GIGA
HEDWIG COURTHS - MAHLER
DORRIT U OPASNOSTI
GIGA
I Kao i svakog jutra Marija Riemann je odijevala svoju kćerkicu. Pritom je mala svojim smiješnim dječjim jezikom neprekidno brbljala. Pričanju svog djeteta danas je obraćala mnogo manje pažnje nego posljednjih dana. Nemir ju je mučio i pritiskivao joj srce. Ipak se trudila da se nasmiješi kad bije kćerkica nespretnom kretnjom pogladila po licu. Ali taj smiješak nije osjetila u srcu. Kad je dijete odjenula, privinula ga je očajničkom ljubavi na grudi i stala ga ljubiti, tako da se mala počela odlučno buniti, jer ju je to boljelo. Nježno ju je ispustila iz zagrljaja i smjestila je na visoku stolicu da bi mogla doručkovati kraj stola. Marija je sjela kraj djeteta. Mala Dorrit je zadovoljno jela ne primjećujući da njezina majka nije stavila u usta ni jedan jedini zalogaj. Popila je samo šalicu vrućeg čaja, jer joj je usprkos ljetnoj vrućini bilo hladno. Zeblo ju je sve do srca. Kad se Dorrit najela, htjela je sići sa stolice. - Dorrit hoće na more ... - zahtijevala je. Marija Riemann je ustala odsutna duhom. Skinula je dijete sa stolice i ogledala se praznih očiju po ukusno ureñenoj hotelskoj sobi. Dorrit je donijela kanticu i lopaticu, pa je počela trčati po sobi na svojim snažnim nožicama. Majka je oklijevajući počela pripremati stvari nastojeći odvratiti pažnju djeteta. Nije htjela poći na plažu, jer je očekivala jutarnju poštu. Već je danima puna nemira iščekivala pismo svog muža. Netko je pokucao na vrata a Marija se odazvala, nadajući se daje hotelski sluga donio dugo očekivano pismo. Ali pojavila se gospoña četrdesetih godina odjevena u svijetlu lanenu haljinu. Na glavi je nosila bijeli šešir protiv sunca. - Dobro jutro, gospoño Riemann! Hoćete li doći na plažu? Pritom je gospoña oduševljeno pogledala malu Dorrit koja je sva sretna potrčala prema njoj i odmah počela pričati o tome kako će s majkom i tetkom Bellom poći na plažu. Tetka Bella bila je gospoña Arabella Lund. Upoznala je u tom malom kupalištu majku i kćerku, i odmah neizmjerno zavoljela malu Dorrit. Gospoña Lund nije imala djece, a nije ih mogla ni imati, kako je rekao liječnik. Ona je vrlo voljela djecu, pa je bila stoga beskorisno tužna. Njezin je muž bio vlasnik lijepog imanja i znao je koliko ona voli djecu. Odlazio bi s njom svake godine u neko kupalište gdje je uz morsku obalu uvijek pronalazila djecu s kojom se mogla baviti. Ove joj se godine sviñala mala Dorrit. Djevojčica je bila sretna stoje našla dobru tetku Bellu, jer je majka uvijek bila tako tiha i tužna, i nije se igrala s njom onako lijepo kao ranije. A na plaži se moglo tako divno igrati! Tetka Bella bi svakog dana smislila nešto novo, nastojeći ugoditi maloj Dorrit. Stoga je sada i bila sva sretna kad se pojavila tetka Bella. - Srce moje, jesi li dobro spavala? - Dobro spavala, fino papala, a sada ide na plažu - uzbuñeno je brbljala Dorrit. Marija je tužno pogledala gospoñu Lund. - Htjela bih pričekati na jutarnju poštu. Gospoña je kimnula puna razumijevanja. - Gospoño Riemann, smijem li povesti Dorrit? Marija je nasmiješivši se tužno stavila djetetu na plave kovrčice šešir od lanena platna. - Neće li Dorrit smetati vama i vašem mužu? Gospoña Lund se veselo nasmijala, podigla Dorrit u naručaj i poljubila je u okrugli obraz. - Smetati? Draga gospoño Riemann, moj je muž jednako tako oduševljen malom kao što sam i ja. Toliko čeznemo za djetetom! Već dugo razmišljamo da usvojimo jedno, ali ga još nismo našli. Dorrit bi bila kao roñena za to da nas učini sretnim roditeljima, nju bismo prihvatili istog trenutka, ali to dakako nije moguće. Stoga bih joj se htjela radovati, uz vaše ljubazno dopuštenje, barem dok smo ovdje. Doñi, Dorrit, poći ćemo na plažu ujaku Lundu. - Ujaku Lundu! - klicala je mala i veselo mahala majci na oproštaj. Majka je zastala sama usred hotelske dobe i gledala praznim pogledom prema vratima. Osjećala je da su njezino mjesto u djetetovom srcu zauzeli gospoña i gospodin Lund. A ona je to mogla dobro razumjeti. Ovo dvoje dobrih ljudi moglo je bolje shvatiti dječju maštu male
2
GIGA
Dorrit nego je to sada njoj uspijevalo. Njoj koja je bila tako tužna i uznemirena. Dorrit je morala na moru izliječiti prehladu, rekao je njezin muž kratko prije no što su otputovale, a to se ostvarilo zahvaljujući promjeni zraka već za nekoliko dana. Ali Marija je znala da mu je jedva uspjelo skupiti tih nekoliko stotina maraka za putovanje, pa bi bila mnogo radije ostala kraj njega. I predobro je znala u kakvom se položaju nalazio, nakon što se njezin otac ustrijelio uslijed propasti svog poduzeća. Marija je vjerovala da je bogata nasljednica, pa je bezbrižno provodila život. Kad joj je njezin muž počeo udvarati osjećala se na vrhuncu sreće. Ta joj je sreća ostala vjerna pune dvije godine, a da ona pritom nije slutila kako je sve to samo obmana koje će brzo nestati. Kad se njezin otac ustrijelio, bio je to prvi udarac sudbine. A tada su zaredale nesreće jedna za drugom. Propast oca prijetila je povući za sobom i njezina muža, jer ga je njezin otac uvijek podupirao. No najgore je za Mariju bilo to što se muž potpuno promijenio otkad mu njezin otac više nije pomagao. Nestalo je sve njegove ljubaznosti i pristojnosti. Sretao ju je zlovoljno i promatrao je hladnim pogledom. Čak bi i dijete gurao od sebe ne ukazujući mu više nikakvu ljubav. Jednom je čak primijetila kako gaje ljutito odgurnuo nogom. Sve ju je to tištilo. Jednog dana je njezin muž ipak postao ljubazan prema njoj i bio je bolje raspoložen. Kad je čuo da mala Dorrit kašlje, podigao ju je na koljena i rekao: - Moraš s majčicom otići nekoliko tjedana na more. Žena ga je prestrašeno pogledala. - To nije moguće, Kurte! Nemamo novaca za takvo putovanje. Nasmiješio se. - Ne brini! Toliko ću novaca valjda još moći nabaviti, kad je u pitanju zdravlje mog djeteta. Dakle, u ponedjeljak ćeš otputovati s Dorrit na Istočno more. I tako je bilo. Dao joj je pet stotina maraka. A sada je u strahu čekala njegovo pismo. Dosad je primila od njega samo dopisnicu. Pisao joj je: »Mnogo srdačnih pozdrava tebi i Dorrit. Čim budem imao vremena, pisat ću vam opširnije.« Na to opširno pismo čekala je svakog dana. Adanas gaje napokon primila. Kad je spremala Dorritine stvari, sretna što je gospoña Lund povela dijete sa sobom, pokucao je sluga i predao joj pismo. Odmah je prepoznala pisaći papir svog muža, pa je pismo otvorila dršćućim rukama, srca puna straha. Pismo je glasilo: »Marija, Napokon moramo sve objasniti što je meñu nama, i stoga Tvom imenu ne pridajem suvišnu i lažnu riječ. Nikada Te nisam ljubio. Zaprosio sam Te samo stoga što sam mislio da si bogata nasljednica. Novac mi je bio potreban kako bih se postavio na noge. Donijela si mi ga i stoga sam bio ljubazan prema Tebi. To sam i rado činio, jer si bila ugodna žena i sve je moglo biti u redu meñu nama da Tvoj otac nije osiromašio. Propast Tvog oca značila je i moju propast. Za nekoliko dana morao bih najaviti stečaj, naći se ni pred čim, kao i Tvoj otac. To neću. Stoga sam prodao naš stan sa cijelim namještajem i tako sam došao do novaca. Pritom poslu nisi mi bila potrebna, a ni dijete. Zato sam vas i poslao na more. Sada sam porušio i spalio sve mostove iza sebe, pa kad budeš primila to pismo, granica će već biti za mnom. Želim se zauvijek odvojiti od Tebe, jer u mojoj novoj borbi i u mom novom životu nema mjesta ženi i djetetu. Moram biti slobodan. Iako Te ne ljubim, priznajem da si lijepa žena. Ubrzo ćeš naći novog muža koji će se, vjerujem, brinuti za Tebe i Tvoje dijete. Uz njega će vam biti bolje nego uza me. Možeš odmah pokrenuti brakorazvodnu parnicu. Dovoljan razlog za rastavu predstavljat će ovo pismo, kao i to da sam napustio Tebe i dijete. Oprosti mi, ali ne mogu drugačije. Na žalost, ne mogu ti ostaviti više od tisuću maraka koje ti šaljem istom poštom. Tvoje i Dorritine stvari sam spremio i šaljem Ti ih željeznicom. Ne traži me, nećeš me nikada više vidjeti. Ne mogu se vratiti u Njemačku jer bi me uhapsili zbog lažnog bankrota. Stoga Ti i neću odati kamo ću krenuti. Izbriši me iz svog života, i nastoj me zaboraviti. Dorrit neću nedostajati, nikad se nisam odviše brinuo za nju. Zbogom, želim Ti sve najbolje!
3
GIGA
Kurt Riemann«. Mariju su te riječi pogodile poput udarca maljem. Pala je bez snage na stolicu. Iz njezina je lica nestalo boje, a oči su joj gledale u prazno. To je dakle bio taj čovjek koga je tako strastveno ljubila, kome se sva sretna predala. Takav je bio uistinu! A ona ga je smatrala svojim idealom, obožavala ga i bila spremna podnijeti za nj svaku žrtvu. A sada ju je hladno i okrutno odgurnuo od sebe, nju i njezino ubogo dijete. Sva očajna gledala je pred sebe. Vjerovala je daje muž ljubi i da se oženio njome iz ljubavi. Neprekidno ju je uvjeravao u to slatkim riječima što ju je silno usrećivalo. Sada je shvatila daje sve to bila laž i hladna proračunatost. Srce joj se stisnulo. Ujedno ju je obuzeo užasan strah pred nesigurnom budućnošću. Ostala je bez sredstava, bez doma i bez kruha. A njezino je dijete trebalo dijeliti tu sudbinu s njom. Njezina ljubljena, mala Dorrit. Bilo bi najbolje kad bi dijete podigla u naručaj i krenula s njim u more, sve dalje i dalje, dok ne bi izgubila tlo pod nogama i potonula u hladnim valovima. Oni bije s puno samilosti uljuljali u san, s mnogo više suosjećanja od čovjeka koji ju je napustio, a koga je još uvijek ljubila. Da - samo u smrti je mogla naći mir, ubrzo više neće osjećati tu luñačku bol koja ju je gušila. Da, htjela je, morala je umrijeti a s njom je trebala poći u smrt i mala Dorrit. Ali majčino se srce usprotivilo tome. Ne, Dorrit nije smjela umrijeti, za to nije imala dovoljno hrabrosti. Nije mogla povesti dijete sa sobom u smrt. Zastenjala je, a misli su joj počele vrludati kao u začetku ludila. Što je mogla učiniti da barem spasi dijete? A tad se sjetila što joj je malo prije rekla gospoña Arabella Lund. Ta plemenita i dobra žena nježno je ljubila Dorrit. Ona i njezin muž rado bi je usvojili. Uspravila se i gledala pred sebe zdvojnimpogledom. Prostenjala je. Ali hvatala se za tu misao kao za spasonosno uže za koje je mogla svezati svoje dijete i spasiti ga od životnih bura i naći za nj mirno utočište. Lundovi su bili imućni ljudi i rado bi prihvatili Dorrit. Tamo bi djevojčica našla miran, lijep i bezbrižan dom. Nije trebala s očajnom majkom živjeti u bijedi i siromaštvu. Obuze je neizmjerna žudnja za smrću. Tek tako je njezino ubogo, izmučeno srce moglo naći mir. Tom svojom smrću osigurala bi djetetu život uz te dobre ljude. Dorrit je bila još malena, pa će ubrzo zaboraviti svoju majku. Ljubljenu tetku Bellu nazivat će tim imenom. Gorka je bol obuzme kad se sjetila toga, beznadni užas, ali ono što joj se dogodilo oduzelo joj je zdrav razum i mogućnost razmišljanja. Njezina je duša bila duboko ranjena zbog užasne bezdušnosti njezina muža koga je tako žarko ljubila. Nikada ta rana ne bi mogla zacijeliti. Nije joj preostalo ništa drugo do naći mir u smrti. Ustala je kao da je tjera neka sila protiv koje se nije mogla boriti. Dršćućim, nesigurnim rukama izvukla je list papira i omotnicu. Napisala je: »Draga, cijenjena gospoño Lundl Smilujte se mom djetetu, jer meni ne preostaje ništa do smrti, a ne bih htjela povesti svoje dijete sa sobom. U Vaše ruke polažem njezinu sudbinu, jer znam daje ljubite i da biste je željeli usvojiti. Iz priloženog pisma vidjet ćete što me natjeralo u smrt. Ne mogu dalje živjeti. Vječno zahvalna, Marija Riemann« Ovo je pismo zajedno s onim svog muža gurnula u omotnicu, napisala na nju ime gospoñe Lund i ostavila nasred stola. Neko je još vrijeme stajala tako i gledala grozničava pogleda u pismo. Tad se brzo okrenula i odlučno krenula prema vratima, potrčala niz stube i pošla prema obali. Iznenada začu radostan uzvik - i prepozna glas svog djeteta. Naglo je zastala i pogledala u smjeru odakle je dolazio glas. Vi djela je Dorrit kako s gospoñom Lund gradi kulu od pijeska. Obje su bile tako zadubljene u svoju igru, da nisu vidjele ni čule ništa drugo. Gospoña Lund je podignula dijete i čvrsto ga stisnula uz srce. Marija po posljednji put pogleda svoje dijete. Tad požuri, kao daje netko progoni, prema
4
GIGA
kupalištu. Tamo se preodjenula. Kad je navukla svoj kostim za kupanje dohvatila je i Dorritin. Zajauknuvši pritisnula ga je na grudi. Pričinilo joj se da je osjetila toplinu djetetova tijela. Gurnula je mali kostim u izrez svoga, tako daje počivao na njezinu srcu. Mali kostim kao da ju je gladio. Zaplivala je širokim zamasima prema pučini. Znali su da je dobra plivačica, pa se nitko nije brinuo za nju. Još su dugo vidjeli njezinu crvenu kupaću kapu na valovima. Marija je ukočenim očima gledala preko valova. Plivala je sve dalje i dalje od obale. Htjela je tako plivati dok je snaga ne napusti. Tad se željela mirno predati smrti u valovima, upiti u sebe mir i tišinu. Ali dok je plivala sve dalje svim je srcem žudila za tim da njezino dijete bude sretno. A jednom, kad je već bila umorna, zaviknula je preko vode: - Opraštam ti, Kurte! Ljubim te, usprkos svemu! Tad više nije mogla plivati dalje, opustila je ruke i ispružila tijelo. Polagano je tonula. Posljednja njezina misao bila je posvećena Dorrit. Valovi su se zaklopili nad njom i osjećala je još samo neki šum, nešto ju je pomicalo ovamo i onamo, a tad više nije znala za sebe.
5
GIGA
II Žena, koja je čuvala kabinu, zaboravila je paziti na Mariju Riemann. Sjetila se tek kad su kabine počele nedostajati, pa su se gosti počeli buniti što se netko tako dugo zadržava u toj kabini. Tek je tada žena primijetila da Marijin kupaći ogrtač još leži prebačen preko ograde, pa je shvatila da se još nije vratila. Čamac za spašavanje krenuo je u potragu za nestalom plivačicom. Plovio je na sve strane i iznenada skrenuo na sjever. U meñuvremenu se kupalištem proširila vijest daje neka kupačica nestala. Uzbuñeni su se ljudi skupljali i razgovarali prateći dalekozorima čamac za spašavanje. Gospoña Arabella toliko se zadubila u igru s malom Dorrit da nije opazila kako dugo nije bilo njezine majke. Bila je tako sretna u društvu dražesnog djeteta da nije ništa čula ni vidjela. Njezin je muž sjedio u pletenoj košari za plažu i čitao poljoprivredne novine. Pri tome je veselo osluškivao kako njegova žena priča maloj Dorrit. I on je bio zaljubljen u to dražesno dijete. Kad je složio novine i spremio ih primijetio je hrpice uzbuñenih ljudi kraj obale. Dakako da je i njega zanimalo što se dogodilo. Ustao je i rekao svojoj ženi: - Izgleda da se nešto dogodilo. Vjerojatno se neki čamac na vesla usudio i odviše udaljiti od obale. Vidim tamo daleko jedan. Poći ću onamo. Njegova je žena kimnula i nasmiješila mu se. - Samo poñi, Willi! Ostat ću ovdje s Dorrit. Koliko je sati? Gospodin Lund pogleda na sat. - Dvanaest i pol, Bella! Pogledala gaje iznenañeno. - Već je tako kasno? Vrijeme mi je prošlo kao u letu. Dobrodušno se nasmiješio. - Da, kad se igraš s Dorrit niti ne primjećuješ da vrijeme prolazi. - To je točno, Willi! Čudim se što gospoña Riemann još nije došla na plažu. - Zna da je Dorrit u dobrim rukama, pa je vjerojatno odmah pošla na kupanje. - Povest ću Dorrit sa sobom. Možda je sirota žena primila vijesti od svog muža koje je baš nisu obradovale. Uboga će žena proživjeti još mnogo tužnih trenutaka - a i naša mala miljenica. Užasno žalim zbog toga. Gospoña Riemann bila je naučena na bolji život. Očigledno je zabrinuta jer propast njezina oca može povući za sobom i njezina muža. - Da, ono što nam je pričala ne pruža baš mnogo nade. Ali možda joj se to čini crnjim no što doista jest. Poći ću sad onamo i raspitati se što se dogodilo. Odmah ću se vratiti, Bella! Gospodin Lund prišao je uzbuñenim ljudima i čuo daje neka gospoña daleko otplivala i daje sada traži čamac za spašavanje. Njega to baš nije zanimalo, ali tad je čuo da je ta mlada žena plivala svakog dana vrlo daleko i da se stoga nisu ranije zabrinuli. Čuvarica kabina još je dugo vidjela njezinu crvenu kapu na valovima. Crvenu kapu? Te su se riječi usjekle u mozak gospodina Lunda. Trgnuo se. Crvene kape tada još nisu bile tako raširene. Znao je da se njegovoj ženi vrlo sviña crvena kapa gospoñe Riemann. Stoga iznenada osjeti nelagodu. Uspravio se i zapitao nekog gospodina kraj sebe: - Zna li se ime te mlade žene koja je otplivala? Čovjek se okrenuo prema njemu. - Ime? Ne znam ga. Ali gospoña stanuje u hotelu i svakog je dana dolazila s malom djevojčicom. Danas je došla bez djeteta. Stoga je vjerojatno i otplivala dalje nego inače. Gospodin Lund osjeti silan strah. Zaobilazeći svoju košaru požuri prema hotelu. Tjerao ga je neki nejasan nemir. Htio se uvjeriti da to nije bila gospoña Riemann koja se usudila otplivati predaleko. Prije toga nije htio poći k svojoj ženi. Stigavši u hotel, požurio je na prvi kat gdje se nalazila njihova soba i soba gospoñe Riemann. Primijetio je na hodniku sobaricu. - Je li gospoña Riemann još u svojoj sobi? - zapitao je. - Ne, gospoña Riemann je odavno izašla. Već sam spremila njezinu sobu. Na njezinu sam stolu primijetila pismo za vašu gospoñu. - Pismo? Za moju ženu?
6
GIGA
- Da, gospodine Lund! Gospodin Lund je prestrašeno pogleda. Što je gospoña Riemann mogla napisati njegovoj ženi? I opet osjeti neki nejasan strah. - Molim vas, donesite mi to pismo! Ponijet ću ga svojoj ženi na plažu. Možda je gospoña Riemann pošla na izlet, pa je htjela o tome obavijestiti moju ženu. - To je lako moguće. Samo trenutak, odmah ću donijeti pismo. Trenutak kasnije držao je gospodin Lund u ruci pismo upućeno njegovoj ženi. Bio je miran i pažljiv čovjek, pa je pismo oprezno gurnuo u lisnicu. Tad je polagano i zamišljeno krenuo prema plaži. Razmišljao je o tome zašto je gospoña Riemann napisala pismo njegovoj ženi, prije no što je krenula na kupanje. Najradije bi bio otvorio pismo i tako našao odgovor na pitanje koje ga je uznemiravalo. Ali on i njegova žena, koji inače nisu imali tajne, ipak su poštivali tajnu pisma. I tako nije otvorio pismo i pročitao ga. Slutio je da će to pismo uzbuditi njegovu ženu, pa je stoga odlučio zadržati ga za sebe dok ne sazna tko je bila ona mlada gospoña s crvenom kupaćom kapom koju su tražili. Ponovno je očima počeo pretraživati morsku površinu, pa je primijetio da se čamac za spašavanje počeo približavati obali. Bilo je još više ljudi na obali i bili su mnogo nemirniji. Gospodin Lund je ponovno izbjegao susret sa svojom ženom. Tad je začuo kako neki čovjek, koji je imao osobito snažan dalekozor, govori kako je točno vidio da su nekoga podignuli u čamac za spašavanje. Gospodin Lund pogledao je oprezno prema svojoj košari. Primij etio j e s olakšanj em daj e nj egova žena još uvij ek zaokuplj ena igrom s malom Dorrit. Obje su bile tako zadubljene u igru da nisu opazile što se dogaña na obali i na vodi. To je umirilo gospodina Lunda. Znao je koliko njegova dobra žena suosjeća s nesrećom drugih ljudi. A bude li se dogodilo ono što je naslućivao, bit će užasnuta. Još će uvijek prerano saznati što se dogodilo. Dobro je bilo što se igrala s djetetom, tako ju je mogao oprezno pripremiti na to što se dogodilo. Čamac za spašavanje dolazio je sve bliže. Na obali se skupila znatiželjna gomila ljudi. Na sreću je taj dio obale bio dosta daleko od dijela plaže gdje su se igrale Dorrit i gospoña Lund. Gospodin Lund požurio je prema mjestu gdje će čamac pristati. Pismo u njegovu džepu kao da je gorjelo, a neka tajna sila odvlačila gaje prema čamcu. Upravo kad je stigao, čamac je pristao. Teško je disao dok se gurao kroz mnoštvo. Tad je primijetio daje u čamcu ležalo tijelo zamotano u pokrivač. Jedan od spasilaca držao je u ruci crvenu kapu. Gospodin Lund je problijedio, jer je odmah prepoznao kapu gospoñe Riemann. U zbrci koja je nastala nije znao što bi trebao poduzeti. Pristupio je ljudima koji su nosili mrtvu ženu i rekao promuklim glasom: - U hotel! Tamo je gospoña stanovala. Ljudi su nijemo kimnuli i krenuli prema hotelu. Kad su bili isplovili vršeći svoju dužnost, nadali su se da će spasiti mladu ženu. Vjerovali su da ju je more odnijelo predaleko na pučinu. Tražili su dugo na sve strane prije no što su primijetili crvenu kapu na vodi. Tad su to mjesto ponovno pretražili i pronašli tijelo Marije Riemann. Odmah su znali da su stigli prekasno. Ipak su pokušali privesti je svijesti. Ti grubi ljudi činili su to s velikom spretnošću, ali sve je bilo prekasno. Mlada je žena bila mrtva, i nitko je nije mogao prizvati u život. Kratko prije no što su stigli do obale pokrili su njezino tijelo želeći ga sakriti pred radoznalim pogledima. Mariju su odnijeli u hotel i položili je u neku malu prostoriju. Gospodin Lund se pobrinuo da pokojnicu pažljivo smjeste i da odmah pozovu liječnika. U hotelu su znali da su on i njegova žena bili sprijateljeni s gospoñom Riemann, pa je direktor hotela zamolio za adresu njezinih roñaka. Gospodin Lund je nije znao. Znao je jedino to da je mlada žena živjela sa svojim mužem u Berlinu u Wilmersdorfu. Tamo će na policiji saznati
7
GIGA
njezinu adresu, ukoliko je ne nañu u prtljazi mlade žene. Izjavio je da će se on i njegova žena pobrinuti za dijete dok otac ne doñe. To je umirilo direktora hotela, koji se pribojavao različitih neugodnosti. Liječnik je brzo stigao i ustanovio smrt Marije Riemann, pa su ostavili tijelo u maloj prostoriji koja je inače služila kao spremište za rublje. Položili su ga na skromnu postelju. Na blijedom plemenitom licu pokojnice ležao je veličanstveni mir smrti. Prekrili su je bijelom ponjavom i zaključali sobu da netko nepozvan ne bi ušao. Mali dječji kupaći kostim još je bio uvučen pod njezin. Nisu ga izvadili. Kola, koja su je trebala odvesti već su bila naručena, jer je leš trebalo što prije maknuti iz hotela. Svi su govorili o njoj kao o unesrećenoj. Samo je Willi Lund potajno stiskao svoju lisnicu sluteći daje ova blijeda i lijepa žena izvršila samoubojstvo u valovima. Meñutim, čuvao se da to ne spomene. A sad je žurio svojoj ženi. Ovdje više nije mogao pomoći. Brzim se koracima približavao plaži. Znao je da će tamo naći svoju ženu i Dorrit. Zatekao ih je kraj košare za plažu. Djevojčica je sjedjela u krilu njegove žene i gledala u nju. Gospoña Arabella pogleda uznemireno muža. - Gdje si bio tako dugo, Willi? Zamisli, čula sam od prolaznika da se utopila neka mlada žena. Jesi li i ti to čuo? Willi Lund nježno pogladi Dorritine plave kovrčice, pa sjedne kraj žene. Ozbiljno je promatrao njezino uznemireno lice. - Da, Bella, to je na žalost istina. Izvukli su je iz mora. - Bože moj, kako užasno! - zaviknu gospoña Lund. Gospodin Lund nije znao kako bi je oprezno pripremio. - Da, Bella, to je doista užasno. Odnijeli su pokojnicu u hotel. - U hotel? Zar je stanovala tamo? Tad smo je morali poznavati. Je li bila sama ili sa obitelji. - Sama - sa svojim djetetom. I ponovno sažalno pogladi Dorritinu glavicu. Ona je sada sjedjela do njihovih nogu i kopala po pijesku. Gospoña Bella primijeti tu kretnju svog muža i iznenada se trgnu. Njezino lice, inače tako svježe, problijedi. Uhvati muža za ruku kao da od njega traži pomoć. - Bože moj, Willi, - ne misliš valjda Dorritina majka? Posljednje su riječi prešle preko njezinih usana poput daška. On je nijemo kimnuo a žena ga pogledala užasnuta. - Bože moj! Dakle, ipak je otplivala predaleko. Uvijek sam je upozoravala neka to ne čini. Willi, ne znam što bih rekla - procijedi hrapavim glasom. Muž ju je zagrlio i ispričao joj šapćući kako je počeo tražiti gospoñu Riemann jer je bio uznemiren, pa se htio uvjeriti što se zbilo. - Bella, to na žalost nije nesretan slučaj. Bojim se daje gospoña Riemann dobrovoljno pošla u smrt. To još nikome nisam rekao, i nitko to niti ne sluti. Nećemo o tome govoriti čak i ako se moje sumnje obistine. Ovdje je pismo, Bella! Pročitaj ga, ostavila ga je za tebe u svojoj sobi. Saberi se, i pročitaj što ti piše, pa ćemo biti sigurni. U meñuvremenu pobrinut ću se za Dorrit. Gospodin Lund podigao je Dorrit u naručaj i odnio je do mora. Tamo je zabavljao djevojčicu, dok je njegova žena čitala pismo gospoñe Riemann kao i ono priloženo od njezina muža. Pročitavši ih, znala je sve. Kad se njezin muž vratio s Dorrit, pružila mu je uplakana lica pisma i uzela dijete u naručaj. Htjela je da ih i njen muž u miru pročita i upozna njihov sadržaj. Dorrit primijeti suze u očima tetke Belle i pogladi je. - Ne plakati, teta Bella! Dorrit nikada neće otići - rekla je tješeći je. Djevojčica je pomislila da gospoña Bella plače jer je ona s njezinim mužem otišla do mora. Gospoña Bella je duboko potresena privinula dijete u naručaj. - Ne, draga moja mala, nikada više nećeš otići od mene i ujaka Lunda. Zauvijek ćeš ostati s
8
GIGA
nama - govorila je. - I majčica! - zaviknu Dorrit sva radosna. Gospoña Bella plačući sakri lice na djetetovu tijelu. - Da, majčica će doći za nama. Morala je krenuti na dugo putovanje. Hoćeš li tako dugo ostati s nama? - Da, ako se igraš sa mnom tetka Bella - reče mala. A kad je to Bella obećala, Dorrit više nije razmišljala o tome kad će njezina majčica doći i na kako dugo putovanje je otišla. Bilo je tako lijepo igrati se s tetkom Bellom. Gospoña Bella obrati se svom mužu i pogleda ga upitnim pogledom. Ustao je, i u isto vrijeme zagrlio nju i dijete. - Da, Bella, dobili smo je na poklon. Čuvat ćemo je i nastojati joj zamijeniti i oca i majku. Znam daje to tvoja želja, pa je i moja. I tako je Dorritina sudbina bila odlučena. Ništa ne sluteći, Dorrit je prihvatila svoje nove roditelje. Gospodin Lund učinio je sve potrebno. Pisma pokojnice olakšala su mu sve. Saznalo se daje Dorritin otac pobjegao kako ga ne bi uhapsili. Nitko se nije mogao pobrinuti za dijete, jer nije bilo roñaka. Rado su malu predali bračnom paru koji je toliko volio djecu. Sve ostalo je gospodin Lund mogao urediti kod svoje kuće. Javnost nije saznala daje gospoña Marija Riemann dragovoljno pošla u smrt. Svi su vjerovali da se unesrećila. Sve su to novine javile, kao i to da se bračni par Lund pobrinuo za dijete. Jedne od tih novina ubrzo su došle u ruke Dorritina oca, koji se nalazio u bijegu za Argentinu. Kad je to pročitao, problijedio je sluteći da je sama odabrala smrt. Zatim je slegnuo ramenima i rekao samom sebi: - Uvijek je bila u svemu pretjerana! Ne mogu to izmijeniti. Na sreću je dijete dobro smješteno, pa može biti zadovoljno time što se dogodilo. Zapisao je ime Lundovih i to da se njihovo imanje nalazi u Thuringiji. Takve stvari nikada nije zaboravljao. Nije se moglo znati kad će mu to jednom biti od koristi. Gospodin i gospoña Lund nisu se bojali da će taj okrutni otac ikada zahtijevati dijete za sebe. Gospodin Lund je poduzeo sve da Dorrit usvoji po zakonu. Za to je bilo potrebno nešto vremena, ali radost njegove žene bila je neopisiva kad su postigli svoj cilj. Sada su malu Dorrit smjeli nazivati svojim djetetom. I gospodin je Lund bio zadovoljan. Ovo dvoje plemenitih ljudi ubrzo je zaboravilo da Dorrit nije bila krv njihove krvi. Kako nisu imali bližih roñaka, koji bi mogli postaviti nekakve zahtjeve, odredili su da Dorrit bude nasljednica cijeloga njihovog imanja. To se dogodilo u vrijeme kad još nitko nije pomišljao na užasan svjetski rat.
9
GIGA
III U meñuvremenu su prošle godine. Dorrit se uz nježnu brigu svoje pomajke razvila u dražesnu djevojku. Nju nije baš duboko pogodio rat i sve što se dogañalo u svijetu. Znala je jedino daje njezin otac zbog inflacije imao teških gubitaka, pa sada život na imanju Neustetten nije više bio onako lagodan kao ranije. Willi Lund, koji je uvijek živio u sreñenim prilikama, upoznao je sada brigu zemljoposjednika bez imetka. Za njega su slabe žetve i druge nesretne okolnosti predstavljale veliku nedaću. Dorrit nije slutila da su je njezini ljubljeni roditelji usvojili. Kako su joj bile tek dvije godine kad je njezina majka umrla, ubrzo ju je zaboravila uz nježnu pažnju gospoñe Lund. Njezino je djetinjstvo bilo radosno i bezbrižno, pa nikada nije sanjala ni o čemu drugome. Lundovi su odlučili da će joj sve reći tek kad joj bude dvadeset godina, kako bi se mogla razvijati slobodno i bezbrižno. Tad je to saznanje više neće toliko boljeti i neće moći utjecati na njezin razvoj. Gospoña Bella je pažljivo spremila na tavan kovčege gospoñe Marije Riemann, koje su joj u ono vrijeme bili predali. U jednom od njih, u kožnatoj torbici, nalazila su se i ona dva pisma. Nije znala da li bi Dorrit predala ta pisma, ili bi joj za njen dvadeseti roñendan samo rekla da se njezina majka unesrećila, a otac nestao. Kroz sve te godine Dorritin se otac nije javljao, pa je stoga za Dorrit zapravo bio mrtav. Gospodin i gospoña Lund žalili su samo radi Dorrit što su zbog inflacije izgubili imetak. Imanje Neustetten bilo je opterećeno hipotekama, pa su se prinosi uglavnom morali utrošiti u pokrivanje kamata na hipoteku. Gospodin Lund je morao neprekidno uzimati nove zajmove. Podnosio je to hrabro uz podršku svoje žene. To se u ono vrijeme dogañalo u svim zemljama. Niti jedna nije bila pošteñena. Nadao se da će se ipak uspjeti izvući iz svega, ali mu to nije uspijevalo. U susjedstvu Neustettena nalazio se čovjek koji je za vrijeme rata stekao veliki imetak. Posuñivao je neprekidno novac gospodinu Lundu, kad on više nije znao što bi. Dakako daje zaračunao visoke kamate, i sada je imanje zapravo već dobrim dijelom pripadalo njemu. Willi Lund je točno znao, bude li Karl Lamprecht, kako se zvao taj čovjek, jednoga dana zahtijevao povrat svog novca, da će morati napustiti kao prosjak imanje zajedno sa ženom i kćerkom. Ali Karl Lamprecht to očigledno nije namjeravao. Znao je posve dobro da Neustetten zapravo pripada njemu, ali mu je takoñer bilo poznato da se imanje nalazilo u najboljim rukama bude li njime upravljao Willi Lund. U svakom je trenutku ionako mogao uzeti Neustetten. Ono što gaje osobito zadržavalo od toga da uništi svog dužnika bilo je to što je Karl Lamprecht bio neženja. U svojih četrdeset i pet godina nije imao vremena brinuti se za žene. Sad je kucnuo njegov trenutak - zaljubio se u Dorrit Lund, i to tako snažno daje mislio samo na to kako bije osvojio. Nije ga smetalo to što joj još nije bilo ni dvadeset godina, a on je bio dvostruko stariji. Osjećao je, da je Dorrit ravnodušna prema njemu i da niti ne pomišlja u njemu vidjeti prosca. Govorio je stoga da je na neki način mora zadobiti u svoju vlast. Kako baš nije birao sredstva za postizanje svog cilja, shvatio je da mora najprije pokazati njezinom ocu svoju moć. I tako je uvijek ponovno pozajmljivao novac kad bi ga Willi Lund zabrinuto zamolio za to. Čak gaje na to i sam nutkao, očekujući mirno svoje vrijeme. Ni Lundovi, ni Dorrit, to nisu slutili. Ipak su Dorrit i njezina majka osjećale neku neobjašnjivu odbojnost prema tom čovjeku, a i Willi Lund ga radije ne bi bio zamolio za usluge, kad bi samo negdje drugdje mogao nabaviti novac. I tako je osvanuo jedan predivan ljetni dan. Za nekoliko je dana Dorrit trebala proslaviti dvadeseti roñendan. Dorrit je pružala veliku pomoć majci. Radovalo ju je obavljati korisne poslove. Odjevena u svijetloplavu lanenu haljinu izašla je pred kuću i krenula stubama u vrt. Sunce je obasjavalo njezinu zlaćanu kosu. Kovrčice su uokvirivale pametno, lijepo lice. Svijetle su oči promatrale svijet pune oduševljenja. Kako je imala tamne obrve i trepavice njezino je dražesno lice
10
GIGA
djelovalo vrlo zanimljivo. Haljina, iako je bila jednostavna kroja, ipak je ocrtavala njezino mladenačko tijelo. Cijela njezina pojava djelovala je otmjeno. Kretnje su joj bile dražesne i odavale su veliku sigurnost. Cijeli je njezin lik ostavljao dojam sretnog i smirenog ljudskog bića. Pjevušeći pjesmicu obišla je kuću i krenula u povrtnjak i voćnjak. Na ruci joj je visjela košarica. Htjela je u nju staviti prve jagode. Iznenadit će majku za objed. I dok je Dorrit tako hodala, nepokrivene glave tako da se vjetrić poigravao njezinom kosom, začula je iznenada konjski kas. Zar se otac već vratio kući? Povukla se nekoliko koraka i nasmijavši se pogledala preko visoke ograde. Iznenada primijeti pred sobom suncem opaljeno lice mladog čovjeka. S druge strane ograde zaustavio se mlad i vitak čovjek na konju. Kad je primijetio Dorrit brzo je skinuo kapu i pozdravio je. - Dobro jutro, gospoñice! Možete li mi možda reći je li gospodin Lund kod kuće? Dorrit ga pogleda iznenañeno. Rijetko se dogañalo da bi ovamo zalutao neki stranac. Ali u isto vrijeme ju je pametno i fino mladićevo lice podsjetilo na nekoga. - Moj otac ovog trenutka nije kod kuće - odgovori pomalo zbunjeno. Njegove oči zasjaše. - Vaš otac? Bože moj, niste valjda moja nekadašnja mala prijateljica Dorrit? - To ste vi gospodine Ried? Nisam vas odmah prepoznala. Ali vaše me lice podsjetilo na nekoga. Gospodin se Ried uspravi na sedlu, kao da želi bolje pogledati Dorrit od pete do glave. - Dakle doista Dorrit Lund? Razvili ste se u lijepu, veliku djevojku. Koliko je već godina prošlo? Dorrit je svladala svoju zbunjenost, pa je sada stajala mirno i sabrano na širokom vrtnom putu. - Mislim da je prošlo pet ili šest godina otkad niste bili ovdje - nasmiješila se. - Da, tako me dugo nije bilo u domovini. Ali moj prvi izlet poveo me u Neustetten. Htio sam posjetiti svog starog prijatelja Lunda i njegovu ženu. Pritom sam bio tužan samo stoga što svojoj maloj prijateljici Dorrit nisam kupio lutku. U svojim sam uspomenama zaboravio daje i ona pet do šest godina starija. Na sreću nisam ponio lutku, lijepo bih se osramotio. Možda mi to ne biste nikada ni oprostili? Dorrit se vragoljasto nasmiješila. - Ne znam da li bih posjedovala dovoljno snage da to zaboravim. Ali nemamo što predbaciti jedno drugome, jer i vi ste u mojim mislima ostali onako mladi kao onda, pa nisam u jahaču prepoznala onog vragoljastog studenta koji je tako često pljačkao sa mnom voćke u Neustettenu. - Sačuvali ste me u tako lošoj uspomeni? - To su mi draga sjećanja. Promatrao ju je u čudu. - Kad sam jahao ovamo, sve mi se činilo nepromijenjenim. Doduše, drveće i grmlje je nešto poraslo, a i brda su mi se činila niža, nakon što sam se penjao na tolike vrhove. Inače sve ostalo bilo je po starome. Samo ste se vi promijenili. Tražio sam malu djevojčicu s pletenicama, brzih nogu, a ugledao sam pred sobom mladu damu kojoj više ne smijem govoriti »ti«. To više što i vi meni govorite tako službeno »gospodin Ried«, a ne »Lienhard«. U njegovom se glasu osjeti lagano žaljenje, pa to natjera Dorrit crvenilo u obraze. - To se više ne bi pristojalo, gospodine Ried! Nisam više dijete. - Tako je! Moramo ustanoviti da ste za mene gospoñica Dorrit Lund, a ja za vas Lienhard Ried. Ipak se nadam da ćemo ostati dobri prijatelji, pa ću se u Neustettenu jednako tako dobro osjećati kao i ranije. Pogledala gaje vragoljastim smiješkom i odgovorila: - Mislim da vam to mogu obećati. Roditelji će se radovati kad vas ugledaju, jer su vas često spominjali. Govorili su da ste se izgubili.
11
GIGA
Pogledao ju je zamišljeno. - Dakle, roditelji će se radovati? A vi, gospoñice, Dorrit? Vi se ne radujete? Niti malo? - Dakako da se radujem - odgovorila je pocrvenjevši i odmah se počela baviti košaricom. Kad dobar susjed dugo boravi u stranim zemljama, uvijek se radujemo susretu s njim. Otac sada nije kod kuće, ali majku ćete zateći tamo. A i otac će se ubrzo vratiti. Naklonio se i pogledao je s molbom u očima. - A vi, gospoñice? Nećete li se vratiti kući? Pokazala je na košaricu. - Htjela bih još nabrati jagode za objed. - Smijem li vam pomoći pri tom, kao što sam to činio ranije? Vragoljasto se nasmiješila. - Samo ako mi obećate da ćete svaku ubranu jagodu pošteno staviti u košaricu. Nema još mnogo zrelih, a želim iznenaditi majku. Kako će vas roditelji zasigurno zamoliti da ostanete na objedu, dobit ćete i vi svoj dio. Zato ne smijete jesti unaprijed. Položio je ruku na srce kretnjom punom obećanja. - Neću pojesti bez vaše dozvole niti jednu jedinu jagodu. To vam obećaj em! Molim vas, otvorite mi vrata jer moram ujahati. Konja ću svezati za najbliže drvo u vrtu. Smijem li to? Prišla je bez riječi vratima i otvorila ih. Lienhard Ried je ujahao, skočio s konja i svezao ga za stablo jabuke. Prišli su zatim jagodama, nastojeći svladati mali osjećaj zbunjenosti. Dorrit ga zapita gdje je bio svih tih godina. Nasmiješio joj se. - Bilo bi možda lakše odgovoriti gdje nisam bio, milostiva gospoñice! - Ostavite to »milostiva gospoñice« i zovite me gospoñica Dorrit. Inače bih vam morala govoriti »gospodin doktor«, jer koliko se sjećam u meñuvremenu ste doktorirali. - Tako je, ali nećete me valjda kazniti. Tako me zvati bila bi kazna za mene. Zašto mi ne govorite kao ranije Lienhard. To zvuči mnogo prisnije, a i vaši su me roditelji tako zvali. Počeli su sada marljivo brati jagode. Gospodin Ried je Dorrit savjesno pokazivao svaku jagodu koju bi položio u košaricu. Morala se tome nasmijati. U meñuvremenu joj je pričao o svojim putovanjima. Pridružio se različitim ekspedicijama, pa je mnogo putovao po svijetu. Sad se vratio kući, pa bi htio zapisati svoje doživljaje. - Nadam se da ću time moći zaraditi novaca za život - nastavio je. - Moj stari viteški zamak je prava ruševina, a imam samo toliko zemlje da mogu uzgajati povrće za sebe. To će biti lijepo zanimanje, kad mi dosadi sjediti za pisaćim stolom. Pogledala ga je ozbiljno. - Šteta što ste morali prodati toliko zemlje. Lagano je uzdahnuo. - Da, nije baš lijepo, ali sretan sam što sam mogao zadržati barem svoju staru kuću. Iz nje me neće nitko protjerati, jer gospodin Lamprecht, koji je kupio svu zemlju, ne polaže važnost na tu staru ruševinu i ono malo zemlje na brdu. Nema smisla za to, pa se odrekao zamka. Tako mi je barem ostao dom, gdje se u miru mogu posvetiti svom radu. Dorit je tiho uzdahnula. - Gospodin Lamprecht je kupio mnogo zemlje u okolini. Na nesreću i moj je otac zadužen kod njega. Gospodin Ried je prestrašeno pogleda. - Zar je pružio svoje kandže i prema Neustettenu? - upita ljutito. Dorrit ga ozbiljno pogleda, a on osjeti duboku radost primijetivši kako su divne bile te djevojačke oči. - Mislim da je ocu vrlo teško. Nakon inflacije imao je samo gubitke. Nadam se da će mu ipak uspjeti nadvladati ih. Dakako, na Neustettenu je hipoteka. Pogledao ju je prestrašeno. Tad procijedi mračno: - Taj je klipan nalik na pauka. Sve nas je uhvatio u svoju mrežu. Zacijelo bi želio za sebe pola Thuringije. Vaš se otac mora pričuvati. Ono što je dohvatio, nikada više ne ispušta. Sam sam to iskusio. Isprva mi je dao zajam, jer nisam imao sredstava za studiranje, tad je dao
12
GIGA
upisati hipoteku na moje imanje i napokon sam ostao potpuno bez sredstava. Kupio je i hipoteku koju je moj otac morao ranije upisati na imanje, tako da je postao vlasnik sve zemlje, osim zamka i brijega na kojem stoji. Podrugljivim smiješkom ponudio mije to utočište i neukusno mi se rugao. No, zaboravimo to! Na posjedu Rieden sada stoji ponosan dvorac u kome on živi. Ali barem ga ne moram gledati, jer sa svog zamka ne vidim na tu stranu. Tu stoje one tri ljubljene stare lipe. Pogledala ga je s puno suosjećanja. Djelovao je sada vrlo ogorčeno. - Mogu zamisliti kako vas je to teško pogodilo. Ali ipak živite u svom domu. To će vas utješiti. Kleknuo je kraj nje da bi ubrao jagodu. - Da, to je utjeha za mene. A utjeha je i to što u Neustettenu imam dragih prijatelja. Uz to mi je uspjelo u tih šest godina odsutnosti prištedjeti malu svoticu tako da mogu bezbrižno živjeti dok ne završim knjigu. Što bih mogao poželjeti više? To je bila gorka šala, ali zbrisala je tugu s njegova lica. Tako su se počeli opet veselo šaliti. Kad je košarica bila puna jagoda, prestali su ih brati. - I ja ću posaditi jagode u svom vrtu - rekao je poduzetno Lienhard Ried. Kimnula mu je. - Učinite to! Otac će vam dati sadnice. Imamo ih i viška. Ove ćemo godine imati dobar urod ne bude li padalo odveć kiše. - Postali ste prava mala poljoprivrednica? - Nešto čovjek mora raditi na tom svijetu. Pogledao ju je zamišljeno. Osvojila gaje njezina mladenačka ljepota. - Mogu zamisliti da još i mnogo toga drugog znate i činite - reče. Pocrvenjela je primijetivši njegov pogled, pa je prošla mimo njega krenuvši prema kući. Pošao je za njom dok nije stigla do njegova konja. Tu je Dorrit zastala i pogladila životinju po vratu. - Lijepa životinja. Kako se zove? - Neustrašivi! - odgovori mladić. Pogledala gaje. - Čudno ime za konja. - To mi daje hrabrost. Jahaći konj je zapravo luksuz za mene. Za taj isti novac mogao sam kupiti motocikl, ali mrzim ih zbog buke koju prouzrokuju. A »Neustrašivi« je živo biće. - Ne želite valjda reći da živite posve sami u zamku? Nasmijao se. - Tad bi tamo uskoro izgledalo užasno. Ne, moj stari Breitner i njegova žena brinu se za mene. Našli su utočište u zamku kad sam ja krenuo u svijet. Sve su držali u redu a namjeravaju to i dalje činiti. Morate jednom doći s roditeljima i pogledati moj dom. Čudit ćete se kako udobno živim. Imam čak i zavjese na prozorima. Njezine lijepe oči zasjaše toplim sjajem. - Raduje me što ste zadovoljni. Širokom stazom krenuli su prema kući. Konj je hodao uz njih, a Lienhard gaje vodio za uzde. Pričali su o onome što im je ležalo na srcu. Samo nisu govorili o tome da ih nešto nepoznato ispunja dubokom i tihom srećom što su opet zajedno.
