 pješadijskih bataljona, 30 konjičkih eskadrona sa 300 topova, 30.000 zaprežnih kola i 110.000 konja sa ukupno 6.280 oficira i 262.353 vojnika.
24 25 26 27 28 29
Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH Borbe kod Bilalovca i Visokog Proglas Hamdija Kreševljaković, Iza brana djela IV, Sarajevo 1991., 116. Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH Sarajevo Čitanka za 4 gimnazije, 2 fotografije Improvizacija- požar.... Fotografija –crtež- vješanje Hadžijamakovića Historijski muzej 7
Sredinom septembra u Posavini su koncentrisane velike austr ougarske snage. Protiv Šemsekadića su poslana dva korpusa. Jedan od njih pod zapovjedništvom barona Bienertha je prešao Savu kod Šamca i izvršio prodor prema Brčkom, koje je, nakon cjelodnevne bitke, uspio zauzeti 17. septembra. Tri dana kasnije je bez otpora zauzeta Bijeljina. 30 Istovremeno, feldmaršal Szapary je sa 3. korpusom napadao položaje branilaca na Ozrenu i Trebovcu. Poslije manjeg otpora pošlo mu je za rukom da 16. septembra prodre u Gračanicu, 19. u Lukavac, a 22. septembra u Tuzlu. Šemsekadićeva vojska se pred nadmočnim neprijateljem povukla u unutrašnjost, s namjerom da organizuje otpor u Zvorniku i Srebrenici. Međutim, nije naišla na podršku stanovništva i povukla se u Višegrad, a zatim u Novopazarski Sandžak, gdje je namjeravala org anizovati otpor. Žestok otpor u Hercegovini su pružali branioci Stoca, ali jače i bolje naoružani napadači su konačno 21. avgusta zauzeli ovo važno utvrđenje. Zatim su zauzeli ostale gradove: Nevesinje 28. avgusta, Trebinje 7., Bileću 16., i Gacko 18. septembra. Nakon pada tih gradova, hercegovački borci su se držali u nekim mjestima prema crnogorskoj granici. Glavno uporište bio im je Klobuk, koje je nakon trodnevne bitke palo 28. septembra. Nakon zauzimanja Konjica, 5. oktobra je bila cijela Hercegovina okupirana. 31 Najduži otpor okupaciji je pružala Bosanska krajina. Najkrvavije borbe su vođene u Kljuću i u Bihaću. Dok su jedinice 14. pješadijske divizije 6. septembra bez otpora zauzele Bronzani Majdan, Kozarac i Prijedor, jače snage 7. divizije su izvršile prodor do Ključa i nakon teških dvodnevnih borbi zauzele ga 8. septembra, uz gubitke od 299 mrtvih i ranjenih vojnika i 12 oficira. Nakon pada Ključa, austrougarske trupe su zauzele Sanski Most, Skender Vakuf, Stari Majdan, Kot or-Varoš i Kamengrad., čime je bio otvoren put sa
istoka prema Bihaću. 32 Operacije za osvajanje Bihaća austrougarske trupe su otpočele 7. septembra. Toga dana, branioci pod vođstvom Husein-efendije Karabegovića su razbili napadače kod Žegara, pred samim Bihaćom, nanoseći mu gubitke od 98 mrtvih, 406 ranjenih i 35 nestalih vojnika i oficira. Osam dana kasnije, nakon što su austrougarske trupe dobile pojačanja, počeo je novi napad na grad i tek poslije trodnevne bitke na prilazima i ulicama gr ada, 19. septembra austrougarske trupe su ga zaposjele. Nakon uobičajenih represalija, hapšenja, strijeljanja i odvođenja većeg broja ljudi u zarobljeništvo, napadaći su nastavili prodor prema Petrovcu, u koji su ušli bez otpora 25. septembra. 33 Krajem septembra držali su se još samo Livno na jugozapadu i Cazinska Krajina na sjeverozapadu Bosne. Nakon žestoke borbe, koja je trajala dva dana, uz angažovanje 38 topova, austrougarske jedinice su 28. septembra zauzele Livno. Prijeki sud je veliki zarobljenih branilaca osudio na smrt. 34 Otpor je najduže pružan u Cazinskoj krajini. Nakon borbi kod Pećigrada 6. i 7. oktobra, u kojima su Krajišnici izbacili iz stroja 258 austrougarskih vojnika i oficira, uskoro su zauzet a utvrđena mjesta Podzvizd, Vrnograč i Bužim, a zatim je 20. oktobra palo i posljednje uporište otpora u zemlji - tvrđava u Kladuši. 35 Nakon gotovo tri mjeseca ofanzivnih operacija i znatnih gubitaka, austrougarske trupe su uspjele da posjednu i okupiraju Bosnu i Hercegovinu.
30 31 32 33 34 35
Borbe za Brčko- Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH 8
Uspostava austrougarske uprave Ni carevi ni sultanovi Nakon okupacije Bosne i Hercegovine, austrougarska administracija je poduzela brojne političko ekonomske, socijalne i kulturno -duhovne mjere, s ciljem da s e u okupiranom području osigura vlast i paritetan utjecaj Austrije i Ugarske. 36 Državno-pravni položaj Bosne i Hercegovine prema Monarhiji kao cjelini i njenim sastavnim dijelovima, Austriji i Ugarskoj, bio je zasnovan na osnovnim zakonima od 1879 . godine (Zakon o uključivanju BiH u zajedničko carinsko područje Monarhije), i od 1880. godine (tzv. “Bosanski zakon”). Zakonom od 22.II 1880. bile su postavljene osnove na kojima se zasnivala zajednička vlada i osiguravao poseban interes Austrije i Ugars ke na okupiranom području. 37 Kao što je međunarodno-pravni položaj Bosne i Hercegovine ostao neriješen, tako je i njen položaj unutar Monarhije i odnos prema Austriji i Ugarskoj ostao nedovoljno definisan. Okupirana Bosna i Hercegovina nije pripadala ni austrijskoj ni ugarskoj polovini Monarhije, nego je smatrana općedržavnim područjem u čijoj su upravi učestvovale Zajednička vlada i vlade obiju država Monarhije. U takvim uvjetima izgrađivana je posebna uprava sa brojnim “zemaljskim ustanovama”. Vrhovna vlast je pripadala Zajedničkoj vladi, u čije ime je administraciju vršilo Zajedničko ministarstvo finansija, što nije bio slučaj ni sa jednom pokrajinom ili zemljom u Monarhiji. Za cijelo vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercego vini nisu bile potpuno odvojene vojna i civilna vlast. Nakon okupacije zemljom je upravljala vojna uprava. Po carskoj naredbi od 29. oktobra 1879. na čelu uprave su se nalazili vojni zapovjednici. u čijim kompetencijama su se nalazili javna sig urnost, izgradnja puteva i organizacija uprave. Uz generala kao upravnika nalazila se Zemaljska vlada koja je u početku bila podijeljena na 4 odjeljenja (unutrašnji poslovi, finansije, pravosuđe i građevine) a od 1912. godine na 6 (uprava, pravosuđe, vjera i prosvjeta te privreda i tehnika. Do 1882. zemljom je upravljala okupaciona vojna vlast, koja je tada zamijenjena civilnom upravom. Od 1882. godine stvarnu vlast u građanskoj službi je vršio “adlatus” pod nadzorom i po uputstvima zajedničkog
ministra finansija iz Beča. 38 S obzirom na formalni sultanov suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom ostao je neriješen njen međunarodni i unutrašnji položaj, što je otežavalo učvršćenje austrougarske vlasti u njoj. Privremena organizacija okupacione uprave u Bosni i Hercegovini pokazala je niz slabosti i sistem uprave je došao u krizu na raznim pitanjima unutrašnje politike što je vodilo zaoštravanju odnosa sa većinom stanovništva i najzad dovelo do ustanka u istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni 1882. godi ne. Povoljna međunarodna situacija i ogromna finansijska i vojna sredstva omogućili su Monarhiji da likvidira ustanički pokret. Usljed tih zbivanja u ljeto 1882. godine je došlo do izmjena u strukturi okupacione uprave. Za zajedničkog ministra finansija je imenovan Benjamin Kalaj, dobar poznavalac bosanskohercegovačkih i balkanskih prilika. 39 Vojna i politička kretanja u Bosni i Hercegovini tokom velike Istočne krize 1875 -1878. imala su značajne posljedice na demografsku sliku zemlje. Za vrijeme aus trougarske uprave u BiH izvršena su četiri popisa stanovništva 1879., 1885., 1895. i 1910. Prvom popisu stanovništva prethodili su popis naseljenih mjesta i numeracija kuća. Prema njegovim rezultatima na dan 1. juna 1879. živjelo je u BiH 1.158. 164 osobe, od kojih je bilo 43 % pravoslavnih, 39 % muslimana, 18 % katolika i 0,29 % Jevreja. Taj popis nije bio sasvim tačan jer nije obuhvatio izvjestan dio osoba. U narednom periodu faktički prirast stanovništva se povećao što se odrazilo u narednim po pisima. Prema rezultatima popisa iz 1885. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 1.336.091 stanovnik, 1895. 1.568.092 a iz 1910. godine je bilo 1.898.044 stanovnika. Broj pravoslavnog stanovništva se od 1879. do 1910. godine povećao za 66 %, broj muslima nskog za 36 %, katoličkog za 107 % i jevrejskog za 246 %. 40
36 Prik azati kartografski teritorij BiH 37 Zbornik zakona i naredbi 1880 ili na njemačkom originalan dokument Arhiv BiH ili Samlung gesetz und verordnungen, Wien 1880. 38 Šematski prikaz organizacije uprave, knjiga Istina o Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1991. 39 Šematski prikaz ustanka 1882 i fotografija Benjamin Kalay - Udžbenik za 4 gimnazije 40 Popisi stanovništva - 1879, 1885, 1895 i 1910. sa kartama rasporeda stanovništva, kmetova i slobodnih seljaka i karta naseljenih mjesta) Arhiv BiH biblioteka ili Povijesni atl as 9
U cjelini promatrano Bosna i Hercegovina je bila slabo
stanovnika, 1885. 25, 1895. 30 i 1910. godine 37,1. 41
naseljena. Na 1 km2
su živjela 22
Najveći dio stanovništva u B osni i Hercegovini je živio na selu. Većina gradova je imala agrarni i zanatlijsko-trgovinski karakter. U njima su najbrojnije bile zanatlije i trgovci, a zatim vojska, činovnici i
inteligencija. 42 Na početkun austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini s u se nalazila 43 grada koji su bili središta okružne i sreske uprave. Godine 1885. broj gradova se povećao na 47, 1895. na 52, a 1910. na 66. Godine 1910. od 66 bosanskohercegovačkih gradova samo pet su imali više od 10.000 stanovnika (Bijeljina, Banja Luka, Tuzla, Mostar i Sarajevo) dok je šest imalo između 5.000 i – 7.300 stanovnika. Formiralo se i novo građanstvo kojeg su činili pripadnici vojske, činovničkog aparata, intelektualci, privrednici i radnici. Kod izgradnje svog birokratskog aparata uprava se u početku oslanjala na došljake koji se nisu pokazali u službi. Bilo je tu pustolova, diletanata koji nisu mogli napredovati u službi u svojoj zemlji a i onih koji su taj posao shvatali dostojanstvom pa su 80 -ih godina u BiH službovali 1 princ, 8 grofova, 20 barona i 54 viteza. Od 80-ih godina XIX stoljeća do 1914. godine broj činovnika je sa 2.000 porastao na 14.000. Paralelno je rastao i broj domaćeg stanovništva ali ono nije dostiglo veći udio od 42 %. Glavni grad Sarajevo i okružni gradovi su se pretvarali u gradove komercijalnog i industrijskog tipa dok su manji centri, sjedišta sreskih organa pokazivali znakove živahnijeg trgovačkog prometa. Tu promjenu je lijepo je opisao Hajnrih Renner u svom putopisu Kroz Bos nu i Hercegovinu-uzduž i poprijeko 1896. godine, navodeći primjer Tuzle: “U toku dva desetljeća obišao sam tri puta sjeveroistočnu Bosnu i posjetio tri puta Dolnju Tuz a svaki put pod potpuno promjenjenim prilikama. Prvi put tokom okupacije 1878., Tada je to bio potpuno turski grad, kojem je eksploatacija soli pribavila izvjestan značaj: bilo je usljed toga dosta prometa, ali se on obavljao samo s tovarnim. Stari ruševni kastel, konak i episkopska rezidencija su predstavljali najznačajnije tačke u gradu. N akon toga vidio sam Tuzlu 1886. prilikom otvaranja željezničke linije od Doboja do Siminhana. Iz Tuzle je već tada nastao polumoderan grad, rudarstvo je već poćelo da se razvija. Prilikom mog posljednjeg boravka našao sam industrijski i rudarski centar ne očekivanog opsega, po čemu se vrlo jasno raspoznavalo da Bosna kreće ogromnim koracima naprijed.” Za vrijeme austrougarske uprave, kao političko, privredno i kulturno središte Bosne i Hercegovine, Sarajevo se razvilo u moderni grad. Ono je, po mišljenju bosanskog naroda predstavljalo centar ljepote kojeg su činile monumentalne moderne zgrade, te sjaj i raskoš, koje jedan grad samo može imati. 43 Sa bosanskog aspekta Sarajevo je predstavljalo ogledalo Bosne. Rijetko gdje se mogao naći grad koji je tako vjerno oslikavao čitavu zemlju. Drugi gradovi u zemlji, iako daleko manji, imali su karakter potpuno jednak karakteru Sarajeva. Baš kao što mali kolibri ima sve iste organe kao i kralj ptica, samo mnogo manje tako se i svaka bosanska provincija mogla ponositi da ima iste karakteristike kao i Sarajevo. Nakon okupacije Sarajevo se modernizovalo i uz sačuvana tradicionalna poprimilo i obilježja zapadnoevropskog svijeta. 44 Katastrofalni požar u Sarajevu 1879. godine, ubrzao je rastanak sa hanovima jer i oni koji s u preostali mogli su tek nakratko zadovoljiti potrebe sve većeg broja stranih putnika. Zato je općinska vlast sa zadovoljstvom pozdravila inicijativu Gliše Jeftanovića za izgradnju modernog hotela Evropa u Sarajevu, koji je mogao u potpunosti zadovoljiti potrebe sve većeg broja gostiju. «Evropa“ je otvorila svoja vrata 12. decembra 1882.. Bili su prisutni uglednici grada, njegova elita. Bio je to događaj od prvorazrednog značaja» - pisao je « Sarajevski list ». 45 Koliko god je bio ponosan na izgradnju prvog evropskog hotela u Sarajevu, gradonačelnik je bio srećniji i ponosniji kada je 1. januara 1885. godine prošao sarajevskim ulicama prvi tramvaj. Tog dana Sarajlije su najzad dočekale da vide «konjsku željeznicu»... Bilo je tačno 10 sati kada je konj povuk ao vagon u kojem su
41 42 43 44 45
Povijesni atlas BiH Popis stanovništva 1910., karta Prikazati fotografiju ulica u Sarajevu Historijski muzej j Prikaz ulica i građevina – Historijski muzej Prikaz ulice i građevina – Historijski muzej Fotografija- Čitanka za 8 razred osnovne škole 10
se nalazili uzvanici. Bio je to događaj od posebnog značaja tim više što je Sarajevo u to vrijeme spadalo u
rijetke evropske gradove koji su imali tramvajski saobraćaj. 46 Nakon okupacije 1878. godine, ulice u Sarajevu su bile osvjetljen e petrolejskim svjetiljkama koje su palili vatrogasci. U toku 1880. godine u centru grada se nalazilo 188 uličnih fenjera. Kasnije je Sarajevo dobilo električnu rasvjetu. Njeno probno paljenje dogodilo se 3. i 4. aprila 1895. godine. Generalna proba je usp jela, a premijera se dogodila 1. maja iste godine. 47 Istoga dana je u javni saobraćaj pušten električni tramvaj, tri godine prije nego što će se to desiti u Beču. Mjesec dana kasnije iz saobraćaja je povučen konjski tramvaj koji je uspješno punih deset god ina prevozio putnike i robu, predstavljajući svojevremeno veliku senzaciju ... 48 Nakon okupacije BiH 1878. godine austrougarska administracija je poduzela brojne mjere da je integriše u svoj državni sistem Posebno važno mjesto među njima imalo je uvođenj e vojne obaveze u BiH i uključenje bosanskohercegovačkih vojnih obveznika u vojnu organizaciju Monarhije. Nakon što je osigurala saglasnost Porte pristupilo se uvođenju vojne obaveze i provođenju regrutacije, uzimajući vojne potencijale BiH u umjerenom obimu. Provizorni Vojni zakon u Bosni i Hercegovini proglašen je 4. novembra 1881. Istovremeno je car Franjo Josip uputio proglas stanovništvu Bosne i Hercegovine, u kojem je naglasio da se “bez oružane sile ne može očuvati mir u zemlji, štititi život i imet ak stanovnika, a zemlja od neprijatelja spolja. Rane koje su donijeli protekli događaji tek treba da zarastu, pa je došlo vrijeme da sinovi zemlje sposobni za odbranu nastupe dužnost i da im bez razlike po vjeri pripadne čast da u odbranu svoje otadžbine n ose oružje. U Zakonu za obranu izrečene su najšire olakšice i oslobađanja, da u vršenju vojne službe niko neće biti spriječen u vršenju
svojih vjerskih dužnosti.” 49 Prema odredbama provizornog Vojnog zakona vojnu obavezu su u principu trebali vršiti svi v ojno sposobni bosanskohercegovački zemaljski pripadnici, koji su bili obavezni učestvovati u odbrani zemlje i Monarhije. Vojna dužnost je počinjala 1. januara kalendarske godine u kojoj je vojni obveznik navršavao 20 godina. Bila je uslovljena potrebnom d uhovnom i tjelesnom sposobnošću i minimalnom visinom od 155,4 cm. Trajala je 3 godine u liniji i 9 godina u rezervi. Institucija zastupanja (bedelija, bedluk) je preuzeta iz osmanskog Vojnog zakona i pobliže regulisana u instrukcijama o provođenju regruta cije. Zastupnik je morao da u četvrtoj starosnoj klasi ispuni svoju dužnost. Nije smio biti stariji od 32 godine, morao je biti zemaljski pripadnik Bosne i Hercegovine i odgovarati
propisima o dobrovoljnom stupanju u vojsku. 50 S obzirom na neriješen državn o-pravni položaj, bosanskohercegovačke jedinice de iure nisu predstavljale sastavni dio austrougarske armije. Njihova unutrašnja organizacija je u prvoj instanci bila isključivo određena od cara, pokazujući jasna ublažavanja u odnosu na sistem austrougarsk ih vojnih snaga. Uprkos posebnom statusu, bosanskohercegovačke jedinice su istovremeno stajale sa austrougarskom vojskom u izvjesnom pravnom koneksu, koji je bio predstavljen zajedničkim vladarom, ujednačenim propisima službe po Vojnom zakonu kojem su pod lijegale, kao i odredbama upotrebe ovih trupa po kojima je njihova dužnost bila ne samo odbrana Bosne i Hercegovine nego i cjelokupnog prostora Monarhije. 51 Austrougarska vojska smještena u Bosni i Hercegovini nakon okupacije postala je značajan društveni i ekonomski faktor, unoseći nove poglede i dajući pečat svim zbivanjima u kulturnoj i ekonomskoj sferi života. Izgradnja saobraćajnica i infrastrukture u bosanskohercegovačkim gradovima i približavanje tekovina zapadnoevropske civilizacije je bilio djelo inženjerijskih jedinica okupacione vojske. Okupacijom Bosne i Hercegovine nastala je nova etapa u izgradnji saobraćajnica. Nakon okupacije poduzete su mjere da se što prije poboljša cestovni saobraćaj. U toku 1878. i 1879. razvila se velika akt ivnost na rekonstrukciji i dogradnji putne mreže. Već sredinom 1881. u Bosni i Hercegovini je bilo osposobljeno za kolski saobraćaj 16 putnih pravaca u dužini od 1.543 km. 52
46 47 48 49 50 51 52
Čitanka za 8 razred osnovne škole i knjiga Svjetlost Evrope u BiH Razglednica-slika ulice- Historijski muzej Fotografija prvog električnog tramvaja Čitanka 8 osnovne škole i Historijski muzej Zbornik zakona i naredbi za BiH 188 1, Sarajevo 1882. Provizorno vojni zakon za BiH 1881. Biblioteka Arhiv BiH Provizorno vojni zakon za BiH Historijski muzej 11
Iz vojnih, ekonomskih i finansijskih razloga nakon okupacije počela je i zgradnja željeznica. Za 13
godina je izgrađena glavna saobraćajna linija Bosanski Brod -Sarajevo-Metković. 53 U toku okupacionog pohoda počela je uspostava ratne pošte putem koje se u početku obavljao prijem, transport i dostava pisama, novina i novčanih pošiljki samo za potrebe austrougarske vojske. Od 1879. otvorene su vojne pošte, a od 1889. uveden je i telefonski saobraćaj, kojim su se mogli koristiti u prvo vrijeme samo vojska i činovnici. Od 1894. godine uspostavljen je javni telefonski saobraćaj. 54 Izgradnja vojnih objekata dala je novi izgled bosanskohercegovačkim gradovima. Središta društvenog života postaju oficirske kasine organizovane nakon okupacije, sa vojnim bibliotekama, vojnim orkestrima i
brojnim kulturnim manifestacijama, unoseći u zatvoren u bosanskohercegovačku sredinu novi stil života. 55 Od 1882. godine počela je uspostava bosanskohercegovačkih jedinica. Bosanskohercegovački vojni obveznici regrutovani 1882. godine su raspoređeni u sastav četiri formirane bosanskohercegovačke čete i to: prvu u Sarajevu, drugu u Banjoj Luci, treću u Dolnjoj Tuzli i četvrtu u Mostaru. Ove četiri čete nosile su brojeve 1-4. Daljnje 4 čete sa brojevima 5 -8 formirane su 1883., 1884. sa brojevima 9 -12, a 1885. čete sa brojevima 13-16. Iste godine iz ovih četa f ormirani su samostalni pješadijski bataljoni sa oznakama I -IV. Od 1886. do 1889., u svakom dopunskom okrugu bile su uspostavljene nove čete, koje su priključene postojećem bataljonu. One su se 1. oktobra 1889. godine ujedinile u novi bataljon, uz istovreme nu uspostavu rezervnog bataljanskog kadra. Čete uspostavljene od 1890. do 1892. ujedinile su se 1. oktobra 1893. u daljnja 4 bataljona. koji su imali po 3 čete. Iz ovih 12 samostalnih bataljona, 1 januara 1894. godine su uspostavljena 4 pješadijska puka, sa po tri bataljona i to: 1. bosanskohercegovački puk iz sarajevskog okruga za dopunu, 2. iz banjolučkog, 3. iz tuzlanskog i 4. iz mostarskog. 56 Nakon uključenja Bosne i Hercegovine u vojnu organizaciju Monarhije, uvedena je institucija vojnog “dušebrižništva“ i uspostavljen je poseban okrug za “dušebrižništvo”, koje je imalo poseban status u vojsci i bilo rangirano prema funkcijama i vojnim činovima. Za obavljanje “dušebrižništva“ kod katoličkih vojnika u Bosni i Hercegovini su bili određeni jedan vojni svećenik, dva vojna kurata i šest vojnih kapelana. 57 Kod pravoslavnih vojnika od 1896. godine je bio sistematizovan jedan vojni nadsvećenik sa šest vojnih kapelana. Za jevrejske vojnike u miru nije bio predviđen “dušebrižnik“, nego se “dušebrižništvo” vršilo preko lokalnog rabina. U slučaju mobilizacije kod svake armijske Vrhovne komande je bio predviđen jedan vojni rabin koji se trebao starati za vjerske funkcije
jevrejskih vojnika kod trupa, komandi i ureda. 58 Za obavljanje vojnog “dušebrižništva“ kod muslim anskih vojnika su već u provizornom Vojnom zakonu iz 1881. godine bila predviđena dva vojna imama. 59 Naredne godine, sarajevski muftija Hilmi ef. je predložio da se za vojnog imama imenuje hodža hadži -Mehmed Kokić iz Zenice. Taj prijedlog car je potvrdio od lukom
53 Historijski muzej 54 Historijski muzej 55 Oficirska kasina u Sarajevu - Historijski muzej 56 Šematski prikaz u Militaria Austriaca 57. katolićki vojni dušebrižnik CD 58. jevrejski dušebrižnik CD 59. Istovremeno je propisana odjeća za vojnog imama: Fes crven sa bijelim sarukom (ahmedijom) i crnom kitom od svilenih resa, gornja haljina - tamnomodro džube od sukna do ispod koljena oblikom običajnim u muslimana, jaka i okrajak na rukavima bročast na rukavima duž šava po rubu nastavka bit će tri zlatna traka, nadalje, tamnomodre prostrane šalvare od sukna, nanogavice treba da se spram donjeg kraja suzuju. Dječerma tamnomodra s j ednim redom od 13 komada krugljastih dugmadi od mjeda. Pas će mu biti crven (krmezi), i šal koji se omota oko struka, mestve crne (čifte kundur). Mushavska kesa o prekoramku nalika nabojnjači konjičkih časnika c. kr. vojske. Remen širok 2,5 cm ima biti od crvena safijana i presvučen srebrnom trakom.To mu služi za pohranu Kur’ - ana te se nosi na desnom ramenu spram lijeve strane. Kovčežić (sandučić) od crne kože, unj se spremaju 4 vjerozakonska ćitaba, a uz to mora imati dva metra dugačak i 1,5 m širok ćili m za klanjanje (serdžada). 12
od 1. decembra 1882. godine. Nekoliko godina kasnije, 1888., imenovan je i drugi vojni imam, hodža
Mehmed Bećiragić iz Sarajeva. 6061 Za muslimanske vojnike se činilo sve što je moguće, ukoliko nije dovodilo u pitanje jedinstvo armije. I sam čin polaganja zakletve je njima prilagođen, pa su je oni posebno polagali. Imam sa Kur’anom u ruci čitao je tekst zakletve, koji su vojnici sa fesom na glavi tiho ponavljali i na kraju njen značaj potcrtavali riječima “valahi bilahi.” (Tekst zakletve: Zaklinjem s e Bogu svemogućem, da ću biti vjeran njegovom veličanstvu caru i kralju Franji Josipu Prvom, i da ću sve zapovijedi mojih nadređenih i viših poštovati čak i u opasnosti po vlastiti život.). U takvom načinu polaganja zakletve sadržan je duboki filozofski sm isao značenja islama kod bosanskohercegovačkih Muslimana, pa se sa zakletvom Bogu povezivala dužnost prema caru. Kršenje jedne obaveze povlačilo je za sobom kršenje druge, pa je tako uspostavljen mehanizam koji je osiguravao njegovu punu lojalnost. 62 Vojni “dušebrižnici” su imali izuzetno značajnu ulogu u izgradnji moralnih i vojničkih osobina bosanskohercegovačkih vojnih obveznika. Prema odredbama Zakona o “dušebrižništvu” iz 1887. godine, regulisane su njihove dužnosti i obaveze u ratu i u miru. Za vrije me borbenih dejstava nisu se smjeli udaljavati od jedinice; u toku borbe su trebali da ohrabre vojnike i podsjete ih na savjesno i požrtvovano vršenje vojničke dužnosti; na mjestima za previjanje su trebali da tješe ranjene. Osim toga obavljali su pokop poginulih vojnika prema vjerskim običajima. U miru vojni “dušebrižnici” su imali značajnu ulogu pri provođenju regrutacije. Za vrijeme vojne službe su trebali vojnike stalno podsjećati na ispunjavanje dužnosti, poštovanje zakona i izvršavanje naredbi nadr eđenih. U kaznenim ustanovama su trebali da ubijede vojnika u neispravnost njihovog postupka i da zbog kršenja discipline izraze pokajanje. Na kursevima, organizovanim kod jedinica za vrijeme služenja vojnog roka, vojni “dušebrižnici” su provodili opismenj avanje i vodili kurs vjeronauke. Kao glavni zadatak su trebali kod vojnika razvijati patriotizam prema Monarhiji, stalno ih
podsjećati da je zakletva svetinja i da se treba žrtvovati za cara. 63 Bosanskohercegovačke jedinice su 1895. godine dobile vojnu muzi ku. Tom prigodom Edward Wagnes, vođa orkestra 2. bosanskohercegovačkog puka u Grazu je komponovao koračnicu “Die Bosniaken kommen”, koja je uskoro postala prepoznatljivo obilježje svih bosanskohercegovačkih jedinica. 64 Specifičan način odijevanja izdvajao je bosanskohercegovačke jedinice od ostalih trupa k.u.k. armije. Nosili su svijetloplave “turske hlače” i gamaše. U početku su samo Muslimani nosili fes, a kasnije svi pripadnici bosanskohercegovačkih jedinica. Od 1909. za sve dijelove armije, izuzev konji ce, su uvedene smeđe - sive uniforme. Od 1910. i fes je dobio ratnu, smeđe -sivu boju.65 Nakon vojne reforme u Monarhiji 1912. nastupile su značajne novosti i u bosanskohercegovačkim jedinicama. Novi Vojni zakon za Bosnu i Hercegovinu je progl ašen 11. avgusta 1912. Njime je godišnji kontingent regruta usklađen sa principom koji je važio za Austriju i Ugarsku. Po njegovim odredbama kontingent regruta za Bosnu i Hercegovinu je iznosio 6.392 vojna obveznika ili 0,43% ukupnog stanovništva što je p redstavljalo prosjek austrijskog (0,42%) i ugarskog (0,44%) procenta ukupnog stanovništva. Istovremeno je došlo i do pomjeranja starosne granice za rezervni sastav. Prema novom Vojnom zakonu, treća rezerva se završavala sa 42 godine života. Njegove odredbe su prilagođene odredbama Vojnog zakona za Austriju i Ugarsku, uz manja odstupanja. Vojna obaveza je bila opća i morala se izvršiti lično, tako da je ukinuta institucija zastupanja (bedelija, bedluk). 66 Nakon proglašenja Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovi nu 11. avgusta 1912. godine, vojni krugovi Monarhije su nastojali da se bosanskohercegovačke jedinice u potpunosti integrišu u zajedničku vojsku. U
61 Razglednica Vojni imam CD 62. Razglednica CD 63. Razglednica vojni imam Budimpešta CD 64 Koračnica Die Bosniaken kommen - ili demosnimak 30 sekundi internet pod Edward Wagnes-Die Bosniaken kommen ili od sarajevske filharmoni je snimak kompletan 65 Fotografija ili umjetnička slika BH vojnika (ili internet - www. austro-hungarian –army. co. uk. najljepša je Oskar Bruch - Galerie) 66 Vojni zakon 1912 Arhiv BiH Militär Zajedničko ministarstvo finansija, Präs. 1912. 13
toku druge polovine 1912. i tokom 1913. godine javljale su se brojne inicijative o provođenju mjera za jačanje osjećaja pripadnosti Monarniji i traženi su modaliteti potpunog integriranja bosanskohercegovačkih vojnih snaga u vojnu organizaciju zajedničke vojske. Zemaljski poglavar Potiorek je predložio je da se, radi jačanja položaja Monarhije u Bosni i Hercegov ini i istovremene promjene posebnog statusa bosanskohercegovačkih jedinica poduzme nekoliko mjera. Bosanskohercegovačke jedinice su trebale nositi oznake zajedničke vojske, a ekonomska uprava bosanskohercegovačkih jedinica je trebala da pređe u nadležnost K.u.k. Ministarstva rata, iz razloga da bosanskohercegovački političari ne bi zahtijevali poseban status bosanskohercegovačkih jedinica. Osim toga, trebalo je poduzeti mjere koje imaju za cilj jačanje pripadnosti Bosne i Hercegovine Monarhiji. Prijedlog generala Potioreka da se unificira odjeća kod bosanskohercegovačkih jedinica, nije naišla na slaganje prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, koji je izrazio želju da svi pripadnici jedinica, koje se popunjavaju iz Bosne i Hercegovine i dalje nose fes, p a će ta odluka ostati na snazi sve do kraja Prvog svjetskog rata. Jedini izuzetak bit će učinjen kod jurišnih bosanskohercegovačkih jedinica, kojima će se dodijeliti čelični šljemovi 67
67 Fotoghrafija CD, iz knjige Kiszling Potiorek i Franz Ferdinand i fotografija CD bh vojnik sa šljemom 14
II Modernizacija i tradicija u BiH u doba austrougarske uprave 21. januara 1893. u Dvorskoj operi u Beču izvodila se premijera baleta Svadba u Bosni i Hercegovini. Sadržaj predstave je bio jednostavan. Grupa turista iz Beča je putovala kroz jedno selo u Bosni i prisustvovala svadbi sa stanovnicima svih konfesija. – od orijentalno-pravoslavnih Bosanaca do muslimana, od roma do jevreja i katolika - selo je pokazivalo miran zajednički život nacionalnosti i konfesija u Bosni. Slika pozornice prikazivala je ne samo šaroliku kogzistenciju stanovništva nego i blagostanje malog mjesta. U baletu turisti koji su u početku bili nepovjerljivi prema stanovnicima počeli su se priključivati slavlju, pa su plesali bosanske plesove. Na kraju Bečlije su počele učiti Bosance da plešu valcer, pa se uskoro cijelo svadbeno društvo sa svojim stranim gostima okretalo u tom veselom ritmu. 68 U jednom trenutku iz srednje lože opere iznenada je odjeknuo smijeh. Car Franjo Josip se smijao srdačno, a njegov primjer su slijedile nadvojvotkinje i nadvojvode. To veće valcer je bio simbol ambicija Monarhije u Bosni i Hercegovini, 15 godina prije njene aneksije. 69 Nakon okupacije Austro-Ugarska je gradila novi sistem uprave, sa ciljem da u ekonomski, politički i kulturno integriše Bosnu i Hercegovinu u svoj državni sistem. U svim oblastima je došlo do značajnih promjena koje su otvorile put novom modelu razvoja. Uključivši je 1. januara 1880. u svoje carinsko područje Austro -Ugarska je izvršila njenu privrednu aneksiju, što je bilo u suprotnosti sa njenim međunarodnim statusom. Od tada je počeo njen privredni razvoj na novim osnovama, kojem je glavno obilježene bilo prodor kapitalističkih odnosa. Osnovnu smjernicu austrougarske privredne politike u Bosni i Hercegovini su obilježila nastojanja da se njeni troškovi pokrivaju iz vlastitih prihoda. Zbog toga je austrougarska uprava nastojala da podrži razvoj privrednih potencijala zemlje. U skladu sa tim namjerama privredna politika uprave je bila prvenstveno usmjerena na iskorištavanje prirodnih bogatstava. Opći karakter austrougarske privr ede vidljiv je iz činjenice da su u prvoj deceniji 20. stoljeća sirovine sačinjavale 83 % cjelokupnog bosanskohercegovačkog izvoza. Proizvodi drvne industrije su predstavljali najvažniji izvozni artikal. Izvozilo se uglavnom poluprerađeno drvo, dok su fina lni proizvodi uvoženi. Putem direktnih pogodbi sa pojedinim kupcima te licitacija uprava Bosna i Hercegovina je do 1885. godine prodala oko 144.000 hrastovih stabala. Od 1886. godine uprava je prešla na novi sistem dugoročnih ugovora uz fiksni paušal. Prva i jedna od najvećih firmi u tom poslu Morpurgo i Parente iz Trsta je posjekla 1.300.000 stabala sa 2.600.000 m3 drva. Osnivanje erarskih režijskih šumskih preduzeća je značilo veliki korak naprijed. Kao rezultat takve industrijske politike osnivala su se jaka šumarska preduzeća: Stajnbas u Dobrljinu i Drvaru, Ajzler i Ortlib te Gregercen u Zavidovićima, Feltrineli u Hadžićima i Kasindolu... Ona su sistematski investirala u bosanskohercegovačke šume i tako uspješno eksploatisala da je na početku 20. stoljeća izvoz bosanskohercegovačkog drveta postao najozbiljniji konkurent austrijskom. Godišnje se iz Bosne i Hercegovine izvozilo drveta u vrijednosti 30 -35 miliona kruna. Bosna i Hercegovina je trebala da u privrednom pogledu predstav lja sirovinsko područje austrijske i ugarske industrije i istovremeno potrošačko tržište za njihove industrijske proizvode. Osnova na kojoj je počivao razvoj privrede u zemlji bila je izgradnja željeznica, koje su povezivale sirovinske bazene. Za eksploataciju sirovina, drveta, uglja, željeza, soli ... bilo je potrebno aktivirati veliki kapital. Kao najveći finansijer pojavljivala se država, koja je osiguravala kredite od velikih banaka. U Bosni i Hercegovini su otvarani rudnici uglja, željeza i drugih ru da. Dosta je napredovala prerada željezne rude i metalurgija, a
počela su sa radom i prva preduzeća kemijske industrije. 70 Austrougarska uprava je od početka značajnu pažnju posvetila rudarstvu koje je na području BiH imalo tradiciju još od rimskog doba. Ipak, rudarstvo se je razvijalo postepeno, ograničeno na nekoliko važnijih artikala (ugalj, željezo, mangan i soli). Do kraja austrougarske uprave je otvoreno samo nekoliko ugljenokopa, uglavnom u državnoj režiji. Godine 1913. u zemlji je proizvedeno 847.2 80 tona uglja a bilo je zaposleno 2.669 osoba. U vezi sa rudarstvom se razvijala industrija željeza. Vareški rudokopi, korišteni još u doba osmanske uprave nakon okupacije su se modernizovali, pa je količina iskopane rude porasla sa 2305 t u 1890. godini na
68 Animacija iz knjige Postkoloniale Imperialismus crno bijela ili tražiti original iz Pozorišnog arhiva iz Beča 69 Fotografija Franje Josipa (Čitanka za 8. osnovne i udžbenik 4. Gimnazije 70 Razglednica rudnici i pogoni CD II ili Historijski muzej 15
219.131 t 1913. godine. U Varešu je 1891. godine podignuta prva visoka peć za dobijanje sirovog željeza te ljevaonica i topionica. Privatnim kapitalom i uz sudjelovanje Zemaljske vlade 1893. godine počela je sa radom i Željezara u Zenici za proizvodnju čelika, valjanog i šipkastog željeza, valjane žice, rudokopnih tračnica. Ona se 1899. pretvara u dioničko društvo U pogledu željezne rude eksploatacija najbogatijeg nalazišta u Ljubiji kod Prijedora počela je tek 1916. godine sa dnevnom proizvodnjom od 35 0 tona, koja se već naredne godine povećala na 2.000 t. Među ostalim industrijskim granama važno mjesto je zauzimala industrija građevinskog materijala. Kemijska i prehrambena industrija su se također sa nekoliko preduzeća razvile i imale dobre perspekti ve. Hemijska industrija se isticala sa nekoliko preduzeća koja su se bavila preradom sirovog ulja iz uvezene nafte (Rafinerija u Bosanskom Brodu osnovana 1893.), proizvodila amonijačnu, kaustičnu i kristalnu sodu (Solvay u Lukavcu), vršila suhu destilaciju drveta u Tesliću, proizvodila kalcijev karbid, ferosilicij, hlorno vapno i hlorderivate u Jajcu), celulozu u Drvaru, terpentin i kolofinij u Višegradu. 71 Unošenjem novih metoda i tehničkih sredstava rad je proširen u gotovo svim privrednim granama. Pod utjecajem poduzetnih stranaca toj aktivnosti se prilagođavalo i domaće stanovništvo. Pomoću ekonomskih promjena postepeno se vršio i društveni preobražaj, koji je ubrzavan i političkim sredstvima. Ove novine su više dolazile do izražaja u gradskoj privre di nego u glavnoj privrednoj grani poljoprivredi, kojom se 1910. godine bavilo 87,91 % stanovništva. Uprkos značajnim rezultatima Bosna i Hercegovina nije doživjela punu industrijalizaciju, ostajući i dalje pretežno agrarna zemlja. Prema nepotpunim podacima iz 1907. godine, u Bosni i Hercegovini je zabilježeno 46.593 državna i privatna preduzeća i radnje u kojima je bilo uposleno 101.664 osoba, ili 5,7 %
ukupnog stanovništva. 72 U periodu austrougarske uprave Bosna i Hercegovina se pojavljivala na mnogim izložbama u Monarhiji i u drugim svjetskim centrima. Bile su to izložbe lovačke, šumarske, voćarske, školske, fotografske, pčelarske, zanatlijske... Na nekim od njih Evropa se prvi put susretala sa zanimljivim rezultatima bosanske proizvodnje a šta mpa je počinjala da piše o privrednom i kulturnom života u Bosni i Hercegovini. Time su ranije egzotične priče i legende o životu u zemlji ustupile mjesto realnijem sagledavanju. To se posebno odnosilo na izložbe održane krajem XIX stoljeća i to u Pešti 1 896., u Briselu 1897., Beču 1898 i u Parizu 1900. 73 Povodom 1.000- godišnjice tzv. Krune sv. Stjepana, u Budimpešti je organizovana Milenijska izložba, koja je otvorena u aprilu 1896. godine i trajala do decembra. Na izložbi je bila predstavljena gotovo či tava mala čaršija. Pod strehom industrijske palaće» bilo je smješteno 13 dućana, u kojima su bosanske zanatlije izrađivale svoju robu... Nije bilo gotovo nijedne oblasti materijalne proizvodnje čiji se rezultati nisu mogli naći na ovoj izložbi. Najbolje je bila predstavljena sirovinska baza, tj. rudarstvo i šumarstvo. Šumarstvo kao i proizvodi iz svih poljoprivrednih oblasti su bili posebno izloženi, sa vrlo bogatim i raznovrsnim eksponatima. Pred bosanskim poljoprivrednim paviljonom jedan je pjesnik zapis ao: «Ne znaš ćemu da se više diviš, da li silnoj tikvi veličine jednog bureta, ili krastavcu od pola metra dužine, ili bostanu, što se poput zlata sija.» 74 Izložba u Briselu je svečano otvorena 2. maja 1897. a tom činu su prisustvovali i zvanični predstavnici belgijske vlasti. Bosna i Hercegovina je bila bogato i raznovrsno predstavljena. Glavni ulaz bosanskog paviljona su ukrašavale dvije munare dok je njegova unutrašnjost bila ukrašena bosanskim motivima. Bili su oslikani pejzaži Sarajeva, Mostara, Plivs kog jezera, i kanjon rijeke Neretve. U paviljonu je bio rekonstruisan izgled bosanske kuće ukrašen bogatim ćilimima i drugim predmetima kućne radinosti. Na izložbi je bio predstavljen i građevinski i školski odjel Bosne i Hercegovne. U vitrinama su bili izloženi arheološki nalazi, proizvodi umjetničkih zanata te radovi tekstilne industrije. Posjetioci su se posebno divili predmetima rezbarene drvenarije, radovima u metalu, vezu, tkanju beza... Na ovoj svjetskoj izložbi bosanski eksponati su naišli na veli ki interes posjetilaca. 75
71 72 73 74 75
Enciklopedijski separat BiH i Historijski muzej Historijski muzej Razglednice izložbi- Historijski muzej BiHRazglednice izložbi- Historijski muzej BiHRazglednice izložbi- Historijski muzej BiH16
Izložba u Beču, koja je održana povodom jubileja 50 -godišnjice dolaska na prijesto cara Franje Josipa otvorena je 12. maja 1898. godine. U tri bosanskohercegovačka paviljona izložba je bila tematski postavljena iz oblasti indu strije, poljoprivrede, zanatstva, umjetničkih zanata, veza, tkanja ćilima, svih tehnika rada u metalu, šumarstva, graditeljstva i školstva. Posjetioci bosanskog paviljona su na otvorenju izložbe mogli čuti marš Die Bosniaken kommen, prepoznatljivo obilje žje bosanskohercegovačkih jedinica. Bosanskohercegovačko odjeljenje izložbe je 7. juna 1898. posjetio car Franjo Josip koji je sa velikim zanimanjem obišao izložene eksponate, iskazujući svoje pohvale za napredak ostvaren u industrijskom razvoju Bosne i Hercegovine. 76 Na izložbi bosanskih radova bilo je stvari najvišeg savršenstva. Posjetioci su se čudili finim oblicima, skladno poredanim bojama, ukusnim crtežima na vazama, bombonjerama, kutijama, okvirima za ogledala i fotografije, slikarskim stolovima , stolcima za čitanje i za Kur'an, tanjurima, tacnama, svijećnjacima, četkama, cigarlucima, iglama za šešire, broševima, zapinjačama, dugmadima za mandžete, kasetama za jelo, divitima, suncobranima, kopčama, koštanim noževima, držačima za kišobrane i štapo ve, lepezama, stolicama, peškunima, kutijama za cigare, žaračima, čašama, lancima za satove, pepeljarama, tavama, ibricima, vrčevima, servisima za moku i punč... 77 Izložba koja se održala u Parizu otvorena je 14. aprila 1900. godine. Trajala je 180 dana, a posjetilo je 45 miliona ljudi. Austrougarska uprava je željela naglasiti da je za kratko vrijeme mnogo učinila na poboljšanju privrede, ekonomije, saobraćaja, obrazovanja i kulture u Bosni i Hercegovini. Bosanskohercegovački paviljon je bio izgrađen u pseu doorijentalnom stilu, predstavljajući sintezu kulture i tradicije Bosne i Hercegovine. Bosanskohercegovačka industrija, zanatstvo, trgovina, šumarstvo i poljoprivreda su na izložbi bili bogato predstavljeni, dobivši brojna priznanja. Nakon izložbe u veli koj mjeri je poraslo ukupno privredno, kulturno i političko interesovanja za Bosnu i Hercegovinu. Austrougarska uprava je učinila mnogo više u podizanju materijalne kulture u Bosni i Hercegovini nego što je učinila u oblasti duhovne kulture. Takva orij entacija se na određen način ogledala u školstvu. Škola je služila kao instrument razvijanja kulta prema Monarhiji. Svako jutro nastava je počinjala pjevanjem himne-carevke aa državni praznici, jubileji članova dinastije i njihove posjete Bosni i Hercego vini u školama su predstavlajni tako da bi učenici mogli da ih dožive kao patriotski događaj. U čitankama, udžbenicima
geografije i u drugim knjigama, posvećivalo se mnogo prostora slavi i veličini dinastije i carevine... 78 Bosanskohercegovačko stanovništvo naslijedilo je iz osmanskog perioda zatvorenost kulture i prosvjete koja se odvijala u okviru vjerskih zajednica. Do uspostave austrougarske uprave osnovni vid obrazovanja u Bosni i Hercegovini je predstavljalo konfesionalno školstvo. Njegovu osnovu su činili mektebi i pravoslavne i katoličke škole. Uredbom iz 1879. godine u zemlji su bile predviđene tri vrste osnovnih škola: opće narodne osnovne škole, privatne škole i konfesionalne škole. U prvoj deceniji nakon okupacije u Bosni i Hercegovini su otv orene 104 osnovne škole, koje su nazvane komunalnim. Do prvog svjetskog rata u zemlji je ukupno otvoreno 390 državnih škola. Od 1911. godine je uvedeno obavezno četverorazredno osnovno obrazovanje. Muslimansko stanovništvo je nakon okupacije čuvalo svoj sistem školstva i odgoja u tradicijskoj vjerskoj školi– sibjan mektebu. U ovim vjerski školama nije izučavana ni latinica ni ćirilica, nego tzv. “tursko pismo”, arebica. Broj sibjan mekteba je stalno rastao. Njihov broj od 499 sa 23.300 polaznika koliko ih je bilo 1879. godine povećao, pa je 1915. godine bilo 1.233 mekteba sa 53.069 djece. Početkom XX stoljeća mektebi su reformisani, uveden je maternji jezik i račun i drugi svjetovni predmeti, sa namjerom da se muslimanska djeca postepeno uvode u savremeno obrazovanje. Međutim, otvoren je samo 171 reformisani mekteb koje je posjećivalo ukupno 5.455 polaznika, što je predstavljalo desetinu od broja djece u sibjan-mektebima. 79 Pravoslavne i katoličke škole radile su u okviru svojih crkveno -školskih općina i bile su direktno povezane sa crkvama i manastirima. Pored vjerskog i nacionalnog odgoja, u ovim školama su izučavani i svjetovni predmeti.