13
GIGA
IV Lienharda Rieda primio je kućedomaćin jednako ljubazno kao i njegova žena. I dakako, dragog su gosta zadržali na objedu. Tih nekoliko godina nedostajalo im je svima njegovo društvo. Gospodin Lund se doduše malko ljutio što se nije tako dugo javljao, ali mladić dohvati ruku svog kućedomaćina moleći ga za oproštenje. - Ne ljutite se, dragi gospodine Lund! Najčešće sam boravio tamo gdje nije bilo poštanskih ureda. Trebalo je mjesecima čekati da pristane brod s poštom. Ali s mnogo sam se čežnje sjećao doma, a i Neustettena. A sada se radujem da sam opet kod kuće. Nadam se da ću smjeti dolaziti ovamo tako često kao i prije. Gospoñica Dorrit mije već obećala, a nisam stoga pojeo ni jednu jagodu, da ćete mi dopustiti ostati na objedu. Svi su se morali nasmijati, a to je bio i kraj prigovaranja. Gospoña Bella se radovala što će se opet moći brinuti za nekoga. A gospodinu je Lundu bilo drago što će opet izmjenjivati u svom domu muške riječi. Neustetten je naime ležao po strani, a Karl Lamprecht nije bio društvo za njega. Sa svojim nadglednikom, vrlo pouzdanim i marljivim čovjekom, ipak nije mogao o svemu razgovarati. Dakako, niti njegove gospoñe nisu imale mnogo društva, jer su rijetko kada odlazile u grad, ali one su bile barem dvije. Gospoña Bella je brzo pripremila još nešto šunke i šparga kao predjelo u čast gosta. Znala je da su šparge njegovo najmilije jelo. Jagode, koje su zajedno nabrali on i Dorrit, poslužila je sa svježim slatkim vrhnjem, a Lienhard Ried je pokazao zdrav tek. Djelovao je poput sina koji se vratio kući, pa ga sada majka mazi. Dorrit je bila nešto tiša nego inače, ali njezine su oči veselo sjale. Razlog tome nije bio samo taj što je vidjela kako se roditelji raduju. I u svom je srcu osjećala veselje zbog gosta. U svom mladom životu još nikada nije upoznala čovjeka zbog koga bi njezino srce snažnije kucalo. Duboko u njemu čuvala je uspomenu na Lienharda, kao nešto drago i dobro, što nikada nije mogla izgubiti. Nije vjerovala da će se ikada vratiti. Sada je sjedio za obiteljskim stolom. Dakako drugačiji, tvrdih i čvrstih crta oko usana, koje su pričale o životnoj borbi. A ipak je to bio stari, dobri prijatelj iz djetinjstva i smiješio se onim istim dobrodušnim smiješkom, a i njegove su je modre oči toplo gledale. Bilo je lijepo sjediti mu nasuprot, a lijepo -još mnogo ljepše - da joj je tako toplo gledao u oči, kao nikada nitko ranije. Bila je sretna i zadovoljna. Dalje nije razmišljala o predivnom osjećaju koji joj je ispunjao dušu otkad gaje primijetila kako preko plota gleda u nju. Nije to ni pokušala shvatiti. Bilo je divno što je taj osjećaj bio prisutan i što joj je ispunjavao srce. Njezin je život sada bio još bogatiji i ljepši nego ranije. A Lienhard Ried? Sav sretan i radostan promatrao je sive djevojačke oči, radujući se uvijek iznova što se njegova mala Dorrit razvila u tako dražesnu mladu gospoñicu. Pričinilo mu se da je sada shvatio što ga je nakon tako dugog lutanja ponovno dovelo kući. Nije to mogao biti samo onaj stari zamak na vrhu brijega. Tu je moralo postojati još nešto čarobnije. Tek danas ujutro, kad je otvarao prozor svoje spavaonice, zapitao se što gaje dovelo natrag u zamak. Mogao se nastaniti isto tako u udobnom momačkom stanu usred velegrada, gdje bi našao mnoga duševna zadovoljstva. Ovdje ih nije bilo. Ovdje se samo svakog dana mogao ljutiti što se gospodin Lamprecht širio na njegovoj zemlji, koja je bila vlasništvo njegovih preña, a sada je dobrim dijelom bila u rukama tog čovjeka. Ustao je osjetivši veliku tugu. Ali tog je neraspoloženja nestalo već kad je ušao u blagovaonicu koju su stari Breitnerovi udobno uredili. Nakon doručka šetao je po zamku, ustanovivši s čuñenjem i radošću da bi se moglo još stanovati u barem šest soba, pa je tako raspolagao stanom kakvog u velegradu zacijelo ne bi mogao platiti. Ova soba, s pogledom na prostranu dolinu, bila je savršena radna soba. Kraj prozora mogao je stajati pisaći stol, koji je sada bio smješten nešto više u pozadini. Bilo je tu i polica za knjige, stolova i različitih stolica. Zavjese su visjele na prozorima, iako je tek prije nekoliko dana najavio Breitnerovima svoj dolazak. A dan nakon toga odlučio je odjahati u Neustetten da bi se uvjerio hoće li ga prihvatiti s istom starom srdačnošću.
14
GIGA
A to se i dogodilo. Ali sada je sjedio, umjesto nasuprot djetetu, nasuprot dražesnoj mladoj ženi koja ga je promatrala toplim pogledom i sa smiješkom koji je njezinim usnama pružao slatku zrelost. Odmah je osvojila njegovo srce. I iznenada se zapitao bi li gore u zamku bilo mjesta za mladu ženu. Ali ubrzo je odbacio tu misao, pa je samome sebi govorio da je lud i nepromišljen. Kako je samo mogao pomisliti na to. Imao je dovoljno brige za samog sebe. U Riedbergu je mogao živjeti u najboljem slučaju samo neženja, ali nije bilo mjesta za tako fino stvorenje naučeno na roditeljsku brigu. Zabacio je glavu a oko njegovih izražajnih usana pojavi se izraz gorčine. Sada je domaćica ustala, a oba su se gospodina povukla u kućedomaćinovu sobu gdje će popušiti cigare i izmijeniti muške riječi. Gospodin Lund ponudio je Lienhardu da sjedne na stolicu kraj njegova pisaćeg stola. On je sam sjeo za pisaći stol i primakao gostu cigare, zapalivši i sam jednu. - Nisu baš najfinije vrste, Lienhard, njih već dugo ne mogu kupovati - rekao je s gorkim smiješkom na usnama. Lienhard je pripalio cigaru i počeo uvlačiti dim. - Pušio sam već i mnogo gore, gospodine Lund! Ali sjećam se, uvijek ste nabavljali najfinije vrste. Zar je poljoprivreda u Thuringij i u tako lošem stanju da morate štedjeti? Lund nabra čelo. - Dragi moj, već prije no što ste napustili taj kraj, izgubio sam mnogo toga zbog inflacije. Nismo tada razgovarali o tome, jer se svima dogodilo isto. Morao sam se odreći mnogo čega a ne samo cigara. Sam Bog zna koliko sam se trudio da se opet podignem. Ali nisam uspio! To je kao da čovjek tone u močvaru. Što se više trudiš izvući, to dublje toneš. Lienhard se nagnuo naprijed i pogledao s mnogo suosjećanja u lice starog gospodina. - Zar je zaista tako zlo s Neustettenom? Lund se nasmijao kratko i gorko. - Gore nego što to itko zna. Gore, mnogo gore, no što to moje žene slute. S užasom i strahom očekujem ovogodišnju žetvu. Ako ne bude natprosječna - ali ne koristi govoriti o tome, ionako ne možemo ništa promijeniti. Lienhard je čvrsto stisnuo ruku starog gospodina. - Vjerojatno gledate precrno, gospodine Lund! Doći će opet bolja vremena, iako će biti teško nadoknaditi gubitke inflacije. Ako bih vam mogao pomoći - uštedio sam nekih tridesetak tisuća maraka jer sam dobro zarañivao, a malo trošio. Možda vam mogu time pomoći. Morate mi samo platiti kamate koje sada dobivam, šest posto. Od toga i od honorara koje ću primiti za neke manje radove moram i želim živjeti. Lundove se oči ovlažiše. - Raduje me od srca što ste mi to ponudili. Hvala vam, ali ne mogu to prihvatiti. To bi bilo nepošteno od mene, jer bi me vaš, tako teško zarañeni novac, još neko vrijeme održao nad vodom, ali tad bih i vas povukao za sobom u močvaru. Reći ću vam što je sa mnom. Lamprecht, koji se domogao svega u okolici, a i vas ima na savjesti, ima i mene potpuno u svojim šakama. Neustetten mu pripada već većim dijelom. Kad bude htio moći će me uništiti. A to je vjerojatno i njegov cilj, samo što sam to prekasno spoznao. Kupio je moje prve dvije hipoteke, koje nisu bile visoke, a sada ovisim o njegovoj milosti. Moći će me otjerati iz Neustettena poput prosjaka. Lienhard gaj e prestrašeno saslušao. - Za boga! Taj nitkov će nam svima isisati srž iz kostiju. - Da, to znam. Znam i to da me drži ovdje u Neustettenu samo dotle dok imanjem upravljam na njegovo zadovoljstvo i dok mu mogu plaćati ogromne kamate. I stoga je moj spas samo u dobroj žetvi. Ne postignem li je, uništit će me. Dakle, zahvaljujem vam, što mi želite povjeriti svoj mali kapital, ali bih bio lopov kad bih ga prihvatio. Lienhard ga ozbiljno pogleda.
15
GIGA
- U pravu ste, taj bi novac završio u Lamprechtovu džepu. Kako smo samo mogli upasti u pandže tog čovjeka? Lund je obeshrabreno slegnuo ramenima. - Znate što se dogaña za vrijeme inflacije. Kao dobar grañanin kupovao sam državne papire. Njihova se vrijednost rastopila kao snijeg na suncu. Uz to su došle slabe žetve, zarazne bolesti životinja i još mnogo toga drugog. U užasnoj neprilici dopustio sam da me Lamprecht nagovori da uzmem zajam od nj ega. I taj je zajam nestao poput pijeska meñu prstima. I tako je to išlo dalje, dok nisam upao sve dublje u dugove. Još je uvijek ljubazan sa mnom. Njegove su riječi još uvijek pune plemenitosti, ali znam da samo čeka trenutak kad će me moći uništiti. Budite sretni što se morate brinuti samo za sebe. Čovjek se sam može izvući i iz najgoreg položaja. Ali moja žena i Dorrit! Mislio sam joj pružiti bolju sudbinu kad sam je uzeo k sebi. Lienhard ga iznenañeno pogleda. - Kako to mislite, gospodine Lund? Ovaj je prošao rukom kroz sijedu kosu. - Odao sam se. Nećete to nikome ispričati, i čuvat ćete još kratko vrijeme našu tajnu. Vjerujem vam! Dorrit će za nekoliko dana navršiti dvadeset godina, pa će to tada ionako saznati. Dakle - Dorrit nije naše dijete, mi smo je usvojili prije gotovo osamnaest godina. Ona to ne zna. Željeli smo da se razvije bez kompleksa, koji bi se vjerojatno bili razvili kad bi znala da nije naše dijete, iako smo je voljeli kao svoju roñenu. I ona nas ljubi onako kao što bi mogla ljubiti samo svoje prave roditelje. Nadam se daje dosta zrela sve to shvatiti i uvidjeti. Stoga će ono što ćemo joj saopćiti na njen dvadeseti roñendan prihvatiti bez prevelikog uzbuñenja. Jednom to mora saznati. Lienhard je prestrašeno pogledao starog gospodina. - Zar njezini roditelji još žive? - Njezina majka ne živi. Utopila se kad je otplivala predaleko u more. I gospodin je Lund ispričao što se to dogodilo kad su on i njegova žena usvojili Dorrit. Prešutio je, da je Marija Riemann izvršila samoubojstvo, kao što je prešutio i to što je znao o Dorritinu ocu. Rekao je na kraju da je Dorritin otac nestao i da je vjerojatno mrtav, jer nikada više nisu ništa čuli o njemu. Lienhard je ipak osjetio da mu stari gospodin nije rekao sve o Dorritinu ocu. Zadovoljio se meñutim tim objašnjenjem, pa je samo izrazio svoju žalost što će to otkriće zasigurno duboko pogoditi mladu djevojku. - Zar to uopće mora saznati? - zapitao je. Gospodin Lund je kimnuo. - Nikada se ne može znati - mogla bi to saznati od drugih, poslije naše smrti, ili nekom drugom prilikom. Bolje će biti ako joj to mi kažemo. Gospoda počeše razgovarati o nečem drugom. Ali kad su se vratile majka i kćerka, Lienhard je Dorrit promatrao drugim očima. Sada je znao da bi jednog dana mogla doživjeti još goru sudbinu od one koju joj je mogao pružiti u svom zamku, jer taj je mogao odoljeti još mnogim olujama. Umirilo ga je saznanje da bi stari viteški zamak mogao jednog dana pružiti utočište njoj i njezinim roditeljima. Gospodin Lund djelovao je opet potpuno mirno. Lienhard pak, razgovarao je živahno s obje gospoñe. Pri oproštaju obećali su mu da će ga za koji dan, kad zamak Riedburg bude potpuno ureñen, posjetiti. A on je morao obećati da će često dolaziti k njima, a to je učinio s radošću. Prošlo je gotovo tjedan dana otkad se Lienhard Ried vratio kući. Kroz to je vrijeme bio još nekoliko puta u Neustettenu, a Lundovi su obećali da će danas, u nedjelju, doći popiti kavu u Riedburg. Odnos izmeñu njega i Dorrit bio je vrlo srdačan, ali se ipak potpuno razlikovao od onog ranijeg. Tad se s njom neprekidno šalio, igrao i penjao na drveće. Sada su se susretali poput dvoje odraslih dobrih prijatelja. Niti jedno nije slutilo daje drugome bilo teško ponašati se samo kao daje to obična prijateljska veza, a ne nešto nježnije. I odviše su se dobro svladavali i nisu se odavali.
16
GIGA
Lienhard je stajao ispod tri visoke lipe koje su širile svoje grane nad starim zidom. Ovdje je uvijek stajao stol s nekoliko stolica, a tu bi Lienhard doručkovao kad je vrijeme bilo lijepo. Sada je gospoña Breitner prekrila stol lijepim, šarenim stolnjakom na kome je stajalo suñe za kavu i kolač. Sama ga je ispekla kako bi mladi gospodin mogao počastiti svoje goste. Bila je ponosna na svoje remek-djelo. Lienhard je nabrao cvijeće i postavio ga u vazu na sredinu stola. - Je li sve u redu, gospodine Ried? - zapita gospoña Breitner. Nasmiješio se i kimnuo. - Postići ćemo uspjeh. Osobito budete li skuhali dobru kavu. Onakvu pravu nedjeljnu. Pogledala gaje gotovo uvrijeñeno. - To mi ne morate reći. Sada se pojavio i Breitner. Odjenuo je staru ali dobro sačuvanu livreju. Lienhard mu se nasmijao. - Breitner, gdje ste pronašli to predivno odijelo? U njemu djelujete vrlo otmjeno. - Moja ga je žena sačuvala od moljaca, i već ga nekoliko dana provjetrava. I izglačala gaje! Kako vidite posve mi dobro pristaje. Livreju ću odjenuti samo kad budete dočekivali goste, inače nikada. - Kako se to neće često dogañati, još ćete dugo moći koristiti to odijelo. To je sjajno, Breitner! Što sve vaša žena ne pronalazi u spremištima Riedburga. Ponekad pomislim da sam bogat čovjek. - Pa to i jeste. Ima mnogo siromašnijih ljudi. Ali - čujem dolaziti gospodu iz Neustettena. Lienhard je brzo potrčao oko zamka kako bi dočekao goste. Breitnerovi su krenuli polagano za njim, da pomognu bude li što potrebno. Mladi je gospodin zastao kraj ulaza u zamak. Odmah zatim dovezao se automobil iz Neustettena. Bila su to mala kola u kojima su se uz vozača mogla voziti još četiri putnika. Gospodin Lund morao je prodati svoj veliki, otmjeni automobil. Sada se morao zadovoljiti ovim starijim malim. Gospodin Lund zaustavio je kola pred ulazom u zamak nad kojim je bio isklesan grb Riedovih. Lienhard je brzo prišao, poljubio ruku gospoñe Belle i stisnuo Dorritinu. Njegove su oči pritomzasjale. Tad je pozdravio i gospodina Lunda. Ušli su zatim u kuću. Lienhard je dobro raspoložen proveo goste po zamku. Svi su se divili udobno namještenim sobama. Dorrit je sve to vrlo zanimalo. Pomislila je da je Riedburg divan, poput bajke iz davnih dana. - Moj vam se viteški zamak doista sviña - zapita Lienhard. Odlučno je kimnula. - Da, jer svaki kutak govori o prošlosti. Sada sam se uvjerila da ovdje doista možete udobno živjeti. - Zar vas je to mučilo? Lagano je pocrvenjela. - Plašila sam se da nećete ovdje gore dugo izdržati i da ćete ubrzo opet krenuti nekamo daleko. - Ne, dosta mi je putovanja. Želim se zauvijek smiriti. Ovdje se doista udobno osjećam. Ali čudim se da se zamak i vama tako sviña, gospoñice Dorrit! Navikli ste na posve drugu okolinu u Neustettenu. Zar biste zaista mogli zamisliti da vam ovdje bude udobno? - Kad ne bih živjela u Neustettenu bilo bi mi ovdje vrlo udobno. - To moram priznati i ja - dobaci gospoña Bella. - Ovdje je vrlo romantično i lijepo. Već sam i ranije dolazila u zamak, ali tada nisam vjerovala da bi se mogao tako lijepo urediti. - I to zahvaljujući mojim vjernim Breitnerovima. Da nisu sve držali u redu, teško bi bilo ovdje stanovati. Sam se divim kakve su čarolije izveli ti dobri starci. Ni u snu nisam mogao pomisliti da me ovdje čeka udoban šesterosobni stan. Spavaća soba, blagovaonica, salon, radna soba i dvije sobe za goste, ako to bude potrebno. A kraj spavaće sobe postavio mi je Breitner kadu u malu prostoriju. Mogu se svakog dana hladno kupati. Dakle, imam svu udobnost.
17
GIGA
Kupaonica mi ujedno služi i kao tamna komora, jer nema prozora. Ovdje mogu razvijati svoje fotografije. Za mog konja postoji jednostavna, ali čvrsto rañena staja. A molim vas, uživajte u tom pogledu! Ne treba li mi usprkos svemu zaviñati? Willi Lund kimnu i uzdahnu. - To je prava istina! Obje su žene prišle prozoru i divile se lijepom pogledu. Tad je Lienhard odveo goste oko zamka, pokazujući im svoj povrtnjak, kogaje Breitneruredio za vrijeme njegove dugogodišnje odsutnosti. Bilo je tu i nekoliko lijeha s cvijećem, a Lienhard je pričao na kakav način namjerava proširiti vrt. Gospodin Lund mu je ponudio sjemenje i sadnice. Lienhard je namjeravao posaditi i jagode. Mjesta je bilo dovoljno a sunce će učiniti potrebno. Lienhardova poduzetnost djelovala je osvježujuće na njegove goste. Šalili su se i smijali u nedjeljnom raspoloženju, pa je čak i gospodin Lund zaboravio na nekoliko sati svoje brige. Sjeli su pod lipe koje su bacale divnu sjenu a Breitner ih je poslužio izvrsnom kavom koju je skuhala njegova žena. Lienharda je radovalo stoje njegovim gostima sve to dobro prijalo. Breitner je to kasnije pričao svojoj ženi koja je mirno odgovorila: - Znamo što dugujemo mladom gospodinu. Želimo da njegovo kućanstvo bude u najboljem redu, zar ne, stari? Gosti su ostali dok sunce nije zašlo za drveće. Tad su se oprostili, a gospoña Bella je rekla, kad joj je Lienhard pomogao uspeti se u automobil: - U utorak morate doći na proslavu Dorritina roñendana. Ne smijete nas iznevjeriti. Lienhard je pogledao Dorrit. - Ne bih to nikad zaboravio, draga gospoño Lund! Mogu li doći u Neustetten u četiri sata? Znao je da će Dorrit toga dana saznati od svojih roditelja daje usvojeno dijete, pa joj je želio dati vremena da se smiri. - Da, molim vas u četiri sata - odgovori gospoña Bella. Linehard je ostao stajati dok automobil nije nestao. Dorrit mu je još jednom domahnula pa mu je srce počelo jače kucati. Radovalo ga je što se Dorrit sviñao zamak, jer je neprekidno mislio na to kako je Karl Lamprecht imao moć da jednog dana oduzme njezinim roditeljima i njoj njihov dom. A Lienhard je bio siguran da će on to i učiniti. Lamprecht nije bio čovjek koji bi se velikodušno odrekao svojih prava. Polagano je pošao u svoju radnu sobu želeći još nekoliko sati raditi. Kad ga je Breitner pozvao na večeru zamolio gaje: - Donesite mi šalicu čaja i nekoliko komada kruha s maslacem. Ne bih želio prestati raditi. I recite svojoj ženi da sam joj zahvalan što je danas sve tako lijepo uredila. Ne znam što bih bez vas, Breitner! Bio bih ovdje tako osamljen. Na Breitnerovom licu snažnih kostiju pojavio se radostan smiješak. - Drago nam je, gospodine, što ste opet kod kuće. Želimo vam zahvaliti na svemu što ste učinili za nas. - Sto to, Breitner? Što sam to učinio za vas? - Pružili ste nam ovdje gore dom, kad smo sa svim drugima morali napustiti kuću na imanju. Mi stari mu nismo više bili potrebni. Lamprecht je staru kuću srušio i na tom mjestu dao sagraditi dvorac, gospodine Ried! Ali ne mogu vjerovati da se tamo osjeća udobno. Zacijelo ga muči savjest, jer je unesrećio toliko ljudi. - On nije čovjek koga bi mučila savjest. A sada dosta o tome. Bio sam sretan što se netko brinuo za zamak i nije dopustio da posve propadne. Kako ste divno vi i vaša žena sve držali u redu. A uz to ste još i radili kao nadničari da biste nešto zaradili. Nisam vam odmah mogao odrediti plaću koju sam vam dao kasnije. Stari moj, recite ženi da joj zahvaljujem, a onda mi donesite jelo i čaj. Tada vas više neću trebati. Breitner je učinio kao što mu je bilo nareñeno. A Lienhard je još dugo u noć radio. Uvijek je
18
GIGA
bio marljiv čovjek, a sada ga je tjeralo nešto da još više i brže radi. Osjećao je da mora uspjeti. Više se nije trebao brinuti samo za sebe.
19
GIGA
V Lundovi su na povratku prošli kraj velikog zdanja nalik dvorcu koga je sagradio Karl Lamprecht. Vidjeli su ga kroz grane drveća kako u udobnoj ležaljci leži na terasi. Nad terasom bio je razapet šareni krov protiv sunca a nekoliko je slugu u raskošnim livrejama trčalo uokolo i posluživalo ga. Willi Lund ga je pogledao samo na trenutak, ali gospoña Bella promatrala ga je koliko je dugo mogla. Nova kuća gospodina Lamprechta joj se sviñala, iako je bila nešto odviše raskošna. Jednom su bili svi pozvani onamo na otvorenje kuće, pa su je razgledali s velikim zanimanjem. Dorrit je usprkos suncu lagano zadrhtala kad je primijetila Lamprechta. Uvijek pri susretu s tim bogatašem osjećala bi strah. Morala je misliti na to da ga je Lienhard usporedio s paukom. Da - i njoj se pričinjao poput odvratnog debelog pauka koji je sve privlačio k sebi. Plašila ga se nagonski, iako nije znala zašto, jer je uvijek bio vrlo ljubazan prema njoj. Ipak su njegove oči rañale u njoj osjećaj da bi se morala braniti od nečeg neobjašnjivog. Na žalost je u posljednje vrijeme dolazio prečesto u Neustetten. Uvijek bi nastojao razgovarati s njom, pa ju je obasipavao komplimentima. A ona ih nije željela čuti. Najradije bi mu to bila rekla, no shvaćala je da time ne bi učinila uslugu svom ocu. Stoga je te svoje osjećaje morala skrivati. Ubrzo je odbacila misli na Lamprechta, pa se opet prisjetila Riedburga. Bila je sretna što se Lienhard tamo smjestio tako udobno. Neće više htjeti otići. Ne - nikada više nije trebao otići! Rekao je da će ostati zauvijek i da će samo ponekad, zbog posla, provesti nekoliko dana u Berlinu. Zadovoljna zbog tog posjeta, i sretna što će ih Lienhard posjetiti već u utorak, stigla je s roditeljima u Neustetten. Tamo su im javili daje ranije bio u posjeti gospodin Lamprecht. - Zar opet? - rekla je gospoña Bella i time dala naslutiti da ni njoj Lamprechtovi posjeti nisu bili ugodni. Willi Lund je nabrao čelo, a Dorrit pomisli kako je dobro što su izbivali iz kuće. Sutradan prijepodne izjahala je Dorrit s ocem na polja. Bila je strastvena jahačica a gospodin Lund nije imao srca prodati njezina jahaćeg konja, iako je to za njega bio luksuz. Dorrit to dakako nije mogla slutiti. Radovala se svaki put kad bi izjahala, jer bi pritom ponekad srela Lienharda, pa bi ih on otpratio dio puta na svom konju. Otac je morao odjahati do željezničke postaje kako bi nadgledao pošiljku stoke, a Dorrit se rastala od njega jer se htjela vratiti kući. Nestrpljivo se ogledavala nadajući se da će sresti Lienharda, a njezine su oči čeznutljivo promatrale zamak Riedburg tamo u daljini. Ali danas se njezina želja nije ispunila. Kad je zaokrenula u šumu, koja se prostirala izmeñu posjeda Neustetten i imanja Karla Lamprechta, ugledala je ovoga kako joj jaši ususret. Nikada joj se taj čovjek nije sviñao a ponajmanje kad bi nespretno sjedio na svom jahaćem konju visokih nogu. Primjećivalo se da je jahao samo iz taštine i da mu ta plemenita vještina nije pružala radost. Mislio je meñutim da kao veliki zemljoposjednik ponekad mora jahati kako bi sačuvao ugled. U svojoj mladosti jahao je na stolici u uredu nekog levantinskog lihvara. Pritom je od njega naučio kako na lagan način zaraditi na račun drugih. I tada je već žarko želio obogatiti se, ali nije mogao ni sanjati da će jednog dana postati zemljoposjednik, pa da će čak i jahati. Ali čim je prištedio malu svotu, a zatim dobio na lutriji dvadeset tisuća maraka, počeo je posuñivati novac uz visoke kamate. Time je položio kamen temeljac svog imetka. Pritom nije birao sredstva, pa je stoga brzo napredovao. Danas je već bio jedan od najbogatijih ljudi u Thuringiji. Imao veliku kuću, mnogo slugu, automobile, jahaće konje i još mnogo toga, zarañujući u tišini svu silu novaca. Njegovo je geslo glasilo: »Bogatstvo ne škodi, pa makar bilo i nepošteno zarañeno.« Još je uvijek bio jedan od onih ljudi kojima nikada nije bilo dosta. A ta se pohlepa mogla pročitati s njegova lica. Nije postao ljepši u zrelijim godinama, a izgled mu nije bio ugodan. Bilo je mnogo ljudi koji ga poput Lundovih i Lienharda Rieda nisu mogli trpjeti. Ali on to nije ni
20
GIGA
slutio. Vjerovao je za sebe daje sjajan momak jer je sada mogao nabavljati najskuplja odijela i najljepše kravate, imati otmjenog slugu i svakog se dana kupati u parfimiranoj kupki. Kako se do sada nije bavio ženama želio je to nadoknaditi. Htio se napokon oženiti i osnovati obitelj, dobiti nasljednika koji je trebao naslijediti ne samo njegov imetak već i sposobnost zarañivanja novaca. Dakako, morao je naći lijepu i otmjenu ženu. Ta žena trebala bi posjedovati otmjenost za njih oboje, budući je on nije imao. Dok je još poput pauka nastojao uvući u svoju mrežu što više zemlje, upala mu je u oči Dorrit Lund. Odabrao je nju. Bila je lijepa, dražesna i vrlo se otmjeno ponašala. A kako nije bio posve siguran u sebe, pokušao je Willija Lunda zadobiti potpuno u svoju vlast. Tek tada je želio odati svoju namjeru o ženidbi s Dorrit Lund. Znao je da će mu se obitelj Lund morati pokoriti ne bude li željela ostati bez doma. Dorrit dakako nije ništa slutila o tim njegovim namjerama, ali je nagonski osjećala daje zao čovjek. Znala je i to, daje Lienharda Rieda otjerao iz domovine, znala je dovoljno toga da ga prezre. Nije još slutila daje imala i razloga bojati ga se. Kad god je to bilo moguće pokušavala je izbjeći susret s njim, nastojeći ga pritom ne uvrijediti. Znala je da joj je otac njegov dužnik. Jahala je polagano dalje. Primijetila je smiješak na njegovu uznojenom licu kad ju je pogledao i zaustavio konja kraj nje. - Dobro jutro, moja lijepa i poštovana gospoñice! Nisam slutio da ću imati toliku sreću i sresti vas. - Rado bi bio uhvatio njezinu ruku i poljubio je da nije tako nesigurno sjedio na konju. Dorrit se uvijek ljutila kad bi je oslovio na taj način. Rado bi mu bila rekla da ona nije njegova lijepa i poštovana gospoñica. Ali svladala se zbog oca, pa je samo mirno i suzdržano odvratila: - Dobro jutro, gospodine Lamprecht! Ne mogu zamisliti da bi susret sa mnom bio sreća za vas. - Ali on to jest, i vi biste to morali znati. Nikada nisam skrivao da vas obožavam. Tašto se nasmiješio zbog svog nespretnog komplimenta. Ma kako pametan taj čovjek bio, u ophoñenju sa ženama ponašao se poput slona u trgovini porculana. To je bilo i Dorritino mišljenje. Ponosno se uspravila i već je htjela odjahati dalje brzo mu kimnuvši, ali on se nasmijao i uhvatio njezine uzde. - Ne, ne, nećete mi pobjeći! Morate mi dopustiti da vas otpratim komad puta. Pogledala gaje ponosno i hladno. - Molim vas, ispustite uzde! Moj je konj nervozan i ne podnosi tuñi dodir. Ponovno se nasmijao. - Ne mogu to zamjeriti vašem konju - rekao je povukavši ruku. - Ali dopustit ćete mi da vas otpratim. Zar ne? Dorrit je znala daje Lamprecht slab i nesiguran jahač. Nešto joj je zasjalo u očima. Sad je znala kako će ga se brzo riješiti, a da pritomne bude nepristojna. - Dobro, ali morate se prilagoditi mom tempu. Moram požuriti kući. I prije nego je shvatio što se dogaña, odjahala je velikom brzinom. Pokušao je ostati uz nju, glasno se buneći protiv te brzine, ali Dorrit mu se samo, tobože veselo, nasmiješila. - Požurite, gospodine Lamprecht! Priredit ćemo malu utrku! - doviknula mu je. Gospodin Lamprecht je ubrzo odustao. Nije želio slomiti vrat, a tu prokletu ženu više i nije mogao stići. Sav oznojen zadržao je konja i gledao prilično iznenañeno za Dorrit. To njezino ponašanje učinilo mu se dražesnim i nij e ni slutio da j e bj ežala od nj ega. Krenuo je polagano za njom, a kad je izašao iz šume ugledao ju je daleko na putu za Neustetten. Okrenula se prema njemu zato jer se bojala da bi svom ocu mogla prouzročiti neugodnosti, pa se nasmiješila i domahnula mu bičem. Tad je krenula dalje ne zaustavljajući se.
21
GIGA
Razmišljao je bi li odjahao do Neustettena ili bi se okrenuo. Odlučio je učiniti ovo posljednje, jer je put do Neustettena bio dalek, a on je govorio samom sebi: »Žene ne treba razmaziti. Po svemu sudeći mala je već počela očijukati sa mnom. No ona ni ne sluti kakva je sreća čeka.« Nije smatrao mogućim da bi ijedna žena oklijevala udati se za bogatog Karla Lamprechta. Mnoge su ga već pokušale uloviti, pa je mislio da ga Dorrit samo želi dražiti. Već je bio zaljubljen u tu mladu djevojku. Stoga je i odlučio uskoro je zaprositi. Nije više želio čekati na dobru priliku, već je odlučno kročio prema svom cilju. Dorrit je bila sretna što mu je pobjegla. Poprilično uzbuñena, zbog brzog jahanja, stigla je kući, skočila s konja i predala ga konjušaru. Zatim je pošla u sobu za dnevni boravak u kojoj je njezina majka nešto šivala. Zagrlila ju je. - Majčice, taj Lamprecht je užasan čovjek! I ispričala je majci kako mu je pobjegla, a zatim je nastavila: - Majčice, kad ne bih znala da je učinio ocu neke usluge drugačije bih postupala s njim. Ali ovako moram paziti kako se ponašam prema tom čovjeku. Gospoña Bella dakako nije znala koliko je njezin muž obvezan Lamprechtu, ali joj je bilo poznato da je posuñivao novac od njega, pa je samo tiho uzdahnula. - Bit će bolje, Dorrit, da ga ne uvrijediš. - Maj čiče, ali on mene vrij eda svoj im nametlj ivim ponašanj em. Htjela bih mu to jednom objasniti. Poljubila je majku, izašla i krenula u svoju sobu. Tamo se preodjenula u jednostavnu, ali lijepu, kućnu haljinu i vratila se majci. Obje su žene sada marljivo zajedno radile i brbljale o onome što im je ležalo na srcu. Na večer toga dana, nakon što je Dorrit pošla u postelju, gospodin i gospoña Lund još su dugo razgovarali. Pripremili su stol s darovima za Dorrit. Sad su govorili o tome kako će sutradan objasniti Dorrit u kakvoj je vezi bila s njima. Pritomsu se promatrali zabrinuto, jer su znali da to za djevojku neće proći bez uzbuñenja. Tek danas je gospodin Lund smogao hrabrosti priznati ženi koliko duguje Lamprechtu. Gospoña Bella je uvijek bila hrabra žena, ali ono što je sada čula palo joj je na srce poput teška tereta. Znala je naime koliko je već ljudi Lamprecht bez smilovanja odagnao s njihovih imanja i kuća. Od njega se nije mogla očekivati nikakva milost. Ali to je gospoñu Bellu više mučilo zbog Dorrit i njezina muža. Ispričala je mužu što joj je Dorrit govorila o susretu s Lamprechtom. Gospodin Lund je nabrao čelo. - Ne daj Bože da mu se Dorrit sviña! Tad bi još samo više nastojao iskoristiti svoju moć. Takvom čovjeku ne bismo mogli predati Dorrit. - Dakako da ne, Willi, bez obzira na to što ni Dorrit nikada ne bi pristala na to. Mrzi ga, i mora se svladavati da ga ne napadne zbog njegova ponašanja. To izbjegava, jer zna da si mu dužnik. Gospodin Lund prošao je rukom kroz prorijeñenu kosu. - Kad bi ti znala koliko me muči što sam dužnik tog lopova. Kupio je hipoteku na Neustetten prije no što sam ga upoznao. U njegovim smo rukama, pa ako želi može uzeti Neustetten za sebe. Što će tada biti s tobom i Dorrit? Iako joj je strah tištio srce, gospoña Bella se nasmiješila mužu: - Ne boj se, Willi. Zdravi smo i možemo raditi. Za Lamprechta će biti najbolje ostavi li nas ovdje. Plaćat ćeš mu visoke kamate, a on pritomneće imati brige. Bog će nam pomoći da ostanemo na našoj zemlji. Stari moj, ne želim te gledati tako ustrašena. Možemo se osloniti i na Dorrit. Sjeti se koliko smo žalili Lienharda kad ga je Lamprecht prije nekoliko godina uništio. Mislili smo da mu je to kraj. A sada boravi udobno i poprilično bezbrižno u Riedburgu. Willi Lund uzdahnu.
22
GIGA
- Da, ali on ima Riedburg i svoje zvanje. Osim toga mora se brinuti samo za sebe. Ali što će biti s nama? - Willi, nikada te još nisam vidjela tako obeshrabrena! Nježno ju je zagrlio. - Ti si moja hrabra žena! To me iznenada obuzelo. Do sada sam se trebao plašiti samo toga da Neustetten neće donijeti dosta kako bih platio kamate. Mi više nemamo za sebe uopće nikakvih zahtjeva. Ali sada evo nove brige: bude li Lamprecht doista zaprosio Dorrit, a ona ga odbije, tad će se osvetiti svima nama. Toliko ga poznajem. Otjerat će nas s imanja. Od tuge stisnuše mu se grudi. I ona osjeti taj isti strah, ali nije ga željela pokazati svom mužu. - Vidimo sablasti, Willi! Samo se glupo šalio s Dorrit. Zasigurno će radije potražiti bogatu ženu, jer ma kako sam bogat bio, nikada mu nije dosta. - To je moja jedina nada, Bella! Sad ćemo poći na počinak. Znam što ćemo sutra reći Dorrit. Pošli su na počinak - u sebi duboko uznemireni, ali naoko mirni i sabrani.
23
GIGA
VI Kad se Dorrit drugog jutra probudila zamišljeno se ogledala. Čemu se to danas radovala? Danas je bio neki osobiti dan. Oh, da, njezin roñendan! Bilo joj je dvadeset godina. Nasmiješila se samoj sebi. Časna starost! Morala je napokon postati ozbiljna. Ali tek od sutra. Danas je bio njezin roñendan, a poslijepodne će doći Lienhard, pa će sigurno donijeti prekrasno cvijeće iz svog vrta. Skočila je iz kreveta, dohvatila ogrtač za kupanje i potrčala do rijeke koja je tekla iza vrta. Veselo je zaronila i plivala neko vrijeme. Ali ne tako dugo kao inače, jer danas nije imala vremena. Njezin dvadeseti roñendan bio je pun tisuću sitnica. Nije dakako ni slutila kako će taj dan biti značajan za nju. Veselo je izašla iz rijeke, skinula u kabini kupaći kostim, koji je navukla na svoje divno mlado tijelo, zaogrnula se ogrtačem za kupanje i požurila kroz vrt u kuću. Kroz kuhinjski prozor čula je majčin glas, a ujedno osjetila divan miris kave i svježe ispečenog kolača. Udahnula ga je sa zadovoljstvom. Kako će joj kava i kolač prijati nakon kupanja! Ali sad se morala brzo odjenuti. Nakon deset minuta izašla je iz sobe i pošla u sobu za dnevni boravak. Tu su stajali roditelji pred stolom s darovima i čekali je. Zagrlila je majku i poljubila oca. - Dobro jutro, majčice! Dobro jutro, oče! Evo vašeg roñendanskog djeteta! Sporazumna sam da me danas dvostruko volite. Pripremili ste mi svašta lijepa kako vidim. Majkaju je vlažnih očiju odvela do stola. Dakako tu je bilo samo korisnih i potrebnih poklona. Nije bilo novaca za suvišne stvari u Neustettenu. Ali svaki predmet, pa i onaj najskromniji, odavao je ljubav koju su ti plemeniti ljudi ukazivali svom posvojčetu. A Dorrit im je pokazivala kako sve prihvaća na isti način na koji joj se i daje. Uvijek bi ponovno ljubila svoje roditelje i veselo plesala oko stola s darovima. Kad se nešto smirila, zapitala je: - Hoćemo li poći na doručak? Moj je nos osjetio kakvo me uživanje Čeka. Uhvatila je pod ruku majku i oca i odvela ih preko u blagovaonicu, u kojoj je bio postavljen stol za doručak. Gospodin i gospoña Lund bili su očigledno duboko dirnuti, pa su se pogledali vlažnih očiju kao da se pitaju: »Hoće li naša Dorrit ostati ista kad jednom sazna sve. Neće li izmeñu nje i nas stati sjena njezine pokojne majke?« Pokušali su se svladati koliko im je to bilo moguće. Prvo je Dorrit trebala doručkovati, prije nego joj reknu ono što su namjeravali. Dorrit je doručkovala dobrim tekom mladosti. Kolač je bio slastan, kava je divno mirisala, a tučeno slatko vrhnje bila je »pjesma«. Dorrit nije ni primijetila da su se njezini roditelji silili jesti, zbog sebičnosti djeteta koje je znalo da ga ljube. Pritom je Dorrit pričala na svoj nevini način da će Lienhard doći poslijepodne na roñendansku čokoladu, a ona će odjenuti haljinu koju su joj roditelji poklonili. Nakon što su završili s doručkom oba su se roditelja ozbiljno pogledala kao da su htjeli uliti hrabrost jedno drugome. Tada su s Dorrit krenuli u sobu za dnevni boravak. Djevojka se još jednom divila darovima, ponovno grlila roditelje i zahvaljivala im. Napokon je gospodin Lund uhvati za ruku i privuče kraj svoje žene na divan. Sjedila je izmeñu roditelja, a oni su je zagrlili. Tad je majka zapita dršćućim glasom: - Dorrit, htjela bih znati jesi li dosad uvijek bila zadovoljna svojom sudbinom? Dorrit je iznenañeno pogleda. - Kako to možeš pitati, najdraža majčice? Vi ste mi pružili divan život. Ako sam pokatkad bila zabrinuta, bilo je to stoga što ste to i vi bili. Ponekad sam bila i bolesna, ali to se rijetko dogañalo. - Dakle, uvijek si bila zadovoljna svojim roditeljima? - zapita otac, primijetivši da se njegova žena nije više mogla svladati. Sad je Dorrit pogledala oca i nasmiješivši se poljubila ga u obraz i odgovorila vragoljasto: - Zašto mi postavljate tako čudna pitanja? Ako ja ne bih mogla biti zadovoljna svojim roditeljima, koje bi to onda dijete na ovom svijetu moglo biti?
24
GIGA
- Ne bi, dakle, poželjela druge roditelje čak ni onda kad bismo ti u buduće mogli pružiti samo skroman život? Dorrit zagrli oca i pogleda ga očima vlažnim od suza. - Dakle to vas muči? Opažam to već cijelog jutra. Srce vam je puno briga i plašite se da bi mogle postati još samo veće. Sad se plašite da bih oklijevala podijeliti te brige s vama? Dragi moji roditelji - zagrlila je majku koja se borila sa suzama - ma što se dogodilo snosit ću sve s vama. Mi se volimo i ostat ćemo zajedno. Pa kad jednom ne budete imali dovoljno snage tad ću vam ja pomoći. Ne bojte se, neću izgubiti hrabrost. Već ćemo se nekako snaći. Roditelji su neko vrijeme pokušavali svladati svoje osjećaje, a tad je otac nastavio: - Moguće je, Dorrit, da nas čekaju teške brige. Ali o tome nećemo razgovarati danas, na tvoj roñendan. Imamo nešto drugo na srcu. Već smo odavno odlučili saopćiti ti to na tvoj dvadeseti roñendan. Mislili smo da je najbolje dosad bilo sve to tajiti pred tobom. Sada moraš biti hrabra, mila moja, iako će te ono što ćeš saznati možda boljeti. Ali pritom ne smiješ zaboraviti jedno - da smo te uvijek voljeli i sve činili samo zato da ti prištedimo bol i muku. Dorrit je problijedila i nemirno promatrala lice roditelja. - Recite mi brzo, dragi moji! Htjela bih to što prije saznati. Zagrlili su je čvrsto kao daje moraju poduprijeti, a gospoña je Bella tiho rekla: - Moja Dorrit, sad ćeš saznati što smo uvijek tajili pred tobom. Ti nisi naše dijete. Mi smo te usvojili. Trzaj je prošao Dorritinim tijelom. Problijedila je od uzbuñenja i gledala pred sebe kao da ne može shvatiti što se dogodilo. Prestrašeno pogleda u roditelje. - Dorrit! - poče je preklinjali majka. Tad se Dorrit iznenada pričini kao da ju je napustila sva snaga, kao da lebdi u zraku, jer su joj presjekli životne korijene. - Ne! Ne! To nije moguće? Užasno se šalite sa mnom. Vi da niste moji roditelji? To ne može biti. Ako nisam vaša, čija sam? - zapitala je neizmjerno dirljivo. - Ti si naša, Dorrit! Iako te nisam rodila, postala si mojom zahvaljujući mojoj ljubavi. Njegovala sam te i uzdizala kako to samo roñena majka može. A otac se brinuo za tebe kao što to može samo pravi otac. To moraš znati, to moraš osjećati. Uzeli smo te k sebi kad su ti bile dvije godine, i svakodnevno smo se borili za tvoju ljubav. Ne zaboravi to nikada, Dorrit! Nećeš nam valjda sada uskratiti svoju ljubav, samo zato što nismo tvoji pravi roditelji. Dorrit osjeti bol i strah u glasu gospoñe Belle i primijeti uznemirenost u očevu pogledu. Tad zagrli to dvoje ljubljenih ljudi. - A koga bih ljubila ako ne vas? Boli me što niste moji pravi roditelji. Čini mi se kao da bih vas trebala čvrsto zagrliti i preklinjati da me ne otjerate od sebe. Sad su se svi zagrlili, a majka je suznih očiju govorila: - Moja Dorrit, kako to možeš reći? Mi tebe otjerati? Cijelim svojim bićem vezani smo za tebe. Plašili smo se da ćeš nam uskratiti svoju ljubav. - Tad biste mi morali iščupati srce iz grudi! - zajeca Dorrit, pa duboko uzbuñena poče grliti i milovati roditelje. Prošlo je neko vrijeme prije nego je opet mogla početi mirno razmišljati. Ali duboka tuga joj ispuni srce. Još uvijek nije mogla shvatiti da nije po krvi i roñenju pripadala tim ljubljenim ljudima, koji su sad bili dio nje. Napokon, nakon što je isplakala prvu okrutnu bol na grudima gospoñe Belle, Dorrit zapita: - Kako da vam zahvalim za sve dobro što ste mi učinili? - Tako da opet budeš naše drago dijete i da se uvijek osjećaš takvom. - Možete zamisliti da ništa drugo nije ni moguće. Ali sada mi recite: tko su moji roditelji? Kako to da ste me usvojili? Roditelji joj ispričaše kako su otputovali u kupališno mjesto na Istočnom moru, jer je tamo
25
GIGA
boravilo mnogo djece. Tamo su upoznali i njezinu majku, tu dragu i lijepu ženu. I kako je gospoña Bella bila sretna što ju je mala tako zavoljela. Sve je to rekla gospoña Bella. Tad je otac nastavio daje Dorritina majka bila vrlo tužna i ozbiljna i da mu je povjerila kako je njezin otac bio nekoć vrlo bogat čovjek, ali da je nesretnim poslovima izgubio imetak i zbog toga se ustrijelio. Nije mogao preživjeti gubitak imetka. Ispričao joj je daje Dorritina majka žrtvovala sav svoj nakit kako bi mu pomogla, a i to da je propast djeda povukla za sobom i propast njezina oca. Prešutjeli su Dorrit da je njezin otac bez ikakva smilovanja napustio nju i njezinu majku. Rekli su samo da je otišao u inozemstvo kako bi stvorio novi život za sebe, ali daje nestao. Tad su ispričali daje gospoña Marija dobro plivala, ali da se usudila suviše udaljiti od obale, pa se utopila. Sve drugo su Dorrit ispričali onako kako se zaista dogodilo. Njezina je mlada duša bila duboko potresena. Iz svih tih riječi izranjala je slika njezine majke. Roditelji su joj govorili da je to upravo čudesno koliko je nalikovala svojoj majci. Ocrtali su je tako lijepim riječima da ju je Dorritino srce rado prihvatilo, a da pritomnije manje ljubila svoju pomajku. Roditelji joj nisu mnogo rekli o ocu, to više što joj ni ono malo što su znali nisu htjeli saopćiti, kako bi joj prištedjeli da ne mora crvenjeti zbog njega. Zbog toga joj se očeva slika i nije ukazala onako jasna kao majčina. Nekako je nagonski osjećala daje otac nije osobito volio. Daje saznala kako se sve doista odigralo tad bi ljubila samo majku i žalila je. Kad je napokon sve čula i o svemu porazgova-rala sa svojim roditelj ima, zagrlila ih j e: - Ne mogu vas više ljubiti no što sam to činila dosad, ali sada znam koliko vam dugujem. Cijeli moj život neće biti dovoljan da vam to naplatim. - Ne govori o tome, Dorrit! Ne duguješ nam zahvalnost, jer si nam poklonila toliko ljubavi. - A ja nemam pravo na vašu ljubav. Sve što ste dosad činili za mene bio je dar. Sad vam moram početi zahvaljivati za ono što sam ranije smatrala svojim pravom. Ljubljeni moji, kako sam vam zahvalna! - Ostani takva kakva si uvijek bila. To je dovoljna hvala. A tad joj je otac predao ključ i rekao: - Gore na tavanu stoji kovčeg. Tamo smo spremili sve što je tvoja majka ostavila. Njezine haljine, rublje i druge sitnice. Kad jednom budeš htjela i imala vremena, tad sve to pregledaj i sjeti se majke. Dorrit je oklijevajući prihvatila ključ. Roditelji su u tom kovčegu dugo godina spremali i ona dva pisma koja je u ono vrijeme njezina majka ostavila gospoñi Belli, njezino vlastito i ono njezina muža, u kojem joj je s puno okrutnosti pisao kako namjerava ostaviti nju i dijete da sebe spasi. Ali torbicu sa ta dva pisma je gospodin Lund jučer izvadio iz kovčega. Dorrit ih je trebala primiti nakon smrti njezinih usvojitelja, kako bi tek tada saznala kakav je bio njezin otac. Ta pisma su gospodin i gospoña Lund zaključali u ladicu svog pisaćeg stola u kojem su se nalazili i svi drugi važni dokumenti. Ali to Dorrit nisu rekli. I tako je to troje ljudi još neko vrijeme sjedilo zajedno. Dorrit je htjela saznati još toliko toga, a roditelji su joj rado odgovarali, ukoliko se ta pitanje nisu ticala Dorritina oca. Za čudo Dorrit i nije pitala mnogo za njega. Više se zanimala za svoju pokojnu majku. A ona joj je zbog pričanja njezinih usvojitelja postala savršeno biće. Kad je otac napokon krenuo na polja, a majka se posvetila poslovima domaćinstva, Dorrit je mogla otići. Danas nije trebala ništa raditi u kući, mogla se posvetiti svojim darovima meñu kojima su se nalazile i davno željene knjige. A ako bi htjela, mogla bi otvoriti i majčin kovčeg. Htjeli su joj dati vremena da se sabere. Sve je ovo djelovalo snažnije na nju no što su roditelji vjerovali. Baš to je objašnjavalo mladoj djevojci zašto se u svom biću toliko razlikovala od svojih jednostavnih i nekompliciranih roditelja. Dorrit je danas prvi put shvatila da nešto u njezinu biću ne odgovara toj okolini i toj kući koju je uvijek smatrala
26
GIGA
svojim domom. Prvi puta se suočila sa zagonetkom svog vlastitog »ja«. Njezina je ljubav prema roditeljima postala još samo snažnijom, a zahvalnost je bila jača od svih drugih osjećaja. Ujedno je riješila i zagonetku koja ju je ranije mučila. Kako je bilo moguće da su svi njezini osjećaji, nazori i životna energija bili tako različiti od roditeljskih. Iako je osjećala svu ljubav svojih usvojitelja, ipak joj je bilo kao daje izgubila tlo pod nogama, kao daje negdje drugdje trebala pronaći oslonac. Zbog toga je bila pomalo tužna i pomalo nesigurna. Pritom je shvatila da to roditeljima ne smije pokazati. To bi ih ražalostilo. Nisu smjeli ni pod koju cijenu saznati što ona osjeća. Dakle, sada će prvi put imati tajnu pred njima. Prije im je mogla povjeriti sve, i ono za što u njih nije mogla naći razumijevanja. Ljubav, za koju je mislila da je njezino pravo, nadomjestila je to razumijevanje. Sada je morala pronaći svoj vlastiti odnos prema roditeljima. Čudna je tuga obuzela njezino inače tako vedro biće. I dok je prelistavala knjige dosjetila se da bi o svemu tome mogla razgovarati samo s Lienhardom Riedom. Kao nikada ranije, žudjela je za tim da ga ponovno sretne, pa je za nju predstavljalo veliku utjehu stoje namjeravao doći u posjete. Kad je odložila knjigu iz ruke, pogled joj padne na ključ koga joj je otac bio dao. Osjeti potrebu otključati kovčeg i uzeti u ruke sve one stvari koje su pripadale njezinoj majci. Možda će sakriti svoje užarene obraze u majčine haljine. Brzo se popela na tavan. Otvorila je kovčeg. Osjeti nježan miris. U čvrstom zatvorenom kovčegu još se uvijek osjećao parfem Marije Riemann koga je rado upotrebljavala a koga joj je u boljim danima njezin otac uvijek naručivao iz Pariza. Dorrit je kleknula kraj kovčega i pritisnula lice na najgornju haljinu od fine svile. Zatim poče vaditi jednu haljinu za drugom. Promatrala ih je duboko dirnuta. Pokušavala je zamisliti kako je njezina majka izgledala u ovoj ili onoj. I uvijek bi ponovno utiskivala lice u meku tkaninu. Prekapala je po majčinom naslijeñu. Našla je svašta. Torbice, a od njih jednu izrañenu od srebrnih lančića, koja je već izgubila sav sjaj. Odložila ju je na stranu, htjela ju je kasnije očistiti kako bi srebro ponovno zasjalo. Nosit će je kao uspomenu na majku. Pojavio se suncobran, svilene podsuknje, koje su se nosile u ono vrijeme, nekoliko svilenih šalova, pojasevi i lepeze, svakakve sitnice od srebra, notesi, džepna ogledalca i srebrni lanci. Našla je i kalendar u kome je majka očigledno zapisala datume roñenja prijatelja i roñaka. Dorrit ga je prelistala i poljubila. Na njemu je počivala ruka njezine majke. A tu je pronašla i nekoliko riječi naspisanih u brzini: »Gospoña Rose Steinert, Hamburg, Kršćansko obdanište, do najkasnije 7. rujna.« Dorrit je promatrala te riječi. Sto su mogle značiti? Zašto je majka zapisala to ime i adresu? Tko je bila ta gospoña Rose Steinert? Kako čudno što nije znala ništa drugo o svojoj majci nego da se utopila u moru i daje bila tužna jer joj se otac ubio, a muž pobjegao u inozemstvo. Počela je razmišljati o svom ocu. Je li nestao ili je umro? Zasigurno je bio mrtav, inače bi se kroz sve te godine ipak raspitao za svoje dijete. Prestala je misliti na oca, pa je dalje počela prekapati po maj činim stvarima. Gladila ih je opet i opet, i pažljivo ih promatrala kao da su joj te mrtve stvari mogle oživjeti sliku pokojnice. Napokon je sve opet spremila, samo je sačuvala srebrnu torbicu i kalendar. Sve je to pokazala gospoñi Lund, a kad je ova poprimila nemiran izgled, kao da se plašila daje Dorrit više ne ljubi, zagrlila ju je. - Majčice moja, nitko te neće moći izgurati iz mog srca. Budi posve mirna! Gospoñi Belli navrnuše suze na oči. - Tako te volim, mila moja! Dorrit je nježno poljubi. - To znam i radosna sam zbog toga, majčice! Gospoña Bella je ipak shvatila da je Dorrit još uvijek bila uzbuñena. Stoga nije navaljivala dalje na nju. Nije se osobito uzbudila ni tada kad
27
GIGA
je Dorrit nakon objeda pošla u vrt želeći u sjenici čitati knjigu koju je dobila na poklon. Pritomje ponijela srebrnu torbicu u koju je stavila svoj rupčić i mali kalendar, koji je željela još jednom prelistati u miru, da vidi hoće li možda još nešto pronaći. Srebrnu je torbicu očistila pomoću sapunice i salmijaka, pa je sada opet bila sjajna. Vrlo se sviñala Dorrit i namjeravala ju je upotrebljavati. Dorrit je nakon objeda odjenula novu haljinu koju su joj poklonili roditelji. Bila je od svile modre poput lavendule i padala u mekim naborima niz njezino vitko tijelo. Boja je divno pristajala njezinoj zlaćanoj kosi i nježnoj, od sunca lagano opaljenoj koži. Bila je dražesna, a roditelji su joj se radovali. Stajali su zajedno kraj prozora i gledali za Dorrit kako prolazi vrtom. Nije hodala onako lagano kao inače. Gospoña Bella uhvati prestrašeno muža za ruku. - Pripada li nam još uvijek, Willi, ili smo je izgubili? Privinuo juje uza se. - Kako možeš tako glupo pitati, Bella! Uvijek će nam pripadati. Budi posve mirna! - Tako se čudno promijenila, nisi li primijetio? - Mora svladati ono što smo joj saopćili, a to će se ubrzo dogoditi. - Uzela je sa sobom majčinu srebrnu torbicu. Jesi li vidio? Te su riječi krile ustrašenu ljubomoru. Počeo joj se smijati. - Bella, ta srebrna torbica je dražesna, a mlade djevojke vole takve stvari. A osim toga, zar bi željela da naša draga Dorrit bude ravnodušna prema svojoj majci? Sakrila mu je glavu na rame. - Imaš pravo, Willi, stidim se svoje ljubomore. Kad je u četiri sata stigao Lienhard Ried s velikim buketom cvijeća u rukama, našao je u sobi za dnevni boravak samo roditelje. Rekli su mu daje Dorrit pošla u sjenicu, pa je zacijelo čitajući novu knjigu, zaboravila na vrijeme. - Ako mi dopustite, dovest ću je ovamo i odmah joj čestitati. - Znate daje Dorrit danas saznala od nas sve o svom porijeklu. Ne čudite se, molim vas, bude li drugačije nego inače. Mora se prvo pomiriti s time. Ali dobro je da ste došli, moći ćete je malko rastresti. Lienhard kimnu s mnogo razumijevanja. - Neću to zaboraviti, pa ću biti što nježniji s njom - rekao je i krenuo u vrt. Dorrit meñutim nije čitala. Pažljivo je prelistavala kalendar i na jednoj stranici otkrila riječi: - »8. kolovoza je Dorrit dobila prvi zubić.« Te su riječi duboko potresle mladu djevojku. Pričinilo joj se kao da ju je pogladila nježna majčinska ruka. Jer te su riječi svjedočile o toploj ljubavi njezine majke. A prve dvije godine svog života potpuno je pripadala majci. Mučilo ju je to što su sve te slike nestale i izgubile se. Nije mogla ni zamisliti majku. Uzaludno se nadala pronaći u kovčegu sliku svojih roditelja. Svim je silama nastojala prisjetiti se svog najranijeg djetinjstva, ali joj to nije uspjelo. Sve je dublje razmišljala ne obraćajući pažnju na vrijeme, pa je napokon i zaplakala. Sjedila je tako u sjenici sakrivši lice meñu rukama, kad je u vrt stigao Lienhard Ried. Došavši do nje zaustavi se i oboje se prestrašeno trgnuše. Dorrit brzo obrisa suze, a Lienhard joj dohvati ruku i poljubi je. Zatim joj pruži cvijeće. - Draga gospoñice Dorrit, kako možete! Danas vam je roñendan, a vi plačete. Prisilila se nasmiješiti. - Molim vas, ne spominjite te glupe suze pred mojim roditeljima. Sjeo je kraj nje. - Dakako da neću govoriti o tome, jer znam da bi im to zadalo bol. I onako su zabrinuti zbog onoga što su vam danas otkrili. Pogledala gaje, a na licu joj se ponovno ukaza trag rumenila. - Znate zašto plačem? - Mogu zamisliti da ste uzbuñeni jer su vam usvojitelji saopćili istinu o vašem porijeklu. - Kažete »usvojitelji«. Zar mi oni ne znače mnogo, mnogo više.
28
GIGA
- Dakako, i stoga ne smijete ražalostiti te dobre ljude svojom tugom. - Oni to neće ni naslutiti. Zato sam vam i rekla da im ne kažete kako ste me našli u suzama. Ne mislite valjda da sam nezahvalna. Ne - želim svim silama ocu i maj ci Lund dokazati svoju zahvalnost. Prihvatila sam sve dobro i milo što su činili za mene kao nešto što mi pripada. Nisam znala da nemam pravo na njihovu ljubav. To pravo tek moram steći. Sto bih mogla učiniti da im dokažem svoju neizmjernu zahvalnost? Roditelji kažu, neka nastavim tako živjeti, daje to dovoljna zahvalnost za njih. Ali imam potrebu da im je i na drugi način dokažem. Vjerojatno me shvaćate? - Dakako, gospoñice Dorrit, jer vas dobro poznajem. Ali dopustite mi da vam reknem kako svoju zahvalnost ne možete dokazati na bolji način do li da nastavite živjeti kao dosad. Zaboravite ono što su vam roditelji danas rekli. To neće izmijeniti ništa na vašoj obostranoj ljubavi. - Ne, na sreću neće. Ali ipak se sve promijenilo. Kad bih vam barem mogla objasniti koliko. Zamislite samo kako biste se osjećali kad bi vam vaš otac rekao da niste njegov sin. I vama bi se pričinilo, kao i meni, da vam je nestalo tlo pod nogama. Tako se i ja sad osjećam. Moram se pokušati snaći, i to teškom mukom. Htjela bih postići nešto divno i čarobno, htjela bih pridonijeti neku tešku žrtvu, kako bih stekla pravo na ljubav svojih roditelja. Pogledao ju je toplim pogledom punim suosjećanja. - Shvaćam vas, gospoñice Dorrit, ali ne smijete odviše razmišljati o tome. Znam da ste silno uzbuñeni, jer niste površni. Već sam odavno shvatio da o svemu duboko razmišljate usprkos svojoj veseloj ćudi. Ali morate se smiriti i uvidjeti da za vaše roditelje ništa ne može biti bolje nego da ih od srca volite. Vjerujte mi, govorim vam kao dobar prijatelj, nemojte se mučiti tim mislima. Obrišite brzo tragove suza. A tada ćemo još neko vrijeme razgovarati o nečem veselijem, kako bih vas mogao dobro raspoloženu odvesti u kuću na roñendansku čokoladu. Pogledajte koliko sam vam cvijeća donio. Količina mora nadomjestiti kvalitetu. I nasmiješivši se gurnuo joj je cvijeće u ruku. Morala se nasmijati. - Opljačkali ste cijeli svoj vrt. - Tako je. Donio sam svo cvijeće koje je bilo barem donekle lijepo. - Bojim se da u Neustettenu nećemo imati dovoljno veliku vazu - šalila se Dorrit, već donekle smirena. - Tad ćemo ga razdijeliti. Morao sam donijeti toliko cvijeća, jer svaki cvijet predstavlja dobru želju za vas. I sad vam napokon mogu poželjeti sreću. Znate li da to činim od srca? To je zapitao toplim glasom, pa joj je krv navrla na obraze. Vidio je to, a srce mu poče snažno udarati. Njegove su je oči tako toplo promatrale da je još više porumenila. Najradije bi je bio zagrlio, ali nadvladao je razum. Sto je to htio učiniti? Siromah poput njega smio bi pomisliti na to divno biće tek kad uspije u životu. Morao joj je pružiti ljepši život od ovog koji bi je sada očekivao. Već je i za njega samog život u zamku ponekad bio težak. Zasad je Dorrit još uvijek živjela bolje u Neustettenu nego što bi kod njega. Mogao je presaditi to malo lane k sebi tek kad bi ostala bez doma. Uspjelo mu je svladati se kad mu je Dorrit pružila ruku kako bi mu zahvalila, jer je znala da joj je želio sreću od srca. Ustali su i krenuli kući. Lienhard je nosio cvijeće i pružio ruku za knjigom koja je ležala na stolu. Pritom je pročitao naslov i začuñeno pogledao. - Bavite se tako ozbiljnom književnošću, gospoñice Dorrit? - Već sam dugo željela tu knjigu, pa me raduje što sam je dobila. U njegovu se pogledu moglo nazrijeti čuñenje. - Nisam slutio da se zanimate tako ozbiljnom književnošću. Ako volite takve knjige, mogu vam posuditi velik broj iz svoje knjižnice. Morate je jednom pregledati. Pocrvenjela je. Kad su stigli u kuću, odmah su poslužili roñendansku čokoladu. Isplatilo se biti pozvan u
29
GIGA
goste. To je Lienhard izjavio i popio dvije šalice s mnogo tučenog slatkog vrhnja. Neprekidno je zabavljao cijelo društvo i tako pomogao Dorrit i njezinim roditeljima da opet nañu duševnu ravnotežu. Nisu ga pustili kući, morao je ostati i na večeri. Bila je svijetla noć puna mjesečine, pa će lako naći put natrag u zamak. Lienhard se nije dao dugo moliti. Vrlo je rado ostao. Dobro raspoložen pričao im je kako Breitnerovi svakog dana izmišljaju nešto nova kako bi se što bolje osjećao kod kuće. Zatim im je pokazao časopis u kome su objavili njegov članak. A ruje bila i njegova slika. Veselo im je ispričao daje taj časopis naručio od njega seriju članaka za koju je trebao primiti vrlo visok honorar. Dorrit je dugo promatrala njegovu sliku zadubivši se u karakteristične crte lica mladog čovjeka. - Imate li još jedan primjerak tog časopisa? Rado bih u miru pročitala članak. - Možete zadržati taj broj, gospoñice Dorrit! Imam nekoliko primjeraka. A nakon što sam vidio kakvu ste knjigu dobili za roñendan, vjerujem da bi vas i moj članak mogao zanimati. - Dorrit čita knjige koje ne zanimaju ni mene ni moju ženu -dobaci ponosan otac. Lienhard kimnu. - To već znam. - Učeni gospodin doktor vjerovao je da čitam samo knjige za mlade djevojke - nasmija se Dorrit. - Ne, krivo me optužujete! Ali otkrio sam nešto novo u vama. Volite se rugati, gospoñice Dorrit. Moram vas se dakle čuvati. - Ne bojte se, kad mi je netko duševno nadmoćan ja se to ne usuñujem. I tako su se šalili i dalje, ne želeći početi ponovno razmišljati o ozbiljnim stvarima. Veče je prošlo u ugodnom raspoloženju, a kad se Lienhard srdačno oprostio, poželjela je Dorrit kao i svako veče roditeljima laku noć i toplo ih poljubila. Svo troje nije htjelo razmišljati o tome daje sada njihov odnos postao drugačiji.
30
GIGA
VII Dorrit se i u buduće nastojala ponašati posve prirodno, ali njezina ljubav prema roditeljima posve se izmijenila. Nije više shvaćala prirodnim da se sve vrti oko nje, već je stekla saznanje da svakoga dana treba ponovno zaraditi roditeljsku ljubav. To su Lundovi dakako primijetili i bili duboko dirnuti. Bilo bi im mnogo milije da je Dorrit ostala onako svježa i bezbrižna kao ranije. Nadali su se ipak da će se u toku vremena sve to izmijeniti kad Dorrit svlada prvo uzbuñenje. Dorrit je bila tiša i zamišljenija. Obasjavala ju je slatka zrelost. Nije više bila ono vedro i naivno dijete. A tome možda nije bio razlog samo ono što su joj saopćili roditelji. Sigurno se to dogodilo i zbog njezina odnosa prema Lienhardu Riedu. Još nije slutila što se rodilo u njezinu mladu srcu. Nije razmišljala o tome što osjeća za njega. Jedino je znala daje ispunjava tiha sreća kad bi on dolazio ili bi se inače susretala s njime. Ali prije svega njezina želja da roditeljima pridonese žrtvu postajala je sve dublja. Morala im je pokazati zahvalnost za ono što su učinili za nju. Kad je vidjela kako otac gleda zabrinuto pred sebe, željela mu je pomoći. A kad bi majka ponovno i ponovno grčevito računala ne bi li mogla nešto uštedjeti, najradije bi gladovala kako bi na taj način učinila nešto za nju. Sad kad je progledala, sve je više primjećivala potištenost roditelja, iako su se trudili sakriti je pred njom. Ponekad bi o tome razgovarala s Lienhardom Riedom. Jednom gaje srela kad je htjela izjahati na polja jer je bila kosidba. Veselo su se pozdravili, skrivajući pomno svoje uzbuñenje. - Dobro jutro, gospoñice Dorrit! Kamo tako brzo? - Kosidba je, pa su potrebne sve ruke kako bismo sijeno spremili na vrijeme. - Mogao bih danas odustati od tjelovježbe i takoñer pomoći. Nasmiješila mu se, možda ne tako vedro kao inače, ali ipak dražesno. - Mislite li da bi vas otac odbio kad biste mu ponudili svoju pomoć? - Nadam se da to neće učiniti. Hoćete li me povesti sa sobom? - Neće vam biti lako kao što mislite. Čovjek osjeća svoje ruke kad radi nekoliko sati, jer nije naviknut na to. Nasmijao se. - Ne vjerujete u moje sposobnosti. - Vjerujem. Ali da li one odgovaraju radu na polju, to baš ne znam. - Zaboravili ste vjerojatno da sam ovdje odrastao i već prije pomagao, kad je to bilo potrebno. I na mojim putovanjima mi baš nije uvijek bilo lako. Morao sam vršiti teške tjelesne poslove. Dakle, nemojte me potcjenjivati. - Bit će mi drago budete li me iznenadili. Dakle, molim, izvolite me otpratiti. Otac će se radovati, kad dovedem tako snažna pomoćnika. Neko su vrijeme šuteći jahali jedno kraj drugoga. Tad ju je pogledao sa strane. - Kako ste inače, gospoñice Dorrit? Još uvijek primjećujem u vašim očima trag bola kojeg ranije nije bilo. Tiho je uzdahnula. - Zar se tome čudite? Poznajete me dovoljno dobro da biste mogli shvatiti kako ne mogu samo tako ravnodušno prijeći preko stvari koje sam saznala. - Dakle još uvijek ta glupa uznemirenost? - Nije glupa, to morate napokon shvatiti. - Dakle dobro, razumijem vas. Ali morate mirno prihvatiti ono što nije moguće izmijeniti. Nije potrebno razmišljati o tome i zbog toga izgubiti vedrinu. - Doista sam je izgubila. Ali nadam se da ću se s vremenom smiriti. Kad barem ne bih bila zabrinuta zbog roditelja. Sad znam u kako je teškom položaju Neustetten. Otac i majka moraju se neprekidno boriti. Prije mi to i nije bilo tako važno, ali sad su mi se otvorile oči.
31
GIGA
Činim se samoj sebi kao netko suvišan koji sve još više otežava roditeljima. - Nemojte da to vaši roditelji naslute. Zadali biste im bol. - Znam. Ali sad imam tako čudne želje. Htjela bih biti neizmjerno bogata, pronaći neki skriveni imetak ili dobiti na lutriji. Prije mi nije bilo do novca, jer sam živjela ne razmišljajući o njemu. Nisam znala koliko može biti važan u životu. Duboko dirnut promatrao je njezino zabrinuto lice. - Kad bih vam barem mogao pomoći! Na žalost i sam sam siromah. Kimnula mu je. - Rekla bih da su svi dobri ljudi siromasi. Barem u ovom kraju. Jedini čovjek koji ima novaca kao blata nije dobar. - Mislite gospodina Lamprechta? - Da! Zašto sav novac završava u njegovu džepu? Ionako ga već ima dovoljno. Možda sam nepravedna prema njemu, jer ga ne podnosim. Vjerojatno stoga što osjećam da je kriv za brige mog oca - a i vama je oteo dom. Kad samo pomislim da bi se to moglo dogoditi i mojim roditeljima, mogla bih učiniti nešto nepromišljeno. Pogledao ju je ozbiljno. - Nadajmo se da neće doći do toga, gospoñice Dorrit! Nemojte se opterećivati takvim brigama! Barem ne prije no što to bude potrebno. Budite hrabri! Njegove tople i srdačne riječi natjerale su joj suze na oči. Nastojao joj je skrenuti misli, pa su napokon u dobrom raspoloženju stigli na polje i prihvatili se posla. Pritomsu postali radosni. Dorrit je podigla svoju suknju za jahanje, a bijela bluza je nije sprečavala u radu. Lienhard je prebacio kaput preko leña svog konja i zasukao rukave. Smijali su se jedno drugome, a njihovi su se pogledi sretali. Willi Lund im je domahnuo iz daleka. Tad im je prišao i doviknuo Lienhardu: - To je pravo prijateljstvo. Zahvalan sam svakom čovjeku koji mi pomaže unijeti sijeno. Bude li još dva dana vrijeme lijepo, kosidba će biti izvanredna. Ali njegove je nade ubrzo nestalo. Iznenada se na zapadu pokazaše tamni oblaci nagovještavajući oluju i tuču. Kad je Willi Lund primijetio oblake, spustio je na trenutak ruke. Poznavao je te znakove i znao da se približava oluja. Nije trajalo dugo i oblaci su zastrli cijelo nebo. Dorrit i Lienhard su zabrinuto pogledali gore. I već im je prilazio Willi Lund blijeda lica i spuštenih ruku. - Dorrit, požuri kući! Za desetak minuta počet će lijevati kiša. Hvala i vama, Lienhard, ali nema smisla, nećemo uspjeti. Kad jednom izbije oluja sijeno će vrijediti upola manje. Savjetujem vam da odjašete s Dorrit u Neustetten. Smočit ćete se prije no što stignete u svoj zamak. - A ti, oče? - zapita zabrinuto Dorrit, primijetivši upalo očevo lice. Odmahnuo je. - Doći ću za vama. Malo kiše mi neće naškoditi. Požurite, oluja će biti strašna. Dorrit ga zagrli i poljubi. Užasno ju je mučilo njegovo tužno lice. Kad bi mu barem mogla pomoći! - Nemoj gubiti hrabrost, oče, možda će nas oluja mimoići. Nježno ju je odgurnuo od sebe. - Brzo kući! - naredio je, a ona mu se pokorila. Lienhard ju je podigao na konja, prebacio kaput i sam zajahao. Bio je jednako zabrinut kao Lund i Dorrit. Požurili su kući, jer je snažan vjetar već počeo raznositi travu na sve strane. Willi Lund je ukočena pogleda promatrao što se dogaña oko njega a zatim je teškim korakom prišao svom konju. Ljudi su se sklonili što su bolje mogli. Lund je odjahao stisnuvši zube. Vjetar ga je u tom prestigao. Kad je stigao do šume, snažna je oluja već divlje tresla krošnje drveća. Oko njega se počeše rušiti grane. Kraj njega je iznenada palo jedno mlado stablo kao da gaje iščupala nevidljiva ruka. Bilo je posve tamno, a munje i gromovi su se izmjenjivali. Dorrit i Lienhard stigoše upravo do kuće, kad je počela padati tuča, tako da je ubrzo sve
32
GIGA
izgledalo kao pokriveno snijegom. Tuča je trgala mlado, nezrelo voće s grana, trgala cvjetove i tresla grmlje. Pritom je vjetar zavijao, a velike, teške kapi počeše padati. Lienhard je brzo podigao Dorrit sa sedla i odveo je u kuću, dok je konjušar odveo konje u staju. Gospoña Bella prišla im je sva ustrašena. - Hvala Bogu, da ste stigli na vrijeme! Gdje je otac? - Otac će doći za nama, majko! Oluja je izbila tako iznenada. - A sad je vani po tom nevremenu. Glasno je zaplakala a Dorrit ju je zagrlila. - Otac i svi drugi potražit će sklonište u šumskoj kolibi. Ne plači, to me tako boli - govorila je nježno Dorrit. Lienhard ju je duboko dirnuto promatrao kako ljubi i miluje majku. On sam nije nalazio riječi utjehe, jer je shvatio što je za te uboge ljude, koji su se borili za opstanak, značila ta oluja. Uništit će njihove izglede na dobru kosidbu. Ono što će preostati nakon tog proloma oblaka i tuče, više neće mnogo vrijediti. Stradat će i voćke, a ovog se trenutka još nije znalo kakve će sve druge štete nastati. Kad se barem rijeka ne bi prelila preko svog korita. Njih troje je sjedilo tiho i zabrinuto u sobi. Gospoña Bella je prestrašeno kraj prozora čekala svog muža. Lienhard je s mnogo suosjećanja promatrao blijedo Dorritino lice. Njezine oči sretoše njegove, a on joj brzo priñe i uhvati je za ruku. Čvrsto ju je zgrabila kao da joj je bila potrebna podrška, a i on osjeti toplinu u srcu jer je tu podršku zatražila od njega. Tuča je prekrila cijeli kraj svojim teškim teretom. Za jedan sat prošlo je ono najgore, ali oluja je nanijela užasne štete. Kad je tuča prestala padati, a oluja se smirila, njih je troje primijetilo Willija Lunda kako se približava kući. Sklonio se sa svojim ljudima u šumsku kolibu. Ali dok su njegovi ljudi još uvijek ostali tamo, on je krenuo kući. Njegovje konj kasao dosta polagano. Neka tupa obamrlost obuzela je jahača. Za taj je sat izgubio svu hrabrost, kao da ne vrijedi više boriti se protiv sudbine. Iz te obamrlosti probudio se istom kad mu je žena plačući pala oko vrata, a Dorrit dohvatila njegovu desnicu i poljubila je. Lienhard je grčevito stiskao njegovu lijevu ruku. Ogledao se kao da se probudio. Ta su mu tri lica govorila o velikoj ljubavi i strahu. Prisilio se umorno nasmiješiti. - Ne gubite hrabrost, majko, i ti, Dorrit! Nije nam bilo suñeno da kosidba bude dobra. I voće je uništeno. Sto je sa žitom to neka sam Bog zna. Ali što će to koristiti. Moramo dalje raditi. Lamprecht ovog puta neće moći dobiti svoje kamate. Neka nam Bog pomogne! Te posljednje riječi izustio je gorkim glasom, a zatim je pao na stolicu. Vani je i dalje lijevala kiša a oluja je bjesnila još neko vrijeme, prije nego se povukla. Ali kiša nije tada prestajala. Lienhard je ponovno pokušao nagovoriti Willija Lunda da se posluži njegovom ušteñevinom, kako bi Lamprechtu mogao isplatiti barem kamate. Ali Lund je to odlučno odbio. Obje sužene izašle. Dorrit, da se preodjene, a majka da pripremi nešto za jelo. Pozvali su i Lienharda. Kad su gospoda ostala sama, Lienhard je ponovio svoju ponudu. - Ništa nas ne može spasiti budem li se i dalje zaduživao. To je samo odgañanje katastrofe. Jednog dana ćemo ionako morati napustiti Neustetten. A kamo ćemo? Kad bih bio sam, ne bih se brinuo - ali što ću sa ženama? Lienhard je ustao i pristupio mu uhvativši ga za ruku. - Vidjeli ste i sami da u zamku ima mnogo mjesta. A zamak će izdržati barem još jedno stoljeće. Tamo ćete se skloniti vi i vaši, bude li Lamprecht doista takav lopov, u što na žalost ne mogu sumnjati. Riedburg će vam biti sklonište, dok opet jednom ne svanu bolji dani. Lund ga pogleda žarkih očiju. Umalo što mu nije zgnječio ruku. - Hvala vam, što mi to sada govorite. Pravo je dobročinstvo slušati u takvoj tuzi ljubaznu riječ. Ali to ne možemo prihvatiti. Imate dovoljno brige sami sa sobom.
33
GIGA
- Već ćemo se nekako snaći, gospodine Lund! Budite posve mirni! - Kako da vam zahvalim? - Ne zahvaljujte mi, gospodine Lund! Zar mislite da ne znam kako ste jednom na taj isti način umirili mog oca kad je bio zdvojan i nije znao što će biti s njim i njegovim sinom? Tad ste mu odgovorili: »Naći ćete dom u Neustettenu, stari prijatelju, vi i vaš sin.« Otac mi je to ispričao prije smrti, pa iako je prerano umro a da bi mogao iskoristiti vašu ponudu, siguran sam da biste bili primili njega i mene. Bio sam premlad a da bih se sklonio kod vas, ali nikada nisam zaboravio da ste htjeli prihvatiti mog oca. Zar bih sada mogao oklijevati hoću li podijeliti svoj krov s vama ako vas onaj lopov Lamprecht bude htio otjerati? Predobro me poznajete, zar ne? - Da, predobro vas poznajem. Sada se iznenada osjećam mnogo lakše. Ukoliko se dogodi ono čega se plašimo, tad ćemo se skloniti kod vas. Hvala vam, Lienhard! Ovaj je samo kimnuo nasmiješivši se. - A sada budite malko hrabriji, i ne dajte da vaše žene vide u kakvoj su opasnosti. Saznat će to dosta rano. Stisnuše ruke jedan drugome i pogledaše se u oči. Kad su se gospoña Bella i Dorrit vratile, primijetile su da je otac bolje raspoložen. Dorrit je odmah pomislila da je Lienhard ohrabrio oca, pa ga je zahvalno pogledala. Svi su zajedno nešto pojeli. U meñuvremenu je prestala kiša. Bilo je to u posljednji trenutak jer je rijeka prijetila da će se izliti. Svi su putovi ionako bili pod vodom. Kad je Lienhard krenuo, gospodin Lund ga je otpratio želeći pogledati što je s njegovim sijenom. Pokošena polja pružala su tužan pogled. Sijeno je plivalo na vodi. Tuga obuze srce gospodina Lunda. - Tu se nema više što spasiti, Lienharde, a danas ne možemo uopće ništa više poduzeti. Prvo mora voda oteći, a tad ćemo sutra vidjeti što ćemo. Srdačno su se oprostili.
34
GIGA
VIII Sve je bilo tako loše da gore nije moglo biti. Uz svu tu nesreću razboljele su se još i neke krave u Neustettenu. I to je predstavljalo veliku štetu. Kad je gospodin Lund trebao prvog srpnja platiti kamate gospodinu Lamprechtu, namaknuo je jedva polovinu svote. U svom malom automobilu sav zabrinut odvezao se do raskošnog dvorca gospodina Lamprechta. On je doživio takoñer štetu na svom imanju zbog oluje, ali njegov je posjed bio povoljnije smješten, pa to za njega nije mnogo značilo. Kad su najavili Lunda, znatiželjno ga je dočekao. Znao je posve dobro što se dogañalo u Neustettenu, pa je slutio da Lund neće moći isplatiti kamate. To mu je dakako odgovaralo. Sreo je doduše Dorrit još nekoliko puta, ali djevojka ga je izbjegavala, tako da nije mogao porazgovarati s njom. Kad su mu najavili Lunda, dočekao gaje ljubaznim smiješkom. - Dobar dan, dragi Lunde! Donosite mi točno, kao i uvijek, kamate, zar ne? - rekao je pružajući Lundu svoju mesnatu ruku. Ovaj je položio svoju snažnu desnicu u Lamprechtovu mlohavu ruku nenaviknutu na rad. - Žao mi je što ovog puta neću moći u cijelosti ispuniti svoju obvezu. Oluja me bacila unatrag. Na žalost, mogu vam danas isplatiti samo polovinu kamata i zamoliti vas za strpljenje do idućeg mjeseca. Lund je zabrinuto pogledao Lamprechta očekujući da će ovaj ljutito zatražiti svoje pravo. Ali začudio se kad se on samo nasmiješio i ponudio mu da sjedne. - Sjednite najprije, dragi Lund! Nije to tako strašno. Neću vam odmah zbog toga oguliti kožu. Znam da ne odbijate plaćanje namjerno, i da nije na vama krivnja. Lund je olakšano uzdahnuo. - Ne, doista nije, gospodine Lamprecht! - Znam, znam! Sada pripalite najprije cigaru, pa ćemo zajedno popiti čašu vina. Kako su vaše gospoñe? Je li gospoñica Dorrit dobro? Ona je dražesna mala vještica. Morat ću vas opet jednom posjetiti u Neustettenu. To sam već dugo namjeravao. Htio sam vas i vaše gospoñe pozvati na vrtnu zabavu. Prireñujem je idućeg tjedna. Lund je iznenañeno pogledao Lamprechta. Sumnjiva mu je bila ta pretjerana ljubaznost. Poznavao gaje naime s druge strane. Ipak je bio sretan stoje Lamprecht bio tako susretljiv. - Vrlo ljubazno, gospodine Lamprecht! Nismo doduše u najboljem raspoloženju za zabave, ali od srca se radujem što će moje žene jednom moći misliti na nešto veselije. - Zašto ste tako tužni, dragi Lund? - odgovorio je veselo Lamprecht. - Što to pričate? Čovjek, koji ima tako dražesnu kćerku, može se lišiti svih briga. Willi Lund ga i nehotice poče pažljivije slušati. Sjetio se da mu je žena spomenula onaj susret Lamprechta s Dorrit. Uznemirio se, ali nije ni treptanjem oka odao što misli. - Zaboravljate da je u našim krugovima teško pronaći čovjeka koji bi uzeo siromašnu ženu sa zaduženim ocem. Lamprecht se zadovoljno udari po grudima. - Postoje takvi, dragi Lund! »Dragi Lund« se poče osjećati vrlo nelagodno. Uspravio se i odlučno rekao: - Nisam takav da bih tražio bogata muža za svoju kćerku. Lamprecht kininu. - Hvale vrijedno, ali i vaša kćerka tu mora reći svoju riječ. - Tako je, gospodine Lamprecht, prvu i posljednju. Ali ne bih vas želio dulje zadržavati. Evo novac, a čim namaknem ostatak, donijet ću vam ga u toku mjeseca. Izvukao je pritomlisnicu i položio novac pred Lamprechta. Ovaj ga lupnu po ramenu. - Ne žurite, dragi Lunde! Evo potvrde! I pozdravite mi svoje gospoñe. Idućih dana, možda već sutra, doći ću u Neustetten, pa se nadam da ću ih zateći tamo. Na žalost, već sam dolazio i uzalud. - To nam je žao. - Mogu zamisliti - reče Lamprecht samouvjereno. Gospoda su izmijenila još nekoliko riječi, a
35
GIGA
pri oproštaju je Lamprecht još jednom lupnuo Lunda po ramenu. - Dakle, glavu gore, dragi Lunde! Sve još može biti u najboljem redu. Lund je na povratku kući razmišljao o onome što mu je Lamprecht govorio. Bio je zabrinut zbog njegova ljubazna i susretljiva ponašanja. Ipak je bila prava sreća što mu je Lamprecht dopustio kasnije isplatiti dospjele kamate. Vjerovao je naime, poučen dosadašnjim iskustvom, da će ga ovaj oštro napasti. Ali promjena koja se dogodila nije ga radovala. Bilo bi mu čak i milije da ga je dočekao kao obično. I što je mislio kad je spomenuo bogatog muža za Dorrit? Zar je njegova žena bila u pravu kad je govorila da Lamprecht ima nekih namjera s Dorrit? Willi Lund to nije smatrao srećom. Dovoljno je dobro poznavao Lamprechta, pa nije mogao poželjeti da on zaprosi Dorrit. Ona zasigurno ne bi ni u snu pristala da dade svoju ruku tom čovjeku, jer gaje prezirala. Nije bila od onih žena koje priželjkuju bogata muža. Dakle, ako se Lamprecht doista zagledao u Dorrit, to je predstavljalo samo pogoršanje njegova položaja. Dorrit će dakako odbiti Lamprechta, a on će tek tada postati njegov ogorčeni neprijatelj. Kad je stigao kući nije govorio o svojim slutnjama ženama, već im je samo spomenuo da su pozvani na vrtnu zabavu. Gospoña Bella i Dorrit se tome nisu osobito radovale. Tek kad je Lund spomenuo daje Lamprecht namjeravao pozvati i doktora Rieda, Dorrit se počela pomalo veseliti. Ovih je dana bila vrlo tužna, jer je znala koliko su bili zabrinuti njezini roditelji. Sada, kadje čula da se Lamprecht nije osobito ljutio i da je pristao čekati na preostatak kamata, pomalo se smirila. Možda je taj bogataš ipak imao osjećaje, pa neće odveć mučiti njezina siromašna oca. Radi toga ga i nije željela uvrijediti time da ne prihvati njegov poziv. Znala je da će ga roditelji prihvatiti kako bi njoj priredili veselje. Kadje saznala da će i Lienhard doći pokazala je radost zbog tog poziva. A to je razveselilo njezine roditelje. Gospodin Lund nije smogao hrabrosti reći ženi kakve su se sumnje rodile u njemu. Ako su bile opravdane, tad će sve saznati još na vrijeme, a ako nisu, nije imalo smisla uznemirivati je. Dorrit i njezina majka pomalo su se smirile, jer je i otac bio, barem na izgled, bolje raspoložen. Upravo tih dana primio je Willi Lund nenadano manju svotu novaca. Nekoć ju je posudio nekom obrtniku u gradu, a ovaj mu ju je sada vratio. Nije uopće više računao na to. Sad je uskoro mogao platiti ostatak kamata. Manjkala je još samo malenkost, a tu je mislio skupiti do vrtne zabave. Nije doduše znao odkud će skupiti novac kad dospiju idući kamati. Tad će najvjerojatnije doći do katastrofe. Jer Lamprechtovo dobro raspoloženje očigledno se moglo pripisati samo njegovu zanimanju za Dorrit, ali čim ga ova odbije sve će se srušiti. Nije se ni sjetio u mislima da bi se riješio svih briga ako bi Dorrit pristala postati Lamprechtovom ženom. Ni za što ne bi želio svoju dobrobit učiniti ovisnom o Dorritinoj žrtvi. *
Idućeg dana, kad su gospoña Bella i Dorrit bile same kod kuće, dovezao se Lamprecht u svom mercedesu. Majka i kći primile su ga službeno u malom salonu. Pozdravio je obje vrlo srdačno i šaleći se pozvao ih na svečanost. Nije se čudio što su gospoñe odmah pristale. Pričao je nadmeno kakve je sve pripreme poduzeo. Zatim je počeo zadirkivati Dorrit zašto mu je prošli put pobjegla. Dorrit mu je još uvijek bila zahvalna što nije mučio oca, pa je nastojala biti što ljubaznija s njim. I ona se šalila i pokazala veliko zanimanje za svečanost. Dopustila je čak da joj uhvati ruku i pomiluje ju. Pritomje dakako osjetila veliku nelagodu, jer je njegova mesnata ruka bila mekana i vlažna. Ipak je danas bila s njim mnogo ljubaznija nego inače, a on je to shvatio kao predusretljivost s njezine strane. Ta je mala vještica vjerojatno primijetila da se zagrijao za nju, pa se nije namjeravala dulje braniti. Da je Dorrit slutila na kakve ga je misli navelo njezino ponašanje, vjerojatno bi ga ubrzo bila promijenila.
36
GIGA
I gospoña Bella nije bila tako suzdržljiva prema Lamprechtu kao inače. Osjećala mu se na neki način obaveznom. I tako je mogao biti zadovoljan prijemom, pa je njegova taština bila uzrokom da se već smatrao ozbiljnim proscem. Upravo kad se htio oprostiti, stigao j e Lienhard Ried. Lamprecht mu je već poslao poziv, a Lienhard gaje mislio odbiti. Ali sjetio se da je Lamprecht vjerojatno pozvao i Lundove, pa je htio o tome razgovarati s njima. Lamprecht je bučno pozdravio Lienharda i ponašao se kao da je njegov dobar prijatelj. Lienhard je meñutim bio vrlo suzdržan i nije pružio Lamprechtu ruku, već se samo službeno naklonio. - Dobro što smo se sreli, gospodine Ried! Primili ste vjerojatno moj poziv. Upravo sam pozvao i gospodu iz Neustettena, i oni su mi dali svoj pristanak. Nadam se da ću i vas moći pozdraviti kod sebe. Lienhard pogleda upitno Dorrit, a ova je lagano slegnula ramenima i kimnula mu. Tako je i on prihvatio poziv, iako bi ga najradije bio odbio. Kad se Lamprecht napokon oprostio i pri oproštaju pogladio Dorritinu ruku, izjavio je Lienhard neraspoloženo: - Dakle, pristali ste posjetiti tu vrtnu zabavu? - Da, bio je tako predusretljiv prema mom mužu, da to nismo mogli odbiti i oneraspoložiti ga - reče gospoña Bella. Lienhard je još uvijek bio neraspoložen. - Drzak je kad se usudio pozvati vas i mene. Želi li uživati u mukama svojih žrtava? Siguran sam da je pozvao sve ljude iz okolice. Namjeravao sam odbiti poziv. Idem samo zato, jer ćete i vi biti tamo. - Obradovali ste nas, Lienhard! I mi bismo najradije bili odbili, ali to ne možemo. Otac je ovisan o njegovu dobru raspoloženju. Lienhard je stisnuo zube. - Nije baš radost posjetiti kuću čovjeka koji te uništio. Ali mislit ću samo na to da ću vas tamo sresti. Jedno je sigurno. Tamo neću popiti ni kap ničega, niti pojesti jedan jedini zalogaj. Na sreću, nećemo sjediti za stolom, već će biti prireñena hladna zakuska. Svatko će se moći sam poslužiti. To će mi omogućiti odreći se njegova gostoprimstva, a da ne privučem pažnju. Dorrit mu oduševljeno kimnu. - To je izvrsna pomisao. Majčice, i ja ću to isto učiniti. To nas oslobaña potrebe nešto prihvatiti od njega. I gospoña je Bella bila sporazumna s time. Dorrit brzo poče razgovarati o nečemu drugom. - Ne ljutite se, Linehard! Mogli biste nekoga prestrašiti. Pogledao ju je i izraz se njegova lica odmah izmijeni. - U pravu ste, gospoñice Dorrit! Taj nam čovjek ne smije pokvariti raspoloženje. Predlažem da razgovaramo o ljepšim stvarima. I tako su mirno razgovarali. Kad je gospoña Bella morala nakon nekog vremena otići, pa su oboje mladih ostali sami, Lienhard zapita tihim glasom: - Kako ste gospoñice Dorrit? Sve je opet u redu? Uzdahnula je. - Sve, do moje želje da mogu pomoći roditeljima. - Ne treba gajiti nade, koje se ne mogu ispuniti. I ja sam se morao pomiriti s time da je vaš otac odbio novac koga sam mu ponudio. - Otac je bio u pravu. Slutim da je Neustetten već dovoljno opterećen. Vjerujem da će se, ukoliko žetva ne bude dobra, moj otac morati još i više zadužiti. Razumijem da ne želi biti i vaš dužnik. - A zašto ne baš moj? Ja bih ga najmanje tjerao. - Da, ali ne bi vam želio ništa dugovati. Zna kako ste teško stekli taj mali imetak. Nasmiješio se i slegnuo ramenima.
37
GIGA
- Ipak ne znam kako bih ga bolje upotrijebio nego da mu pomognem. Možda ću to jednom moći dokazati na drugi način, jer osjećam da sam i sam njegov dužnik. - Tad morate shvatiti koliko bih željela učiniti nešto za njega. - Dakako da shvaćam i da vas razumijem, gospoñice Dorrit! Ipak, nemojte razmišljati o onome što nije moguće. Ali sad ćemo razgovarati o drugim stvarima. I počeše pričati o onome što ih je zanimalo. Dorrit zamoli Lienharda da joj donese neke knjige iz svoje knjižnice. Bili su to znameniti putopisi. - Zar vas to doista zanima, gospoñice Dorrit? - zapitao ju je. Gledala je kraj njega u daljinu. - Da, jer bih htjela da mogu o svemu razgovarati s vama. Njegove oči zasjaše. Uhvati joj ruku. - Zar vas raduje razgovarati sa mnom? - zapita nježno. Kimnula je pogledavši ga sjajnih očiju. - Zar se čudite tome? Možete li shvatiti da ponekad osjećam potrebu vidjeti nešto drugo? Živim u vrlo uskom krugu. Ljubim svoje roditelje, ali oni ipak ne shvaćaju sve što je u meni. To mi postaje sve jasnije. Ne smiju to dakako ni naslutiti, jer bi se ražalostili. Uvijek ranije svladavala sam to u sebi. Branila sam se od toga da u mislima lutam daleko. Tamo me roditelji nisu mogli slijediti. Sad se više ne branim. Znam da mije to u krvi, potrebno mi je kako se ne bih u sebi zagušila. Stoga ćete shvatiti kako sam vesela što mogu s vama razgovarati o stvarima koje moji roditelji ne shvaćaju. Moji me roditelji nisu sprečavali u tome da i dalje stičem obrazovanje. Poklanjali su mi knjige koje sam željela. To je bilo divno od njih. Mislila sam to već i onda kad sam još vjerovala da smo krvno povezani. Sada im se još više divim. Morali su se plašiti da ću se otuñiti od njih, a ipak nisu činili ništa da me spriječe u tome. - Upravo zato što su vas ljubili poput vlastitog djeteta. Zar mnogi roditelji ne žele da njihova djeca steknu bolje obrazovanje od njih samih? Duboko je uzdahnula. - Sretna sam što mi to govorite. Smiruje me. Mislila sam da sam nezahvalna što sam željela premašiti njihov domet. Sada mi ukazujete na to da je to nešto samo po sebi razumljivo, pa se ne moram bojati da ću uvrijediti roditelje. - Zasigurno nećete. Vaši su roditelji ponosni na vas, jer ste se duševno razvili više od njih. Dorrit uzdahnu. - Posvuda susrećem požrtvovnost svojih roditelja. Zar uvijek moram samo primati, a sama ništa ne davati. - Ne vjerujete li da i sami dajete punim rukama? Zar niste shvatili da im uvijek ponovno pružate životnu radost? Odmahnula je glavom kao da mu ne vjeruje. - Ali što im još mogu dati? Njegove usne zadrhtaše. - Okrećemo se u krugu, gospoñice Dorrit! Nemojte misliti samo na to daje potrebno žrtvovati se. Bar ne tako dugo dok se ne uvjerite da postoji žrtva koja bi mogla vaše roditelje osloboditi svih briga. A sada se vratimo knjigama! Već ću vam sutra donijeti nekoliko, pa se radujem da ćemo moći razgovarati o njima kad ih pročitate. Njezine oči zasjaše. - Kako me to raduje! Pogledao ju je toplo. Bio je sretan što je ugledao rumenilo uzbuñenja na njezinim obrazima. Njihova se srca nañoše u toploj čežnji velike ljubavi. Možda se baš sada moglo dogoditi nešto što bi izmijenilo njihovu sudbinu, ali u tom trenutku samozaborava u sobu je ušla gospoña Bella. Trgnuo se. Lienhard je bio sretan što mu je uspjelo savladati se. Kako se mogao toliko zanijeti i ozbiljno pomisliti na to da priveže Dorrit za sebe? Mogao joj je pružiti dom za silu i koricu kruha, ali nije mogao dopustiti da živi životom punim briga i odricanja. Dorrit se meñutim još uvijek predavala caru tog divnog trenutka. Nije mislila tako daleko kao
38
GIGA
on. Osjećala je samo koliko je sretna u njegovu društvu. Ljubav roñena za njega, bila je još nesvjesna i bez želja. Nije htjela zasad ništa drugo nego da se to nikada ne promijeni. Lienhardove su želje meñutim bile zrelije, pa ih je bilo teže ispuniti. Gospoña Bella, ništa ne sluteći, razgovarala je s njima. Začudo se niti ona, a niti njezin muž, nisu sjetili da bi se meñu tim mladim ljudima mogli roditi dublji osjećaji. Bili su i odveć zaokupljeni svojim brigama. Lienhard je ostao tako dugo dok se kućedomaćin nije vratio kući. Gospodin Lund je saznao da je Lamprecht bio u posjeti i da su ne samo gospoñe, već i Lienhard, prihvatili njegov poziv. Lienhard je prešutio svoje osjećaje u vezi s pozivom, ali Willi Lund je rekao, gorko se šaleći: - Ne morate vjerovati, Lienharde, da ćemo biti jedine njegove žrtve na zabavi. Bit ćemo okruženi supatnicima, jer ne znam nikoga u ovom kraju koji nije na neki način ovisan o njemu. - To je slaba utjeha - ljutito izjavi Lienhard. - Pristao sam doći samo zbog vas. Willi Lund se gorko nasmije. - Vi to možete, jer ga se više ne morate bojati. Ali ne govorimo više o tome, Dorrit se vraća. Ona je izašla da bi ocu donijela nešto za jelo. Lienhard se oprostio srdačno kao uvijek i odjahao kući. U zamku se udubio u posao. Činio je to stisnutih zubiju, jer ma koliko se Dorrit željela žrtvovati za svoje roditelje, toliko je on želio iskopati se bijede i moći joj pružiti bezbrižan život.