76 77 78 79
Razglednice izložbi- Historijski muzej BiHRazglednice- umjetnički zanati Historijski muzej Razglednice F. Josipa Historijski muzej Razglednice Historijski muzej BiH 17
Nakon okupacije Bosne i Hercegovine Pravoslavne škole vodili su popovi i učitelji, a katoličke škole uglavnom su osnivali franjevci i milosrdne sestre svetog Vinka iz Zagreba. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine još nekoliko godina su radili franjevci ali su te škole postepeno ukidane i pretvarane u državne. Godine 1882. zadražano je još samo 35 škola od toga 15 dječačkih , 15 mješovitih i 5 škola za žensku djecu . Austrougarska uprava je 1879. godine osnovala Carski i kraljevski dječački vojni pensionat, koji je neposredno bio podređen komandi XV korpusa, a posredno K.u.k. Ministarstvu rata. Zadatak mu je bio da dječake iz domaćih porodica pripremi za školovanje na jednoj od kadetskih ili srednjih realnih vojnih škola. U pensionatu su se školovala i djeca oficira, vojnih i zemaljskih činovnika, te činovnika vojne i državne željeznice, kao i pošte. Škola se sastojala iz čet iri razreda i bila je u rangu niže realne škole. U nju se moglo smjestiti do 100 pitomaca. Broj pitomaca primljenih u pensionat, u posljednjih deset godina djelatnosti se kretao od 104 pitomca školske 1903/04. godine (1 musliman, 20 pravoslavnih, 79 kat olika, 6 ostalih) do 96 u posljednjoj školskoj godini, 1913/14. (18 pravoslavnih, 10 muslimana, 60 katolika, 1 grko -katolik, 5 protestanata i 2 jevreja. Od početka školske 1914/15. godine, Zavod je u smislu instrukcije o mobilizaciji raspuštena pitomcim a je omogućen nastavak školovanja u vojnim školama u Stra ßu, Kismartonu i Fischauu. 80 U Bosni i Hercegovini su osnovane i privatne osnovne škole, otvarane za djecu stranih radnika i kolonista. U njima se nastava izvodila na njemačkom ili mađarskom jeziku. Z a djecu kolonista su otvarane posebne škole ili posebna odjeljenja pri redovnim školama. Da bi se pospješio rad škola organizovali su se školski odbori u čijem su se sastavu nalazili ugledniji građani koji su sarađivali sa nastavnicima u pitanj u rada škole. U gradovima su u školskim odborima radili gradonačelnici a u selima knezovi. Nakon okupacije BiH nastalo je novo razdoblje u razvoju srednjih škola. Kao prva srednja škola osnovana je u Sarajevu 1879. realna gimnazija koja je 1883. pretvore na u klasičnu gimnaziju. Prvi direktor škole bio je porijeklom Slovak a prvih 15 godina nastavnici su bili stranci. Tek 1894. prvi domaći profesor je bio Tugomir Alaupović. U školi je težište nastave bilo na klasičnim jezicima, a od živih jezika su se mogl i birati njemački ili mađarski. Muslimanska djeca su učila i orijentalne jezike (arapski, turski i persijski). Godine 1893. otvorena je državna klasična gimnazija u Mostaru a 1899. u Tuzli. Prva realka je otvorena u Banjoj Luci 1895. a deset godina kasn ije u Sarajevu. Kasnije su osnovane gimnazije i u Bihaću i Derventi. Još pred kraj osmanske uprave uz neke franjevačke samostane su radile škole sa programom općeg obrazovanja koje su odgovarale nižoj gimnaziji. One su predstavljale pripremne škole za na stavak školovanja na bogoslovskim školama. Godine 1882. otvorena je Nadbiskupska klasična gimnazija u Travniku. Niža franjevačka gimnazija je iz Guče Gore preseljena 1900. u Visoko a franjevačka gimnazija je djelovala i na Širokom Brijegu. Nastavni planovi i programi u ovim školama su se neznatno razlikovali od programa u državnim klasičnih gimnazijama. U njima se školovao i manji broj pripadnika drugih konfesija. U doba austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini su djelovala i tri “duhovna zavoda”: Pravoslavna bogoslovija, Katolička bogoslovija i Šerijatsko -sudačka škola. Pravoslavna bogoslovija je sa radom počela u Sarajevu 1882. godine da bi kasnije za nju bila izgrađena posebna zgrada u Reljevu. Njen zadatak je bio da sprema pravoslavni svećenićki ka dar za Bosnu i Hercegovinu. Katolička bogoslovija je otvorena u Sarajevu 1885. godine sa zadatkom da se obrazuju katolički svećenici za Bosnu i Hercegovinu. U Sarajevu je 1887. godine bila otvorena Šerijatsko -sudačka škola sa namjerom da se u njoj školuj u stručnjaci šerijatskog prava. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine u stručne škole se uvodi savremena organizacija rada. Za pripremanje učiteljskog kadra u Sarajevu je 1882. godine osnovano Obrazovalište za pomoćne učitelje koje je 1886. preraslo u učiteljsku školu. Godine 1911. je otvorena Državna ženska učiteljska škola u Sarajevu a 1913. Državna muška učiteljska škola u Mostaru. U isto vrijeme su djelovale i privatne učiteljske škole: pri Zavodu sv. Josipa u Sarajevu (1894), odjeljenja za pripremu u čiteljica za srpske škole pri Mis Irbinom zavodu i Vakufove škole za pripremu za mektebe (1892). Specifičan tip škola za školovanje ženske djece su bile više djevojačke škole. Prva viša djevojačka škola je otvorena u Sarajevu 1889. godine a nastala je otv aranjem pojedinih nviših razreda u ženskoj osnovnoj školi u Sarajevu. Od 1893. godine izdvojila se u posebnu školu sa u trajanju 4 godine a a nešto kasnije je produženo na 5 godina. Takva škola se otvorila i u Mostaru školske 1893/94 godine, 1898. u
80. Bericht ... 1914.-1916., 131. 18
Banjoj Luci. Sa nešto izmjenjenih planom otvorena je škola u Tuzli a u toku Prvog svjetskog rata 1917. godine u Derventi. Za školovanje trgovačkog podmlatka U Bosni i Hercegovini je otvoreno deset trgovačkih škola. u Tuzli, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Lu ci, Brčkom, Livnu, Bihaću, Bijeljini Travniku i Trebinju. U Sarajevu je 1912. godine otvorena Trgovačka akademija, u koju su se upisivali učenici koji su završili trgovačku školu ili četiri razreda gimnazije. Nakon završetka školovanja učenici su stupali u službu u bankama, industrijskim preduzećima dok je dio nastavljao školovanje na visokim školama u Monarhiji. Za obrazovanje srednjeg tehničkog kadra u Sarajevu je 1889. godine otvorena Srednja tehnička škola koja je imala zadatak da sprema sre dnji tehnički kadar za tri najvažnije privredne grane šumarstvo, građevinarstvi i rudarstvo. Iz njenog sastava se izdvojio šumarski odsjek koji se kasnije razvio u posebnu šumarsku školu. Od ukupno 31 srednje škole u zemlji 13 ih je bilo smješteno u Sarajevu 5 u Mostaru, po 2 u Tuzli, Travniku i Banjoj Luci, a po jedna u Bihaću, Bijeljini, Brčkom, Derventi, Livnu, Reljevu i Trebinju. 81 Iako su broj škola i učenika postepeno rasli, 1910 godine u zemlji je bilo po tadašnjim kriterijima, 87 % nepismene djece i omladine starosti od 7 do 20 godina. 82 Publicistika Kada je Austro-Ugarska preuzela upravu u Bosni i Hercegovini, publicistika je bila ograničena na službeni list Bosansko-Hercegovačke Novine“, koji je pokrenut 1. septembra 1878. i izlazio dv a puta sedmično latinicom, a od godine 1879. i ćirilicom. Godine 1881. su promijenile ime i nazvale se „Sarajevski List“, koji je izlazio do kraja Prvog svjetskog rata. 83 Od 1906. godine najrašireniji hrvatski list je bio Hrvatski dnevnik, koji je vodila k lerikalna proaustrijski orijentisana struja sa naddbiskupom Štadlerom na čelu. Njima se nije mogla suprostaviti ni Hrvatska narodna zajednica, grupa koju su vodili franjevci i malada inteligencija čiji se list Hrvatska zajednica bavio prosvjetom i narodnim gospodarstvom nego politikom. Još 1878. godine osnovan je list na njemačkom jeziku, „Bosnische Correspondenz“, koji je izlazio samo jednu godinu. Prvog januara 1884. osnovao je dr. Julije Makanec list na njemačkom jeziku, „Bosnische Post“, koji je izlazio jednom, a kasnije dva puta sedmično, a od maja 1896. dnevno. „Bosnische Post“ je uređivala i spisateljica Milena Mrazović koja se pobrinula da i tekst i ilustracije budu čitaocima zanimljivi. 84 U vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine u Sarajevu je 1908 . godine bio pokrenut i drugi politički list na njemačkom jeziku Sarajevoer Tagblatt kao nezavisan list za zaštitu interesa Monarhije na Balkanu a od 1911. godine je izlazio i jedan nedjeljni list na mađarskom jeziku Bosniak Hirlap. Veći književni pokret nastao je u Bosni i Hercegovini od 1882. godine, kada su otvorene štamparije i knjižare. Najprije je osnovano nekoliko crkvenih listova. 85 Prvu periodičnu publikaciju u oblasti nauke je pokrenuo Zemaljski muzej u Sarajevu. Glasnik zemaljskog muzeja je trebao da prezentuje rezultate djelovanja te naučne institucije. Da bi ti rezultati bili dostupni i svjetskoj naučnoj javnosti austrougarska uprava se odlučila na štampanje posebne publikacije Wisenschafliche Mitteilungen aus B. u. H. koja je na njemačkom jez iku izlazila od 1893-. do 1916. godine a uređivao je Moris Hernes glavni savjetnik ministra Kalaja za pitanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Godine 1883. probudio se je publicistički život u Hercegovini. U Mostaru se pojavio lokalni list na hrvatskom jeziku, „Bosiljak“, koji je promijenio ime u „Novi hercegovački bosiljak“ i naposljetku u „Glas Hercegovca“ 86 U aprilu 1885. godine započeo se je u Sarajevu izdavati ćirilicom politički nedjeljni list „Prosvjeta“, koji je imao zadatak, da njeguje interese pravo slavnog življa, ali je već 1888. godine prestao izlaziti.87
81 82 83 84 85 86 87
Škole- Historijski muzej Razglednica Škole- Historijski muzej BiH Naslovnica (Historijski muzej) Naslovnica Historijski muzej Naslovnice- Historijski muzej Naslovnica Historijski muzej Naslovnica Historijski muzej 19
Iste godine je počeo u Sarajevu izlaziti list Bosanska vila, pod uredništvom Nikole Kašikovića a od 1896. u Mostaru Zora, koji je izdavala grupa mladih književnika, Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović , Jovan Dučić...). Muslimanski prvaci su 1884. godine osnovali politički list na turskom jeziku i pismu, „Vatan“ (Otadžbina) kao sedmični list, koji se kasnije nazvao „Rehber“. U zaštitu posebnih interesa bosanskih Muslimana je od 1891. godine izlaz io politički nedjeljni list „Bošnjak“, koji se štampao latinicom. 88 U njegovom radu su učestvovali Mehmed beg Kapetanović, Osman Mazhar paša Čengić, Safvet Mirza beg
Bašagić, Riza beg Kapetanović, Osman Hadžić... 89 Na publicističkom polju značajne rezulta te je postigao Kosta Hörmann. On je uređivao ilustrovani beletristički list „Nada“, koji je izlazio od početka 1895. po ugledu na lajpciške Ilustrovane novine. („Illustrirte Zeitung“). Pokrenula ga je i izdavala Zemaljska vlada U listu su posebno bile zap ažene ilustracije, kod kojih su sarađivali i Nijemci braća Leo Arndt i Ewald Arndt -Čeplin. Na prelazu iz 19. u 20. stoljeće urednik lista je bio Silvije Strahimir Kranjčević, koji je ostvario saradnju sa najznačajnijim južnoslavenskim književnim imenima t oga vremena. Na početku XX stoljeća u Bosni i Hercegovini je počela življa publicistička i književna djelatnost. Porastao je i broj novih časopisa. Godine 1900. počinje izlaziti Behar, list grupe prohrvatskih orijentisanih Muslimana sa poučnim i kjiževn im sadržajima. Njegovim nastavkom se mogao smatrati časopis Biser, koji je izlazio 1912-14 sa programskom orijentacijom širenja “islamske prosvjete”. Srbi su pokrenuli više političkih časopisa (Srpska riječ, Otadžbina, Narod) i časopisa za drštvena i kulturna pitanja (Naš život, Pregled, Razvitak...) ali su oni izlazili kraće vrijeme. I kulturno prosvjetna društva Prosvjeta, Gajret i Napredak su od 1907. godine izdavali časopise pod istim imenima. Do početka Prvog svjetskog rata u zemlji je izlazilo ok o 190 listova i časopisa, najviše u Sarajevu i Mostaru. 90 U umjetničkom stvaralaštvu najveća ostvarenja su postignuta u vodećim književnim rodovima toga vremena, poeziji i književnosti. Među pjesnicima su se isticali Aleksa Šantić, Safvetbeg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Jovan Dučić, Tugomir Alaupović... 91 U proznom stvaralaštvu među najistaknutijim autorima su bili Svetozar Ćorović, Petar Kočić, Osman Nuri Hadžić, Edhem Mulabdić, Ivan Miličević, Petar Kočić i drugi. 92 Svoju djelatnost su započeli i predstavnici bosanskohercegovačkog građanskog slikarstva, koji su se školovali u centrima Monarhije: Gabrijel Jurkić, Đoko Mazalić, Petar Tiješić, Roman Petrović, Petar Šain,
Špiro Bocarić, Jovan Bijelić... . 93 Sa izmjenjenom strukturom gradskog stan ovništva, austrougarska uprava je dovela do promjena nekih ustaljenih navika i u kući, a naročito van nje. Kafane evropskog tipa su sve više postajale sastajalište jednog sloja građanstva. Sličnu ulogu su vršile kazine, klubovi i prostorije brojnih društav a. U domove je
sve više ulazila štampa, kao moderno sredstvo javnog informisanja. 94 Austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini se angažovala u stvaranju kulturno zabavnog života namjenjenog prije svega pripadnicima njenog vojnog i civilnog upravnog apara ta i njihovim porodicama. Kulturno zabavni život u zemlji je bio ispunjen i drugim sadržajima, drugim kulturno umjetničkim priredbama i javnim nastupima. Za širu publiku su bile veoma interesantne brojne cirkuske predstave, priređivane u mnogim mjestima B osne i Hercegovine. Podaci o gostovanjima cirkusa iz raznih zemalja svjedoče da su takve predstave nailazile redovno na dobar prijem kod širih slojeva stanovništva. 95
88 89 90 91 92 93 94 95
Naslovnica Gazi Husrefbegova biblioteka Fotografije Historijski muzej Naslovnice časopisa Historijski muzej Naslovnice knjiga i fotografije (Historijski muzej) Historijski muzej BiH Umjetničke slike i fotografije - Historijski muzej BiH Motivi sa ulice-Historijski muzej Cirkuske predstave u Sarajevu - razglednica Historijski muzej BiH 20
Sličan slučaj je kasnije bio sa vlasnicima brojnih putujućih bioskopa, kojima se treba za hvaliti za prve kontakte bosanskohercegovačkog stanovništva sa filmom. Tek posljednje decenije austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini Sarajevo je dobilo svoja prva dva moderna stalna bioskopa. 96 Nakon okupacije Bosne i Hercegovine pod okriljem Zemaljs ke vlade počeli su se njegovati kulturne i umjetničke djelatnosti koje su imale za cilj da naglase kulturološku misiju Monarhije i da se zadovolje kulturne potrebe jednog broja doseljenika. Na drugoj strani se odvijala kulturno -prosvjetna aktivnost domaćeg stanovništva u okviru pjevačkih društava i čitaonica, a kasnije kulturno -prosvjetnih, humanitarnih i sportskih društava. 97 Konjički sport je nakon okupacije doživio snažan razvoj. Izgrađen je prvi hipodrom u Butmiru gdje su održavane trke. Tu su ugarski i austrijski jokeyklub pripremali evropskim konjima međunarodne utrke o kojima je i i strana štampa donosila sjajne opise. Biciklizam se kao sport pojavio u Bosni i Hercegovini 1892. godine, kada je u Sarajevu osnovan klub pod imenom Fahrrad-Club Sarajevo. On je 1902. godine organizovao prvu međunarodnu utrku u Bosni i Hercegovini Banja Luka –Sarajevo u dužini 234 km. Iz istog vremena potječe i prva drvena serpentinska staza u Butmiru, na kojoj su održana prva takmičenja u zemlji. Početak planinarenja u Bosni i Hercegovini je zabilježen 1892. godine kada je u Sarajevu osnovan prvi Bosanskohercegovački turistički klub koji je podigao prve planinarske objekte na Trebeviću i Jahorini. Devedesetih godina 19. stoljeća u Sarajevu je bilo o snovano Gimnastičko društvo (Turnverein) u koji domaći ljudi nisu stupale iz političkih razloga. Razvojem sokolskih društava omladina se upoznavala sa gimnastikom, posebno sa vježbom na spravama. Sokolska društva su se počela organizovati na nacionalnoj osnovi pa su obrazovani Srpski soko, Hrvatski soko i Muslimanski soko. I fudbal je u Bosni i Hercegovini naišao na značajnu pažnju. Godine 1909. osnovan je u Sarajevu prvi fudbalski klub Srednjoškolski sportski klub Osman. Laka atletika je dobila organiz ovan oblik u BiH 1909. godine kada je u srednjoškolskom klubu Osman osnovana lakoatletska sekcija koja je 1911. na Koševu organizovala prvi lakoatletski miting. Za vrijeme austrougarske uprave tenis u BiH nije pustio dublje korijene jer je bio pristupačan samo višem činovništvu i pripadnicima oficirskog kora. Arhitektura Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine u arhitekturi su se primjenjivali različiti stilovi. Jedno vrijeme su u renesansnom stilu građeni stambeni i administrativno -poslovni objekti. Zgrade Zemaljske vlade u Sarajevu arhitekte Josipa Vancaša i palate Državnih željeznica bile su obilježje ovog stila gradnje. 98 Na kraju 19. stoljeća pojavljuje se secesijska arhitektura sa slobodnim formama dekorativnih
elemenata. 99 Istovremeno, austrougarska uprava je forsirala novi pseudomauarski stil čije su karakteristike vidljive na reprezentativnom objektu toga vremena, gradskoj vijećnici u Sarajevu koju su u periodu između 1892. -1896. gradili arhitekti Aleksandar Vitek i Ćiril Iveković. 100 Od javnih zgrada građenim u neorenesansnom stilu isticali su se zgrada Predsjedništva Zemaljske vlade, Željezničke direkcije, Ministarstva finansija, Zemaljskog muzeja , Pravosudne palaće... Na početku 20. stoljeća probijao se i bosanski način građenja. Ar hitekt Vancaš je gradio filijale Zemaljske banke u Banjoj Luci, Dervent, Brčkom i Bihaću što se može smatrati kontinuitetom sa autohtonim načinom gradnje. 101 U doba austrougarske uprave gradili su se brojni vjerski objekti Katoličke crkve arhit ekti projektuju u formi bazilike. Najznačajnije mjesto je imala prva vrhbosanska prvostolnica u Sarajevu - katedrala presvetog srca Isusova koju je projektovao u duhu neogotike sa elementima neoromantike Vancaš. On je projektovao katedralu sv. Bonaventure u Banjoj Luci 1885., crkvu sv. Duha u Fojnici, crkvu sv. Ćirila i Metoda 1895. po
96 Razglednica Historijski muzej 97 Razglednica- Društva u BiH- Historijski muzej 98 Zgrada Zemaljske vlade i palata Državnih željeznica Historijski muzej 99 Objekti secesije- u knjzi Ibrahim Krzović Secesija ili te objekte sada uslikati 100 Vijećnica Historijski muzej 101 Filijale Zemaljska banke ( Historijski muzej) 21
ugledu na crkvu sv. Petra u Rimu, samostan u Kraljevoj Sutjesci i njegovu crkvu sv. Ivana Krstitelja od 1905-1908, samostan i crkvu u Gučoj Gori 1894, novu crkvu u Varešu 190 6, novi samostan i crkvu u Kreševu 1889/1895. i crkvu sv. Ante na Bistriku 1905 -1912. Ideje bazilike koristili su i drugi arhitekti: Ivan Holz je projektovao crkvu samostana u Plehanu 1899, a projektuje i gradi Franjevačku gimnaziju u Visokom. Đuro Ajhorn iz Osijeka je gradio crkvu samostana u Tolisi, kod Orašja 1912., a u Bihaću se izgradi nova crkva sv. Ante. U isto vrijeme se gradio novi samostan sa crkvom u Konjicu. Karl Paržik je uspješno projektovao Evangelističku crkvu u Sarajevu 1899. Aškena ske sinagoge su građene u svim većim mjestima u BiH. Pržik je projektovao sinagoge u Sarajevu 1902. godine, u Banjoj Luci 1905. i u Bihaću 1909. godine. Nakon okupacije u BiH gradili su se i pravoslavni objekti U Tuzli je još 1882. Josip Grerog projektov ao pravoslavnu crkvu. Rudolf Tönies je interpolirao zgradu Mitropolije 1899. U Sarajevu i Tuzli Tönies je sa Pokornijem gradio zgradu sa istom namjenom. U Bihaću je 1909. godine podignuta pravoslavna crkva u neobizantskom stilu, sa dvije male kupole na pr iprati i centralnom kupolom nad glavnim molitvenim prostorom. Istovremeno je u svim većim mjestima BiH bio izgrađen veći broj parohalnih crkava u neobaroknom stilu. Nakon okupacije BiH islamski sakralni objekti su se rijetko gradili. Pažnja je uglavnom po svećena popravci i sanaciji postojećih objekata. Jedan od najznačajnijih novoizgrađenih objekata je bila izgradnja sjedišta Ulema -medžlisa koji se nalazilo u sklopu Careva džamije. Nove džamije su uglavnom podignute u neomaurskom stilu. Franc Mihanović je 1888. godine projektovao Behrambegovu ili Šarenu džamiju u Tuzli, a Ćiril Iveković 1895. u Travniku džamiju, medresu i šadrvan, dok je Ludvig Huber iste godine gradio džamiju u Hrasnici. Na inicijativu Zemaljske vlade od 1905 -1909. neke džamije su dobile unutrašnju dekoraciju: Aladža i Careva džamija u Foči, Karađozbegova i Vučjakovića džamija u Mostaru, Arnaudija u Banjoj Luci, Sinanbegova u Čajniču, Kalaun Jusuf -pašina u Maglaju, Bijela džamija u Gračanici i Hadži Alijina džamija u Počitelju. Do okupacije 1878. godine u Bosni i Hercegovini nije bilo naučnih ustanova. Pretežno nakon 1878. godine su počeli stizati prvi strani naučnici, uglavnom arheolozi i geolozi, zatim medicinski radnici i biolozi. Da bi se spriječilo odnošenje spomenika kulture iz Bosne i Hercegovine, te da bi počelo sistematsko proučavanje prirodne i društvene osnove zemlje, osnovano je u Sarajevu 1885. godine Muzejsko društvo, a 1888. Zemaljski muzej za Bosnu i Hercegovinu. To je bila najznačajnija i najplodnija nauča ustanova, a istakla se u arheološkim, geološkim, biološkim, muzikološkim etnografskim i etnološkim istraživanjima. Od 1904. godine u okviru Zemaljskog muzeja je djelovao Zavod za ispitivanje Balkana sa zadatkom da prikuplja materijal o Balkanskom poluostr vu i okuplja naučne radnike koji se bave proučavanjem te materije. 102 Istraživačkim radom bavili su se i naučni radnici koji nisu bili uključeni u aktivnosti Zemaljskog muzeja i Instituta za istraživanje Balkana, mlađi intelektualci iz BiH koji su stekli obrazovanje na poznatim univerzitetima. Hamdija Kreševljaković i Vladislav Skarić su kasije pokazali svoju posebne sklonosti za naučni rad.
102 Fotografija Zemaljski muzej 22
Tradicija Zanatstvo - Umjetničko zanatstvo Uključenjem Bosne i Hercegovine u privredni sistem Austro -Ugarske došlo je do opadanja zanatstva zbog konkurencije jeftinije industrijske robe iz Monarhije. Malog kapaciteta i sa primitivnom tehnikom zanati su bili primorani da se prilagode novim uvjetima ili da propadnu. Nakon okupacije počeli su propadati zanati koji nisu odgovarali savremenim potrebama. (sabljari,
bičakčije, tufekčije...) a ostali su se prilagođavali zahtjevima vremena ili su se ograničavali na opravke. 103 U bosanskim dućanima je bilo iloženo najviše evropske robe, ali su se nalazile i istočne tkanin e, bosanski, turski i persijski ćilimi. Posebno lijep je bio fini bosanski bez, protkan zlatom i srebrom ili šupljikastim lijepim primjercima koji je u inostranstvu nalazio dobro tržište. Osim toga tauširane i filigranske radnje, lijepo bakreno posuđe i či nije, ibrici i servisi, buhurdari... te su stvari obično bile kalajisane i iskićene lijepim uzorcima i arabeskama, ali su se izrađivale također i posrebrene, pozlaćene ili s čistom bakarnom bojom. Sve te prave bosanske tvorevinesu bile posebne ljepote i i zrađene sa velikim umjetničkim ukusom. U raznim dućanima je bilo izvrsnih noževa i makaza; često damasciranih, s izrađenim listovima i držalima. 104 Posebno je dobra bila bosanska kožarska roba, iskićena vezom, kao što je uopće domaća nošnja bila lijepo išivena gajtanima. Mnoge stvari što su se u Bosni upotrebljavale, morale su izmijeniti oblik zbog konkurencije strane robe. Zbog toga je Zemaljska vlada nastojala da umjetničko zanatstvo održi i ponovo oživi i njegovim proizvodima omogući bolju prodaju u in ostranstvu. To je posebno pošlo za rukom s tauširanim stvarima, zlatnim i srebrnim inkrustacijama u drvu, savaćenim i kucanim bakrom i dragim kamenjem. U Sarajevu, Foči i Livnu vlada je osnovala Zemaljske umjetničko -zanatske radionice, u kojima se ta star a umjetnost čuvala, njegovala i praktično koristila upotrebljavala također i za moderne stvari. Tu su radili većinom muslimanski mladići, koje su stari majstori učili svojoj umjetnosti. Njihovi radovi su dobili brojna priznanja na zanatskim izložbama u Beč u, Berlinu, Parizu i Londonu. Tkanje ćilima je ranije u bosanskohercegovačkim domaćinstvu bilo veoma poznato. Budući da je ćilim predstavljao glavno pokućstvo u istočnjačkom stanu, to se je i u Bosni iznad svega pazilo, da se izrađuju što ljepši ćilimi. Zemaljska vlada je posvetila veliku pažnju na tu privrednu granu. U Sarajevu je otvorena radionica koja je imala zadatak, da prihvata stare dobre uzorke, brižno bira najbolju domaću vunu i dobra bojadila. Vlada je na Bistriku u Sarajevu osnovala radionicu, u kojoj su se tkali izmirski, persijski i bosanski ćilimi s lijepim domaćim uzorcima. Mnoštvo djevojaka raznih konfesija se tu podučavalo i nalazilo dobru zaradu. Bosanski ćilimi su uglavnom bili vrijedni zbog svoga istočnjačkog karaktera. Da bi se taj ka rakter najpouzdanije i najbrže oživio bilo je potrebno pogledati u pravu domovinu te umjetnosti, Istok i posebno Perziju. Zato se je u Zemaljsku radionicu ćilima doveo perzijski slikar, koji je dobio zadatak da stare uzorke obnavlja u nekadašnjoj klasično j formi i da postavlja nove sasvim istočnjačke osnove za ćilime. Za kratko vrijeme se postigao veliki uspjeh, pa se iz mjeseca u mjesec moralo uzimati sve više radionica. 105 Za podizanje i uzdržavanje proizvodnje beza i vezova Vlada se brinula time, što je osnovala poslovnicu, koja je pojedinim vrijednim radnicama besplatno davala razboje (stanove) i pozajmljivala materijal, predivo i svilu. Gotove proizvode kupovala je Vlada i onda ih prodavala kao i radove Zemaljske radionice. Krajem 1895. godine bez se je tkao na 466 razboja (stanova), što ih je zemaljska poslovnica podijelila radnicama u srezovima Sarajevo, Mostar, Bugojno, Travnik, Stolac i Trebinje. 106 Prodor novih modernih privrednih snaga nije zahvatio veći broj bosanskohercegovačkih gradova koji su bili lokalni upravni centri, agrarna naselja i središta lokalne trgovine i obrta. Anton Radić, hrvatski publicist i političar je 1899. putujući po BiH dao dobru karakteristiku tradicionalnog života u bosanskoj čaršiji, kakav je tada postojao: “Rano ujutro 22. jula pošao sam na sarajevsku Čaršiju. Proboravivši tu oko tri sata bilo mi je tek sada jasno: što je čaršija u narodnim pjesmama, jer sam vidio što je čaršija u životu ovog naroda. Čaršiju ima svako veće mjesto I sarajevska je upravo takova kakova je fojnička, visočka, kreševska ili koja druga. Malo bi kazao o čaršiji, tko bi kazao, da je to niz sprijeda otvorenih dašćara, u kojima zanatnici rade i proda ju svoju robu……
103 104 105 106
Razglednica-zanati u BiH Historijski muzej Razglednice- umjetnički zanati Historijski muzej Razglednice umjetnički zanati – čilimi Historijski muzej Čilimara na Ilidži Razglednice- Tkanje beza Historijski muzej 23
Čaršija je samo živa u radni dan a što ima života u muhamedanskim većim mjestima u Bosni, to je na čaršiji. Čaršija je muhamedanskom zanatniku ne druga nego prva kuća; i da doma ne spava – jer mnogi na čaršiji i jedu- bila bi mu i jedina. Nijesam se mogao u mislima oteti pitanju: kako se je razvila ovakova čaršija, gdje su uzroci ovakvomu čaršijskom životu… Razgovarao san s njekima koji čitav život ne prodaju ni za 10 novčića., a čitav dan sjede pred svojom dašćarom, piju kavu, puše i razgov araju se. Otuda toliko mnoštvo trgovina i trgovaca. Razumije se da sve da sve te trgovine ne nose gotovo nikakvoga dobitka, a mnoge nijesu bez gubitka. Zato i nije rijetkost da ovakav trgovac prodade ljetos jednu zemlju, na godinu drugu, i tako podržaje t rgovinu. Ja sam se divio onomu suverenomu nehaju kojim se tu trguje: pogađanja gotovo i nema… Pa ni oni, koji ne trguju samo, nego i rade, ne gladaju na svoj posao zabrinuto. To mi je bilo čudno, jer živjeti se mora. Ali mi je postalo jasno, kad sam sazna o da mnogi (možda većina ili pače svi) ovi zanatnici imaju zemljišta koja obrađuju njihovi kmetovi.” 107 Porodični život Žene u Bosni i Hercegovini, bez obzira kojoj ssu konfesiji pripadale, bile su pristojne i vjerne. One su bila požrtvovane majke i štedljiva domaćice. One nisu ništa drugo nije vidjela osim muža, kuće i djece.Ono što stranac na njima nije hvalio hvalili su njihovi muževi. Pred tim su nerijetko uzdisali evropski supruzi, kada bi ih uporedili sa svojim emancipovanim ženama, ne malih zahtjeva, koja su im ometale mir, trošeći čitava njihova bogatstva. Iako nisu bile školovana kao žene na Zapadu one se mogla podičiti zdravim duhom, koji se razvijao pod
budnim okom roditelja. 108 Posebno se morala pohvaliti njihova urednost, radinost , vještina u ručnim radovima, posebno u vezovima a također i primjeran odgoj, kojim su podizale svoju djecu. Bolje odgojene djece nego u Bosni i Hercegovini nije bilo ni u kojoj drugoj zemlji. Bezuvjetna poslušnost, poštivanje i strahopoštovanje prema rodi telja do najkasnijeg doba, to su bile osnove odgoja i tko se o koju od njih ogriješio, počinio bi veliki zločin, koji bi ga isključivao iz svakog društva. 109 Posebnno je pristojna i vjerna bila žena muslimanka. O tome je pisala i jedna evropska novinarka u sarajevskim novinama, koja se s njima često sretala i tako dobila mogućnost da se u to uvjeri. Ona nije mogla naći adekvatne riječi kojima bi pohvalila skladnost muslimanskog bračnog života. Ona nije imala mišljenje da je udata Muslimanka tek ponižena slug a, kako se mislilo u Evropi. Naprotiv, smatrala je da ključ sreće leži u činjenici da se svaka muslimanka udala za onog koji joj se dopao i kojeg je sama izabrala da mu bude uzorna supruga i majka njegovoj djeci. Zato je ovdje nevjera bila nešto toliko rij etko da postaje nevjerovatno. Ukoliko se ipak desi, nevjera bi stvorila veliku uzbunu u životima obje porodice i potpuno poremetila njihov mirni život, koji provode u poštovanju običaja. Porodica nevjerne žene bila bi toliko povrijeđena, da bi je se zauvij ek odrekla. U takvim slučajevima nema popuštanja i zaborava, kako je to u Evropi.110 Neke karakteristike orijentalnog života naroda u Bosni zadržale su se dugo vremena uprkos prodoru brojnih zapadnih elemenata nakon okupacije. Sve je bilo šareno i živopisno , a boje i kroj narodnjih nošnji su oslikavali društveni položaj onih koji su je nosili. Ipak, nije bilo ovdje one cjeline, svojstvene Zapadu, u kojoj se može sagledati posebnost društvenih staleža, predrasuda i lošeg ukusa u masi ljepote. 111 Velikog dijela nastranosti Evropljana Bosanci nisu imali i to svakako nije bilo grijeh. U Bosni nije bilo prostitutki sve dok Evropa nije kročila na njeno tlo. Ta pojava bila je Orijentu potpuno nepoznata. Nošnje u BiH
107 Razglednice Čaršije i trgovanja Razglednice Historijski muzej 108 Razglednice žena u različitim nošnjama muslimanka, kat olkinja, pravoslavka, jevrejka Historijski muzej 109 Motiv djeca sa roditeljima Razglednica Historijski muzej 110 Motiv porodični život-teferić- Razglednica Historijski muzej 111 Slika sa ulice- Razglednica Historijski muzej BiH 24
Nošnja raznih slojeva bosanskog stano vništva je strancu u mnogome bila neobična. Narod u Bosni i Hercegovini je oduvijek volio da se lijepo obuče. Nošnje su im bile veoma raznolike i slikovite, a razlikovale su se po vjerama, po podneblju i po tradiciji. Prije svega nošnja u gradovima je bila drugačija nego na selu. Gradska nošnja je bila ljepše izrađena i bogatije ukrašena. Najljpše su se oblaćile Muslimanke. Kod njih moda nije išla za tim, da tjelesne oblike istakne, već da ih što više skrije i da ih pokrije bogatim tkaninama, na kojima su se šarenile boje i nakit. Najvažnija odjeća su bile dimije, široke nabrane pelengače, koje su sezale do članaka, načinjene od najdragocjenije tkanine, a iskićene zlatnim trakama i vezivom; ječerma, kratak prsluk bez rukava, koji se uz grudi tijesno priv ija; naposljetku fermen, kratak prsluk, opet bez rukava, ali na prsima otvoren i bogatim ornamentalnim vezom od zlata tako obasut, da se često nije moglo znati od kakve je tkanine. Takvu odjeću su nosile i djevojke i žene. Svaka udata Muslimanka je imala barem jednu anteriju, koju joj je u svatovima davao mladoženja i ona je nosila u svečanim prilikama. To je bila dugačka kabanica s uskim, dugim rukavima, obično od svile, kadife ili brokata i bogato zlatom prošivena. Osim anterije udata žena je nosila još i ćurdiju, kratak krznom optočen haljetak s dugim rukavima. 112 Muslimanske žene i djevojke su se posebno razlikovale nakitom na glavi. Djevojci je kosa visila u pletenicama niz leđa, a ukrašavala je cvijećem, zlatnim novcem i fesom. Mlade djevojke iz bogat ijih društvenih slojeva su nosile lahurli -šal, izrađen od finog tankog vunenog kašmira. Udate žene su nosile kalkan kape sa zlatnim ili srebrnim tepelukom na tjemenu, koji je bio bogato iskićen biserima, zlatom, novcem i drugim nakitom. Sa tepeluka su nao kolo preko glave visile široke svilene rese, a sve se osim tepeluka, koji nije pokriven, pokrivalo tamnom mahramom, jemenijom. Siromašne djevojke i žene su bile ogrnute velikim mahramama, bošćama, koje su pokrivale lice i štitile ga od vjetra i hladnoće. Žene boljeg imovnog stanja su nosile feredžu, šivanu od crne ili tamnozelene čohe uz koju su se nosili pokrivači od platna, čember, jašmak, dušeme. Na početku 20. stoljeća feredža izlazi iz mode i zamjenjuje je zar. Pored zara lice žena je pokrivao i crni veo zvani vala ili peča. Dodaju li se još šiljaste cipele (mestve i filare), papuče, široke žute čizmice od safijana i nanule – nabrojano je sve što je imala Muslimanka u svojoj domaćoj toaleti. Kako je odjeća bila sjajna, tako je često i nakit bio bogat . Važan je u nakitu pojas s velikom kopčom lijepog oblika, iskićen biserima ili filigranstvom. Od drugog nakita nosilo se prstenje, narukvice, ogrlice, naušnice, dijademe... Ali, cijelo to bogatstvo nije pokazivala ona nikada na ulici, već se tamo zaogrtal a dugačkom,
obično crnom feredžom, koja je sezala do zemlje. 113 Žene drugih konfesija su se ugledale nošnjom na Muslimanke. Ranije su Jevrejke na ulici nosile kabanicu od crvene svile, sličnu feredži, a lice su pokrivale bijelim mahramama. Samo im je nakit na glavi bio nešto drugačiji, jer su puštale dugačke rese od mahrame da im vise niz ramena. Nosilem su i kape tokado, okićene dukatima ili turskim sitnim novcem –čandrljinima. 114 Katolkinje i pravoslavke su imale odjeću, koja je bila tamnije i manje bujn e boje. Pravoslavke su nosile libade tamnije boje a katolkinje saltu ili ječermu. Bogatije pravoslavke su oblačile anteriju, a zimi je nošen ćurak dužine do kukova i postavljen krznom. Pravoslavke, katolkinje i jevrejke nosile su crne, satenske dimije.115 Odijelo muškaraca se sastojalo od šalvara, širokih pelengača s pričvršćenim ili posebnim tozlucima, dokoljenicama; od džemadana, prsluka bez rukava, koji je pokrivao prsa sve do vrata; pod njim se nosila đećerma, prsluk od lakog sukna s rukavima, onda ferm en, kratak bogato iskićen kaput bez rukava, a nad fermenom po lošem vremenu kratak krznom obložen gunj. Posebno je sjajna odjeća za zrelijega čovjeka bila dolama, širok nabran kaput, koji mu je sezao do koljena. Značajno je za muškarce bilo i kako pokrivaj u glavu. Momci i mladi ljudi ili poevropljeni Muslimani su nosili samo fes. Stariji ljudi su omotavali fes sarukom, koji je bio raznih boja. Hodže i učenjaci nosili su ga bijela kao snijeg, hadžije žućkasto -bijela s bogatim vezom od svile (ahmedija), a de rviši zelena. 116
112 113 114 115 116
Razglednica Razglednica Razglednica Razglednice Razglednice
nošnja Historijsk i muzej nošnja kod muslimanki Historijski muzej nošnja Jevrejki Historijski muzej nošnja katolkinje i pravoslavke Historijski muzej Historijski muzej 25
Bogataš je nosio svilen trabolos, siromah crvenu ili jednostavno išaranu vunenu mahramu. Kod kršćana je
saruk bio crvene ili smeđe boje, rijetko kada išaran a fesovi tamnije crvene boje. 117 Nošnja seoskog stanovništva u raznim krajevima je bila veoma raznolika, pa i kod žena. U Bosansskoj krajini, na sjeverozapadu Bosne nosila je žena dugačku košulju, bogato izvezenu na prsima i na širokim rukavima, nad košuljom zobun smeđe boje a glavu je pokrivala velikom bijelom okrugom, mahramom. Odijelo nije bilo bogato, ali je zato često novčani nakit bio izuzetno težak, a nosio se u đerdanu, na pojasu ili
na kapi. 118 Ženska nošnja u srednjoj Bosni se razlikovala po tome, što su se ovdje nosile dimije i samo stare žene su imale umjesto dimija anteriju, koja im je sezala do zemlje; nosio se i kraći zobun, kako u kojem kraju: crn, crven ili smeđ. Nakit je na glavi bio kao i u muslimana, samo je tepeluk bio bogatiji i često sa zlatnim dugmadima, a oko jemenije – mahrame oko fesa – bilo je zakačeno mnogo cv ijeća, điđa i srebrnih šnala. 119 Hercegovačka ženska nošnja se odlikovala snježnom bjelinom. Zobun je bio kratak, kao i fermen; mjesto dimija nosila se teška bijela haljina od darovca, koja je sezala do zemlje. Uz to su se bogato kitile novcem i kovinom. 120 Posebnog oblika u različitim krajevima je bila pregača. Najljepša je bila u Krajini, gdje je oponašala motive s ćilima, te je bila opšivena dugačkim resama. U srednjoj Bosni je bila jednostavna, u Hercegovini samo uska pruga iz smeđe vune. U Sprečkom polj u su se nosile čak i dvije pregače, sprijeda oprega, a straga zaprega, dok se u Podrinju pregača sastojala od uske pruge, opšivene resama. 121 Baš kao što se fizionomija ulica promijenila, i stanovništvo se promjenilo. Pored stare bosanske nošnje
vidjela su se i francuska odijela, a iz mase turbana izronio bi šešir trgovca ili činovnika. 122 Pored žene pod feredžom ulicom je koračala dama odjevena po evropskoj modi, sa šeširom ukrašenim perjem. Kada su se prve ovako odjevene žene pojavile u Sarajevu izazvale su opću sablazan, pa i osudu stanovništva. Kasnije su one postale jedno od lica grada, toliko uobičajeno da se ni djeca više nisu obazirala na njih.123
Ašikovanje Jedan od najljepših običaja u Bosni i Hercegovini je bilo ašikovanje. Adet je bi o da se u petak ili u ponedjeljak muslimanske djevojke u većem broju okupe i odu same bez muškaraca na teferič. U akšam su se vraćale i tada je nastajao po baščama, na kapidžicima ili pred mušebacima život ispodtiha.124 Kada je bio dan za ašikovanje, smio s e mladić svojoj poznanici, koju je možda samo vidio kao djevojče dok se još nije pokrivala, učtivo da priđe i da joj se poćne lijepo udvarati. To se činilo tako sramežljivo i nježno, da se moralo čuditi toj pristojnosti. Ašikovalo se tihim šaputanjem, polj ubiti se nisu ni mogli, te jedino ako bi strast prešla svaku granicu i spriječavalo im se da se uzmu, tada bi se ugovorila otmica. Uz ašikluk bi se čule umilne ljubavne pjesme, sjetne i monotone, koje su se razlijegale iz bašči. Na taj način djevojke su privlačile pažnju mladića, uprkos zatvorenom haremu i velu. Začarani mladići su slijedili te zvuke, prišunjali bi se ogradama bašči i to su bili počeci koji su kasnije krunisani svadbom. 125 Mladić je obično poznavao djevojku još iz doba kada je ona bila dijete, kada njeno lice nije bilo pokriveno velom. Ako bi uspio kroz ogradu dohvatiti njenu ruku i ako su roditelji bili saglasni, njihovoj zajedničkoj sreći više ništa nije stajalo na putu. Međutim, mladić nije uspijevao dohvatiti djevojčinu ruku
117 118 119 120 121 122 123 124 125
Razglednice Historijski amuzej Razglednice Historijski muzej Razglednice Historijski muzej Razglednice Historijski muzej Razglednice Historijski muzej Razglednice Historijski muzej Razglednice Historijski muzej Ašikovanje razglednica Historijski muzej Razglednice Historijski arhiv i muzika sevdalinka 26
ako se njenoj opreznoj majci nije sviđao. Ali, postojali su i nepristojni mladići koji su tu igru igrali sa više djevojaka. To ipak nije moglo ostati skriveno, pa su na takve momke majke upozoravale svoje kćeri. Priča je počinjala kod ašik- pendžera. Dozvoljeno je bilo na njega zakucati ili baciti kamenčić kako bi se dozvala kćerka kuće da dođe. Jednostavno se ona morala pojaviti, kako bi muslimanski mladić, ponosan na svoj friško ispeglani fes, mogao progovoriti s njom, iza prozora. 126 Mnogo je bilo ovakvih pendžera na koje se kucalo. Toliko, da bi se malo -malo pa rasklimali te ih je bilo potrebno opet pričvrstiti. Postojali su i oni pendžeri na koje se kretalo tek jednom mjesečno, pa je djevojka odmah skakala, da bi razočarana shvatila da se s njom tek kiša poigravala lupkajući po prozoru. Razgovori su se vezali za hiljadu stvari, pa bi, pod tim dojmom, čak i pupoljci propupali i procvjetali. Sve se završavalo dogovorom za sastanak sljedeće sedmice. Tada je bilo dozvoljeno i lice otkriti pa je momak mogao otpratiti djevojku, ali idući na propisnoj udaljenosti najmanje za dužinu ruke. A jednoga jutra bi osvanuo prozor bez rešetki, znak momcima da tu više ne kucaju jer je kćerka udata. Koliko je muslimanskih mladića kucalo na ovakve prozore, pa se poslije bacilo u Miljacku vidjevši skinute rešetke, to nitko ne zna. Ona je bila udata, pa je morala nositi neprozirni veo, a izaći na ulicu je mogla tek kada joj to gospodin muž dozvoli
126 Ašikovanje razglednica Historijski muzej, čitanka za 3 razred gimnazije 27
III Unutrašnjo i spoljno-politički razvoj Bosne i Hercegovine Nakon dolaska na čelo bosanskohercegovačke uprave zajednički ministar finansija Benjamin Kàllay je nastojao da za svoju politiku pridobije vodeće slojeve građanstva sve tri etnićko -vjerske grupe. Svojom nacionalnom politikom bošnjaštva Kalay je nastojao onemogućiti nacionalne pokrete u zemlji i izolovati ih od susjednih zemalja. Okružni predstojnik u Mostaru je objašnjavao da u zemlji postoje samo Bosanci i Hercegovci i različitih religija i da neće trpjeti ni kakva štetna stremljenja srpske ili hrvatske tendencije. Kalay je duže vrijeme zabranjivao srpsko i hrvatsko ime, obilježja i zastave, kao i osnivanje kulturnih institucija. To je izazvalo borbu za nacionalno održanje, u čemu su ključnu ulogu imale dvi je osnovne institucije, vjera i škola. Oštro reagovanje na Kalajevu nacionalnu politiku prisililo je Zemaljsku vladu da traži korekciju te politike. I Kalaj je 1888. godine popustio, dozvoljavajući upotrebu nacionalnog imena, doduše diskretno, jer se njego va dozvola nije javno publikovala. 127 Austro-Ugarska je postigla značajne rezultate u privrednom razvoju zemlje, čime je stvoren prostor za dinamičniji razvoj domaćih nacionalnih i građanskih klasa. One su zahtijevale odgovarajući utjecaj na politički i ekonomski razvoj zemlje. Pokreti za vjersko -prosvjetnu (vakufsko-mearifsku) autonomiju javili su
se kao oblici političkog djelovanja i početna faza konstituisanja stranaka. 128 Nakon okupacije Bosne i Hercegovine austrougarska uprava je poduzela aktivnosti da muslimansko i pravoslavno stanovništvo koje je u vjerskim stvarima bilo ovisno od carigradskog Mešihata odnosno carigradske Patrijaršije, privoli na to da se odvoje od dotadašnje vrhovne duhovne vlasti. U vezi sa tim se predviđalo da islamski pripadnici u Bosni i Herceovini budu potčinjeni vjerskom poglavaru u zemlji a pravoslavno stanovništvo Patrijaršiji u Karlovcu. Ministar Andraši je odvajanje islamskih pripadnika u BiH od carigradskog mešihata ocijenio kao najveći željeni cilj, jer bi se na taj na čin Porti oduzelo snažno oružje u političkoj borbi. Prvi koraci uslijedili su kada je u drugoj polovini 1882. kada je Benjamin Kalaj imenovan za zajedničkog ministra finansija. Carskom odlukom od 17. oktobra 1882. uvedena je funkcija reisu -l-uleme i obrazovan je savjet od 4 člana Ulema-medžlisa (kolegija poznavalaca islamskih propisa). Prvo imenovanje reisu -l-uleme je pripalo caru Franji Josipu. Na taj položaj je imenovan Hilmi ef. Omerović, koji je ranijom odlukom Porte bio određen za bosanskog muftiju. 129 Imenovanjem prvog reisu -l-uleme i obrazovanjem Ulema medžlisa počelo je sprovođenje uredbe o ustrojstvu islamske zajednice. Nizom mjera austrougarska uprava je postavila osnove nove vakufske organizacije. Zamaljska vlada je u novoj organizaciji islamske z ajednice osigurala svoj potpuno utjecaj.