39
GIGA
IX Vrtna zabava u dvorcu gospodina Lamprechta je započela. Stigli su mnogobrojni gosti iz susjedstva i iz grada. Gospodin Lund je bio u pravu, meñu njima je bilo malo gostiju neovisnih o Lamprechtu. Stoga su mu mnogi i debelo laskali, a kako je to smatrao pravom istinom postao je još samo oholiji. Mislio je da je sjajan čovjek a uz to i plemenit, jer je eto tim ljudima ovisnim o njemu priredio takvu divnu svečanost. Nije se zaista morao mnogo truditi da Dorrit učini kraljicom zabave. To je došlo samo po sebi. Niti jedna od pozvanih žena ni djevojaka nije joj bila ravna. Neprekidno su je okruživali obožavatelji, ali to nije smetalo Lamprechtu. Naprotiv, laskalo mu je što je mlada djevojka, koju je htio učiniti gospodaricom svog dvorca, bila tako poštovana. Nije sumnjao ni trenutak u svoju pobjedu u tom natjecanju. Opazio je doduše da je gospodin Ried često bio u njezinu društvu, ali njega se nije plašio kao suparnika. Sto joj je taj siromah mogao pružiti? Polusrušen zamak i mali prihod pisca i istraživača prirode. To je bilo odveć da umreš od gladi, a premalo da preživiš. Ipak se Lamprecht osjećao pomalo nelagodno u Lienhardovom društvu, otkad taj više nije bio ovisan o njemu. Ljutilo ga je što Riedu, koji je doduše živio skromno, ipak nije bila potrebna njegova pomoć. Neizmjerno gaje ljutilo što se Ried odnosio tako hladno prema njemu. Ipak mu je pričinjalo zadovoljstvo što ga je danas mogao pozdraviti kao svog gosta. Bilo je to prvi puta da je Lienhard prihvatio poziv u njegovu kuću, pa se ponadao da je to bio prvi pokušaj mladog čovjeka da opet posudi novac od njega. Ali Lienhard bi mnogo radije umro nego li bi još jednom bio ovisan o njemu. To Lamprecht nije slutio. Mislio je da se njegovom novcu moraju svi klanjati. Važnim korakom prišao je Lamprecht Lienhardu koji je stajao sam, naslonjen na deblo, promatrajući pretjerano ukrašeno pročelje dvorca. - To je sada posve drugačija kuća, dragi doktore, od one u kojoj ste se vi rodili, zar ne? zapitao gaje nadmeno. - Da, na sreću, druga je! - odgovori podrugljivo Lienhard. Lamprecht ga nije razumio. - Kako to mislite? - Mislim, kad ne bi bila drugačija, bilo bi mi još nesnosnije boraviti ovdje, nego što mije sada. Lamprecht se sažalno nasmijao. - Mislite da biste tada još više čeznuli za kućom. Ali to ne razumijem. Bilo bi vam mnogo ugodnije kad biste ovdje našli ljepši dom. - Vjerujem da se nikada nećemo razumjeti, gospodine Lamprecht - odgovori Lienhard ponosno i hladno, što inače nije bio njegov običaj. Lamprecht je nagonski osjetio taj ponos, pa se naljutio što ne može poniziti Lienharda. On mu je svojim ponašanjem dao na znanje da ne želi dulje razgovarati s njim. Ali Lamprecht ga nije namjeravao ostaviti prije nego što mu zada udarac. - Smijem li pitati kako živite u svojoj ruševini? Stari se toranj vjerojatno klima? - Ne smijete me to pitati, i ja vam neću odgovoriti na to. Ali za vaše umirenje: starije zamak još uvijek čvrst i vjerojatno će stajati još i onda kada više neće biti traga ovom raskošnom dvorcu. Lamprecht se brzo nasmija, nastojeći suzbiti srdžbu. - Htio bih se odmah okladiti na to. - Neću se kladiti s vama. Jer, uz to što se nikada ne kladim, nećemo i tako doživjeti ishod te oklade, ukoliko se ne umiješaju više sile. Njima bi dakako bilo lako uništiti vaš ponosni dvorac ili srušiti moj skromni zamak. Ali, kao što rekoh, vjerujem daje moj zamak još uvijek čvršći od ovog raskošnog zdanja. U ono vrijeme kad su podigli moj zamak gradili su mnogo solidnije nego što to čine danas. Lamprecht je opazio da Lienhard za sada ne namjerava tražiti usluge od njega, inače se ne bi
40
GIGA
usudio tako razgovarati s njim. Progutao je srdžbu i uzaludno tražio odgovor. I tako je samo rekao: - Vidjet ćemo. Ali vi ništa ne pijete. Hoćete li čašu šampanjca? - Hvala vam, rado se odričem toga. Lamprecht slegnu ramenima. Bio je vrlo ponosan što su danas posluživali kod njega samo šampanjac. Dakle ni time nije mogao imponirati mladom doktoru. - Tad vam ne mogu pomoći, doktore Ried! Ali htio bih znati kako ćete se raspoložiti. Nije čudo da prosipate samo žuč. Lienhard se tiho nasmije. Lamprechte je izgledao i odveć smiješno kad je, izrekavši to, zabacio glavu i naduo se poput purana. - Ne brinite zbog mene, gospodine Lamprecht, u svom sam životu morao progutati toliko žuči da mi ne može pomoći ni najslañi šampanjac. Ali, molim vas, ispričajte me! Započeo je ples, a ja sam zamolio gospoñicu Lund da ga otpleše sa mnom. Lienhard se brzo naklonio i prišao Dorrit koja gaje dočekala sretnim smiješkom. Lamprecht je ljutito gledao za Lienhardom, pa je primijetio kako se dvoje mladih ljudi zagrlilo i počelo lebdjeti po zvucima glazbe. Bilo je lijepo gledati kako to dvoje mladih skladno izvodi figure plesa. Dorritine su kretnje bile lagane i lijepe, a Lienhardovo sportsko tijelo pokazivalo je suzdržanu snagu i otmjeno samosvladavanje. Lamprecht nije loše mislio o grañi svog tijela, ali uvidio je da je ovdje svaka usporedba bila nemoguća. Zlovoljno je prišao bliže i promatrao plesače. I tad primijeti Lienhardov pogled koji je počivao na Dorrit Lund. Iznenada ga obuzme žarka ljubomora, ali u isto vrijeme i pobjedonosni osjećaj. Bila je to divna prilika naplatiti ponosnom plemiću njegovu nadmenost. Očigledno je bio zaljubljen u malu vješticu. Ali ova zasigurno neće pristati udati se za siromaha. Mala Dorrit će zacijelo radije živjeti u ponosnom dvorcu, nego u polusrušenom zamku. Siguran u sebe gospodin Lamprecht zabaci glavu. Zamolio je Dorrit za idući ples. Ova je još uvijek sanjarila nakon divnog plesa s Lienhardom, pa je nerado pošla za Lamprechtom. Dakako da mu nije mogla dati košaricu, pa je plesala s njim. Lienhard ih je gledao pa bi bio najradije odgurnuo Lamprechta od Dorrit. Nije želio dopustiti nikome daje zagrli, ali najviše ga je mučilo to što je to bio baš Lamprecht, pa je osjećao gotovo tjelesnu bol. Lamprecht gaje pobjedonosno pogledao kad je proplesao kraj njega. Čvršće je zagrlio Dorrit no što je to bilo potrebno, pa je tako kod gledalaca pobudio dojam osobite prisnosti s njom. To je Lienhard dobro opazio, i iznenada ga obuzme strah, koga nije mogao protumačiti. Dorrit je dobro osjećala da je Lamprecht odviše steže, pa je zbog toga pocrvenjela. Zlovoljno ga se nastojala osloboditi, ali joj to nije uspjelo. Tad je rekla tvrdo i glasno: - Zadajete mi bol, gospodine Lamprecht! Umorna sam, pa vas molim da prestanemo. - Već ste umorni, draga gospoñice? Ne mislite to valjda ozbiljno? Ta ples je istom počeo. Dorrit iznenada zasta. - Htjela bih prestati - rekla je i pogledala ga zaklinjući. - Tad mi morate dopustiti da poñem s vama u park. Dorrit se sabrala. Bilo joj je dakako mnogo milije hodati pokraj njega, nego osjećati njegove ruke na sebi. Osim toga se prisjetila da ne smije biti neljubazna s njim. - Dobro, gospodine Lamprecht! To ću rado učiniti. Dorrit je znala da Lienhard sada ima druge obveze, a kako nije željela plesati s drugom gospodom, pošla je s Lamprechtom u šetnju. Tvrdio je da joj mora pokazati staklenik. Dorrit je mirno pristala na to, jer nije znala daje staklenik smješten daleko u parku. Lamprecht je pak namjeravao iskoristiti taj povoljan trenutak i zaprositi Dorrit. Poveo je dakle Dorrit, posve mirno i suzdržano razgovarajući, sve dublje u park. Oko njih je postajalo sve tiše, pa je Dorrit zastala i ogledala se. - Odveć smo se udaljili od drugih, gospodine Lamprecht!
41
GIGA
- Odmah ćemo stići. Eno, kroz drveće se već vidi odbljesak stakala. Morate pogledati staklenik. Ponosan sam na njega, jer vrlo volim cvijeće. Po nekoliko sati dnevno bavim se njime. Postigao sam izvanredne uspjehe i uzgojio nekoliko novih vrsta. Dorrit je takoñer voljela cvijeće, pa ju je staklenik doista zanimao. Čudila se što tog čovjeka, koji je samo zgrtao novac, zanima i cvijeće. Lamprecht je bio veliki ljubitelj cvijeća i tko ga je vidio u njegovom stakleniku nije se mogao načuditi tome kako taj snažan čovjek debelih ruku postupa nježno s biljkama. Dorrit se sada sama mogla uvjeriti u to kad su stigli do staklenika. Pokazao joj je posebne vrste koje je uzgojio. Postigao je zaista izvanredne uspjehe svojim ukrštavanjima. - Kako divno cvijeće, gospodine Lamprecht! Zacijelo mu se radujete - uzdahnula je Dorrit. Tad se uspravio, pažljivo postavio neku biljčicu na stranu i pogledao je žarkim pogledom. - Sve to može pripadati vama, gospoñice Dorrit, ako to želite. Za vas mi ništa neće biti predragocjeno - rekao je promuklim glasom. Pogledala gaje prestrašeno i brzo odmahnula glavom. - Ne, ne! - kriknula je prestrašeno želeći napustiti staklenik, ali on joj prepriječi put. - Ne, molim vas, pričekajte još malo! Doveo sam vas ovamo s namjerom da mirno porazgovaramo. - O čemu bismo mogli razgovarati, a da to ne bismo mogli u prisutnosti drugih? - Ne, za ono što vam želim reći, nisu potrebni svjedoci. Već mi dugo to leži na srcu. Želite li postati mojom ženom? Problijedila je i pogledala ga sva užasnuta i prestrašena. Njezino užasnuto lice ga je zbunilo. Iznenada je shvatio da bi ga mogla odbiti. Sva njegova sigurnost, sva vjera u njegov imetak, počela se rušiti pred tim blijedim i prestrašenim djevojačkim licem. - Molim vas, saslušajte me prije no što mi odgovorite, gospoñice Dorrit! Ljubim vas, i već vas dugo namjeravam učiniti svojom ženom. Nisam imao prilike zaprositi vas, jer ste me neprestano izbjegavali. Nestali ste uvijek kad sam vam htio postaviti odlučujuće pitanje. Ne smijete me odbiti. Unesrećili biste me. I stoga vam moram reći sve što bih mogao učiniti za vas. Možda ne znate daje vaš otac moj dužnik. A još manje znate da sam zapravo već odavno ja vlasnik Neustettena. Već dugo sam mogao vas i vaše roditelje otjerati iz vašeg doma. Poslovan sam čovjek i moj je cilj neprekidno povećavati svoj posjed. Neustetten leži vrlo povoljno da svoj posjed zaokružim. U svakom drugom slučaju bih već Neustetten uzeo. Oklijevao sam samo stoga što vi živite u Neustettenu, pa biste zajedno s roditeljima ostali bez doma. Htio sam vam pri štedjeti muke da svoje roditelje vidite bez kuće i mogućnosti za život. Nisam meka srca, i samo moja ljubav prema vama vezale mije ruke. Ne zaboravite to! Ako me odbijete neću više imati obzira prema vašim roditeljima. To zacijelo ne želite. Ako se bogato udate, spasit ćete roditeljima dom. Kunem se, ispunit ću vam sve vaše želje, kupovati najraskošnije haljine, najskupocjeniji nakit, pokazat ću vam čitav svijet. Bit ćete gospodarica mog dvorca. Ta valjda me nećete odbiti? Iscrpljen od uzbuñenja Lamprecht se prekinu i pogleda je pogledom punim molbe. Dorrit gaje prestrašeno slušala. Čula je samo da se taj čovjek, koga nikada nije mogla trpjeti, želi oženiti njome. Da će njezine roditelje otjerati iz Neustettena, kao stoje otjerao i druge, ukoliko ne pristane. Bila je na smrt blijeda i stiskala je ruke. Jedva promuca muklim glasom: - Ne mogu! Ne ljubim vas! Trzaj proñe njegovim licem. Izgledao je neizmjerno bijedno. - Tome se nisam ni usudio nadati, Dorrit! To znam, ali ljubav se raña u braku. Ne mora postojati od prije. Postanite mojom ženom, pa ćete me zavoljeti, jer ću vam položiti pred noge sve što bi vas moglo usrećiti. Ne zaboravite na svoje roditelje! Njima morate pomoći. Dužni ste im pridonijeti i žrtvu, ako treba. Trgnula se i zadrhtala.
42
GIGA
Pridonijeti žrtvu? To je bila žrtva za kojom je čeznula u posljednje vrijeme. Željela je da bude teška. Dakako, ni jedna nije mogla biti teža od ove. Može li sada kukavički odustati od nje? Morala je samo reći »da« i njezini bi roditelji bili spašeni. Tad im neće oduzeti Neustetten. Bude li ga pak odbila, Lamprecht će ih otjerati bez smilovanja. Je li to smjela dopustiti? Nije li bilo bijedno i nezahvalno od nje ne izvršiti tu žrtvu? Zar je doista bila tako velika? Taj joj je čovjek htio ispuniti sve želje, ostaviti Neustetten roditeljima dok god budu živi, dakle sve ... A ona je oklijevala? Bila je tako neiskusna. Nije ni slutila što je značilo za nju udati se za tog čovjeka. Da li žrtva može biti tako teška ako bi na taj način osigurala roditeljima miran život i dokazala im svoju zahvalnost? Odahnut će ako neće morati živjeti u neprekidnoj opasnosti i strahu da će jednoga dana ostati bez doma. Sad je istom slutila kakve su brige imali. Sad je morala pridonijeti žrtvu kako bi im pokazala svoju zahvalnost. Ali što će Lienhard reći na to? To je pitanje gorjelo u njoj poput vatre. Tog trenutka je shvatila da ga ljubi i da nikada neće moći ljubiti drugog muškarca. Što da učini? Kako pogledati Lienhardu u oči pristane li na Lamprechtovu ponudu? Odmah će opaziti da time pridonosi tešku žrtvu za kojom je čeznula. Zasigurno će biti tužan, jer ju je takoñer volio. Nije je mogao oženiti, jer je i sam bio presiromašan. Morao je shvatiti da je ta žrtva bila neophodna. Pa ne može to dopustiti i mirno gledati kako Lamprecht tjera uboge roditelje iz kuće i imanja. Ne - to nije mogla. Morala je samo pristati na Lamprechtovu ponudu, a ne bude li izdržala živjeti kao njegova žena, tad je mogla otrčati do rijeke ili skončati svoj život na drugi način. Ta misao predstavljala joj je olakšanje. Mladim se ljudima smrt čini tako lakom, a za Dorrit ovog trenutka nije moglo biti ništa užasnije nego li udati se za Lamprechta. Na sve drugo sada nije mislila. Samo ju je mučila pomisao na Lienharda Rieda. Meñutim, bila je obuzeta mišlju da mora spasiti roditelje i pridonijeti žrtvu, a ovo je bio taj trenutak. Ali - nije smjela tu žrtvu donijeti uzalud. Trgnula se iz svojih misli u kojima je Lamprecht nije smetao. Njezino je lice bilo samrtnički blijedo, ali ipak slatko i nježno, kao nikada ranije. Lamprecht osjeti kako ga obuzima strast za tom lijepom djevojkom. - Pristanem li, gospodine Lamprecht, hoćete li roditeljima ostaviti Neustetten do njihove smrti? Nećete ih otjerati ma što se dogodilo? Moram to sigurno znati. Morali biste mi to jamčiti na neki način, jer mogla bih se odlučiti postati vašom ženom, to vam iskreno govorim, samo ako bih time njih spasila. Lamprecht nije shvaćao što se dogaña u Dorritinoj duši. Nije mogao razumjeti da je ne privlači udoban život kraj njega. Bio je i odveć sretan što ga nije jednostavno odbila, jer to ne bi bio mogao podnijeti. I stoga je brzo rekao: - Da, Dorrit, dajem vam svoju riječ! Neustetten će ostati u vlasništvu vaših roditelja do njihove smrti. Dorrit ga pogleda ukočena pogleda i izjavi kao bez glasa: - Vaša riječ mi nije dostatna. Morala bih dobiti neke druge garancije. Nasmijao se zaljubljeno. Vidi, vidi, kako je oprezno i pametno to malo biće. To mu se sviñalo. Bit će jednom sposobna poslovna žena. - Dat ću vam svako jamstvo koje želite, Dorrit! Razmišljala je o njegovim riječima. U njezinoj je duši neprekidno odjekivalo: »Moraš se žrtvovati - moraš to učiniti mirno i s nasmiješenim licem. Nitko ne smije slutiti da se žrtvuješ. Ponajmanje roditelji! Jedino Lienhard mora znati, ali će morati dati časnu riječ da je neće spriječiti u tome. Sve će biti lakše kad on to sazna. Kad postaneš Lamprechtovom ženom, pa to ne mogneš izdržati, tad - u rijeku. Sve možeš i moraš učiniti da roditelji ne izgube Neustetten. Učinili su toliko za tebe.
43
GIGA
Sad je tvoj red.« Ponovno pogleda u Lamprechta. Nestrpljivo je čekao na njezin pristanak. - Prije onoga dana kad ćemo se vjenčati dat ćete izjavu da vam moji roditelji ne duguju više ništa. Potvrdit ćete da su sve hipoteke na Neustettenu brisane i dat ćete mi svoju riječ da ćete sve do našeg vjenčanja, a i kasnije, ostaviti moje roditelje na miru. Ma što se dogodilo, nitko roditeljima ne smije oduzeti Neustetten. Ponovno se nasmijao. Njezino ponašanje činilo mu se tako djetinjastim, a ujedno i tako poslovnim. Ta slatka mala vještica željela je biti posve sigurna. - Dajem svoju riječ, slatka Dorrit! Sve će biti onako kako ti želiš, jer ionako ćeš jednoga dana naslijediti ono što će tvoji roditelji ostaviti. Neustetten će čist od dugova na dan našeg vjenčanja ponovno pripasti tvojim roditeljima. Cijena za to je tvoja dražesna mala ruka. Pristaješ dakle? Oklijevala je još trenutak i zatvorila oči pred onim strašnim što joj je prijetilo. Ali tada ga ozbiljno pogleda. - Da, pristajem pod tim uvjetom. Ali molim vas, nemojte zaboraviti urediti sve potrebno prije vjenčanja. - Ti si pravi mali advokat +> šalio se Lamprecht pokušavši je zagrliti. Prestrašeno se povukla. - Ne, ne, molim ne! Prvo moramo sve to obaviti. Neću vam lagati. Udat ću se za vas samo stoga da moji roditelji ne bi trebali napustiti Neustetten. Samo stoga. - Slatka mala Dorrit, u braku će dakako sve biti drugačije. Naučit ću te da me ljubiš. Bit će ti dobro kod mene. Ali zaručnički mi poljubac moraš dopustiti. Zadrhtala je i pogledala ga sva očajna. Tad mu pruži ruku. - Samo ruku - reče tiho. - Prije nego postanem vaša žena, sretat ćemo se samo službeno. Pogledao ju je razočarano. - Mala luda djevojčice, kako ću to moći izdržati? Umrijet ću od čežnje. - Tad od toga neće biti ništa. - Osjetila je da bi ga morala preklinjati da ne doñe do tog sporazuma. Ali Lamprecht nije ni pomišljao odustati. Ova slatka mala vještica potpuno ga je zaludila. Morao joj je dopustiti neka čini što hoće. Nakon vjenčanja sve će se izmijeniti. Pobrinut će se da se ubrzo vjenčaju. Poljubio joj je dakle ruku, ali i dijelić bijele podlaktice, koju je brzo povukla. - Zar ćete me toliko mučiti, Dorrit? - To mora biti - rekla je tvrdo i glasno. Osjećala je naime da će morati kriknuti od neizmjernog užasa priñe li joj još korak bliže. Morala je dobiti na vremenu, priviknuti se na pomisao daje Lamprecht imao pravo na nju. - Neka bude kako želiš, Dorritchen! Ali sada ćemo poći tvojim roditeljima i reći im da smo se zaručili. Trgnula se i bespomoćno ga pogledala. Pomislila je na to kako će roditelji prihvatiti te zaruke, što će reći i misliti. A sjetila se i Lienharda. Radije bi umrla, nego pogledala u njegove oči kad bude saznao stoje učinila. Pokuša se sabrati. - Ne, molim ne danas! Neka roditelji danas još ništa ne saznaju. Sutra ću im to sama reći. A tada možete doći i dogovoriti sve s njima. Danas to još nitko ne smije saznati. Ponovno se u sebi nasmijao. - Dorritchen, razumijem da tu radosnu vijest želiš sama saopćiti roditeljima. Radovat će se jer će im sa srca pasti teret. Ionako ne bi uspjeli još jednom namaknuti kamate. Dakako da bih rado još danas saopćio naše zaruke, ali želim te uvjeriti u to da činim ono što ti želiš. Dakle, do sutra. - Hvala vam! - odgovorila mu je tiho. - Zašto tako službeno? Zovi me »Karl«, i govori mi »ti«! Stisnula je zube i odmahnula.
44
GIGA
- Sutra - prvo to roditelji moraju saznati - procijedila je. Duboko je uzdahnuo. - Dobro, pokoravam se ... Ali, pazi, dala si mi riječ da ćeš postati mojom ženom. - Da, dala sam vam riječ - ukoliko prepustite Neustetten roditeljima bez duga. Pružio joj je ruku. Položila je svoju u nju i dopustila da je povede. Hodali su šuteći jedno uz drugo. On bije uvijek ponovno promatrao kao opijen. Kakva je to žena bila? Takvu nikada ranije nije upoznao. Ali bila je slatka i očaravajuća. Dražesnija od bilo koje druge. Istom kad su ponovno kroz granje ugledali šareno mnoštvo, Karl Lamprecht je našao dar govora. Šaptao je Dorrit u uho izjave ljubavi uvjeravajući je uvijek ponovno kako će joj dobro biti kraj njega. Vidjet će kako će sretni biti kad se jednom vjenčaju. Dorrit se grčevito trudila smiriti se. Borila se protiv osjećaja slabosti. Umalo što nije od slabosti pala, ato se nije smjelo dogoditi. Morala je mirno prići roditeljima. Ovi nisu smjeli znati kakvu im žrtvu pridonosi. Do sutra je morala svladati svoje osjećaje. Sutra će im reći da se zaručila s Karlom Lamprechtom. Znala je da će se roditelji prestrašiti, jer nisu imali dobro mišljenje o Lamprechtu. Ali ona će ga braniti, i pričati im kako pažljivo i nježno postupa sa cvijećem, i kako je uvjerena da će i prema njoj biti dobar. Uvijek ponovno obuzimala ju je jeza, a u toj bezizlaznosti utješila bi je jedna riječ: rijeka! Ne bude li mogla tako živjeti, utopit će se. Tad nitko neće slutiti da nije mogla do kraja izvršiti svoju žrtvu. U njezinoj duševnoj boli obuzeo ju je osjećaj potpune ravnodušnosti prema svemu što se oko nje dogañalo. Trgnula se samo zbog nečega - zbog Lienhardovih očiju. Stajao je naslonjen na deblo i ogledavao se, jer već dugo nije vidio Dorrit. A sad ju je ugledao na putu za park kraj Lamprechta. Primijetio je da je užasno blijeda i čudno gleda pred sebe. Promatrao ju je a ona je to vjerojatno osjetila, jer ga je pogledala i primijetila njegov začuñen pogled. Pričini joj se kao da se sve oko nje počelo vrtjeti u divljem krugu. Nadčovječanskim naporom nastojala se savladati. Čak joj je uspjelo i nasmiješiti se. Polagano je izvukla svoju ruku iz Lamprechtove. - Molim vas, ostavite me sada samu! Morate se posvetiti svojim gostima. Predugo ste ih zapustili zbog mene - reče tiho. - Dorritchen, briga mene za goste! Samo ti si mi važna. Zar doista ne smijem objaviti naše zaruke? - Ne, ne, sada ne! Sutra - tek sutra! - procijedila je i brzo otišla nekamo gdje je mogla biti sama. Na sreću Lamprechta su okružili sa svih strana, jer su ga već dugo tražili. Dorrit je dakle mogla neprimijećeno skrenuti na pokrajnji put i ubrzo pronašla klupu. Sjela je sva iscrpljena, naslonila se i zatvorila vjeñe. Istom je sada shvatila stoje učinila.
45
GIGA
X Lienhard je neprekidno promatrao Dorrit. Opazio je kamo je pošla, pa je krenuo za njom neprimjećen od drugih. Bio je zabrinut. Što joj se moglo dogoditi? Zastoje bila tako neizmjerno blijeda i tužna? Zatekao ju je gdje umorno sjedi na klupi. Učinivši nekoliko korakanašao sekraj nje. Pogledaoje njezino blijedo lice sklopljenih očiju, pa mu srce poče poput čekića lupati u grudima. - Dorrit! - zavikne uzbuñeno. Otvorila je oči i pogledala ga ne odgovarajući mu. Njezin pogled ulijevao je novi strah. - Sto se dogodilo, gospoñice Dorrit; Gdje ste bili tako dugo? Uzalud sam vas tražio. Zar se ne osjećate dobro? - pitao je nagnuvši se zabrinuto nad nju. Grčevito je počela gutati, jer nije mogla odmah govoriti. Tad reče tihim glasom: - Da, ne osjećam se najbolje. Ali dobro je što ste ovdje. Odmah ću vam sve reći. Vjerojatno ću se bolje osjećati, budem li mogla s nekim razgovarati o tome. Sjeo je kraj nje i uhvatio njezinu hladnu, dršćuću ruku. - Gospoñice Dorrit, zašto ste tako zbunjeni? Recite mi, što vam se dogodilo. Užasno ste se promijenili. Teškom se mukom uspravila. - Da, nešto mi se dogodilo. Ne želim to nikome reći osim vama, jer ste moj najbolji prijatelj, pa me jedino vi možete shvatiti. Ali najprije mi morate dati časnu riječ, da nikome nećete ispričati ono što ću vam sada reći. To mora ostati našom tajnom. Neprekidno ju je prestrašeno promatrao, ali ona je izbjegavala taj njegov pogled. - Gospoñice Dorrit, dajem vam svoju riječ. Ono što ćete mi povjeriti neću reći nikome. Plah i zahvalan smiješak ukaza se na njezinim usnama. Zgrčila je ruke kao da joj je potrebna podrška, a tad je rekla tiho i uzbuñeno: - Znate koliko sam težila za tim da roditeljima pridonesem žrtvu. Mogla je biti ma koliko teška, samo da im pomognem. Danas se ta žrtva iznenada ukazala. Pomoći ću svojim roditeljima da ne moraju napustiti Neustetten. Teška je, užasno teška, ali učinit ću sve da spasim roditelje i dokažem im svoju zahvalnost. Moram prvo skupiti svu svoju snagu, kako bih je uzmogla pridonijeti. Nagnuo se prema njoj promatrajući je prestrašeno i uznemireno. - Dorrit, osvijestite se! O kakvoj se žrtvi radi? Pogledala gaje tužnim pogledom, ali odmah opet prestrašeno odvratila pogled. Zapazila je zabrinutost u njegovim očima, ali uz to još i nešto drugo, nešto toplo, što je sada za nju bilo zabranjeno. - Reći ću vam, Lienhard, samo vama. Vi morate znati kakva je to užasna žrtva. Zaručila sam se s Karlom Lamprechtom. - Dorrit! Poput bolnog jecaja njezino je ime prešlo preko njegovih usana. Nije se usudila pogledati ga. Boja njegova glasa govorila joj je dovoljno. - To je moralo biti. Rekao je da će inače bez smilovanja otjerati mene i moje roditelje iz Neustettena. - Bijednik - bijednik! - prostenjao je Lienhard. - Ne, ne, bio mi je dobar. Samo zato što me ljubi poštedio je već i dosad moje roditelje. Sve su hipoteke u njegovim rukama. Sad istom shvaćam zašto su roditelji bili toliko zabrinuti. Zar sam smjela oklijevati? Htjela sam im pridonijeti žrtvu, a teže za mene nema, a neće je nikada biti. - Ne mogu to dopustiti, Dorrit! Ne smijete pridonijeti tu žrtvu! Ne znate što činite. Niste žena koja bi se mogla udati bez ljubavi. Dorrit, osvijestite se! Taj je bijednik iznudio vaš pristanak. Neka vam vrati vašu riječ. Ubit ću ga! - zaviknuo je. Uhvatila je njegovu ruku i počela ga preklinjati:
46
GIGA
- Nemojte mi to činiti još težim! Lienhard pritisnu tad svoje usne na njezinu ruku. - Dorrit, ljubim te! Ne mogu dopustiti da pripadneš tom lopovu. Ljubim te, ljubim te! Zadrhtala je pogledavši ga tužno. - Slutila sam to, Lienharde! I ja ljubim vas! Ali naša ljubav nije moguća. Siromašni smo, a roditelji imaju pravo na moju zahvalnost. Ne smijem misliti na sebe. Ne smijem vas sputavati svojom ljubavlju. Morate biti slobodni. Molim vas, nemojte me mučiti! Sve je to tako teško. Pomozi mi, da to podnesem. Znaš koliko mi je to teško. Te su riječi zvučale kao zov u pomoć. Ponovno je pritisnuo usne na njezinu ruku. - Smiri se, Dorrit, smiri se! Da, pomoći ću ti, ali ne na način na kakav ti misliš. Ne mogu te se odreći. Sada više ne. Pa iako te ne mogu spriječiti da se žrtvuješ, jer sam ti dao riječ da ništa neću reći tvojim roditeljima, nikada se neću pomiriti s time da pripadneš tom čovjeku. Ne znaš što činiš. Spustila je ruke kao bez volje. - Ne mogu drugačije. Bila bih najnezahvalnije biće kad bih dopustila da roditelje otjeraju iz Neustettena i ostanu bez doma pod svoje stare dane. - Nikada ne bi ostali bez doma, Dorrit! Već sam rekao tvom ocu, kad mi je ispričao u kakvom se položaju nalazi, da ćete svi naći dom u Riedburgu. I da ću podijeliti s vama posljednju koricu kruha. To je razumljivo samo po sebi. Uhvatila je njegovu ruku i položila je na obraz. - Da, to ste vi! Takvog vas poznajem. I takvog ljubim! Ali ne možete očekivati od mojih roditelja i mene da se objesimo o vas poput olovnih utega i povučemo vas za sobom u ponor. - Tvoj će otac u tom slučaju pokušati stvoriti novi život. Bolno se nasmiješila. - Ne znate koliko je otac ostario i oslabio u ovim teškim vremenima. Ja to znam, vidjela sam kako mu posao postaje sve teži. Ne, ne, moji roditelji moraju imati svoj mir. Zaslužili su to. A sada kad sam vam sve rekla, nećete me više mučiti. Dopustite mi da činim što hoću. Nagovorila sam Lamprechta da mi dade vremena do sutra. Moram pripremiti roditelje. Rekla sam mu da ga ne ljubim, da ga nikada niti neću ljubiti i da ću postati njegovom ženom samo zato da spasim roditelje. - A on to prihvaća, taj... - Ne, dosta je! Potreban mi je mir! Molim vas, ostavite me nekoliko trenutaka samu! Lamprecht ne smije vidjeti da smo zajedno i da smo razgovarali. Ne smijem ga varati. Molim vas, poñite! Hvala vam na svemu, i na vašoj ljubavi. Ona mi je jedina utjeha. Čvrsto je stisnuo njezinu ruku. - Dobro, idem i ostavljam vas samu. Ali varate se, ako mislite da sam se pomirio s time da postanete Lamprechtova žena. Nebo će mi pomoći spasiti vas od te zle sudbine. Ustao je brzo i još je jednom pogledao duboko zabrinuto. Zatim je naglo otišao. Dorrit je gledala za njim očima punim tuge i boli, a onda je sklopila oči i zastrla ih rukama. Lienhard Ried bio bi najradije pobjegao samo da se sada ne sretne s Lamprechtom. Sada je još više prezirao tog čovjeka. Samo nitkov poput njega mogao je na taj način iskoristiti bespomoćnu ženu. Ipak se nije usudio otići. Osjećaj da mora Dorrit pomoći u tim bolnim trenucima, pa makar samo svojom prisutnošću, nagnala gaje da ostane. Užasno mu je bilo trpjeti dobro raspoloženje gostiju i tu bučnu zabavu. Protivno svojoj želji iznenada se našao pred Lamprechtom koji je razgovarao s dvojicom gospode. Upravo su se kucnuli punim čašama. Lamprecht ga pogleda pobjedonosno. Sjetio se toga da je malko ranije, prilikom plesa, Lienhard zaljubljeno promatrao Dorrit. - Popijte s nama čašu šampanjca, gospodine Ried! Upravo pijemo za ono što ljubimo. Valjda ćete nam se pridružiti - rekao je Lienhardu. Ovaj je problijedio od suzdržane srdžbe. Zabacio je brzo glavu i rekao glasno i odlučno: - Moje zdravlje mi to ne dopušta. Smio sam posjetiti vašu zabavu samo uz pretpostavku da
47
GIGA
ništa ne pojedem, ni ne popijem. A sad se moram držati toga. To je zvučalo tako neprijateljski i značajno da gaje Lamprecht morao shvatiti. Sad je znao daje ponosni plemić posjetio njegovu zabavu iz nekog razloga, ali da mu nije htio biti zahvalan ni za jelo ni za piće. Shvatio je koliko ga time vrijeña, ali dobro se čuvao da ne pokaže kako gaje razumio. - Žalim vas, gospodine Ried! Tamo u svom zamku zacijelo nećete tako dobro jesti i piti odgovorio je u nadi da će time poniziti Lienharda, ali ovaj je ponosno pogledao preko njega. Ono dvoje gospode smijalo se ništa ne sluteći i ne shvaćajući da se ovdje potajno ukrstilo oružje. Kad je Lienhard krenuo dalje, Lamprecht je gledao za njim zlobnim pogledom. - Taj je gospodin Ried zaista nadmen. Kad sazna da sam se zaručio s malom Dorrit, čudit će se. Takvo divno cvijeće ne cvate za gladuše - govorio je samome sebi. Lienhard je upravo htio krenuti u tihi park da smiri svoj nemir i zabrinutost kad li mu gospoña Bella pristupi pogledavši ga uznemireno. - Znate li možda gdje je Dorrit? Pokušavam je već dugo naći, a ni moj muž je nije vidio. I on je traži. Ne vidimo je ni plesati. Lienhard se prisilio mirno reći: - Nemojte brinuti, bio sam prije kratkog vremena s gospoñicom Dorrit. Umorila se od plesa, pa se htjela neko vrijeme odmarati na klupi u parku. - Umorna? Preumorna da pleše? Tad je doista umorna. Ali sretna sam što znam gdje je. Moj će je muž već naći. Ali tog trenutka im se gospodin Lund približavao jednim od putova koji je vodio u park. Prišao im je. - Ne mogu naći Dorrit. Gdje bi mogla biti? - zapita. Lienhard se prisilio nasmiješiti. - Dobro, tad ću poći po nju. Vjerojatno je krenula krivim putem. Domahnuo im je i otišao, dok je gospoña Bella pričala mužu daje Lienhard sreo Dorrit. - Možeš li razumjeti, Willi, da je Dorrit odviše umorna za ples? - zapitala gaje uznemireno. - Sparno je, Bella! Dorrit se brzo umara kad je toplo. - Ne mogu to shvatiti. Kad sam bila mlada, nikada mi nije bilo dosta plesa. - Kako se zabavljaš, Bella? Gospodin Lamprecht je priredio sjajnu svečanost. Uzdahnula je. - Znaš, Willi, radije bih sjedila na svojoj verandi i odmarala se. Došla sam samo zato da se Dorrit jednom zabavlja s mladim ljudima. Živi i odviše osamljeno u Neustettenu. A sad se još i zavukla u osamu parka. Bračni je par strpljivo čekao da im Lienhard dovede Dorrit. Smjestiše se u naslonjače od bambusovine i prepustiše slušanju glazbe. Lienhard je u meñuvremenu skrenuo na pokrajnji put, tamo gdje je ostavio Dorrit. Ona je zaista još sjedila na klupi, zabacivši glavu i sklopivši oči. - Dorrit, gospoñice Dorrit, oprostite što vas smetam, ali vaši vas roditelji traže. Hoćete li doći sa mnom? Možete li? Pogledala gaje, a on se prestrašio zbog očaja u njezinim očima. Uz najveći napor uspjelo joj je nasmiješiti se. - Hvala vam, Lienhard, ovdje je tako mirno i tiho da umalo što nisam zaspala. Poći ću s vama. Ne smijem uznemiriti roditelje. Pomogao joj je ustati, a ona je položila svoju ruku na njegovu. Polagano ju je vodio natrag. - Kako se osjećate, gospoñice Dorrit? Jeste li se malko smirili? - zapitao je. - Najradije bih se odvezla kući, ali roditelji bi se prestrašili. Ne znam smijem li to učiniti Lamprechtu? - Još uvijek namjeravate izvršiti tu ogromnu žrtvu?
48
GIGA
- Dragi prijatelju, već sam je učinila. - Ne, Dorrit! Ono što ste učinili dosad, samo je dječja igra u usporedbi s onim što vas još čeka. - Molim vas, šutite o tome! Nitko ne može učiniti više nego mu njegove sile dopuštaju. A ako to bude odveć... ali ne govorimo više o tome. Ispričajte mi nešto veselo da bih mogla prići roditeljima sa smiješkom na licu. Stisnuo je zube. - Nije mi do smijeha, Dorrit! Ali pokušat ću vam pomoći, ako to bude moguće. Dakle, smijmo se tim ljudima koji se tako dobro zabavljaju kod gospodina Lamprechta, ne sluteći da prisustvuju žrtvenoj svečanosti. - Lienhard! - zamoli ga tihim glasom, pogledavši ga tužno. Čvrsto je stisnuo usne. - Odmah ću se nasmijati. Dakle, kakvu bih vam ludu šalu ispričao? Grčevito je gutala suze koje su joj navirale na oči. - Lienhard, kako me boli što patite. Znam da patite koliko i ja, a to je ono najgore. Pokušao se sabrati. - Predbacujem samom sebi što vam ne mogu bolje pomoći. Ali samo trenutak strpljenja. Tamo već vidim vaše roditelje. Vaša majka nije mogla shvatiti da vas je ples umorio. Oboje se trudilo izgledati što mirnije, pa im je napokon uspjelo i nasmiješiti se. Dakako, nitko nije slutio koliko im je to teško bilo. Gospoña Bella je uzbuñeno prišla k Dorrit. Prestrašila se ugledavši je. - Dorrit, kako si blijeda! Nisi valjda bolesna, dijete moje? Dorrit je zagrlila majku i nasmiješila se - smijala se zatim toliko da su joj suze navrle na oči. - Draga majčice, neću se valjda razboljeti na tako divnoj zabavi. Ne, samo sam se nečem vrlo obradovala, pa sam se morala malko odmoriti. Sada ćemo Lienhard i ja ponovno plesati. Doñite, inače će ples završiti prije nego stignemo na plesni podij. Povukla je Lienharda za sobom. Kad ih više nisu mogli čuti nastavila je: - Hvala što ste došli sa mnom! Ne mogu mirno gledati roditeljima u oči. - Mogu zamisliti - odgovorio je. - Zar doista hoćete plesati? - Da, ali samo s vama. Odveo ju je na plesni podij, pa su se tu umiješali meñu plesače. Držao ju je čvrsto u zagrljaju, više je noseći nego vodeći. A ona je zatvorila oči i predala mu se kao da nij e imala vlastite volj e. Pritomj e mislila: kad bih barem sada umrla! Kako bi to bilo divno! Kad je ples završio, Lienhard ju je odveo. Ali tada se iznenada našao kraj njih Lamprecht. Promatrao ih je za vrijeme plesa. Primijetio je neraspoloženje Lienharda Rieda i to, da se Dorrit sva blijeda prepustila njegovom zagrljaju. Nije mu odgovaralo što je »njegova zaručnica« plesala s tim nadmenim plemićem. Najradije bi zatražio svoje pravo i istrgao je iz Lienhardovih ruku, ali to se nije usudio kad je primijetio Dorritin pogled. Samo se naklonio i pristojno rekao: - Gospoñice Lund, smijem li vas zamoliti za idući ples? Prije no stoje Dorrit mogla odgovoriti, Lienhard je rekao: - Gospoñica Lund me upravo zamolila da prije vremena prekinemo ples, jer se ne osjeća dobro. Saopćio sam vam to da biste dopustili gospoñici odmoriti se. Odvest ću je k roditeljima, a oni će je valjda povesti kući. Lamprecht ga bijesno pogleda svojim malim očima. - Gospoñica Lund može mi sama reći što želi. Nije potrebno da se vi miješate u to. - Kao prijatelj obitelji smatrao sam svojom dužnošću pobrinuti se za gospoñicu. Lamprecht se pobjedonosno obratio Dorrit: - Gospoñice Dorrit, nadam se da ćete gospodinu Riedu reći kako se radije povjeravate mojoj brizi.
49
GIGA
Dorrit je osjetila da će doći do katastrofe ne bude li svim silama nastojala spriječiti tu svañu. Prisilila se nasmiješiti i reći: - Nemojte pridavati toliko značenje tome što se ne osjećam najbolje. Nije mi tako zlo da mije potrebna nečija zaštita. Samo više ne mogu plesati. A kako se niti jedan od gospode ne bi osjećao zapostavljen, predlažem da se sama vratim roditeljima. Do viñenja, gospodo! Mislim da će biti najbolje vratiti se kući. Ionako je već kasno. Pogledavši pogledom punim molbe Lienharda i kimnuvši Lamprechtu, otišla je stoje brže mogla. Lienhard je podrugljivo promatrao Lamprechta. - Dakle, gospodine Lamprecht, sada smo mi vitezovi ostali sami. Odbila j e oboj icu - šalio se neraspoloženo, jer mu je Dorritin pogled govorio neka joj ne čini poteškoće. I Lamprecht se smirio. Posjedovao je mir pobjednika. Zabacivši glavu ponosno, kao što je ranije vidio Lienharda, odgovorio je samodopadnim smiješkom: - Vidjet ćemo tko će napokon biti viteški zaštitnik gospoñice Lund. Samo jedan može biti pobjednik. Želim vam i nadalje dobru zabavu, gospodine Ried! Ponosnom kretnjom, koja je dakako djelovala nezgrapno, povukao se. Lienhard ga prezirno pogleda i požuri onamo gdje su prije sjedili Lundovi. Tamo je već stigla Dorrit i zamolila roditelje daje odvedu kući. Roditelji su odmah izjavili svoju spremnost. Gospodin Lund je požurio po automobil. Baš tada se pojavio Lienhard. - Zaista ćete se odvesti kući? - zapita. Dorrit ga uznemireno pogleda. Nastojao ju je smiriti svojim pogledom. - Da, odvest ćemo se kući, Lienhard! Dorrit se očigledno ne osjeća dobro. Nije navikla na takve svečanosti. Moj muž je upravo krenuo po automobil - govorila je gospoña Bella ne sluteći što se upravo dogodilo. Naklonio se pred njom pruživši joj ruku kako bi je poveo do automobila. Dorrit je hodala uz njega. Neopazice su napustili svečanost i krenuli oko kuće do parkirališta. Tamo su kraj gospodina Lunda zatekli kućedomaćina. Lamprecht je bio neutješan, jer je Dorrit htjela napustiti svečanost. Ali ona je tvrdila da jedva stoji na nogama. - Nećete se valjda ozbiljno razboljeti? - zapita nemirno Lamprecht. Stao j e tako da j e mogao progovoriti nekoliko rij eči nesmetano s mladom djevojkom. - Dali ste mi riječ, Dorrit! Vi ste moja zaručnica. Sutra u jedanaest sati doći ću k vašim roditeljima.
50
GIGA
XI Te je noći Dorrit spavala vrlo malo. Užasne su joj misli mučile dušu. Njezino je mlado srce puno žudnje prizivalo Lienharda. Ali slutila je da će njegovi posjeti sada postati vrlo rijetki. Nagonski je osjećala daje Lamprecht bio ljubomoran na Lienharda. Možda će zahtijevati da više ne susreće mladića. A možda je to i bilo bolje. Nije naime smjela misliti na to da ljubi njega, a ne svog omrznutog zaručnika. Kada bi barem smjela već sada umrijeti. Kako bi divno bilo kad bi je ponijeli valovi rijeke, sve dok je snaga ne bi napustila. Nije slutila da su prije mnogo godina te iste misli nagnale njezinu majku da se baci u morske valove. U tom su satu Dorritine misli tražile mrtvu majku. Nagonski, poput svakog djeteta koje je u nevolji, molila je: »Majko, pomozi mi!« A ovog je puta mislila na pokojnicu, a ne na gospoñu Bellu. Tek kad je svanula zora, utonula je u nemiran san koji ju je oslobodio muka. Dao joj je u najmanju ruku snagu da drugog jutra trijezno razmisli o svom položaju. Danas će dakle doći Karl Lamprecht po pristanak njezinih roditelja. A prije no što doñe, morala im je reći da se jučer zaručila s njim. Morala im je to saopćiti na takav način da povjeruju kako je to njezina slobodna odluka i želja. Sišla je u blagovaonicu u kojoj su je roditelji već čekali. Poljubila ih je kao svakog jutra i prisilila se veselo razgovarati. - Možda se ljutite na mene što sam jučer osjetila takvu slabost. Stidim se. Vjerovala sam da sam snažna djevojka, a ne mogu podnijeti ni najmanje uzbuñenje. Roditelji su bili sretni što se opet šalila. - Doñi, sjedni, Dorrit! Popij šalicu kave, to će ti koristiti -primijeti ljubazno majka. Otac se priključio njezinoj šali, pa se nasmiješio i pitao nije li se odviše uzbuñivala jer su joj tolika gospoda laskala. Uspjelo joj je vragoljasto se nasmiješiti. - Ne šali se, oče, mogu biti zadovoljna svojim uspjehom. Jučer još nisam htjela govoriti o tome, jer sam i sama još bila odviše uzbuñena. Ali danas to morate saznati. Jučer me netko zaprosio. Doći će u jedanaest sati po vaš pristanak. Roditelji su se uspravili na svojim stolicama i začuñeno je pogledali. - Dorrit, kako je to moguće? Tko to, dijete? Tko te zaprosio? Kako je tužna bila Dorrit. Ali znala je da svoju žrtvu mora pridonijeti radosno, jer inače ne bi postigla ništa. Vragoljasto se nasmiješila roditeljima. - Čudit ćete se i biti zadovoljni. Sada je došao kraj svih tvojih briga, mili oče! Čovjek koji je zaprosio vašu Dorrit najbogatiji je u cijeloj okolici. Nećete više trebati brinuti otkud namaknuti kamate. Neustetten će vam ponovno pripadati i to bez dugova. To mi je moj zaručnik obećao. Vjerojatno već slutite s kime sam se zaručila. Roditelji su je blijedi i zabezeknuti slušali, kao da joj ne mogu vjerovati. Prvi se sabrao otac. - Dorrit, zaboga, ne misliš valjda Lamprechta? I blijede usne gospoñe Belle izgovorile su bez glasa to ime. - Dragi roditelji, Lamprecht me zamolio da se udam za njega. - Sveti Bože! Dijete, ne misliš valjda ozbiljno? Ne možeš postati ženom tog čovjeka zaviknu Willi Lund. Majka ju je držala podalje od sebe prestrašeno joj promatrajući lice. Sva užasnuta zapitala ju je: - To si učinila radi nas. Želiš se za nas žrtvovati, jer ti je rekao da je Neustetten njegov i da nas može svakog trenutka otjerati. - Dragi roditelji, zašto se tako uzbuñujete? Zašto govorite o žrtvi? Ne poznajete Lamprechta. Da, on je bezobziran trgovac, ali ne smijete vjerovati daje bez srca. Trebali ste samo vidjeti kako nježno i pažljivo postupa sa cvijećem u stakleniku. Odveo me onamo. Tamo mi je rekao da me ljubi i da mi želi položiti pred noge svoje cvijeće, svoj dvorac i svoje bogatstvo. Bit će mi dobro kod njega, ispunit će svaku moju želju. A Neustetten će vam, osloboñen dugova, pripadati dok ne umrete. Nećete više plaćati kamate, niti imati ikakvih obveza prema njemu. Morate shvatiti da to nisam mogla odbiti. Siromašna djevojka ne može tako lako naći muža, a
51
GIGA
ja ću dobiti bogata čovjeka koji će me nositi na rukama. Nećemo više imati nikakvih briga. Zar treba razmišljati o tome? Sretna i radosna prihvatila sam njegovu prošnju, pa sam od sreće osjetila takvu slabost da nisam znala gdje mi je glava. Zamolila sam ga da pričeka do danas, prije nego me kod vas zaprosi. Već je jučer, u svojoj radosti, htio objaviti naše zaruke. Ali nisam se osjećala dovoljno snažnom. Sad sam vam morala reći, jer će Karl doći u jedanaest sati. Roditelji su zaprepašteno promatrali Dorrit. Bili su sigurni da se žrtvovala za njih. - Ali ti ga ne ljubiš. Baš naprotiv, prezireš ga - rekla je užasno uzbuñena gospoña Bella. Dorrit se nasmiješila. - Majčice, bila sam glupa. Gledala sam samo na vanjštinu. Tek sam jučer, kraj cvijeća, shvatila kakav je on čovjek. Ima dobro srce i bila bih glupa kad bih se odrekla te sreće. Govorila je i govorila pokušavajući uvjeriti roditelje. Ali kako joj oni nikako nisu htjeli vjerovati da ljubi Lamprechta, morala je to napokon priznati i sama. - Svakako da ga baš ne ljubim žarko, to sam mu iskreno i rekla. Nije to ni zahtijevao, jer misli da se ljubav raña u braku. Moramo biti razumni! Ne budite zabrinuti kao da srljam u propast. Pružit će mi divan život. A dakako da sam i pomalo sretna što će vama sada biti bolje. Majka ju je uhvatila za glavu i pogledala očima punim suza. - Dorrit, ti to činiš samo radi nas. Dobro te poznajem. A otac procijedi promuklim glasom: - I ja tako mislim. Dorrit se nasmijala i oslobodila majčinih ruku. - Mislila sam dakako i na vas, ali prije svega na sebe. Zamislite samo, sve će se moje želje ispuniti, živjet ću u buduće poput kneginje. To pametan čovjek ne može odbiti. I uspjelo joj je napokon natjerati roditelje da i oni o svemu tome misle na taj način, iako im je bilo teško pri srcu. Neprekidno su se prisjećali da su imali vrlo loše mišljenje o Lamprechtu i da Dorrit neće biti sretna s takvim čovjekom. Mislili oni ma što, Dorrit ih nije ostavila na miru, dok nisu dali svoj pristanak. To je postigla tek kad im je rekla da je Lienhard već jučer saznao sve od nje. - Pa što je rekao? - zapitaše roditelji kao iz jednih ustiju. Dorrit bi najradije bila kriknula od boli i tuge, ali uspjelo joj se nasmiješiti. - I on misli daje razumno što činim. Zamislite samo kako ću moći utjecati na Lamprechta. Spriječit ću ga da ne bude odviše krut. Potreban mu je netko tko će probuditi dobro u njemu. Ne brinite, vrlo sam zadovoljna svojom sudbinom. I tako su roditelji napokon pristali. Tad je Dorrit odahnula. - Tako, sada ću se urediti, jer će Lamprecht ubrzo stići. Pričekat ćeš ga, oče, i nećeš izjahati? Willi Lund je obećao, a Dorrit je izašla iz sobe. Kad je stigla u svoju sobu zaključala je vrata za sobom i pala na postelju bez snage. Ležala je nepomično, blijeda poput mrtvaca i disala teško i uzbuñeno. Riješila je taj zadatak, i samo je ona znala koliko joj je to bilo teško. Nije koristilo ni stoje govorila samoj sebi da sada svojim roditeljima ne duguje više ništa. Ponovno je obuze žudnja za smrću i poželi da nikada više ne ustane. Ali tad je začula kako se pred kućom zaustavio automobil. Znala je daje Lamprechtov. Morala je sići i dalje glumiti. *
Roditelji su nijemo sjedili jedan kraj drugoga kad je Dorrit izašla iz sobe. Nisu se usudili pogledati. Sad kad im Dorrit više nije pričala, ponovno ih je mučila pomisao da je sve to učinila samo radi njih. Napokon je gospoña Bella progovorila: - Willi, učinila je to radi nas. Pogledao ju je žarkih očiju. 52
GIGA
- Kad bih j oj mogao u budućnosti pružiti barem donekle snošlj iv život, ne bih pristao na ovo. Ali što joj možemo ponuditi? Ima pravo. Tu više ne možemo ništa promijeniti. Možeš mi vjerovati da mi nije lako pri duši. Kad bi se radilo samo o meni, branio bih se rukama i nogama protiv toga da dadem svoj pristanak. Ali tu ste vas dvije. Ne bih više dugo mogao odolijevati propasti. Ionako ne znam gdje bih nabavio novac za kamate. Ne platim li, Lamprecht će nas uništiti. Promatrali su se tužno. Nisu u toj vezi vidjeli sreću za svoju ljubljenu Dorrit. Ali ako se ona ne ostvari, zadesit će ih još teža nesreća. Kad je Lamprecht stigao, gospodin i gospoña Lund već su se donekle bili smirili. Pozdravili su ga toliko ljubazno koliko im je to bilo moguće. Lamprecht se odjenuo vrlo otmjeno. Njegov je sluga unio cvijeće. Crvene ruže za Dorrit, a žute za gospoñu Bellu. Vrlo je srdačno pozdravio Lundove. Gospoñi je Belli poljubio ruku i pogladio je. A gospodina je Lunda lupnuo po ramenu. - Dakle, taste, što kažete na Dorritinu ispovijed? Je li vam slatka mala već saopćila radosnu vijest? Uredimo sve to prijateljski! Više nećete imati briga, to sam obećao Dorritchen. Gdje je? Gospoña Bella je hrabro progutala suze. - Dorrit će odmah doći. Pošla se preodjenuti. Sve nam je rekla. - Začudili ste se, zar ne? Da, maloj je uspjelo osvojiti me. Doživio sam četrdeset i pet godina i ni jednoj nije uspjelo da mi otme slobodu. A tad je došla ova slatka mala i pogledala me svojim vilinskim očima... i već sam propao. Gospodinu Lundu je uspjelo smiriti se. - Gospodine Lamprecht, bili smo vrlo iznenañeni. To nam možete vjerovati. - Ne postoji mnogo takvih dobrih prilika, zar ne? Maloj vještici će biti dobro. Morat ću se truditi da ne postanem papučar. Ali gdje je? Nestrpljivo je promatrao vrata. I upravo je tada ušla Dorrit. Bila je još blijeda, ali je djelovala dražesno u svojoj bijeloj haljini. Lamprecht joj je prišao, uhvatio je za obje ruke i poveo roditeljima. Očigledno duboko dirnut izjavio je: - Dragi roditelji, blagoslovite nas! Sada je sve okončano, zar ne, Dorritchen? Ova se branila protiv straha koji se ponovno rodio u njoj i povukla se korak. - Prvo mi morate u prisutnosti roditelja još jednom potvrditi da im do smrti pripada Neustetten, i to bez dugova. I da od danas ne moraju plaćati kamate. Nasmijao se. - Što? Opet mala poslovna žena? Mogao bih i ja nešto naučiti od nje. Dakako, Dorritchen! Sve ćemo to pismeno utvrditi na našem vjenčanju. - Prije vjenčanja! - rekla je mirno i odlučno. Ponovno se nasmijao. - Dakako prije vjenčanja, mala vještice! Ali sada je sve u redu. Moraš mi govoriti »Karl« i »ti«! To su na žalost i jedina zaručnička prava koja mi daješ. Ta me mala neće ni poljubiti prije vjenčanja. Smijem joj poljubiti samo ruku. Vjerojatno je to otmjeno, zar ne? Poslušno je prinio njezinu ruku usnama i dugo je ljubio. Dorrit je nije micala nalik na prestrašenu ptičicu, koju je zmija hipnotizirala prije no što ju je proždrla. Leñima su joj prelazili ledeni trnci. Ali nije se ni pomakla jer je osjetila daje roditelji zabrinuto promatraju. To joj je čak pomoglo, pa se hrabro nasmiješila. - Da, Karl, to hoću, a ti si mi i obećao - rekla je. Te su riječi zvučale kao da ih je naučila napamet, ali zadovoljiše Lamprechta. Promatrao ju je ponosno i sretno. Gospodin se Lund obrati Karlu Lamprechtu. - Ako Dorrit želi poći za vas, tad ne možemo učiniti ništa nego li vam dati naš blagoslov. Budite sretni! Cijenimo to što nas iz ljubavi za Dorrit želite riješiti svih naših briga.
53
GIGA
Zahvaljujemo vama i Dorrit. Ali nikada se nećete pokajati, jer ćemo se sada brinuti za Neustetten dvostrukim marom i pokušati podići imanje. Iako smo oboje prešli šezdesetu, ipak smo još zdravi i snažni, pa nećemo položiti ruke u krilo. - To mi ne morate govoriti. I predobro vas poznajem. Znam da dobro upravljate Neustettenom. Sklopit ćemo ugovor na taj način da ću Dorrit pokloniti Neustetten kao vjenčani dar, pa će ovisiti samo o njoj hoće li postaviti svoje roditelje za upravitelje imanja. Nakon vaše smrti, Dorrit će moći odlučiti što će s Neustettenom. Što kažeš na to, Dorritchen? Jesi li sporazumna? Pružila mu je ruku uzdahnuvši duboko. - Hvala ti, Karl! Osigurat ću roditelje pismenom izjavom da mogu do kraja života ostati u Neustettenu i da im do tada pripadaju svi prihodi imanja. Jesam li te dobro razumjela, Karl? Poljubio joj je zaljubljeno ruku. - Da, slatka mala vještice, već sada radiš sa mnom što hoćeš. Dosad sam u životu radio samo ono što sam sam htio, a danas činim ono što mi ti nareñuješ. Ali najsmješnije je pritomda mi se to sviña. Dorrit je bila pomalo dirnuta tim njegovim riječima, pa je po prvi put pomislila kako će život kraj njega možda ipak biti podnošljiv. Gospodin Lund je naredio da donesu vino. Htjeli su nazdraviti zaručnicima. Tada je rekao: - Još vam nešto moram reći, gospodine Lamprecht! Morate kao Dorritin zaručnik saznati da ona nije naše roñeno dijete, već da smo je usvojili. Karl Lamprecht ga začuñeno pogleda. - Kakvo iznenañenje! To nisam slutio. Ali to ništa ne mijenja na stvari. Lund je ukratko ispričao kako se dogodilo da su on i njegova žena usvojili Dorrit. - U ono smo vrijeme vjerovali da ćemo Dorrit moći osigurati pristojan miraz. Na žalost, to se promijenilo zbog rata i inflacije. I sami znate da nam od Neustettena više ne pripada ni kamenčić. Ipak nikada ne bismo prisilili Dorrit da se uda za vas, ali ako to sama želi, možemo se samo nadati u dobar ishod svega. Pa iako vam zaručnica ne donosi u brak nikakav imetak, donosi vam druge, još veće, dragocjenosti, jer je dobro i milo dijete. Lamprecht zaljubljeno pogleda Dorrit. Ono što mu je Lund rekao nije ga potreslo. Vjerovao je da je usrećio te ljude pa je mislio daje posve u redu što ga dočekuju raskriljenih ruku. Još su se dogovorili oko mnogo toga, a Lamprecht je zahtijevao da odmah odrede dan vjenčanja. - Htio bih se oženiti što je brže moguće. Recimo prvog rujna. Na svadbeno putovanje krenut ćemo najprije u Južni Tirol, pa zatim u Italiju i na Rivijeru. Dorritchen, što misliš o tome? Kad je Lamprecht spomenuo dan vjenčanja na trenutak je zaklopila oči i klonula na naslon stolice. Ponovno joj hladni srsi proñoše leñima. Ipak se uspravila i šapnula grčevito se smiješeći: - Slažem se sa svime što ti predlažeš. Pogladio ju je po ruci. - To rado čujem, Dorritchen! Punice, počnite pripremati opremu. Sve ću dakako ja platiti. Moja zaručnica mora dobiti samo najotmjenije i najdragocjenije. Svaku ti želju treba ispuniti, Dorritchen! Na sreću, imam dovoljno novaca. Gospoña Bella je cijelo vrijeme šutjela, uvijek ponovno promatrajući Dorrit. Posve je dobro razumjela što se pred njom odigravalo. Dorrit se žrtvovala za njih. Ali uvidjela je da ništa drugo niti nije bilo moguće. Dogovorila je sve potrebno s Lamprechtom i rekla mu da će najprije o svemu porazgovoriti s Dorrit. Budući da više nisu trebali plaćati kamate, mogli su joj i sami nabaviti dio opreme. Javit će mu kad će im novac biti potreban. Lamprecht je tada želio doručkovati a gospodin je Lund morao priznati da je taj čovjek bio mnogo ugodniji kao zaručnik, nego kao vjerovnik. Sretni je zaručnik spomenuo da namjerava u svojoj kući prirediti sjajne zaruke. Tad ga Dorrit pogleda odlučno i mirno.
54
GIGA
- Zaruke uvijek pripadaju roditeljima zaručnice, pa stoga moraju biti u skladu s našim mogućnostima. Ako me želiš obradovati, odustani od takve proslave. Obavimo to tiho u društvu roditelja. A kad jednom budem tvoja žena, tad ćeš prireñivati svečanosti kakve ćeš htjeti. Pogledao ju je pomalo neraspoloženo. - Dorritchen, htio bih da mi ljudi zavide zbog tebe. Osobito onaj doktor Ried. Taj čovjek, koji me sa svog srušenog zamka promatra odozgo, pojest će se od zavisti stoje i odviše siromašan za tako krasnu zaručnicu. Dorritchen, vjeruj mi, užasno je zaljubljen u tebe. Trebala si vidjeti kako me promatrao jučer za vrijeme plesa. Užasno će se ljutiti kad sazna da smo se zaručili. Dorrit je srce počelo užasno lupati. Ali mogla se tako dobro svladati, da to nitko nije primijetio. Pogledala je ozbiljno Lamprechta i izjavila mirno: - Laska mi, Karl, što si tako ponosan na mene. Ali o Lienhardu Riedu ne smiješ govoriti na taj način. Dobar je i vjeran prijatelj obitelji, a nije kriv stoje siromašan. Ne mogu svi ljudi biti bogati poput tebe. Vrlo je pošten i marljiv čovjek. Tako je dobar prijatelj mojih roditelja i moj, da će mu biti drago što ću odsad tako dobro živjeti. I sam je osjetio što znači izgubiti dom i biti otjeran na ulicu. Uz to, on već zna da smo se zaručili. Rekla sam mu to jučer i mirno mije zaželio sreću. To je Dorrit rekla želeći ugušiti i najmanji trag ljubomore kod Lamprechta. Zaručnik ju je pažljivo saslušao. Sad joj je poljubio ruku i izjavio smiješeći se zaljubljeno i pomalo zbunjeno: - Divno je kako znaš govoriti sa mnom. Misliš da se doktor uistinu neće ljutiti? Ne bih rekao. Kažeš da si mu to jučer rekla i on je to prihvatio tako mirno? Tad se znade dobro pretvarati. Siguran sam daje zaljubljen u tebe. Ali nije važno. Baš naprotiv, drago mi je kad mi zaviñaju zbog tebe. A osobito on. Tako je nadmen. - Varate se, dragi zete, mi ga mnogo bolje poznajemo. Oduvijek smo ga smatrali pomalo svojim djetetom, a nikada nismo opazili kod njega nadmenost. - Ja jesam! Zamislite, jučer nije pojeo ni zalogaja, a niti popio gutljaj šampanjca. I to sve zbog svoje oholosti. - Vjerojatno vam nije želio ponovno biti zahvalan. Vjerujte mi, to nije tako važno, proživio je mnogo teških dana. Bili bismo vam zahvalni, kad biste se mogli u miru sretati s njim, jer on svakodnevno boravi u našoj kući kao dragi gost. - Kako želite, danas sam vrlo miroljubiv. Ne bude li mi činio poteškoća, neću ih činiti ni ja njemu. Čovjek mora biti velikodušan kad je pobjednik. Dorrit je doživljavala užasne muke za vrijeme tog razgovora. Poželjela je da više ne živi. Lamprecht ju je tada zamolio da poñe s njim u vrt. - Zaručnici moraju toliko toga reći jedno drugome - izjavio je i nasmiješio se roditeljima. Dorrit bi se plašila još mnogo više ostati nasamu s njim da nije finim ženskim instinktom osjećala da ima veliki utjecaj na njega. Tako je krenula s njim na šetnju i nije se tome opirala. Kad je stigla s Lamprechtom na poširoku vrtnu stazu on se okrenuo prema njoj i zapitao: - Dorritchen, jesi li zadovoljna sa mnom? Prisilila se nasmiješiti. - Vrlo si dobar prema meni, Karl! Hvala ti! Ali, molim te, nemoj mojim roditeljima odati da sam prihvatila tvoju prosidbu uglavnom stoga da ih osiguram i spasim od propasti. Nasmijao se. - Dorritchen, zar ti nije ipak pomalo drago što ćeš postati bogata gospoña Lamprecht i što će ti svi zavidjeti? Stisnula je zube. Kako bi rado vidjela nekoga drugog na njegovu mjestu. - Ne, Karl, doista me ne draži bogatstvo. Raduje me jedino što će roditelji sada opet moći u miru živjeti u Neustettenu. Ti niti ne slutiš kako im je bilo teško posljednjih godina. Bit ću ti uvijek zahvalna za ono što si učinio za njih. Uradit ću sve što bude u mojoj moći da ti dokažem svoju zahvalnost. Ali morat ćeš imati malko strpljenja sa mnom.
55
GIGA
- Imam ga, Dorritchen! Ni s kime ne bih imao toliko strpljenja kao s tobom. Budi posve mirna, bit ćemo još sretan bračni par. Kao što sam ti već jučer rekao - ljubav se u braku raña sama po sebi. Slatka mala vještice, posve si me začarala! Saptao joj je mnoge zaljubljene riječi i držao je pritom tako čvrsto za ruku da je Dorrit pomislila: »Kako ću to još dugo moći podnijeti prije no što glasno kriknem?« A uz to se užasno plašila da bi Lienhard mogao doći dok Lamprecht još boravi u Neustettenu. Na sreću to se nije dogodilo. Prije nego se Lienhard pojavio, Lamprecht je otišao. Obećao je da će doći sutra i odsada će svakodnevno posjećivati zaručnicu. Dorrit se povukla u sobu, jer je bila užasno umorna. Roditelji su imali razumijevanja prema njoj. Gospoña Bella je zabrinuto obavljala kućanske poslove. Iako se više nije trebalo plašiti za budućnost, srce joj je bilo puno majčinske brige. Kad je Lienhard došao, zatekao je samo gospodina Lunda u sobi za dnevni boravak. Besposleno je sjedio kraj prozora i gledao u vrt, a njega je bilo teško zateći bez posla. Kad je Lienhard ušao, ustao je i stisnuo mu grčevito ruku. - Dobar dan, gospodine Lund! Kako ste? - zapitao je Lienhard nemirno se ogledavajući po sobi. Lund ga tužno pogleda. - I sami znate ... Dorrit vam je jučer sve ispričala. A mi smo to saznali tek danas. Zaručila se s Lamprechtom. Bio je ovdje. Zaruke su sklopljene. - I vi ste pristali? To je pitanje izletjelo iz Lienhardovih usana poput krika. Lund se malo trgnuo. Sjetio se što je Lamprecht govorio o Lienhardu. Obuze ga strah. - A što sam drugo mogao učiniti? Dorrit mi nije dala drugih mogućnosti. Možete zamisliti šta moja žena i ja mislimo o tim zarukama. Ali znate i to u kakvom smo položaju. Zar smo imali drugog izbora? Lienhard je pao na stolicu nasuprot njemu. - Dakako, ubogi dom koga sam vam mogao pružiti u slučaju najveće potrebe, nije pravo rješenje vaših nevolja. Lund odmahnu bezvoljno. - Meni bi to bilo mnogo milije od toga što se sada dogodilo, jer Lamprecht kao moj zet i dobročinitelj ... Ali, ostavimo to! Učinio sam to zbog žena ... a osim toga... trebali ste jutros čuti Dorrit. A i vi ste joj rekli da je najpametnije prihvatiti Lamprechtovu prošnju. - To sam dakle rekao? - Lienhard ga je nekoliko trenutaka netremice promatrao. Tad je shvatio da je to Dorrit izjavila samo zato da bi udobrovoljila roditelje. Ali on nije smio ništa odati. Dao joj je svoju riječ. - Dragi gospodine Lund, ne smijemo joj dopustiti da pridonese tu žrtvu. Lund ga pogleda umorno. Sad je znao da je Lamprecht bio u pravu. Lienhard je ljubio Dorrit. A ona? Bože sveti - a ona? Zar je i ona ljubila njega, iako je dala svoj pristanak Lamprechtu? Zastenjao je. - Lienhard, slutio sam nešto takva, a i moja žena. Dorrit se žrtvovala za nas. Lienhard slegnu remenima bez snage. - Ne smijem govoriti. Lund je naglo ustao i počeo uzbuñeno šetati po sobi. - Nije ni potrebno. Sve znam. Bilo bi pravo čudo da se naša Dorrit toliko izmijenila da joj se bezbrižan život čini jedino važnim. Ali, dragi Lienhard, ne smijem je spriječiti u toj njezinoj namjeri. Jer ja joj ne mogu ponuditi ništa, čak niti krov nad glavom. Ne govorite o svom zamku. Zar mislite da bismo se svo troje mogli objesiti vama za noge. Imate dovoljno briga sami sa sobom. A da nañem drugi posao? To ne bi bilo jednostavno. Jer starci poput mene moraju prepustiti svoje mjesto mlañima. A moje žene? Ukratko, pristao sam i moram se pretvarati kako vjerujem daje to i Dorrit htjela. Već zbog moje žene koja je tako tužna zbog
56
GIGA
svoje ljubimice. A pritom ne mogu svoj bijes iskaliti ni na Lamprechtu. Pokazao se pošten i želi ispuniti sve Dorritine želje. U svemu je strpljivo sluša. Kad samo ne bi bila tako užasno blijeda i gledala nas beživotnim, mrtvim očima. Sto se to dogodilo s našom dragom, veselom Dorrit? I Lienhard je poskočio. - Ne mogu to mirno dopustiti, gospodine Lund! - Pa što bismo mogli učiniti? Lienhardovo se lice ponovo zgrči. - Otputovat ću ovih dana u Berlin. Tamo imam utjecajnih prijatelja. Ne bih želio za sebe iskoristiti njihovu pomoć, ali zato da oslobodim Dorrit njezinih muka i patnji učinit ću sve. Pokušat ću nabaviti novac. Moći ćete iskupiti hipoteku. Budete li mogli vratiti Lamprechtu sav novac više neće imati vlast nad vama. Tad će ga se Dorrit moći riješiti. Moram to pokušati. Možda ću vam moći nabaviti zajmove uz prihvatljive kamate. Ne znam hoću li uspjeti u tome, ali pokušat ću. Ne mogu samo tako gledati kako se Dorrit žrtvuje. Lund ga uhvati za ruku i pogleda njegovo, od tuge zgrčeno lice. - Ubogi mladiću, vi ljubite Dorrit? Trzaj proñe Lienhardovim licem. - To nije ono najgore. Još je gore što Dorrit ljubi mene. - Bože moj - a ipak? - Da, ipak je dala Lamprechtu svoj pristanak. Shvatit ćete da moram učiniti sve što je u mojoj moći da joj pomognem. A ona će to dopustiti samo ako Neustetten ostane u vašem posjedu. To moram pokušati postići. - Nemamo se mnogo čemu nadati ako se ne dogodi čudo. Nešto vas molim - nemojte da moja uboga žena sazna za vašu ljubav, ionako je već odveć tužna što Dorrit pridonosi žrtvu. - Ne brinite, to će ostati meñu nama. I Dorrit ne smije saznati zašto sam putovao u Berlin. Uznemirili bismo je još više. Neko su vrijeme šutjeli. Lienhard je tada zabrinuto zapitao za datum vjenčanja. Odahnuo je čuvši da ima vremena do prvog rujna. Imao je još osam tjedana vremena. Pričinilo mu se da će svijet dignuti iz osovine samo da spasi Dorrit. Nakon nekog vremena ušla je u sobu gospoña Bella i pozdravila gosta. Nije djelovala poput sretne majke, a Lienhard joj nijemo stisnu ruku. Nije joj mogao čestitati, a ona to ni nije željela čuti od njega. Njih je troje razgovaralo o beznačajnim stvarima a odmah zatim ušla je u sobu Dorrit. Znala je daje Lienhard stigao, pa ju je čežnja nagnala u sobu. Željela je sresti njegov pogled i steći tako novu hrabrost. Pozdravi ga tužnim smiješkom, a Lienhard joj stisnu ruku. - Gospoñice Dorrit, došao sam se oprostiti na neko vrijeme. Poslovno putujem u Berlin. A na vašim sam vam zarukama čestitao već jučer. Čvrsto je držala njegovu ruku, kao da joj je potrebna podrška. - O tome više ne moramo razgovarati. Dakle, putujete u Berlin? - Da, moram! Pogledala mu je prestrašeno u oči. - Ali vi ćete se vratiti? - Posve sigurno, čim budem mogao. Odahnula je. Iako je govorila samoj sebi da bi bilo bolje ako se više ne bi sretala s njime, ipak bi joj bilo užasno kad bi ga izgubila zauvijek. Još su neko vrijeme razgovarali. Pričali su o svemu samo ne o tome što im je ležalo na srcu. Lienhard nije dugo izdržao. Brzo se oprostio i odjurio na konju u svoj zamak. Dorrit je prišla k prozoru i zamišljeno gledala za njim.
57
GIGA
XII Dorritin roñeni otac, Kurt Riemann, koji je tako bez srca napustio dijete i ženu i tako je natjerao u smrt, nakon svog bijega iz Njemačke lutao je svijetom. Nije mu uspijevalo da malim kapitalom, koga je spasio, započne novi život. Ubrzo je potrošio i taj novac, pa je morao obavljati najteže poslove kako bi se održao na životu. Prošao je cijelu Južnu i Srednju Ameriku. Lutao je Meksikom i vodio pustolovan život. Napokon je stigao u Teksas. Tamo se zaposlio na rancu nekog Španjolca kao konjušar. Uvijek je bio dobar jahač, pa je sada bio sretan stoje ovdje našao smještaj. Vlasnik ranca udaljenog osam sati jahanja od najbližeg grada Bonare, imao je kćerku jedinicu Dolores. Bila je to prava španjolska ljepotica. Zaljubila se u lijepog gauča, jer je Kurt Riemann znao kako treba postupati sa ženama. Nije dugo potrajalo i on je zaprosio lijepu Dolores, umorivši se od lutanja i pustolovnog života. Njezin je otac bio bogat čovjek. Uz ranč je posjedovao velik broj konja s kojima je trgovao. Pristao je na brak svoje kćerke s njemačkim gaučom, koga je sada postavio za naglednika. Kurt Riemann je znao za smrt svoje žene i da su Dorrit usvojili posjednici imanja iz Thuringije, ali nije se sve te godine brinuo za svoju kćerku. Još je manje mislio na nju kad se oženio s Dolores Matorom. U vatrenu tamnoputu Dolores bio je nešto više zaljubljen nego u svoju mirnu plavu prvu ženu, ali i to je bio samo kratkotrajan osjećaj. Uglavnom je i taj drugi brak sklopio samo iz računa, stoga stoje želio živjeti u sreñenim prilikama. Kao muž lijepe Dolores mogao je urediti svoj život kako je htio. Nikada baš nije volio raditi. Naučio se zapovijedati, a prije svega odvoditi konje na prodaju u obližnji grad, ili još tamo dalje u San Domingo. Uz to je krotio i divlje konje, jer gaje to zabavljalo. Ali i to je njegovom tastu bilo dovoljno. Prije no što je prošla prva godina braka poklonila je Dolores svom mužu kćerku. Nazvali su je Mikaela, po majčinoj pokojnoj baki. A zvali su je Mika. Mika je imala crnu kosu i tamnu kožu svoje majke i njezine lijepe crte lica a uz to modre očeve oči. Već kao dijete bila je prava ljepotica. Bila je vatrena poput majke, ali joj je na sreću hladan mir koga je naslijedila od oca, omogućio da se svladava. Dolores Riemann imala je dvadeset godina starijeg brata, ali taj je umro upravo kad su se vjenčali. Bio je ranjen u borbi protiv konjokradica, a njegova je mlada žena nekoliko godina ranije umrla pri porodu. Poklonila je život dječaku, koji je sada živio na rancu i takoñer bio nasljednik gospodina Matora. I Dolores je umrla nakon deset godina braka. Sada je na rancu živio jos samo Kurt Riemann sa svojom kćerkom Mikaelom i svojim nećakom Rodrigom Matorom. Kurt Riemann bio je njegov skrbnik. Treba spomenuti da se uvijek brinuo za to da najveći dio prihoda završi u njegovu džepu. To mu je polazilo za rukom, ali je sve prigrabljeno odmah rasuo, jer je postao strastveni kockar. Svaki put kad bi dolazio u Bonaru ili San Domingo prodajom konja dobio bi dovoljno novaca da se oda svojoj strasti. I tako je ranč, koga je njegov tast ostavio u najboljem stanju, propadao sve više. To se dakako odigravalo postepeno, pa je samo Mikaela, koja je preuzela ulogu domaćice, znala za to. Onog dana kad je njezina polusestra Dorrit navršila dvadeset godina, njoj je bilo šesnaest. Bila je to prava ljepotica, prerano sazrela, pa je djelovala mnogo starijom. Stekla je veliku snagu jer je zarana morala nadomjestiti majku, a život je na rancu bio težak. Otvorenim je očima gledala u život. Morala se snalaziti sa surovim ljudima koji su radili na rancu, jer su njezin otac i bratić Rodrigo ponekad tjednima bili odsutni. Posve je dobro shvaćala da ranč propada. Bratiću Rodrigu bilo je sada dvadeset i pet godina. A kako je često odlazio s Kurtom Riemannom u Bonaru i San Domingo nije tamo naučio mnogo dobroga. Divno se slagao s
58
GIGA
njemačkim roñakom, a ovom je bilo drago što je imao utjecaj na mladića i tako ga čvrsto držao u svojim rukama. Onog dana kad je Dorrit saznala daje samo usvojeno dijete i daje njezin roñeni otac nestao i vjerojatno već davno umro, Kurt Riemann se u društvu Rodriga upravo vraćao s izleta u Bonaru. Mikaela, koja ih je primijetila već izdaleka, naslonila se na ogradu verande i promatrala svojim modrim očima oca i bratića kako silaze s konja koje su zatim predali konjušarima. *
- Evo nas, Mika! - zaviknuo je Rodrigo, vitak i zgodan momak. - Dobar dan, oče! Dobar dan, Rodrigo! Je li sve u redu? -zapita zabrinuto Mikaela. Otac je ljutito pogleda. - Dobar dan, Mika! Je li jelo gotovo? Gladni smo. Nešto poput lagane poruge pokaza se na Mikinim usnama. - Misliš li oče, da čujem travu pod kopitima dok jašete iz Bonare? Kako bi jelo moglo biti gotovo? Tek je jedanaest, a mi običavamo jesti u jedan. Ali ako si gladan, naredit ću da ti nešto donesu. - Dobro, ali samo brzo! Mika je već odavna bila navikla na to neljubazno ponašanje svog oca. S njim ju je zapravo povezivala samo slučajnost roñenja. Nisu imali ništa zajedničkoga, a Mika je već dugo prezirala oca. Znala je posve dobro daje slab karakter. Vidjela je mnogo bolje od Rodriga, koji je obožavao Kurta, da otac uništava imanje. Često je pri kockanju ulagao i novac koji je pripadao Rodrigu. A mladić bi se zadovoljio i najglupljom isprikom. Njemu je bilo najvažnije da može pratiti Kurta. A dosada mu ništa nije uzmanjkalo. Stoga se nije brinuo za svoje nasljedstvo. Mika je znala za nepošten postupak oca prema Rodrigu, a i to da troši majčin imetak na kocki. Stoga nije prema ocu osjećala ni najmanjeg strahopoštovanja, što bi inače kao dijete osjećala. Mika je naredila mladoj služavci, koja joj je pomagala, da donese hranu i piće. Zatim je sjela kraj njih za stol. - Kako je bilo, oče? Je li sve u redu? - zapita ponovno. - Ništa nije u redu, Mika! Zlo je. - Jesi li nabavio za domaćinstvo ono što sam naručila? Rodrigo je pocrvenio, a otac je ljutito pogleda. - Nismo mogli ništa nabaviti. Nismo imali dovoljno novaca. - Zar nisi prodao konje? Stric i nećak se potajno pogledaše. - Ne, nisam! Možeš misliti kako sam ljut. U brdima su nas napale konjokradice. Oduzeše nam sve životinje. Slijedili smo njihov trag sve do Bonare, ali ih nismo pronašli. Mika je problijedila. Znala je da otac laže, i daje natjerao na laž i Rodriga. Vjerojatno su prodali konje, a novac prokockali. Uzdahnula je duboko i primijetila tvrdim i hrapavim glasom: - Ne budeš li napokon isplatio ljude, napustit će nas i naplatiti se sami. Povest će konje sa sobom. Otac se trgnuo. - Neka samo pokušaju! - Nećeš ih moći spriječiti u tome. Jedva sam ih zadržala do tvog povratka. Neće služiti gospodara koji ih ne plaća. Uzbunili su čak i malu služavku. I ona će otići ne dobije li plaću. Kurt Riemann poskoči. - Razgovarat ću s njima. Moraju shvatiti da im ne mogu platiti kad su mi ukrali konje. Mika je takoñer ustala. 59
GIGA
- Oče, neće ti vjerovati. Već godinama ovdje nema konjokradica. Bijesno se okrenuo prema njoj. - Ušuti! I ti si na strani tih ljudi. - Znam da moraju dobiti plaću. Nitko neće badava raditi. - Imaju krov nad glavom, hranu i piće. - Za to ne žele raditi. Ne zarañuju mnogo, ali to malo trebaju da bi mogli nabaviti najnužnije. Već mjesecima nisu dobili plaću, a sada više neće tako raditi. Nećeš uspjeti, to ti odmah kažem. I Mika mirno izañe iz sobe. Kurt Riemann i Rodrigo neko su se vrijeme šuteći gledali. Tad Kurt zapita: - Što sada? - Zar ti ništa nije preostalo? Riemann izvuče prljavu lisnicu. - Imam samo nešto malo novaca kojeg sam posudio od gostioničara u Bonari. Prokletstvo da smo obojica tako nesretni u igri. I ti nemaš ništa? Moramo ušutkati ljude i dati im nešto novaca. Ništa ti nije preostalo? Rodrigo nevoljko izvadi lisnicu i položi nekoliko novčanica na stol. - Sad mi je preostalo još samo za malko duhana - izjavi. Kurt Riemann položio je svoje novčanice kraj Rodrigovih. - To mora dostajati za početak. - Što će biti s Mikom? Ima još samo malko namirnica u kuhinji. Riemenn slegnu ramenima. - Neka se snañe. Morat ćemo krajem tjedna još jednom prodati konje. - Nema više niti jednog ukroćenog. Riemann se nasmije hladnom lakomislenošću koja mu je oduvijek bila svojstvena. - Sam ću se pozabaviti s nekoliko životinja. Znaš da mi uspijeva ukrotiti ih za tri dana. Bit će dakako naporno. I ti moraš ukrotiti nekoliko konja. To je plaća za našu lakomislenost. Idući put se ne smijemo dati zavesti. Moramo kupiti ono što je Mika naručila i nabaviti novac za ljude, inače će sve propasti. I Rodrigo se lakomisleno nasmijao. - Dobro, ukrotimo barem šest konja. Stric i nećak se, smiješeći se, počeše protezati. Riemann je bio vitak čovjek, pa je još uvijek izgledao vrlo zgodno. Mogao se sa svoje pedeset i dvije godine takmičiti i s najmlañima. Riemann uze novac i poñe ljudima koji su ga čekali iza kuće. Nasmiješio se i stao pred njih. Njima nije ni pokušao ispričati priču o konjokradicama. Svi ovi hrabri gauči i sami su se već znali naći iza grma. Riemannova je tajna ostala kako mu je uspjelo smiriti ljude plativši im samo dio zaostalih plaća. Ipak nevoljko krenuše na posao. Riemann je mogao biti vrlo privlačan kad je to htio. A ovdje se morao potruditi, jer je bio ovisan o tim ljudima. Ukratko, kad je Mika naredila da posluže objed u velikoj drvenoj kolibi, svi su opet pristali raditi. Mika se tome i sama čudila. Ali rekla mu je da ima hrane još samo za dva dana. - Moraš se nekako snaći do kraja tjedna. Pokaži što znaš, ti si prava mala umjetnica. Krajem tjedna odvest ćemo opet konje u Bonaru i tada ćemo donijeti sve što ćeš naručiti. Mika nije ništa odgovorila. Znala je da će imati dovoljno hrane, jer je iz opreza uvijek malko pretjeravala. Uostalom, namjeravala je idući put odjahati s njima u grad. Čvrsto je odlučila da neće ni ocu, a ni bratiću dopustiti da se kockaju. I tako je samo odgovorila: - Vidjet ćemo! Na večer tog dana sjedio je Riemann s kćerkom i nećakom u sobi za dnevni boravak. Soba je bila udobno namještena. Mika je doista bila dobra domaćica, tako daje unutrašnjost kuće bila
60
GIGA
u mnogo boljem stanju od ranca. Sve je bilo čisto i uredno. Riemann je čitao novine koje su stigle poštom, a Rodrigo je prelistavao stare časopise. Već ranije pregledali su ih konjušari, pa su bili uprljani. Riemann iznenada poče glasno kleti čitajući novine. Njegova kćerka i nećak ga začuñeno pogledaše. Mika je šutjela, ali Rodrigo je zapitao: - Sto se dogodilo, striče? Ovaj je udario šakom po stolu. - Pogledajte ovo! Ovdje piše da je gospoña Rose Steinert ostavila u dobrotvorne svrhe pedeset tisuća dolara. Pedeset tisuća! Zašto ih nije radije dala meni. I opet poče proklinjati. Rodrigo se nasmija, kao da se radilo o lošoj šali. - Tko je ta Rose Steinert? I zašto bi baš tebi dala tih pedeset tisuća? Riemann je ustao i počeo bijesno šetati po sobi. Nakon nekog vremena zastao je kraj stola. - Rose Steinert je udovica milijunaša Harry Steinerta, vlasnika najveće tvornice sapuna. Ona je sestra moje majke. Sad se oboje začudilo. - Tvoja tetka? Imaš tetku, oče? Ništa ne znam o tome. Nikada je nisi spominjao - reče Mika. Pogleda je mračnim pogledom. - Mnogo toga ti nisam rekao. S djecom ne razgovaram o ozbiljnim stvarima. Mirno gaje pogledala. - Rekla bih da već dugo nisam dijete, a već si često o prokleto važnim stvarima morao razgovarati sa mnom. I razumjela sam ih. Slegnuo je ramenima. - Da, jer si te stvari razumjela, ali ovo ne bi. Rose Steinert je moja tetka. Bogata je nasljednica i vlasnica tvornice koja opskrbljuje sapunom cijelu Sjevernu Ameriku. Ona i njezin muž bili su Nijemci. Kad su napustili Njemačku bili su tako siromašni da su morali posuditi novac za putovanje i malko početnog kapitala. Htjeli su to dobiti od mene, jer sam tada bio u boljem položaju, ali nisam im dao novac. To mi nisu oprostili. Nabavili su novac negdje drugdje i iselili u Ameriku. Imali su više sreće od mene i mnogo su postigli. - Čovjek im mora čestitati. Nikada ih nisi sreo? - Da, kad sam bio u Sjedinjenim državama, potražio sam ih u New Yorku. Već su tada posjedovali tvornicu sapuna. Ja sam živio vrlo teško, pa sam ih zamolio za zajam. Dakako da su to odbili po onoj: Kako ti meni, tako ja tebi. Nisam tetku nakon toga nikada više vidio, niti čuo za nju. Samo što sam ponekad na sanduku pročitao »Sapun Steinert«. To me podsjećalo na tetku. Vidio sam da još uvijek posjeduje tvornicu, ali nisam slutio da se toliko obogatila. A sada može pokloniti pedeset tisuća dolara. Prokletstvo! Ima novac na bacanje. Slučajno sam čuo daje njezin muž umro. Njoj mora biti već sedamdeset godina. Djece nisu imali. Pitam vas - tko će sve to naslijediti? Pogledao je uzbuñeno Rodriga i Miku, koji su to njegovo saopćenje prihvatili na razne načine. Rodrigo je nagonom pustolova namirisao mnogo novaca, a Mika je osjetila kako se u njoj raña neki sladak osjećaj. Otac je govorio o tetki. Bila je to i njezina tetka u dragom koljenu. Imala je dakle ipak još nekoga na svijetu u kome se, usprkos ocu i bratiću, osjećala tako osamljenom. Žarkih očiju pogleda u oca. - Kakva šteta što nisam znala da imam tu roñakinju, oče! Trgnuo se iz misli. Podrugljiv mu se smiješak pokaza na usnama. - Zar te to tako zanima? - Kako samo možeš pitati? Čovjek nije rado sam na svijetu. Uvijek je lijepo imati roñake. Kurt Riemann ju je neko vrijeme zamišljeno promatrao. I tada je čak protiv svoje volje izrekao ono stoje godinama prešutio, pa i pred samim sobom.
61
GIGA
- Tad ti mogu učiniti još veće veselje! Imaš uz svoju tetku još jednu mnogo mladu roñakinju. Sada će joj biti dvadeset godina. Mika ga pogleda iznenañeno i uzbuñeno. - Dvadeset godina? Naša roñakinja? Tko je ona? Oklijevao je samo trenutak. Tad reče promuklim glasom: - Tvoja sestra! Mika se trgnula i netremice ga gledala. Problijedila je i stisnula ruke na srce. I Rodrigo je prestrašeno pogledao strica. - Moja sestra? Oče, kako je moguće da imam sestru? - kao bez glasa procijedi Mika. Njezin je pogled palio očevo lice. Ovaj se sada već ljutio na sama sebe što je odao tu tajnu. Čemu je to koristilo? Ali sad kad je to spomenuo, morao je priznati sve. Pao je na stolicu i gledao pred sebe. - Da, Mika, imaš sestru. Prije no što sam došao na ranč tvog djeda proživio sam divna vremena, ali i teška. Bio sam bogataš u Njemačkoj i oženjen. Moja žena, Nijemica, bila je kćerka bogata čovjeka. Rodila mi je kćerkicu. Ali tad su nastupila teška vremena. Moj je tast izgubio svoj imetak, bankrotirao je povukavši mene za sobom. Nije mi preostalo ništa drugo, nego da napustim domovinu i pokušam za sebe i svoje stvoriti novi život. Budući da nisam mogao ženu i dijete povesti sa sobom u nesiguran život, ostavio sam ih kod kuće. Stigavši preko oceana pročitao sam jednog dana u novinama da se moja žena prilikom plivanja u moru utopila. Ujedno sam pročitao i to, da su moje dijete usvojili bogati zemljoposjednici, jer je djevojčica ostala bez roditelja. Tada sam bio u užasnom položaju. Nisam želio svoje drago dijete povući za sobom u bijedu, pa sam govorio samom sebi da će joj biti mnogo bolje kod tih bogatih ljudi bez djece. Što bih bio započeo u svom položaju s dvogodišnjim djetetom? Nisam se dakle bunio što su dijete usvojili, a moja kćerkica sada živi kod tih bogatih zemljoposjednika u Thuringiji. Vjerojatno je već odavno zaboravila daje nekoć imala drugog oca. Nisam želio pomutiti njezin mir, pa joj se nisam javljao. Vjerojatno misli da sam mrtav. Ne zna niti to da ovdje u Teksasu ima sestru, jednako kao što ti nisi znala za nju. Mika gaje uzbuñeno slušala. Pomisao da ima sestru neizmjerno ju je uzbuñivala. Odmah je shvatila da joj otac ne govori cijelu istinu. I predobro ga je poznavala, a da ne bi shvatila kako je mislio samo na sebe. Bilo joj je posve jasno da bi se i nje lako odrekao, ako bi to bilo u njegovu korist, kao što se odrekao i njezine sestre. Mikaelina je duša bila duboko potresena saznanjem da ima sestru. Osjeti neizmjernu čežnju za njom. Iznenada se osjećala duševno bogatija. Neprekidno će misliti na to da ima sestru, iako je nikada neće upoznati. Negdje u Njemačkoj, preko mora, živjela je djevojka koja bi je možda mogla zavoljeti, i koju je ona od danas ljubila. Osjetila je da nikada ne bi bila postala tako tvrda i bešćutna daje ranije znala za tu sestru. Njezine se oči napuniše suzama i reče ocu: - Hvala ti, što si mi napokon odao da imam sestru. To je divan osjećaj. Pogledao ju je podrugljivo. - Žene su tako osjećajna stvorenja! Sto ti koristi to saznanje? Živi preko oceana i nikada neće saznati da postojiš, jednako kao što neće saznati to da sam još na životu. Mika pogladi čelo nasmiješivši se pritom za nju neobično toplim smiješkom. Ali tad se postidjela stoje pred ta dva muškarca pokazala svoje osjećaje, jer je znala kako su bezosjećajni. Stoga reče mirno kao uvijek: - Imaš pravo - što me se ta sestra tiče! To je njezin otac mnogo bolje razumio, pa je zadovoljno kimnuo. Nije slutio koliko je Mika čeznula u duši za tom dalekom sestrom. Ali ocu i Rodrigu nije htjela odati taj novi osjećaj. Nastojala se sabrati i reći: - Inače više nemamo roñaka? - Ne!
62
GIGA
Rodrigo vragoljasto pogleda strica. - Ne bi li mogao još jednom pokušati posuditi novac od te tetke sa sapunima? Možda se više ne ljuti što si joj odbio pomoći. Stari ljudi imaju ponekad meko srce. Kurt Riemann prošao je rukom kroz gustu, sijedu kosu, koju je pažljivo njegovao, jer je bio silno tašt. Trgnuo se iz svojih misli. - Upravo sam o tome razmišljao. Novčana pomoć bila bi mi prokleto potrebna. Prošli su zlatni dani ranca. Divlji se konji sve više povlače u nedostupna brda, pa će ih biti sve teže loviti. A uz to, ti automobili! Ljudima danas više nije do konja. Cijene padaju i tako ranč neprekidno propada. Zaboravio je reći da bi ga ranč još uvijek mogao dobro prehraniti kad ne bi bilo kocke. Mika je to dobro znala, ali je šutjela. I Rodrigo je bio kriv stoje ranč propadao. Mika je sada prezirala Rodriga, iako gaje ranije voljela poput brata. Bio je kockar, i nije se mogao svladavati. Neko se vrijeme trudila da ga sačuva od moralne propasti. Nije uspjela u tome. Padao je sve dublje, što svojom, a što krivnjom njezina oca. Rodrigo kimnu stricu. - Lijepo je što govoriš. Novac bi nam bio potreban. Ne bi li možda pokušao pismeno zatražiti pomoć od tetke. Kurt Riemann naćuli uši. Ako ništa drugo, pružala mu se prilika da opet otputuje u New York i zabavi se. - Pisati ne bi koristilo - odgovori. - Mogao bih jedino uspjeti, ako bih sam razgovarao s tetkom. - Pa otputuj u New York! Riemann se podrugljivo nasmija. - Putovanje je skupo, Rodrigo! Ovaj je zamišljeno gledao pred sebe. - Nema posla bez uloga. Ukoliko obećaš podijeliti novac sa mnom, pomoći ću ti snositi troškove putovanja. Riemann pogleda začuñeno nećaka. - Zar možda raspolažeš tajnim imetkom? Rodrigo se nasmija osjetivši laganu nelagodu. - Prije nekog vremena imao sam sreću u igri. Prešutio sam ti to, jer ti bi opet izgubio taj novac. Spremio sam tisuću dolara za svaki slučaj. Ovih tisuću dolara mogao bih uložiti u posao s tvojom tetkom. Ali ne zaboravi, želim sudjelovati i u dobitku. Trzaj prijeñe Riemannovim usnama i Mika shvati kako je učitelj našao dostojna učenika. I Riemannu posta jasno da mu je Rodrigo dorastao u svemu. Dosad ga je uvijek pokorno slušao. Zar će mu sada izbjeći iz ruku? Ali putovanje u New York ga je dražilo, pa je odlučio ne izigravati uvrijeñena strica. Prisilio se dakle nasmiješiti tobože dobre volje. - Pogledajte tog lukavca! Imao si novac a sakrio si ga, iako su nam stavili nož pod grlo. Ne zamjeravam ti, u najgorem slučaju bi mi ga ipak dao. I Rodrigo se nasmija. - Dakako, striče! Računao sam jedino na to da bi mogla nastati još teža vremena. Dakle, posudit ću ti novac za putovanje pod uvjetom da dobijem četvrtinu svote koju ćeš ti možda dobiti. Dogovoreno? Pružio je ruku stricu, a ovaj ju je prihvatio. - Dogovoreno! Do nedjelje ukrotit ćemo konje koje moramo prodati kako bismo isplatili ljude i kupili hranu za Miku. S tih tisuću dolara otputovat ću iz Bonare u New York. Mika je tobože nezainteresirano slušala njihov razgovor. Znala je da će morati poći s njima barem do Bonare kako ova dvojica ne bi opet prokockala novac dobiven za konje. Željala je sama kupiti namirnice i ponijeti kući novac za ljude. Stoga je mirno ustala izjavivši: - Poći ću s vama do Bonare, oče! Moram ionako kupiti neke stvari za šivanje. Tad ću se vratiti kući s Rodrigom, pa ćemo isplatiti ljude i sve će biti u redu. Oba su se muškarca pogledala potajno se smiješeći. Rodrigo primijeti podrugljivim glasom: - Mika nam ne vjeruje, striče! Pogledala gaje ozbiljno.