130
Nakon okupacije BiH austrougarska uprava je požurila da se pravoslavna crkva stavi pod kontrolu i da pravo imenovanja mitropolita pređe sa carigradske patrijaršije na austrijskog cara. Pregovori između Beča, Sarajeva i Carigrada su završeni 28. marta 1880. potpisivanjem Konvencije o privremenom rješenju odnosa Pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini sa Carigradskom patrijaršijom. Ovom konvencijom je imenovanje i smjenjivanje mitropolita u Bosni i Hercegovini post ala je prerogativa austrougarskog suverena. Ministar Kalay je poduzeo mjere da strogo ograniči djelatnost crkveno -školskih opština zavođenjem nadzora državne uprave nad njihovim radom. Kad je obnovljena naredba iz 1880. po kojoj učitelji na autonomnim školama nisu mogli početi rad bez odobrenja Zemaljske vlade predstavnici 21 općine su 18. aprila 1893. predali civilnom adlatusu Kučeri predstavku u kojoj su tražili da srpske općine mogu samostalno birati učitelje i da im nije potrebna saglasnost valede. Budu ći da vlada nije odgovorila na predstavku Uskoro su predstavnici 14 općina solidarno istupili da u jednom memoramdumu izlože carun nepravde od uprave. Taj memorandum predat je caru 7. decembra 1896. dvorskoj kancelariji u Beču s kojim je počeo pokret za autonomiju. Kad je u decembru 1897. ministar Kalay u Delegacijama nagovijestio spremnost da se Srbima iziđe u susret vođe pokreta su se požurile da mu podnesu osnove stare autonomije po kojima bi se uredila sva sporna pitanja. Pregovori su vođeni više god ina bez konkretnih rezultata i tek krajem 1903. su ušli u novu fazu.
127 128 129 130
Razglednica Benjamin Kalay udžbenik 4 gimnazije Nacionalni simboli- razglednica Historijski muzej fotografija Reisu-l-ulema Hilmi ef. Omerovi ć Historijski muzej Fotogragfija Šerijatski sud 28
Od 15. decembra 1903. do 7. januara 1904. u Beču su vođeni pregovori sa ministrom Burianom o spornim pitanjima a zatim su u predstavci carigradskom sinodu iznijeli 12 tačaka oko kojih se nisu mogli dogovoriti sa mitropolitom i vladom. Sinod je većinu spornih tačaka riješio prema vladinim željama pa je uredba od 13. avgusta 1905.dobila zakonsku snagu. pa je time okončana borba koja je trajala 9 godina. Nakon slučaja konverzije malolj etne Fate Omanović u okolini Mostara u maju 1899. opozicionon raspoloženje među Muslimanima je dobilo oblik borbe za vjersku i vakufsko -mearifsku autonomiju. Pokret se temeljio na traženju garancija vjerske ravnopravnosti ali je u nacrtu Statuta za autono mnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko -mearifskih pitanja koji je zajedno sa Memorandumom 19. decembra 1900. u Sarajevu predat ministru Kalayu, naglašen suverenitet sultana nad BiH i pravo bosanskohercegovačkih muslimana da svoja vjerska pitanja uređuju u saglasnosti sa sultanom i vrhovnim vjerskim starješinom Šejhu-l-islamom u Carigradu. Kad je muftija Džabić, kao vođa pokreta otišao u Carigrad u januaru 1902. da se savjetuje sa Šejhu -lislamom o pitanju autonomije, proglašen je neovlaštenim iseljeni kom i zabranjen mu je povratak u zemlju. Na sastanku održanom 1906. u Slavonskom Brodu pokret je dobio organizacioni oblik. Izabran je Egzekutivni odbor Muslimanske narodne organizacije sa Alibegom Firdusom na čelu. Na početku 1907. godine izabrano je 19 predstavnika da vode pregovore o vjerskoj autonomiji i time je udaren temelj političkoj stranci Muslimanskoj nnarodnoj organizaciji. Vlada je i dalje odbijala da diskutuje o tačkama koje su i indirektno sadržavale pitanja sultanovog suvereniteta nad BiH. Tek kad je izvršena aneksija BiH i pitanje sultanovog suvereniteta postalo bespredmetno pregovori vođeni oko 10 godina su privedeni kraju. Car je 15. aprila 1909. sankcionisao Statut za autonomnu upravu muslimanskih vjerskih i vakufsko -mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini prema kojem je vrhovni organ uprave vakufsko -mearifske imovine bio Vakufsko mearifski sabor koji je pored virilnih članova sačinjavalo još 24 izabrana člana. Vrhovno vjersko tijelo je Ulema medžlis na čelu sa Reissu -l-ulemom kojeg je biralo posebno izborno tijelo od 6 muftija i 24 izabrana člana. Reis je stupao na dužnost kad od vrhovnog islamskog starješinstva u Carigradu Šejhu -l-islama dobije menšuru, tj autorizaciju za vršenje vjerskih funkcija. Tako je završena borba za vjersku au tonomiju. U nacionalnoj propagandi Srbije koja je pojačana nakon 1889. godine kada se obrazuje prva radikalna vlada koja je usmjerena prema BiH posebno je bilo naglašen sultanom suverenitet nad BiH čime su se željeli pridobiti Muslimani i time otvoriti put za ujedinjenje BiH sa Srbijom, u kojoj kako se isticalo, živi jedan srpski narod sa tri “vjerozakona”. Taj stav je došao u sukob sa hrvatskom nacionalnom propagandom koja je također razvijala tezu o hrvatskom karakteru BiH i o hrvatskom nacionalnom osjećanju Muslimana. To je trebalo da otvori put za ujedinjenje hrvatskih zemalja, konceptu unutar kojeg je ulazila i BiH. Budući da je to trebalo ostvariti unutar Monarhije te težnje austrougarska uprava je smatrala manje opasnim od velikospsk ih. Hrvatski nacionalni pokret vođen od franjevaca i malobrojne inteligencije se do 90 -ih godina nalazio u začecima. Pojavom klerikalne struje u redovima jednog dijela katoličkog svećenstva on se usložio. Glavnu ulogu u konstituisanju je imao sarajevski nadbiskup Josip Štadler koji je nastojao da se izvrši identifikacija katoličanstva i hrvatstva što je bilo u suprotnosti sa politikom franjevaca i građanske inteligencije koji su religiju stavljali u drugi plan nastojeći da za hrvatstvo pridobiju Muslimane . Štadlerova agresivna aktivnost bila je povod za stvaranje antihrvatske propagande i njeno poistovjećivanje sa cjelokupnom hrvatskom politikom i nacionalnom ideologijom. 131 Glavne političke stranke u zemlji su osnovane u periodu od kraja 1906. do početka 1908. godine. Samo dvije stranke su formirane nakon aneksije BiH Socijaldemokratska stranka BiH sredinom 1909. i Hrvatska katolička udruga 1910. Programsku orijentaciju političkih stranaka određivao je stav prema ključnim pitanjima političkog i ekonomskog života, državnopravnom položaju zemlje i agrarnim odnosima. Divergentni stavovi u ovim pitanjima onemogućavali su njihovu međusobnu saradnju. Prva osnovana politička stranka je bila Muslimanska narodna organizacija, osnovana 3. decembra 1906. godine u Slavonskom Brodu, dok se sjedište njenog Egzekutivnog odbora nalazilo u Budimpešti. Inicijativu za njeno osnivanje je dalo vođstvo muslimanskog autonomnog pokreta sa Alibegom Firdusom na čelu. 132 Okupljala je sve slojeve muslimanskog naroda, a njeno glasil o je bio list “Musavat” (“Jedinstvo”). Zalagala se za očuvanje sistema agrarnih odnosa u duhu Saferske naredbe što je bilo motivisano nastojanjem da se
131 Fotografija Josip Štadler Historijski muzej 132 Fotofrafija Alibeg Firdus Historijski muzej 29
stabilizuje politički i društveno -ekonomski položaj i da se spriječe promjene koje je donosio novi društ venoekonomski razvoj. 133 Iz sredine bogatog građanstva trgovaca, činovništva i prorežimske inteligencije u ljeto 1908. godine je formirana Muslimanska napredna stranka Svoje aktivnosti je temeljila na shvatanju potrebe spajanja islamske tradicije sa zapad nom kulturom. Izjašnjavala se za aneksiju BiH, propagirajući među Muslimanima
hrvatsku nacionalnu orijentaciju. 134 Za razliku od opozicionog stanovišta srpske i muslimanske politike prema promjeni državno pravnog položaja hrvatska politika se zalagala za a neksiju BiH. Na platformi da Bosna i Hercegovina u etničkom i državnopravnom pogledu predstavlja hrvatske zemlje nastala je u Docu kod Travnika prva politička stranka bosanskohercegovačkih Hrvata, Hrvatska narodna zajednica. Političko organizovanje bosa nskohercegovačkih Srba vršilo se oko listova “Srpska riječ”, “Narod” i “Otadžbina”. Godine 1907. formirana je Srpska narodna organizacija, čiji je politički cilj bio autonomija Bosne i Hercegovine. Nakon 1903. godine stvorena je mogućnost za organizovanje radnika u zemlji. Godine 1909. formirana je Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine, koja se zalagala za ukidanje feudalnih obaveza i demokratizaciju političkog života u zemlji. 135 Važnu djelatnost razvila su kulturno -umjetnička društva sa ciljem školovanja omladine i stvaranja nacionalne inteligencije. Jevreji su osnovali društvo “La Benevolencija”, Srbi “Prosvjeta” (1902.), Muslimani “Gajret” (1903.) i Hrvati “Napredak” (1902.). 136 Ova kulturno-prosvjetna društva su uglavnom imala š iroke i svrsishodne programe za opismenjavanje i školovanje učenika. Za školovanje srednjoškolaca, “Prosvjeta” je godišnje davala 83 stipendije, tako da je od osnivanja do 1914. odškolovala oko 1.000 učenika. Održavala je kurseve opismenjavanja, osnivala zemljoradničke zadruge, biblioteke, antialkoholičarska društva itd. Bila je stjecište kulturno -obrazovnog i nacionalnog rada bosanskohercegovačkih Srba koji su u tom periodu imali ukupno 396 udruženja. Muslimansko društvo “Gajret” je davalo stipendije, p otpore i zajmove kojim se stimulirala muslimanska omladina da u što većem broju pohađa srednje škole i univerzitete, te moderne zanate, kako bi postala kulturno-prosvjetni činitelj u zemlji.. Angažovanjem “Gajreta” do 1914. godine školovalo se 545 učeni ka, od kojih 30 na fakultetima, 223 na gimnazijama, 87 na realkama, 80 na trgovačkim školama, 53 na drugim stručnim školama i 52 na zanatima. Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo “Napredak” nastalo je spajanjem “Hrvatskog potpornog društva za porebe đaka srednjih i visokih škola Bosne i Hercegovine” osnovanog 1902. u Mostaru i “Hrvatskog društva za namještanje djece u zanate i trgovinu”, osnovanog, također, 1902. u Sarajevu. Ova dva društva su se ujedinila 1907., s ciljem da pomažu šklovanje učenika i da razvijaju hrvatsku inteligenciju. Ovo društvo je do 1914. stipendiralo 1.192 učenika u srednjim školama i na univerzitetima u inostranstvu, te 509 šegrta. I kod Hrvata su prednjačile gimnazije, realke, učiteljske, trgovačke i druge škole, a na univerzitetima najveći interes je vladao za studij prava, medicine, tehnike, filozofije itd. Hrvati su imali ukupno 223 udruženja, a Jevreji (Sefardi i Aškenazi) 24, s tim što s društva Aškenaza bila brojnija nego Sefarda. Osim ovih nacionalnih društava stipendije je davala država – Zemaljska vlada i pojedini sreski uredi. Aneksiona kriza 1908/1909. i evropska diplomacija Tridesetogodišnji vremenski okvir od okupacije 1878. do aneksije Bosne i Hercegovine 1908. obilježen je nastojanjima mjerodavnih faktora Mon arhije da iznađu osnove za aneksiju i utvrde modalitete njenog provođenja. U diskusijama koje su vođene u predstavničkim tijelima od 1882. do 1896. o modalitetima pridruživanja Bosne i Hercegovine Monarhiji pokazalo se da je neodređen položaj
133 134 135 136
Fotografija- Musavat Historijski muzej Fotografija MNO- Historijski muzej Razglednica Historijski muzej Razglednica Historijski muzej Prosvjeta, Gajret, Napredak 30
okupirane Bosne i Hercegovine najbolje odgovarao interesima Monarhije i njenim sastavnim dijelovima Austriji i Ugarskoj. 137 Početkom XX stoljeća Austro -Ugarska se nalazila u krizi uzrokovanoj brojnim činjenicama. Unutrašnji problemi, zaostajanje u privrednom razvoju kao i sve manja uloga u koncertu evropskih sila vodili su političko i vojno vođstvo Monarhije na aktivnu spoljnu politiku.Vrhovi Monarhije opredijelili su se za aneksiju zbog unutrašnjih prilika u Bosni i Hercegovini, gdje su se od 1906. godine jasno razvile antiaustrijske tendencije. 138 Nakon priprema obavljenih u toku ljeta 1908.u unutrašnjo - i spoljnopolitičkoj oblasti, austrougarski suveren Franjo Josip je 5. X 1908. potpisao dokumenta o aneksiji Bosne i Hercegovine, koja je u štampi objavljena 6., a u služ benim “Wiener Zeitung” 7. oktobra. 139 Istovremeno, Bugarska i Istočna Rumelija zbacile su sultanov suverenitet i proglasile nezavisnu kraljevinu. Time su na Balkanu izbila dva požara koji su prijetili da se pretvore u buktinju. Velike sile imale su pred sobom težak zadatak- da opasnu situaciju riješe na najbolji mogući način a da pri tome ne izgube ili ne umanje svoje pozicije na Balkanu. Proglašenjem aneksije Bosne i Hercegovine i nezavisnosti Bugarske evropske sile stavljene su pred svršen čin, kojim je iz azvana velika diplomatska kriza. 140 Istovremeno sa proglašenjem aneksije car Franjo Josip je uputio Proglas stanovništvu Bosne i Hercegovine u kojem je pravdao taj čin Kad je ono prije jednog pokolenja Naša vojska prekoračila granice Vaših zemalj a, dato Vam je uvjerenje da nisu došli kao dušmani, nego kao Vaši prijatelji s čvrstom voljom, da uklone sva zla Koja su Vašu domovinu teško pritiskala. Ova riječ, dana Vam u onom ozbiljnom trenutku, pošteno je odista održana. Naša vlada se uvijek ozbiljno trudila, da, u miru i zakonitosti marljivo radeći, Vašu domovinu privede srećnijoj budućnosti... Svima Nam je ozbiljna dužnost da ovim putem neumorno naprijed koračamo. Neka se sluša i Vaša riječ kad se odlučuje o stvarima vaše domovine, koja će kao i d osad imati svoju zasebnu upravu. Međutim, prvi je neophodni uvjet za uvođenje ove zemaljske ustavnosti: opredjeljenje jasna i nesumnjiva pravnog položaja obiju zemalja... Bosanci i Hercegovci ! Među mnogim brigama, koje Naš presto okružuju, neće unaprijed biti posljednja ona za Vaše materijalno i duhovno dobro. Viša misao jednakoga prava sviju pred zakonom; sudjelovanje pri donošenju zakona i u upravi zemlje: jednaka zaštita svih vjeroispovjesti jezika i nacionalne svojstvenosti – sva ona visoka dobra uživaćete u punoj mjeri. 141 Kad je austrougarski ambasador Pallavicini 7. X 1908. predao Porti notu o aneksiji Bosne i Hercegovine i izjavio da će se u naknadu povući garnizoni iz Novopazarskog Sandžaka, vlada u Carigradu držala se veoma mirno. Veliki vezir Ćamil -paša protestirao je više protiv proglašenja nezavisnosti Bugarske nego protiv aneksije BiH, tvrdeći da to Bugari ne bi nikada učinili da nisu bili sigurni u austrougarsku pomoć. Smatrao je da bi se Carigrad i Beč brzo dogovorili da je riječ samo o Bosni; međutim, kako je pitanje aneksije povezano s deklaracijom o nezavisnosti Bugarske, njeno priznanje učinilo bi vrlo loš utisak na javno mnijenje. Odgovarajući na austrougarsku notu u vezi aneksije Bosne i Hercegovine Por ta je, telegramom ministra spoljnih poslova Tefik -paše 8. oktobra 1908., protestovala zbog povrede člana 25. Berlinskog ugovora i Carigradske konvencije od 21. aprila 1879., ali više zbog javnog mišljenja, dok su se Porta i veliki vezir složili sa novim st anjem. Iako je osuđivao aneksiju, veliki vezir je vidio da su anektirane oblasti već ranijom okupacijom za Osmansko carstvo bile izgubljene. Stoga je njegovo gledište bilo da se od Austro -Ugarske, kao uvjet za priznanje aneksije, zahtijevaju kom penzacije. 142
137 Karta BiH Povijesni atlas BiH 138 Karta A-U Enciklopedija Larous tom 3 139 Proglas Sarajevskei list, 8 oktobar 1908. 140 Karta Balkan 1908. (Larous t.3, ) 141 Proglas Sarajevski list i fotografija u knjizi V. Bogičević Sarajevski atentat str. 445.i Čitanka 8. razred o. š. str. 14 -15. 142 Karta Osmanskog carstva i fotografija velikog vezira ( fotografija iz Turske) 31
Aneksija Bosne i Hercegovine je naišla na povoljan prijem u javnosti Monarhije. Bečka štampa i Parlament su sa velikom radošću pozdravljali razrješenje nesigurnog, okupacionog statusa Bosne i Hercegovine i najavu aktivnije spoljne politike. Mi nistar Erental je dobio brojne pohvale da je konačno trgnuo Monarhiju iz letargije. Od njega su očekivani novi impulsi - konsolidiranje države i jačanje položaja Monarhije u koncertu evropskih sila, kao i unutar Trojnog saveza. S velikim oduševljenjem gotovo cjelokupna bečka štampa podržala je Erentalovu politiku. 143 List Reichspost” je u aneksiji Bosne i Hercegovine vidio “veliko historijsko djelo, koje je Monarhiji davalo novo mjesto u svjetskoj historiji”. “Zeit” je sa zadovoljstvom konstatovao da “Austro -Ugarska ponovo stoji u središtu svjetskih zbivanja”, a “Sonn -und Montagscourier” je izražavao uvjerenje “da će Monarhija svojim odlučnom politikom konačno riješiti balkansko pitanje”. U pismima upućenim velikim silama, kao i u zvaničnoj noti upućenoj Carig radu, bečka vlada je istakla da je “bosanski problem interna stvar Beča i Carigrada, koja se bazira na konvenciji od 1879.” Bečki listovi propagirali su tu ideju, izražavajući želju za skori sporazum sa Carigradom. 144 U ugarskom dijelu Monarhije u pućene su oštre kritike ministru Aehrenthalu da je uvukao zemlju u opasnu avanturu, i time ugrozio egzistenciju mađarskog naroda. Aehrenthalov korak je prihvatan samo uz uvjet brzog i mirnog priznanja aneksije. Budimpeštanska industrijska i trgovačka komora su već sredinom oktobra protestirale protiv aneksije i njenih posljedica za privredu. Također su u poslaničkoj kući pale oštre riječi protiv politike Balhausplatza. Proglašenje aneksije izazvalo je u Bosni i Hercegovini različita raspoložen ja. Prvi izvještaji o reagovanju na aneksiju govorili su da je velika masa kršćanskog seoskog stanovništva u zemlji bila politički nezainteresovana prihvatajući novi poredak s jedinom željom da im donese bolji život. Do nekog jačeg pokreta nije ni moglo do ći zbog mlakog držanja opozicionih političkih grupa. Na to su utjecale i mjere koje je poduzela vlada prije aneksije, zabranjujući štampanje mnogih listova, obustavljajući ili zabranjujući rad nekim udruženjima, raspuštajući opštinski odbor ..Kod pravoslavnog gradaskog stanovništva aneksija je izazvala težak utisak, ali je ono, prema preporuci političkih organizacija, uglavnom ostalo mirno. Katoličko stanovništvo pozdravilo je vijest o aneksiji s velikim oduševljenjem. Međutim, to nije dugo trajalo. Ekstremni hrvatski nacionalni pravac koji je postavljao zahtjev za državnopravnim priključenjem Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, i preko franjevačkog reda forasirao tu politiku, nije imao uspjeha. Na većinu muslimanskog stanovništva aneksija je djelovala zaprepašć avajuće. Mladoturski pokret je kod njih stvorio uvjerenje o restauraciji stare moći Osmanlija. Teško su bili pogođeni da Osmansko carstvo nije moglo izmjeniti svoj položaj. Stoga su se, već nakon aneksije, osjećali simptomi iseljeničkog pokreta. 145 Njemačka vlada je od samog početka Aneksione krize zauzela jasan stav u korist Monarhije. Nakon proglašenja aneksije von B ülow je dao instrukcije za buduću politiku prema saveznici Austro Ugarskoj, i prema, aneksijom u njenom suverenom pravu povrijeđ enom Osmanskom carstvu. “Stara Bismarckova tradicija je bila da ako dođe do rata na Balkanu, nastojimo da se on lokalizira. “Mi nismo događaje izazvali i mi nismo u prvom redu pozvani da njima upravljamo”, istakao je von B ülow i dodao: “Austrija je na vlas titu inicijativu izvršila aneksiju, ali mi je ne možemo ostaviti na cjedilu.146 Također je i njemački car Vilhelm II odobravao aneksiju. Iako uvrjeđen što nije ranije obaviješten od saveznice Vilhelm II je prihvatio aneksiju kao svršenu činjenic u. Već 12. oktobra on je izjavio kancelaru fon Bilovu da su njegove čvrste želje “na austrijskoj strani stajati i ostati”, naglasivši : ”Također, i u slučaju teškoća i komplikacija, naša saveznica može računati na nas.” 147 Krajem 1908. godine situacija se znatno zaoštrila. Srbija i Crna Gora su odbijale da prihvate aneksiju kao gotovu činjenicu. Pregovori između Beča i Petrograda o programu na eventualnoj konferenciji nisu mnogo napredovali. U Berlinu su ovako zaoštrenu situaciju smatrali dobr odošlom, jer je pružala priliku za odmjeravanje
143 144 145 146 147
FOTOGRAFIJA MINISTAR AEHRENTHAL U KNJIZI KISZLING FRANZ FERDINAND Dokumenta iz Oesterreich-Ungarn Aussenpolitik 1908. -1909. Sarajevski list, izvještaji iz BiH Fotografija von Bülow Britanica Fotografija car Wilchelm II (knjiga Moderna historija) 32
snaga s Antantom: smatralo se da je moguće postići diplomatsku pobjedu da se čak i Antanta raspadne i na taj način otvori put njemačkoj ekspanziji, ili, u gorem slučaju, da može doći do oružane “probe snaga” u kojoj bi Njemačka imala povoljnije izglede. Pojačana politička vezanost Njemačke za Austro-Ugarsku imala je važne posljedice. Austro -Ugarska je nastojala da Njemačku iskoristi kao sredstvo svoje politike na Balkanu, a Njemačka da iskoristi Austro -Ugarsku kao sredstvo svoje politike u Evropi. Tako je austrougarska balkanska politika bila sastavni dio cjelokupne politike Rajha. Time je i sloboda pokreta i odlučivanja njemačke vlade znatno sužena. Ta diplomatska “otvorena punomoć” početkom 1909. bila je j oš proširena “vojnom punomoći”. Opasna igra “odriješenih ruku” za Beč, od Bismarka uvijek suzbijana, postala je glavnim sadržajem njemačke spoljne politike. 148 Aneksija Bosne i Hercegovine primljena je u Londonu s velikom ozbiljnošću. Na dopis Erentala britanski ministar Grej je reagirao izuzetno oštro. On je obavijestio britanskog ambasadora u Beču da protestira kod Erentala i da ga podsjeti na Londonski protokol od 17. I 1871., po kojem “ni jedna sila ne može kršiti njene ugovorne odredbe i mijenjati obave ze, izuzev kroz prijateljski sporazum i s pristankom potpisnica ugovora”. Ministar Grej je istakao da njegova vlada ne može prihvatiti otvoreno kršenje Berlinskog ugovora, niti priznati bilo kakvu promjenu bez pristanka drugih sila ugovornica. 149 Aneksiona kriza je britanskoj diplomatiji nametnula stav koji je trebalo da posluži zadovoljenju višestrukih interesa: trebalo je bez rata konsolidirati mladoturski režim i ojačati njegovu anglofilsku nastrojenost i uz sve to, očuvati čvrstinu Antante. 150 Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine, kao i objava bugarske nezavisnosti, primljeni su u Parizu bez iznenađenja, jer je francuska diplomatija već prije 5. oktobra bila upoznata s namjerama Austro Ugarske i Bugarske. Francuska je željela mir. Ona je prije dvije go dine izašla iz krize koja je mogla dovesti do rata s Njemačkom. U takvoj atmosferi, radi dovršenja francusko -njemačkog sporazuma o Maroku, Francuska nije željela da zbog aneksije Bosne i Hercegovine zaoštrava odnose s Austro Ugarskom. Držanje francuske vla de bilo je u znaku nastojanja da se “u bosanskom pitanju iznađe zajedničko rješenje s Veliko, Britanojom i, ukoliko je to moguće, s Njemačkom, da bi se očuvao mir u Evropi”. Francuska vlada je prvenstveno imala u vidu svoje interese u Osmanskom carstvu i u Maroku. Od samog početka krize, zauzela je ulogu posrednika, nastojeći da se izbjegne novi sukob između blokova velikih sila. Prijateljski odgovori i izjašnjenje francuskih političara, kao i opominjući savjeti upućeni Srbiji i Crnoj Gori, prihvaćeni su na Balhausplatzu sa velikim zadovoljstvom. 151 Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine izazvalo je u italijanskom javnom mnijenju veliko uzbuđenje. Cjelokupna italijanska štampa je osuđivala aneksiju, vidjevši u njoj širenje Monarhije na Balkanu. Aneksija je opteretila odnose Austro-Ugarske i Italije, kao i odnose unutar Trojnog saveza. U Rimu, svaka akcija Austro -Ugarske na Balkanu primana je s nepovjerenjem, i tražio se put i način da se spriječi širenje Monarhije prema jugoistoku. 152 Rusko javno mnijenje se u neobično oštroj formi izjasnilo protiv aneksije Bosne i Hercegovine. Postupak Austro-Ugarske označen je udaracem slavenstvu i povredom ruskog prestiža na Balkanu. U vijećanjima, proglasima i u štampi, ukazivalo se na historijske zadatke koje “ruski narod treba ispuniti prema svojoj ugroženoj braći”. List “Novoe vremja” vidio je u austrougarskom koraku napad na “najsvetije” u ruskoj politici - slavensku ideju. Svaki udarac protiv te ideje smatran je u ruskim društvima nepodnošljivim. Bečka vlada je manje op tuživana zbog kršenja Berlinskog ugovora; više zbog toga što su “slavenske želje i prava povrijeđeni”. Rusku politiku na Balkanu podržale su gotovo sve političke stranke, od umjerene desnice do kadeta. Stav ruske vlade prema aneksiji Bosne i Hercegovine bi o je uzrokovan unutrašnjo -političkim prilikama u zemlji, kao i vojnom nespremnošću Rusije. Stoga je lajt -motiv u držanju Rusije u aneksionoj krizi bio strah od rata. Rusija je bila vojno nespremna. Vojnu i političku nemoć Rusije konstatovao je je također, u martu 1909. za ruskog ratnog ministra imenovani dotadašnji načelnik Generalštaba, general Suhomlinov. On je bio mišljenja da je Rusija zbog posljedica rusko -japanskog
148 149 150 151 152
Čitanka 4 razred str 7 Fotografija ministar Grej (Opća enciklopedija JLZ ili Ist. leksikon ) Britanska karikatura Čitanka 4 gimnazije str 16 Karikatura čitanka 8 razred Karta Italije (Larous enc. i ministar Titoni Opća enciklopedija JLZ 33
rata bila paralizirana. Po njemu, “kriza na Balkanu je rusku političku bespomoćnost usl jed vojne slabosti u tako jasnom svijetlu oslikala da su svakom patrioti zasuzile oči”. Zato je ruska vlada od samog početka krize nastojala izbjeći oružani sukob. Vijest o aneksiji Bosne i Hercegovine objavljena je u Beogradu 2. X. U vanrednom broju lis t “Politika” je u članku “Bugarska kraljevina - aneksija Bosne” obavijestio beogradsku javnost o predstojećem koraku austrougarske vlade. Istog dana, održan je u Beogradu prvi protestni miting, koji je ujedno značio uvod u čitavu seriju mitinga i demonstra cija, koji su se održali narednih dana. Vodeći političari svih stranaka, kao i štampa zahtijevali su od ministra Milovanovića energično zauzimanje za srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Austrougarski korak doživljen je u Srbiji više kao udarac prot iv nje same, nego protiv Osmanskog carstva. 153 U Beogradu se 25. XII 1908. sastala Narodna skupština i zasjedala do 1. I 1909. Na toj tajnoj sjednici, na osnovu rezultata provedenih diplomatskih akcija, formulirani su zahtjevi Srbije. Na sjednici 25. XII 1908. govorio je samo ministar Milovanović. U dvosatnom govoru, izlagao je on o aneksionom pitanju. “Aneksija Bosne i Hercegovine”, smatrao je Milovanović, “biće osuđena s dva stanovišta. Ona je s jedne strane pogodila suverenitet sultana, s druge strane Ev ropu, odnosno potpisnice Berlinskog ugovora. O bilo kakvim zahtjevima i pravima za Srbiju ne može biti govora. U međunarodnom pozitivnom pravu nacionalnost, na žalost, ne igra nikakvu ulogu. Stoga je obaveza srpske vlade da aneksiju Bosne i Hercegovine pre dstavi kao neposrednu opasnost za politički život i egzistenciju Srbije. Nužno je da se aneksija, kao srpsko pitanje u ovoj boji iznese pred evropski forum. Kada programsko pitanje bude prihvaćeno, srpsko pitanje se može, prema potrebi, širiti ili mijenjat i.”154 Krajem februara 1909. otklonjeni su Osmanskog carstva sa Monarhijom i Bugarskom. Austro Ugarska se neposredno sporazumjela sa Osmanskim carstvom plačajući novčanu odštetu, a Rusija se zauzela za Bugarsku primajući na sebe veći dio obaveza prema Porti . Popuštanje Rusije, nezainteresiranost evropskih sila i sve jaći pritisak Austro -Ugarske na Srbiju vodili su razrješenju krize. Nakon što je Njemačka ultimativnim zahtjevom Petrogradu 22. III 1909. podržala Monarhiju, sile Antante su prihvatile aneksiju. Izjavom velikih sila o ukidanju člana 25. Berlinskog ugovora Aneksiona kriza je završena, čime je definitivno priznato proširenje prava suvereniteta cara Franje Josipa na Bosnu i Hercegovinu. 155 Aneksiona kriza je već u političkim ocjenama u vrijeme Prvog svjetskog rata ocijenjena konačnom prekretnicom u međunarodnom političkom životu. Novija istraživanja su još više prihvatila činjenicu da je Aneksiona kriza predstavljala raskrsnicu na kojoj su se razilazile ne samo pojedine sile nego i blokovi sila, i od koje je put vodio neposredno ratnom razrješenju njihovih suprotnosti. Aneksiona kriza je izazvala krupne promjene u međunarodnom političkom životu. Na kraju 1909. Evropa je već bila podijeljena na dva suprotna tabora. Trenutni uspjeh Dvojnog saveza je još više potcrtao suprotnosti u Evropi. Balkan je postao najopasnije polje nemira, područje koje je pružalo najveće mogućnosti za diplomatske borbe i stoga na njemu i treba tražiti neposredne povode rata. 156 Proglašenjem aneksije Bosne i Hercegovine zemlji je obećan ustav, da bi se uveo moderni politički sistem. Nakon dugih i sporih priprema, car Franjo Josip 1910. proglasio je Zemaljski statut (ustav) za Bosni i Hercegovinu. Pored ustava doneseni su Izborni zakon, Zakon o društvima, Zakon o okupljanju i Zak on o kotarskim vijećima. U politički život zemlje uvedene su tri institucije, Sabor, Zemaljski savjet i Kotarsko vijeće. Funkcije Sabora u upravljanju Bosnom i Hercegovinom bile su ograničene. Sabor nije imao ovlašćenja da donosi zakone, nego je mogao sam o raspravljati o prijedlozima; nije mogao raspravljati o budžetima niti o imenovanju članova Zemaljske vlade ili pojedinih njenih službi. Njegove nadležnosti bile su ograničene uglavnom na rješavanje pitanja lokalnog značaja. 157 Krajem maja i početkom juna 1910. car Franjo Josip je posjetio Bosnu i Hercegovinu, nailazeći u svim mjestima kroz koje je prošao na topao prijem bosanskohercegovačkog stanovništva. U posjetu Bosni i Hercegovini car je krenuo iz Budimpešte 29. maja uvećer zasebnim dvorskim vozom, koj i je narednog
153 154 155 156 157
Fotografija Demonstracije u Beogradu 1908. Moderna historija Fotografija Ministar Milovanović Opća enciklopedoja ili Vojna ili knjiga M.M. Karta BiH 1909. Povijesni atlas BiH Balkan 1909. Larous enc. Čitanka 4 gimnazije str. 18 34
dana u 5 sati ujutro stigao u Bosanski Brod. Na stanici su ga dočekali zemaljski poglavar, zapovjednik 15. korpusa, okružni predstojnik Banje Luke, kotarski predstojnik Dervente, upravnik ispostave u Bosanskom Brodu, kao i gradonačelnik sa gr adskim zastupstvom. Na poklonstvo poredali su se vojni predstavnici, svećenstvo, činovništvo, predstavnici društava... Pola sata nakon toga, car je stupio u zaseban voz bosanskohercegovačkih zemaljskih željeznica i nastavio putovanje za Sarajevo. 158 U 8 sati i 12 minuta voz je stigao u Doboj, gdje se zadržao 20 minuta, a cara su pozdravili predstavnici vojne i civilne uprave. 159 U Zavidovićima voz se zadržao samo tri minuta i nastavio vožnju do Zenice,
gdje je stigao u 11 sati i 48 minuta i zadržao 20 minuta. 160 U Visoko voz je stigao u 13 sati i 50 minuta i zadržao se 10 minuta. U Odboru za doček cara nalazili su se okružni predstojnik u Sarajevu, kotarski predstojnik i zapovjednik žandarmerije u Visokom, a na poklonstvo poredali su se gradski načelnik i gradsko zastupstvo. 161 U 15 sati car je stigao u prijemni paviljon, koji se nalazio blizu stanice kod Fabrike duhana u Sarajevu. Kod paviljona bila je poredana počasna četa 3. bataljona 1. bosanskohercegovačkog puka, sa zapovjednicima 10. brdske brigade i 48. pje šadijske divizije. U Odboru za doček cara nalazili su se predstavnici vojne i civilne uprave, a zatim su na poklonstvo došli nadbiskup Štadler sa rimokatoličkim svećenicima i provincijalom franjevačkog reda; mitropolit Evgenije Letica sa pravoslavnim svećenstvom; reis-ul-ulema Sulejman ef. Šarac sa muslimanskim svećenstvom; protestantski župnik; sefardski i austrougarski nadrabin, kao i oficiri sarajevskog garnizona, vojni činovnici, oficirske deputacije jedinica 15. korpusa, zastupnici autonomnih crkvenih uprava, predstavnici advokatske i trgovačke i obrtničke komore. 162 Nakon toga car se u pratnji zemaljskog poglavara odvezao u Konak. Na putu do Konaka bila je poredana vojska Sarajevskog garnizona, a sarajevska veteranska udruženja pravila su špalir. 163 U utorak 31. maja ujutro, car je posjetio vladinu palaću, a u poklonstvu su učestvovali vjerski velikodostojnici svih konfesija, konzuli, oficiri, činovnici, načelnik Sarajeva sa općinskim vjećnicima, deputacija pravoslavnih, muslimanskih i katoličkih svjetov njaka, te predstavnici trgovačke i obrtničke komore. 164 U popodnevnim satima car je posjetio glavne vjerske objekte svih konfesija u Sarajevu rimokatoličku stonu crkvu, srpsko -pravoslavnu stonu crkvu, Begovu džamiju, jevrejsko -sefardski templ, a zatim protestantsku crkvu i sinagogu austrougarske jevrejske općine. Zatim je car posjetio gradsku vijećnicu, gdje su ga dočekali gradonačelnik i gradski zastupnici. 165 U srijedu, 1. juna ujutro, car je posjetio Zemaljsku ždrepčanu, odakle se na konju uputio na vježbalište, gdje je izvršio smotru jedinica. 166 Nakon povratka, car je na terasi Konaka primio delegaciju školske omladine. Uvečer je u Konaku organizovana dvorska večera 167. U četvtak 2. juna u popodnevnim satima car se u posebnom vozu uputio na Ilidžu, odakle je u kočiji nastavio vožnju do Vrela Bosne. Nakon povratka na Ilidžu, sa terase je pratio predstavu jedne seoske svadbe i igranje kola. 168 U petak, 3. juna car je krenuo na putovanje u Mostar, zadržavajući se kratko u Konjicu i Jablanici. Po dolasku u Mostar, dočekali su ga vojni komandant i kotarski predstojnik, a dobrodošlicu je u ime gradskih vijećnika poželio gradonačelnik Mujaga Komadina. Na poklonstvo su se poredali predstavnici svećenstva,
158 159 160 161 162 163 164 165 166 167 168
Razglednice Razglednice Razglednice Razglednice Razglednice Razglednice Razglednice Razglednice Razglednice Razglednice Razglednice
Historijski muzej Historijski muzej Historijski muze j Historijski muzej Historijski muzej Historijski muzej Historijski muzej Historijski muzej Historijski muzej Historijski muzej Historijski muzej 35
civilnih vlasti i autonomnih vjerskih vlasti. Sa stanice car se u pratnji zemaljskog poglavara, u posebnoj
kočiji, odvezao u hotel Narenta, gdje je odsjeo. 169 U popodnevnim satima car se u kočijama odvezao do Starog mosta, a zatim prešao na desnu obalu Neretve, gdje ga je čekala druga kočija i odvezla do Radobolje. Odat le, car se odvezao do stanice i nakon
oproštaja u pratnji zemaljskog poglavara krenuo na putovanje u Beč. 170 Ishod Aneksione krize 1908./1909. ubrzao je namjeru balkanskih država da se obračunaju sa Osmanskim carstvom. Nakon dugih diplomatskih pregovora u p roljeće 1912. zaključeni su konačni tajni dogovori, na koje su svoju saglasnost dale Rusija i Francuska, a kasnije je i Italija izrazila spremnost da podrži balkanske države. Srbija, Bugarska, Grčka i Osmansko carstvo proglasili su opću mobilizaciju 30. s eptembra 1912. Crna Gora objavila je rat Osmanskom carstvu 8. oktobra 1912. i otpočela napad na Skadar. 171 Blizina ratnog poprišta i jačina snaga angažovanih u vojnim operacijama izazvele su zabrinutost kod mjerodavnih krugova Monarhije. Zbog zaoštravanja Skadarske krize, zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine general Potiorek je krajem aprila 1913. tražio poduzimanje hitnih mjera u Bosni i Hercegovini. . Na sjednici Zajedničke vlade održanoj 2. maja 1913. diskutovalo se o novonastaloj situaciji i odobren a su sredstva za mobilizaciju bosanskohercegovačkih rezervista i pojačanje trupa zajedničke vojske u zemlji. Ministarski savjet saglasio se sa sazivom prve, druge i treće bosanskohercegovačke rezerve. Nakon što je Ministarski savjet odobrio sredstva za pr ovođenje mobilizacije, car je uskoro sazvao bosanskohercegovačke rezerviste. Time je dostignuto najviše stanje ratne spremnosti i praktično je provedena mobilizacija. Popuštanjem Crne Gore u zemlji je došlo do umanjenja vojnih mjera i popuštanja zategnutos ti.172
169 170 171 172
Razglednice Historijski muzej Razglednice Historijski muzej Karta Balkanski ratovi i razglednica Historijski muzej Potiorek i mobilizacija u BiH (iz knjige Jerabek - Potiorek) 36
IV BiH u Prvom svjetskom ratu 1914. -1918. Nakon manevara austrougarske vojske kod Tarčina 26. i 27. juna 1914. godine, prestolonasljednik nadvojvoda Franz Ferdinand je 28. juna, na pravoslavni Vidovdan, sa suprugom Sofijom stigao u službenu posjetu u Sarajevo. 173 Ulice su ukrašene i pune građanstva. Međutim, događaji su nepredvidivi. Nedaleko od Čumurije čuprije, izvršen je atentat. Nedejko Čabrinović je bacio bombu na automobil u kojem se vozio nadvojvoda sa
suprugom. 174 Atentat nije omeo dalje izvođ enje programa i ugledni gost je produžio put do gradske Vijećnice. Nakon što je obavljen zvanični protokolarni prijem u Vijećnici, nadvojvoda sa svojom pratnjom je krenuo nazad istim putem. Kod Latinske čuprije izvršen je drugi atentat. Gavrilo Princip je pucao iz revolvera i ubio nadvojvodu i suprugu mu Sofiju. Nastala su teška vremena u Sarajevu. Mnoge srpske radnje i ustanove su bile demolirane. Dva su čovjeka poginula a dva ranjena. 175 Bosanskohercegovački sabor je održao žalobnu sjednicu i osudio atenta t. To je bila i njegova posljednja sjednica. Uhapšeno je oko stotinu osoba, za koje se držalo da su u vezi sa ovim atentatom. Proglašen je prijeki sud na području općine i kotara. Vijest o atentatu obišla je svijet... Uskoro je ratni plamen zahvatio Evropu. Počeo je Prvi svjetski rat. Do tada najkrvaviji rat na našoj planeti. Na dan objave rata Srbiji austrougarski suveren Franjo Josip uputio je narodima Monarhije, pa i Bosne i Hercegovine proklamaciju u kojoj je pravdao mjere koje je poduzela Austro – Ugarska nakon Sarajevskog atentata. Bila mi je najveća želja, da godine koje mi božja milost još odredi posvetim djelu mira i da moje narode sačuvam od teških žrtava i tereta rata. Ali Vijeće Providnosti odlučilo je drugo. Nedjela jednog mržnjom prožetog protivnika prisiljavaju me da radi zaštite časti moje monarhije, zbog zaštite njenog ugleda i njezinoga položaja (moći) u cilju da se osigura njen opstanak, poslije mnogo godina mira posegnem za mačem. Sa brzo zaboravljajućom nezahvalnošću je Kra ljevina Srbija, koju su od prvih početaka njene državne samostalnosti pa do najnovijega vremena moji preci i ja podupirali i unapređivali, stupila već pred više godina na put otvorenog neprijateljstva protiv Austro – Ugarske... Sve više bukti mržnja protiv mene i moje kuće, sve otvorenije se ispoljava težnja da se otrgnu neodvojiva područja Austro – Ugarske. Zločinačko nastojanje prodire preko granica kako bi se na Jugoistoku monarhije potkopale osnove državnog poretka, te pokolebalo narod u u nj egovoj vjernosti prema vladarskom domu i domovini, a omladinu navelo i nadražilo na vršenje zločinačkih djela bjesnila i veleizdaje. Niz ubistava, jedna planski pripremljena i provedena zavjera, čije je strahovito izvršenje mene i moje vjerne narode pogodi lo u srce, sve to predstavlja krvavi trag onih mračnih skupina ljudi, koje je Srbija stavila u pokret i vodila. Uzalud je moja vlada poduzela još jedan pokušaj, da taj cilj postigne mirnim sredstvima, da se Srbija skloni na promjenu ozbiljnom opom enom... U ovom času ja sam potpuno svjestan sve dalekosežnosti moje odluke i moje odgovornosti pred svemogućim. Ja sam sve ispitao i izvagao. Mirnom savješću stupam na put, koga mi dužnost ukazuje. Povjeravam se mojim narodima, koji su se uvijek u svim olujama okupljali u jedinstvu i vjernosti oko
moga prijestolja i uvijek bili spremni na najteže žrtve za čast, veličinu i moć domovine. 176 Na suđenju, koje je trajalo od 12. do 23. oktobra 1914. u Sarajevu, optuženi Gavrilo Princip koji je prije četiri godine izišao iz tuzlanske gimnazije i od tada pohađao gimnaziju u Beogradu, izjavio je da se “ ne kaje za svoj čin i da nije zločinac, jer je htio samo zlo da odstrani. ” U društvu u kojem se kretao postao je osvjedočeni srpski nacionalist a. Austriju je mrzio jer je držao da “ od nje Južnim Slovenima može doći samo zlo. ” Nadvojvodu Franca Ferdinanda smatrao je “najvećom pogibelji za ideju ujedinjenja Srba i uopće Južnih Slovena pod srpskim vođstvom.” Po njegovom mišljenju “ Srbija je ima la misiju da Bosnu i
173 Manevri- knjiga Kiszling, Franz Ferdinand 174 Fotografija-Bogičević, Sarajevski atentat ili dokumentarni film ili album sa 400 fotografija u Arhivu BiH 175 Fotografija-Bogičević, Sarajevski atentat ili dokumentarni film ili album sa 400 fotografija u Arhivu BiH ili dok. film BBC 176 Čitanka 8 razred osnovne škole str. 32-33. tekst i fotografija 37
Hercegovinu otrgne od Austrije, pa da tako misli svaki čestiti čovjek.” Ta misao potakla ga je da počini
atentat. 177 U procesu protiv učesnika u sarajevskom atentatu presuda je proglašena 28. oktobra. Na kaznu teške tamnice u trajanj u 20 godina osuđeni su Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež. Ta kazna pooštrena je na svaki 28. juni tvrdim ležajem i mračnom samicom. 178 Na kaznu teške tamnice u trajanju 16 godina osuđen je Vaso Čubrilović, na 13 godina Cvjetko Popović, na 10 godina Lazar Đukić i Ivo Kranjčević, Branko Zagorac i Marko Perin na po 3 godine i Cvijan Stjepanović na 7 mjeseci. 179 Danilo Ilić, Veljko Čubrilović, Neđo Kerošević i Mihajlo Jovanović osuđeni su na smrtnu kaznu koja se trebala izvršiti vješanjem. 180 Zajednički ministar finansija za Bosnu i Hercegovinu Leon Riter fon Bilinski predložio je caru Franji Josifu da se smrtna kazna za Neđu Keroševića preinači u tešku tamnicu od 20 godina a za Jakova Milovića u doživotnu tešku tamnicu. a da se osnaže odluke O kružnog i Vrhovnog suda i Zemaljske vlade za BiH u Sarajevu u pogledu Danila Ilića, Veljka Čubrilovića, i Mihajla Jovanovića, što je car svojom odlukom od 26. januara 1915. godine i uvažio. 181 Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu izvjestila je telegramo m Zajedničko ministarstvo finansija u Beču 3. februara 1915. godine da je smrtna kazna nad Veljkom Čubrilovićem, Mihajlom Jovanovićem i Danilom Ilićem izvršena u Sarajevu 3. februara 1915. godine između 9 i 10 sati. 182 U kazamatima tvrđave Terezin u Češkoj u toku Prvog svjetskog rata umrli su Princip, Čabrinović, Grabež, Milović, Neđo i Mitar Kerović, Đukić i Perin, dok su ostali oslobođeni nakon završetka rata i propasti Austro -Ugarske. 183 Atentat je u redovima muslimanskog i katoličkog stanovništva izazva o duboko uznemirenje. Već 28. juna 1914. godine u večernjim satima je došlo do prvih demonstracija, u kojima su učesovali i oficiri. Narednog dana počeo je pravi mali rat i uništavanje srpskih radnji i stambenih objekata. Tek je proglašenje prijekog suda umirilo demonstrante. 184 Od početku augusta 1914. do početka 1916. godine Bosna i Hercegovina je postala neposredno ratno područje. Ratna razaranja na području vojnih operacija, izbjeglištvo, evakuacije i internacije su izazvale velike poremećaje u privredi zemlje i povećane zahtjeve za ratnim doprinosom. Nakon ofanzive V i VI austrougarske armije na Srbiju koja se završila porazom na Jadru, one su se morale povući preko Drine. Prodor srbijanskih i crnogorskih vojnih snaga na područje od Višegra da do Foče izazvao je masovni bijeg muslimanskog stanovništva iz srezova Višegrad, Rogatica, Čajniče i Foča, dok ih je pravoslavno stanovništvo dočekalo kao oslobodioce, sarađujući s njima i uključujući se u njihove redove. Takvo njihovo držanje je bilo povod poduzimanju najžešćih represivnih mjera. Nakon povlačenja crnogorske vojske sa Čelebića kod Foče sredinom augusta 1914. godine uhapšeno je 180 osoba, od kojih je 71 strijeljan u Foči na osnovu odluke prijekog suda, dok su 24 upućena u logor u Arad. Od 3. septembra je počela protivofanziva srbijanske i crnogorske vojske. Sandžačka vojska je je do 11. septembra prešla Drinu nizvodno od Foče a tri dana kasnije kod Goražda dok je Užička vojska prešla kod Starog Broda, Višegrada i Međeđe. Sandžačka vojska je nastavila operacije desnom obalom Prače u pravcu Sarajeva, a Užička njenom lijevom obalom. U toku 27. septembra, izvidničke patrole Sandžačke vojske su izbile do Mokrog, dok je Drinski odred izbio na Jahorinu i Igrište, a lijevim krilom kod Kalinovika. Is tovremeno, crnogorske patrole su dolazile do Kozije čuprije na ulazu u Sarajevo.
177 178 179 180 181 182 183 184
Bogičević, Sarajevski atentat, Dedijer, Sarajevo 1914. Bogičević, u prilozima lijeva strana gore Bogićević i Dedijer Sarajevo 1914. Bogićević i Dedijer Sarajevo 1914. Bogićević i Dedijer Sarajevo 1914. Bogićević i Dedijer Sarajevo 1914. Bogićević i Dedijer Sarajevo 1914. Objava- Sarajevski list 38
Takva situacija je zahtijevala pojačanje austrougarskih jedinica i poduzimanje ofanzive kako bi se srbijanske i crnogorske snage odbacile preko Drine. Austrougarske snage su 4. oktobra počele sa jakim napadima na Užičku vojsku, koji su nastavljeni narednih dana. Prikupljene austrougarske snage iz pozadine pod komandom generala Felixa Andriana) poduzele su od 5. do 10. oktobra protivnapad i odbacile Užičku vojsku južno od puta Han Pijesak-Sarajevo. Period zatišja u borbama na Drini general Potiorek je iskoristio da sa novoformiranom 50. divizijom iz 15. korpusa poduzme 18. oktobra ofanzivu u jugoistočnoj Bosni i potisne Užičku vojsku do 24. oktobra na desnu obalu Drine. Iza nje, do 30. oktobra su se povukle i crnogorske jedinice. Neposredno nakon objave mobilizacije u Bosni i Hercegovini vojni organi su počeli da uzimaju taoce. Ta mjera je trebala predstavljati garanciju za mir u zemlji, pa su na taj način ograničavane akcije komitskih četa. Taoci su svojim životima jamčili za svaku štetu koja bi se u zemlji mogla dogoditi vojsci, vojnim objektima, transportima, javnim prometnim sredstvima i svemu što je imalo značaja za vojsku. Za namjerno oštećenje željeznice, mostov a, puteva, telegrafskih i telefonskih linija, predviđena je smrtna kazna vješanjem. Svaka općina u čijoj oblasti dođe do takvog oštećenja izložena je visokim kaznama ili teškim drugim kontribucijama, koje je trebalo odmah poduzeti. 185 Nakon što su južne i istočne granične oblasti Bosne i Hercegovine postale neposredno poprište ratnih operacija, veliki dio stanovništva morao je napustiti njihove domove, dok je s druge strane veliki dio stanovništva morao biti vojno evakuisan. Izbjeglički pokret je započeo kr ajem augusta 1914, kada su se povlačile austrougarske jedinice iz Sandžaka., kojima se pridružilo i 9.000 Muslimana sa ženama i djecom. Istovremeno, započeo je bijeg Muslimana iz graničnih oblasti srezova Višegrad, Čajniče i Foča, koji je prouzrokovao iseljavanje iz susjednog rogatičkog sreza. Jedno iseljavanje je davalo impuls za drugo, tako da je broj isključivo muslimanskih izbjeglica stalno rastao. Izbjeglice su prikupljane u Alipašinom mostu, odakle su transportovane u sigurna mjesta u unutrašnjosti. Pod rukovodstvom reisu -l-uleme Čauševića pokrenuta je akcija za prikupljanje pomoći za izbjeglice, koja je donijela sredstva u iznosu od 61.687 kruna i 84 helera. Budući da su izbjeglice snabdijevane iz zemaljskih sredstava, prihodi fonda su korišteni za poboljšanje njihovog položaja, za kupovinu odjeće i obuće, hrane, Nestleova brašna za ishranu djece… Te neophodne namirnice kupovao je izbjeglički ured Zemaljske vlade, kao i po njegovom nalogu sreski uredi, na čijem su području izbjeglice bile smještene. 186 Nakon potiskivanja srbijanskih i crnogorskih jedinica uslijedio je povratak izbjeglica u Rogaticu tako da je krajem novembra 1914. godine njihov broj bio smanjen na 26.448 osoba. Kad su ponovo počeli sukobi okružni predstojnik Defterdarević je otišao u Ro gaticu, gdje je izbila panika i jednostavno rekao da će svako ko napusti mjesto biti obješen. Iako nije mislio ozbiljno, nastupio je tako autoritativno da su mu svi povjerovali. Međutim, uskoro je uslijedio novi napad i Rogatica je ponovo morala biti eva kuisana, ovog puta u cjelini. Usljed toga povećao se broj izbjeglica iz istočnih oblasti, pa je sredinom januara 1915. iznosio 46.000 osoba, od kojih je bilo oko 20.000 djece i 1.6000 žena. Nakon provedene operacije čišćenja srezova Srebrenica i Vlasenica od srbijanskih jedinica što je omogućilo povratak izbjeglica, kao i zbog smrtnih slučajeva među njima, njihov ukupan broj se smanjio na 42.218. U ljeto 1915. godine se izvan njihovog ranijeg mjesta boravka nalazilo 104.000 izbjeglica. Takvo stanje je potrajalo sve do jeseni 1915., kada je nakon uspješne ofanzive u Srbiji stvorena mogućnost za njihov povratak Broj razorenih, odnosno oštećenih stambenih i privrednih objekata je iznosio 5.000 useljivih i 10.000 neuseljivih. Uprava se morala ograničiti na to da manje oštećene stambene objekte osposobi za nužni smještaj, a da se izgradnja novih objekata provede u vidu izgradnje blokova stambenih kuća. U graničnim srezovima Gacko, Bileća i Trebinje akcije su velikim dijelom provedene zahvaljujući vojnim org anima. U rogatičkom srezu je bilo izgrađeno 39 novih objekata i popravljeno 597, u čajničkom srezu izgrađeno je 45 novih objekata i popravljeno 216, dok je u višegradskom srezu izgrađeno 50 novih objekata i izvršeno 100 većih i 661 manja popravka. Zbog ned ostatka radne snage i materijala, u fočanskom srezu smještaj je osiguran u vojnim barakama. Krajem 1916. godine broj uništenih objekata je još uvijek bio veliki : 3.221 potpuno uništeni stambeni objekat, 7.075 privrednih zgrada, 1.644 jače oštećenih stambe nih kuća i 2.099 znatno oštećenih privrednih objekata. 187
185 CD 186 Razglednica Historijski muzej 187 Historijski muzej razglednica 39
U toku 1915. godine u Bosni i Hercegovini je vođen čitav niz političkih procesa. Te godine su održana 4 veća sudska đačka procesa: banjolučki sa 27 optuženih, mostarski, sa suđenjem u Sara jevu desetorici optuženih, sarajevski sa suđenjem u Travniku sa 65 optuženih i tuzlanski sa suđenjem u Bihaću četrdesetorici optuženih đaka. U procesima srednjoškolcima najveći broj optuženih su bili pravoslavci, dok je bio optužen manji broj muslimana i katolika. Osim više manjih procesa održano je i nekoliko većih suđenja kao protiv Damjana Đurice sa 36 i Save Ljubibratića sa još 30 osoba, Nikole Kašikovića i njegove porodice, kao i protiv Gligorija Jeftanovića i njegovog sina Dušana. U toku Prvog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je održano 17 pojedinačnih i grupnih veleizdajničkih procesa. Nakon pronalaska obavještajne arhive srpskog oficira Koste Todorovića u Loznici i u nekim drugim mjestima prilikom prodora u Srbiju u augustu 1914. godine, počel o je hapšenje svih čije se ime našlo na spisku povjerenika. Najveći veleizdajnički proces je održan u Banjoj Luci protiv 156 Srba, javnih, kulturnih i političkih radnika iz cijele BiH. Trajao je od 3. novembra 1915. do 22. aprila 1916. godine. Prema statističkim podacima optuženo je 19 svećenika, 14 učitelja, 5 profesora, 2 ljekara, 8 državnih činovnika, 32 trgovca, 26 seljaka i 12 đaka. Presudnu ulogu za odluku suda je imala ekspertiza obavještajnog vještaka, Georga Sertića, obavještajnog oficira kod kom ande 15. korpusa. U zaključku njegove ekspertize konstatovano je da je u Bosni i Hercegovini od 1911. do 1914. godine, a također i u prvoj ratnoj godini široko razgranata, dobro organizovana i izvrsno funkcionalna špijunska mreža, čije se vodstvo nalazilo u rukama srbijanskih obavještajnih oficira i “rejonskog inspektora” u Loznici, kapetana, kasnije majora, Koste Todorovića. Obavještajna služba je bila koncipirana za mirnodopsko i ratno doba. Štetne posljedice ove veleizdajničke djelatnosti za operacije K.u.k. vojske pokazale su se u prvoj ratnoj godini. Široko razgranata obavještajna djelatnost podržana je, što više, nošena od Narodne odbrane i drugih srpskih organizacija. Za optužene u procesu posljednja tačka ekspertize je bila od odlučujućeg značaja: “Obzirom na to i na okolnosti, da su obavještajni konfidenti u miru specijalno za slučaj rata bili angažovani i da je od Todorovića organizovana obavještajna služba za vrijeme vanrednih vojnih mjera 1912./1913. i za vrijeme ovog rata protiv Srbije funkcionisala, Sertić je zaključio na kraju da su od Todorovića organizovani konfidenti, ukoliko nisu bili odmah na početku rata internirani, uzeti za taoce ili pozvani u vojsku, u ratu vršili iste zadatke.” Odlukom suda 22. aprila 1916. godine 16 optuženih je o suđeno na smrt vješanjem, a ostali na zatvorsku kaznu u trajanju od 3 do 20 godina. Intervencijama sa strane, smrtna kazna je bila ublažena doživotnom robijom. Osim toga, osuđeni su trebali da plate 14.644.769 kruna bosanskohercegovačkom državnom eraru u ime odštete za izdatke domaćih izbjeglica iz pograničnih srezova, te u ime odštete za izdržavanje siromašnih članova porodica mobilisanih. 188
188 Razglednica- Veleizdajnički procesi u BiH Historijski muzej 40
BiH i južnoslavensko pitanje U vezi s političkim i vojnim razvojem nakon 1914. godine pojavile su se nove kombinac ije sa Bosnom i Hercegovinom. U vrlo dramatičnim danima, nakon neuspješne ofanzive austrougarske Armije i protivofanzive srpskih snaga, 12. i 13. decembra 1914 u Petrovaradinu su vođeni povjerljivi razgovori između zemaljskog poglavara BiH generala Potiore ka i izaslanika Zajedničkog ministarstva finansija, odjelnog predstojnika dr.Lajoša Thalloczy -ja, o budućem položaju BiH. Po Potiorekovom mišljenju, pojam zajedničkih zemalja, odnosno kondominij Austrije i Ugarske u Bosni i Hercegovini je trebao da prestan e jer nije donio nikakvih rezultata, pa je rješenje tražio unutar postojećeg dualističkog okvira, predlažući podjelu Bosne i Hercegovine između Austrije i Ugarske. Po njegovom planu, Austriji bi pripali Bosanski kotarevi uz rub Dinarskih planina: Glamoč, Livno, Bugojno (bez D.Vakufa), Županjac, Prozor, zatim čitava Hercegovina s kotarevima Konjic, Ljubuški, Mostar, Stolac, Ljubinje, Bileća, Trebinje, Gacko, Nevesinje; zatim, da bi se u primjeni pariteta teritorijalno grani~ila sa Srbijom, kotarevi Foča i Čajniće u cijelini, a od višegradskog kotara južni dio, a od sarajevskog trnovski dio. Kako bi od takve podjele bila veća korist za Ugarsku, Potiorek je predložio da se austrijskom dijelu pripoji još sjeverozapadna Bosna (kotarevi Petrovac, Ključ, Sanski Most, Varcar Vakuf i jugozapadni dio jajačkog kotara) Prvi svjetski rat je otvorio realne mogućnosti da u slučaju poraza Centralnih sila dođe do obrazovanja južnoslavenske države. Glavni nosioci takvog programa su bili srpska vlada i Jugoslovens ki odbor. Vladajući krugovi Srbije su se u načelu izjašnjavali o mogućnostima stvaranja jugoslavenske države prostim proširenjem granica Kraljevine Srbije na Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Južnu Dalmaciju, Vojvodinu i Srijem. Drukčiji stav na ujedinjenje južnoslavenskih naroda su imali političari iz južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske, koji su na početku rata emigrirali u inostranstvo i 30. aprila 1915. godine osnovali “Jugoslovenski odbor”, čije je sjedište bilo u Londonu. Smatrali su da treba da se izvrši ujedinjenje u jugoslavensku državnu zajednicu, koja bi bila stvorena na najdemokratskiji način, na bazi priznanja južnoslavenskim narodima punog prava na samoopredjeljenje. 189 U nastojanjima da se sprijeći raspad Monarhije i riješi ri ješi jugoslavensko pitanje, u okvirima Monarhije u toku Prvog svjetskog rata su se pojavile različite državno -pravne kombinacije vezane za Bosnu i Hercegovinu. Nasuprot planu generala Potioreka javio se plan ugarske vlade, koji je predviđao potpunu aneksiju Bosne i Hercegovine u ugarsku polovinu Monarhije. Na sjednici održanoj 2. oktobra 1915. godine, ugarska vlada je službeno usvojila plan o priključenju Bosne i Hercegovine Ugarskoj, uz zahtjev da se u njoj ukinu svi oblici autonomnog političkog života, d ok se ne učvrsti položaj Monarhije, odnosno Ugarske. Privredne teškoće u Bosni i Hercegovini imale su značajne posljedice na politički život u zemlji. U toku 1917. došlo je do življih političkih kretanja u Monarhiji, što je imalo posljedica na kret anja u Bosni i Hercegovini. Dugo trajanje rata, iscrpljenost širokih slojeva stanovništva i opasnost od revolucionarnih kretanja pod utjecajem zbivanja u Rusiji, prisilili su političke krugove Monarhije na popuštanje, pa je u pojedinim zemljama došlo do oživljavanja parlamentarnog života. Tridesetog maja 1917. godine sazvan je Bečki parlament, a nešto kasnije i Hrvatski sabor. Do izvjesnog olakšanja došlo je i zbog promjene na prijestolju. One su imale izvjesnog utjecaja i na politička kretanja u Bosni i Hercegovini. Oživljavanju političkog života u zemlji je u najvećoj mjeri doprinijela rezolucija Jugoslavenskog kluba u Bečkom parlamentu od 30. maja 1917., o ujedinjenju jugoslavenskih zemalja Monarhije pod skiptrom Habsburga. 190 Ideje koje je sadržavala Majska deklaracija smatrane su u srpskim političkim krugovima nepovoljnom, jer se predviđalo stvaranje države na habsburškom jugu. Međutim, razvoj političke situacije u svijetu kao i odnosi među političkim grupacijama u emigraciji bio je ne povoljan za političku liniju Nikole Pašića i radikalne stranke u Srbiji, jer je padom carizma u Rusiji i raspadom ruskog fronta izgubljen njihov glavni oslonac spoljne politike. Zbog toga su bili primorani na kompromis. Na vijećanju srbijanskih političkih stranaka i članova Jugoslovenskog odbora na Krfu postignut je dogovor o načinu uređenja buduće države. Krfskom deklaracijom proklamovanom 20. jula 1917. određeno je da će buduća država biti uređena kao unitaristička, parlamentarna monarhija pod i menom kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Istaknut je princip građanske i vjerske ravnopravnosti, uz izvjesnu samoupravu.
189 Karta Južnoslavenske zemlje Jugoslovenskog odbora 1915. – Povijesni atlas BiH 190 Karta Pov. atlas 41
Krfska deklaracija Država Srba, Hrvata i Slovenaca poznatih i pod imenom Južnih Slovena ili Jugoslavena, bit će slobodna nezavisna Kraljevina s jedinstvenim teritorijem i jedinstvenim državljanstvom. Ona će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu sa dinastijom Karađorđevića, koja je dala dokaza, da se s idejama i osjećajima ne dvoji od naroda i da stavlja narodnu sl obodu i volju iznad svega. Država ova zvat će se: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca a vladalac: Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca. Sve priznate vjeroispovjesti vršit će se slobodno i javno. Pravoslavna, katolička i muslimanska vjeroispovjest, koje su po broju sljedbenika najjače u našem narodu, bit će jednake i ravnopravne prema državi. Na osnovu ovih principa zakonodavac će se starat, da se čuva i održava konfesionalni mir, koji odgovara duhu i prošlosti cjelokupno g našeg naroda.
Dano na Krfu 7 (20.) jula 1917. godine Predsjednik Jugoslovenskog Odbora Predsjednik Dr Anton Korošec Ministarskog savjeta Nik. P. Pašić Ministar spoljnih poslova Kraljevine Srbije Presudan stav na promjenu političkih odnosa u BiH imala su zbivanja na frontu. u jesen 1918. godine. To se potvrdilo i prilikom posjete ugarskog državnika Ištvana Tise u Sarajevu od 20 -23. septembra 1918. godine, koji je nastojao ispitati raspoloženje bosanskohercegovačkih polit ičara za priključenje Bosne i Hercegovine Ugarskoj. U toku razgovora za muslimanskim političarima Tisa je ustanovio razlike u njihovom opredjeljenju u vezi državnopravnog položaja BiH. Bivši predsjednik sabora dr Safvet Bašagić se zalagao za ujedinjenje Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom, u kojoj bi imala izvjesnu autonomiju. Šerif Arnautzović se zalagao za priključenje Ugarskoj a mlađi muslimanski političari dr Halidbeg Hrasnica i dr Mehmed Spaho su se zalagali za jugoslavensku opciju. Oni su pripadali deleg aciji multinacionalnog sastava u čije je ime Vojislav Šola predao Tisi memorandum kojim se zahtijevalo rješenje statusa BiH na osnovu nacionalnog prava na samoopredjeljenje. Nakon Ištvana Tise Sarajevo je posjetio i zajednički ministar finansija Aleksandar Frajher Špicmiler koji je pokušavao da sa generalom Sarkotićem potraži rješenje državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine koju je trebalo sačuvati u okviru Monarhije. Zalažući se za rješenje njenog statusa u velikohrvatskom smislu Sarkotić je naglašavao da bi u slučaju jugoslavenskog rješenja bosanskohercegovačkog pitanja Muslimani morali računati sa vlastitom propašću. Ratni događaji, koji su se u toku 1918. godine razvijali na štetu Centralnih sila, nagovijestili su da se bliži raspad Habsburške monarhije. U takvim okolnostima jugoslavenski političari su u Zagrebu, 8. oktobra 1918. godine osnovali Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, kao političko tijelo naroda koji žive u Hrvatskoj i Slavoniji s Rijekom, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Goričkoj, Štajerskoj, Koruškoj, Bačkoj, Banatu, Baranji i Međumurju. Na sjednicama, održanim u Zagrebu od 17. do 19. oktobra, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba se konstituisalo u centralni organ Države SHS. U pl enum Narodnog vijeća SHS iz Bosne i Hercegovine je ušlo 18 predstavnika. Definitivno oformljenje Države SHS je uslijedilo 29. oktobra 1918. godine, nakon odluke Hrvatskog sabora o raskidanju svih državno -pravnih veza Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sa Kraljevinom Ugarskom i Austrijskom carevinom i pristupanju državi Slovenaca, Hrvata i Srba.191 Nakon povratka bosanskohercegovačkih delegata iz Zagreba 31. oktobra 1918. godine u Sarajevu je konstituisan Glavni odbor Narodnog vije ća SHS za Bosnu i Hercegovinu, kojem je general Stjepan Sarkotić, posljednji austrougarski poglavar Bosne i Hercegovine, 1. novembra predao vlast. Trećeg novembra je imenovana prva bosanskohercegovačka Narodna (Zemaljska) vlada, koja je imala deset resora (povjereništava). U nju su ušli Atanasije Šola kao predsjednik, Danilo Dimović kao povjerenik za pravosuđee, dr Mehmed Spaho kao povjerenik za obrt, trgovinu, poštu i brzojav, Vjekoslav Jelavić
191 Karta Države SHS Povijesni atlas BiH 42
povjerenik za zdravstvo dr Tugomir Alaupovi za prosvjetu i bog oštovje, Stevo Žakula za prehranu, Vaso Ristić, povjerenik za finansije, Vasilj i Sćepan Grdžić za organizaciju narodnih vijća, odnosno za odbranu. u čijem su se sastavu nalazili Gligorije Jeftanović kao predsjednik, dr Jozo Sunarić i dr Halid Hrasnica ka o potpresjednici a dr Savo Ljubibratić i Hamid Svrzo kao sekretari. Ostali članovi su bili Vasilj Grđić, Kosta
je istu odluku donijela crnogorska Velika narodna skupština. 193 Članovi delegacije Države SHS su se u Beogradu našli pod velikim pritiskom, pa su morali odustati od Naputka (Uputstva) koji su dobili iz Zagreba, da insistiraju na federativnom uređenju buduće države. Delegacija je 1. decembra 1918. podnijela regentu Aleksandru Karađorđeviću tzv. Adresu, u kojoj su ga pozvali da u ime kralja Petra preuzme vlast u cijeloj zemlji, i izrazili želju da se ostvari ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu Srba, Hrvata, Slovenaca i da se sa predstavnicima vlade Srbije i narodnih stranaka Srbije i Crne Gore obrazuje jedinstveno Narodno predstavništvo i jedinstvena vlada. Odgovarajući na Adresu, Aleks andar Karađorđević je dao izjavu kojom se proglašava ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno ”Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca”. Tako je Bosna i Hercegovina, kao sastavni dio Države Slovenaca, Hrvata i Srb a, ušla u sastav nove jugoslavenske države. 194 Dr Zijad Šehić
Bosanskohercegovački zemaljski pripadnici u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878. -1918. Iako se period austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini smatra bolje obrađenim razdobljem bosanskohercegovačke prošlosti, u bosanskohercegovačkoj i stranoj historiografiji nema djela u kojem se u cjelini razmatraju uloga i status bosanskohercegovačkih zemaljskih pripadnika u vojnoj organizaciji Habsburše Monarhije (1878 -1918). Iako je literatura koja obuhvata problematiku vojne organizacije Austro-Ugarske brojna, uloga bosanskohercegovačkih zemaljskih pripadnika promatrana je u njoj samo fragmentarno, u okviru ukupne organizacije vojne sile Monarhije i njene dopune i izučavanja pojedinih aspekata povezanih sa tom tematikom. Upravo ta činjenica je utjecala na izbor teme, koja predstavlja pokušaj cjelovite obrade uloge i statusa Bosanaca i Hercegovaca u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije. Tema koja obuhvata vremenski okvir od okupacije Bosne i Hercegovine 1878. do konca Prvog svjetskog rata 1918., višeslojna je i zahvata različite aspekte u širini historijske pojave vojske - vojni, pravni i politički aspekt, kao i relevantne faktore vojne historije -finansije, privredu, tehniku, “dušebr ižništvo”, medicinu, demografiju… U obradi problematike pored literature korištena je arhivska građa razvrstana u brojnim fondovima Ratnog arhiva u Beču, koja sadrži podatke relevantne za proučavanje teme. Građa Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu, mada nepotpuna, omogućila je se analiziraju brojni vojni aspekti vezani za ulogu bosanskohercegovačkih zemaljskih pripadnika u Prvom svjetskom rati i da se situiraju u širi kontekst ratnih zbivanja na jugoslavenskom i evropskom prostoru.
192 Fotografija General Sarkotić i Zemaljska vlada BiH CD 193 Karta udžbenik za osmi razred osnovne škole 194 Članak u Narodno jedinstvo i fotografija kralja Aleksandra 43
Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine glavni zadatak nove uprave je bio da se uspostave organi javne sigurnosti. utemeljeni na novim osnovama. Prvi provizorni statut bosanskohercegovačkog žandarmerijskog korpusa car Franz Joseph je odobrio 4. maja 1879. Njime su r egulisani popunjavanje i zadaci pripadnika žandarmerijskog korpusa. Prema ovoj odluci žandarmerijskim korpus je trebao da ima 37 oficira, 127 podoficira i.1.873 žandarma. Taj broj trebao se sukcesivno povećavati, u skladu sa porastom finansijskih mogućnosti zemlje. 195 Nakon što je ugušen ustanak u Hercegovini 1881./1882. u zemlji je bio obrazovan veliki broj bandi za čije suzbijanje nije bila dovoljna žandarmerija. Zbog toga je za vanrednu sigurnosnu službu u novembru 1882. obrazovan tzv. “Streifkorps za He rcegovinu” sa tri krila, a u 1883. tri daljnja krila u Bosni. “Streifkorps” je do 1888 postigao značajne uspjehe u vršenju sigurnosne službe, pa je razbojništava gotovo u cjelosti nestalo. Zbog toga je reduciran na tri krila, a u toku 1891. u potpunosti r aspušten. Njegovi pripadnici najvećim dijelom su uključeni u sastav žandarmerije. 196 Broj ljudstva i formacija žandarmerije sukcesivno je rastao, zavisno od stanja sigurnosnih odnosa i stanja zemaljskih finansija. Na početku 1896. u sastavu bosanskoherceg ovačkog žandarmerijskog tijela nalazilo se 2.310 osoba, od kojih je bilo 394 bosanskohercegovačka zemaljska pripadnika (120 katolika (30,45 %), 207 pravoslavnih (52,55 %) i 67 muslimana (17,00 %). 197 Među mjerama koje nakon okupacoje provode austrougarski organi posebno važnu ulogu imalo je uvođenje vojne obaveze u BiH i uključenje bosanskohercegovačkih vojnih obveznika u vojnu organizaciju Monarhije. Nakon što je osigurala saglasnost Porte pristupilo se uvođenju vojne obaveze i provođenju regrutacije, uzimajući vojne potencijale BiH u umjerenom obimu. Na sjednici Zajedničke vlade održanoj 20. augusta 1881., diskutiralo se o objavljivanju Vojnog zakona, koji je car sankcionirao. U diskusijama su prevagu odnijeli vojni krugovi sa carem na čelu i zaključeno j e da se u jesen uvede vojna obaveza i da se, iz
finansijskih razloga regrutuju pripadnici sve tri konfesije. 198 Provizorni Vojni zakon u Bosni i Hercegovini proglašen je 4. novembra 1881. Istovremeno je car Franz Joseph uputio proglas stanovništvu Bosne i He rcegovine, u kojem je naglasio da se “bez oružane sile ne može očuvati mir u zemlji, štititi život i imetak stanovnika, a zemlja od neprijatelja spolja. Rane koje su donijeli protekli događaji tek treba da zarastu, pa je došlo vrijeme da sinovi zemlje spos obni za odbranu nastupe dužnost i da im bez razlike po vjeri pripadne čast da u odbranu svoje otadžbine nose oružje. U Zakonu za obranu izrečene su najšire olakšice i oslobađanja, da u vršenju vojne službe niko neće biti spriječen u vršenju svojih vjerskih dužnosti.” Naglašeno je da će pri regrutaciji biti pozvano 1.200 momaka, tj. oni koji su rođeni 1861. i 1862.