63
GIGA
- Zlo je kad šesnaestogodišnja djevojka mora paziti na dvojicu odraslih muškaraca. Moramo nabaviti novac za ljude i kupiti hranu. To je važnije od putovanja u New York. - Šuti! Nemaš ovdje što odreñivati. Razumiješ li? - grubo je zaviknuo otac. Nijemo ga je pogledala. A taj je pogled Riemann teško podnosio. Nije ništa više rekao, ali Mika je ustala i, zaželivši im mirno laku noć, napustila sobu. Riemann i Rodrigo sjedili su još neko vrijeme zajedno. Dogovarali su se kako bi od Riemannove tetke izvukli što više novaca. Odlučili su da je Riemannovo putovanje u New York neophodno potrebno.
64
GIGA
XIII Gospoña Rose Steinert živjela je u vili na Long Islandu. Još je godinama nakon muževljeve smrti upravljala tvornicom, ali sada je poduzeće već odavno pretvorila u akcionarsko. Dakako daje najveći dio akcija bio u njezinim rukama, pa je tako imala osiguran visok godišnji prihod. Uz to je posjedovala veliki imetak položen kod različitih banaka. Gospoñi Steinert bilo je šezdeset i pet godina. Prije nešto manje od dvadeset godina stigla je s mužem iz Njemačke, jer je njihovo malo imanje bilo tako zaduženo da su ga morali prepustiti vjerovnicima. Bili su to odlučni i hrabri ljudi, pa kako nisu imali djece, odlučiše pokušati svoju sreću u Americi. Na nesreću, krivnjom nekog bankara koji ih je prevario, izgubili su i ono nekoliko tisuća maraka koji su im trebali osigurati početak novog života u Americi. Bilo je to kratko vrijeme prije njihova putovanja. Uplatili su bili malu svotu za kartu trećeg razreda, ali sada više nisu imali sredstava da polože ostatak. Za sobom su već srušili sve mostove, pa nisu znali što bi započeli. Tad se gospoña Steinert sjetila svog nećaka Kurta Riemanna, jer je znala da se oženio bogatom ženom i živi u sjajnim prilikama u Berlinu. Otputovala je u pratnji svog muža u Berlin i tamo potražila nećaka. U njegovu je stanu zatekla samo njegovu mladu ženu, kojoj je ispričala svoju nesreću. Marija Riemann živjela je tada još u uvjerenju da je imetak njezina oca neiscrpan. Nije meñutim znala hoće li njezin muž moći pomoći gospoñi Steinert. Želivši je umiriti, rekla joj je neka ne brine jer će joj zasigurno na neki način pomoći. Ne bude li njezin muž u mogućnosti da to učini, ona će joj pomoći. Na svom kontu u banci imala je deset tisuća maraka, koje joj je mogla prepustiti jer joj tog trenutka nisu bili potrebni. Gospoña Steinert bila je duboko dirnuta zbog dobrote te mlade žene, pa je rekla da će, ukoliko joj njezin nećak ne pomogne, rado prihvatiti njezinu ponudu. Marija Riemann zamolila ju je stidljivo neka ništa o tome ne spominje njezinu mužu. Nije ga htjela postidjeti uvjerena da bi i on rado pomogao. Zapitala je gospoñu Steinert kamo da joj pošalje novac, ukoliko ga ne bude dobila od svog nećaka. Gospoña Steinert je navela svoju hamburšku adresu i rekla da će brod isploviti sedmog rujna. Gospoña Riemann je sve to zapisala u džepni kalendar, u kojega je i inače zapisivala neke dogañaje, na primjer, kad je Dorrit dobila prvi zub. Tu adresu Rose Steinert našla je Dorrit na svoj dvadeseti roñendan, niti ne sluteći od kakvog će to značenja jednog dana biti za nju. Gospoña Rose Steinert bila je duboko dirnuta kad joj je Marija velikodušno ponudila pomoć. Pokazala joj je i malu kćerkicu kojoj je tada bilo tek nekoliko tjedana. Gospoña Steinert se nad njezinom kolijevkom potajno zavjetovala. Uskoro je stigao kući i Kurt Riemann i tamo, na svoje veliko nezadovoljstvo, zatekao tetku, sestru svoje majke. Nije polagao veliku važnost na rodbinske veze, to više što su ona i njezin muž bili siromašni. Uvijek se zanimao samo za ljude od kojih je mogao nešto dobiti. Njegova gaje žena ostavila nasamu s Rose Steinert, kako bi ova mogla u miru razgovarati s nećakom. Ali ostala je u pokrajnjoj sobi i čula kako je njezin muž grubo odbio tetku. Možda je onog dana prvi put upoznala pravi lik svog muža. Prestrašeno je vidjela kako je gospoña Steinert nakon nekog vremena blijeda i sva dršćući napustila sobu svog nećaka. Uspjelo joj je samo došapnuti joj neka ne brine zbog novaca, jer će ga ona pravovremeno poslati. Gospoña Rose Steinert nije nikada zaboravila kako ju je grubo nećak odbio i kako joj je velikodušno Marija Riemann pomogla. Novac je doista pravovremeno stigao u Hamburg. Bio je temelj velikog imetka koga su stekli Rose Steinert i njezin muž. Gospodin Steinert bio je izučeni sapunar, pa je isprva u maloj trgovini u New Yorku sam pravio sapun. Uskoro je stekao dovoljno novaca za malu tvornicu sapuna koja se u toku vremena razvila u veliko poduzeće. Rose Steinert je neprekidno mislila na to da vrati novac mladoj ženi. Nije slutila kako je bio neophodan toj sirotici. Marija nikada nije odala svom muža da je njegovoj tetki posudila deset tisuća maraka. To Kurt Riemann nije još ni danas znao.
65
GIGA
Prije no što je gospoñi Steinert uspjelo vratiti novac Mariji, stigao je Kurt Riemann u New York i počeo joj se žaliti kako loše živi. Njegov je tast bankrotirao i njega povukao za sobom. Morao je pobjeći kako bi za ženu i dijete stvorio novu mogućnost života, ali u meñuvremenu se njegova žena utopila, a kćerku su usvojili bogati zemljoposjednici. On je pak ostao bez sredstava, pa je došao zamoliti tetku za pomoć. Gospoña Steinert odbila gaje isto onako grubo kao što je on nju odbio u ono vrijeme. Dala mu je pet stotina dolara, i rekla mu neka se nikada više ne vraća jer od nje neće dobiti ništa. I tako se kasnije više nisu sreli. Rose Steinert bi najradije bila usvojila malu Dorrit, kako bi se odužila Mariji Riemann, ali je u ono vrijeme bila tako zaposlena u tvornici daje shvatila kako djetetu ne bi bilo dobro s njom. Vjerovala je daje maloj na imanju u Thuringiji bilo mnogo bolje. Meñutim odlučila je nadoknaditi maloj Dorrit ono stoje dugovala njezinoj majci. Ali time se nije zadovoljila, već je otada neprekidno preko nekog detektivskog ureda skupljala obavještenja o maloj Dorrit. Znala je da živi dobro kao ljubljeno dijete svojih usvojitelja. Ali malo po malo su izvještaji o imovinskom stanju gospodina Lunda postajali sve nepovoljniji. I tako je gospoña Steinert saznala da je Neustetten opterećen hipotekama. Slutila je da će ubrzo stići vrijeme, kad će trebati isplatiti svoj dug. Dok je znala da mala Dorrit dobro živi nije je htjela zbunjivati time da joj se javi. Ali sada, kad su se prilike u Neustettenu naglo pogoršale razmišljala je kako bi mogla osigurati Dorritinu sudbinu. Dakako da nije slutila kako je hitno bila potrebna Dorrit njezina pomoć. Saznala je mnogo o svom nećaku, Dorritinu ocu. Znala je gdje i kako živi. Ništa više nije osjećala za njega. Kad ju je posjetio u ono vrijeme i zamolio je za novac htjela mu je isprva vratiti svotu koju joj je posudila njegova mlada žena. Ali tad je rekla samoj sebi da će maloj Dorrit taj novac jednoć možda biti potrebniji, a njoj je u prvom redu i pripadao kao nasljednici njene majke. Rose Steinert bila je na kraju svog života. Težak rad uništio je sve njezine snage. Živjela je okružena luksuzom u svojoj lijepoj vili na Long Islandu kraj New Yorka, ali njezino je tijelo bilo bolesno. Prije svega je to bilo njezino srce, a kako je bila žena koja je hrabro gledala pred sebe znala je da jednoga dana može naglo umrijeti. Stoga je sastavila oporuku odredivši što će se dogoditi nakon njezine smrti. Danas, jednog lijepog dana u kolovozu, sjedila je na osunčanoj terasi svoje vile i držala u ruci pismo koje je primila jutarnjom poštom. Uvijek je ponovno čitala pismo koje je primila od detektivskog ureda. Javljali su joj što se dogañalo s Dorrit Lund. Pismo je glasilo: »Gospoñi Rose Steinert, New York, Cijenjena gospoño! Po Vašem nalogu izvještavamo Vas da su prilike u Neustettenu vrlo teške. Slučajno smo saznali za to. Saopćili su nam da je neki Karl Lamprecht, koji nije na dobru glasu, kupio uz one koje ima, i sve ostale hipoteke na Neustetten. Taj gospodin Lamprecht je na sličan način prisvojio već i druga imanja oko Neustettena. Bezobzirno je s njih otjerao vlasnike. Prorokuju tu sudbinu i gospodinu Lundu i njegovoj obitelji. Ali Lamprecht, protiv očekivanja, dulje oklijeva. Tumače to time daje gospoñica Lund pristala postati njegovom ženom. Gospodin Lamprecht je dvostruko stariji od gospoñice Lund, koja ga je prije uvijek izbjegavala. Nakon zaruka postala je napadno blijeda, pa svi vjeruju da se zaručila za Lamprechta samo stoga da njezine roditelje ne otjera s imanja. Svi su vjerovali da će se gospoñica Lund zaručiti s plemićem Riedom, koji je takoñer žrtva tog Lamprechta. Ali zbog loših prilika u Neustettenu to je vjerojatno sada nemoguće. U svakom slučaju, gospodin je Ried dan nakon zaruka gospoñice Lund otputovao u Berlin. Sve su to dakako djelomično glasine, ali budući da ste nam naložili javljati Vam sve pojedinosti, saopćavamo Vam i to. Nastojat ćemo Vas i nadalje obavještavati o svemu što Vas
66
GIGA
bude zanimalo. Spoštovanjem Gustav Mayer« Gospoña Rose savije pismo. Pogled joj odluta prema nebu bez oblaka, koje se pružalo nad morem. - Marija Riemann, došao je trenutak kad se moram umiješati. Sada ću moći dokazati svoju zahvalnost - govorila je samoj sebi. Zatim je ustala i pošla u kuću. Prvo je poslala brzojav Gustavu Mayeru: »Odmah saznati datum vjenčanja - stop - Hitno me brzojavom obavijestiti o tome. Rose Steinert« Kad je to učinila neko je vrijeme razmišljala. Je li još imala vremena čekati tako dugo? Ili će se u meñuvremenu obaviti vjenčanje koje će unesrećiti kćerku Marije Riemann? Osjećala je nagonski da je mlada djevojka u opasnosti. Sve te godine živjela je u uvjerenju da je Dorrit sretna kod svojih skrbnika. Sad iznenada više nije bila sigurna, pa je željela poduzeti nešto kako bi spriječila nesreću. Polagano i zamišljeno krenu opet na terasu. Neko je vrijeme šetala. Ova žena, koja je cijelog života bila tako poduzetna, smjela se zbog svoje bolesti sada još samo malo kretati. Morala je izbjegavati svaki napor i uzbuñenje. To joj nije bilo drago, ali morala se pokoriti. Da je bolest nije spriječila već bi odavno bila krenula na putovanje u Njemačku. Rado bi srela kćerku Marije Riemann kako bi joj osobno saopćila što namjerava. Ali sad se toga morala odreći. Nije smjela pomisliti ni na to da pozove Dorrit k sebi, jer bi i to za nju predstavljalo preveliko uzbuñenje. Stoga je sada šetala po terasi razmišljajući kako bi mogla pomoći Dorrit. Radovalo ju je što je bila u mogućnosti da to učini. Predvidjela je sve i u slučaju svoje smrti. Nije sastavila samo oporuku već je napisala Dorrit i dugo pismo koje je trebala primiti nakon njezine smrti. Stara se gospoña uskoro umorila pa je sjela na terasu. Ovdje bi za lijepa vremena provodila gotovo čitav dan. Obično bi čitala. To joj je oduvijek bila najmilija zabava. Već dugo nij e odlazila u kazališta, na koncerte ili u kinematograf. Savjetovali su joj da uzme mladu pratilju, ali to je odbila. Kad je baš željela, mnogo je radije s vremena na vrijeme razgovarala sa starim slugom koji je već dugo vremena živio u njezinoj kući i vjerno njegovao njezina muža sve do smrti. Stari sluga Herman stajao je sada na pragu i promatrao svoju gospodaricu. Plašio se da bi se mogla i odviše naprezati. Donio joj je doručak. On i kuharica svakog bi dana izmišljali nove poslastice za gospoñu Rose, jer nije imala teka i jedva je nešto jela. I danas joj je donio odabrana jela a ona mu se veselo nasmiješila. - Hermane, opet me pokušavate pridobiti poslasticama. - Morate nešto pojesti! Inače ćete izgubiti svu snagu. Uvijek bi joj to govorio, kad nije htjela jesti. Ostao je stajati kraj nje poput čuvara, sve dok nije pojela goveñu juhu s jajem i nekoliko sendviča. Tad bi odnio suñe, a gospoña Rose se udobno smjestila u naslonjač. Nije primijetila daje dolje uz morsku obalu šetao visok čovjek i pažljivo promatrao njezinu kuću. Taj je čovjek bio Kurt Riemann. Jučer je stigao u New York, a danas, nakon stoje saznao tetkinu adresu, dovezao se na Long Island. Nastojao se prvo malko sabrati, prije no što pokuša prodrijeti do tetke.
67
GIGA
XIV U Neustettenu se sve kretalo starim tokom. Samo što je Karl Lamprecht dolazio svakog jutra u posjete zaručnici. Usprkos njegovim nastojanjima da izmeñu njih doñe do intimnijih veza, ona je ostala pri svojoj odluci. Uvijek bi ga ponovno uvjeravala da će mu dati veća prava tek kad osigura pismeno njezine roditelje. On pak nije htio platiti tu cijenu prije no što po zakonu postane njegova žena. Kao što se ona plašila da joj ne bi ispunio ono stoje tražila od njega, tako se i on bojao da bi Dorrit mogla odustati kad jednom dade sva prava njezinim roditeljima. Pritom je bivao sve zaljubljeniji u Dorrit i nestrpljivo je iščekivao dan vjenčanja. Za Dorrit je to vrijeme prolazilo i prebrzo. Vidjela je s užasom kako prolazi dan za danom. Njezino se vjenčanje sve više primicalo. Bila je vrlo ozbiljna i tiha zaručnica. No nije samo ona bila blijeda i tiha. I njezini su roditelji izgubili svu volju za životom, iako više nisu trebali brinuti zbog kamata. Osobito je gospoña Bella bila tužna, jer je mogla prosuditi kakvu žrtvu im pridonosi Dorrit. Počela je pobolijevati. Nije se osjećala dobro i neprekidno ju je tresla zimica. Nije više imala ni snage braniti se protiv toga. I Willi Lund više nije bio onaj stari. Radio je doduše od jutra do mraka, možda čak i više nego prije, jer se smatrao samo upraviteljem Neustettena koga je Lamprecht mislio pokloniti Dorrit za vjenčanje. Nije za sebe i svoju ženu želio ništa do li stana i hrane u Neustettenu. Kako je sada u kući bilo opet nešto novaca želio je sam kupiti Dorritinu opremu i zahtijevao je to od nje. Dorrit je bila vrlo pažljiva. Kupovala je samo ono što je otac mogao platiti. Lamprecht se pobunio jer je htio da se Dorrit kupuju samo skupocjene stvari kako to dolikuje ženi Kurta Lamprechta, ali mu Dorrit mirno odgovori: - Još sam uvijek gospoñica Lund, a moj otac želi nabaviti opremu za mene. Karl, dopusti mu to zadovoljstvo! Kad jednom budem tvoja žena, možeš mi nabaviti što hoćeš. Dotad se moraš strpiti. Lamprecht nije osjetio zadovoljstvo pobjednika u susretu s Lienhardom Riedom. Ovaj je već tjednima boravio u Berlinu obilazeći sve i uzalud pokušavao nabaviti potreban novac. Želio je priložiti i svojih trideset tisuća maraka, a da to Lund ne sazna. U to doba novaca nije bilo ni kod koga. Lienhard je postajao sve tužniji. Napokon se posve obeshrabren vratio u svoj zamak. Jedina nada koj a mu j e j oš preostala bilo j e obećanj e j ednog utj ecaj nog prij atelj a da će pokušati pronaći prije prvog rujna kupca za Neustetten. Jer nakon tog datuma, kad Dorrit jednom postane ženom Kurta Lamprechta, prodaja Neustettena više nije imala smisla. Dorrit se sve pričinilo mnogo lakše podnošljivim kad je čula da se Lienhard vratio iz Berlina. Sad je opet dolazio svakodnevno u Neustetten. Kako je Lamprecht ovdje boravio ujutro, on bi dolazio poslijepodne. Pri prvoj posjeti ipak se sreo s Lamprechtom. Tom prilikom jedva se svladao da ga ne udari, kad se ovaj počeo hvaliti svojom pobjedom. Lienhardovo je lice postalo mršavo tih nekoliko posljednjih tjedana. U Berlinu je doživio mnoga uzbuñenja i razočaranja, a uz to je morao i štedjeti jer je život u Berlinu bio skup. Mučila gaje i briga za Dorrit i strah da joj neće uspjeti pomoći. Kad bi poslijepodne dolazio na kratko vrijeme u Neustetten sjedio bi s majkom i kćerkom u sjenici. Tad bi jedva dočekao trenutak da ih gospoña Bella ostavi na samu na nekoliko minuta. Mogao je barem poljubiti Dorritinu ruku. Pritomsu samo malko razgovarali, ali oči su im bile tužne. Njihova je bol bila zajednička, a to su oboje znali. Gospoña Bella promatrala je to dvoje mladih ljudi ništa ne sluteći, jer joj njezin muž nije odao što se dogañalo s Dorrit i Lienhardom. Ipak je pomalo sumnjala. Još joj je teže bilo pri srcu kad bi pomislila da se Lienhard i Dorrit možda ljube. Ponekad bi zagrlila Dorrit i sa suzama u očima zapitala je nije li joj ta žrtva preteška. Dorrit bi se tada s teškom mukom nasmiješila, ali bi majka osjetila daje taj smiješak lažan. Sve je to mučilo gospoñu Bellu, pa iako se tobože s velikim zanimanjem bavila nabavom opreme, ipak je osjećala kako gubi snagu.
68
GIGA
Jednog dana, kad se vozila u grad, pozlilo joj je. Drhtala je i bila užasno blijeda. Dorrit ju je pratila i naredila je da se automobil odmah vrati u Neustetten. Uvela je majku u kuću i natjerala je da legne, iako je ona govorila da se osjeća već bolje. Ali ubrzo joj je opet pozlilo i ponovno je počela drhtati. Dorrit je poslala automobil po liječnika. Zatim je majci izmjerila temparaturu i ustanovila visoku vrućicu. Otac j e bio vani na polj ima. Vratio se kući prij e nego j e lij ečnik stigao, jer je sreo čovjeka koji mu je javio za ženinu bolest. Otkad se sjećao njegova žena nije nikada legla u postelju. Stoga se jako uznemirio. Kad je ušao i prestrašeno je pogledao, gospoña se Bella uspravila. - To nije ništa ozbiljna. Vjerojatno sam se prehladila. Prije nekoliko dana predugo sam navečer sjedila vani, a bilo je hladno. Glupo je stoje Dorrit pozvala liječnika. Popit ću čaj od jorgovana i preznojiti se, pa će sutra sve biti u redu. Ljuti me jedino to što nismo stigle do grada. Dorrit je trebala poći krojačici. Vrijeme do vjenčanja je tako kratko, pa se moramo žuriti. Dorrit ju je prisilila da ponovno legne i bude mirna. - Nije važno, majčice, poñemo li dan prije ili kasnije. I za bolest treba vremena. To si uvijek ranije govorila, kad sam se htjela prerano dići iz postelje. Sad ja to tebi kažem. Willi Lund sjeo je kraj ženina kreveta. Bio je uznemiren. Znao je da je u gradu vladala gripa, pa se plašio da se njegova žena zarazila. Svatko tko nije bio navikao na postelju buni se kad treba leći, a to je sada činila i gospoña Bella. Izjavila je odlučno da će drugog dana ustati i poći s Dorrit u grad. Ali kad je stigao liječnik i pregledao je više nije bilo govora o sutrašnjem ustajanju. Ustanovio je da se gospoña Bella razboljela od gripe i upale pluća. Imala je već jake bolove, a i kašalj se već javio. Dorrit se vrlo prestrašila, a njezin otac još više. Gospoña Bella htjela se narugati liječniku zbog njegove dijagnoze, ali tad je osjetila da joj više nije do toga. Kad je Lamprecht drugog dana stigao u posjet zaručnici, dočekao ga je Willi Lund i rekao mu daje Dorrit preuzela brigu nad bolesnom majkom. Ne želi se susretati s njim neko vrijeme kako ne bi prenijela gripu na njega. Dobro je procijenila Lamprechta. Pobjegao je, prestrašivši se za svoj život. Obećao je da ih neće smetati sve dok opasnost zaraze ne proñe. Dorrit osjeti olakšanje zbog toga. Nije barem trebala pred Lamprechtom izigravati dobro raspoloženje. Dorrit je sama preuzela brigu oko drage bolesnice. Nitko nije smio k njoj, samo je Willi Lund satima sjedio kraj postelje svoje žene držeći njezinu ruku u svojoj. Mogao bi plakati poput djeteta kad je buncala u visokoj groznici, a i Dorrit su tekle suze niz lice kad je gospoña Bella u groznici jadiko vala da se njezina ljubljena Dorrit mora žrtvovati. Willi Lund se u tim trenucima nije usudio pogledati Dorrit. U tim teškim danima to je troje ljudi osjećalo koliko je čvrsto meñu sobom povezano. Lienhard Ried dolazio je svakog dana u Neustetten i nudio svoju pomoć. Nije se plašio zaraze poput Lamprechta. Ovaj je doduše slao svakog drugog dana divno cvijeće i skupa vina za bolesnicu ali ga ona nije smjela piti. Nazivao bi i pitao kako je bolesnica i ne napreže li se Dorrit odviše njegujući je. Ne bi li možda poslao bolničarku. Savjetovao joj je neka bude oprezna kako se ne bi i sama zarazila. Jednom kad je razgovarao s Dorrit počeo je jadikovati da bi se bolest njezine majke mogla protegnuti do njihova vjenčanja. Tad je Dorrit odgovorila neobično tvrdim glasom: - Morat ćemo u tom slučaju odgoditi vjenčanje, to valjda shvaćaš. Lamprecht to dakako nije shvaćao, pa se počeo buniti. Ali tada je Dorrit jednostavno spustila slušalicu. Nije ga mogla dulje slušati. Gospoña se Bela razboljela drugog tjedna kolovoza. Vjenčanje se trebalo održati prvog rujna. Lamprecht gaje mislio proslaviti vrlo svečano i raskošno. Sve je već bilo naručeno, pozivnice je samo još trebalo odaslati, ali ga Dorrit zamoli neka to još ne čini.
69
GIGA
Morao se pokoriti njezinoj želji. Tada je i sam počeo shvaćati da vjenčanje treba odgoditi. Za čovjeka poput njega, koji je uvijek želio da se sve dogaña po njegovoj volji, to je bila teška odluka. Jednog poslijepodneva Willi Lund je natjerao Dorrit da poñe udahnuti svježeg zraka. Nije još bila napustila majčinu bolesničku sobu otkad se ova razboljela. Willi Lund htio je ostati kraj svoje žene. Dorrit je doista željela udahnuti malko svježeg zraka pa je pristala na to. Kad je izašla, primijetila je nekog pokućarca. Upravo je bio nestao za kućom. Vjerojatno je htio posluzi u kuhinji ponuditi svoju robu. Nije znala da je taj pokućarac namještenik Gustava Mayera. Trebao se raspitati, kad će se obaviti vjenčanje. Ne sluteći da taj beznačajni čovjek drži u svojim rukama niti njezine sudbine, ona poñe ususret Lienhardu koji je upravo ulazio u dvorište. Uskoro su utonuli u razgovor, pa nisu obratili pažnju na pokućarca koji je prolazio mimo njih. Lienhard je tom prilikom saopćio Dorrit da ne postoje nikakvi izgledi za prodaju Neustettena. Dorrit gaje slušala samo s pola uha. Sva njezina briga bila je sada posvećena majci. - Sve je to vrlo žalosno, Lienhard! Ali meni sada nije važno ništa do moje majke. - Razumijem vas, gospoñice Dorrit! Kako je dragoj bolesnici? - Groznica je opet porasla jučer navečer. Ujutro joj je obično lakše, ali majčica se užasno muči u vrućici kad bulazni. Spominje da sam se žrtvovala za nju. Osjeća nagonski ono što joj nitko nije rekao. Neprekidno poziva u pomoć moju pravu majku. Poziva je da doñe i pomogne mi, jer su njezine ruke vezane. Lienhard uzdahnu. - Svi su zabrinuti zbog vas, Dorrit! A nitko vam ne može pomoći. To je užasno! Pogledala gaje tužno. - U svemu tome jadu, dobro je to što ćemo morati odgoditi moje vjenčanje. - Je li Lamprecht sporazuman s tim? Lagano je slegnula ramenima. - Mora biti! Prije majčinog ozdravljenja ne pomišljam na vjenčanje. Nije mu odala kako se žarko molila da se vjenčanje odgodi. Lienhard osjeti malu nadu čuvši za odgañanje vjenčanja. Dva dana kasnije sklopila je gospoña Bella zauvijek svoje dobre oči. Dorrit je tugovala za svojom dragom majkom. Nije se mogla smiriti i dugo je plakala na očevim grudima, iako je i on takoñer bio neizmjerno tužan i žalostan. Ali Dorritino iskušenje još nije bilo pri kraju. Na dan sahrane svoje žene, Willi se Lund osjećao vrlo loše. Kad su se vratili sa sprovoda morao je leći. Lamprecht je to smatrao zavjerom protiv sebe. Sad se opet nije mogao sretati s Dorrit, jer se mogao zaraziti od njezina oca. Odlučno je zahtijevao da Dorrit ne preuzme očevu njegu. Nije želio bolesnu ženu. Morala se čuvati - zbog njega. - Ništa me neće spriječiti u tome da pomognem ocu koliko mogu. Prihvatit ću ipak pomoć bolničarke, jer zaista nisam dovoljno jaka da ga sama njegujem. - A naše vjenčanje? Dorrit, ne mogu dulje suspregnuti svoju žudnju za tobom? U svojoj boli za majkom Dorrit ga nije pravo ni slušala. Iznenada se nečeg sjeti. - Pa nećeš valjda zahtijevati od mene, Karl, da se vjenčamo za vrijeme žalosti? - Glupost, pa nije ti bila prava majka - ljutito je procijedio. Kad mu na to nije odgovorila, nastavio je uzbuñeno: - Oprosti, izletjelo mije! Možeš zamisliti koliko sam uzbuñen što ćemo sada zbog žalosti morati tko zna koliko dugo odgoditi naše vjenčanje. - To mora tako biti, Karl! Ljubljena pokojnica učinila je za mene više od mnogih roñenih majki. Moraš se strpiti, ne mogu u ovoj situaciji misliti na vjenčanje. A sad moram k ocu. Javljat ću ti svakodnevno kako mu je. Bojim se da ima istu bolest kao i majka. - Zaista lijepi izgledi! Čuvaj se, i uzmi dobru njegovateljicu. Novac nije važan. - Dobro! - rekla je i spustila slušalicu. Lienhard Ried bi sada ostajao dulje u Neustettenu.
70
GIGA
Ponekad bi zahtijevao da zamijeni Dorrit nekoliko sati kraj oca. Jednom kad su ostali sami, Willi Lund dohvati Lienhardovu ruku. - Lienhard? - Da, gospodine Lund! Što mogu učiniti za vas? Stari ga gospodin pogleda. - Lienhard,nemojtedopustitidaDorritpostaneLamprechtovom ženom kad ja jednom umrem. Pokušat će je vezati zadanom riječi, ali kad mene više ne bude, njezina je žrtva nepotrebna. Za koga bi se žrtvovala? - Ne govorite o vašoj smrti. Snažan ste čovjek. - Tako se sada ne osjećam. Moja draga žena i ja uvijek smo željeli brzo umrijeti jedno za drugim. Ne mogu zamisliti kako bih mogao živjeti bez svoje Belle. Ali svejedno, umro ja ili ne, neću dopustiti da se Dorrit uda za Lamprechta. Propast će uza nj, to dobro znam. Učinila je to samo zbog nas. Vas ljubi, pa bi bilo protuprirodno kad bi se udala za Lamprechta. Mora biti slobodna, na ovaj ili onaj način. Neka nas otjera s Neustettena. Belle više nema, a bez nje ne želim niti ja ostati ovdje. Dorrit će naći kod vas na Riedburgu dom i sreću. Obećajte mi, da nećete dopustiti da se uda za Lamprechta, ukoliko ja to više ne budem mogao spriječiti. Obećao sam ženi na samrtnoj postelji da neću prihvatiti Dorritinu žrtvu. Dajte mi svoju riječ, Lienhard! Ovaj se sagnuo nad Lundovu ruku i pritisnuo usne na nju. - Časna riječ, dragi oče Lund! Neću to dopustiti. Pa makar ga morao ustrijeliti. Već dugo znam da će Dorrit propasti ako pripadne Lamprechtu. Pogledaše se duboko u oči. Kad je Dorrit nakon nekog vremena ušla u sobu, našla je oca kako nemirno spava. Po noći se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo. Činilo se kao da se ne brani od smrti koja se zaustavila i kraj njegove postelje. Prvog rujna, onog dana kad se Dorrit trebala udati za Lamprechta, Willi Lund je sklopio oči.
71
GIGA
XV Gospoña Rose je još sjedila na terasi kad je došao sluga i javio da neki gospodin želi razgovarati s njom. Dohvatila je njegovu posjetnicu: Kurt Riemann! - Neka gospodin uñe - rekla je. - To je moj nećak. Kako izgleda? - Otmjeno - poput farmera koji je obukao novo odijelo zbog posjete New Yorku. - Imate oštre oči, Hermane! - Samo da se ne uzbudite, gospoño Steinert - rekao je sluga. - Neću sigurno - poče ga umirivati. Sluga je otišao. Odmah zatim stigao je Kurt Riemann na terasu i pristupio gospoñi Rose. - Kako me raduje što te ponovno vidim, tetko! Kratko mu je stisnula ruku. - Nisam mogla sanjati da ću te ponovno vidjeti nakon što smo se rastali na onaj način. - Draga tetkice, to je bio samo mali nesporazum. Smijem li sjesti? - Izvoli! Kako dugo namjeravaš ostati u New Yorku? Još joj se uvijek smiješio. - Brzo ću obaviti svoje poslove. Sve ovisi o tome hoćeš li mi dopustiti uživati nešto dulje u tvom društvu. Mogli bismo razgovarati o starim vremenima. Ćeznuo sam za tobom, ali ti se nisam usudio pisati, jer si se ljutila na mene. Ali mi smo krvni srodnici i pripadamo jedno drugome. Čovjek ne smije biti sitničav zbog male svañe. To je davno zaboravljeno, zar ne? Gospoña Rose se tiho nasmiješila. - S moje je strane sve zaboravljeno. Kad je čovjek u sedamdesetim godinama tad su druge stvari važne za njega. - Djeluješ tako svježe i živahno. - To ne mogu reći o tebi, Kurt! Morao bi bolje izgledati za svoje godine. Pogotovo kad živiš na svježem zraku. Trgnuo se i prestrašeno je pogledao. - Znaš da živim na rancu? Kimnula mu je veselo. - Znam sve o tebi. - Kako si to saznala? - Reći ću ti. Jednog dana, kad se više nisam ljutila na tebe, rekla sam svom mužu: »Htjela bih znati stoje s mojim nećakom Kurtom Riemannom. Htio je otići na jug Amerike. Živi li još tamo, ili se vratio u Njemačku?« Moj je muž u toku godina postao pravi pametan Amerikanac pa se nasmijao i obećao mi saznati sve o tebi. Dao je izraditi nekoliko tisuća kartica s natpistom: »Tko zna nešto o Kurtu Riemannu neka to javi H. Steinertu, Tvornica sapuna, New York. Kao nagradu primit će veliki sanduk pun najfinijeg Steinert sapuna.« Te su kartice stavljali u svaki sanduk sapuna. A naš se sapun prodavao po cijeloj Sjevernoj i Južnoj Americi. Tako su ti sanduci dolazili sve do Teksasa, pa i u Bonaru. Tamo su te poznavali u trgovini. Ubrzo smo primili dva opširna izvještaja. Jednog iz San Dominga, a drugog iz Bonare. Saznali smo sve o tebi. Onaj iz San Dominga nije bio tako opširan i bio je povoljniji za tebe. Vjerojatno si tamo boravio samo kratko, pa te nisu bolje upoznali. Saznali smo sve o tvom novom životu. Daje tvoja druga žena umrla, da imaš kćerku Mikaelu i nećaka, koji je zajedno s tobom naslijedio uzgajalište konja. Ili, pravo rečeno, ti si samo trebao upravljati rančom za svog nećaka i kćerku. Pisali su nam, da ti i tvoj nećak često kockate i da ćete ubrzo uništiti ranč. Vjerojatno se to i dogodilo, jer me inače ne bi posjetio. Sve je to izjavila podrugljivim glasom. Riemann se ljutito ugrizao za usne. - Netko me ocrnio pred tobom, tetko! Ne slutiš kakve poteškoće imam pri upravljanju svojim - našim rančom. Pričao je kako uzgoj konja sve više propada, i kako se mučio da sačuva ranč za kćerku i nećaka. Nisu ga smjeli optuživati za to što bi malo kockao uz čašu jeftina vina kad bi, što se rijetko dogañalo, sklopio dobar posao. Ta to mu je bila jedina zabava. Vodio je zaista težak život. Dosad ga je ipak nekako podnosio. Ali sada je njegov nećak odrastao, pa je tražio da ga
72
GIGA
isplati. Nije znao kako to izvesti. Nije posjedovao ni novčića, pa je morao čak i posuditi novac za put ovamo. Od čega će živjeti sa svojom kćerkom? Ako se već nije željela njemu smilovati, neka to barem učini zbog Mikaele. Neka je sačuva života u bijedi. To više što joj je bila jednako bliska kao Dorrit. Gospoña Rose je shvatila da Riemann laže pa mu je odgovorila: - Pobrinut ću se za to da Mikaela ne mora jednog dana patiti zbog tvoje lakomislenosti. Ali prvo želim pomoći Dorrit. Moramo zahvaliti njezinoj majci što smo ovdje postigli uspjeh i stekli imetak. Da se tvoja žena ponašala poput tebe, kad smo morali napustiti Njemačku, tko zna gdje bismo danas bili. Plemenita i velikodušna Marija nije meñutim oklijevala ni trenutka. Dala nam je svu svoju ušteñevinu, iako je možda već tada slutila da će joj uskoro biti potrebna. Kad sam saznala da se uboga žena utopila, bila sam užasnuta što joj u najgorim trenucima njezina života nisam mogla pomoći. Zaklela sam se da će ono što sam uspjela zaraditi pomoću malog Marijinog imetka jednog dana pripasti Dorrit. Tvojoj i Marijinoj kćeri. Riemann se uspravi. - Novac pripada meni. Predao sam ga svojoj ženi na čuvanje, a kasnije mi je nedostajao dobaci brzo želeći spasiti što se spasiti dalo. Pogledala gaje podrugljivo. - Znala sam da ćeš to reći, jer te dobro poznajem. Ne trudi se, znam posve sigurno da Marija nije lagala i zasigurno mi ne bi dala tvoj novac. Ali, nakon što sam neko vrijeme razmišljala, zaključila sam da bi ti bio taj novac ipak na neki način koristio, da ga nisam ja dobila, pa sam odlučila dati tebi tih deset tisuća maraka. Za sada ću ti dati samo četiri tisuće i pet stotina. Ali savjetujem ti da taj novac čuvaš, jer od mene više nećeš dobiti ni pare. Sve što posjedujem dobit će Dorrit, a bit će nešto i za tvoju kćerku Mikaelu, tako da će moći živjeti mirno i bezbrižno. Dobit će taj novac od Dorrit. Moji su dani odbrojeni, ali sve sam uredila. Nadam se da si barem tako dobar otac, da ćeš se radovati što su ti djeca osigurana. Riemann je grčevito progutao slinu i procijedio: - Dorrit je ionako bogata nasljednica, jer će vjerojatno naslijediti sve od svojih usvojitelja. - O tome sam bolje obavještena. Dorrit je već sada u tako lošem položaju da joj je potrebna moja pomoć. Njezini usvojitelji osiromašili su zbog rata i inflacije, a tvoje dijete proživljava teške trenutke. Da spasi svoje roditelje pristala je udati se za njihovog glavnog vjerovnika. To je teška žrtva, jer je zaljubljena u nekog drugog. Nisam zaboravila što je Marija učinila za mene, pa ću se zato pobrinuti za njezinu kćerku i pokušati spasiti njezinu sreću. I to bez obzira na to što je ona moja glavna nasljednica. Trebala je sve saznati tek nakon moje smrti, ali tad bi bilo prekasno za njezinu sreću. To kažem tebi da znaš jer se očigledno uopće više nisi brinuo za svoje dijete iz prvog braka. Inače bi sigurno znao da već dugo ne živi bezbrižno. Slušao ju je namrštivši čelo. Zaista više nije nikad ni pomišljao na svoju kćerku iz prvog braka. Brigu za nju prepustio je lakomisleno njezinim usvojiteljima, sretan što se toga riješio. Ali sada gaje Dorrit počela zanimati kao vjerojatna nasljednica Rose Steinert. Nikada nije osjećao ljubav za kćerku, ali sad ju je gotovo zamrzio. To stvorenje, njemu potpuno strano, trebalo je naslijediti milijune Rose Steinert? Nije li on tetki bio mnogo bliži? Nije li to bilo važnije od toga stoje Marija posve slučajno njegovoj tetki posudila deset tisuća maraka? U ono vrijeme taj je novac ionako dobila za kupovinu odjeće od svog bogatog oca. Taj mu je novac već u ono vrijeme bio nužno potreban, ali je Marija bila sentimentalna budala. Dopustila je da je svi iskorištavaju. Napokon se Riemann opet svladao, pa je nastojao djelovati dobro raspoloženo. - Dakako da se radujem što namjeravaš imetak ostaviti mojim kćerima. Ali trebala bi shvatiti da ćeš me duboko uvrijediti budem li ostao praznih ruku. Napokon, ja sam tvoj najbliži roñak, a ako dobro promisliš, nepravedno je od tebe ostaviš li me bez ičega. Da sam ja postao tvoj nasljednik, taj bi novac ionako kasnije pripao mojim kćerima. Ali - ne mogu ništa primiti od svoje djece.
73
GIGA
Pogledala gaje mirno. - Nadam se da ćeš imati toliko ponosa i nećeš ništa ni primiti od njih. Ti si muškarac, i možeš se pobrinuti sam za sebe. Nisam uvjerena da ti ne bi zatražio najveći dio imetka od svoje djece uz izgovor da sam te mimoišla. Stoga ću ti reći da sam to spriječila svojom oporukom. Mogu svoj imetak ostaviti kome hoću. Morat ćeš se dakle zadovoljiti spomenutom svotom. Pokušaj se još jednom pomoću tog novca snaći, i u buduće živi razumnije. Već si jednom izgubio imetak svoje prve žene, a sada se to dogaña i s Mikaelinim nasljedstvom. Da i ne govorim o tome kako si loše upravljao imetkom svog nećaka. Želi li mladić da ga sada isplatiš, a ima pravo na to, morat ćeš se sam snaći. Ja sam se dovoljno pobrinula za Mikaelu, koja je takoñer moja roñakinja i o kojoj sam čula samo najbolje. Učinila sam to tako da se nećeš moći domoći ni njezina nasljedstva. Dakle, ne preostaje ti ništa drugo, nego da se pobrineš sam za sebe. To će ti biti olakšano time, što se više ne moraš brinuti za svoju djecu. Kurt spusti glavu. Ta ga propovijed nije dirnula, već je samo razmišljao o tome kako bi mogao sudjelovati u tetkinom nasljedstvu. Rodrigo još nije ni pomislio na to da od njega zatraži isplatu svog dijela imetka, to je izmislio i koristio sada kao izgovor. Nije stoga bio zabrinut. Bude li mladić jednog dana i zatražio isplatu od njega, reći će mu hladnokrvno neka uzme pola ranca i konje, i ostavi ga na miru. Nikada ne bi priznao daje loše upravljao nasljedstvom Rodriga i svoje kćerke. Nije imao sreće, i to je bilo sve. Ponovno je razmišljao o tome kako bi mogao djelovati na tetku. No čim ju je pogledao, shvatio je da sigurno neće odustati od svojih namjera. Morao je dakle pokušati na drugi način doći do svog prava. Pogledavši je tužno, uzdahnu: - Ne želiš mi pomoći u mojoj nesreći. Moram ti čak još i zahvaliti što ćeš mi dati četiri tisuće i pet stotina dolara. Ali to neće biti dovoljno da isplatim nećaka. Što bih poduzeo? Mirno je ustala. - To moraš sam riješiti. Hoćeš li ostati na objedu? Uvijek objedujem u isto vrijeme, a to je sada. I on je poskočio. Ponadao se da će u toj bogatoj kući barem obilno i dobro jesti. Naklonio se. - Radovalo bi me kad bi mi dopustila objedovati s tobom. Ali ja sam u putnom odijelu. - Nije važno. I ja ću objedovati u kućnoj haljini jer je tako udobnije. Jeli su zajedno, a Riemann je bio iznenañen skromnim jelom. Za vrijeme objeda gospoña Rose je bila ljubazna s njim i vesela. Riemann je takoñer pomislio da bi bilo dobro pokazati se sa svoje najljepše strane. Napokon je stara gospoña rekla svojim finim humorom: - Kad te netko ne bi poznavao, Kurt, stekao bi o tebi najbolji dojam. Još si i danas sposoban osvajati žene, pa ako se ne budeš mogao snaći sam u životu, savjetujem ti, oženi se i po treći put. Možda će ti uspjeti naći bogatu ženu. Prisilio se nasmiješiti. - Daješ mi gorku pilulu zajedno sa šećerom, tetko! - Možeš biti zahvalan što ti uopće dajem šećer. Htjela bih barem znati je li ti uspjelo usrećiti dražesnu Mariju. U ono vrijeme je još imala dobro mišljenje o tebi. Morao je pomisliti na to kako je Mariji oduzeo sve iluzije o sebi. Ponovno se zapitao, je li njegova prva žena slučajno stradala ili je namjerno pošla u smrt. Po njegovu mišljenju samo je on znao za to kako je bezobzirno postupio u ono vrijeme s Marijom. Nije slutio daje njegovo pismo došlo u posjed gospoñe Arabelle Lund i da je još i sada ležalo u pisaćem stolu njezina muža. Pokušao se sabrati. - Marija je bila sa mnom vrlo sretna, to mi možeš vjerovati. I moja je druga žena kraj mene proživjela sretan život. Gospoña Rose kininu. - Da, svaki čovjek čini bar nešto dobra, pa makar i nehotice. Šteta stoje Marija umrla tako mlada. Bila sam duboko potresena, jer sam je vrlo voljela, bez obzira na to što sam joj bila dužna i zahvalnost.