godine.199 Budući da su religiozne potrebe i običaji bosanskohercegovačkih vojnih obveznika kršćenske i jevrejske vjere bili sadržani u propisim a za k. u. k. vojsku, uključenje muslimana u njene redove je zahtijevalo da se donesu specifične odredbe. Uvažavajući njihove vjerske slobode u punom obimu, K.u.k. Ministarstvo rata je donijelo Naredbu o postupcima prema muslimanskim vojnicima za vrijeme t rajanja aktivne vojne službe, koju je, prema okružnici Zemaljske vlade od 5. novembra 1881., trebalo pročitati na sjednici upravnog medžlisa i sjednici gradskog predstavništva u Sarajevu. Ta naredba je predviđala da je muslimanskim vojnicima petak predviđ en za odmor; kao i tri dana Ramazan bajrama i četiri dana Kurban -bajrama. Muslimanskim vojnicima je dozvoljeno da hranu posebno pripremaju i za to potrebne predmete sami kupuju, ukoliko te predmete ne dobavlja erar. Oni su dobivali novo posuđe za kuhanje, a da se ne zamijeni sa drugim, imalo je posebnu oznaku. Ako bi se takvo posuđe u smislu vjerskih
195 Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882 -1903., Sarajevo 1987., 456. 196 Bericht über die Verwaltung von Bosnien und der Hercegovina 1906, Wien 1906., 234. 197 Geschichte der Sicherheitstruppen und der öffentlichen Siicherheit in Bosnien und der Herzegovina 1878.-1898., Wien 1898. Beilage A, Standes-Uebersicht des bosnisch herzegovinischen Gandarmerie -Corps. 198. Hamdija . K a p i dž i ć, Hercegovački ustanak, Sarajevo, 1958., .80-81. 199. Provizorni zakon, Naredba 235, CV za BiH od 4. XI 1881 . povodom proglasa provizornog obrambenog zakona za BiH, Nr 2.679, Zbornik zakona i naredbi za BiH 1881., 695. 44
propisa “onečistilo“, trebalo ga je zamijeniti sa novim. Zbog poštivanja religioznih običaja, trebalo je stalno imati u vidu da je Muslimanima zabranjeno troši ti svinjsko meso, mast i vino. Muslimanskim vojnicima se, kada nisu u službi, trebalo omogućiti da mogu petkom u džamiji klanjati džumu od 11 do 13 sati, a na oba bajrama da mogu ići u džamiju jedan sat prije izlaska sunca. Za klanjanje se trebao urediti poseban prostor (hodnik, soba u kasarni), iako se klanjanje moglo obavljati i vani. Vojnim odjeljenjima bosanskohercegovačkih vojnih obveznika trebalo se za uzimanje abdesta dati dovoljan broj bakrenih zdjela (čaša) i vrčeva (ibrika). Ako vojnik Muslima n umre, na sahrani se nije trebala dodjeljivati muzika, bubnjevi ili trube, pošto se po Kur'anu pokop trebao obaviti u tišini. Predviđeno je da se nakon uspostave bosanskohercegovačkih odjeljenja za obavljanje vjerskih obreda imenuju dva vojna imama, sa rangom vojnog kapela II klase. Nakon prve vojne obuke, vojnim bolnicama je trebalo dodijeliti bosanskohercegovačke vojnike da se podučavaju njegovanju bolesnika i da, kada nema imama, obave vjerske obrede. Na kraju, u bosanskohercegovačkim odjeljenjima se umjesto zapovjedi “klekni na molitvu” trebala koristiti zapovjed “na molitvu.” 200 Prema odredbama provizornog Vojnog zakona vojnu obavezu su u principu trebali vršiti svi vojno sposobni bosanskohercegovački zemaljski pripadnici, koji su bili obavezni učestv ovati u odbrani zemlje i Monarhije. 201 Vojna dužnost je počinjala 1. januara kalendarske godine u kojoj je vojni obveznik navršavao 20 godina. 202 Bila je uslovljena potrebnom duhovnom i tjelesnom sposobnošću i minimalnom visinom od 155,4 cm. 203 Trajala je 3 godine u liniji i 9 godina u rezervi. 204 Vojni obveznici, koji nisu bili sposobni za aktivnu vojnu službu nego za onu koja odgovara njihovoj civilnoj
službi, mogli su u slučaju rata biti pozvani u službu do 32. godine starosti. 205 U ratu i miru angažiranje
bosanskohercegovačkih vojnih obveznika nalazilo se u nadležnosti cara, 206 koji je imenovao i sve
oficire.207 U Vojnom zakonu za Bosnu i Hercegovinu institucija jednogodišnjih dobrovoljaca nije bila tretirana, ali je to pitanje bliže regulisano u priloženim Instrukc ijama. Svaki zemaljski pripadnik Bosne i Hercegovine, koji je mogao svjedodžbom ili potvrdom dokazati da posjeduje izvjestan stepen obrazovanja, priman je na kurs za školovanje rezervnih oficira. Ako su nakon godinu dana vojne službe kandidati smatrani osp osobljenim, polagali su ispit. Nakon položenog ispita, krajem decembra iste godine, slijedilo je prevođenje u rezervu. 208 Podoficiri, koji su aktivno služili 8 godina, od toga najmanje 5 kao podoficiri i imali dobre preporuke, mogli su računati na radno mjesto u javnoj službi ili na učešće u poslovima subvencioniranim od Zemaljske vlade.209 Institucija zastupanja (bedelija, bedluk) je preuzeta iz osmanskog Vojnog zakona i pobliže regulisana u instrukcijama o provođenju regrutacije. Zastupnik je morao da u četv rtoj starosnoj klasi ispuni svoju dužnost. Nije smio biti stariji od 32 godine, morao je biti zemaljski pripadnik Bosne i Hercegovine i odgovarati propisima o dobrovoljnom stupanju u vojsku. Morao je, osim toga da dostavi uvjerenje okružnih organa da
nije potreban za izdržavanje članova porodice. 210 Odnos zamjenika i zamijenjenog je prema vojnim vlastima regulisan javno -pravnim normama, tako da privatno-pravni sporazum nije vrijedio. Dogovor je obavljan kod okružnih organa i tu je zaključivan
200. Behandlung der Mohamedaner während der active Dienstzeit, Arm ée-VerordnungsBlatt, 5. XI 1881., Wien, 1882., (Z. 2.698 präs./ 9), 715. 201. Provisorische Wehrgesetz für Bosnien und die Herzegowina, Wien 1881., § 1. (dalje PWG). 202. PWG, § 2. 203. PWG § 3. 204. PWG § 4. 205. PWG § 5. 206. PWG § 6. 207. PWG § 7. 208. PWG § 26. 209. PWG § 34. 210. PWG § 23:1, 45
sporazum. 211 Dezertiranje ili samoranjavanje zastupnika je imalo za posljedicu gubitak vrijednosti zaloga. U prvom slučaju vrijednost se vraćala zastupljenom i on bi tada morao lično obaviti vojnu službu ili pronaći novog zamjenika. U slučaju samoranjavanja vrijednost zalog a je pripadala vojsci, dok je zastupljeni oslobađan obaveze služenja. 212 Prema odredbama Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu od vojne službe su bili oslobođeni pripadnici godišta 1858. i stariji, bez obzira da li su ranije izvršili vojnu obavezu. Od nje su također bila oslobođena lica koja su služila u osmanskim trupama 213 kao i svećenici i “dušebrižnici” svih zakonom priznatih konfesija (kod muslimana tu su se ubrajali mula, šerijatski sudac u službi, muderis koji je redovno držao predavanja, diplomirani imam i hatib koji je lično vršio službu, kao i šejh), diplomirani ljekari, veterinari i apotekari, kao i zaposleni učitelji i hodže. 214 Od vojne službe su na neodređeno vrijeme bili oslobađani jedini sin ili zet osobe starije od 70. godina, kao i
unuk takvih osoba ukoliko nemaju sina, a također i brat nezbrinutih sestara ili braće. 215 S obzirom na neriješen državno -pravni položaj, bosanskohercegovačke jedinice pravno nisu predstavljale sastavni dio austrougarske armije. Njihova unutrašnja organizacija je u prvoj instanci bila isključivo
određena od cara, pokazujući jasna ublažavanja u odnosu na sistem austrougarskih vojnih snaga. 216 Bosanskohercegovačke trupe nisu posjedovale Landwehr i Landsturm kao dodatne dijelove, nego su obrazovane iz jedinica koje služe u lin iji i rezervnih. U njima su bile zastupljene samo pješadija i transport. Vojno vođstvo i administrativna uprava su bili podređeni K.u.k. Ministarstvu rata, dok su jedinice izdržavane iz bosanskohercegovačkih sredstava. Uprkos posebnom statusu, bosanskoherc egovačke jedinice su istovremeno stajale sa austrougarskom vojskom u izvjesnom pravnom koneksu, koji je predstavljen kroz zajedničkog vladara, ujednačene propise službe po Vojnom zakonu kojem su podlijegale, kao i odredbama upotrebe ovih trupa po kojima j e njihova dužnost bila ne samo odbrana Bosne i Hercegovine nego i cjelokupnog prostora Monarhije. 217 Kada je 1890. postao aktualan premještaj bosanskohercegovačkih jedinica u unutrašnjost Monarhije, smatralo se da one ne mogu predstavljati sastavni dio oruž anih snaga Monarhije sve dok se ne uspostavi puni suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom. Takvo mišljenje su zastupali pravnici Georg Jellinek i Hans Schneller. Ublažavajuće tačke uzimao je Emil Ling. Kako je on potpuno drugačije konstruirao pojam suvereniteta, smatrajući ga faktičkom vladavinom, zaključio je da je Bosna i Hercegovina već u takvom odnosu sa Monarhijom. Nakon njegovog pravnog mišljenja, bosanskohercegovačke trupe su ne samo de iure nego i de facto smatrane sastavnim dijelom oružanih snaga Mon arhije.218 Bosanskohercegovački vojni obveznici regrutovani 1882. su raspoređeni u sastav četiri formirane bosanskohercegovačke čete i to: prvu u Sarajevu, drugu u Banjoj Luci, treću u Dolnjoj Tuzli i četvrtu u Mostaru. Ove četiri čete nosile su brojeve 1 -4. Daljnje 4 čete sa brojevima 5 -8 formirane su 1883., 1884. sa brojevima 9-12, a 1885. čete sa brojevima 13 -16. Iste godine iz ovih četa formirani su samostalni pješadijski bataljoni sa oznakama I-IV. Od 1886. do 1889., u svakom dopunskom okrugu bile su us postavljene nove
211. PWG § 23:7. Bilo je predviđeno da zamijenjeni obešteti zamjenika putem novčanog ekvivalenta. Zastupnik je dobivao odštetu ako je cijelo vrijeme bio regrutiran i to polovinu sredstava nakon obavljene trogodišnje službe, a od preostale druge polovine po jednu trećinu nakon 3, 6 i 9 godina služenja u rezervi. Njemu je također pripadala kamata od položenih sredstava. Ukoliko bi usljed smrti ili nesposobnosti za daljnju službu zamjenik bio otpušten, njegova služba se smatrala završenom, tako da su on ili njegovi članovi porodice imali pravo na ostatak vrijednosti. 212. PWG § 23:8 213. PWG § 10. 214. PWG § 11 i § 12. 215. PWG § 13. 216. PWG BiH, § 4. 217. S c h m i d Ferdinand, Bosnien und der Herzegovina unter der Verwaltung Österreich-Ungarns, Leipzig 1914. , 105. 218. Isti, Das Heeresrecht der österreichisch -ungarischen Monarchie, Wien -Leipzig 1903., 33-34. 46
čete, koje su priključene postojećem bataljonu. One su se 1.X 1889. ujedinile u novi bataljon, uz istovremenu uspostavu rezervnog bataljanskog kadra. Čete uspostavljene od 1890. do 1892. ujedinile su se 1.X 1893. u daljnja 4 bataljona. koji su imali po 3 čete. Iz ovih 12 samostalnih bataljona, 1 januara 1894. uspostavljena su 4 pješadijska puka, sa po tri bataljona i to: 1. bosanskohercegovački puk iz sarajevskog dopunskog okruga, 2. iz banjolučkog, 3. iz tuzlanskog i 4. iz mostarskog. 219 Bosanskohercegovački zemaljski pripadnici koji su se nalazili u aktivnoj vojnoj službi, podlijegali su u ratu i miru krivičnom vojnom zakonu. Okružnicom K.u.k. Ministarstva rata od 16. oktobra 1882. Vojni kazneni
zakonik je sa manjim modifikacijama prošire n na Bosnu i Hercegovinu. 220 Bosanskohercegovačke jedinice su 1895. godine dobile vojnu muziku. Tom prigodom Edward Wagnes, vođa orkestra 2. bosanskohercegovačkog puka u Grazu je komponirao koračnicu “Die Bosniaken kommen”, koja je uskoro postala prepozna tljivo obilježje svih bosanskohercegovačkih jedinica. 221 specifičan način odijevanja izdvajao je bosanskohercegovačke jedinice od ostalih trupa k.u.k. armije. Nosili su svijetloplave “turske hlače” i gamaše. U početku su samo Muslimani nosili fes, a kasnije svi pripadnici bosanskohercegovačkih jedinica. Od 1909. za sve dijelove armije, izuzev konjice, su uvedene smeđe - sive uniforme. 222 Od 1910. i fes je dobio ratnu, smeđe -sivu boju.223 Nakon vojne reforme u Monarhiji nastupile su značajne novosti i u bo sanskohercegovačkim jedinicama. Vojna komanda je nastojala da se bosanskohercegovački vojni potencijal iskoristi u većoj mjeri, kao i da važeće vojne odredbe za Bosnu i Hercegovinu prilagodi Vojnom zakonu Monarhije. Kada su u okviru vojne uprave izradili nacrt Vojnog zakona i kada je on, nakon žestokih diskusija u delegacijama sankcionisan, pristupilo se njegovom provođenju. Novi Vojni zakon za Bosnu i Hercegovinu je proglašen 11. avgusta 1912. Njime je godišnji kontingent regruta usklađen sa principom ko ji je važio za Austriju i Ugarsku. Po njegovim odredbama kontingent regruta za Bosnu i Hercegovinu je iznosio 6.392 vojna obveznika ili 0,43% ukupnog stanovništva što je predstavljalo prosjek austrijskog (0,42%) i ugarskog (0,44%) procenta ukupnog stanovništva. Prema odredbama novog vojnog zakona godišnji kontingent regruta za Bosnu i Hercegovinu trebao je iznositi: 1912. - 6.392, 1913. 7.256, 1914. 7.638, 1915. 7.688, 1916. 7.726, i 1917. 7.763 osobe. Istovremeno je došlo i do pomjeranja starosne granice z a rezervni sastav. Prema novom Vojnom zakonu, treća rezerva se završavala sa 42 godine života. Njegove odredbe su prilagođene odredbama Vojnog zakona za Austriju i Ugarsku, uz manja odstupanja. Vojna obaveza je bila opća i morala se izvršiti lično, tako da je ukinuta institucija zastupanja (bedelija, bedluk). 224 Drukčije nego u ostalim oblastima u Monarhiji provodila se mobilizacija 1914. u Bosni i Hercegovini, gdje je nakon ubistva prijestolonasljednika Franza Ferdinanda nastupilo pravo ratno stanje. Atent at je u redovima muslimanskog i katoličkog stanovništva izazvao duboko uznemirenje. Već 28. juna u večernjim satima je došlo do prvih demonstracija, u kojima su učesovali i oficiri. Narednog dana počeo je pravi mali rat i uništavanje srpskih radnji i sta mbenih objekata. Tek je proglašenje prijekog suda umirilo demonstrante. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu je 29. juna donijela Objavu o zavođenju prijekog suda za područje gradske općine Sarajevo i kotara sarajevskog. Tom Odredbom bila je predviđena s mrtna kazna za 12 vrsta zločina.. 225
219. Oberst Karl C z a p p, Das Wehrgesetz für Bosnien und Herzegowina 1912., Wien 1912., 2. 220. S c h m i d Ferdinand, Heeresrecht ... 512. 221. S c h a c h i n g e r Werner, Bošnjaci dolaze. Elitne trupe K. u. K. armije 1879 1918., Lovran 1996., 25-26. 222. KA-W, KM, 1909. 64-1/1.3 Hechtgraue Feld-uniformen. Vidi: Paul W i t a s, Die Militärintendatur in Oesterreich -Ungarn und Oesterreich 1868 .-1918., Salzburg, 1968., 67. 223. KA-W, KM, 1910., 6-1/5 Hechtgraue Fess. K.u.k. Ministarstvo rata Zajedničkom ministarstvu finansija, Beč, 15. januar 1910. 224. ABH, ZMF, Präs. BH 1912.,. 1.225, Bosnien -Hercergovina, Wehrreform -program, Übersicht der durchzuführenden Stand essanierungen und Neuaufstelungen, k. u. k. KM An das k.u.k. GFM, Wien 12. August 1912., 3. 225 Zločin veleizdaje, Zločin protiv vojne sile, Zločin smetanja javnog mira, Zločin ustanka, Zločin bune, Zločin javnog nasilja za neke slučajeve, Zločin umorstva, Zločin ubistva, 47
Nemiri među srpskim stanovništvom, sabotaže i ometanje saobraćajnih sredstava, kao i mjere muslimanskog i katoličkog stanovništva, zahtjevali su intervencije vojnih trupa. Zemaljski poglavar general Oskar Potiorek poduzeo je odmah mjere koje su omogućile da se mobilizacija provede bez teškoća. Iznimne mjere u Bosni i Hercegovini zavedene su tako da su najprije Zakonskom naredbom Zemaljske vlade od 26. VII 1914. suspendirane pojedine odredbe zemaljskog statuta koje su se n alazile na snazi od 17. II 1910., što je dalo pravnu osnovu za uvođenje iznimnih mjera na osnovu Zakona o iznimnim mjerama od 5.III 1910. Iznimne mjere su objavljene u više naredbi Zemaljske vlade. 226 Nakon nereda i progona srpskog stanovništva reis -ul-ulema Hadži Mehmed Džemaludin Čaušević uputio je Muslimanima poslanicu, u kojoj ih je opominjao na “red i mir i čuvanje dobara svojih sugrađana,” zahtijevajući da se “ suzdrže od svih Bogu mrskih djela.” 227 Iznimne mjere objavljene su u više naredbi Zemaljske vlade kao što su Naredba o ograničavanju za putne isprave, prijavljivanje, slobodu kretanja, udruženja i okupljanja, Naredba o sprječavanju bježanja vojnih obveznika preko granice, Naredba o ograničenju nošenja oružja i prometa oružjem, Naredba o stavljanju građanskih lica pod vojnu vlast, Naredba o o pooštravanju kaznenog postupka za Bosnu i Hercegovinu i ukidanje porotnika na sudovima, Naredba o uvođenju cenzure na pošti i ograničenju i nadziranju telegrafskog saobraćaja. 228 Sarajevski atentat 28. juna 1914. izgledao je mjerodavnim vojnim i političkim krugovima u Beču i Berlinu kao izuzetan povod za obračun sa Srbijom. Na memorandum cara Franza Josepha I, koji je naglašavao riješenost bečkog dvora da Srbiju izoluje, umanji i isključi kao fakt or sile, njemački car Wilhelm II je u slučaju sukoba sa Rusijom obećao bezuslovnu pomoć. Ministar vanjskih poslova grof Berthold je 7. jula sazvao sjednicu ministarskog savjeta na kojoj su se svi prisutni složili da diplomatski uspjeh Monarhije, čak i kada bi se završio porazom Srbije ne bi imao veću vrijednost. Zbog toga je zaključeno da Srbiji treba uputiti zahtjev u formi ultimatuma, koji unaprijed pretpostavlja odbijanje i time otvara put za radikalno rješenje. Diplomatski predstavnici Monarhije u Pet rogradu, Parizu, Londonu, Rimu i Carigradu upoznali su 24. jula njihove vlade sa poduzetim koracima Monarhije i sadržaju ultimatuma. Nakon njegovog isteka ultimatuma, Srbija je počela sa mobilizacijom, jer se očekivalo da će objava rata uslijediti za neko liko sati.229 Nakon proglašenja ratnog stanja u Bosni i Hercegovini za osiguranje granice prema Srbiji i Crnoj Gori angažovani su pored žandarmerije i veteranskog korpusa (1.600 vojnika) i od povjerljivog domaćeg stanovništva Zaštitni korpus sa 11.000 osoba, koji je priključen žandarmeriji. Tako je na početku
Zločin teške ozljede tijela, Zločin paleži, Zločin razbojstva, Zločin davanja pripomoći u kojem od gore pomenutih zločina. (Sarajevski list, br. 131, 29. VI 1914., 1.). 226 Armee-Verordnungs-Blatt, Normalien, 19. 07. 1914., Nr 41, Wien, 191 4. Danom objave naloženo je za cijelu zemlju : “Oružnički listovi objavom ove odredbe gube važnost i svi vlasnici oružja dužni su u roku od 8 dana da ga prijave nadležnom organu sigurnosti. Oni koji su posjedovali eksploziv morali su u roku od 24 sata da g a prijave političkim organima. Za neizvršavanje ove odredbe bila je predviđena kazna do 2.000 kruna i pokretanje postupka pred vojnim sudom. Kažnjive djelatnosti za koje je postupak vođen pred vojnim sudom bili su izdaja, uvreda cara, uvreda članova carske porodice, ometanje javnog reda i mira, ustanak, pobuna i nasilništvo, širenje glasina. Istom odredbom zabranjeno je štampati svako obavještenje o vojnoj sili. Periodična štampa je morala članak za objavljivanje dostaviti na uvid vojnim ili političkim org anima 6 sati prije izlaska lista iz štampe, a neperiodična 8 dana ranije. Prodaja i rasturanje periodične štampe ograničeno je u vremenu od 12 sati do 21 sat. Sve publikacije iz Srbije i Crne Gore su zabranjene”. 227. Sarajevski list, br. 137, 4. juli 1914 ., 3. 228. Sarajevski list, br. 155, 26. VII 1914., 1. 229 Klaus D o r s t - Wolfgang W ü n s c h e, Der ersten Weltkrieg. Erscheinung und Wesen, Berlin, 1989., 44 -45. 48
mobilizacije bila osigurana glavna žila kucavica zemlje, uskotračna željeznička pruga i granični pojas prema
Srbiji i Crnoj Gori. 230 Na početku mobilizacije u Bosni i Hercegovini, na zapovjed armijskog ins pektora u Sarajevu Potioreka, odnosno komande VI armije, uspostavljen je od strane žandarmerije “ Freiwilige Schutzkorps” (“ Dobrovoljački zaštitni zbor”), u čijem sastavu su se u osnovi nalazili bosanskohercegovački muslimani i katolici. Njegovo formiranj e i dopuna uslijedila je od elemenata koji nisu podlijegali vojnoj obavezi, iz sastava 2. i 3. rezerve, koji nisu imali ratni raspored, sa instruktorskom svrhom i za podršku žandarmeriji u održavanju reda i mira u zemlji, u svrhu upotrebe protiv bandi i za vođenje “malog rata” protiv slomljnog protivnika. Njegovo formiranje i uspostava je bila čisto vojna nadležnost, na koju Zemaljska vlada BiH nije imala utjecaja. 231 Ustanovljen je kontingent za Bosnu od 1.000 pješaka i 22 konjanika, a za Hercegovinu
od 200 pješaka. 232 Na frontu pripadnici “Schutzkorpsa” kretali su se zajedno sa vojnim jedinicama. Bosanskohercegovački Srbi, koji su se pridružili srbijanskim i crnogorskim snagama za vrijeme njihovog prodora u Bosnu i Hercegovinu, uhvaćeni na djelu za vrijeme tr ajanja prijekog suda, kažnjavani su smrtnom kaznom. Izvršioci kazne bili su pripadnici “Schutzkorpsa”, najvećim dijelom bosanskohercegovački Muslimani, pa je u historijskom pamćenju bosanskohercegovačkih Srba ta činjenica kasnije predstavljala instrument z a genocidnu politiku prema njima. Za vrijeme službe u redovima “Schutzkorpsa” bilo je i prekoračenja dužnosti, za šta su njegovi pojedini pripadnici optuženi, a protiv njih vođeni krivični procesi. Jedan proces vođen je krajem aprila 1916., na kojem je osuđeno nekoliko osoba. 233 U ofanzivi srbijanskih i crnogorskih snaga poseban zadatak imali su četnički odredi, kojima je vrhovna komanda srpske vojske povjerila izvršavanje specifičnih vojnih zadataka, u prvom redu aktivnosti
gerilske prirode. 234 Neposredno nakon objave mobilizacije u Bosni i Hercegovini vojni organi su počeli da uzimaju taoce. Ta mjera je trebala predstavljati garanciju za mir u zemlji, pa su na taj način ograničavane akcije komitskih četa. Taoci su svojim životima jamčili za svaku štetu koj a bi se u zemlji mogla dogoditi vojsci, vojnim objektima, transportima, javnim prometnim sredstvima i svemu što je imalo značaja za vojsku. U dopisu Zemaljske vlade upućenom sreskim uredima i ekspoziturama u zemlji 28. jula 1914. sadržana je instrukcija o uvođenju institucije talaca. Za taoce je trebalo uzimati najutjecajnije i najuglednije osobe pravoslavne vjere koji su politički pripadali “Narodu”, “Otadžbini” i “Srpskoj riječi”, s tim da oni budu zalog lojalnog držanja
njihovih pripadnika i pristalica. 235 Za namjerno oštećenje željeznice, mostova, puteva, telegrafskih i telefonskih linija, predviđena je smrtna kazna vješanjem. Svaka općina u čijoj oblasti dođe do takvog oštećenja izložena je visokim kaznama ili teškim drugim kontribucijama, koje je treba lo odmah poduzeti. Vojne komande osiguranja željeznica i mostova, kao i komande vojnih transporta, ovlaštene su za uzimanje talaca i mogle su ih rasporediti kod odjeljenja za zaštitu i na vojne vozove. Kod napada na željeznicu ili mostove taoce je trebalo strijeljati na licu mjesta. 236 U svim općinama, posebno onim koje su se nalazile u blizini željeznice, trebalo je na
230. Österreich-Ungarns letztes Krieges 1914. -1918., T. I, 1914., Wien 1931. (dalje ÖULK), 92. 231. ABH, ZMF, 1914., 14.498. Schutzkorpsmanschaft, Versorgung. Zemaljska vlada BiH, Zajedničkom ministarstvu finansija, Sarajevo 3. novembar 1914. 232. KA-W, N. P., K. 7, Geh. Nr 68 b, Sarajevo, 12. septembar 1914. U Bosni je trebalo da okrug Sarajevo dodijeli 100 pješaka i jednog konjanika, grad Sarajevo 250 pješaka, travnički srez 250 pješaka i 3 konjanika, banjolučki srez 450 pješaka i 15 konjanika, bihaćki srez 50 pješaka i tuzlanski srez 100 pješaka i 3 konjanika. 233. Prozes gegen Schutzkorp s Leute, Sarajevoer Tagesblatt, 30. april 1915., 5. 234 Nusret Š e h i ć, Četništvo u Bosni i Hercegovini (1918. -1941.), Sarajevo, 1971., 40. 235. ABH, ZV BH, Präs. 1914., 7.493. Aushebung von Geiseln und Behandlung derselbe. Zemaljska vlada BiH svim sres kim uredima i sreskim ispostavama, Sarajevo, 28. juli 1914. 236. ABH, ZV BH, Präs. 1914., 8.352, Objava komande 15. korpusa. 49
vidnim mjestima istaknuti plakate. 237 U unutrašnjost Monarhije odvedeni su prvo politički sumnjiivi i
taoci .238 Nakon što su južne i istočne g ranične oblasti Bosne i Hercegovine postale neposredno poprište ratnih operacija, veliki dio stanovništva morao je napustiti njihove domove, dok je s druge strane veliki dio stanovništva morao biti vojno evakuiran. Na taj način problem izbjeglica postao je aktualan neposredno nakon izbijanja rata. S obzirom na male prihvatne mogučnosti u zemlji, kao i specifične socijalne, konfesionalne i privredne odnose u zemlji njegovo rješenje naišlo je na veće probleme nego u Austriji i u Ugarskoj. Izbjeglički pokret z apočeo je krajem augusta 1914, kada su se povlačile austrougarske jedinice iz Sandžaka., kojima se pridružilo i 9.000 Muslimana sa ženama i djecom. Istovremeno, započeo je bijeg Muslimana iz graničnih oblasti srezova Višegrad, Čajniče i Foča, koji je prou zrokovao iseljavanje iz susjednog rogatičkog sreza. Jedno iseljavanje davalo je impuls za drugo, tako da je broj isključivo
muslimanskih izbjeglica stalno rastao. 239 Pod rukovodstvom reis-ul-uleme Čauševića pokrenuta je akcija za prikupljanje pomoći za izb jeglice koja je donijela sredstva iznos od 61.687 kruna i 84 helera. Veće priloge dali su car Franz Joseph i ministar von Bilinski, po 10.000 K, dok su ostali prilozi uglavnom rezultat aktiivnosti reisa Čauševića. Budući da su izbjeglice snabdijevane iz zemaljskih sredstava, prihodi fonda su korišteni za poboljšanje njihovog položaja, za kupovinu odjeće i obuće, hrane, Nestleova brašna za hranu djeci… Te potrebne namirnice kupovao je izbjeglički ured Zemaljske vlade, kao i po njegovom nalogu kotarski ured i na čijem području su bile
smještene izbjeglice. 240 Ratna zbivanja na području Bosne i Hercegovine 1914. imala su značajne posljedice na politički i demografski razvoj graničnih oblasti prema Srbiji i Crnoj Gori, aktualizirajući ranije planove o naselja vanju tog područja. U graničnim oblastima je svuda konstatovano da se pravoslavno stanovništvo sa oružjem priključilo neprijatelju da bi aktivno uzelo učešća u borbama protiv austrougarskih trupa. U vezi sa represivnim mjerama koje su već prihvatile Vrho vna komanda armije i Ministarstvo rata, zbog sličnog veleizdajničkog držanja stanovništva, general Potiorek je smatrao da je za sprječavanje proširenja ustaničkog pokreta bilo nužno proširiti zabranu o iseljavanju iz 1907., po kojoj su zemaljski pripadnici koji usmjere oružje protiv vojne sile Monarhije ili se priključe neprijatelju i zatim napuste zemlju gubili zemaljsku pripadnost. Nakon što je u graničnim srezovima konstatovano da je srpsko stanovništvo dijelom samostalno a dijelom uz pomoć neprijateljsk ih odjeljenja uništilo imanja muslimanskih i katoličkih susjeda, za zaštitu preostalih i obnovu porušenih imanja lojalnog stanovništva trebalo je nadoknaditi štete od konfiskovanih imanja ustanika. Stoga je Potiorek zamolio ministra von Bilinskog da se zau zme za suspenziju § 16 (odjeljak 1 i 2) zemaljskog statuta, čime bi Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu bila ovlaštena da protiv osoba koje su usmjerile oružje protiv vojne sile Monarhije ili su sarađivali sa neprijateljem, provedu konfiskaciju pokretne i nepokretne imovine. Istovremeno sa suspendovanjem ovih odredbi Zemaljska vlada je imala pravnu osnovu da sprovede vanredne mjere. 241
237. ABH, ZV BH, Präs. 1914., 7.441. Beschedigung von Komunikationsmitteln, Zemaljska vlada BiH svim sreskim uredima, sreskim ispostavama i vladinom komesaru za glavni grad Sarajevo, Sarajevo, 27. juli 1914. 238. KA-W, N. P. k. 6, Geh. Nr 61 b. Iz grada Sarajeva 82, okruga Sarajevo 172, okruga Bihać 16, okruga Banja Luka 100, okruga Mostar 390, okruga Travnik 55 i iz okruga Tuzla 404). Od toga je bilo 23 svećenika, 99 učitelja, 2 poslanika. U zemlji su internirani iz grada Sarajeva 37, okruga Bihać 64, okruga Banja Luka 153, okruga Mostar 196, okruga Sarajevo 61, okruga Travnik 138, okruga Tuzla 195, ukupno 844 osobe. Među interni ranim bilo je 101 svećenik, 18 učitelja i 7 poslanika). 239. Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1914. -1916., Wien 1917., 152-153. 240. Sabiranje za muhadžire, Sarajevski list, br. 39, 28. II 1917., 2. 241. ABH, ZMF, Präs. BH 1.914, 1.557 Massnahmen gegen jene bh serb. Orth. Bevölkerung die sich dem feinde angeschlossen u. gegen unsere Truppen gekämpft hat. Šifrovani telegram zemaljskog poglavara FZM Potioreka zajedničkom ministru finansija Ritteru von Bilinskom 50
Svi sreski uredi bili su dužni da hitno ustanove koji su bosanskohercegovački zemaljski pripadnici digli oružje protiv vojne sile ili su se priključili neprijatelju i napustili zemlju. Popis takvih osoba trebalo je na kraju svakog mjeseca dostaviti zemaljskoj vladi, u svrhu objavljivanja presude u službenom Sarajevskom listu. Gubitak zemaljske pripadnosti odnosio se, ipso iure, na muškarca, njegovu suprugu i maloljetnu djecu, kao i na udovice i njenu maloljetnu djecu. Izuzetak je učinjen u slučajevima ukoliko se maloljetnik već nalazio u službi k. u. k. vojske, u obrazovnim vojnim ustanovama ili živi odvojeno od roditelja, a nije učestvovao u njihovom krivičnom djelu. 242 Svakodnevno su u štampi objavljivana izvršenja smrtnih kazni. Odlukom prijekog suda u Tuzli 7. X izvršena je smrtna kazna nad 18 osoba iz Kladnja zbog “zločina protiv vojne sile države počinjene time što su hotimice propustili da podnesu prijavu protiv približavajućih neprijateljskih četa, što su ugostili srpske čete i kod njih činili službu kao vođe i dijelom na njihovoj strani se zajedno borili i učestvovali u pljačkama kao i zbog ugrožavanja muslimanskog žiteljstva.243 Nakon provedene mobilizacije 1914. bosanskohercegovački vojni obveznici raspoređivani su u sastav 4 bosanskohercegovačka puka i jednog bosansko -hercegovačkog lovačkog bataljona. U novembru 1914. komanda Balkanskih oružanih snaga formirala je od prekobrojnog ljudstva mobilisanog u Bosni i Hercegovini, tvrđavske pješadijske bataljone br. 1. i 2. U martu 1915., od mobilisanih vojnih obaveznika
obrazovani su tvrđavski pješadijski bataljoni br. 3 -7, dok su do marta 1916. obrazovana j oš 2 (br. 8 i 9). 244 U avgustu 1915. godine, na jugozapadnom frontu iz dva rezervna bosanskohercegovačka puka formirani su bosanskohercegovački lovački bataljoni br. 2 i 3., sa po 4 ratne čete i jednim mitraljeskim odjeljenjem sa 2 oruđa. U svakoj četi trebalo je rasporediti po 33 % apsolutno povjerljivih pravoslavnih i 67 % vojnika druge vjere. Po jednom lovačkom bataljonu trebalo je dodijeliti od strane K.u.k. Ministarstva rata po 1.100 repetir pušaka. Bosanskohercegovački lovački bataljoni 2 i 3, kao i V b ataljoni bosanskohercegovačkih pukova 1 - 4 trebali su kao redovnu dopunu dobivati mjesečno po jednu ratnu četu. U februaru 1916. je formirano još pet bosanskohercegovačkih lovačkih bataljona. l. Lovački bataljon br. 4 obrazovan je iz tvrđavskog pješadijsk og bataljona br. 4, a lovački bataljon 5, 6, 7 i 8 formirani su iz petih bataljona bosanskohercegovačkih pješadijskih pukova br. 1, 2, 3 i 4. 245 Vrhovna vojna komanda je odmah poduzela preventivne mjere kod bosanskohercegovačkih jedinica. Svaki bosanskohercegovački puk je mogao formirati samo dva ratna bataljona od povjerljivog ljudstva, pri čemu su se bataljoni sastojali od prosječno 26 % katolika, 41 % pravoslavnih i 32 % muslimana., što je odgovaralo tadašnjoj konfesionalnoj strukturi stanovništva. Pored toga Vrhovna vojna komanda je naredila da se obrazuju 4 rezervna bosanskohercegovačka bataljona i to I, II i IV u Budimpešti i III u Beču. Od preostalog ljudstva su obrazovani nenaoružani radni odredi. 246 U prvoj ratnoj godini bosanskohercegovačke jedinice r aspoređene u razne divizije, boreći se na Balkanskom frontu učestvujući u borbama protiv srbijanskih snaga na području Srbije i istočne Bosne, na Istočnom frontu (na galicijskom, poljskom, karpatskom ratištu). U drugoj i trećoj ratnoj godini bosansk ohercegovačke jedinice su raspoređene i angažovane na Balkanskom, Istočnom i Jugozapadnom frontu. U sastavu 48. pješadijske divizije od ukupno 19 ½ bataljona, 8 ¼ je bilo iz bosanskohercegovačkog kontigenta. Nakon što je V bataljon 3. bosanskohercegovačko g puka, 9. januara
242 ABH, LR BH, 1914, 13.567 , Durchführungsverordnungs zur Gesetz vom 7. Oktober 1914., über die Ergänzung des Gesetzes betreffend die Erlassung von Ausnahmverfügungen, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu svim okružnim i sreskim uredima kao i vladinom komesaru za glavni grad Sara jevo, Sarajevo, 17. oktobar 1914. 243 Smaknuće prijekim sudom, Sarajevski list, br. 254, 8 X 1914., 4. 244 Fritz Franek, Die Entwicklung der öst-ung. Wehrmacht in den ersten zwei Kriegsjahren, Österreich- Ungarns letzter Krieg 1914. -1918., Erg. Heft 5, Wien, 1933., 22. 245 ABH, ZMF, Präs. BH 1916., 108. Aufstellung der bosnisch -herzegowinischen Feldjäger baone Nr 4 bis 8, K.u.k. Ministarstvo rata Zajedničkom ministarstvu finansija, Beč 31. januar 1916. 246 KA-W, KM, AOK, Op. Nr 13.784, K.u.k. Ministarstvo rat a Zajedničkom ministarstvu finansija, Beč 5. avgust 1915. 51
zauzeo Solar i probio crnogorske položaje, ishod bitke za Cetinje je odlučen, pa je Crna Gora 13. januara 1916. kapitulirala. 247 Na istočnom frontu u toku 1916. bosanskohercegovačke jedinice su ratovale sa promjenjivim uspjehom, podnoseći velike žrtve za vrijeme ljetne ruske ofanzive. U borbama na talijanskom ratištu, bosanskohercegovačke jedinice su se isticale ratnim podvizima. Drugi
bosanskohercegovački puk uz velike žrtve je 8. juna 1916. osvojio snažno utvrđeni vis Monte Melleta. 248 U toku 1917. najveći broj bosanskohercegovačkih jedinica je bio angažovan na talijanskom frontu, gdje su u jesenjoj ofanzivi Centralnih sila imale važnu ulogu. U sastavu 50. pješadijske divizije 1. bosanskohercegovački puk je izvršio prodor u pravcu Volarja, gdje su na tri mjesta probili talijanske položaje i prodrli duboko u pozadinu njihovih jedinica, pa su uskoro zauzeti svi važniji položaji koje su Talijani držali. Rezultat 12. sočanske bitke je da je za 4 dana probijen front od 160 km, un ištene 2 talijanske armije i zarobljeno 60.000 vojnika, 500 topova, a talijanska vojska se spasila povlačenjem. 249 Nakon što je 4. bataljon 3. bosanskohercegovačkog puka izvršio prodor preko mosta na Tagliamentu omogućen je prodor brojnih austro -ugarskih i njemačkih divizija i osvajanje talijanskih položaja sve do Piave. 250 Od proljeća 1917. pristupilo se iznalaženju nove organizacije vojnog organizma, sa čime je trebalo odgovoriti modernim zahtjevima rata, uzrokovanih ratnim iskustvom i pro mjenama u naoružanju i opremi. U jesen 1917. planovi o reorganizaciji armije bili su završeni. Jedna pješadijska divizija, zadržavajući podjelu u dvije pješadijske brigade i jednu poljsku artiljerijsku brigadu, formirana je iz 4 pješadijska puka sa po 3 pješadijska bataljona, ili iz tri puka i tri samostalna bataljona. Odlukom Vrhovne komande krajem oktobra 1917. došlo je do reorganizacije austrougarske Armije. Od tada jedan puk se sastojao iz tri bataljona, a od prekobrojnih bataljona formirane su nove je dinice. Bosanskohercegovački pukovi su imali po 3 bataljona a od prekobrojnih bataljona i lovačkih bataljona br. 5 -8 formirani su novi pukovi 5 -8.251 U toku 1918. položaj Centralnih sila se pogoršavao, a moral stanovništva u pozadini je sve više opadao. Očekivanje povoljnog ishoda rata pokazalo se nerealnim. Posljedica toga je bila pojava da je došlo do raspada Armije, posebno tamo gdje su nacionalne i socijalne ideje bile prihvaćene od ljudstva, što se
247 KA-W, Nachlass Otto W i e s i n g e r, Nr 13, Der Kampf um das Lovćen 1914. -16, Wien 1944., 30-43. 248 KA-W, NFA Gefechts-Berichte, Bh IR 2, Gefechtsbericht über die Erstürmung des Mte. Melleta am 7/6 1916., 85; W. S c h a c h i n g e r, Bošnjaci dolaze ..., 93. G a n d i n i Sigismund, Das bosnisch -hercegovinische Infanterie -Regiment Nr 2 im Weltkrieg 1914. bis 1918., Wien 1968., 41-42. Bitka na Monte Melleti - dan posebnog žrtvovanja, postala je tradicionalni spomendan drugog bosanskohercegovačkog puka, a ta obljetnica se obilježava svake godine, prevazilazeći značaj jednog historijskog događaja. Jedini izuzetak je učinjen u vrijeme vladavine nacional -socijalista u Austriji 1938. -1945. Nakon Drugog svjetskog rata preživjeli pripadnici 2. bosanskohercegovačkog puka su nastavili tradiciju obilježavanja bitke za Monte Melletu. Ta obljetnica se obilježava svake godine u garnizonskoj crkvi u Grazu, prvog petka u junu, koja postaje centar okupljanj a Bosanaca i Hercegovaca iz cijelog svijeta. Tog dana se odaje počast poginulim i umrlim vojnicima 2. bosanskohercegovačkog puka i klanja džuma -namaz. Ovaj tradicionalni skup organiziran od austrijskog Društva za bosanskohercegovačke odnose i nasljednika tradicije 2. bosanskohercegovačkog puka, komandnog bataljona 1 sa partnerom Privrednom komorom Štajerske nošen je temeljnim načelima da spaja narode, da širi toleranciju među rasama i vjerama i traži ono što ih povezuje i doprinosi očuvanju mira (Š e h i ć Zijad, Elitne jedinice iz Bosne i Hercegovine. Prva linija, List Federalnog ministarstva odbrane/obrane, april/ travanj 1999., br. 66, 102). 249 KA-W, Nachlass Otto W i e s i n g e r, Nr 11. Der Anteil des bh IR 1 am Siege von Karfreit, 14-15. 250 R e d l Oberst Eugen, Die Tagliamentoforcierung bei Cornino und das Baon IV/ bh 4, Wissenschaftliche Technische Mitteilungen, Wien 1924., 158 -170. 251 ÖULK, Bd VII, 1918. , Wien 1938. , 54 -58. 52
ispoljavalo u pobunama, dezerterstvu i obrazovanju band i iz redova dezertera i vojnika koji su prekoračili odsustvo. Broj dezerterstava, kao i pobuna na južnoslavenskom prostoru znatno se umnožio. Do prvih nemira i pobuna u Bosni i Hercegovini došlo je 10. februara 1918. u Mostaru, među Dalmatincima 22.
pješadijskog puka, a uskoro i u Čapljini i Konjicu. 252 Daljnji znak kršenja discipline bio je povećani broj dezertiranja i prekoračenja odsustva. Sve češće čule su se optužbe o trgovini sa falsifikovanim dokumentima, koji su prodavani za 30 -80 kruna. Mnogobrojne kontrole, angažovani detektivi i vojne patrole nisu mogle mnogo pomoći, jer su se patrole često solidarisale sa dezerterima. Premije raspisane za hvatanje dezertera nisu mnogo pomogle, jer se stanovništvo solidarisalo sa njima, podržavalo i prikrivalo. Zbog toga su poduzete posebne mjere, obrazovanjem posebnih kontrolnih stanica. Osim toga na odsustvo se odlazilo organizirano u većim transportima, uz kontrolu povjerljivih podoficira i uz strogu kontrolu posjedovanja letaka, propagandnog materijala i ned ozvoljenog posjedovanja oružja.253 Obrazovanje bandi imalo je ipak i političkih posljedica. Sigurnosna situacija u pozadini je sve više slabila autoritet vlasti i armije, što je za posljedicu imalo slabljenje veza sa Monarhijom i stvaranje plodnog tla za širenje nacionalnih i socijalističkih ideja. Opća situacija u pozadini je stvarala pretpostavke za nemire i pojave koje su ugrožavale javni poredak i mir, a kada su se proširile na front, u znatnoj su mjeri utjecale na disciplinu u vojnim formacijama. Zemal jska vlada za Bosnu i Hercegovinu je 19. maja 1918. donijela Objavu o sudbeno–kaznenom i administrativnom progonu onih koji bi pružali pomoć vojnim bjeguncima i onima koji su prekoračili vojni dopust. Pripomoć, skrivanje ili neprijavljivanje vojnih bjeguna ca i vojnika koji prekoraće dopust, kao i svako drugo pomaganje tih osoba potpadalo je pod najstrožiji sudbeno kazneni progon. Osim tih mjera, obustavljana je potpora za izdržavanje porodica bjegunaca i onih koji bi počinili neki kažnjiv čin. Ukoliko bi po stojala utemeljena sumnja da su pojedine osobe, porodice ili eventualno cijele općine pomagale vojnim bjeguncima i onima koji prekoraće odsustvo time što su im pružali pomoć, da su ih prikrivali ili nisu prijavljivali, kažnjavani su osjetljivim administrat ivnim kaznama.254 Plašeći se povezivanja stanovništva sa dezerterima general Sarkotić je uveo prijeki sud u graničnim oblastima, u srezovima Foča, Gacko, Bileća, Trebinje, Nevesinje i Stolac. Svi oružni listovi su proglašeni nevažećim i u roku od 8 dana s vo oružje je moralo biti predato policijskim organima. Ilegalno posjedovanje oružja bilo je najstrože kažnjavano. Također je strogo kažnjavano ugrožavanje javne sigurnosti, povreda vojne discipline u jedinicama, ubistvo, javno nasilje, oštečenje stana i im ovine kao i pljačka ukoliko je vrijednost ukradene robe prelazila iznos od 1.000 kruna. Prijeki sud se mogao proglasiti i zbog dezerterstva, bez traženja saglasnosti viših organa, na temelju samostalne procjene situacije. 255 Za direktno suzbijanje razbojni štva u Bosni i Hercegovini je angažovana vojna sila stacionirana u zemlji. Sredinom avgusta Vrhovna komanda Armije je poduzela mjere za suzbijanje dezerterstva, a vojnike je trebalo upoznati sa posljedicama koje je povlačilo dezerterstvo i prekoračenje od sustva. 256 Također je komandama svih trupa naloženo da obustave isplatu sredstava za izdržavanje porodica dezertera, kao i da traže pogodno sredstvo za suzbijanje pomoći dezerterima, organizirajući potjere za izbjeglima. 257 Krajem oktobra 1918. započela je posljednja velika bitka Prvog svjetskog rata. Jurišni odredi sila Antante, Britanci, Francuzi i Italijani izvršili su prvi prodor u području Sedam općina, brdima između
252 P l a s c h k a Richard, H a s e l s t e i n e r Horst, S u p p a n, Arnold, Innere Front. Militärasistenz, Widerstand und Umsturz in der Donaumonarchie 1918., Bd I, Wien, 1974. , 148-156. 253 Ibidem, 78. 254 ABH, ZMF, BH 802. Bekämpfung des Deserteurunwesens, Zemaljska vlada za BiH, Objava naredbe od 19. 5. 1918 o sudben o-kaznenim i administrativnim progonima 255 R e dž i ć Enver, Bosansko -hercegovačke jedinice austrougarske vojske u prvom svjetskom ratu, Vojnoistorijski Glasnik VII, 3, Beograd 1991. , 210 -211. 256 ABH, ZMF, Präs. BH 1918, 802. Bekämpfu -ng des Deserteur-unwesens, Zemaljska vlada za BiH Zajedničkom ministarstvu finansija, Sarajevo, 20. IX 1918. 257 Ibidem, Deserteure und Urlaubüberschreiter, Bedrochung der öffentlichen und der Sicherheit des durch ihr Unwesen 53
Brente i na Piavi. U 4. sata ujutro, 24. oktobra započeo je artiljerijski napad Antante, a oko 7 sati pješadijski napad. Mada Habsburška monarhija u stvarnosti više nije postojala, jedinice gotovo svih narodnosti pružale su žestok otpor do posljednjeg dana ne toliko iz odanosti crno -žutom barjaku koliko usljed toga što jedinicama u prvoj liniji ništa drugo nije ni preostalo, odupiraći se više iz instinkta samoodbrane. Istovremeno, jedinice u pozadini su slijedile instinkt održanja na životu, odbijajući da besmisleno ginu u posljednjim satima rata. 258 Dugo trajanje rata i nevolje, koje je vojnik podnosio na frontu, uzrokovali su da je i kod jedinica koje su do tada bez pogovora izvršavale sve zadatke i u najtežim uslovima, došlo do dezertiranja. Ratni zamor i čežnja za povratkom kući, pri kraju rata kod vojnika su porasli i br igom za porodicu i nesigurnom budućnošću. Pisma iz zavičaja su obavještavala borce na frontu o neizdrživim patnjama kod kuće, koje su podnosile njihove porodice. 259 Ni bosanskohercegovačke jedinice nisu predstavljale izuzetak. Krajem oktobra došlo je do masovnog dezertiranja vojnika 4. bosanskohercegovačkog puka, sa obrazloženjem da je car u Manifestu narodima Monarhije “zaboravio” njihovu domovinu, pa nema razloga da se više bore. 260 Kada je riječ o naoružanju, ocjeni vojnih formacija ili gubicima u ratu, po sebno važnu ulogu ima statistika. Od ukupno 1.783.453 bosanskohercegovačkih stanovnika, koliko je zabilježeno po popisu iz 1910., u toku Prvog svjetskog rata za vojnu službu angažovano je ukupno 291.498 vojnih obveznika ili 16,34 % stanovništva. Uvježbavano je ukupno 660.771 osoba, dok je procenat sposobnih iznosio 40,6 %. Od ukupnog broja mobilisanih bosanskohercegovačkih vojnih obveznika najveći broj je zabilježen u srezovima Brčko, 10.483 (3,59 % ukupno mobilisanih), Banja Luka 10.431 (3,56 %), Derventa 9.675 (3,32 %), Tuzla 9.652 (3, 31 %), Gradačac 9.074 (3,11%), Bugojno 8.919 (3,06%) i Bijeljina 8.751 (3,00 %).. U prve dvije godine rata 42.654 vojna obveznika, najvećim dijelom pravoslavni, svrstani su u radne odrede koji su imali ulogu provjere njihov e lojalnosti a istovremeno su uvježbavani za dodjelu u sastav armije na frontu.. U sastavu radnih odreda je ukupno raspoređeno 42.654 vojna obveznika, od kojih je nakon završene obuke 20.912 (49,03 %) raspoređeno u sastav operativnih jedinica. 261 Prema zvaničnim statističkim podacima K.u.k. Ministarstva rata gubici bosanskohercegovačkih jedinica su do kraja oktobra 1918. iznosili 10.701 poginuli, 51.815 ranjenih, 18.088 zarobljenih i 21.227
nestalih. 262 Međutim, ti podaci su znatno odstupali od stvarne slike. Od mobiliziranih bosanskohercegovačkih vojnih obveznika u toku rata je smrtno stradalo oko 38.000 osoba. Prosječni gubici za cijelu Bosnu i Hercegovinu iznosili su 12 % od ukupnog broja vojno angažiranih osoba, ali su neki rejoni više stradali od drugih (Banja Luka, Srebrenica, Bileća, Foča, Mostar, Bugojno, Prozor...). Najveće gubitke u Bosni i Hercegovini je imao grad Banja Luka, koja je od 1.173 osobe angažovane u vojnim jedinicama izgubio 534, ili 45,6 %, po čemu je zauzimao prvo mjesto u Monar hiji. Srebrenica je od 5.024 vojna obveznika imala gubitke od 999 osoba, ili 19,9 %, Bileća od 2.345 vojnih obveznika 457 osoba (19,5 %). Znatne gubitke je imao i grad Mostar, koji je od 1.809 vojnih obveznika izgubio 337 (18,4 %). Za dostignuća u ratu veliki moralni efekat na jedinice i pojedince je imala dodjela odlikovanja, sa čime su bile povezane i određene privilegije. Vojnicima su dodjeljivane medalje za hrabrost, dok su oficiri odlikovani ordenom. Medalje za hrabrost su izrađivane od met ala, najčešće bronce, rjeđe od srebra ili zlata, ili su posrebrene ili pozlaćene. Carevom odlukom od 2. septembra 1914., a koja je stupala na snagu 18., određeno je da će sa posjedovanjem medalje za hrabrost biti povezani mjesečni doplaci u iznosu od 30 kruna za zlatnu medalju za hrabrost, 15 kruna za veliku srebrnu i 7 kruna i 50 helera za malu srebrnu medalju II klase. Ovi doplaci su isplaćivani unaprijed, svakog prvog u mjesecu. Doplatak se prestajao isplaćivati u mjesecu u kojem primalac medalje umre i li bude sudski osuđen osudom sa kojom je zakonski povezan gubitak odlikovanja. 263 U toku Prvog svjetskog rata bosanskohercegovački pješadijski pukovi i bosanskohercegovački lovački bataljoni su primili ukupno 35.637 medalja za hrabrost. Pripadnicima pješadi jskih pukova je ukupno dodijeljeno 27.245 medalja, a pješadijskih lovačkih bataljona 8.392. Bosanskohercegovačkim vojnicma je
258 H o r v a t Josip, Prvi svjetski rat. Pan orama zbivanja. Zagreb 1967., 567 -569. 259 ÖULK, VII Bd 1918, 565-573. 260 W. S c h a c h i n g e r, Bošnjaci dolaze…, 229 -238. 261 KA-W, KM, AOK, Op. 108.916 Zemaljska vlada BiH K.u.k. Ministarstvu rata, Sarajevo 6. juli 1918. . 262 KA-W, KM, AOK, Qu.M. Abt, Statistisches Bureau, Tafel VII. Verluste. 263 Sarajevski List, 6. januar 1915., br. 6, 1. 54
ukupno dodijeljeno 146 zlatnih medalja za hrabrost; od kojih je 57 (39 %) pripalo vojnicima 2.