74
GIGA
Riemann je upitno pogleda. - Zanimalo bi me Čuti kad si od Marije zatražila taj novac. Duboko je uzdahnula. - Najdivnije je bilo to što ga od nje uopće i nisam zatražila. Došla sam, kad ti još nisi bio kod kuće, i ispričala joj kako sam u teškom položaju zbog onog bankara. Htjela sam posuditi od tebe nešto novaca za putovanje i za prvo vrijeme boravka u Americi. Rekla mi je da ne zna imaš li gotova novca. Vjerovala je da će ti biti žao ne budeš li mi mogao pomoći. Nije uopće smatrala mogućim da to nećeš htjeti. Stoga mi je ispričala da posjeduje deset tisuća maraka i pitala me da li bi mi to moglo koristiti. A kad sam se, poslije razgovora s tobom, pokušala išuljati ponižena zbog tvog grubog odbijanja, zaustavila me i šapnula da će mi novac poslati u Hamburg u moj hotel. Stigao je na vrijeme. Ali sad sam se prisjetila. Morala je čuti barem dio našeg razgovora, jer je znala da mi ne želiš pomoći. - Tetko, vjerojatno je znala da mi to uopće nije bilo moguće. Imao sam tada mnogo obaveza. Podrugljivo je kimnula. - Ljudi poput tebe uvijek imaju obaveze. - Nikada u životu nisam imao sreće! - uzviknu nezadovoljno Kurt. - Mislim da si je uvijek imao, pa se nisi trebao boriti sam za sebe. To je dakako samo po sebi takoñer nesreća. Htio je to iskoristiti. - Možda si i u pravu, ali morala bi računati na te okolnosti. Budi malko milostivija sa mnom! - Niti ne slutiš kako sam milostiva bila s tobom - izjavi tetka mirno. Uvidio je da kod nje neće moći ništa postići. Zašto bi joj dakle posvetio još više vremena? Odmah nakon objeda oprostio se od nje, nakon što mu je predala ček na četiri tisuće i pet stotina dolara. Prije no što je otišao, još je samo zapitao: - Kako ćeš srediti odnose izmeñu Mikaele i Dorrit? Možda ćeš Dorrit morati javiti da sam još živ. - Ne brini, u pismu koje će dobiti nakon moje smrti, javljam joj da si se oženio po drugi puta i da imaš kćerku iz tog braka. Mora saznati da ima sestru, a to mora saznati i Mikaela. Saznanje da nisu posve sami na svijetu, za mlade je ljude ponekad utješnije nego za stare. Mislim da si više nemamo što reći. Pozdravi svoju kćerku Mikaelu. Neka ostane pošteno i marljivo stvorenje! Ako želiš, možeš joj reći i to da sam se pobrinula za njezinu budućnost. Neću više dugo živjeti - a tad će dobiti svoje naslijeñe. Nakon tih riječi tetka i nećak se oprostiše. *
Karl Lamprecht je s izvjesnim zaprepaštenjem primio vijest o smrti Willija Lunda. Dorrit mu sama to nije mogla javiti, već je naredila neka mu to poruče. Kao i u svakom smrtnom slučaju, u kući je došlo do velikog nemira. Ali na sreću, pri ruci se našao Lienhard Ried koji je pomagao Dorrit. Djevojka kao da nije znala za sebe. Jedino je znala da se Karl Lamprecht neće pojaviti u Neustettenu iz straha pred zarazom. Ali usprkos svem poslu, Lienhard nije zaboravio na obećanje dato pokojniku. Nij e smio dopustiti Dorrit da se uda za Lamprechta. Sada njezina žrtva više nije bila potrebna. Znao je da se Dorrit nije namjeravala udati za Lamprechta zbog njegova imetka, ali nije znao koliko se osjećala vezana. Zasad nije htio o tome razgovarati s njom. Morao ju je poštedjeti. Kad je sredio sve potrebno, poručio joj je da se vraća u svoj zamak, ali da će sutra ujutro opet doći. U meñuvremenu je palo veče. Dorrit mu je po služavci saopćila da mu srdačno zahvaljuje i nada se do sutra toliko smiriti da će ga moći primiti. Drugog jutra dvoje mladih ljudi srelo se ozbiljnih i blijedih lica. Nisu izmij enili niti j ednu j edinu rij eč koj a nij e bila u vezi s pokoj nicima i sprovodom. Sve osobne poteškoće ostavljali su po strani. 75
GIGA
Kad je Lienhard odjahao, Dorrit je telefonirala Lamprechtu i rekla mu kako nije potrebno da doñe u Neustetten jer bi se mogao zaraziti. Ovih će dana sve raskužiti. Htio ju je utješiti, a ona mu je odgovorila onako mirno kako je mogla: - Ostavi to, Karl, moram se pokušati sama smiriti. - Neizmjerno te žalim, Dorritchen! A sto je s našim vjenčanjem? Odgovorila mu je mirno i odlučno: - Nakon sprovoda svog oca doći ću u jedanaest sati prijepodne do tebe. Tad ćemo dogovoriti sve potrebno. - To je dobro, Dorritchen! Samo pripazi da odjeneš haljinu s kojom nisi bila u bolesničkoj sobi. Moramo biti oprezni! Trzaj je prošao njezinim usnama. - Ne brini, bit ću oprezna. Na te je riječi zaklopila slušalicu i teška se srca prihvatila kućanskih poslova. Bilo je dobro što je u kući i gospodarstvu zasad teklo sve samo po sebi. Neke je stvari i Lienhard uredio. Tako se morala brinuti samo za najnužnije. Sve je proteklo u najboljem redu. Willi Lunda sahranili su kraj njegove ljubljene žene. Dorrit je, bez vela na licu, stajala kraj njegova groba nastojeći se savladati. Nije htjela izražavati svoju bol pred drugim ljudima. Kad je nakon sprovoda ostala sama u svojoj sobi, obuze je užasna tuga zbog osamljenosti. Tek je sada pravo shvatila koliko su joj bili prirasli srcu roditelji, koji to zapravo i nisu bili. Teškom joj je mukom uspjelo toliko se smiriti, da je mogla razmišljati o predstojećem razgovoru s Karlom Lamprechtom. Za vrijeme sprovoda, izmijenila je s njim samo nekoliko riječi. I to posve službenih. On joj je doduše došapnuo nekoliko nježnih riječi. Ali one su zamrle u njezinu uhu poput isprazne jeke. Iduće jutro krenula je k njemu. Nije se brinula što bije možda mogli ogovarati jer je pošla onamo bez pratnje. Nije htjela čekati da doñe k njoj u Neustetten. Znala je koliko se boji zaraze, i sigurno još dugo vremena ne bi došao. Ono što mu je željela reći, nije trpjelo odlaganja. Odvezla se svojim malim automobilom, Karl Lamprecht ju je dočekao na vratima svog dvorca. Kad ju je pozdravio poče joj prigovarati: - Dorritchen, trebala si reći samo jednu riječ, pa bih poslao automobil po tebe. Pritom joj je neprekidno gladio ruku. Ništa mu nije odgovorila, već se samo kraj njega popela stubama do terase. A kad su stigli gore, izjavila je: - Rado bih razgovarala ovdje na terasi. Nisam željela da doñeš u Neustetten, jer se tamo sve raskužuje. - To je lijepo od tebe, Dorritchen! Zabrinuta si za mene. Znam cijeniti što si došla ovamo. Možemo posve nesmetano razgovarati na terasi. Vrijeme je ionako lijepo i toplo. Molim te, doñi! Pružio joj je svečano ruku i odveo je do stolice. Kad mu je sjela nasuprot, obuze ga ugodan osjećaj. Djelovala je tako ponosno i ozbiljno u svojoj crnoj haljini, pa nije znao kako bi počeo razgovarati s njom o vjenčanju. Za njega je bilo posve jasno da će joj dati samo najkraći mogući rok za žaljenje. Zašto bi još dulje čekali? Nije imalo smisla da živi sama u Neustattenu, a on u svom dvorcu. Napokon skupi hrabrost. - Dakle, Dorritchen, hoćemo li razgovarati o našem vjenčanju? Ne bih htio čekati dulje no što je potrebno. To ti je jasno! Neka tvojim roditeljima bude laka zemlja, ali ti sigurno uviñaš da ne bi imalo smisla dulje se mučiti? Dorrit je čvrsto stisnula ruke, kao daje time željela samu sebe ohrabriti. - Došla sam ti reći, Karl... od našeg vjenčanja neće biti ništa - izjavi dršćućim glasom.
76
GIGA
Trgnuo se i pogledao je. - Što to znači? - Molimte,vratimimojuslobodu!Njegovojelicezastrašujuće porumenjelo. - Niti ne pomišljam na to! Ti si moja zaručnica, i bit ćeš moja žena! Od toga neću odustati ni pedlja - procijedio je. Ostala je mirna. - Znaš da sam se zaručila s tobom samo zato da ne otjeraš roditelje iz Neustettena. Nisam ti to krila, a rekla sam ti i da te ne ljubim. Pristala sam na taj brak jer sam vjerovala da se moram žrtvovati za roditelje. Ali koliko mije to teško bilo možeš zamisliti budem li ti rekla da sam se nakon vjenčanja namjeravala ubiti. Pogledao ju je užasnuto. - Pa - to - to ne može biti istina! - Istina je! Znala sam da bih te u tom slučaju prevarila, ali morala sam spasiti roditelje. Molim te, ne ljuti se na mene, ali morala sam ti to reći. Sad više nemam razloga varati te, i stoga te molim, vrati mi slobodu! Poskočio je i bijesan počeo koračati po terasi. Zatim je ljutito procijedio: - Luda si, potpuno luda! Prava luñakinja! Ne shvaćaš li kakvog se divnog života odričeš? Što će biti s tobom? Misliš li da ću ti dopustiti ostati i dan dulje u Neustettenu? Izbacit ću te na ulicu! Želiš li to? - Ne, ne želim, i žao mi je što sam ti zadala bol. Znam da me ljubiš koliko uopće možeš nekoga ljubiti, i zahvaljujem ti na tome. Znam da si mi uvijek želio samo dobro, ali ti ne znaš što je dobro za mene. Računala sam s time da ćeš me otjerati iz Neustettena, kad ti jednom sve kažem. Ali čak da moram otići i ovog časa, to ne bi promijenilo moju odluku. Smrt ljubljenih roditelja dala mi je slobodu, a osjećam kao da su umrli da se ne moram žrtvovati za njih. Pitaš se što će biti sa mnom? Već ću na neki način zaraditi kruh. Potrebno mi je neko vrijeme kako bih se snašla. Otac mi je prije smrti, vjerojatno sluteći što ću učiniti, rekao da ti moraš prvo otkazati hipoteke. Moraš mi dati malko vremena dok taj rok ne proñe. Dakle ne možeš me odmah izbaciti. Za to ću vrijeme naći neki posao i smještaj. Kao što sam rekla, žao mije što se ne mogu udati za tebe - ali - to zaista nije moguće. Samo strah da će roditelji ostati bez doma, natjerao me da ti dadem svoju riječ. Molim te, ne ljuti se na mene! Nisam kriva što te ne mogu ljubiti. Budi dobar, i vrati mi slobodu! Još je uvijek trčao po terasi. Tad je iznenada zastao stisnuvši šake sav crven u licu. - Mogao bih te udariti - mogao bih te zadaviti svojim rukama. Prevarila si me! Radije bi se bila ubila, no postala mojom ženom? ANeustetten bi roditeljima osigurala. To je prevara! Pogledala gaje mirno i odlučno. - Nije bilo pošteno od mene, to znam. Ali morala sam ti to otvoreno reći. Ne znam možeš li me prisiliti da ti postanem ženom - ne znam koliko me zaruke vežu. Ali jedno znam sigurno. Onog dana kad ćeš me prisiliti na to, ja ću umrijeti. Lamprecht čvrsto stisnu šake i problijedi. - To su samo isprazne prijetnje - promrmlja. - Ne, to je čista istina. I opet je neko vrijeme trčao uokolo stisnutih šaka i blijeda lica. Nakon nekog vremena zastao je. - Zar je tako užasno postati mojom ženom? Radije bi umrla, ili provela život u bijedi i neimaštini nego li postala mojom ženom? - zapita je promatrajući je s nevjericom. Izdržala je njegov pogled. - Žene poput mene ne mogu se muškarcu predati bez ljubavi. One radije odlaze u smrt. Nisam ti zatajila da te ne ljubim. A ti si mi rekao, da se ljubav raña u braku. Kod mene sigurno ne! Zamisli kakav bismo brak imali kad se čak i ne bih odlučila na smrt. Ni ti ne bi postao sretan. A možeš dobiti najljepše i najprivrženije žene. Zašto to moram biti baš ja? Molim te još jednom, vrati mi slobodu!
77
GIGA
Teškom je mukom suspregao bijes. - Dobro, neću te zadržavati, i otkazujem ti sve hipoteke. Vidjet ćeš i sama što znači život u bijedi. Nisam čovjek s kojim se može igrati. Tko me neće - dobro - taj neka sve obavi kako sam zna. I to je moja posljednja riječ. Odmah je ustala. - Hvala ti! I molim te, oprosti mi! Odmahnuo je brzo. - Ne, ne, neće ti koristiti. Nećeš me smekšati. Oko za oko, zub za zub! To je uvijek bilo moje geslo. Odmahnula je. - Ne želim tražiti milost od tebe. U pravu si kad me tjeraš iz Neustettena. Neću ostati dulje no što je to neophodno potrebno. Zbogom! Želim ti, da bez mene budeš sretniji nego što bi to postao sa mnom. Htjela mu je pružiti ruku, jer je osjećala da mu je vjerojatno ipak zadala bol, ali on je samo odmahnuo i otišao bez riječi u kuću. Nije se zbog toga ljutila na njega. Polagano je sišla s terase, pošla do svog automobila i odvezla se. Odahnula je. Napokon je opet mogla slobodno disati. U meñuvremenu j e Lamprechtpokušao iskaliti svoj bij es izmeñu četiri zida svoje sobe. Njegova je taština bila više povrijeñena od njegova srca. Neka samo živi u bijedi, to utvarano malo stvorenje. Već će jadikovati kad će morati napustiti Neustetten. Vjerojatno se nadala da ću se predomisliti. O tome nije moglo biti ni govora. Tko nije bio za njega, bio je protiv njega. Nije gajio sentimentalne osjećaje, niti je želio izigravati prosca koga su odbili. Sad je Neustetten ipak bio njegov. Sutra će otputovati u Berlin i zabavljati se. Uzalud je izgubio toliko vremena. Osjećao se slabo zbog tih neprekidnih priča o bolesti. Život je bio i prelijep, a da bi čovjek neprekidno tugovao. Nastojao se smiriti na taj način. Osjećao je ipak još laganu bol u srcu, ali kad se drugog dana odvezao u Berlin preostala je još samo povrijeñena taština. A tu će bolest izliječiti lijepe berlinske žene.
78
GIGA
XVI Kad je Dorrit, nakon tog posjeta stigla kući, predali su joj opširan brzojav. Začuñeno gaje pogledala. Tko joj je brzojavljao? Što su željeli od nje? Kad je shvatila da je brzojav stigao iz New Yorka, sjetila se svog izgubljenog oca. Možda je još bio živ, pa joj se sada obratio u trenutku kad je ostala tako sama. Sjela je sva umorna i počela čitati: »Hipoteku na Neustetten isplatit će tvoja tetka Rose Steinert - stop -Javi koliko iznosi - stop Možeš slijediti poziv svog srca - stop - Pismo s objašnjenjem odaslano - stop - Odgodi sve odluke - stop - Odgodi neželjeno vjenčanje - stop - Sve dobro - stop - Tetka Steinert.« I tad je slijedila njezina adresa. Dorrit je promatrala te riječi, kao da su bile hebrejske. Nije znala što to znači. Uvijek ponovno ih je morala čitati, a ipak nije shvaćala njihov smisao. To je možda bila zabuna? Kakva je to bila tetka koja je željela iskupiti hipoteke na Neustetten? Kako je to bilo moguće? Rose Steinert? Razmišljala je o tom imenu. Gdje ga je već čula? Brzo poče prekapati po torbici i nañe mali majčin kalendar. Dršćućim prstima poče listati po njemu. I tad je pronašla zabilješku koju je tražila: »Rose Steinert, Hamburg, Kršćansko svratiste do 7. rujna.« Tako je! Bilo je to isto ime. Njezina je majka morala poznavati ženu koja se tako zvala. Zašto to dakle ne bi bila tetka njezine majke ili oca? Kako čudno da nikada ranije nije čula ništa o njoj dok je ova očigledno bila dobro upoznata s prilikama u kojima je živjela Dorrit. To se vidjelo iz brzojava. Ta gospoña Steinert morala je znati da Dorrit živi u Neustettenu i da je imanje opterećeno hipotekama. Čak i to da se željela žrtvovati. Nije to htjela dopustiti, pa joj je brzojavila neka slijedi zov svog srca. To je bilo čudo za koje se neprekidno molila u tom vremenu punom tuge i bola. Dakako, to nije više moglo oživjeti njezine roditelje. A da se sve odigralo onako kako je bilo odreñeno prije smrti roditelja, tetkin bi brzojav stigao prekasno. Već bi bila žena Karla Lamprechta. A možda bi već bila i mrtva. Zadrhtala je prisjetivši se, kako, iako je tetkina pomoć stigla prekasno da roditelje oslobodi briga, ipak je još stigla dovoljno rano kako bi je sačuvala bijede. Ako je tetka zaista bila u mogućnosti iskupiti hipoteke na Neustetten, tad ona može ostati ovdje i ne treba lutati svijetom bez doma. Misli su joj se uzbuñeno vrtjele po glavi. Uvijek je iznova čitala brzojav, pitajući se što bi učinila. Napokon je odlučila kako nikako ne može škoditi bude li brzoj avila visinu hipoteka. Nešto je morala poduzeti. Napisala je nekoliko riječi, precrtala ih i ponovno pokušala, ali nije uspjela. Tad je napokon mislila daje našla ono pravo, pa je krenula predati brzojav. Prvo je dala adresu Rose Steinert, a zatim sadržaj: »Vjerujem u čuda - stop - Hipoteka tristotine tisuća maraka -stop - Duboko uzbuñena - stop Velika hvala Dorrit.« Zatim je opet pala na stolicu i počela razmišljati o svemu što se dogodilo. Dakako da se ničeg nije mogla prisjetiti. Još je tako sjedila zadubljena u misli, kad je stigao Lienhard. Srdačno ju je pozdravio a zatim uzbuñeno rekao: - Oprostite, Dorrit, što već danas dolazim k vama zbog važne stvari. Bojim se da biste inače mogli poduzeti nešto, što se kasnije ne bi moglo ispraviti. Moram vam javiti da sam prije nekoliko dana dao vašem ocu riječ kako neću dopustiti da se udate za Lamprechta. Vaš je otac znao da ste se htjeli žrtvovati, ali sada ta žrtva više nije potrebna. Znam da niste zbog sebe pristali na tu vezu. Slutio sam da ne biste preživjeli svoje vjenčanje s Lamprechtom. Poznajem vas. Vjerojatno je to i vaš otac znao, a znao je i to da vaša ljubav pripada drugome. I tad je zatražio da mu dadem svoju riječ kako neću dopustiti da se žrtvujete. Morao sam vam sve to reći danas, prije nego sretnete Lamprechta. Dorrit, zar ne, sada ćete biti dovoljno hrabri i osloboditi se? Ništa vam drugo ne želim reći do li da Lamprecht neće biti velikodušan kad
79
GIGA
sazna sve to. Otkazat će vam hipoteke. Tad više nećete moći dugo ostati ovdje. Morate znati da ćete u Riedburgu naći novi dom. Tako dugo dok budete žalili za roditeljima ostavit ću vas samu u zamku i pronaći drugi smještaj - sve dok mi ne budete dopustili da tamo gore živim s vama skromnim, ali sretnim životom. Sada nije vrijeme da govorim o tome. Morate samo znati da ću se svom svojom snagom založiti za vas. Molim vas, obećajte mi da ćete se osloboditi Lamprechta. Slušala ga je dok joj je srce snažno lupalo. Rumenilo obli njezine obraze, a sive joj oči zasjaše od uzbuñenja. - Lienhard, hvala vam na svemu što ste mi rekli! Ali budite posve mirni! Već sam jutros posjetila Lamprechta i razriješila vezu s njim. Tiho je uzviknuo: - Dorrit, je li to istina? Pogledala gaje neskrivenom ljubavlju, kao i on nju. - Niste valjda sumnjali u to, Lienhard? - Ne u to da ćete se htjeti osloboditi. Ali bojao sam se da ćete se osjećati vezanom. Da vam neće htjeti vratiti zadanu riječ. Je li vam činio poteškoća? Blijedi se smiješak pojavi na njezinim usnama. - Nije baš bilo posve lako, ali ja sam bila odlučna. Hipoteke mije dakako odmah otkazao. Najradije bi me odmah istjerao na cestu, ali otac mi je prije smrti rekao da mi prvo mora službeno otkazati hipoteke. Dobri je otac slutio što bi to moglo značiti za mene. Rekla sam to i Lamprechtu, i on se morao pomiriti s time. Moći će me otjerati ukoliko u predviñenom roku ne iskupim hipoteke. A možda će se još dogoditi i čudo. Promatrao ju je dok je govorila te posljednje riječi. Srce mu je bilo tako sretno i lagano. Dorrit je slobodna za njega. To gaje neizmjerno usrećilo. - Neka to samo učini, Dorrit! Tad ćete se preseliti u Riedburg, a Breitnerovi će se brinuti za vas. U meñuvremenu preselit ću se u pastorovu kuću. Tamo su mi osigurali malu sobu. Već sam sve dogovorio s pastorom. Žarko joj rumenilo obli obraze. Želeći sakriti svoju zbunjenost izjavi brzo: - To je lijepo od vas, Lienhard! Prinio je njezinu ruku usnama. - Neću vas sada opteretiti svojim željama. Dočekat ćemo svoje vrijeme. Znam da ste slobodni, pa ću moći čekati. Svladajte u miru svoju bol za ljubljenim ljudima. Kimnula mu je. - Znam, Lienhard! Nismo stvoreni da zaboravimo što dugujemo milim pokojnicima. Ali sada vam moram saopćiti nešto divno i čudesno. Kad sam se vratila od Lamprechta našla sam ovaj brzojav. Pružila mu gaje. Pročitao gaje i pogledao je. - Sto to znači? Ne razumijem. Tko je ta Rose Steinert? - Ne znam ništa više od vas, Lienhard! Samo jednu sitnicu. Pogledajte ovaj kalendar koji je pripadao mojoj majci. Od svog dvadesetog roñendana nosim ga neprekidno uza se. Tu sam pronašla i ovu bilješku. Pokazala je na ime Rose Steinert. Pročitao je i kimnuo. - To mi ne govori mnogo više od brzojava, osim da je vaša majka poznavala tu Rose Steinert. - Tako je, Lienhard! Saopćila mu je stoje brzojavila. Tad nastavi: - Počinjem vjerovati u čuda. Ali ma što se dogodilo, Lienhard, polažem svoju budućnost u vaše ruke. Ne mogu se odvojiti od vas, iako govorim samoj sebi da ću vam, kao siromašna djevojka, samo otežati život. Ali mi smo mladi i možemo raditi. Briga za mile roditelje nestala je na vrlo bolan način. I stoga sam dovoljno hrabra da mislim na nas a da ne moram predbacivati samoj sebi što ću vam biti na teret. Jedno vam mogu reći: bilo bi mi nemoguće živjeti s Lamprechtom. Znala sam da ću morati umrijeti, budem li pridonijela tu žrtvu.
80
GIGA
Sagnuo je duboko potresen čelo na njezinu ruku. - Znao sam to, Dorrit! Stoga sam se i toliko plašio zbog vas. Na sreću, tog je straha nestalo. Sjedili su tako neko vrijeme držeći se za ruke. Tad se Dorrit trgnula. - Ukoliko se ne ustanovi daje taj brzojav Rose Steinert neka zabuna, počet ću doista vjerovati u čuda. Nasmiješio joj se. - Ja već vjerujem u njih. Nestalo je straha koji nas je gušio. Ma što se dogodilo, zajedno ćemo sve snositi, pa će nam sve biti lako. Kimnulaje. - Da, Lienhard, to je istina. Za nama je težak ispit. Neizmjerno je tužno što sam izgubila mile roditelje. Ali sad smo prevladali najgore, pa se nadam da će sunce ponovno sjati za nas. Kurt Riemann se nije dugo zadržao u New Yorku. Drugi danje otputovao kući. Neprekidno je razmišljao o tome kako bi i protiv volje svoje tetke mogao dobiti dio njezina nasljedstva. Nije se mogao pomiriti s time da od njezinih milijuna ne dobije ništa. Za vrijeme dugog putovanja kući odbacivao je jedan plan za drugim, dok ipak nije povjerovao da će biti moguće jedan ostvariti. Rodrigo i Mikaela uzbuñeno su ga čekali. Rodrigo je jedva mogao svladati svoju znatiželju. - Dakle, striče Kurt, jesi li postigao željeni uspjeh? Riemann ga mračno pogleda. - Zar ne možeš čekati dok stresem putnu prašinu? - zapitao je i povukao se u sobu. Rodrigo zlovoljno pogleda Mikaelu. - Zle je volje, a to nije dobar znak. Bojim se da se mogu oprostiti od svojih tisuću dolara. Mika slegnu ramenima. - Nisam ništa drugo ni očekivala. Na mjestu tetke ni ja ne bih otvorila novčanik. I Mika se mirno prihvati svog posla, dok se Rodrigo kao i obično lijeno vukao uokolo. Kad se Riemann ponovno pojavio, bilo je vrijeme večere. Odjenuo je jahaće odijelo i k tome smeñesivu košulju. Oko pasa je pričvrstio opasač za revolver, ali revolver nije nosio uza se. Raspitao se prvo o poslu i onom što se dogodilo za vrijeme njegove odsutnosti. Rodrigo mu je sve ispričao zlovoljnim glasom, a Mika mirno i jednostavno kao i uvijek. Povečerali su bez mnogo riječi. Kad su raspremili stol, Riemann se smjesti udobno naslonivši glavu na ruke i pogleda svog nećaka. - Moram ti reći, da ne pogineš od znatiželje, nije to baš bio veliki uspjeh. Rodrigo se ružno nasmija. - Znači, odoše mojih tisuću dolara. - Pričekaj! Možda ih nisi ipak uzalud potrošio. Izvukao sam od tetke nešto malo više od tih tisuću dolara. Dala mi je dvije tisuće da nisam uzalud trošio za putovanje. Vratit ću ti dakle tvojih tisuću dolara, ako to želiš. A možda ćeš htjeti sudjelovati i u poslu koga imam u izgledu. - Da čujem, striče! Sudjelovat ću ukoliko postoji mogućnost dobitka. Riemann se promuklo nasmije. - Ukoliko posao uspije, mogli bismo steći okrugli milijun -hvalio se. - Prokletstvo! Dakako da ću sudjelovati. Ali kakav je to posao? Riemann ga pogleda od glave do pete. - Ustani, Rodrigo kako bih te bolje pogledao. To naime ima mnogo veze s tobom. Rodrigo poskoči i namjesti se. - Mislim da baš nisam ružan. Riemann gaje pažljivo promatrao smiješivši se pri tom. - Zgodan si momak i naočit. Možeš opet sjesti. Ono o čemu želim razgovarati s tobom, obavit ćemo kasnije kad budemo sami. Mika mora prvo leći. To nije za nju. Ali sada ću vam sve po redu ispričati. I ispričao im je stoje doživio na svom putovanju.
81
GIGA
- Zar uopće nema mogućnosti da nešto naslijediš kad tetka umre? - zapita pohlepno Rodrigo. Riemann slegnu ramenima. - Niti pare! Već je sastavila oporuku i ja neću dobiti ništa. Njezina je nasljednica Dorrit, moja kćerka iz prvog braka. Rodrigo je skočio s kletvom na usnama, a i Mika je pogledala oca, dok je dosad bila zaokupljena samo svojim ručnim radom. Nešto veselo zasja u njezinim očima. - Moja draga sestra? - zapita, a te su riječi zvučale poput milovanja. Otac nije obratio pažnju na nju. - Da, tvoja sestra Dorrit. Njoj je sve namijenila. A znala je i za tebe. Uostalom, rekla je neka te pozdravim. Mikine oči zasjaše. - Mene? Ali oče, ona me ni ne poznaje. - Ne pozna ni tvoju sestru. I samo je glup slučaj kriv što će Dorrit postati njezinom nasljednicom. Nije mi mogla oprostiti što joj nisam posudio novac kad ga je zatražila od mene. Saopćila mi je za vrijeme moje posjete da joj je tada novac posudila moja žena. Deset tisuća maraka. Nisam to znao. Možda je moja prva žena bila vrlo velikodušna, pa se dala nagovoriti. A ta činjenica je sada njezinoj kćerki osigurala velik imetak. - Oče, zar te ne raduje da će sve to naslijediti tvoja kćerka? - Gluposti, Mika! Tvojoj polusestri novac nije bio potreban. Ima usvojitelje koje će naslijediti - promrmlja Rodrigo. Riemann podignu ruku. Navuče masku poštena čovjeka jer je sada počeo glumiti. - No očigledno su se tamo preko prilike potpuno promijenile. Tetka Rose je saznala da su usvojitelji moje kćerke osiromašili. Njihovo je imanje zaduženo, pa se moja kćerka žrtvovala kako bi spasila svoje roditelje i zaručila se za njihova vjerovnika, iako očigledno ljubi nekog drugog. - Sirotica! - uzviknu Mika. - Da, i mene je to duboko potreslo - svečano izjavi Riemann. - Stoga mi je drago što joj tetka hoće pomoći. Ne želi dopustiti Dorrit da se žrtvuje i uda za tog čovjeka, koji je vjerojatno neki lopov. Moram priznati da me sve što mije tetka pričala o Dorrit duboko potreslo, pa sam osjetio neizmjernu čežnju za njom. Nisam joj htio smetati dok sam je smatrao bogatom nasljednicom, ali sada bih je želio ponovno vidjeti. Mikaela je ispustila ručni rad iz ruku. Pogleda začuñeno oca. Predobro gaje poznavala, a da ne bi primijetila lažni ton u njegovu glasu. I Rodrigo ga na trenutak iznenañeno pogleda. Ali primijeti da ga stric značajno gleda. I Mika je to opazila, ali se pretvarala da ništa ne vidi, pa je ponovno počela vesti. - Htio bi dakle ponovno vidjeti svoju kćerku - nastavi Rodrigo nakon kraćeg oklijevanja. - Da, osjećam silnu čežnju za njom. Najradije bih bio iz New Yorka ravno otputovao u Njemačku. Ali to nije bilo moguće. Morao sam najprije dogovoriti sve s vama. Rodrigo, da li bi mi još ostavio, onih tisuću dolara? Imao bih tada dovoljno novaca, jer sam od tetke primio dvije tisuće. Mogao bih krenuti na put u Njemačku. Htio bih se javiti Dorrit i dovesti je na naš ranč. Tako bi upoznala Miku. Sigurno će to rado htjeti kad sazna da ima sestru. A i ti Rodrigo bi se vjerojatno dobro slagao s njom. Oba muškarca izmijeniše poglede pune razumijevanja. Nisu slutili da je Mikino pažljivo oko sve vidjelo. I iznenada se u Miki rodi sumnja. Sto li je to otac namjeravao? Stoje značio taj pogled koga je izmijenio s Rodrigom? Brzo je opet pogledala u svoj ručni rad. Rodrigo je slutio da je Riemann imao neke namjere kad je izjavio kako će Dorrit dovesti na ranč. Mogao je naslutiti o čemu se radilo, kad ga je stric malko ranije pogledao tako pažljivo. Shvatio je i to zašto stric nije želio govoriti pred Mikom. Htio mu je pomoći, jer je naslutio dobar posao, pa je izjavio:
82
GIGA
- Prokleto dobro mogu razumjeti da želiš vidjeti svoju kćerku. Neću biti nečovjek i tražiti svojih tisuću dolara. O uvjetima ćemo dakako još razgovarati. Riemann mu kimnu. - To bi bilo lij epo od tebe, Rodrigo! A sad vam moram otvoreno reći, da bih želio otputovati što prije u Njemačku. Mogao se vratiti onamo, jer je njegov zločin bio već odavno zastario. Dakle, u domovini nije na njega vrebala nikakva opasnost. - Posve te dobro shvaćam, striče - izjavi Rodrigo. Riemann pogleda svoju kćerku. - A ti, Mika? Ne bi li se i ti radovala, kad bi mogla upoznati svoju sestru? Mika je osjećala samo jedno - otac nije imao nikakvih dobrih namjera s njezinom sestrom. Sigurno ju je htio sresti samo zato što će naslijediti tetkin imetak. Nije se meñutim usudila izreći svoju sumnju. Plašila se nečeg što nije željela nazvati pravim imenom. - Menije to posve svejedno, da budem iskrena. Što bi tražila ovdje ta sestra? Ona je za mene potpuni stranac. Njezin dolazak bi mi samo zadao posla, jer je vjerojatno užasno razmažena. Otac se nasmije. - Nisi baš vrlo ljubazna prema svojoj sestri, Mika! Mika je dobro pazila. Htjela gaje uvjeriti kako joj uopće nije stalo do sestre. Tako će lakše saznati stoje otac namjeravao. - A zašto bih? Sto me se ona tiče? - Tad ću ti odati nešto zbog čega ćeš se barem pretvarati da ti je draga. Ona će naime u oporuci primiti tetkine naloge u vezi s tobom. Mika ga iznenañeno pogleda. - Kakve naloge? - Slušaj, dakle! Tetka Rose je saznala da si dobra i marljiva djevojka. Iako se zavjetovala da će Dorrit jednog dana sve naslijediti od nje, ipak se pobrinula da ti Dorrit isplaćuje doživotnu rentu. Mika je spustila glavu da se ne bi odala. Bila je duboko potresena. Jedna je suza pala na ručni rad, ali muškarci je nisu opazili. Oni bi tu suzu krivo tumačili, vjerujući da ju je Mika prolila od radosti zbog toga što će dobiti taj novac. Ali Mika je zaplakala samo zato što je jedan plemenit čovjek mislio na nju. Ubrzo se meñutim sabrala i odrešito izjavila: - Pitanje je li to istina! - Ne vjerujem da moja tetka laže. - Vidjet ćemo. Što se mene tiče dovedi tu svoju kćerku, bude li htjela poći s tobom. Već ću to nekako preživjeti. Neće valjda ostati dugo. - To ćemo još vidjeti. A sada poñi na počinak. Moram mnogo toga dogovoriti s Rodrigom, jer ću otputovati na dugo vremena. Mika je poslušno odložila ručni rad i ustala. Njezino je lice bilo posve mirno. Ali bila je sigurna u to da mora čuti razgovor svog oca i bratića. Mirno im je poželjela laku noć, kao svake večeri, a da pritomni ocu, ni bratiću nije pružila ruku. To se meñu njima nije nikada dogañalo. Nakon stoje skupila ručni rad, napustila je sobu. Još je jednom pogledala je li u kući sve u redu, i uvjerila se da gauči u svojoj drvenoj kolibi nisu ostavili lakomisleno gorjeti svjetlo, zaključala vrata i zatvorila prozore, pa je zatim zalupila vratima svoje spavaće sobe. Ali nije ušla u nju. Skinula je cipele i na prstima se odšuljala do kuhinje koja se nalazila kraj sobe u kojoj su ostali njezin otac i bratić. Kroz otvor u zidu, zatvoren samo staklenom pregradom, moglo se jelo iz kuhinje gurnuti u sobu. To staklo, koje se moglo tiho gurnuti u zid, bilo je prekriveno tamnozelenom zavjesom. Mika se došuljala do prozora, i lagano ga otvorila. Dobro sakrivena iza zavjese mogla je čuti što se govori u sobi. - Reci napokon o kakvom se to poslu radi, striče - začu se nestrpljiv Rodrigov glas. - Htio sam da Mika prvo poñe u svoju sobu. Ne smije saznati za naše planove. Sad smo
83
GIGA
nesmetani, pa me dobro slušaj. Niti ne pomišljam na to da se odreknem tog nasljedstva. Najbliži sam roñak Rose Steinert, pa imam više prava na nasljedstvo od svoje kćerke. Moja bi tetka učinila mnogo pametnije daje novac ostavila meni. Prava je drskost što me je ta starica ostavila bez novčića. Podlo je što se toliko godina ljuti na mene jer joj tada nisam htio dati novac. Skriva se iza zavjeta kojeg je tobože učinila. Mogla mi je ostaviti barem pola svog imetka. Tad bih bio zadovoljan. Vjerujem da bi to bilo oko milijun dolara. Što će Dorrit s tolikim novcem? Premlada je i neiskusna, pa će je samo iskorištavati. Dakako da će se i njezini usvojitelji željeti okoristiti time, to više što su osiromašili. Moram dakle otputovati u Njemačku i povezati se s Dorrit. Već ću znati što ću joj reći. Pričat ću joj o svojoj čežnji i o njezinoj sestri. Ako je doista nalik na svoju majku, što se nadam, tad će to morati djelovati na nju. Čovjek može lako izaći na kraj s mladom i glupom djevojkom. Moram je svakako nagovoriti da doñe ovamo, kako bih je mogao u miru obraditi i razdvojiti je od onih tamo preko. Dani moje tetke su odbrojeni, pa će Dorrit uskoro naslijediti njezin imetak. Objasnit ću joj da sam se odrekao naslijeña u njezinu korist, jer sam dosad tako malo mogao učiniti za nju. Najvažnije je stoga da doñe ovamo. Govorit ću isprva samo o kratkoj posjeti. Sve to mora djelovati pomalo dirljivo, razumiješ li? Rodrigo kininu. - Razumijem, znam da ćeš to sjajno izvesti. Ali što ću ja imati od toga? - Pričakaj, glupane! Kad Dorrit jednom doñe ovamo, pobrinut ću se za to da glavni dio imetka završi ovdje. Nikada nisam dao odobrenje za usvojenje svoje kćerke. Moje je pravo na nju neosporno. Dakako da sam njezin skrbnik. To ću iskoristiti na neki način. Tek joj je dvadeset godina. Umre li tetka prije no što Dorrit postane punoljetna, bit će lako. Umre li kasnije, moram zlatnu ribicu osigurati na drugi način. Smatram najboljim da to u svakom slučaju pokušamo. Dakle, kad Dorrit stigne ovamo, nastojat ćeš joj se umiliti. Znaš zavrtjeti glavu ženama. Moraš pokazati što znaš, moraš očarati Dorrit tako da pristane postati tvojom ženom. - Prokletstvo,striče, to je sjajna zamisao!-zaviknuoduševljeno Rodrigo. Ovom je to laskalo, pa se nasmiješio. - Dakako, podupirat ću tvoje udvaranje. Dorrit mora postati tvoja žena! Budemo li ovdje neprekidno utjecali na nju, sigurno ćemo uspjeti. Napokon ću kao otac izreći odlučujuću riječ. Najvažnije je da nam pritom nitko ne smeta. Ovdje nam nisu potrebni ljudi koji će nam gledati na prste. Gauče ionako nećemo moći dugo zadržati, ukoliko ne doñemo do novaca. Dobro dakle, pritomposlu ti će nam ljudi biti samo na putu. Nećemo čekati da nam ponovno zaprijete, već ćemo im sami otkazati. Dosta su nam prijetili. Prije no što se vratim s Dorrit, više ih neće biti ovdje. Ostat ćeš sam s Mikom. Njoj ćemo to već nekako objasniti. Može zadržati malu služavku, ta je nagluha. Uz to govori samo svoj materinji jezik. Rodrigo kimnu. - Sve je to lijepo i dobro, striče Kurt! Ali od čega ćemo Mika, ja i služavka živjeti? Mika je novcem koga smo dobili u Bonari platila ljude i kupila hranu. Ta će trajati nekoliko tjedana. Nemamo ni pare u kući. A ti misliš sav novac ponijeti sa sobom. - To moram. Potrebno je da nabavim novu odjeću kako bih pristojno izgledao. A moram računati i na to, da ću možda morati platiti Dorrit put ovamo. Već ćeš ti nekako uspjeti nabaviti novac. Gauči su za to vrijeme zacijelo već ukrotili nekoliko konja. Prodat ćeš ih u San Domingu. Tamo možeš unovčiti sve drugo što se unovčiti dade. Htio bih ponijeti nešto više novaca. Ne smijem ostati bez njega. Podijelit ćemo utržak. Nadnice nećete morati plaćati, jer će ljudi otići. Ostaje još samo ona sitnica za služavku. A za vrijeme moje odsutnosti valjda nećeš ljenčariti. Možeš krotiti konje, pa ćemo ih moći prodati kad se vratim. Ovdje mora izgledati udobno i uredno. To ću dogovoriti s Mikom. Moraš nabaviti novu odjeću kako bi ostavio dobar dojam na Dorrit. Rodrigo se nasmije. - Ne boj se! Sve će biti u redu! Ali rekao si da se tvoja kćerka žrtvovala za svoje usvojitelje,
84
GIGA
iako je njezino srce pripadalo drugome. Neće li biti vezana? Riemann se omalovažujući nasmiješio. - To prepusti meni. Već ću je nekako natjerati da otputuje. Kako ću to učiniti, vidjet ćemo. Moja tetka neće dopustiti da se Dorrit uda za vjerovnika svojih roditelja. Vjerojatno će nešto poduzeti prije nego stignem onamo. Sve ostalo vidjet ćemo kasnije. Ne smijem gubiti vrijeme. Sutra ću sve srediti s ljudima. Prekosutra ćemo odvesti konje u San Domingo, a onda ću odmah krenuti na putovanje. Dakle, sad znaš sve. Sad treba objasniti samo jedno. Uspijem li u onom što namjeravam, dobit ću barem pola Dorritina imetka. To moramo utvrditi ugovorom. Jer ne želim sve to činiti badava. Mislim da će ti druga polovica dostajati. - Sporazuman sam. Sastavimo ugovor - reče Rodrigo. Dosad je Mika čula svaku riječ, pa je pomislila kako je vrijeme da ode. Kad otac sastavi ugovor obojica će poći spavati. Sad je znala što očekuje njezinu sestru, bude li došla ovamo s ocem. Tiho se išuljala iz kuhinje i pošla u svoju sobu koju je zaključala kao svaku večer. Tad je kao bez snage pala na krevet i stisnula ruke na grudi. Njezine plave oči djelovale su po tom mraku kao da su crne, a lice joj je bilo čudno blijedo i sazrelo. Djelovala je deset godina starije nego što je bila. Okrenu iznenada lice na jastuk i grčevito uroni ruke u njega. Izgubila je i poljednji trag poštovanja prema ocu. Bolni bijes ju je tresao. Cijelo joj je tijelo drhtalo od suzdržanih jecaja. Ali nije se dugo prepustila bolu. Uskoro se uspravila i odlučno maknula kosu s lica, te je prijeteći podigla šaku. - Pokvarit ću vam vaše planove. Nećete mučiti moju milu sestru. Sva je sreća što sam saznala što namjeravate. Čuvajte se, vi, zli ljudi! Štitit ću svoju sestru od vas. Imam vremena nešto smisliti. Budi mirna, draga sestrice! I ti, dobra tetko Rose! Mika neće dopustiti da se Dorrit dogodi neko zlo. Tako je razmišljala silno uzbuñena. Zatim se razodjenula i legla. Nije još zaspala, kad su dvojica muškaraca krenuli u svoje sobe. Ponovno je stisnula šaku na pokrivaču i bijesno šapnula: - Šuljajte se samo! Mika bdi i sve je čula.