bosanskohercegovačkog pješadijskog puka. 264 Podaci o odlikovanjima vojnika bosanskohercegovačkih pukova formiranih u toku rata nisu evidentirani posebno, nego su upisivani u evidenciji o odlikovanjima za četiri bosanskohercegovačka puka. 265 Dodjelu medalje je pratio i određeni novčani iznos, ko ji je isplaćivan mjesečno. Nosilac zlatne medalje za hrabrost je dobijao 1918. 197 kruna i 93 helera, velike srebrne medalje I klase 3 krune i 38 helera, male
srebrne medalje 2 krune 88 helera, a dobitnik bronzane medalje 80 helera. 266 Upoređujući broj odlikovanja dodijeljenih bosanskohercegovačkim vojnicima sa brojem odlikovanja ostalih jedinica Centralnih sila, mogu se izvući određeni zaključci. U sastavu austrougarske armije, najveći broj odlikovanja su primili vojnici 22. pješadijskog puka, ukupno 10.333 , a zatim 86 pješadijskog puka 9.161,
96. pješadijskog puka 8.437, 6. pješadijskog puka 7.032… 267 Od njemačkih jedinica vojnici 4. pješadijskog puka su primili 8.051 medalju za hrabrost, 14. pješadijskog puka 7.595, a 7. pješadijskog puka 4.266. Od bosanskohercegovačkih jedinica najveći broj odlikovanja su dobili vojnici 1. bosanskohercegovačkog puka, 7.768 i 2. bosanskohercegovačkog puka 6.880. Od elitnih jedinica k.u.k. armije, Tirolskih carskih lovačkih pukova, prvi je primio 7.081 medalju za hrabrost, d rugi 8.051, treći 5.187, i četvrti puk 6.279. Od lovačkih streljačkih bataljona vojnici 7. lovačkog bataljona su primili 2.138 medalja za hrabrost, a 31. lovačkog bataljona 1.295. Kod bosanskohercegovačkih lovačkih bataljona najveći broj medalja za hrabros t je primio 6. lovački bataljon, 2.637, a zatim 3. bosanskohercegovački lovački bataljon 1.844. 268 Broj dodijeljenih medalja za hrabrost bosanskohercegovačkim jedinicama je najbolji pokazatelj njihovih vojničkih osobina, dajući odgovor zašto su smatrane elit nim jedinicama austrougarske armije. U toku Prvog svjetskog rata od bosanskohercegovačkih vojnih obveznika je registrovano 51.815 ranjenih ili
oboljelih, u prosjeku svaki šesti. 269 Od toga, 12.726 su ostali trajni invalidi, ili u prosjeku svaki četvrti. Od ukupnog broja bosanskohercegovačkih ratnih vojnih invalida bilo je 5.371 pravoslavni (42,20 %), 4.413 muslimana (34,68 %), 2.586 katolika (20,32 %), 32 Jevreja (0,25 %) i 356 ostalih (2,55 %), što je bilo
približno tadašnjoj konfesionalnoj strukturi stano vništva. 270 Na bosanskohercegovačke jedinice danas podsjećaju dvije spomen -ploče U središtu Graza, u počasnoj dvorani crkve Milostivog srca, ranijoj garnizonskoj crkvi, među spomen -pločama starih gradskih pukova nalazi se i ploča 2. bosanskohercegovačkog pješadijskog puka, u znak sjećanja na bitku na Monte Melleti. 271 U Beču, u Vojno-historijskom muzeju, od 1929. nalazi se spomen -ploča 1. bosanskohercegovačkog puka, poklon udruženja oficira i vojnika 1. bosanskohercegovačkog puka. 272 Nekoliko kilometara od Boveca, usred vojničkog groblja na istočnom obronku Rombona, nalazi se spomenik na kojem su uklesani carski strijelac i bosanskohercegovački vojnik, kao predstavnici svih pukova koji su ginuli braneći ovaj masiv od napada Talijana. Spomenik je izradio češk i kipar Ladislav Kofranek. 273
264 KA-W, KM, AOK, Auszeichnungsgruppe. Statistiik über Verleihung von Tapferkeitsmedaillen an die Heeresinfanterie bis August 1918., 443. 265 W. S c h a c h i n g e r, Bošnjaci dolaze…, 325-326. 266 KA-W, NeueFeldakten, Karton 750., 1918. 267 B ö s c h Reinhardt Eugen, Die Haltung des s üdslawischer Soldaten des ö-u. Heeres im Ersten Weltkrieg, Neobjavljena doktorska disertacija odbranjena na Bečkon univerzitetu 1971., 261. 268 Ibidem, 262. 269 KA-W. KM, AOK, Qu. Abt 1918., Beillage VII. Verluste. 270 ABH, ZMF, Präs. BH 5.096, Broschure…23 -24. 271W. S c h a c h i n g e r, Bošnjaci dolaze …, 295. 272 H a n s Fritz, , Bosniak H a n s Fritz Bosniak, Waldhofen a. d. Ubbs 1931 . unutrašnja naslovna strana. 273 P u s t Ingomar, Die Steinerne Front. Auf der Spuren des Gebirgskrieges in den Julische Alpen, Von Isonzo zur Piave, Graz 1980., 278 - 279. 55
Legenda o bosanskohercegovačkim jedinicama - elitnim jedinicama austrougarske armije - u novoj državi je potisnuta u zaborav. Ostala su ipak zabilježena svjedočanstva neposrednih učesnika ratnih zbivanja u njihovim redovima, jedna vrsta literarnog spomenika. Major Pero Blašković, napisao je knjigu o 3. bosanskohercegovačkom puku, u čijem se sastavu nalazio cijeli ratni period, dajući zanimljiva zapažanja o vojničkim odlikama bosanskohercegovačkih vojnika: “Mislim da nije bilo jedinica austrougarske vojske kod kojih bi disciplina značila tako malen problem kao kod Bosanaca. Kao dobra i poslušna djeca slijedili su Bosanci svoje starješine. Slijedili su ne samo stari i dobro disciplinirani vojnici kadra, nego i sav ratni i slabo iz vježbani naraštaj kad je već znatno popustila disciplina kod najboljih regimenta zbog slabe hrane, zbog predugog trajanja rata i zbog političkih miniranja. Kod Bosanaca je red sačuvan do posljednjeg dana borbe na frontu, šta više disciplina je sačuvana i p reko sloma Monarhije. 274 … Slušao je Bošnjak uglavnom sve svoje starješine, ali treba priznati da šarže nije mario. Formalistička disciplina mu nije bila na takvoj visini kao npr. kod Mađara, koji su znali energičnije sklopiti pete i lupitit dlanom o pušku i li bajonet, ali je Bošnjak poslušao sve što mu se naredi i pod najtežim je okolnostima izvršio zapovijest, dok je Mađar popustio prvom prilikom i kod sloma je bio prvi koji se odmetnuo od reda. Bošnjak nije znao ni čuvati ni štedjeti municiju i konzerve. Kao pravi primitivac mislio je pucaj dok možeš i pojedi što imaš, jer ko zna “ šta mere bit !” Suprotne zapovjedi mu nikako nisu išle u glavu. Nikada nije Bošnjak zatajio u borbi, niti je ikada napustio svog starješinu, ili svog druga. Relativno su marljivo kopali i izgrađivali i donosili materijal. Kažem, relativno, jer su izvršavali samo ono što im se kazalo, a više ne jer se marljivi nisu ni rodili. Marš im isto nije bio savršen… Urlaubdžije su se na vrijeme vraćali, na straži su bili pouzdani, u patrul i vješti i odlučni, a sa najskromnijom minjažom zadovoljni. Mnogi su govorili o hrabrosti i o borbenoj pouzdanosti Bosanaca i na sva su ih usta hvalili. Nekoji su pisci u tome pretjerivali, prikazujući Bosance kao prave krvopije, a bilo je i pojedinih sl abih ocjena, zbog toga što je nekoliko Bosanaca prebjeglo protivniku… Prebjegli su mahom Srbi. U vojsci nisu nikada i ni u čemu činili razliku između Srba, Muslimana i Hrvata, a mogu smjelo ustvrditi, da razlike zapravo nije ni bilo. Od političara često i u zlom smislu upotrebljena parola, da je brat mio - koje vjere bio, bila je puna istina i realnost kod bivših austrijskih bosanskih pukova. I u vrhovnoj ratničkoj vrlini, u hrabrosti, nije postojala razlika između tri bosanska brata.” 275 Rudolph Henz, pionir austrijske televizije, koji se u toku Prvog svjetskog rata nalazio se u sastavu 1. bosanskohercegovačkog pješadijskog puka, dao je brojna zapažanja o svojim ratnim saborcima. “U hrabrost im nije niko sumnjao, ko je služio u njihovom sastavu, ili im se ika d u susjedstvu borio. Više nisam poznavao pukove prve linije ali i što je tek u ratu došlo bosanskohercegovačkih jedinica u prosjeku je pokazivalo onu prirodnu, ponekad surovu hrabrost, koja proizilazi iz stare borbene tradicije i teškog života. Ti junaci voljeli su borbu kao element svog života, bili su na nju navikli, i, sigurno, o njoj nisu previše razmišljali. Međutim, ta prirodna hrabrost je s mnogo ustrajnosti i mudrosti bila čvrsto prilagođena u neophodnu disciplinu i tradiciju stare armije te tako u činjena plodonosnom i za moderan rat. Pri tome bosanskohercegovački pukovi su zadržali svoje lice, dobili su svoje zatvorene formacije sve do kraja rata i njihov karakterističan način je više bio pametno stimuliran nego izbrisan. Ali ako su vrijedili kao e litna jedinica te kao takva uglavnom korištena u teškim situacijama, ne smije se zaboraviti ni posao oficirskog kora koji je iskovao tu homogenu i u borbi tako primjerenu jedinicu…Ne bih sebi poželio nikakav drugi puk, premda sam bio ponosan na to što sam Nijemac, a i većina je tako mislila. Jer, ponos i radost da se služi u tako divnoj jedinici djelovali su povratno i na oficire. Nije to bio fes koji je nekog izdvajao iz armije: homogena vojska i iz oficirskog kora čini snažnu i odlučnu jedinicu pa čak ako su se tu okupile sve nacije
Monarhije, jedinicu koja se održala do kraja.” 276 Mladi austrijski poručnik Fritz Hans, koji se u toku rata nalazio u sastavu 1. bh puka a zatim u sastavu 6. bosanskohercegovačkog lovačkog bataljona, svoju knjigu napisanu 1931. g odine pod naslovom Bosniak koja je literarni spomenik bh jedinicama u Prvom svjetskom ratu, završava sljedećim riječima: “Halo, halo, ovdje radio Beč” - odjekuje glas bez lica u mojim snovima. “ Slušate marš, Bošnjaci dolaze.” “ Bošnjaci dolaze ? Ah, oni neće više nikada doći. ... Bosanske regimente i odjeljenja pripadaju također mrtvima ovog najvećeg od svih ratova. ... Pali... Nestali...
274 Pero B l a š k o v i ć, Sa Bošnjacima u svetskom ratu, Beograd 1939., 53. 275 Ibidem, 54-55. 276 W. S c h a c h i n g e r, Bošnjaci dolaze… 56
Njihova imena su zaboravljena, nestao je divni duh koji im je činio dušu, prohujala je sva zahvalnost za ove čestite, vjerne i hrabre momke, zamrle su njihove jednostavne, tužne pjesme, koje smo često s njima, iz punih grla pjevali... Prošlo... Bijaše jednom ... Kismet... 277
RAZNO Nacionalni pokreti Pojava srpskog pokreta za crkveno -školsku a zatim i muslimanskog za vakufsko-mearifsku autonomiju imali su prije svega politički značaj jer su oba pokreta u uvjetima apsolutustičkog upravljanja zemljom tražila odstranjenje uplitanja vlasti u djelatnost vjerskih i s njima povezanih obrazovnih institucija. I srpski i muslimanski pokret su prelazili okvire borbe za vjersko -prosvjetnu autonomiju usmjeravajući svoje aktivnosti u pravcu postizanja širih političkih, društvenih i ekonomskih ciljeva. Kod vodećih faktora oba pokreta bila je primjetna težnja da organi v jerskih zajednica dobiju što šire kompetencije i obilježja nacionalno -političkih organizacija. Zahtjevi muslimanskog pokreta za jačanje vjerskih odnosa sa Carigradom su bili motivisani željom za učvrćenjem odnosa BiH i Osmanskog carstva a doticali su i problem suvereniteta nad zemljom i njen međunarodnopravni status. U srpskoj nacionalnoj propagandi sve do aneksije BiH 1908. osmanski sultan je istican kao legitimni suveren nad Bosnom i Hercegovinom a austrougarska okupacija je smatrana privremeno. To je o tvaralo nadu da će se pitanje BiH u budućnosti moći riješiti u smislu srpskih nacionalnih težnji.
277 H a n s Fritz, Bosniak..., 114. 57
Putovanje bosanskohercegovačkih hodočasnika u Meku u doba austrougarske uprave 1878. -1918. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine vjersko -duhovni život bosanskohercegovačkih Muslimana, koji je obuhvatao i vršenje hadža, hodočašća Meke i Medine, odvijao se pod kontrolom upravnih organa. Da bi se spriječile nezgode koje su se dešavale usljed hodočašća bosanskohercegovačkih Muslimana u Meku, Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine je neposredno nakon okupacije poduzela brojne mjere. Već 1881. godine je naređeno da hodočasnici u Meku moraju imati putne listove, što je sa druge strane
omogućilo da se stalno ima uvid u evidenciju. 278 Putovanje na hadž u Meku iz Bosne i Hercegovine je obično počinjalo četvrtog dana bajrama. Prije nego što krene na put, hodočasnik je sačinjavao testement i opraštao se od rodbine i prijatelja, moleći ih da mu oproste ako im je nekad nanio zla ili nepravde. Mnoštvo vjernika je izlazilo na ulicu kako bi ispratili hadžije. Potom su zajedno s njima odlazili u džamiju. Tamo ih je dočekivao muftija i drugi vjerski uglednici, kao i kadije, učitelji, djeca... Iz Ali-pašinu džamije su se ispraćali hodočasnici, hadžije, koji kreću na hodočašće u M eku. Ranije se to činilo u Večil-Harač džamiji - džamiji sa najprostranijim i najljepšim dvorištem, smještenoj u mahali Alifakovca, pokraj Šeher Čehajine ćuprije, odakle su hodočasnici kretali balkanskim putevima koji vode prema Arabiji. Među njima su se nalazili i tzv. bedeli, koji su za novac hodočastili Meku umjesto onih kojima godine ili zdravlje nisu dozvoljavali da to sami obave. Svi koji ispraćaju hadžije molili su se sa njima, nakon čega je i i počinjao dugi put za Meku. Talijanski putopisac Gino Bertolini opisao je putovanje na hadž bosanskih hodočasnika. Do Istanbula se putovalo danju, a odatle, poslije prvog dužeg odmora, noću, kako bi se izbjegla dnevna žega. Katkad se dešavalo da ove karavane napadnu beduini... Kada hodočasnici ugledaju zidine Medine, zastajali bi kako bi se očistili i oprali, kako bi s poštovanjem ušli u to mjesto. Zatim su odlazili u Poslanikovu
džamiju, poljubili zemlju, obišli mezar i stupili na molitvu. 279 Poslije ove međupostaje, nastavljao se njihov put u Meku. Oni su tada mogli birati dvije ceste – staru, koja je vodila kroz pustinju i kojom je trebalo deset dana putovanja do Meke, i novu koja se račvala za Džidu, mjesto gdje je mezar plemenite majke Have. Oni koji su izabrali novu cestu, nakon dolaska u Džidu imali su još dva dana putovanja kroz pustinju do Meke. Većina se ipak odlučivala krenuti starom cestom. Ovuda su kretali i sultanovi vojnici, koji su svake godine u Meku nosili vrijedne poklone i koji su usput štitili hodočasnike. Kada ugledaju obrise Meke vjernici su silazili sa svojih kamila, kako bi u sveti Grad ušli pješice. Sedam puta su kružili oko Kabe, svetog mjesta za muslimane. Kompleks oko Kabe ima 17 ulaza, sedam munara, 150 kupola koje stoje na 500 mermernih stubova, povezanih impresivnim lukovima. Otprilike tri stuba su nosila jednu kupolu. Čitav ovaj monumentalni kompleks okićen je arabeskama i kaligrafijom. U centru stoji Kaba – Bejtullah. Do nje je vodilo sedam ulaza. U istočnom uglu Kabe nalazi se crni kamen, kojeg hodočasnici ushićeno ljube. Kaba je prekrivena pokrivačem izvezenim zlatnim i srebrnim harfovima. Ti prekrivači, zlatnim i srebrenim citatima iz Kur´ana ukrašeni, izrađuju se od sredstava koje daje sultan. Ćilimi od prethodnih godina predaju se čuvarima ove relikvije, koji ih dijele na komad e. Te komade kupuju hodočasnici i daruju ih džamijama u svom kraju. Po predanju Ibrahim a.s. je Meku sagradio na izvoru Zem – zem, izvoru kojeg je našla njegova žena Hadžera, izvoru koje gladne hrani, žednima utažuje žeđ, a bolesne iscjeljuje. Vodu Zem – zema toči hodočasnik i nosi je svojoj kući kako bi je podijelio rodbini i prijateljima. Arefat, visoravan udaljena tri sata od Meke, posljednja je stanica hodočasnika. Za vrijeme dok hadžije vrše obred na Arefatu, vjernici iz njihovih mjesta u džamijama mo le za njihov sretan povratak. 280 Pri povratku u Bosnu i Hercegovinu hodočasnici su u pograničnim stanicama bili pregledani od ljekara a njihove stvari dezinficirane. Taj postupak se vršio sve do 1890. i sve više usavršavao. Te godine Zemaljska
278 Naredba Zemaljske vlade u vezi regulisanja pasoša za hodočasnike, Sammlung Gesetze und Verordnungen für Bosnien und der Herzegowina, Jahrgang 1881., Nr 180, str. 436. 279 Gino Bertolini, Muselmanen und Slaven. Dalmatien – Istrien – Kroatien – Bosnien und Herzegowina, (Zweite Ausgabe). Autorisierte Ubersetzung aus dem Italienischen von M. Rumbauer, Leipzig 1911., 219 -220. 280 Ibidem, 221-222. 58
vlada je, s jedne strane, da bi dobila pouzdane podatke o zdravstvenim prilikama hodočasnika, a sa druge strane da bi ih na putu i u karantinskim postajama što više stavila pod svoju zaštitu, odlučila da ih organizira u jednu povorku i da na čelo postavi jednog vođu, reis-ul- hudžadža. Te godine bosanskohercegovačka Zemaljska vlada se dogovorila sa austrijskim Loydom, o prevozu na hodočašće i nazad. Usljed problema kojima je bio izložen Loydov brod 1890. na povratku iz Đžide u raznim karantenskim postajama, od naredne godine se odustalo od tako organiziranog putovanja. Nasuprot tome isposlovana je olakšica u cijeni vožnje od Trsta do Aleksandrije. Ta mjera je imala svrhu da hodočasnicima da povoda da zajednički pod vođstvom hodočasničkog vođe putuju istim putem, te da se tako lakše i pouzdanije mogu vršiti njihov zdravstveni nadzor. Iz izvještaja koji je reis-ul-hudžadža za 1890. godinu Nezir Škaljić po povratku dostavio Zemaljskoj vladi u Sarajevu 5. februara 1891. može se u cjelosti rekonstruirati putovanje i uvjeti pod kojim je obavljeno hodočašće. Na hodočašću organiziranom 1890. uzelo je učešća 102 osobe. Putovalo se u dvije grupe, od kojih je jedna putovala kopnom a druga morskim putem. U prvoj grupi se nalazilo 78 osoba, i to iz Dolnje Tuzle 18, Sarajeva 21, Cazina 10, Tešnja 7, B. Krupe 4, Banje Luke, Mostara i B. Petrovca po 3, Zenice i Jajca po 2 i po jedna osoba iz Žepća, Kostajnice, Livna i Visokom. U drugoj grupi se nalazilo 13 hodoćasnika iz Prijedora, 3 iz Sanskog Mosta, dva iz Zvornika i po jedan hodoč asnik iz B. Gradiške, Konjica, Vlasenice, Zenice i Žepća. Prva grupa je krenula iz Sarajeva 26. maja a druga grupa od 27 hodočasnika, koja je putovala morem, krenula je 9. juna 1890. i stigla u Trst 16., gdje se ukrcala na parobrod “Meduza.” Putovanje d o Jenbua je trajalo l0 dana. Nakon što su unajmili kamile priključili su se karavanu koji je išao za Medinu, gdje su prispjeli 2. jula i susreli sa hadži jama koji su na put krenuli kopnenim putem. Iz Medine su putovali karavanom i 17. jula stigli u Meku. Do tada su za vrijeme putovanja umrla trojica hodočasnika iz Bosne i Hercegovine. Nakon što su 24. jula otišli na Arefat, udaljen 6 sati od Meke, gdje su se zadržali do 27. jula , tj. do prvog dana Kurban- bajrama kada su otišli u mjesto Mina tri sata ud aljeno od Meke. Budući da je izbila zaraza, morali su putovati u Džidu i sačekati parobrod. Do 5. avgusta u Meki je umrlo 11 bosanskohercegovačkih hodočasnika od raznih bolesti, jedan na putu između Meke i Džide i trojica u Džidi. Dvanaestog avgusta bosans kohercegovački hodočasnici su u Džidi ukrcani na parobrod “Rijeka” i odatle su plovili do El-Tore gdje se nalazila karantina. Zbog konstatirana 4 slučaja oboljenja od kolere bosanskohercegovački hodočasnici su morali da se zadrže u karantini 50 dana. Za to vrijeme je umrlo 19 osoba. Tek 5. oktobra put je nastavljen do naredne karantinske stanice Klazomena, gdje su hodočasnici stigli 12. oktobra i zadržali se do 23. Odatle se parobrod uputio u Trst, gdje je stigao 30. oktobra a hodočasnici su smješteni u karantini do 6. novembra. Odatle su krenuli željeznicom do Siska, a zatim do Slavonskog Broda. Nakon kontrola na graničnom prijelazu hodočasnici su stigli u Sarajevo 9. novembra, nakon punih pet mjeseci. U toku putovanja na hadž 1890. od 102 hodočasnika ukup no je umro 41. 281 Kada su 1891. zdravstvene prilike Hedžasa usljed vanredno velike epidemije kolere pokazale među hodočasnicima sasvim nepovoljnim Zemaljska vlada BiH je poslala u Džidu službenog ljekara, koji ih je morao pratiti kroz karantene El -Tor i Klazomene. On je dobio uputu da nadzire zdravstvene prilike hodočasnika, da im pruži ljekarsku pomoć i da ih podupire riječima i djelom i da eventualne slučajeve bolesti odmah prijavi Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Od tada se ljekar svake godine nalazio u sa stavu osoblja koje je
pratilo hodočasnike. 282 Kad je 1893. godine na području Bosne i Hercegovine prijetila opasnost od kolere, koja se posebno proširila u blizini granice, poduzete su još strožije mjere u vezi sa povratkom hadžija. Cijelo vrijeme putovanja oni su bili stavljeni pod nadzor zvaničnog liječnika; njihove su stvari morale za vrijeme njihovog višesedmičnog boravka u karantenima u El -Toru i u Klazomeni biti više puta dezinficirane. Pri povratku u zemlju hadžije su bile stavljene pod petodnevni na dzor. Kad se doznalo da je na putu i veliki prtljag hadžija koji su umrli u Meki, a da on nije bio podvrgnut zdravstveno -policijskom postupku, Zemaljska vlada BiH je naredila da se taj prtljag mora spaliti, pri čemu su dragocjeni komadi bili izdvojeni i pr epušteni daljem transportu nakon temeljno provedene dezinfekcije. Za spaljene stvari hadžijama je isplaćena primjerna odšteta iz zemaljskim sredstava. U godinama u kojima su na Dalekom istoku harale kuga i kolera, Zemaljska vlada nije propuštala priliku da u smislu općih želja izraženih u međunarodnim konvencijama, Muslimanima preporuči napuštanje
281 ABiH, ZV BiH, !891., 32.804 282 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1906., Wien 1907., 98. 59
hadžiluka, te je odustala od pružanja bilo kakvih olakšica, naročito od toga da za hadžije isposluje popust u troškovima prevoza. Šta više, ona je 1897. objavil a da će im se u slučaju, ako bi u Hedžasu izbila kuga, zabraniti povratak u zemlju za vrijeme trajanja ove epidemije. Takva zabrana se izdala i 1899. te je ostala na snazi za vrijeme trajanja opasnosti. Naprotiv, Zemaljska vlada nije smatrala za shodno da zabrani samo hodočašće jer je pored protesta od strane Muslimana zbog ovakve mjere bio upitan i njen efekat, jer bi pojedinci sebi lako pribavili putne isprave za Tursku, te bi odatle sa turskim putnicima tajno pošli u Meku. Zbog toga bi evidencija o njim a postala iluzorna pa time i ljekarski pregled i administrativno -policijski postupak sa hadžijama prilikom njihovog povratka. Ispravnost takvog mišljenja Zemaljske vlade potvrdila je okolnost što se je u godinama kada su Rusija i Francuska svojim muslimans kim hodočasnicima zabranile hadžiluk, konstatirano da je znatan broj hadžija iz Alžra, Tunisa i južne Rusijen stigao u Džidu. Godine 1900. ograničen je ulazak hadžija na pograničnu stanicu Bosanski Brod (izuzetno također Metalku), te je za ove dvije ulazn e stanice propisano šta je bilo potrebno u pogledu postupka sa hadžijama. U Bosanskom Brodu su bile uređene prostorije za izolaciju i dezinfekciju, a u jednom dijelu zgrade je izgrađen smještaj za potencijalne bolesnike. U sporazumu sa vladama u Monarhiji je naređeno da se velika hadžinska prtljaga iz Trsta, Rijeke i Zemuna bez otvaranja uputi u Bosanski Brod i da se tamo provede zdravstveno policijski carinski postupak. 283 Godine 1901. nadležni organi su izdali tačne instrukcije o zdravstveno -policijskom postupku sa hadžijama, koje su se u osnovi temeljile na zaključcima Druge mletačke konferencije. Tom instrukcijom se najtačnije uređivao postupak sa hadžijama pri njihovom dolasku u Bosanski Brod, njihov smještaj u Zavod za dezinficiranje, dezinficiranje nj ihovih stvari i tijela. Dalje je regulirano kako treba postupati sa hadžijama koji se odvojeno od glavne skupine vraćaju preko Metalke i sa sličnim putnicima (bedelima), kako se treba postupati sa hadžijama koji se vraćaju drugim pravcem ili namjeravaju u ći u zemlju bez kontrole, kao i šta treba uraditi sa stvarima koje se hadžijama šalju u zemlju. Ovim propisom je bilo i regulirano da svi troškovi ovog postupka sa hadžijama padaju na teret zemaljskog erara. Primjenom ovakvih mjera postiglo se da je spri ječeno unošenje zaraznih bolesti u zemlju, pa je Zemaljska vlada i dalje kontinuirano radila na provođenju mjera za pružanje pune zaštite. Pri tome, nije imala namjeru da na bilo koji način spriječi ili oteža Muslimanima da prema vjerskih propisa islama iz vrše zavjetnu dužnost u pogledu hodočašća u Meku. 284 Prema zvaničnim podacima 1905. godine iz Bosne i Hercegovine je na hadž putovala 121 osoba, 119 muškaraca i dvije žene. (Vidi prilog - popis hodočasnika za 1905. ). Iz Sarajeva je bilo 27, Dolnje Tuzle 13, Mostara 10, Bjeljine 7, Brčkog 6, po 5 iz Bihaća, Tešnja i Gračanice, po 4 iz Visokog i Čajnića, po 3 iz Gornje Tuzle i Prijedora 3, po 2 iz Zvornika, Jajca i Goražda i po jedan hodočasnik iz Ključa, Travnika, B. Gradiške, D. Vakufa, Bugojna, B. Krupe, B. Petrovca, Puratića, Maglaja, Srebrenice, Prozora, Žepća i Dervente. Ako se promatra socijalna struktura hodoćasnika onda se može konstatirati da je od ukupnog broja hodočasnika bilo 22 hodža, 28 poljoprivrednika, 22 veleposjednika, 15 trgovaca, 6 imam a, 2 mujezina, 3 krojača, po dvojica piljara, kafedžija, staretinara, cvjećara, i po jedan raznih zanimanja: mesar, kuhar, derviš, sluga, obućar, remenar, pekar, slobodni seljak, Baš muktar, pisar, gostioničar, kočijaš, privatnik i nadničar. 285 Kontrola putovanja na hadž u toku 1907. nije u sanitarnim odnosima bila povoljna, posebno s obzirom da je prethodnog ljeta u septembru i oktobru u Džidi zabilježen veliki broj slučajeva kuge. Zbog toga je vladala dvojba da li će se zaraza u cjelosti uspjeti suzbiti i da li će stanovništvo uprkos poduzetim mjerama po povratku unijeti zarazu u zemlju. Kada je 9. januara 1907. javljeno da je ponovo izbila kuga u Džidi, od strane austrougarskog konzulata zatraženo je da se što prije obavi ukrcavanje bosanskohercegovačkih hadži ja kao i da se suzdrže od kupovine tepiha i odjeće u Džidi. Budno praćenje sanitarnih odnosa bosanskohercegovačkih hodočasnika od strane Dr Tončića, koji je određen za praćenje hadžija, kao i njegovi izvještaji koje je uputio Zemaljskoj vladi u S arajevu, omogućili su da se pravovremeno poduzmu potrebne mjere da bi se spriječilo prenošenje zaraze. Naložen je pooštren sanitetsko -policijski postupak i naređeno je da se u punu pripravnost stavi Ured za dezinfekciju u Bosanskom Brodu. Od daljnjih mjer a i posebno od slanja hodočasničkog liječnika radi oporavka hadžija uprava je zauzela odstojanje, budući da je kuga u Džidi imala čisto lokalni karakter. Kako
283 Ibidem, 99. 284 Ibidem,100. 285 ABiH, ZV BiH, 1906, 1-1/27. 60
su u Carigradu i Aleksandriji bile naređene mjere dezinfekcije i deratizacije hodočasničkih brod ova, to je u velikoj mjeri doprinijelo da se umanji opasnost od unošenja zaraze na područje Bosne i Hercegovine. Zbog mjera koje su poduzete pri povratku hodočasnika, za Zemaljsku vladu su se troškova u znatnoj mjeri povećali, s obzirom da je Ured za dezin fekciju iz Bosanskog Broda morao duže vremena biti u pripravnosti a i na području Hrvatske se konstantno moralo vršiti nadgledanje. Troškovi koji su nastajali u vezi sa povratkom hodočasnika i njihovog praćenja od strane hrvatske policije i finansijske str aže podmirivani su iz bosanskohercegovačkih sredstava. Na hodočašću obavljenom 1907. godine uzelo je učešća 176 osoba iz
Bosne i Hercegovine. 286 Već na početku organiziranja putovanja na hadž 1908. bilo je poznato da je usljed izbijanja kolere i kuge u Hedžasu putovanje bosanskohercegovačkih hodočasnika u Meku kao i povratak u Bosnu i Hercegovinu povezan sa opasnostima. Posebno je opreznost zahtijevala činjenica da se veliki broj bosanskohercegovačkih hodočasnika namjeravao vraćati iz Meke kopnenim putem pr eko Medine i dalje, uz izbjegavanje karantene u El-Toru, željeznicom od Hedžasa do Damaska, pri čemu nebi podlijegali dovoljnom sanitarnom nadgledanju. Usljed toga je naloženo da sanitarno -policijski tretman povratnika sa hodočašća bude sa velikom preciznošću i strogošću proveden. Budući da se u ranijim godinama dešavalo da se pojedini hodočasnici, da bi izbjegli sanitarno-policijske mjere, vraćaju u zemlju više sedmica kasnije i nakon završetka aktivnosti oko hodočašća, počela se voditi evidencija povr atnika i onima koji su nedostajali je zbog tajnog povratka zapriječeno strogim kaznama. Također su poduzete odgovarajuće mjere da se i prtljag hodočasnika ne unosi tajno u zemlju. Ulazak hodočasnika u zemlju je mogao biti samo preko Bosanskog Broda. Pogra nični organi su dobili nalog da svakom hodočasniku, koji nije mogao predočiti certifikat o obavljenim sanitarno policijskom tretmanu u Bosanskom Brodu, ne dozvole ulazak u zemlju. Zahvaljujući poduzetim i strogo provedenim mjerama, hodočašće, na kojem su uzele učešća 164 osobe, obavljeno je bez posljedica za zemlju. 287 Naredne, 1909. godine u Meku su putovale 73 osobe, gotovo upola manje nego prethodne godine. Najveći broj hodočasnika je putovao preko Carigrada, samo pet osoba je izabralo put ovanje preko T rsta. Devetnaest hodočasnika se preko Carigrada uputilo Hedžaskom željeznicom za Medinu, a odatle za Meku a u povratku su putovali preko Džide, zatim brodom preko Sueckog kanala do Carigrada i dalje u Bosnu i Hercegovinu. Drugi dio je do Meke putovao od Ca rigrada preko Sueckog kanala do Džide, da bi se vratili Hedžaskom željeznicom. Okolnost da se najveći dio hodočasnika vraćao kopnenim putem a da karantena u Tebuku nije nudila sve potrebne garancije, kao i da je za vrijeme hadža izbila kuga u Džidi kod o rgana uprave u Bosni i Hercegovini je zavladala zabrinutost. Ipak, zdravstveno stanje bosanskohercegovačkih hodočasnika se pokazalo zadovoljavajućim, samo jedan hodočasnik je umro u Meki. Također, nije zabilježen ni jedan slučaj prenošenja zaraze, čemu je doprinijelo rigorozno provođenje sanitarnih mjera na ulasku u zemlju. Te godine se također oštrije gledalo da svaki povratnik svoj cijeli prtljag nosi sa sobom, da bi se spriječilo da isti neprimjetno bude unešen u zemlju, izbjegavajući sanitarno-policijsku kontrolu. Kao i prethodnih godina Zemaljska vlada je u svojim nastojanjima bila snažno podržana od austrougarskih diplomatskih predstavništava, pri čemu su najznačajniju ulogu imali Generalni konzulat u Bejrutu i konzulat u Džidi. 288 U toku 1910. na hadž je krenulo 56 hodočasnika. Putovanje je slijedilo preko Sueca za vrijeme Bajrama, a najveći dio je putovao preko Carigrada. Dvadeset hodočasnika je putovalo željeznicom dok su ostali putovali od Sueca do Džide. Vijesti sa putovana o zdravstven im odnosima koji su vladali su bile povoljne. S obzirom na nedovoljne sanitarne odnose u Džidi Zemaljska vlada je poduzela stroge sanitarno policijske mjere, posebno kada je stigla vijest od vicekonzulata iz El -Tora da su i među bosanskohercegovačkih hod očasnicima zabilježeni slučajevi kuge. U stvarnosti su samo dva hodočasnika oboljela od dizenterije i umrla. Povratak hodočasnika nije prošao bez problema. U karanteni u Tebuku morali su hodočasnici kampovati pod šatorima što je posebno noću, kada se zn atno spuštala temperatura, bilo prilično neprijatno. I samo putovanje željeznicom je bilo povezano sa brojnim teškoćama, budući da se broj hodočasnika povećao u znatnijoj mjeri.
286 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1907., Wien 1908, 35 -36. 287 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1908., Wien 1909., 31. 288 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1909., Wien 1910, 36. 61
Austrijski Loyd je putovanje od Trsta do Kaife i povratak od Bejruta do T rsta nudio po umjerenoj
cjeni od 50 kruna. 289 U toku 1911. godine, za razliku od prethodne dvije, povećao se broj hodočasnika. Hodočašće je obavila 101 osoba, od kojih je 96 krenulo na hadž iste godine dok se pet osoba godinu ili duže nalazilo u Hedžasu i u povratku se priključilo ostalima. Te godine zdravstvene prilike nisu bile povoljne usljed širenja kolere od strane ruskih hodočasnika. Osim toga ponovo se endemska kuga manifestovala u Džidi. Od bosanskohercegovačkih hodočasnika su šestorica umrla od k olere a jedan od disenterije. Dvanaest hodočasnika se odlučilo za putovanje preko Trsta do Haife i dalje Hedžaskom željeznicom, a u povratku preko Džide, El -Tora gdje se nalazila karantena, preko Sueca do Carigrada, dok su ostali putovali na Meku preko Su eca i Džide a nazad se vraćali Hedžaskom željeznicom preko Tebuka, gdje se nalazila karantena, do Bejruta i dalje. Povratak ovih posljednjih, zbog nedovoljnog zbrinjavanja za masovne transporte Hedžaske željeznice, kao i zbog saobraćajnih smetnji u libano nskim planinama, praćen je brojnim primjedbama i pritužbama. Bosanskohercegovački hodočasnici su morali čekati na transport deset dana u Medini i 30 dana u Damasku. U međuvremenu je u Bosanskom Brodu izgrađen veliki parni uređaj za dezinfekciju za temelj no i brzo obavljanje propisanih radnji za osobe i njihov prtljag. 290 U toku 1912. najveći dio hodočasnika je putovao uobičajenim putem Beograd - Carigrad - Džida Meka - Medina, dok je povratak slijedio Hedžaskom željeznicom. Budući da je u toku hadž iluka izbila kolera, nakon povratka bosanskohercegovački hodočasnici su smještani u karantenu i poduzete su oštre sanitarne mjere. 291 U toku 1913. hodočašće je obavilo 75 osoba, od kojih su četiri za vrijeme putovanaj umrle od uobičajenih bolesti. Zdravstveni odnosi bosanskohercegovačkih hodočasnika su se pokazali dosta povoljnim, što je jednim dijelom trebalo zahvaliti sanitarnim mjerama poduzetim od osmanske vlade, a sa druge strane uspostavi sanitarne administracije u Hedžasu Poseban značaj je imalo snab dijevanje hodočasnika u Džidi čistom vodom za piće U vezi sa povratkom hodočasnika pored primjene uobičajenih sanitarno -policijskih mjera bilo je potrebno poduzeti i dodatne postupke u vezi sa kolerom i pjegavim tifusom, koji su se raširi nakon Balkanskih ratova. Hodočasnici koji su se odlučili za povratak na liniji od Carigrada do Trsta bili su jednom podvrgavani pretragama i zadržavanju u karanteni, dok su povratnici koji su se vraćali preko balkanskih zemalja, bili dva puta podvrgnuti takvom postupku. Ukoliko su postojale sumnje da je povratnik zaražen tifusom, morao je biti zadržan u karanteni tri sedmice. Zahvaljujući svim poduzetim kontrolama među hodoćasnicima nije zabilježen ni jedan slučaj oboljenja. U vrijeme Prvog svjetskog rata 1914. -1918. hodočašće na Meku je, usljed ratnog stanja, bilo u potpunosti obustavljeno. 292
Zijad Šehić Vojni imami u bosanskohercegovačkim jedinicama u okviru austrougarske armije 1878. -1918. Abstrakt: U članku autor razmatra obrazovanja vojnog “dušebrižništva” kod muslimanskih vojnika u okviru bosanskohercegovačkih jedinica k.u.k. armije, ulogu i dužnosti vojnih imama u izgradnji moralnih i vojničkih osobina muslimanskih vojnika u miru i u rat kao i njihov status nakon završetka Prvog svjetskog rata.
289 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1910., Wien 1911., 29. 290 Bericht über die Verwalt ung Bosnien und der Herzegowina 1911., Wien 1912., 37 -38. 291 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1912., Wien 1913., 41. 292 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1914. -1916., Wien 1917., 20. 62
ključne riječi: dušebrižnici, imami, rat, Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. austrougarska administracija je poduzela brojne privredne, socijalne i kulturno -političke mjere, s ciljem da se u okupiranom području osigura vlast i istovremeno očuva paritetan utjecaj Austrije i Ugarske. 293 S obzirom na formalni sultanov suverenitet, međunarodno -pravni položaj Bosne i Hercegovine je nakon okupacije ostao neriješen a njen položaj unutar Monarhije i odnos prema Austriji i Ugarskoj nedovoljno definiran, što je otežavalo učvršćenje njihove vlasti. Vojni krugovi su Bosnu i Hercegovinu smatrali kao zadobijeni teritorij, koji je što prije trebalo asimilirati sa ostalim dijelovima države. 294 Važno mjesto u planovima političkih struktura Monarhije je imala namjera proglašen ja Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu i podizanje regruta, čime bi se uspostavio instrument čvršćeg vezivanja za Monarhiju. Za provođenje regrutacije je trebalo osigurati lojalno držanje Porte. Iako se ona slagala sa Vojnim zakonom, pokušala je da namet ne takve uvjete regrutacije koji ne narušavaju sultanov suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom. Osmanski poslanik u Beču Edhem -paša je izjavio ministru Kalnokyju da Porta ne namjerava da protestira protiv Vojnog zakona, ali je sultanu neugodno da bosanskohercegovački regruti treba da polažu zakletvu austrijskom caru. S tim u vezi je pitao da li se ona može izostaviti ili naći neka druga forma. Osim toga izrazio je želju da se bosanskohercegovački vojnici ne uključuju u zajedničku vojsku nego da se upotrijebe za žandarmerijsku službu i da se muslimanskim regrutima poštuju vjerski obićaji i da im se omogući da nose fes. 295 Vojni krugovi sa carem na čelu su smatrali da vojnu obavezu treba uvesti što prije, da bi se regrutiranjem bosanskohercegovačkih nadoknadio on aj broj vojnika Monarhije koji su bili angažirani za održavanje reda i mira u zemlji. Na sjednici Zajedničke vlade održanoj 20. augusta 1881., diskutiralo se o objavljivanju Vojnog zakona, koji je car sankcionirao. U diskusijama su prevagu odnijeli vojni krugovi sa carem na čelu i zaključeno je da se u jesen uvede vojna obaveza i da se, iz finansijskih razloga, regrutiraju pripadnici sve tri konfesije. 296 Provizorni Vojni zakon u Bosni i Hercegovini proglašen je 4. novembra 1881. Istovremeno car Franz Joseph je uputio proglas stanovništvu Bosne i Hercegovine, u kojem je naglasio da se “bez oružane sile ne može očuvati mir u zemlji, štititi život i imetak stanovnika, a zemlja od neprijatelja spolja. Rane koje su donijeli protekli događaji tek treba da zarastu, pa je došlo vrijeme da sinovi zemlje sposobni za odbranu nastupe dužnost i da im bez razlike po vjeri pripadne čast da u odbranu svoje otadžbine nose oružje. U Zakonu za obranu izrečene su najšire olakšice i oslobađanja, da u vršenju vojne službe niko neće biti spriječen u vršenju svojih vjerskih dužnosti.” 297 Budući da su religiozne potrebe i običaji bosanskohercegovačkih vojnih obveznika kršćenske i jevrejske vjeroispovijesti bili sadržani u propisima za k. u. k. vojsku, uključenje muslimanskih vojnika u njene redove je zahtijevalo da se donesu specifične odredbe. Uvažavajući vjerske slobode Muslimana u punom obimu, K.u.k. Ministarstvo rata je donijelo Naredbu o postupcima prema muslimanskim vojnicima za vrijeme trajanja aktivne vojne službe, koju je, prema okružnici Zemaljske vlade od 5. novembra 1881., trebalo pročitati na sjednici upravnog medžlisa i sjednici gradskog predstavništva u Sarajevu.
293. Hamdija K a p i dž i ć, Položaj Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske uprave (državnopravni odnosi), Prilozi instituta za istoriju radničkog pokreta, IV, Sarajevo 1968., 59-62. Vidi: M. I m a m o v i ć, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878.-1914., Sarajevo 1976., 27. 294. Tomislav K r a lj a č i ć , Mjere Kalajevog režima na pacifikaciji ustaničke oblasti, Naučni skup Sto godina ustanka u Hercegovini, ANU BIH, (Sarajevo 21. i 22. XI 1982), Sarajevo 1983., 37. 295. Ibidem, 37-38. 296. H. K a p i dž i ć, Hercegovački ustanak, Sarajevo 1958., 80-81. 297. Provizorni zakon, Naredba 235, CV za BiH od 4. XI 1881 . povodom proglasa provizornog obrambenog zakona za BiH, Nr 2.679, Zbornik zakona i naredbi za BiH 1881., 695. 63
Ta naredba je predviđala da je muslimanskim vojnicima petak predviđen za odmor; kao i tri dana Ramazan-bajrama i četiri dana Kurban-bajrama. Muslimanskim vojnicima je dozvoljeno da hranu posebno pripremaju i za to potrebne predmete sami kupuju, ukoliko te predmete ne dobavlja erar. Oni su dobivali novo posuđe za kuhanje, a da se ne zamijeni sa drugim, imalo je p osebnu oznaku. Ako bi se takvo posuđe u smislu vjerskih propisa “onečistilo“, trebalo ga je zamijeniti sa novim. Zbog poštivanja religioznih običaja, trebalo je stalno imati u vidu da je muslimanima zabranjeno trošiti svinjsko meso, mast i vino. Muslimanskim vojnicima se, kada nisu u službi, trebalo omogućiti da mogu petkom u džamiji klanjati džumu od 11 do 13 sati, a na oba bajrama da mogu ići u džamiju jedan sat prije izlaska sunca. Za klanjanje se trebao urediti poseban prostor (hodnik, soba u kasarni ), iako se klanjanje moglo obavljati i vani. Vojnim odjeljenjima bosanskohercegovačkih vojnih obveznika trebalo se za uzimanje abdesta dati dovoljan broj bakrenih zdjela (čaša) i vrčeva (ibrika). Ako vojnik musliman umre, na sahrani se nije trebala dodjel jivati muzika, bubnjevi ili trube, pošto se po Kur‘anu pokop trebao obaviti u tišini. Predviđeno je da se nakon uspostave bosanskohercegovačkih odjeljenja za obavljanje vjerskih obreda imenuju dva vojna imama, sa rangom vojnog kapela II klase. Nakon prve vojne obuke, vojnim bolnicama je trebalo dodijeliti bosanskohercegovačke vojnike da se podučavaju njegovanju bolesnika i da, kada nema imama, obave vjerske obrede. Na kraju, u bosanskohercegovačkim odjeljenjima se umjesto zapovjedi “klekni na molitvu” tr ebala koristiti zapovjed “na molitvu.” 298 Institucija vojnog ”dušebrižništva“ imala je dugu tradiciju u austrijskoj vojsci. Vojni kapelan je bio duhovni otac puka, zadužen za pružanje utjehe vojnicima ne samo u miru nego i u vrijeme krvavih borbi, ublažavajući nevolje i grozote prouzrokovane ratom. 299 Nakon uključenja Bosne i Hercegovine u vojnu organizaciju Monarhije, uvedena je institucija vojnog “dušebrižništva“ i uspostavljen je poseban okrug za “dušebrižništvo”, koje je imalo poseban status u vojsci i bilo rangirano prema funkcijama i vojnim činovima, dijeleći se u aktivni i rezervni vojni sastav. U slučaju rata potreba za vojnim “dušebrižnicima” se pokrivala iz rezervnog sastava. Za obavljanje “dušebrižništva“ kod katoličkih vojnika u Bosni i Hercegovini su bili određeni jedan vojni svećenik, dva vojna kurata i šest vojnih kapelana. 300 Kod pravoslavnih vojnika je od 1896. bio sistematiziran jedan vojni nadsvećenik sa šest vojnih kapelana. Za jevrejske vojnike u miru nije bio predviđen “dušebrižnik“, nego se “dušebrižništvo” vršilo preko lokalnog rabina. U slučaju mobilizacije kod svake armijske Vrhovne komande je bio predviđen jedan vojni rabin koji se starao za vjerske funkcije vojnika kod trupa, komandi i ureda. 301 Za obavljanje vojnog “dušebrižništva“ kod Mu slimana su već u provizornom Vojnom zakonu iz 1881. bila predviđena dva vojna imama. 302 Naredne godine, sarajevski muftija Hilmi ef. je predložio da
298. Behandlung der Mohamedaner währ end der active Dienstzeit, Arm ée-VerordnungsBlatt, 5. XI 1881., Wien, 1882., (Z. 2.698 präs./ 9), 715. 299. Ferdinand S c h m i d, Das Heeresrecht der österreichisch -ungarischen Monarchie, Wien-Leipzig 1903., 375-377. 300. Ibidem, 208. 301. Ibidem, 290-292. 302. Sammlung der Gesetz und Verordnungen für Bosnien und Hercegowinas 1882., Nr. 63, 202. Istovremeno je propisana odjeća za vojnog imama: Fes crven sa bijelim sarukom (ahmedijom) i crnom kitom od svilenih resa, gornja haljina - tamnomodro džube od sukna do ispod koljena oblikom običajnim u muslimana, jaka i okrajak na rukavima bročast na rukavima duž šava po rubu nastavka bit će tri zlatna traka, nadalje, tamnomodre prostrane šalvare od sukna, nanogavice treba da se spram donjeg kraja suzuju. Dječerma tam nomodra s jednim redom od 13 komada krugljastih dugmadi od mjeda. Pas će mu biti crven (krmezi), i šal koji se omota oko struka, mestve crne (čifte kundur). Mushavska kesa o prekoramku nalika nabojnjači konjičkih časnika c. kr. vojske. Remen širok 2,5 cm ima biti od crvena safijana i presvučen srebrnom trakom.To mu služi za pohranu Kur’ana te se nosi na desnom ramenu spram lijeve strane. Kovčežić 64
se za vojnog imama imenuje hodža hadži -Mehmed Kokić iz Zenice. Taj prijedlog car je potvrdio odlukom od 1. decembra 1882. 303 Nekoliko godina kasnije, 1888., imenovan je i drugi vojni imam,
hodža Mehmed Bećiragić iz Sarajeva. 304 Za muslimanske vojnike se činilo sve što je moguće, ukoliko to nije dovodilo u pitanje jedinstvo armije. I sam čin polaganja zakletve je pri lagođen muslimanskim vojnicima, pa su je oni posebno polagali. Imam sa Kur’anom u ruci čitao je tekst zakletve, koji su vojnici sa fesom na glavi tiho ponavljali i na kraju njen značaj potcrtavali riječima “valahi bilahi.” 305 U takvom načinu polaganja zakletve sadržan je duboki filozofski smisao značenja islama kod bosanskohercegovačkih Muslimana, pa se sa zakletvom Bogu povezivala dužnost prema caru. Kršenje jedne obaveze povlačilo je za sobom kršenje druge, pa je tako uspostavljen mehanizam koji je osig uravao njegovu punu lojalnost. Nakon premještanja bosanskohercegovačkih trupa 1891. u unutrašnjost Monarhije i uspostave bosanskohercegovačkih pukova 1894., u njihov sastav su imenovani vojni “dušebrižnici”. Sjedište im se nalazilo u štabnim stanicama četi ri bosanskohercegovačka puka u Beču, Budimpešti, Grazu i Trstu. Bataljonima smještenim u Bosni i Hercegovini su dodijeljeni “dušebrižnici” iz civilnog sastava. Od 1911. vojni “dušebrižnici” su ulazili u osnovni sastav bosanskohercegovačkih jedinica. 306 Vojni “dušebrižnici” su imali izuzetno značajnu ulogu u izgradnji moralnih i vojničkih osobina bosanskohercegovačkih vojnih obveznika. Odredbama Zakona o “dušebrižništvu” iz 1887., regulirane su njihove dužnosti i obaveze u ratu i u miru. Za vrijeme borbenih de jstava nisu se smjeli udaljavati od jedinice; u toku borbe su trebali da ohrabre vojnike i podsjete ih na savjesno i požrtvovano vršenje vojničke dužnosti; na mjestima za previjanje trebali su da tješe ranjene. Osim toga obavljali su pokop poginulih vojnika prema vjerskim običajima. U miru vojni “dušebrižnici” su imali značajnu ulogu pri provođenju regrutacije. Za vrijeme vojne službe su trebali vojnike stalno podsjećati na ispunjavanje dužnosti, poštivanje zakona i izvršavanje naredbi nadređenih. U kazn enim ustanovama su trebali da ubijede vojnika u neispravnost njihovog postupka i da zbog kršenja discipline izraze pokajanje. Na kursevima, organiziranim kod jedinica za vrijeme služenja vojnog roka, vojni “dušebrižnici” su provodili opismenjavanje i vodil i kurs vjeronauke. Kao glavni zadatak su trebali kod vojnika razvijati patriotizam prema Monarhiji, stalno ih podsjećati da je zakletva svetinja i da se treba žrtvovati za cara. 307 Učesnik u francuskoj naučnoj ekspediciji, koja je posjetila Bosnu i Hercego vinu 1898. Jervais Courtelmon, rezimirao je rezultate austrougarske uprave u provođenju vojne obaveze i njihovog pridobijanja Muslimana: “Ništa nije bilo zanemareno, ni što se tiče hrane muslimanskih vojnika, ni same njegove uniforme, koja je podešena prem a njegovim običajima, budući da mu je ostavljen fes, ni u pogledu vršenja molitve, pranja na molitvi i posta, koji je učinjen obaveznim. Sve je do izgradnje jedne džamije u Beču - bilo učinjeno u cilju da se izbjegnu diskriminacija, žaljenje, i svako oprav danje kršenja discipline kod ove djece islama ...” Sa žaljenjem je konstatirao odsustvo takve politike u Francuskoj, koja broji na milione muslimana, gdje se nije moglo složiti ni u tome da se izgradi jedna
(sandučić) od crne kože, unj se spremaju 4 vjerozakonska ćitaba, a uz to mora imati dva metra dugačak i 1,5 m š irok ćilim za klanjanje (serdžada). 303. Kriegs-Arhiv Wien (KA-W), Kriegs-Ministerium (KM) 34 -11/1, 1. decembar 1882. Miltär-Imam. 304. Schematismus für k. u. k. Heer und Kriegsmarine 1888., Wien, 1889., 655. 305. Cirkular – Verordnung, 18. X 1893., Ar mée-Verordnungs-Blatt, Nr 99, Wien 1896., 41. Tekst zakletve je glasio: Zaklinjem se Bogu svemogućem, da ću biti vjeran njegovom veličanstvu caru i kralju Franzu Josephu Prvom, i da ću sve zapovijedi mojih nadređenih i viših poštovati čak i u opasnosti po vlastiti život. (W. S c h a c h i n g e r, Bošnjaci dolaze… 16) 306. Emerik B i e l e k, Geschichte der Militär -Seelsorge, Wien 1901., 210. 307. Anton W a g n e r, Die k.(u.) k. Armée -Gliederung und Aufgabenstellung 1866. bis 1914., u: Die Habsburger Mona rchie, Bd V, Das Bewafnete Macht, Wien 1987., 535. 65
džamija u Parizu, rezimirajući sa tugom u srcu k oliki put ona treba da pređe da bi došla do rezultata koje je postigla Monarhija. 308 Nakon izbijanja rata i proglašenja mobilizacije 1914. značajna uloga pripala je vjerskim poglavarima u Bosni i Hercegovini, reis -ul-ulemi Čauševiću, arhiepiskupu i mitropolitu Evgeniju Letici i mostarskom biskupu Mišiću, koji su se pobrinuli da se mobilizacija provede u redu i miru, koristeći pri tom priliku da se u bosansko -hercegovačkim jedinicama širi patriotizam i naglasi vezanost za Monarhiju. 309 U prvoj ratnoj godini bio je posebno jak utjecaj vojnih “dušebrižnika” kapelana, imama i rabina na vojne obveznike, potcrtan mišlju o ispaštanju zbog prekršene zakletve caru i kralju, što je imalo presudan značaj na njihovo držanje na frontu i podnošenje nadljudskih n apora.310 Na prijedlog K.u.k. Ministarstva rata i careve odluke od 31. oktobra 1914. Todor Jungić iz Sarajeva imenovan je za pravoslavnog vojnog nadsvećenika kod 6. armije, a istovremeno je hafiz Abdulah ef. Kurbegović imenovan za vojnog muftiju II klase k od 25. pješadijske divizije. 311 Poseban značaj u provođenju mobilizacije pripao je vjerskim službenicima. Pred izbijanje rata, prišlo se provođenju odredbi § 144. Statuta o kulturnoj autonomiji islamske zajednice iz 1909., kojim je bilo predviđeno imenovanje 6 muftija.312 General Potiorek je posebno vodio računa da oduševljenje muslimanskog stanovništva iskoristi za ratne ciljeve Monarhije, nastojeći da se to manifestira u svakom pogodnom trenutku. Nakon izbijanja rata, u svim džamijama u Bosni i Hercegovini učene su dove za pobjedu Centralnih sila. Povodom ulaska Velike Britanije u rat, 15. avgusta, nakon molitve za cara u Carevoj džamiji u Sarajevu, prema dogovoru generala Potioreka sa reis -ul-ulemom i vakufskim direktorom Šerifom Arnautovićem, učena je dova protiv Britanaca. Reis-ul-ulema Čaušević, odjeven u nošnju mule od Meke i Medine, održao je svečani govor na posebno ukrašenom podijumu. Taj čin je fotografiran, načinjene su razglednice sa tekstom govora, koje su upućene muslimanskim vojnicima na ruskom frontu, kao i u muslimanske zemlje, sve do Indije. 313 Nakon Sarajevskog atentata carigradska vlada se uvjerila da neće moći izbjeći ulazak u rat. Mada je ministar rata Enver-paša bio najutjecajniji i lično naklonjen Nijemcima, Porta je u početku pokušala da se približi silama Antante. Uskoro se pokazalo da Rusija nije mnogo držala do toga To je Njemačka odmah iskoristila i već 2. augusta zaključila tajni ugovor o učešću Osmanskog carstva u ratu na strani Centralnih sila. Njemačka se nadala da će to povoljn o utjecati na Bugarsku, Rumuniju, Persiju, Avganistan i druge da joj se pridruže. Polagala je velike nade i na ugled sultana kao vjerskog poglavara cijelog muslimanskog svijeta od 300 miliona osoba i da će proglašenjem “Svetog rata”, “džihada” pokazati da je njihovo mjesto u ovom ratu na strani Centralnih sila. 314
308 Midhat Šamić, Jedna francuska naučna ekspedicija u Bosni i Hercegovini 1898., Glasnik organa arhivskih ustanova i društva arhivista BiH, Sarajevo, 1962., 205. 309. Sarajevski list, br. 183, 13. august 1 914., 2; br. 184; 14. august 2; br. 191, 19. august 2. 310. Kada kapetan Pero B l a š k o v i ć na talijanskom ratištu sretne Muslimana koji gladan i žedan vuče top na daleko brdo, plačući
govori da “gazeći kao koza stalno upućuje samo molitvu Allahu da ga artiljerija ubije, jer to nije život”, u njegovim riječima oslikava se stav prema vojnoj obavezi: zakletva Bogu i caru, jer jedna uključuje drugu, motiv je koji je pokretao vojnike na podnošenj e nadljudskih napora. (P. B l a š k o v i ć, Sa Bošnjacim a u svjetskom ratu, Beograd 1939., 368).
311. ABH, ZMF, 1914., 14.479, Militär -Seelsorger, K.u.k. Ministarstvo rata Zajedničkom ministarstvu finansija, Beč, 13. novembar 1914. 312. ABH, ZMF,1914., 6.693. Betr. Muftis Neuernenung, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 29. april 1914. Nakon što je Ulema medžlis predložio kandidate za tu funkciju, Zajedničko ministarstvo finansija imenovalo je šest muftija i to hadži Abdulaha ef. Ridžanovića za muftiju mostarskog okruga, Salima ef. Muftića sarajevsko g okruga, hadži hafiza Ibrahima ef. Maglajlića tuzlanskog, Muhameda Ševketa ef. Kurta travničkog i hadži hafiza Jusufa Zia ef. Jahića banjolučkog okruga 313. KA-W, Nachlas Potiorek, K. 8, Nr 136, Sarajevo 15. august 1914. 314. Petar T o m a c, Prvi svetski rat, Beograd 1968., 152-153. 66
Ulazak Osmanskog carstva u rat, 1. novembra 1914., imao je značajne posljedice na zbivanja na jugoistoku Evrope. Za proglašenje “Svetog rata” nužna je bila najprije sveta fetva šejh -ul-islamova, a na osnovu te fetve sultan proglašava rat. U Carigradu, 14. novembra 1914., nakon što se je klanjalo podne u Fatihovoj džamji proučio je jedan izaslanik šejh -ul-islama fetvu, kojom se proglašava „Sveti rat“, da bi se nakon toga masa svijeta uputila pred M inistarstvo rata i pred Portu, gdje je proučena dova za pobjedu vojske i mornarice. 315 Vlada je razaslala štampi proglas o “Svetom ratu”, označen 21. novembrom 1914. Sultan je naredio da se proglas raširi u sve muslimanske zemlje. Potpisali su ga tadašnji i pređašnji šejh-ul-islam kao i 24 velika alima. Svi muslimani su pozvani da u ratu uzmu učešća na strani Centralnih sila. Time je i muslimanima na Balkanu jasno ukazano da je njihovo mjesto na strani Monarhije. 316 Po šerijatu, po mulketi, svi muslimani su bil i dužni učestvovati u ratu. Ratovati nisu morali djeca, žene, robovi, slijepi i sakati. Ako se neprijatelj pobijedi time je rat dovršen, ali ako bude drukčije pa neprijatelj pobijedi, onda može žena a da ne pita svoga muža i rob da ne pita gospodara, da po đe u rat. Zabranjeno je svako unakazivanje neprijatelja. Svi muslimani su dužni da sudjeluju u ratu protiv onih koji su označeni neprijateljima islama. 317 General Potiorek nije oklijevao da fetvu šejh -ul-islama sa zapovijedi o “Svetom ratu” -“džihadu”, da pročitati u svim džamijama u zemlji i vojnicima na frontu kao dobrodošlo sredstvo psihološkog i ideološkog vođenja rata. Da bi se njihovo vjersko oduševljenje usmjerilo u pravcu dobrovoljnog ulaska u vojsku, general Potiorek je nastojao što brže djelovati na reis-ul-ulemu, da se u svim džamijama u zemlji objavi fetva šejh -ul-islama, po kojoj je i Muslimanima u Bosni i Hercegovini proglašen džihad protiv Britanaca, Francuza i Rusa. 318 Istovremeno je molio austrougarskog ambasadoru u Carigradu Palavichinija, da od šejh-ul-islama zatraži objašnjenje da li se Muslimani mogu boriti pod carskom zastavom. Imajući u vidu da je džihad šerijatsko -pravna institucija islama, tražio je odgovor na pitanje da li on mora biti vođen pod muslimanskom komandom. 319 Nakon što je službenim putem dobio od šejh -ul-islama fetvu i poslanicu, reis - ul-ulema Čaušević je pozvao sve muftije i odličnike u Sarajevo, upućujući istovremeno okružnicu svim mufti efendijama i šerijatskim sudijama da prikupljaju priloge za vojsku. 320 U haremu Begove džamije, 11. decembra 1914. prije podne počeo se okupljati muslimanski narod, da čuje govor reisa Čauševića. Džamija i dvorište pred njom bili su puni i računa se da je bilo preko 3.000 osoba. U džamiji su se na okupu našli svi ugledniji predstavnici muslimanskog naroda. Kad je klanjana džuma, proučio je imam i hatib begove džamije hafiz Esad ef. Sabrihafizović hudbu, a iza toga ašare i učila se je iz kur‘ana sura o pobjedi. Nakon što se je završilo ašare, na mimberu se je uspeo reis -ul-ulema Čaušević, obraćajući se okupljenom narodu, naglašavajući da je u svjetski rat, kao saveznik Monarhije i Njemačke, ušlo i Osmansko carstvo. 321 Nakon proglašenja fetve svim jedinicama na frontu, u kojima su se nalazili muslimanski vojnici, upućen je po jedan primjerak.
322
315. Sarajevski list, br. 278, 17. novembar 1914., 1. 316. Ibidem, br. 290, 26. novembar 1914, 1; Uporedi: Wolf Dieter B i h l, Die Beziehungen zwischen Oesterreich -Ungarn und den osmanischen Reich im ersten Weltkrieg, Öst. Ost Hefte, Wien, 1982., 35. 317. Sarajevski list, br. 282, 18. novembar 1914., 2. 318. Manfried R a u c h e n s t e i n e r, Der Tod des Doppeladlers, Wien, 1991., 183. 319. ABH, ZMF, Präs. BH, 1914., 1815. Heilige Krieg Tuzla, 15. -16 novembar 1914. 320. ABH, Präs. 1914., 1913, Heilige Krieg, Zemaljska vlada Zajedničkom ministarstvu finansija, Sarajevo, 2. decembar 1914. 321. Sarajevski list, br. 306, 12. decembar 1914., 2 -3. Na skupu su bili prisutni reis -ululema Džemaludin Čaušević, sarajevski muftija Salim ef. Mu ftić, mostarski muftija Hadžiabdulah ef. Ridžanović, tuzlanski muftija Ibrahim ef. Maglajlić, bihaćki muftija Hadži hafiz Husni ef. Numanagić, banjolučki muftija Muhamed Ševket ef. Kurt, turski konzul Resul ef., predsjednik Bosanskohercegovačkog sabora dr. Safvet-beg Bašagić, gradski načelnik Fehim ef. Čurčić, sarajevski okružnik Ibrahimbeg Defterdarević, vakufski direktor Šerif ef. Arnautović, predsjednik hodžinske kurije Jusuf Zija ef. Midžić, sarajevske kadije Mutapčić, Prohić, Hatibović i Bukvica, bivš i direktor šerijatske škole 67
Od uključenja bosanskohercegovačkih Muslimana u austrougarsku vojsku, njihovi vjerski običaji poštovani su u punom obimu. Računajući na ulogu koju su trebali imati u ratu, tom pitanju poklanjana je posebna pažnja. Zbog toga je svakoj žalbi o tretmanu musliman skih vojnika pridavan poseban značaj. Oslanjajući se na izvještaje objavljene u Sarajevskom dnevnom listu, da je 18. septembra 1914. tijelo u Budimpešti preminulog vojnika islamske vjeroispovijesti u nedostatku imama pokopano uz prisustvo katoličkog “dušebrižnika”, koji je održao molitvu, Ulema -medžlis je molila za intervenciju da se prekine sa ovim postupkom, koji je u suprotnosti sa islamskim običajima i da se u garnizonskim mjestima, u kojima su smješteni ranjenici islamske vjere, gdje nema vojnog imama, angažira islamski zamjenik “dušebrižnika.” K.u.k. Ministarstvo rata je zamoljeno da opravdane zahtjeve Ulema -medžlisa provede kod nadležnih vojnih organa. Istovremeno, zamoljeno je Zajedničko ministarstvo finansija da preporuči nadležnom vojnom mjestu da se uvaže opravdani zahtjevi Ulema -medžlisa. Naknadno na ovaj dopis Zemaljskoj vladi BiH predsjedništvo Ulema- medžlisa je 8. oktobra uputilo pritužbu jednog vojnika iz Pešte, zamolivši Zemaljsku vladu da se obrati pažnja na sva glavna mjesta gdje su se nalazili ranjeni muslimanski vojnici i da se i na ta
mjesta odredi po jedan substitut vojnog imama. 323 Budući da su se kasnije ponavljale žalbe Ulema medžlisa Vrhovna komanda armije je skrenuta pažnja svim vojnim komandama kod kojih su se nalazili muslimanski vojnici, da se njihovi vjerski običaji moraju uvažavati u skladu sa zakonskim odredbama. Osim toga, “dušebrižnici” drugih konfesija nisu smjeli Muslimane posjećivati u bolnicama ili drugim mjestima, a također ni sahranjivati. Prema okolnostima vršenja službe i mogućnostima, trebalo je Muslimanima osigurati uvjete za uzimanje abdesta i omogućiti posjetu džamijama u slobodno vrijeme. 324 Budući da su Muslimani ispoljili vanrednu lojalnost i patriotizam prema Monarhiji, da bi im se izrazila zahvalnost, donijeta je odluka da im se u srcu Monarhije, u prijestolnici Beču, izgradi jedna džamija, arhitektonski lijepog i modernog stila. Zemljište, od oko 1.800 m ² na raspolaganje je stavio vlasnik Joseph
Hadži Hasah ef. Spaho, vladin tajnik Osman ef. Hadžić, narodni poslanik Mustajbeg Halilbašić. Sa strane su došli narodni poslanici i viđeniji prvaci: Rifatbeg Sulejmanpašić, Dervišbeg Miralem, Mehmed ef. Šarić, Hadži Osman ef. P rcić, Ibrahim ef. Rašidkadić, Suljaga Salihagić, Miralembeg Begović iz Dervente, Hašimbeg Hafizadić i Mustajbeg Ibrahimpašić iz Travnika, Mehmedbeg Kapetanović iz Ljubuškog, Hadži Salimanbeg Čorović iz Cazina, Muhamedbeg Ibrahimpašić iz Bihaća, tešan jski muderis M. ef. Članak, Alibeg Omerbegović iz Banje Luke, M. Bišćević iz Bihaća, Ćamilbeg Bašagić iz Nevesinja, Hadži Alibeg Bektašević iz Konjica i Husejnbeg Zulfikarpašić iz Foče. 322. ABH, ZMF, 1915., 2.593. Betr. Fetva und Proklamation der Ulemas über den heiligen Krieg, K.u.k. Ministarstvo rata Zajedničkom ministarstvu finansija, Beč, 10. mart 1915. 323. ABH, ZMF, 1914., 14.500. Angebliche Leicheneinsegnung eines Moslims durch einem römisch-katolischen Geistlichen - Erhebungen, K.u.k. Ministarstvo r ata Vrhovnoj komandi armije, Beč 7. novembar 1914. Uz zahtjev je priloženo pismo sa sljedećim sadržajem: “Evo da Vam javim, kako je to ovamo kod muslimanskih vojnika. Baš evo danas mi na srcu se muka cijedi, vidjevši kako vojnici svih drugih vjera id u u crkvu, da se po svom zakonu Bogu mole, a mi muslimani? Mi naravski o tome ni habera, da bar jednom u sedmici dobijemo vremena da se očistimo i što o islamskoj vjeri čujemo, a kamo li da se ko pobrine za kakvo mjesto, gdje bi se moglo zajednički bar koji put klanjati. Vama je poznato da je naš svijet naročito u ovom halu pobožan, te ih mnogo ima koji mnogo na to žale što nema niko da se za njih brine, te da im se pruži prilika tobe doći, a tim nam je teže kad vidimo da druge vjere vojnici to sve mogu. Naših ranjenika ima mnogo po špitaljima pa se sa životom bore, a nema nitko da ih utješi osim ako se po koji pop nađe dobra srca, pa obilazeći svoje i našim se navrati, pa kako im je u tom halu, možete da zamislite. Na to mi ih se je mnogo tužilo, da im je to najteže da ih nema tko bar u zadnjem času razgovoriti i malo uputiti. Zato evo hoću da Vam to javim da znate, te da se Vi za to zauzmete bar ubuduće da se tako što ne događa.” 324. ABH, ZMF, 1914., 11.982, Moslim. Religionssatzungen, Einhaltung, Vrho vna komanda armije, Standort des AOK/EOK, 8. oktobar 1915. 68
Hänsler. U ovu akciju se uključio veliki broj pripadnika najb oljeg sloja bečkog društva, bez razlike na religiju.325 Vojni imami su na frontu imali posebno važnu ulogu. Trebali su stalno podsjećati vojnike na dužnosti u duhu vojnih propisa i na istovremeno vršavanje vjerskih dužnosti i pet dnevnih molitvi, koje su s e vršile u rovu. Vojni imam je trebalo da ohrabri vojnika i ulije hrabrost, posavjetuje i pruži utjehu. Sama činjenica da će u slučaju smrti biti sahranjen u duhu vjerskih propisa, imala je za vojnika poseban značaj. Bosanskohercegovačke jedinice su na talijanskom frontu stekle legendarno ime. Bilo je dovoljno da se sa položaja čuje glas mujezina, pa bi se talijanske jedinice teško odlučivale da krenu u napad ili bi odmah tražile pojačanja i utvrđivale svoje položaje. Prije 12. bitke na Soči, počet kom oktobra 1917., kada su austrougarske trupe stigle do Piave u podnožje Boveca, dopremljen je ratni materijal, među kojim se nalazilo i 1.000 fesova. Budući da je vojna komanda 4. bosanskohercegovački puk rasporedila na čelo udarnih divizija, na njihovo mjesto raspoređene su druge jedinice, što je trebalo ostati prikriveno od Talijana. Umjesto 4. bosanskohercegovačkog puka druga jedinica
koja ih je zamjenila nosila je fesove, a mujezin je i dalje redovno pozivao na molitvu. 326 Prema podacima za 1917. u okv iru vojnog “dušebrižništva” kod bosanskohercegovačkih jedinica u aktivnoj službi su se nalazila 4 oficira, po 2 štapska i 2 viša, dok su se u sastavu rezervnih bosanskohercegovačkih formacija nalazila 2 štapska i 19 viših oficira i 76 “dušebrižnika” sa niž im činom ili bez čina. Istovremeno dok su se vršile provjere dotadašnjih oslobađanja od vojne službe, vršena je i kontrola “vojnih dušebrižnika”, koji su imali posebno značajnu ulogu na frontu. Budući da su muslimanski vojni obveznici bili raspoređeni u raznim jedinicama, bataljonima, pukovima i divizijama, broj vojnih “dušebrižnika” je bio znatno veći nego kod drugih konfesija. Osim što se vodilo računa da svaka jedinica u kojoj se nalazi najmanje jedna četa muslimanskih vojnika dodijeli vojni imam, vod ilo se računa o njihovoj moralno političkoj podobnosti i stručnosti. Na početku 1917. K.u.k. Ministarstvo rata je željelo ustanoviti da li postojeći podaci o islamskim vjerskim funkcionerima ispunjavaju zakonske uvjete za imenovanje za vojnog imama. U tu svrhu je Zemaljskoj vladi BiH upućena molbu da se dostave potrebni podaci, kao i izvještaj o njihovoj političkoj pouzdanosti i socijalnim odnosima. U izvještaju Zemaljske vlade BiH od 3. marta 1917., upućenom Zajedničkom ministarstvu finansija, saopćeno je da zakonske uvjete za vojne imame ispunjavaju: Salih Hadžibegić, praktikant šerijatske škole u Zenici, Muharem Kulenović, praktikant šerijatske škole u Sarajevu, Ibrahim Salešević -Borić, mualim iz Fojnici, Šaćir Iković, učitelj vjeronauke iz Sarajeva , Mehmed Kurt, učitelj vjeronauke iz Hrasnice, Hasan Alibašić imam iz Sarajeva, i Adem Kurbegović, učitelj vjeronauke iz Tuzle, i Husejn Mašić iz Tuzle. Posljednji imenovani je nakon završetka šerijatske sudske škole 1912. upisao studij prava na Univerzite tu u Zagrebu i pošto nije imao prava na oslobađanje od vojne obaveze, mobiliziran je krajem 1916. i u martu 1917. upućen u jedinicu. Obzirom da nije vršio vjersku službu, njegovo imenovanje nije moglo biti sporno, jer su i drugi apsolventi šerijatske suda čke škole koji su se posvetili drugim građanskim pozivima (Muhamed Bašagić, Husejn ef. Kadić Fehim ef. Osmanefendić, Asim Džino, Rašid Tvrtković …) imenovani za vojne imame. 327 Na zahtjev vojnog muftije u Sarajevu, izvršeno je anuliranje za 7 imenovanih v ojnih imama od strane Vojne komande u Mostaru, jer su njih sedmorica samo kraće vrijeme posjetili medresu i nisu posjedovali svjedočanstvo o položenom završnom ispitu. Istovremeno, dvojica koji su besprimjerno vršili svoju dužnost, Ali Mehmed Hadžić i Osma n Zejnil su smatrani dobrodošlim, i reis je zahtijevao da obojica dobiju činove. 328 Dugo trajanje rata i nevolje koje je vojnik podnosio na frontu, uzrokovali su da je i kod jedinica koje su do tada bez pogovora izvršavali sve zadatke i u najtežim uvjetima došlo do dezertiranja. Ratni umor i čežnja za povratkom kući, pri kraju rata kod vojnika je porastao brigom za porodicu i nesigurnom budućnošću. Pisma
325. ABH, ZMF, 1914., 3.096. Bau eine Moschee in Wien, K.u.k. Ministarstvo rata Zajedničkom minstarstvu finansija. 326 Werner Schachinger, Bošnjaci dolaze... 117. 327 ABH, ZMF, 1917., 4.736, Zemalj ska vlada BiH Zajedničkom ministarstvu finansija, Sarajevo 20. mart 1917. 328 ABH, ZMF, 1917., 16.936. Zemaljska vlada BiH Zajedničkom ministarstvu finansija, Sarajevo 10. oktobar 1917. 69
iz zavičaja obavještavala su borce na frontu o neizdrživim patnjama kod kuće, koje su podnosile njihove
porodice. 329 Ni bosanskohercegovačke jedinice nisu predstavljale izuzetak. Krajem oktobra 1918. došlo je do masovnog dezertiranja vojnika 4. bosanskohercegovačkog puka, sa objašnjenjem da je car u Manifestu narodima Monarhije, zaboravio njihovu domovin u, pa više nema razloga da se bore. Prvi put ni intervencija vojnih imama nije imala uspjeha. Dvadeset osmog oktobra došlo je do otvorene pobune ljudstva i odbijanja upućivanja na front. Nakon što se puk prikupio 1. novembra u Cortini d'Ampezzo, ljudstvo je ukrcano u vagone i 2. novembra preko Villacha upučeno u Ljubljanu, gdje je
stavljeno na raspolaganje “ Narodnom vijeću”. Puk je razoružan , a vojnici su upućeni u zavičaj. 330 Na sjednicama Zemaljske vlade u Sarajevu u novembru i decembru 1918., rasp ravljano je o sudbini vojnih “dušebrižnika”. Pošto su oni bili otpušteni kućama, Vlada je zamoljena da u svakom mjestu gdje su se nalazile vojne snage odredi svećenike da vrše vjerske obrede. Potrebno je bilo naznačiti imena svećenika i za koje vjeroispovj esti, da bi se naredilo njihovo uvođenje u dužnost. Izražena je želja da vojni dušebrižnici budu iz sve četiri konfesije, da im se da honorar, čija bi se stalna visina kasnije odredila. Na prijedlog Karla Cankara zaključeno je da visina honorara za vršenje “dušebrižništva” kod dvije čete bude 200 kruna. Osim toga, u principu je zaključeno da se konačni dogovor postigne nakon što se utvrdi kakvi su “dušebrižnici“ potrebni i da se njima prepusti da oni donesu odluku da se samostalno i dobrovoljno stave na dispoziciju vojsci i da im se eventualno da odgovarajući honorar. 331 Krajem decembra 1918. u Bosni i Hercegovini počeo je prijem prvih dobrovoljaca u vojsku. Kraljevine SHS. U Sarajevu su 15. decembra 1918. muslimanski regruti položili zakletvu. Tom prilikom vojni muftija hafiz Abdulah Kurbegović im je skrenuo pažnju na bezuvjetnu poslušnost prema svojim starješinama, kao i na tačno i savjesno izvršavanje vojničke dužnosti, naglašavajući da “Islam nalaže, kako izričito stoji u Kur’anu da je svakom M uslimanu sveta dužnost svim starijim biti pokoran i odan.” 332 Tradicija koja je izrasla u austrougarskoj epohi - uvažavanje religioznih običaja muslimanskih i jevrejskih vojnika, poštovana je u novoosnovanoj državi u punom obimu.
Vojni imami u bosanskohercegovačkim jedinicama u okviru austrougarske armije (1882. - 1918) hodža Hadži Mehmed ef. Kokić, 1. XII 1882., Sarajevo hodža Mehmed ef. Bečiragić, 1. IX 1888., Sarajevo hodža Ahmed ef. Šukrić-Bajraktarević, 1. VII 1891., Sarajevo hodža Asim ef. Doglodović, 1. V 1895., Beč hodža Hašim ef. Dženanović, 1. III 1902., Trst, hafiz Abdulah ef. Kurbegović, 1. XI 1904., Beč hafiz Ibrahim ef. Jahić, 1. VI 1909., Budimpešta Salih ef. Atiković, 1. VI 1909., Graz. Vojni imami u aktivnoj vojnoj služ bi 1914.-1918. hafiz Abdulah ef. Kurbegović, 1. XI 1914, vojni imam II klase ( VIII rang), od 1917. godine vojni muftija II klase ( IX rang), nosilac ordena Franz Joseph, vojni imam 1.bosansko hercegovačkog puka Salih ef. Atiković, vojni imam 2. bos anskohercegovačkog puka u Grazu hafiz Ibrahim ef. Jahić, vojni imam 3. bosanskohercegovačkog puka u Budimpešti Osman Redžović, 1. VIII 1914., vojni imam 4. bosanskohercegovačkog puka u Budimpešti Vojni imami u rezervi (IX rang)
329 Österreich-unarisches letztes Krieges (ÖULK)., VII Bd, Wien 193 8., 565-573. 330 W. S c h a c h i n g e r, Bošnjaci dolaze…229 -238. 331 H. K a p i d ž i ć, Rad narodnog vijeća BiH u posljednjoj godini austrougarske vladavine, GA i DAR BiH, 247. 332 Svećana zakletva dobrovoljaca, Narodno jedinstvo, br. 45, 16. decembar 1918 ., 2-3. 70
Bahić Hasan, Gradačac, o d 1. septembra 1914 Mulahalilović Husein D. Vukovije, od 2. oktobra 1914. Muslibegović Ahmed, Mostar, od 1. juna 1916. Ibrahimović Mehmed, Dubočac - Tuzla, od 1. decembra 1916. Mehmedagić Džafer, Tešanj, od 1. aprila 1917. Vojni imami u rezervi u Prvom s vjetskom ratu 1914.-1918. Ademović Ejub, Sarajevo Agić Omer, Mostar Ahmić Osman, Konjic Ajanović Ismet, Rogatica Alajbegović Salih, Kakanj Alibašić Hasan, Sarajevo Alibegović Alija, Mala Kladuša Arnautović Mustafa, Bileća Bajramović Began, Kozarac Bašagić Muhamed-beg, Sarajevo Beganović hafiz Mehmed, Prusac Begić Avdo, Doboj Čatić Ahmed, Bosanska Gradiška Čatović Derviš, Varcar Vakuf Čehić Omer, Livno Cerić Ahmed, Sarajevo Cirkinogić Hafiz, Zenica Cvijetić Abdulah, Trebinje Deronja Abdulah, Mostar Durić Husejn, Sarajevo Džino Asim, Sarajevo Felić Agram, Klokot, Banjaluka Glotić hafiz Mustafa, Brčko Grbić hafiz Ahmed, Brčko Hadžiahmetović -Jasenković Muhamed, Rogatica Hadžialić ef. Mulo, Zenica Hadžiavdić hafiz Mehmed, Prusac Hadžić Mehmed, Konjic Hadžibegić Salih, Zenica Hadžiomerović Mehmed, Tuzla Hajrović Redžep, Nevesinje Halilović Hasan, Donji Agići Harambašić Mumin, Bosanski Novi Hatibović Derviš, Jezero Haznadarević Safet, Drežnica, Mostar Haznadarević Sulejman, Nevesinje Heremić Hasan, Sarajevo Iković Abid, Sarajevo Iković ef. Šaćir, Sarajevo Kadić ef. Husein, Sarajevo Kapetanović Mehmedalija, Jajce Kapidžić Alija, Bileća Korkut Derviš, Derventa Korkut Derviš, Ljubuški Krehić ef. Alija, Visoko Krivokapa Hasan, Sarajevo Kulenović Muharem, Dubovik Kurbegović ef. Edhem, Banjaluka Kurt ef. Mehmed, Hrasnica Lelić hafiz Mustafa, Bijeljina Lemeš Alija, Kulen Vakuf 71
Mahinić Ahmed, Trebinje Manjgo Abdulah, Mostar Mašić Bećir, Zenica Mašić Husein, Sarajevo Mehmedbašić hafiz Ahmed, Mostar Mešanović Ago, Gradačac Muftić Ismet, Žepće Muhamedagić ef. Hilmi, Golubić Mulić Emin, Sarajevo Mulić Ragib, Bosanski Novi Mustajbegović Mustafa, Busovača Novalija Ahmed, Sarajevo Numić Hilmo, Duvno Osmanefendić ef. Fehim, Žepće Pašić Alibeg, Nevesinje Pašić Muhamed, Višegrad Pozderović Tahir, Trebinje Rašidagić ef. Rašid, Zenica Repovac ef. Nasuf, Zenica Rustanpašić Rustan, Bugojno Ruždić Lutvo Zenica Sahanić Sulejman, Derventa Sarajlić ef. Šemsudin, Zenica Sefić Alija, Mostar Smajić hafiz Smail, Bosanski Brod Spahić Smail, Jajce Spužić hafiz Muhamed, Modrića Strujlović Salih, Rudo Subašić Hamid, Bileća Šehić Asim, Bosanski Petrovac Šehović-Sikirić Abdul Latif, Sarajevo Ševa Husejn, Mostar Tarahija Osman, Svijenča Tvrtković Hafiz, Višegrad Zahirović Ahmed, Modriča Zečević Šemsudin, Prijedor Zahić Hafiz, Sanski Most Zildžić Ešref, Cazin Žiga Salih, Sarajevo. 333
333 Popis vojnih imama u bosanskohercegovačkim jedinicama od 1882. -1914. načinjen je prema: Schematismus das k . und k. Heeres... za svaku navedenu godinu. Popis vojnih imama u ratu 1914.-1918.: Schematismus ... , 1918. , Wien 1918., str. 1.67 6-1.677.
72
Rezime Nakon uključenja Bosne i Hercegovine u vojnu organizaciju Monarhije, uvedena je institucija vojnog “dušebrižništva“ i uspostavljen je poseban okrug za “dušebrižništvo”. Za obavljanje vojnog “dušebrižništva“ kod muslimanskih vojnika su već u provizornom Vojnom zakonu iz 1881. bila predviđena dva vojna imama. Vojni imami su imali izuzetno značajnu ulogu u izgradnji moralnih i vojničkih osobina muslimanskih vojnih obveznika. Odredbama Zakona o “dušebrižništvu” iz 1887., regulirane su njihove dužnosti i obaveze u ratu i u miru. Za vrijeme borbenih dejstava nisu se smjeli udaljavati od jedinice; u toku borbe su trebali da ohrabre vojnike i podsjete ih na savjesno i požrtvovano vršenje vojničke du žnosti; na mjestima za previjanje trebali su da tješe ranjene. Osim toga obavljali su pokop poginulih vojnika prema vjerskim običajima. U miru vojni imami su imali značajnu ulogu pri provođenju regrutacije. Za vrijeme vojne službe su trebali vojnike sta lno podsjećati na ispunjavanje dužnosti, poštivanje zakona i izvršavanje naredbi nadređenih. U kaznenim ustanovama su trebali da ubijede vojnika u neispravnost njihovog postupka i da zbog kršenja discipline izraze pokajanje. Na kursevima, organiziranim kod jedinica za vrijeme služenja vojnog roka, vojni imami su provodili opismenjavanje i vodili kurs vjeronauke. Kao glavni zadatak su trebali kod muslimanskih vojnika razvijati patriotizam prema Monarhiji, stalno ih podsjećati da je zakletva svetinja i da se treba žrtvovati za cara. U toku Prvog svjetskog rata vojni imami su na frontu imali posebno važnu ulogu. Trebali su stalno podsjećati vojnike na dužnosti u duhu vojnih propisa i na istovremeno vršavanje vjerskih dužnosti i pet dnevnih molitvi, koje su se vršile u rovu. Vojni imam je trebalo da ohrabri vojnika i ulije hrabrost, posavjetuje i pruži utjehu. Sama činjenica da će u slučaju smrti biti sahranjen u duhu vjerskih propisa, imala je za vojnika poseban značaj. Nakon završetka Prvog svjetskog rat a vojni imami su uključeni u sastav vojske Kraljevine SHS, vodeći brigu da se tradicija koja je izrasla u austrougarskoj vojci o uvažavanju vjerskih običaja muslimanskih vojnika, poštuje u punom obimu.
Zijad Šehić Atentat, mobilizacija, rat 334 Male balkanske države bile su žrtve velikih sila, sa određenim zadacima u sjeni njihovih borbi za poziciju europskog i svjetskog hegemona. U modernoj historiji Južnih Slavena problem stvaranja zajedničke države 1918. posmatran je izolovano od konteksta interesa velikih sila, pa je Srbija kao središnji faktor balkanske i srednjoeuropske politike dobila primarni značaj. Sukob koji je počeo 1914. i za pet godina promijenio političku kartu Europe bio je mnogo ranije programiran. U zimu 1869 ./1870. ruski publicist Nikolaj Jakovljevič Danilevski je u časopsu "Zarja" , u seriji članaka pod naslovom "Rusija i Balkan" najavio "propast dekadentne E urope, čije će vođstvo preuzeti moralno moćnija Rusija." Danilevski je smatrao Balkan za prostor his itorijski zadat velikim silama. Tu su Osmanlije sačuvale
južne Slavene od germanizacije i katolicizma, a Monarhija je Zapad ponovo spasila od Osmanskog carstva i islama. Ovi historijski zadaci su bili ispunjeni, i time su obje sile izgubile smisao daljeg postojanja. Danilevski je već 1870. označio geografsku kartu koja se 1919. ostvarila: češko -moravsko-slovačka država, kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, bugarska, rumunjska i mađarska država. Njegov rukopis je u 334 Govoriti o Sarajevskom atentatu kao historijskom fenomenu imajući u vidu činjenicu da je broj bibliografskih jedinica o njemu dostigao više hiljada izazov je da se kaže nešto novo, nešto što je do sada propušteno. Referat koji je nastao najvećim dijelom na osnovu neobjavljene arhivske građe objašnjava širi historijski kontekst zbivanja iz 1914. godine. 73
Rusiji bio koncept za praktičn u politiku i smatran je "političkom Biblijom sa deset zapovjedi carske spoljne politike. 335 Otprilike u vrijeme kad piše Danilevski prišlo se realizaciji ranije formulisanih spoljnopolitičkih ciljeva Srbije, usmjerenih na uključenje oblasti koje su na historijskoj i etničkoj osnovi smatrane srpskim. U tom pravcu kretala su se nastojanja da se ideje o Bosni i Hercegovini kao srpskoj zemlji prenesu i prošire među pravoslavnim stanovništvom. Međutim, nakon Berlinskog kongresa Trojecarski ugovor i Tajna kon vencija iz 1881. ograničili su domet propagande u Bosni i Hercegovini. Na početku XX stoljeća opća politička kretanja u jugoistočnoj Europi uključivala su sve više Bosnu i Hercegovinu u južnoslavenski kompleks, predstavljajući ključni elemenat balkanske politike Monarhije. Ubistvo srpskog kraljevskog para 1903. predstavljalo je oštar zaokret u odnosima Beča i Beograda. Novi kurs beogradske vlade, jačanje srpske pozicije na Balkanu i emancipacija od ekonomske prevlasti Monarhije, vodilo je zaoštravanju odnosa. Privredna emancipacija Srbije odrazila se i na političkom polju. Nakon što je pojačala propagandne aktivnosti u južnoslavenskim oblastima Monarhije, vojne i političke strukture Monarhije, poduzele su mjere na suzbijanju aktivnosti koje su sve više do vodile u pitanje njen integritet. 336 Ishod Aneksione krize 1908./1909. godine mijenja i metod borbe, pa se prelazi na taktiku individualnog terora. Političke i vojne pobjede u Balkanskim ratovima pojačale su nacionalno oduševljenje i istovremeno privukle podršku Srba iz Habsburške monarhije. 337 Na početku 1914. svijet je još uvijek izgledao tako miroljubiv. I fudbalska utakmica između Italije i Austrije na stadionu u Milanu 11. januara 1914. završila se miroljubivo 0:0. U Evropi niko nije vjerovao u mogućnost skorog izbijanje rata. Istovremeno je u Beogradu vojna industrija bila u punom zamahu, što je bilo znak za skori nastavak balkanskih ratova. Austrijski bankarski kapital pomagao je snažno, bečki Bodencreditanstalt učestvovao je sa 20 % sredstava u srpskim zajmovima za naoružanje. U proljeće 1914. austrijske i njemačke fabrike oružja uskočile su na mjesto francuskih, koje zbog opterećenja svojih kapaciteta nisu mogle ispoštovati dogovorene termine isporuke oružja Srbiji: 200.000 najmod ernijih pušaka u proljeće išlo je za Beograd. 338 Jedan neobjavljeni dokument iz bečkog Ratnog arhiva baca više svjetla na događaje koji su prethodili početku Prvog svjetskog rata. Riječ je o pismu koji je tadašnji zemaljski poglavar u BiH general O. Pot iorek uputio 22. aprila 1914. zajedničkom ministru finansija von Bilinskom. U toku aprila 1914. FZM Potiorek susreo se sa jednim Srbinom koji je bio u bliskim odnosima sa vojnim krugovima u Beogradu, prenoseći mu poruku da Srbija želi da osnuje Jug oslaviju, koja bi obuhvatila cijelo Balkansko poluostrvo - Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju, Istru, Hrvatsku i Slavoniju, dio Ugarske, Kranjske i dio Koruške i Štajerske. Podjela bi bila izvršena na taj način da bi bile stvorene tri čisto srpske pokrajine, jedna hrvatska i jedna slovenačka. Pokrajine bi bile razgraničene prema konfesijama i to na taj način da bi bio izvršen transfer stanovništva: 400.000 katolika iz Bosne i Hercegovine bilo bi premješteno u Hrvatsku, dok bi iz Like i Slavonije Srbi (oko 20 % ) premjestiti u Bosnu i Hercegovinu. Ta ponuda praćena je porukom da je bolje postići dogovor prije nego Srbi sa topovima dođu do Zagreba, a do toga će uskoro doći, jer su sve pripreme već bile poduzete. Balkanski savez imao je cilj da izvrši taj zadatak. Rusiji će se pomoći na taj način što će Srbi mobilisati i time prisiliti Austro -Ugarsku da na njene granice uputi 500.000 vojnika, što će saveznicima omogučiti da se uspješno bore. To će se 1914. stvarno i desiti i Srbija će ispuniti zavjet dat Rusiji.
335 Helmut Andics, Der Untergang der Donaumonarchie, Wien - München - Zürich 1976., 74. 336 Charles J e l a v i c h, Južnoslavenski nacionalii zmi. Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914, Zagreb
1992, 47; Fritz von R e i n ö h l, Grosserbische U mtriebe vor und nach Ausbruch des
ersten Weltkrieg. Der Fall Jeftanović -Šola-Gavrila, Veröffentlichungen des Reichsarchivs,
Wien 1944, 3.
337 Ch. J e l a v i c h, Južnoslavenski nacionalizmi....47. 338 Bild Atlas Die Habsburgische Monarchie, Wien 1996., 182. 74
U tom planu Potiorek je vidio realizovanje ostvarenja ideje “Velike Srbije”, što je utjecalo na oblikovanje njegovog plana o podjeli Bosne i Hercegoviine između Austrije i Ugarske, koji će on izložiti u decembru 1914.339 Ovaj dokument opovrgava ran ije mišljenje u historiografskoj literaturi da je tek 1915. godine u krugovima ruske vrhovne uprave razmatrano pitanje budućeg ujedinjenja južnoslavenskih zemalja, koje se stalno povezivalo sa zadatkom da se na Balkanu stvori jak zaklon od njemačko -austrijske ekspanzije. 340 Nakon manevara kod Tarčina 26. i 27. juna 1914. u kojima su učestvovale trupe sarajevskog XV i dubrovačkog XVI korpusa, prijestolonasljednik nadvojvoda Franz Ferdinand je 28. juna, na pravoslavni Vidovdan, stigao u službenu posjetu u Sarajevo. Pored zvaničnika, očekivali su ga atentatori, a nadvojvodino obezbjeđenje je bilo nedovoljno. Bomba koju je bacio Nedeljko Čabrinović nije pogodila cilj, ali je prvi metak Gavrila Principa smrtonosno pogodio najdvojvodu Franza Ferdina nda, a drugi namijenjen zemaljskom poglavaru generalu Potioreku, ubio je njegovu suprugu Sofiju, vojvotkinju od Hochenberga. 341 Na kasnije organizovanom suđenju optuženi Gavrilo Princip, koji je prije četiri godine izašao iz tuzlanske gimnazije i od tada pohađao gimnaziju u Beogradu, izjavio je da se “ne kaje za svoj čin i da nije zločinac, jer je htio samo zlo da odstrani”. U društvu u kojem se kretao postao je osvjedočeni srpski nacionalista. Austriju je mrzio jer je držao da “od nje Južnim Slov enima može doći samo zlo”. Nadvojvodu Franza Ferdinanda smatrao je “najvećom pogibelji za ideju ujedinjenja Srba i uopće Južnih Slovena pod srpskim vođstvom.” Po njegovom mišljenju “Srbija je imala misiju da Bosnu i Hercegovinu otrgne od Austrije, pa da tako misli svaki čestiti čovjek.” Ta misao potakla ga je da počini atentat. 342 Neposredno nakon ubistva prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, u Bosni i Hercegovini nastupilo je pravo ratno stanje. U redovima muslimanskog i katoličkog stanovništva atentat je izazvao duboko uznemirenje. Već 28. juna u večernjim satima došlo je u Sarajevu do prvih demonstracija, u kojima su uzeli učešća i oficiri. Narednog dana počeo je pravi mali rat. Muslimani i katolici, zbog ogorčenja, počeli su sa uništavanjem srpskih radnji i stambenih objekata. Policija, žandarmerija, pa čak i vojne snage, nisu bili u stanju da sprijeće demonstaracije. Demonstranti su se usmjerili prema srbofilskim građanima i institucijama, pa se na udaru prvo našla “Prosvjeta”, “Narod” i “ Srpska riječ”, srpske škole, hotel “Europa” i mnogobrojne radnje koje su pripadale “Narodu” i grupi oko “Otadžbine”, koje su devastirali pljačkaški elementi. Osim nekoliko lakših povreda Srbima nisu nanijete teže tjelesne povrede. U nastalom metežu Srbi su ustrijelili katolika Antona Krajinu iz Bugojna, a nekoliko muslimana (Osman Azirović, Salih Pusić, i Abdulah Širbegović) je teško povrijeđeno. 343 Za vrijeme demonstracija u kafani “Babića bašta” vlasnik Pero
339 Kriegs Archiv Wien (dalje KA -W), Nach. Potiorek, k. 5, doc. 31, Potiorek -Bilinskom 22. IV 1914. 340 Posebno je interesantan projekat diplomat e A. M. Petrajeva iz marta 1915., u kojem je tražio da se postigne reorganizacija Austro -Ugarske, a da se umjesto nje stvore države lojalne Rusiji. Smatrao je da će rezultat rata biti raspad Monarhije i stvaranje dvije samostalne slavenske države. Maksimal an program za Rusiju bi, po njegovom mišljenju, bilo stvaranje “Velike Srbije”. “Nastajanje jedne Velike Srbije, ili srpsko hrvatske države, pisao je Petrajev, bilo bi najsrećnije rješenje jugoslavenskog pitanja i u ruskom je interesu da teži stvaranje takve kombinacije.” To će biti moguće samo ako Srbija faktički osvoji teritoriju Hrvatske i Slovenije, što će joj dati jedinstvena neosporna prava na njih. (J.A. Pisarev, Neki aspekti ruske politike prema Balkanu uoči prvog svetskog rata (Prema neobjavljeno j i malo poznatoj građi), Istorijski glasnik, 1 -2, Beograd 1979, 128-129.)
341 Petar Tomac, Prvi svetski rat, Beograd 1968., 11. 342 Iz rasprave zbog veleizdaje, Sarajevski list br. 247, 14. oktobar 1914, 2. 343 Arhiv Bosne i Hercegovine, (dalje - ABH), ZMF, Präs BH, 1914, 811. Prepis telegrama zemaljskog poglavara FZM Potioreka zajedničkom ministru finansija Ritteru von Bilinskom, Sarajevo 30. juni 1914 75
Prijević pretrpio je teške povrede, od kojih je k asnije podlegao. Zbog pljačke, u gradu je pritvoreno 58 osoba. 344 Nakon prvih nemira, u nastaloj gužvi hici koje su Srbi otvarali braneći svoju imovinu, registrovani su kao bombe. Nakon uvođenja prijekog suda, u gradu je nastupio mir. Bez razlike na političko usmjerenje, Srbi su bili ogorčeni, zahtijevajući punu odštetu za učinjenu štetu, prema zagrebačkom primjeru. Potiorek je naredio da se ljudima koji su oštećeni, dostavi pomoć iz fonda za podršku. 345 Nakon nereda i progona srpskog stanovništva, Reis-ul-ulema hadži Mehmed Džemaludin Čaušević, uputio je muslimanima poslanicu u kojoj ih je opominjao na “red i mir i čuvanje dobara svojih sugrađana.” 346 Tek je proglašenje prijekog suda umirilo demonstrante. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu donije la je 29. juna Objavu o zavođenju prijekog suda za područje gradske općine Sarajevo i sarajevskog kotara. Tom Odredbom bila je predviđena smrtna kazna za 12 vrsta zločina: Zločin veleizdaje, Zločin protiv vojne sile, Zločin smetanja javnog mira, Zločin us tanka, Zločin bune, Zločin javnog nasilja za neke slučajeve, Zločin umorstva, Zločin ubistva, Zločin teške ozljede tijela, Zločin paleži, Zločin razbojstva, Zločin davanja pripomoći u nekom od pomenutih primjera. 347 Istoga dana u popodnevnim satima u Sarajev u su ponovo odjekivali hici, za šta je Potiorek optužio Srbe, nadajući se da će javna proklamacija prijekog suda takva zbivanja brzo dovesti do kraja. Poslije podne trojica predsjednika Sabora i Šerif Arnautović posjetili su Potioreka. Veoma uzbuđeni vjero vali su na početak općih nemira Srba, insistirajući da se uvede prijeki sud u cijeloj zemlji, za šta Potiorek ipak nije vidio dovoljno razloga. U vezi sa radom Sabora trojica predsjednika su smatrala da bar u naredne tri sedmice on neće biti osposobljen za rad, zalažući se da bude odmah zatvoren i da se sumnjivim elementima oduzme pravo imuniteta. Međutim, Potiorek je tu mjeru smatrao ishitrenom jer bi bila neprijatna a i zbog Ramazana je svaki rad Sabora bio je isključen. 348 Nakon Sarajeva demonstracije su p renijete u druga mjesta: Doboj, Vareš, Zenicu, Županjac, Žepče, Bugojno, Visoko, Maglaj, Mostar, Travnik, Tuzlu, Stolac, Konjic, Čapljinu, Ljubuški, Livno, Šamac, Brčko. 349 Zbog oštećenja privatne imovine Srba, uveden je prijeki sud u tuzlanskom i maglajskom srezu. U Mostaru jedan srpski trgovac je ustrijeljen na ulici jer je katolicima koji su kupovali robu postavio pitanje da li robu kupuju za svog crknutog cara. Potiorek je bio uvjeren da su radikalni Srbi svojim cinizmom doprinijeli nemirima, što je izazv alo muslimane i katolike, koji su bili pod neposrednim utiskom ubistva prijestolonasljednika 350 Ministar Bilinski je smatrao da pomisli o zatvaranju Bosanskohercegovačkog sabora treba potisnuti, jer bi se takva mjera protivila svoj dotadašnjoj po voljnoj situaciji, usljed čega je bio ubijeđen da će ponovni početak rada Sabora ne samo spasiti postojeću situaciju, nego će djelovati umirujuće na opće stanje. U telegramu koji je uputio Potioreku ministar Bilinski je izložio program rada uprave u Bosni i Hercegovini u situaciji nastaloj poslije atentata i nereda. Tumačeći stavove cara Franza Josepha, koji ga je 29. juna primio u audijenciju, saslušao njegove izvještaje i u potpunosti izrazio zadovoljstvo mjerama koje je poduzeo Potiorek, von Bilinski se zauzimao za daljnji rad Bosanskog sabora i sređivanje prilika, navodeći da je car izrazio mišljenje da se za zločine pojedinaca i za ispade uzbuđenih grupa stanovništva ne bi smjela
344 Božo M a dž a r, Izvještaj vladinog komesara za glavni grad Bosne i Hercegovine Sarajevo o političkoj i privrednoj situaciji u Sarajevu od sarajevskog atentata do kraja januara 1915. godine, GADAR BiH 26, Sarajevo 1986, 208.
345 Ibidem, 209. U demonstracijama nastala je šteta od oko 500.000 K.; oštećeno je oko 150 osoba, kojima je isplaćena pomoć u iznosu od 37.787 K.
346 Sarajevski list, br. 137, 4. juli 1914, 3. 347 Ibidem, br. 131, 29. juni 1914, 1. 348 ABH, ZMF, Präs BH, 1914., 811. Prepis telegrama zemaljskog poglavara FZM Potioreka zajedničkom ministru finansija Ritteru von Bilinskom, Sarajevo 30. juni 1914.
349 Pero S l i j e p č e v i ć, Napor Bosne...222. 350 ABH, ZMF, Präs. BH 781, Verhängung des Standesrechtes über die Beßirke Tuzla u. Maglaj, Zemaljska vlada Zajedničkom ministarstvu finansija, Sarajevo, 2. juli 1914. 76
kažnjavati cijela zemlja u kojoj je večina stanovništva vjerna caru i za koje bi prekid političkih i privrednih interesa značio veoma mnogo. Ostajao je dalje na snazi stari kurs po kojem je trebalo na ustavnom sistemu sa večinom stanovništva u zemlji konsekventno dalje sarađivati. 351 Potiorek se 2. jula obratio Ministru rata Krobatinu, zahtijevajući da se trenutno izvrši napad na Srbiju i raspuštanjem Sabora oduzme imunitet poslasnicima, smatrajući da bi daljnje odugovlačenje stvorilo težak položaj u Bosni i Hercegovini. Isti zahtjev Potiorek je ponovio 3. jula ministru von Bilinskom, zalažući se da se Sabor odmah raspusti i o tome obavijesti Ministarstvo rata. U noti koju je ministar rata Krobatin 2. jula uputio Bilinskom, zahtijevano je da se naredbe koje je iznio u noti u devet tačaka, a koje se odnose na mjere koje treba poduzeti u Bosni i Hercegovini nakon atentata, izvrše u saglasnosti sa objema vladama s bezobzirnom energijom. Tražio je da se iznimne mjere koje je Potiorek poduzeo u Sarajevu uvođenjem prijekog suda prošire na cijelu Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju, da se bezuvjetno raspusti Sabor i sva srpska udruženja, da se svi policijski sudovi predaju u ruke Potioreku kako bi mogao u svojim rukama imati sve potrebne mjere za održavanje reda i sigurnosti u unutrašnjosti zemlje, da se iz Bosne i Hercegovine protjeraju svi državljani Srbije, a sa područja Monarhije Srbi koji su se u bilo kojem smislu pokazali nepodobnim. Ostale naredbe odnosile su se na studente, srednjoškolce, učitelje i pravoslavne svećenike. 352 U proklamaciji upučenoj bosanskohercegovačko m stanovništvu, car Franz Joseph je istakao da je duboko pogođen činom jednog bezbožnog ubice koji je u glavnom gradu njegove voljene Bosne ubio njegovog nasljednika i nadu Monarhije, nećaka Franza Ferdinanda. Posebno je naglasio da je dirnut spontanim saučešćem svih konfesija Bosne i Hercegovine, pa je ovlastio sve korporacije i općine da izraze duboku zahvalnost stanovništvu. 353 Iznimne mjere u Bosni i Hercegovini zavedene su tako da su najprije Zakonskom Naredbom Zemaljske vlade od 26. jula 1914. suspendovane pojedine odredbe zemaljskog statuta koje su se nalazile na snazi od 17. februara 1910., što je dalo pravnu osnovu za uvođenje iznimnih mjera na osnovu Zakona o iznimnim mjerama od 5. marta 1910. One su objavljene u više naredbi Zemaljske vlad e. Danom objave naloženo je za cijelu zemlju da oružnički listovi objavom ove odredbe gube važnost i da su svi vlasnici oružja dužni u roku od 8 dana da ga prijave nadležnom organu sigurnosti. Oni koji su posjedovali eksploziv morali su u roku od 24 sata da ga prijave političkim organima. Za neizvršavanje ove odredbe bila je predviđena kazna do 2.000 kruna i pokretanje postupka pred vojnim sudom. Kazneno zakonodavstvo nad osobama koje su se nakon stupanja na snagu naredbe u Bosni i Hercegovini bavile nedoz voljenim poslovima, sarađivali i dogovarali sa neprijateljem, i prekršili zakletvu o vojnoj službi, ili se nisu odazvali pozivu na službu učinili su krivično
351 OUAP, Nr. 9962. Šifrovani telegr am zajedničkog ministra finansija von Bilinskog zemaljskom poglavaru Potioreku, 30. juni 1914.
352 ÖUAP, Bd VIII, 9.997, Nota ministra rata Zajedničkom ministarstvu finansija, 2. juli 1914. 353 ABH, ZMF, Präs. BH, 787. Proklamation für BH Bevölkerung von S. Mayestät, 2. juli 1914. 77
djelo, zbog čega su predati vojnim sudovima, koji su bili nadležni samo za ta djela, tako da druga kažnjiva djela nisu uzimana u obzir. 354 Periodična štampa morala je članak za objavljivanje dostaviti na uvid vojnim ili političkim organima 6 sati prije izlaska lista iz štampe, a neperiodična 8 dana ranije. Njena prodaja i rasturanje ograničeno je u vremenu od 12. do 21 sat. Sve publikacije iz Srbije i Crne Gore su zabranjene. 355 Iznimne mjere objavljene su u više naredbi Zemaljske vlade kao što su Naredba o ograničavanju za putne isprave, prijavljivanje, slobodu kretanja, udruženja i okupljanja, Naredba o sprječavanju bježanja vojnih obveznika preko granice, Naredba o ograničenju nošenja oružja i prometa oružjem, Naredba o stavljanju građanskih lica pod vojnu vlast, Naredba o pooštravanju kaznenog postupka za Bosnu i Hercegovinu i ukidanje porotnika na sudo vima, Naredba o uvođenju cenzure na pošti i ograničenju i nadziranju telegrafskog saobraćaja. 356 Sarajevski atentat je izgledao mjerodavnim vojnim i političkim krugovima u Beču i Berlinu kao izuzetan povod za obračun sa Srbijom. Na memorandum cara F ranza Josepha I, koji je naglašavao riješenost bečkog dvora da Srbiju izoluje, umanji i isključi kao faktor sile, njemački car Wilhelm II je u slučaju sukoba sa Rusijom obećao bezuslovnu pomoć. Ministar vanjskih poslova grof Berthold je 7. jula sazvao sjed nicu Ministarskog savjeta na kojoj su se svi prisutni složili da diplomatski uspjeh Monarhije, čak i kada bi se završio porazom Srbije, ne bi imao veću vrijednost. Zbog toga je zaključeno da Srbiji treba uputiti zahtjev u formi ultimatuma, koji unaprijed pretpostavlja odbijanje i time otvara put za radikalno rješenje. Nakon odluka Ministarskog savjeta uslijedio je rad Beča i Berlina na izradi memoranduma, koji je držan daleko od javnosti. 357 Diplomatski predstavnici Monarhije u Petrogradu, Parizu, Londonu, Rimu i Carigradu upoznali su 24. jula njihove vlade sa poduzetim koracima Monarhije i sadržaju ultimatuma. Nakon što je predsjednik Ministarskog savjeta Srbije Nikola Pašić predao notu da srpska vlada odbija da se izvrši istraga o atentatu na njenoj teritoriji, austrougarski poslanik u Beogradu je kratko nakon predaje srpskog odgovora saopćio da sadržaj note ne zadovoljava i da će poslanstvo isti dan napustiti Beograd. Nakon isteka ultimatuma, Srbija je počela sa mobilizacijom, jer se očekivalo da će objav a rata uslijediti za nekoliko sati. 358
354 ABH, ZMF, Präs. BH, 1.059. Verordnung des Landeschef f ür Bosnien und der Hercegovina und Arméeinspektors in Sarajevo über die zeitweilige Unterstellung von Zivilpersonen unter die Militärstrafgerichtsbarkeit, Zemaljska vlada Sarajevo, 24. juli 1914. Kažnjivim djelima smatrani su: - veleizdaja (§ 111-115 Vojnog krivičnog zakona) - uvreda cara (§ 140) i članova carseve porodice (§ 141) - ometanje javnog reda i mira (§ 142) - ustanak (§ 144-148) - pobuna (§ 149-151) - javno nasilništvo (§ 302) - proširenje glasina (§ 338 -342). - ubistvo (§ 209-213) - pljačka (§ 253) - učešće u pljački (§ 268 -269) - podmetanje požara (§ 242 -246).
355 Armée-Verordnungs-Blatt, Normalien, 19. juli 1914, Nr 41, Wien 1914. 356 Sarajevski list, br. 155, 26 . juli 1914, 1. 357 Klaus D o r s t - Wolfgang W ü n s c h e, Der ersten Weltkrieg. Erscheinung und Wesen, Berlin 1989, 44.
358 Ibidem, 45. 78
Dan prije izbijanja rata imenovana je Vrhovna komanda balkanskih oružnih snaga. Njen komandant ovlašten je da operacije na Balkanu vodi samostalno. Imajući u vidu predstojeću ofanzivu na Srbiju donijeta je odluka da se u slučaju stupanja na neprijateljski teritorij civilna i vojna uprava prenosi na vojne komandante balkanskih oružnih snaga. 359 Predznak skorog izbijanja rata bilo je i sklanjanje porodica oficira iz Bileće i Trebinja.360 Kad je postalo izvjesno da je izbijanje rata već gotova stvar, car Franz Joseph je 31. jula izdao ovlaštenje Vrhovnoj komandi da se sva utvrđena mjesta u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji, kao i utvrđenje Petrovaradin prevedu u ratno stanje. 361 Mobilizacione mjere obuhvatile su ne samo oru žanu silu, nego i privredu, industriju, poljoprivredu, saobraćaj i medije, kojima je pripala glavna uloga u kreiranju javnog mnijenja. U svim dijelovima Monarhije slike su bile gotovo iste. Od miliona onih koji su se oduševljavali za buduće pobjede malo ko je ranije vidio ratište. Vjerski dostojanstvenici su blagosiljali vojnike koji su odlazili u rat bez jasnog cilja, a vojne koračnice su trebale biti putokaz za njihov put u nepoznato. Noću, 4. augusta, kada je istekao britanski ultimatum i počeo svjetski rat, Sir Edward Grey, stojeći na prozoru svoje sobe u Foreign Officeu, rekao je jednom prijatelju: “Svijetla se gase svugdje u Europi. Za našeg života nećemo vidjeti da će se ponovo upaliti.” 362 Sarajevski atentat je bio neočekivani dar boga Marsa bečkoj Ratnoj stranci, koja je još od Aneksione krize 1908./1909. tražila izgovor za obračun sa Srbijom. General Conrad, koji je neprekidno zahtijevao mobilizaciju, ultimatum, rat, dočekao je dugo priželjkivani trenutak. Psihološko oružje bilo je 1914. nepoznato Vrhovnim komandama. Stvorila ga je i lansirala politička vlast, improvizovali sami događaji a najuspješnije izazivali sami protivnici. To psihološko oružje bila je ideja koja je trebala povuči mase u rat i biti dokaz njihovog pristanka, u jednoj paroli zgusnut smisao zbog kojeg treba ginuti.363 Nakon izbijanja rata i proglašenja mobilizacije, značajna uloga pripala je vjerskim poglavarima u Bosni i Hercegovini, reis-ul-ulemi Čauševiću, arhiepiskupu i mitropolitu Evgeniju Letici i mostarskom biskupu Mišiću, koji su se pobrinuli da se mobilizacija provede u redu i miru, koristeći pri tom priliku da se u bosansko-hercegovačkim jedinicama širi patriotizam i naglasi vezanost za Monarhiju. 364 U prvoj ratnoj godini bio je posebno jak utjec aj vojnih “dušebrižnika” kapelana, imama i rabina na vojne obveznike, potcrtan mišlju o ispaštanju zbog prekršene zakletve caru i kralju. Ovi religiozni momenti imali su presudan značaj na njihovo držanje na frontu i podnošenje nadljudskih napora. 365
359 KA-W, KM, AOK, Op. Nr 5, Ministarstvo rata Vojnoj komandi Sarajevo, 27. juli 1914. 360 Ibidem, Op. Nr 43, Ministars tvo rata Vojnoj komandi Sarajevo, 27. juli 1914. 361 Ibidem, Op. Nr 95, Ministarstvo rata Vojnoj komandi Sarajevo, 31. juli 1914. 362 J. H o r v a t, Prvi svjetski rat, Zagreb 1967., 152. 363 I ubistvo Franza Ferdinanda imalo je tu svrhu. Sjeverno od Save čula se se pjesma “ Oj hrvatski hrabri sine, povedi me preko Drine, osvećena krv još nije Ferdinanda i Sofije.” Južno od Save odgobarao mu je srpski guslar: “28. juna na Vidovdan, poginuo švapski Ferdinand srpska ga puška ubila, srpska ga ruka smaknula.” (Josip Horvat, Prvi svjetski rat... 30.
364 Sarajevski list, br. 183, 13. august 1914., 2; br. 184, 14. august 2; br. 191, 19. august 2. 365 Kada kapetan Pero B l a š k o v i ć
na talijanskom ratištu sretne Bošnjaka koji već drugi dan, gladan i žedan vuće top na daleko brdo, plačući govori da “gazeći kao koza
stalno upućuje samo molitvu Allahu da ga artiljerija ubije, jer to nije život” u njegovim mislima oslikava se stav prema v ojnoj obavezi: zakletva bogu i caru, jer jedna uključuje drugu, motiv je koji je pokretao vojnike na podnošenje nadljudskih napora (P. B l a š k o v i ć, Sa Bošnjacima u s vjetskom ratu., Zagreb 1939., 368).
79
General Potiorek je posebno vodio računa da oduševljenje muslimanskog stanovništva iskoristi za ratne ciljeve Monarhije, nastojeći da se to manifestuje u svakom pogodnom trenutku. Nakon izbijanja rata, u svim džamijama u Bosni i Hercegovini učene su d ove za pobjedu Centralnih sila. Povodom ulaska Velike Britanije u rat, 15. augusta, nakon molitve za cara u Carevoj džamiji u Sarajevu, prema dogovoru generala Potioreka sa reis-ul-ulemom i vakufskim direktorom Šerifom Arnautovićem, učena je dova protiv Br itanaca. Reis-ul-ulema Čaušević, odjeven u nošnju mule od Meke i Medine, održao je svečani govor na posebno ukrašenom podijumu. Taj čin je fotografisan, načinjene su razglednice sa tekstom njegovog govora, koje su upućene muslimanskim vojnicima na ruskom frontu, kao i u muslimanske zemlje, sve do Indije. 366 Na početku Prvog svjetskog rata ispoljio se fenomen čije će se posljedice osjećati sve do danas – prerastanje kod bosanskohercegovačkih Srba elitnog nacionalizma u masovni. Ofanziva prema Sarajevu nalazila se ranije u strateškim koncepcijama srpskog Generalštaba, ali se njen domet ograničio na vezivanje i markiranje austrougarskih snaga. Ofanzivni karakter pokazuju zadaci četničkih odreda. 367 Podizanje ustanka u Bosni i Hercegovi ni ulazilo je u planove vojnih krugova Srbije. Nakon izbijanja rata donijeta je uputa za izvođenje četničkih aktivnosti u ratu protiv austrougarskih vojnih snaga, koju je sastavio pukovnik Dimitrijević -Apis. Ovim dokumentom predviđeno je da u slučaju ofan zive četnički odredi pređu na teritorij Bosne i Hercegovine i tamo posluže kao jezgro za podizanje ustanka u području gdje žive pravoslavci i to pravcima u sjevernoj Bosni planinom Majevicom, Kozarom i Banijom; u srednjoj Bosni planinom Zvijezdom preko Crl jevice i Grmeča; u južnoj Bosni planinom Treskavicom preko Raduše i Grmeča. Četničkim odredima Vrhovna komanda srpske vojske povjerila je izvršavanje specifičnih vojnih zadataka, u prvom redu aktivnosti gerilske prirode. Za vrijeme ofanzivnih operacija če tnici su trebali nastupati kao prethodnica i izvidnica redovne srpske vojske, sa zadatkom da upadaju na teritoriju koju kontroliše austrougarska vojska i da je napadaju s leđa, kao i da u njenoj pozadini napadaju i razaraju komunikacije, velike pokretne u stanove, vrše obavještajnu službu i sl. Osnovni cilj bio je zbuniti neprijatelja, prisiliti ga da rasturi svoje snage i time oslabi njegova napadačka moć. Za vrijeme povlačenja srpske vojske četnici su se trebali zadržati na okupiranoj teritoriji u pozadin i neprijateljske vojske, da napadaju i razaraju mostove, propuste, telegrafske i telefonske linije komoru i dr. Od preostalog stanovništva trebalo je obrazovati nove čete. Preko specijalno organiziranih obavještajnih kanala četnici su morali ostvariti vezu sa redovnom srpskom vojskom. Najpouzdaniji četnici, uključeni u specijalne grupe, dobile su zadatak da organizuju atentate na više oficire austrougarske vojske. Na frontu četnički odredi trebali su obavezno nastupati ispred armije ili na njenim bokovima, a nikako u pozadini njenih jedinica. 368 Pojedine čete Zlatiborskog i Gornjačkog odreda operisale su u toku 1914. na teritoriji Bosne, na području Vlasenice, Olova, zatim su nastupale prema Srebrenici, Han Pijesku, Palama i dopirale u neposrednu blizinu Saraj eva. U mjestima gdje su prodrle srpske i crnogorske snage četnicima su se priključivali tamošnji stanovnici i ulazili su kao dobrovoljci u ove odrede. Pokušaj da se akcijom četničkih odreda na području Bosne izazove ustanak nije uspio, stanovništvo koje je moglo da nosi oružje je internirano u unutrašnjost Monarhije ili je mobilisano i raspoređeno u radne odrede. Četnički odredi su stoga u onom području Bosne gdje su operisali, uglavnom nailazili na starce, žene i djecu. 369 Za vrijeme vojnih operacija uhvaćene komite su na licu mjesta strijeljane ili vješane. U mostarskom srezu ubijeno je 154, u duvanjskom 19, dok je u oba sreza u borbama poginulo 36. U trebinjskom srezu obješeno je 78, a 30 je stradalo u borbama, dok je u bilećkom srezu 6 osoba s trijeljano a 6 obješeno. 370 U vladinim krugovima u Sarajevu smatralo se da se na brzu pacifikaciju pravoslavnog stanovništva nije moglo računati, ukoliko austrougarske snage ne budu odlučno djelovala na sprječavanju pokretanja ustanka. Od 28. juna do 15. avgusta kod centralnih sudova u Bosni i Hercegovini vođen je krivični postupak protiv 637 osoba. Nakon pronalaženja lozničkog materijala iz grupe talaca je uzeto ili novim hapšenjem u sarajevski
366 KA-W, N. P. , k. 8, Nr 136, Sarajevo, 15. august 1914. 367 O ulozi četnika u vrijeme Balkanskih ratova i prije vidi šire u: Nusret Š e h i ć, Četništvo u Bosni i Hercegovini (1918.-1941.), Sarajevo 1971., 13 -39.
368 Ibidem, 40; Jugoslovenski dobrovoljci 1914. -1918. Srbija, Južna Amerika, Severna Amerika, Australija, Francuska, Italija, Solunski front. Priredio Nikola B. Po p o v i ć, Beograd 1980., 5.
369 N. Š e h i ć, Četništvo…, 41, nap. 97. 370 Pero S l i j e p č e v i ć, Napor Bosne i Hercegovine za oslobođnje i ujedinjenje, Sarajevo 1929., 396. 80
zatvor sprovedeno nekoliko stotina osoba. 371 Iznenađujuće je bilo u kojoj mjeri se srpska ideja probila ne samo među inteligencijom nego i među seoskim stanovništvom. Jedna daktilografkinja na službi kod Zemaljske vlade pokušala je zavesti austrougarskog oficira da bi od njega izvukla što više informacija o vojnim p lanovima, ali je na vrijeme otkrivena. 372 Jednog zarobljenog Srbina nakon zbrinjavanja na pitanje što bi želio odgovorio je “Pušku, da vas ustrijelim:” 373 Vojni organi u trebinjskom okrugu poduzeli su kaznene mjere, pa su 12. avgusta obješeni Gujo Gudelj iz Pokrajčića, koji je davao signale crnogorskim trupama i pop Vid Parežanin iz Lastva -Korjenića, kao talac, zbog prelaska lastvanskih Srba Crnogorcima pri napadu na Trebinje. Dok je stajao pod vješalima sa konopcem oko vrata pop Parežanin je vikao: “Živjela Srbija, srpska vojska, srpski narod i velika Rusija.” 374 Takve scene i primjeri fanatizma pojačali su ubjeđenje da mu se može suprotstaviti samo silom. Protiv komita nije se uvijek postupalo konsekventno. Isprva se nisu mogli razlikovati od redovni h trupa i mnogi su došli u zarobljeništvo. Tek kasnije nisu više tretirani kao vojnici. Sami nisu znali za šta se bore, priznajući samo da ih oficiri tjeraju naprijed. 375 Austrougarska uprava je smatrala da sve to ukazuje da je ovdje riječ o tajnom i dugom pripremanju bosanskih Srba u veleizdajničkom smislu upravo za događaje koji su nastupili. “Oni su tako odgajani, jer je po logici teško pretpostaviti da bi običan neobrazovan seljak, čak i stare žene, mogli pružiti takve vojne usluge, a da prethodno nije d ugo vremena bio na to pripreman”. Zbog toga dvorski savjetnik Grasl je predlagao da “uprava ima za glavni zadatak da vaspitava narod kojim upravlja u duhu odanosti prijestolju i poštovanju zakona bez obzira na ličnost, i da u svim administrativno upravnim postupcima pokaže dobru namjeru i dosljednu čvrstinu, ali da u pogledu svih značajnih pitanja javnog života sama preuzima rukovođenje i prihvati svakog saradnika, no istovremeno da ne trpi nijednog suparnika u vođstvu”. Za to je bilo potrebno svestrano ob razovanjo činovništvo koje je doraslo ovom zadatku. U tom pogledu trebalo je voditi računa “da se isključi bilo kakav militaristički duh, a time i štetna protekcija koja ometa rad, tj. odavanje priznanja za zasluge svakom pojedincu. Da se tako radilo ne bi se desilo da među srpskim intelektualcima ima i danas nesumnjivo mnogo onih koji su u dubini srca na strani neprijatelja. Takve ljude lako može prepoznati svaki upravni činovnik, mada se oni pretvaraju i nastoje da se konkretno ponašaju tako da ih zakon ne može zakačiti.” 376 Istraga vođena u Sarajevu protiv učesnika u atentatu, pokazala je svu oštrinu krize u prosvjetnom i školskim sistemu u Bosni i Hercegovini i razmjere omladinskog pokreta koji je negirao austrougarsku vladavinu. Austrougarske vl asti su vršile istrage, hapsile osumnjičene srednjoškolce i pripremale protiv njih sudske procese. Po shvatanju austrougarskih centralnih vlasti u srednjim školama u Bosni i Hercegovini došlo je do krize, otkazivanja discipline i međusobnih obračunavanja m eđu učenicima. 377 Budući da su se
371 Đorđe M i k i ć, Veleizdajnički procesi u austrougarskoj politici u Bosni i Hercegovini, Zbornik radova s međunarodnog skupa “Veleizdajnički proces u Banjaluci 1915 -1916.” održanog 25-27. septembra 1986. godine u Banjaluci, Banjaluka, Institut za istoriju, 1987., 62.
372 Ferdinand H a u p t m a n n - A.nton P r a s c h, Dr Ludwig Thalloczy -Tagebücher, Graz 1981., 438. 373 Ibidem, 436. 374 ABH, ZMF, Präs. BH 1914., 1.410, Prepis izvještaja br. 320 od 13/8 1914., Krilo komande u Trebinju komandi žandarmerije.
375 Ferdinand H a u p t m a n n - A.nton P r a s c h, Dr Ludwig Thalloczy..., 430. 376 Galib Š l j i v o, Raspoloženje naroda Bosne i Hercegovine prema austrougarskoj politici i austrougarske političke protivmjere, Zbornik radova s međunarodnog skupa “Veleizdajnički proces u Banjaluci 1915-1916.” održanog 25-27. septembra 1986. godine u Banjaluci, Banjaluka, Institut za istoriju, 1987., 138.
377 Hamdija K a p i d ž i ć, Austrougarske centralne vlasti i omladinski pokret u Bosni i Hercegovini neposredno poslije sarajevskog at entata, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika BiH , IV -V, Sarajevo 1965., 398. 81
godinama umnožavali ekscesi školske omladine, za suzbijanje te pojave i njenih uzroka pokazale su se neodrživim iznimne mjere. Ustanovljeno je da su ekscese podsticali neprijateljski elementi koji su sistematski i najčešće protiv lojalnih elemenata u školskim tijelima djelovali i agitovali. Zbog toga su dopunjene odredbe drugog glavnog dijela, trećeg odjeljka Kaznenog zakonika za Bosnu i Hercegovinu. Za one kojima se dokaže krivica predviđena je kazna od 1 do 6 mjeseci, a uko liko nije bosanskohercegovački zemaljski pripadnik, protjeravan je sa područja Monarhije. 378 Vojna komanda Mostar procijenila je da je srbofilska propaganda koja je ranije otklanjana primjenom drakonskih mjera, nakon mobilizacije nastavljena u punom obimu. Kao potvrda takvog uvjerenja bili su davanje svjetlosnih signala srbijanskoj i crnogorskoj vojsci, kao i raspoloženje pravoslavnog stanovništva koje je otvoreno pokazivalo radost i nakon najmanjeg znaka neuspjeha austrougarskog oružja, što je praćeno raznim glasinama. Usljed toga je vojna komanda zahtijevala poduzimanje preventivnih mjera u većem obimu. Prije svega, trebalo je iz zemlje protjerati neprijateljske elemente a zabraniti iseljavanje svog stanovništva koje dolazi iz balkanskih zemalja. Svima koj i su neprijateljski raspoloženi prema državi trebalo je konfiskovati imanja. Zbog znakova stalnih nemira školske omladine, trebalo je donijeti zakon koji će vrijediti za cijelu zemlju. Sve narodne škole u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Slavoniji trebalo je pretvoriti u vojne škole, a konačno raspustiti sva sokolska udruženja. Ponovno regulisanje aktivnosti udruženja vršilo bi se pod kontrolom vojno teritorijalnih oblasti, a odobrenje za njegovu aktivnost bilo bi uslovljeno doprinosom mobilizaciji. Predlož eno je da se prošire streljačka društva i da im se daju posebne privilegije. Svi pravoslavni duhovnjaci morali bi studij završiti u zemlji. Neodložnim zadatkom smatrano je ukidanje čirilice u javnom saobraćanju, u udžbenicima i upotreba u uredima. 379 Petnaest dana prije svog smjenjivanja, zemaljski poglavar general Potiorek je 15. decembra u izvještaju upućenom Zajedničkom ministarstvu finansija opravdavao oštre mjere koje su poduzete u Bosni i Hercegovini nakon sarajevskog atentata. U njemu je konstatovao da je, poslije saznanja stečenih posljednjih mjeseci, uspjelo da se večina pravoslavnog stanovništva pridobije za državnu ideju, šta više uočene pojave na svim područjima uprave su pokazale da prevratnički duh i nelojalnost nisu zastupljeni sam o kod nekih egzaltiranih političara, nego je taj duh uhvatio korjen u do tada neslućenim razmjerama u svim slojevima stanovništva. Veći dio svećenstva, učitelja u konfesionalnim školama i ostale inteligencije slobodnih zanimanja, kao i gradskih gazda, infi ciran je ovim duhom pa se čak mnogostruko proširio i među zemaljskim činovnicima i namještenicima svih kategorija, uprkos njihovoj zakletvi na službu. Konzervativno i lojalno stanovništvo zavedeno je od iredentističkog pokreta, prilazeći u graničnom područ ju u cjelosti sa oružjem srpskoj vojsci. Po Potiorekovom mišljenju proces atentatorima je pokazao da je Srbija raspirila nacionalne strasti Srba u Bosni i Hercegovini i podstakla njihove megalomanske aspiracije. Optuživao je “Slavenski jug” i iz njega izraslu “Narodnu odbranu”, koja je sve kulturne institucije Srba pretvorila u oruđe svog političkog cilja. Kao glavni razlog jačanja srpskog nacionalizma Potiorek je navodio popustljivost uprave prema zahtjevima Srba u ranijem periodu, naročito nakon završeno g autonomnog pokreta za crkveno školsku samoupravu. Davanje Statuta o crkveno -školskoj autonomiji ocjenjivao je kao fatalnu grešku uprave, jer je to dovelo do uspostave nacionalne crkve i škole i do izgradnje takve svijesti kod Srba da se oni više nisu osjećali kao Bosanci pravoslavne vjere i pripadnici Monarhije, nego kao poseban privilegovani elemenat koji smatra da ima pravo na separatističke aspiracije, čime je stvorena vrlo prikladna platforma za subverzivnu djelatnost. 380 Historija Prvog svjetskog rata je instrumentalizovana do krajnjih granica, proizvodeći u kriznim vremenima užasan učinak. Postavlja se pitanje gdje su korijeni takvih interpretacija. Djelimičan odgovor daje nam i slijedeća činjenica: Osim socijalnih momenata važno mjesto u kompleksu faktora koji su usložavali prilike u Monarhiji 1918. godine zauzimala je i propagandna aktivnost sila Antante. Prema projektu njene međunarodne
378 ABH, ZMF, Präs. BH 1914, 1078. Entwurf eines Gesetzes womit die Bestimmungen des zweiten Hauptstückes des dritten Teiles des Strafgesetzes ergänzt werden. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu Zajedničkom ministarstvu finansija, Sarajevo 26. juli 1914.
379 ABH, ZMF, Präs. BH, 1914, 1.996. Milit. Komando Mostar, 19. novembar 1914., Zemaljska vlada Zajedničkom ministarstvu finansija, Sarajevo 29. novembar 1914.
380 ABH, ZMF, Präs. BH 1994, 1914, Izvještaj šefa Zemaljske vlade Zajedničkom ministarstvu finansija, Sarajevo 15. decembar 1914. 82
komisije za propagandu, na kongresu naroda austrougarske Monarhije, održanom u Rimu o d 8-10 aprila 1918. donijete su odluke o načinu širenja propagande među austrougarskim trupama, kao i o slanjem pacifista i defetista sposobnih da djeluju na javnost; pomaganjem različitih komiteta u Parizu i Londonu i pomaganjem nacionalističke agitacije u Habsburškoj Monarhiji 381. Jugoslavenska sekcija Komisije trebala je propagirati etničko i jezičko jedinstvo Jugoslavena, Krfsku deklaraciju i stvaranje jugoslavenske države, da piše o veleizdajničkim procesima, o jugoslavenskim žrtvama da bi se zadovol jile njemačke ambicije, o zločinima koje su počinile austrougarske vlasti… 382 Upravo su to i ostale teme koje su našle mjesto u historijskoj nauci, dok su druge dodirnute samo fragmentarno. Produkt takve namjere bilo je i djelo V. Ćorovića “Crna knji ga”. koja će sve do najnovijih vremena proizvoditi užasne učinke. U vrijeme kada je trebalo izvršiti homogenizaciju nacije u cilju ostvarenja određenih političkih ciljeva, objavljena je 1989., a predstavljala je glavni izvor i za druga, brojna djela koja su se bavila ovom problematikom. 383 Osim toga, korištena je kao glavni izvor za brojne natpise u štampi, koja je predstavljala ključni kreativni elemenat javnog mnijenja.
381 Bogumil H r a b a k, Jugosloveni zarobljenici u Italiji i njihovo dobrovoljacko pitanje 1915. -1918. godine, Novi Sad 1980., 166. 382 Ibidem, 167.
383 Vladimir Čorović, Crna knjiga. Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme svetskog rata 1914 -1918, Beograd, 1920.; Beograd 19892; Đorđe Beatović i Dragoljub Mićunović, Veleizdajnički procesi Srbima u Austro-Ugarskoj, Beograd 1989.; Jovan Banj anin, Južni Sloveni u Austrougarskoj i rat, Beograd 1989;
83