85
GIGA
XVII Dorrit je napisala pismo tetki Rose i javila joj sve što joj je ležalo na srcu. Dakako da joj je pisala i kako se začudila primivši njezin brzojav, i da još uvijek nije pravo shvaćala kako joj je pomogla žena za koju dosad nije ni znala. Javljala joj je i to da je pronašla kalendar svoje majke. Dani su joj prolazili u uznemirenom čekanju. Ali to nije dugo trajalo. Prvo je stigla obavijest Njemačke banke da je tamo na njezino ime stiglo tri stotine i pedeset tisuća maraka za naplatu hipoteke. S ostatkom je mogla slobodno raspolagati. Morala je zbog toga zamoliti Lienharda za pomoć. Nije znala što bi učinila s tim novcem. Bila je doduše nasljednica svojih usvojitelja, ali kako još nije imala dvadeset ijednu godinu morali su joj imenovati skrbnika. Sve je to Lienhard htio srediti, pa je predložio Dorrit da joj stari pastor postane skrbnik. On će sigurno rado pristati na to jer se radilo samo o godini dana. Isplata hipoteke moći će se lako urediti, jer je Dorrit bila i nasljednica svih obaveza svog roditelja! Stoga je umjesto njega morala isplatiti Lamprechtu hipoteku, kojuj oj j e on uredno otkazao, ili pak prodati Neustetten na dražbi. Zamolila je Lienharda neka novac doznači Lamprechtu. Leinhard se nasmiješio. - Ne, Dorrit, neću mu poslati taj novac. Molim vas, ispostavite ček, i naredite mi, da ga osobno predam Lamprechtu. Pružite mi to zadovoljstvo, jer taj je čovjek ne samo meni nanio neizmjerno mnogo boli, već me mučio i zbog vas. Pogledala gaje vlažnih očiju. - Lienhard, sve to sam već zaboravila. Ta se dobra tetka pojavila poput vile iz bajke i dodirnula sve oko sebe čarobnim štapićem. Neustetten više neće biti zadužen, zadržat ću svoj dom i zadovoljno živjeti. Lienhard, zajedno ćemo Neustettenu vratiti stari sjaj. Zar ne, pomoći ćete mi, kad vam to vaš znanstveni rad dopusti? Duboko dirnut poljubio joj je ruku. - Dorrit, ma kako sam sretan što niste ostali bez doma, ipak sam razočaran jer vam neću moći pružiti dom u svom zamku. Nije mi drago što ćete biti gospodarica Neustettena. Brzo gaje pogladila po čelu. - To meñu nama nema važnosti. Što nas briga za takve sitnice? Ponovno joj je poljubio ruku. - Oprostite mi, Dorrit! U pravu ste! Ali dopustite mi da osobno obračunam s Lamprechtom. Nasmiješila mu se. - Dobro, ali ne budite odviše okrutni! Menije uvijek bio dobar. - Kakvo bi čudovište bio da se drugačije ponašao prema vama? Radije neću misliti na to. Dakle, sutra ću poći k njemu i obračunati s njim. - Zar se već vratio iz Berlina? - Jučer, Dorrit! Stigao je s vrlo veselim društvom gospoña i gospode. - Prava sreća - izjavi Dorrit vragoljasto. - Tako barem neće umrijeti od slomljena srca. - Ljudi poput Lamprechta nemaju srce koje bi im se moglo slomiti. Stoga možete biti mirni. Dogovoriše sve potrebno. Tad je došao nadglednik, koji je dugo godina bio u službi kod gospodina Lunda, a htio je ostati i kod Dorrit. Bio je to vjeran i sposoban službenik. Dogovoriše sve s njim, a Dorrit mu reče da u slučaju ako jednom ne bude znao što treba raditi, poñe slobodno gospodinu Riedu i potraži savjet. Nadzornik je savjetovao Dorrit da zaposli još jednu vrijednu domaćicu, jer nije mogla sav posao obavljati sama. Bit će bolje, bude li imala pomoć u kući. A kako gospoñica Dorrit sad više nije trebala gledati na svaki novčić bilo je najbolje odmah sve srediti od samog početka. Lienhard je to potvrdio i odmah mogao dati savjet. Najmlaña pastorova kćerka napuštala je prvog listopada svoje zaposlenje na nekom imanju u Thuringiji, pa će zacijelo rado prihvatiti posao blizu roditelja. Dorrit ga zamoli neka sve dogovori s pastorom. Poznavala je Lieschen Press od djetinjstva kao marljivu i poštenu ženu. U takvim je razgovorima brzo prolazilo vrijeme. I jednog dana stigne dugo očekivano pismo
86
GIGA
Rose Steinert. Glasilo je: »Draga moja Dorrit, zasigurno si bila iznenañena mojim brzojavom, pa si se možda i prestrašila što Tvoja tetka želi preuzeti ulogu anñela spasitelja. Molim Te, ne misli da se sve te godine nisam brinula za tebe. Samo što sam cijelog života imala malo vremena, a sada pod stare dane ga imam i odveć. Ali mi nedostaje zdravlja i snage. Znala sam i to, da Ti je dobro kod Tvojih roditelja, pa nisam željela pomutiti Tvoj mir. Molim Te, izruči im moje tople pozdrave i zahvalnost za ono što su učinili za Tebe, moju nećakinju. Raduje me što ću im sada moći nadoknaditi svu njihovu ljubav i pažnju. Stoga neka mirno prihvate moju pomoć. Sad Ti pak najprije moram javiti u kakvoj smo rodbinskoj vezi. Tvoj otac je sin moje sestre. Kad sam, doživjevši mnogo nesreća, morala sa svojim mužem napustiti Njemačku, još si bila posve mala, a Tvoja dobra majka nam je pomogla. Dala mije sav novac kojim je raspolagala — bilo je to deset tisuća maraka. Pomoću tog novca započeli smo u Americi novi život. Zaklela sam se da će sve ono što ću pomoću tih deset tisuća maraka privrediti, jednoga dana pripasti Tebi. Nisam znala za to daje Tvoja majka ostala bez novaca i da joj je uskoro bio prijeko potreban. No tada joj još ne bih bila mogla pomoći. Zao mije što je tako rano umrla. Vjerujem da joj sličiš i rado bih dobila Tvoju sliku. Molim Te, brzo mi je pošalji! Stara sam i bolesna, i ne znam hoću li Tvoju pošiljku još doživjeti. Sigurno Te osobno neću upoznati, a možda bi to i bila moja smrt kad bih Te ugledala pred sobom, jer moje bolesno srce ne trpi uzbuñenja, pa ni ona radosna. Ovo sam pismo pisala nekoliko dana, kako se ne bih previše umorila. Nisam Ti se htjela javiti baš zato da se ne bih uzbudila. Trebala si tek nakon moje smrti čuti za mene. Ali sad kad sam saznala za Tvoju nesreću, morala sam Ti brzo pomoći. Piši mi odmah, je li mi uspjelo sačuvati Te od Tvoje nesreće. O njoj me je obavijestio čovjek, kome sam naložila da se raspita za Tebe. Kao što vjerojatno već znaš poslala sam tri stotine i pedeset tisuća maraka na Njemačku banku. Taj će novac Tebe i Tvoje usvojitelje zasad sačuvati od najgorega. Ukoliko ne budem još jednom mogla pisati, tad ćeš druge pojedinosti saznati iz mojih papira. Za danas dosta! Ako to bude moguće ubrzo ćeš čuti za mene, a nadam se i ja za Tebe. Srdačno Te pozdravlja Tvoja tetka, Rose Steinert.« Dorrit je duboko dirnuta pročitala pismo. Odmah je odgovorila i priložila svoju sliku snimljenu prije godinu dana. Zahvalila je tetki od srca za sve dobro što joj je učinila i javila joj što se dogodilo u meñuvremenu. Mnogo je pisala o Lienhardu Riedu. Spomenula je i Lamprechta. Napisala je i to, daje Lienhard već iskupio hipoteke od Lamprechta koji nije mogao shvatiti da mu je Neustetten izmakao. Lienhard je s njim proveo neugodne trenutke. Lamprecht ga je užasno bijesan pitao kako to da on sreñuje Dorritine stvari, na što mu je Lienhard odgovorio da će Dorrit postati njegovom ženom nakon godine dana žalosti. Na to je Lamprecht dobio takav napadaj bijesa da se umalo nije srušio. Ukratko, nije to bio lijep prizor. Lamprecht je na rastanku doviknuo Lienhardu: - Javite gospoñici Lund da ću se uskoro zaručiti! Tako je gospoña Steinert saznala sve što ju je moglo zanimati. Pismo ju je posebno radovalo zbog Dorritine mile slike. Bila je uvjerena da će Dorrit odsad živjeti mirno, uskoro pod zaštitom svog dragog muža. Nekoliko dana nakon što je stiglo Dorritino pismo, stara je gospoña umrla. Prouzročio je to prizor prevrtanja neke jedrilice na pučini na kojoj su isplovila dva mladića. Ona je sve to promatrala. Mladići su se spasili i ništa im se nije dogodilo. Ali strah zbog nesreće, slomio je srce Rose Steinert. *
Bio je to listopadski dan bez oblačka, a sunce je još grijalo. Dorrit je odmah nakon objeda sjela na terasu. Nije više izgledala onako loše, kao nakon smrti roditelja. Svladala je najjaču 87
GIGA
bol zbog njihova gubitka i tiha je radost ispunjala njezino biće. Ponovno je procvjetala i bila ljepša no ikada. Ona nestašnost, koja je bila dio njezina bića, nestala je, učinivši mjesta ozbiljnosti. Ali ipak bi se ponekad nasmijala. Dok je pregledavala knjige gospodarstva, iz kuće je izašla djevojka tridesetih godina i nasmiješila joj se. Imala je modre oči i divan stas. Bila je to gospoñica Lieschen Press, pastorova kćerka. - Jeste li pregledali knjige, gospoñice Lund? Htjela bih zapisati današnje stanje. Dorrit se upravo potpisala pod posljednju zabilješku. - Tako, gospoñice, gotova sam. Sve je točno do najsitnijeg novčića. Gospoñica se nasmiješi. - Tako mora biti, gospoñice Lund! To bi bilo prvi put da se Lieschen Press zabunila. - Vjerujem vam. A sada mi recite kako vam se sviña vaš novi posao. - Gospoñice Lund, zaista ne mogu reći ništa drugo nego -hvala Bogu! Presretna sam što sam našla posao kod vas, tako blizu roditelja. Sad ih mogu posjetiti svake nedjelje. Osjećam se u Neustettenu već kao kod kuće. Ta poznam ga još od djetinjstva. Sjećate li se daje gospoña Lund uvijek spremala za nas košare pune kolača, a gluhi sluga Gottfried bi se ljutio vičući: »Zbog pastorovih umrijet ćemo od gladi.« Dorrit se morala nasmijati. I gospoñica se smijala. - Da, znam. Nakon smrti starog Gottfrieda pronašli smo punu ladicu hrane. Spremao ju je kod sebe iz straha da ne bi umro od gladi. - Kod nas je trebalo nahraniti osmero ustiju. Svi smo se razišli, a otac i majka ne znaju što bi s bogatstvom koje im je sada ostalo. - Vjerojatno to baš i nije tako mnogo. Ali sad ću ući s vama u kuću, jer postaje hladno kad sunce zañe za planine. Pošle su zajedno prema kući i dok je gospoñica obilazila zgradu kako bi ušla u kuhinju, Dorrit se popela stubama do ulaza u kuću. Kad je sjela u sobu za dnevni boravak, i počela šivati, javi joj sobarica daje neki gospodin želi vidjeti zbog važne stvari. Dorrit pogleda. - Želi razgovarati sa mnom? - Da, zapravo je rekao da bi htio govoriti s gospodinom Lundom. Odgovorila sam mu daje gospodin Lund na žalost umro prvog rujna. Tad me je zapitao za gospoñu Lund, pa sam morala reći da je na žalost takoñer... tad je pitao za vas. S vama mora svakako razgovarati. Bio je vrlo uzbuñen zbog smrti gospodina i gospoñe Lund... Sobarica nije slutila s kakvom je radošću stranac primio tu obavijest da Dorritini usvojitelji više ne žive. Dorrit poče razmišljati. Sada je na nju navaljivao velik broj ljudi koji su htjeli nešto od nje - Kako taj gospodin izgleda? - zapita. Djevojka se nasmiješi i slegnu remenima. - Dosta otmjeno - ali kao da dolazi izdaleka. Dorrit kimnu glavom, ali se nasmiješi i reče: - Uvedite gospodina u primaću sobu, jer ga ne mogu primiti u sobi za dnevni boravak. Sobarica je izašla, a Dorrit je odložila ono stoje šivala i krenula u primaću sobu. Kad je ušla, ugledala je visoka čovjeka prosijede kose. Bio je odjeven u tamno odijelo otmjena kroja, ali ono je odavalo stranca. Dorrit pomalo plaho pogleda u njegovo zaista zanimljivo lice, ali ništa joj nije odavalo da je taj čovjek njezin otac od koga joj je prijetila velika opasnost. Kurt Riemann pogleda sa zanimanjem Dorrit. Kad mu je sobarica rekla da su njezini usvojitelji umrli vrlo brzo jedan za drugim, shvatio je da će mu sada biti mnogo lakše. Ipak je morao smisliti nešto novo, jer je računao kako će morati prvo slomiti otpor gospodina i gospoñe Lund. Sad će imati posla samo s Dorrit, pa je morao promijeniti svoj nastup. Za to mu je bilo potrebno nešto vremena, a dobio ga je lukavom glumom. Treba odmah reći da on nije baš ništa osjećao za svoju kćerku. U njoj je vidio samo nasljednicu Rose Steinert, koja mu je prepriječila put do velikog bogatstva. - Bože moj! Milostivi Bože! To je ona! - šapnu jedva čujno. Dorrit obuze iznenada duboka
88
GIGA
uznemirenost. - Što vam je gospodine? Zar se ne osjećate dobro? On tobože suho zajeca, a tada progovori bolnim glasom: - Ne prepoznaje me! A tako je slična majci! Dorrit mu uzbuñeno priñe nekoliko koraka. - Tko ste vi, gospodine? Što želite od mene? Spustio je ruke kao bez snage i tobože se pokušao uspraviti. - Dorrit! Dijete moje - zar ti glas srca ne govori da sam tvoj otac? Dorrit se trgnula problijedivši. Promatrala gaje s nevjericom, više prestrašena nego sretna, a ipak duboko potresena. - Što? Vi? Nećete valjda reći... - Ja sam tvoj otac, Dorrit! Tvoj nesretni otac! Srce moje kćerke nije je natjeralo da mi se baci u zagrljaj, nakon što osamnaest godina nisam imao sreću pogledati joj u oči. Dorrit, tvoj otac stoji pred tobom i zaklinje te, da mu pokloniš svoju ljubav. Silno uzbuñena Dorrit je pritisnula ruke na grudi. - Bože moj! - zaviknula je. Ali ništa je nije tjeralo u njegov zagrljaj. Nikada nije ni pomislila na to, da bi njezin otac još mogao biti živ. Vjerovala je da bi se tada ipak bio javio. Riemann otetura do stolice. - Dopusti mi sjesti! Ne možeš slutiti što osjećam ugledavši te nakon toliko godina. Kakvu sam muku proživljavao sve te godine kad nisam mogao biti kraj tebe - to ne možeš shvatiti, drago moje dijete! - Da, ne mogu shvatiti, oprostite mi - oprosti mi! Nisam slutila da još živiš. Nikada se nisi javljao - reče tužno jer prema njemu nije osjećala baš ništa. Sjetila se Willija Lunda. Da, on je bio njezin otac, njega je ljubila i poklonila mu svoje osjećaje. Stoga je za tog čovjeka, koji je sada stajao pred njom, tako malo preostalo. Opažao je to i patio zbog toga. Kako užasno! Ali nije bila kriva za to. On je sada posve dobro shvatio što mora činiti i što reći. Pogledao ju je. - Da, dijete moje, nisam se javljao jer nisam htio pomutiti tvoj mir. Znaš da sam tada, kad sam napustio tvoju majku, želio stvoriti novi život u inozemstvu. Tvoja je majka trebala doći za mnom. Osiromašili smo zbog teških gubitaka, pa sam se morao boriti tamo u svijetu s tisuću nedaća. Obavljao sam najteže poslove, dok mi nije uspjelo snaći se. Ali već prije toga saznao sam da se tvoja draga majka utopila prilikom kupanja. Čuo sam i to, da su te usvojili bogati zemljoposjednici. Užasno sam patio, ali sam govorio samom sebi kako bih te povukao za sobom u život pun bijede, kad bih se suprotstavio tvom usvojenju. To nisam mogao, jer sam te odveć volio. Teškom sam mukom svladao svoju čežnju za tobom, ali se nisam javljao kako nitko ne bi mogao spriječiti tvoje usvojitelje da te usvoje. Ipak te nikada nisam gubio iz vida. Znao sam da ti je dobro, i to je bila moja jedina utjeha. Kad sam napokon bolje živio i mogao ti pružiti siguran, iako skroman život, govorio sam samom sebi da te moram i dalje ostaviti na miru, jer kod svojih usvojitelja živiš sretno i zadovoljno. Nisam imao pravo ometati te u tome. Oženio sam se drugi puta i to kćerkom bogata posjednika ranca u Teksasu. Tamo živim još i danas. Na žalost, izgubio sam i svoju drugu ženu. Imam kćerku iz drugog braka. Da, Dorrit, imaš sestru kojoj je šesnaest godina. Pričao sam joj o tebi, i ona čezne za tobom. Moja mala Mikaela. U njoj sam ljubio i tebe. Dorrit je nepomično stajala pred njim. Stidjela se stoje očeve riječi nisu duboko potresle. Ali sada kad je govorio o Mikaeli otvorila su se vrata njezine duše, sad je osjetila da je nešto dodiraulo njezino srce. Imala je sestru? To je bilo divno, mnogo ljepše od toga što je opet imala oca. Zbog sestre otvorila je srce ocu. Pristupila mu je i položila ruku na rame. - Žao mi je što si toliko patio. Nisam to znala. Nisam znala ni da imam sestru. Kako je to divno. Jesi li i moju sestru doveo u Njemačku? Odmahnuo je. - Nisam mogao. Mikaela je marljiva mala gospodarica ranca. Mora se brinuti da tamo bude
89
GIGA
sve u redu, zajedno sa svojim bratićem Rodrigom. Ne bih bio mogao krenuti tako mirno na to putovanje, da Rodrigo nije tako silan momak. On je Mikaeli poput brata. Nisam mogao dulje suspreći svoju čežnju kad sam čuo da su tvoji usvojitelji osiromašili, a tebe čekaju teški trenuci. Tad sam se prvi put usudio pomisliti da te odvedem k sebi. Ne bih te istrgnuo iz bogatstva i sjaja. Ali - prvo sam posjetio svoju tetku Rose. - Rose Steinert! - zaviknu uzbuñeno Dorrit. Kimnuo je. - Znaš već za nju. Da, dijete moje, tetka Rose je tamo preko postala vrlo bogata žena. Upozorio sam je na tebe, a ona je obećala da će ti pomoći. Rekao sam joj: »Tetko Rose, želiš me učiniti svojim nasljednikom, ali rado ću odustati od tog naslijeña, ako ga budeš ostavila mojoj kćerki Dorrit. Nisam mogao učiniti mnogo za nju, pa bih smatrao velikom srećom kad bi joj se time mogao odužiti.« Ona mije to obećala. Htjela se odmah pobrinuti za to da pomogne tvojim usvojiteljima. Ja sam pak došao, jer želim vidjeti ne bih li ti i ja mogao pomoći. Ujedno sam se htio zahvaliti tvojim usvojiteljima koji su te s toliko ljubavi prihvatili. Želio sam im to naplatiti. A sad čujem, na svoj užas, da sam zakasnio, da ti dobri i plemeniti ljudi više ne žive. Dorrit navrnuše suze na oči. - U kratkom sam vremenu izgubila oboje ~- rekla je kleknuvši pred njega i sakrivši lice u rukama. Duboko ju je potreslo, kad je čula da je njezin otac sve učinio za nju, a da to ona nije slutila. Mogla je i tetkinu pomoć zahvaliti njemu. Nježno ju je pogladio po kosi. - Ubogo moje dijete! Kad bih te barem mogao utješiti. Ali nemoj mi reći da se tetka Rose još nije javila. Htjela te spasiti. Vjerovali smo naime da si se htjela žrtvovati i zaručiti za vjerovnika svojih usvojitelja. Dorrit ga začuñeno pogleda. - I to znaš? Tetka Rose, za koju nisam znala, već se umiješala u moj život poput dobre vile. I ispriča mu što se u meñuvremenu dogodilo. Otac bi samo ponekad kimnuo, a kad je završila rekao je kao da mu je laknulo: - Tetka Rose je održala riječ. Kako sam sretan! Jer, dijete moje, ja ti ne bih mogao tako velikodušno pomoći. Ranč na kome živimo je doduše vrlo lijep, ali pripada u jednakim dijelovima Miki i mom nećaku Rodrigu. Smatram se samo upraviteljem, iako sam dakako gospodar. Ali kako sam znao da tetka Rose želi sve ostaviti meni, smogao sam hrabrosti zamoliti je neka ti pomogne već sada za života. Obećala mi je to. A ta je dobra žena održala svoju riječ. Ali, molim te, ne piši joj o tome kako sam je ja nagovorio na to. Želi da ti misliš kako se tobože ona sama sjetila. Vrlo je voljela tvoju majku. Nas dvoje, tvoja majka i ja, pružili smo joj sredstva da tamo preko započne novi život. Nije li ti pisala o tome? Dorrit je brzo ustala, ne primjećujući njegovu potajnu uznemirenost. - Pričekaj trenutak, odmah ću donijeti njezino milo pismo. O tebi mnogo ne piše. Spominje samo da joj je majka posudila deset tisuća maraka. Dobrodušno se nasmiješio. - Zamolio sam tetku neka mene ne spominje prije no što se sretnem s tobom. - Da, sada to razumijem. Dorrit je pošla po pismo Rose Steinert koje je predala ocu ne sluteći da ovaj samo želi dobiti nove podatke da vidi kako bi se trebao ponašati. Pročitao je pismo i kimnuo nasmiješivši se. - Da, dobraje tetka održala riječ i nije ti ništa odala o meni. Dijete, kako sam sretan što sam kraj tebe i što si me napokon prihvatila. Doñi, sjedni kraj mene, imamo toliko toga reći jedno drugome. - Nećeš li se najprije osvježiti, oče? - Najprije bismo trebali saznati svejedno o drugome. Za mene je blagodat što ti mogu gledati u oči i razgovarati s tobom. Nalik si na majku u cijelom svom ponašanju. Kako sam sretan zbog toga.
90
GIGA
Sjela mu je nasuprot. Odmaknula je kosu sa čela. - Morat ćeš mi mnogo pričati o mojoj ubogoj majci. Ali za to ima vremena. Sad mi prvo ispričaj nešto o sestri! Njoj je dakle šesnaest godina, toj maloj gospoñici. Nasmijao se i izvukao sliku iz lisnice. Ponesao ju je za svaki slučaj. - Kako to zamišljaš, Dorrit! Na našem osamljenom rancu nema gospoñica. Mika je već gotov čovjek. Zna što hoće i prava je mala domaćica. To je njezina slika. Pružio joj je fotografiju. Prikazivala je Miku naslonjenu na konja. U ruci je nemarno držala bič. Dorrit uzbuñeno pogleda sliku i iznenada je pritisnu na obraz. - Djeluje tako tužno i žalosno. Zar moja sestra nije sretna? Izgleda kao da joj je najmanje dvadeset godina. - U toj osami na rancu ljudi ranije sazrijevaju. Ne smiješ zaboraviti da je Mika rano izgubila majku i da je odrasla meñu samim grubim muškarcima. Imamo samo jednu služavku, a inače same gauče. Možeš zamisliti koliko Mika čezne za tobom i kako bi bila sretna kad bi htjela na kratko vrijeme doći sa mnom na ranč. Rekla mi je da te srdačno pozdravim i zamolim da doñeš k njoj, jer ona ne može doputovati ovamo. Dorrit je neprekidno promatrala Mikinu sliku. Osjeti čežnju za sestrom. Nije znala na koji bi način upriličila susret s njom, ali da je to morala učiniti bilo joj je posve jasno. - Oče, cijeli moj život je pun čuda. Doživjela sam toliko toga bolnoga, izgubila svoje usvojitelje... a sad je iznenada opet sve lijepo. Prvo se javila tetka s čarobnim štapićem, kojim je promijenila sve oko mene, a sada imam još i sestru. Htjela je zapravo sada govoriti o Lienhardu i reći ocu da će se udati za njega, ali nešto ju je sprečavalo spomenuti ljubljenoga čovjeka. Riemann je iz lisnice izvukao Rodrigovu fotografiju. - A ovo je tvoj bratić, koji ti se takoñer raduje. Njegova njemačka sestrična je za njega nešto poput čarobnog bića. Pogledaj ga! Pružio joj je Rodrigovu sliku koja gaje pokazivala u najboljem svjetlu, a bila je snimljena u San Domingu. Rodrigo je nosio kaubojsko odijelo a njegovo lijepo, rasno lice smijalo se s fotografije. Ali ta slika nije toliko djelovala na Dorrit kao ona sestrina. Morala je doduše priznati da je mladić imao lijepe crte lica, pa bi vjerojatno mogao postići veliki uspjeh kao filmski glumac, ali nešto joj se na njemu nije sviñalo. Nije to htjela odati ocu, pa je samo primijetila: - Kako lijep čovjek! Kako zanimljivo izgleda u tom odijelu. - Zar ne, lijep je momak! Žene ga obožavaju. Ali ne obraća pažnju na njih. Vrlo je ponosan, ali nije nadmen. Možeš mu pokloniti svoje povjerenje. Nadam se da ćeš ga upoznati, ako se odlučiš otpratiti me na neko vrijeme u Teksas kako bi upoznala sestru. Dorrit je teško disala. Željela je doduše upoznati sestru, ali zar će se moći rastati na dulje vrijeme od Lienharda? Nije se još mogla odlučiti. Otac i kćerka morali su još mnogo toga razgovarati, a Riemann je nastojao osvojiti Dorritino povjerenje. Uspjelo mu je pobijediti njezinu suzdržanost. Sto su dulje bili zajedno, to se otac više sviñao Dorrit. Zar se ranije nije trebao više brinuti za nju? Zapravo mu je za to morala biti zahvalna. Sigurno će ga još više zavoljeti kad budu češće zajedno. - O tome ćemo kasnije razgovarati, oče - rekla mu je. - Moraš shvatiti da se najprije moram smiriti. Pojavio si se tako iznenada. To je za mene pravo čudo. Vjerovala sam naime da više nisi na životu. Ali sada o nečem drugom. Moraš najprije popiti čaj i nešto pojesti, jer si sigurno već dugo na putu? - Dolazim danas iz Hamburga. U susjednom gradu iznajmio sam automobil i dovezao se ovamo. Objedovao sam meñutim u vlaku. Ipak ću ti biti zahvalan za čaj. Svoje sam stvari zasad ostavio na kolodvoru. Nisam znao hoćeš li me prihvatiti.
91
GIGA
Dorrit je pocrvenjela osjetivši malu grižnju savjesti. - Dakako da ćeš stanovati u Neustettenu. Naredit ću da ti pripreme sobu. Nadam se da ćeš ostati dulje vremena. - Moram se što prije vratiti u Teksas. Ali mogao bih ostati ovdje nekoliko tjedana. Valjda ćeš nakon toga naći vremena da me otpratiš u Ameriku. - Moraš mi pričati o toj svojoj novoj domovini. Poznajem Teksas samo iz pričanja. Odvela je oca u sobu za dnevni boravak i pozvala gospoñicu koja je ubrzo stigla. - Gospoñice, čuli ste od svog oca da su me roditelji usvojili, zar ne? Lieschen Press je pogleda svojim dobrim očima. - Da, gospoñice Lund, o tome su kod kuće razgovarali. - Tada vjerojatno znate i to da se moj otac izgubio? - I to sam čula, gospoñice Lund! - A sada vam mogu reći da moj dragi otac stoji pred vama. Teška mu sudbina dosad nije dopuštala da mi se javi. Sad smo se napokon našli. Lieschen Press kao daje pala s oblaka. - Bože moj, opet se dogodilo čudo. Čestitam vam od sveg srca, gospoñice Lund! I vama, gospodine! - Možete to ispričati ljudima, gospoñice! A sad se molim pobrinite za to da moj otac dobije lijepe sobe na prvom katu. A Friedrich neka automobilom poñe na kolodvor u grad po kovčege mog oca. On će ostati ovdje nekoliko tjedana. Lieschen Press neprekidno je promatrala Riemanna. Kako je čudno izgledao s tim svojim opaljenim licem i odijelom američkog kroja. - Da, gospoñice Lund, pobrinut ću se za sve. Da li bih uz čaj servirala i neko jelo? - Da, gospoñice, učinite to - primijeti Riemann ljubazno se nasmijavši. Gospoñica je bila oduševljena. Riemann ju je osvojio. Uskoro su otac i kćerka sjedili za lijepo postavljenim stolom i živahno razgovarali o svemu što im je ležalo na srcu. Dorrit se pitala što bi Lienhard rekao kad bi znao da se njezin otac ponovno pojavio. Bila je zadovoljna što sada neće doći. Bio je prijepodne kod nje, pa onda poslijepodne obično nije dolazio. Htjela mu je napisati nekoliko redaka i poslati ih u Riedburg, kako bi sve saznao prije nego što će sutra doći k njoj. Zamolila je stoga oca, nakon što su popili čaj, a Kurt Riemann pripalio cigaru, da je ispriča nekoliko trenutaka. Morala je nešto srediti, a on je za to vrijeme mogao pušiti u miru. Riemann joj kimnu. - Ne daj se smetati, dijete moje! Dorrit napisa Lienhardu: »Dragi Lienharde! Čuda još nisu prošla. Ponovno Vam moram javiti nešto čudno. Danas poslijepodne pojavio se netko za koga sam vjerovala daje mrtav - moj otac. Ne možete zamisliti kako je to djelovalo na mene. Isprva nisam uopće osjetila radost - a to je vrlo ružno od mene, zar ne? Ali neću imati tajni pred Vama. Nisam u tom strancu mogla vidjeti oca, jer moj otac leži na groblju. Ali kad mi je saopćio kako se neprekidno brinuo za mene i čak zamolio tetku da mi pomogne, pa onda da imam sestru iz njegovog drugog braka, tad mi se srce zagrijalo. Morala sam Vam sve to javiti kako se ne biste sutra, kad doñete ovamo, odviše čudili i snebivali zatekavši u kući strana čovjeka. Doći ćete sutra ? Čini mi se kao da mi nikada niste bili potrebniji nego sada. To je zacijelo glupo od mene. Ali nisam se još snašla. Nisam svom ocu pričala o Vama, ali on zna sve o Lamprechtu. Zamolio je tetku da mi pomogne osloboditi ga se. Možda ćemo sutra reći ocu kakve namjere imamo. To ću prepustiti Vama. Sve ostalo sutra. Pokušat ču se prvo sresti s Vama nasamu. Stoga bi mi bilo drago kad biste ušli kroz sporedni ulaz. Bit ću u jedanaest sati u vrtu. Najsrdačniji pozdravi od Vaše Dorrit.«
92
GIGA
XVIII Lienhard Ried sjedio je u radnoj sobi kad je ušao Breitner i predao mu Dorritino pismo. Otvorio gaje, nakon stoje rekao Breitneru neka glasnik pričeka u kuhinji. Začuñeno je pročitao pismo, a zatim zamišljeno naslonio glavu na ruku. Neugodno ga se dojmilo što se taj Dorritin otac pojavio tako iznenada. Kao da je nešto pomutilo sklad meñu njima. Zasmetalo ga je što taj otac nije imao crte lica njegova prijatelja Lunda. Branio se protiv takvih osjećaja, smatrajući ih nekom vrstom ljubomore. Vjerojatno je to bilo stoga što Dorrit sada više neće pripadati samo njemu, jer će po prirodnom zakonu pripadati i tom drugom čovjeku. Govorio je samom sebi da je sebičan i nepravedan, a ipak nije mogao nadvladati taj osjećaj. Jedva mu je uspjelo odgovoriti Dorrit s nekoliko riječi: »Draga Dorrit! Vaša vijest je i mene pomalo zbunila, stoga mogu dobro shvatiti koliko ste uzbuñeni. Vjerujem da je taj čovjek, koji se tako iznenada pojavio, doista vaš otac, a ne čovjek koji se samo izdaje za to. Zasigurno ste se u to uvjerili. Ne mogu Vam još čestitati, jer će ipak trebati najprije objasniti mnogo toga. To što u svom srcu ne osjećate ništa za njega, moglo bi poslužiti kao upozorenje. Ne bih Vas želio više uznemiriti, i stoga želim ponajprije upoznati tog čovjeka. Molim Vas, budite oprezni! Pišete da sam Vam potrebniji nego ikad ranije. Pismo ste napisali nakon što se pojavio Vaš otac. To mi dokazuje da ste tog čovjeka prihvatili sa suzdržanošću i da nagonski tražite zaštitu u meni. Molim Vas, obratite pažnju na to upozorenje, dok se ne uvjerite u protivno. Pišem Vam jer sam zabrinut za Vas, a možda i pomalo iz ljubomore na tog čovjeka koji bi Vam jednog dana mogao značiti više od mene. I opet se jednom moram brinuti zbog Vas. To je sigurno. Nadam se da je ta zabrinutost suvišna. Dakako da ću u jedanaest sati doći do sporednog ulaza u vrt. Možda je dobro što ocu niste odali kakvi su naši odnosi. Odlučit ćemo tek kad ga sretnem, hoćemo li mu to saopćiti. Mnogo pozdrava Vaš odani Lienhard.« To je pismo Lienhard predao glasniku koga je u meñuvremenu majka Breitner poslužila šalicom kave. Kad je Lienhard opet sjeo za radni stol, nije mu uspjelo udubiti se u svoj posao. Morao je neprekidno misliti na Dorrit i njezina oca. Ako je taj doista bio živ i sad se vratio svom djetetu, zašto se nije javljao sve te godine? Lund mu je jednom natuknuo nešto u vezi s njegovim nestankom... da, sad se prisjetio... Lund je uvijek spominjao samo Dorritinu majku. Zašto to? Brzo je ustao i velikim koracima počeo šetati po sobi. Sto bi čovjek mislio o ocu koji je osamnaest godina prepustio svoje dijete tuñim ljudima i nije se javio ni jednom? A sad se iznenada pojavio nakon smrti usvojitelja. Sto je to značilo? Neugodan osjećaj obuze Lienharda i nije ga više napuštao. Drugog je jutra jedva dočekao da poñe u Neustetten. Puno prerano stigao je do sporednih vrata. Preko plota promatrao je vrt. Napokon je ugledao Dorrit. Uskoro se našla kraj vrata i otvorila ih. Skočio je s konja i uhvatio je za obje ruke, nakon što je kapu i bič stavio pod ruku. - Dorrit! U njegovim je očima vidjela takav strah i zabrinutost da je zaboravila sve oko sebe. Kao da to nije moglo biti drugačije, privukao ju je u naručaj i pogledao joj duboko u oči. Čežnja tih mladih srdaca rodila je osjećaj bezgranične pripadnosti i Dorrit se privinula uz njega. Osjetila je kako njegovo srce kuca, a njihove su se usne našle u prvom, toplom ljubavnom poljupcu. Utonuo je svijet oko njih, sa svim svojim brigama i strahovima, svojim neriješenim zagonetkama. Znali su samo da su pripadali jedno drugome svom snagom svojih osjećaja. Nakon nekog vremena Dorrit se oslobodila iz njegova zagrljaja i pogledala ga s neopisivom radošću. - Jesi li Dorrit, moja Dorrit? - zapitao je nježno. Kimnula je.
93
GIGA
- Da, Lienhard, to sam već dugo. Nisam htjela biti sretna dok ne proñe najveća žalost za mojim dragim roditeljima. Ipak, ne mogu čekati tako dugo. Upravo sada, kad se pojavio moj otac, znam koliko su mi značili. Stidim se svog glupog osjećaja, koji je moj otac probudio u meni. Čini mi se kao da bih izdala Lundove kad bi u mom srcu bilo mjesta za nekoga drugoga. Pritomshvaćam daje mom roñenom ocu vrlo teško probuditi osjećaje u meni. Ponovno ju je zagrlio. - Dorrit, jesi li sigurna daje taj čovjek doista tvoj otac? Kimnula je i sve mu ispričala što je jučer i danas s njim razgovarala. - Osjećam da je on moj otac. To je vjerojatno glas krvi, Lienhard! Javlja se dakako mnogo glasnije kad promatram sliku svoje sestre. Presretna sam što imam sestru. Možeš mi vjerovati da jedva mogu iščekati kad ću je upoznati. Moj je otac zamolio da ga otpratim u Teksas, pa makar samo na nekoliko tjedana. Rado bih to učinila jer želim upoznati sestru. No možda se to nikada neće dogoditi, ako se prije udam za tebe. Ne bih se tada mogla više odvojiti od tebe. Ali budem li otpratila oca pri njegovu povratku, tad nam to ne bi palo preteško. Samo bi skratilo vrijeme čekanja. A kako sam sada počivala na tvom srcu, neće mi biti teško čekati. Sada nas ništa više ne može razdvojiti. Ponovno ju je zagrlio i njihove su se usne našle u toplom poljupcu. Tad je Lienhard uzdahnuo: - Ne želim niti pomisliti na to da bi mogla otići tako daleko od mene. Teksas je još uvijek divlja zemlja, a putovanje će biti vrlo naporno. Tisuće slučajnosti mogu zaprijetiti našoj sreći. Pogledala gaje vragoljasto i maknula mu kosu sa čela. - Moramo vjerovati u našu dobru sudbinu, Lienhard! Ni ja isprva nisam htjela čuti za to putovanje, ali otac me danas ponovno srdačno zamolio da ga pratim. Moja sestra ne može otići odanle, ona se brine za kućanstvo na rancu, a već dugo žudi da me upozna. Ispričala mu je sve što joj je rekao otac. Lienhard je uvidio da iz sebičnih razloga nije smio spriječiti susret sestara. Ali tada ipak odlučiše, a da ni sami nisu znali zašto, ništa ne reći ocu o njihovim zarukama. Ionako se nije moglo pomisliti na službene zaruke dok je Dorrit još bila u žalosti. Odlučiše da će ih objaviti istom po Dorritinom povratku iz Teksasa. Tada su mogli misliti i na vjenčanje. Lienhard je mislio da s Dorrit treba dogovoriti još nešto. - Budući se tvoj otac vratio, on je sada tvoj skrbnik. Ne moraš dakle zamoliti pastora za to. Dakako tetku obavijesti o očevu povratku i zapitaj kako se moraš u vezi s Neustettenom ponašati prema njemu. Ona je doduše isplatila hipoteku na Neustettenu, ali što dalje namjerava s imanjem to moraš prepustiti njoj. Dorrit kimnu. - Već sam o tome pisala tetki. Javila sam joj sve osim dolaska mog oca. Spomenula sam mu to, a on je rekao da ćemo joj zajedno napisati pismo i javiti joj sve u vezi mog putovanja u Teksas. Nije slutila da je otac namjeravao uništiti to zajednički napisano pismo. Lienhard je gledao zamišljeno pred sebe. - Budući da ćeš ionako otputovati u Ameriku, možda bi mogla posjetiti i gospoñu Steinert. Zasigurno bi se obradovala da te upozna. - Ukoliko bi se dosta dobro osjećala da me primi. Ima bolesno srce pa mora izbjegavati svako uzbuñenje. - Bit će najbolje da sve to dogovorimo s tvojim ocem. - Dobro, a sad ćemo poći k njemu. Ostavila sam ga u sobi za dnevni boravak pri čitanju novina. Ali kako bih te predstavila, Lienhard? - zapitala je vragoljasto, što je njega neizmjerno oduševilo. Morao ju je brzo još jednom poljubiti. Tad je rekao:
94
GIGA
- Za njega ću zasad biti ono što sam i prije bio. Vjeran prijatelj tvoje obitelji, a nakon smrti tvojih roditelja savjetnik i zaštitnik. To mora zasad dostajati. Morao sam se time ionako predugo zadovoljiti. Pogledala gaje duboko u oči. - Lienhard, znao si oduvijek da mi značiš mnogo više. - Ali do danas to nismo priznali jedno drugome. Polagano su prilazili kući, nakon stoje Lienhard predao konja konjušaru. Zaručnici uñoše u sobu u kojoj je za stolom sjedio Kurt Riemann i čitao novine. Pogledao ih je. - Dragi oče, ovo je prijatelj naše obitelji, koji mi je u ova teška vremena mnogo pomogao. Javila sam mu da si se vratio, pa te želi upoznati. To je gospodin Lienhard Ried - a ovo je moj otac, Kurt Riemann. Lienhard, htjela bih da ga upoznate prvi od svih naših poznanika i prijatelja. Tako je govorila Dorrit tobože mirno. Riemann je ustao, a oba su se čovjeka neko vrijeme ispitujući promatrala. Riemann je dobro ocijenio mladog gospodina Rieda pomislivši: »To je čovjek kome pripada prva Dorritina mladenačka ljubav. Vrlo je zanimljiv momak, ali očigledno se njih dvoje još nije sporazumjelo, a to je važno za mene.« Pružio je brzo ruku želeći se pokazati sa svoje najbolje strane. - Raduje me što mogu upoznati prijatelja svoje kćerke. Moram se polako upoznavati s njezinim životom, jer me dosad zla sudbina sprečavala u tome. Zahvaljujem vam, što ste mojoj kćerki pomogli svojim savjetom, gospodine Ried! Nadam se da ću se i ja moći okoristiti vašim prijateljstvom. Lienhard uhvati njegovu ruku i nakloni se izrekavši nekoliko uljudnih riječi. Začudilo gaje kad je opazio kako je Kurt Riemann zanimljiv i ljubazan čovjek. To što ga ipak nije mogao potpuno prihvatiti pripisivao je svojoj ljubomori. Gospoda su neko vrijeme razgovarala, a kako je Lienhard poznavao Teksas, u kome je dulje vremena boravio, imali su i o čemu govoriti. Lienhard se umirio kad je po opisu Riemanna shvatio da se njegov ranč ne nalazi u najgoroj divljini. - Gospoñica Lund mi je rekla da biste je htjeli na neko vrijeme odvesti sa sobom u Teksas. Vjerujem da bi takvo dugo i zanimljivo putovanje koristilo gospoñici Dorrit. Zaboravila bi na svoju tugu. To je Lienhard namjerno rekao posve hladno i kao da ga to osobito ne zanima. Riemann se razveselio pomislivši da taj mladić vjerojatno ne gaji neke dublje osjećaje za njegovu kćerku, kad je to mogao izreći tako laka srca. - Da, oče, gospodin Ried je raspršio i moje posljednje sumnje u to da li bih te trebala pratiti. Obećao mi je da će se za vrijeme moje odsutnosti pobrinuti za Neustetten, jer je poljoprivreda njegova strast. Mislim da bih se sada, kad se zima približava, a žetva je pod krovom, mogla najlakše maknuti odavde. U proljeće moram dakako opet biti kod kuće. I Dorrit je prevarila svog oca, koji je povjerovao da ništa ne osjeća za Lienharda, a očigledno nije ni nikome drugome poklonila svoje srce. I stoga je mogao gajiti nade u uspjeh svog plana s Rodrigom. Naklonio se pred Lienhardom. - Zahvaljuj em vam, što ste mi pomogli nagovoriti Dorrit. Shvatit ćete koliko želim da bar neko vrijeme živi pod mojim krovom. - Dakako, to je posve razumljivo. Sjedili su sada za stolom i razgovarali tobože mirno. Riemann je pomislio daje taj Ried vrlo zgodan čovjek. Povjerovao je da se zbog njega ne treba plašiti za svoje planove. Bio je uvjeren da Dorrit neće napustiti njegov ranč prije no što postane Rodrigova žena. Lienhard mu je postao još draži kad mu je rekao:
95
GIGA
- Kao prijatelju obitelji Lund, meni su dobro poznate sve pojedinosti. I stoga bih odmah želio govoriti o tome. Gospoñici Dorrit je potreban skrbnik. Mislili smo da bi to mogao postati naš pastor, ali jer ste se vi pojavili to više neće biti potrebno. - Dakako, kad otac živi, skrbnik nije potreban. Odmah ću sve to srediti - odvrati Riemanu kome je bilo drago što se sve odvijalo po njegovoj želji. Kao Dorritin skrbnik mogao je raspolagati njezinim imetkom, ukoliko tetka umre prije no što djevojka postane punoljetna. Sve je to mislio mudro iskoristiti. Taj čovjek nije imao savjest. Htio je prevariti vlastitu kćerku. Stajala mu je na putu do nasljedstva tetke Rose, pa je se morao nekako riješiti. Mogla je kao Rodrigova žena sudjelovati u svemu, ali on nije želio ostati praznih ruku. U toku razgovora Lienhard je spomenuo kako bi vjerojatno bilo dobro kad bi Dorrit u očevoj pratnji posjetila tetku u New Yorku i osobno joj se zahvalila. To Riemannu dakako nije odgovaralo. Htio je po mogućnosti spriječiti da tetka Rose sazna za njegov susret s Dorrit. Nije smjela slutiti što namjerava prije nego Dorrit postane Rodrigovom ženom. Stoga je već i predložio Dorrit da zajedno napisu pismo tetki. Nije nikada trebalo stići u njezine ruke, a tetka Rose neće saznati ni mnogo toga drugoga. Slučaj je pomogao Riemannu. Nakon nekoliko dana, kad j e sj edio zaj edno s Dorrit i Lienhardom na terasi, stigao je poštar na biciklu i donio djevojci brzojav. - Sigurno od tetke Rose - uzviknula je veselo. Oba gospodina promatrala su je s napetošću dok je čitala brzojav. - Bože moj! - zaviknula je prestrašeno i problijedila. - Sto je, Dorrit? - zapita je nemirno otac. - Oče, to nije od tetke. Javljaju mi da je umrla! - rekla je tiho i tužno. Riemann je odahnuo i pobjedonosan se sjaj pojavio u njegovim očima. Tobože duboko potreseno pritisnuo je ruke na lice. - Bože moj! Uboga, dobra tetka Rose! - zastenjao je. Dorrit gaje pogladila s mnogo saučešća, vjerujući daje tužan jer je umrla njezina dobročiniteljica. Lienhard zabrinuto pogleda Dorrit. - Tko vam javlja za smrt vaše dobre vile, gospoñice Dorrit? Pogledala gaje uznemireno i pružila mu brzojav. - Molim vas, pročitajte to vi, Lienhard! Brzojav je na engleskom pa ga posve dobro ne razumijem. Riemann poče osluškivati, još uvijek skrivajući lice rukama, što će Lienhard reći. Taj poče prevoditi brzojav: »Gospoña Rose Steinert danas umrla. Naloženo mi je da Vam to javim. Oporuka i pismo za Vas pohranjeni su kod mene. Moram Vam ih osobno predati. Molim brzojavite hoćete li doći u New York, ili bih ja došao k Vama. Novac za put mogu poslati brzojavno. John Snyder, odvjetnik i bilježnik.« Bila je dodata samo još opširna Snyderova adresa. Sad je Riemann napokon mogao spustiti ruke. Djelovao je zaista blijedo i uzbuñeno. Sudbina je na divan način podržavala njegove namjere. Ništa se boljeg nije moglo dogoditi. Ali ipak je uzdahnuo, kao da mu je teško pri srcu. - Još sve to ne mogu shvatiti. Moglo se očekivati da će tetka Rose naglo umrijeti, ali sad je to ipak došlo tako iznenada. Neću joj moći odati ni posljednju počast. Dorrit, nisi poznavala tu dobru ženu, pa ne možeš shvatiti moju bol. Dorrit ga pogladi po ruci. - Oče, znam što osjećaš. Ali sad mi reci što bih odgovorila gospodinu Johnu Snyderu. Lienhardu je palo u oči da je Riemann iznenada bio posve miran i sabran. Vrlo je odlučno odredio što treba učiniti. Tih posljednjih dana oštro gaje promatrao, pa je zapazio da Riemann rado pokazuje osjećaje koje nije mogao imati. Dakako da još nije shvatio kako je prijetvoran
96
GIGA
taj čovjek. Riemann je tog trenutka rekao vrlo odlučno i jasno: - To je vrlo jednostavno, Dorrit! Ionako smo na nagovor gospodina Rieda odlučili posjetiti tetku Rose u New Yorku. Tamo ćeš poći gospodinu Snyderu, dakako u mojoj pratnji. Kao tvoj zaštitnik i skrbnik mogu ti mnogo pomoći pri tome. Na žalost, morat ćemo krenuti na put nešto ranije. Ali već ćemo to nekako urediti. Razmislit ćemo o svemu. Počeše dakle razmišljati, a odluku je Dorrit brzojavila gospodinu Snyderu: »Dolazim sama u NewYork. Točan datum brzojavit ću iz Hamburga. Dorrit Lund-Riemann«. Otac je još zahtijevao od Dorrit, da zatraži neka joj pošalju novac za put, jer sam nije imao dovoljno, ali Dorrit je to odlučno odbila. - Ne, oče, tetka Rose mije poslala pedeset tisuća maraka iznad iznosa hipoteke, pa iako želim tim novcem izvršiti u toku zime neke popravke u kući, ipak će mi još dovoljno preostati. Ne bih htjela zatražiti novac prije no što se uvjerim neće li me to odveć opteretiti. Otac se nasmijao. - Možeš biti mirna. Nasljedstvo tetke Rose je veće no što ti to i slutiš. - Nadam se da je tebi i mojoj sestri ostavila jednako koliko i meni. Bit ću dovoljno bogata ako mi ostavi samo Neustetten. Ne usuñujem se to ni ponadati. U svakom slučaju neću sada zahtijevati novac. Nije mi potreban. Riemann bi dakako već sada rado živio luksuzno na račun kćeri, ali shvatio je da joj to ne smije pokazati, ne smije se odati i tako se složio s njom. Uostalom, Dorrit je imala dovoljno novaca, a on će se pobrinuti da to putovanje ugodno protekne. Dakako, naoko samo iz obzira prema Dorrit. Dugo su se s upraviteljem i Lienhardom dogovarali što će biti s imanjem u Dorritinoj odsutnosti. Riemann se nije protivio. Govorio je samom sebi da će Dorrit, kad jednom bude Rodrigova žena, Neustetten smatrati vrijednim dijelom svog imetka. Tad će odlučiti što će biti dalje. Kad su predali brzojav za gospodina Snydera, Riemann se raspitao o vremenu kad će brodovi isploviti. Odabrao je najveći i najotmjeniji. Smatrao je posve razumljivim da njegova kćerka, a s njom i on, putuju na najudobniji mogući način. Lienhard Ried se složio s time, a Dorrit je pristala na sve što joj je otac tako uvjerljivo predlagao. Lienhardu i Dorrit uspjelo je za cijelo to vrijeme da se svakog dana nañu nasamu, pa makar samo na kratko vrijeme. Morali su si mnogo toga reći što nisu mogli u prisutnosti Riemanna. Jednom je Dorrit zapitala da li bi bilo bolje povjeriti ocu da su zaručeni, ali Lienhard je zamišljeno odgovorio: - Možemo mu to dakako reći. Makar se protivio, mi ga ne bismo slušali. Najgore što bi se moglo dogoditi jest da nam uskrati svoj pristanak. Ali to nas ipak ne bi spriječilo u tome da pripadnemo jedno drugome, zar ne, Dorrit? Nježno mu je kimnula. - Dakako da ne bi, Lienhard! Ne bih ocu dopustila da mi toliko nareñuje. Još mi je uvijek mjerodavniji otac Lund, a taj je blagoslovio našu vezu. Ipak bih rado izbjegla razmimoilaženja s mojim ocem. - To mislim i ja! Kad se budemo vjenčali, već će sigurno proći tvoj dvadeset i prvi roñendan, a ako mu prije toga ništa ne govorimo o našim zarukama, neće nam se moći suprotstaviti. Riemann je zakupio za 10. studenog luksuznu kabinu za Dorrit i sebe na brodu »Bremen«. Namjeravao je nekoliko dana ranije otputovati s Dorrit u Berlin. Najvažnije mu je bilo da se tamo dobro odjene i to na račun svoje kćerke. Jer Dorrit mu je predala ček na visoku svotu, kako bi mogao pokriti sve troškove. Možda je to bila ruka sudbine daje Dorrit sama nabavila svoj pasoš. Lienhard joj je rekao da pazi na njega i neka ga uvijek ima uza se. Neka ga ne izruči drugim osobama, čak ni svom
97
GIGA
ocu. Nije ni sam znao zašto je to rekao, vjerojatno je to bila samo općenita mjera opreza. Dorrit je odmah shvatila i to mu obećala. Kad je njezin otac zahtijevao pasoš od nje, pod izgovorom da ga želi spremiti, odgovorila mu je mirno i odlučno: - Ne, oče, bit će bolje da ga zadržim kod sebe. Moglo bi se dogoditi da ga ustrebam, a da ti ne budeš kraj mene. Moram ga imati uvijek uza se. Naljutio se zbog njezina odbijanja, jer mu se činilo sigurnijim da Dorritin pasoš sačuva kod sebe. Jer tako bi bila potpuno u njegovim rukama. - Mlade dame su obično vrlo neoprezne s takvim papirima -govorio je, želeći ipak ostvariti svoju želju. Ali sad je prvi puta shvatio daje njegova kćerka znala biti i vrlo odlučna kad je to htjela. - Budi bez brige, oče, već od djetinjstva navikla sam čuvati svoje stvari. A ono što je važno za mene, čuvam osobito dobro. Taj je pasoš vrlo važan, pa mi ga možeš mirne duše prepustiti. Morao se složiti s tim. Pomislio je da će se možda nekom drugom prilikom domoći pasoša. Za njega ionako nije bilo važno da ga ima u svojim rukama prije NewYorka. I tako se Dorrit počela užurbano pripremati za put.
98
GIGA
XIX Što se više približavao dan odlaska to je zaljubljenima bilo teže oko srca. Plašili su se rastanka, ali jedno nije htjelo još više ražalostiti drugo, pa su na izgled bili hrabri. Dan prije odlaska dogovorili su se da će Lienhard doći na jedan sat, dok će Riemann boraviti u gradu zbog nekih poslova. Morao je pokazati svoje papire kako bi dokazao daje Dorritin otac. I tako su zaljubljeni znali da će moći biti nesmetani neko vrijeme. - Kako j e dobro, Lienhard, što možemo j oš j ednom nesmetano razgovarati. Imam ti još toliko toga reći, a iznenada se i plašim putovanja. Najradije bih odustala i ostala ovdje. Nježno ju je poljubio. - Imaš putnu groznicu. To se dogaña najvećem broju ljudi prije duga putovanja. Ne muči se! Sjeti se da ćeš vidjeti mnogo toga novoga i zanimljivog. A upoznat ćeš i svoju sestru. Privinulaseuzanj. - Mislim samo na to da te dugo neću vidjeti. Nježno ju je pogladio po kosi. I na njegovu se licu pojavio bolan izraz. - Mislit ćemo samo na naš ponovni susret, slatka moja Dorrit! Kad se vratiš bit ćeš moja. Moja zauvijek! Već ćeš nekako provesti to vrijeme. Jer mnogo toga lijepa i nova umanjit će bol rastanka. Ja pak bacit ću se svim žarom na posao i svakog ću dana dolaziti u Neustetten. I prije no što ćemo to i shvatiti, ponovno ćemo se sresti. Marljivo ćeš mi pisati, zar ne? - Dakako, Lienhard, ali jesi li se sjetio da neću primiti vijesti od tebe prije nego što stignem na očev ranč? Uvijek ću putovati pred tvojim pismima. U New Yorku nećemo boraviti tako dugo da bih dočekala tvoje vijesti. Kimnuo je. - Razmišljao sam o tome, ali možda ćete se u New Yorku zadržati dulje nego što sada namjeravate. Poslovi u vezi s ostavštinom ne mogu se tako brzo srediti. Zapisao sam za svaki slučaj adresu gospodina Snydera, pa ću ti poslati vijesti onamo. Predat će ti moje pismo. U pismu ću uvijek poslati dva pisma. U jednom ću ti javljati strogo poslovne vijesti o svemu što se dogaña u Neustettenu, a u drugom ono što mi ispunja srce. Tako ćeš moći poslovni dio predati ocu, a drugo pismo zadržati za sebe. Nježno se poljubiše i rekoše si sve ono što zaljubljeni mogu izreći za jedan kratak sat. Htjeli su se oprostiti znajući da više neće biti nasamu. Sutra ujutro je Dorrit trebala otputovati s ocem u Berlin, pa ako bi Lienhard i došao još jednom u Neustetten, mogao je to biti samo službeni ispraćaj. Dorritin se otac vratio prerano. Jedva stigoše poprimiti normalan izraz, kad je on ušao. Riemann je zadovoljno javio daje sada sve u redu, a Lienhard mu je rekao daje došao po posljednje Dorritine upute. Sutra će doći da se oprosti od njih, ali tada više sigurno neće biti vremena razmišljati o svemu. Riemann gaje pozvao da zajedno s njim i Dorrit popije čaj. Lienhard je rado ostao. Riemann je volio tog mladića, jer ga je oprezno ponašanje zaljubljenih uvjerilo kako meñu njima nema ništa. Bili su samo prijatelji iz djetinjstva, pa su se svi oni koji su vjerovali da meñu njima postoji neka čvršća veza, prevarili. Uz to je Riemannu bilo drago što će se gospodin Ried pobrinuti za Neustetten u njihovoj odsutnosti. To gaje lišilo brige za imanje. Stoga je i bio vrlo ljubazan prema Lienhardu. Na rastanku uspjelo je Lienhardu još jednom zagrliti Dorrit i nježno je poljubiti. I tako su se zaljubljeni rastali u nadi da će se još sutra jednom vidjeti. To im je olakšalo rastanak. Kad je Lienhard otišao Dorrit reče ocu da mora spremiti kovčege, a on se povukao u svoju sobu kako bi izvršio još posljednje pripreme za putovanje. Bio je vrlo zadovoljan uspjehom svog puta u Njemačku. Sad je trebalo nadvladati još samo neke poteškoće u New Yorku. Moglo se dogoditi da je Rose Steinert odredila neke vrlo zakučaste mjere da se on ne bi uspio
99
GIGA
okoristiti naslijeñem svoje kćerke. Ali to nije bilo važno ukoliko se Dorrit uda za Rodriga. Tada ga ni jedna mjera Rose Steinert nije mogla uplašiti. Dorritin će muž moći raspolagati njezinim imetkom, a da ga je Rodrigo morao pošteno podijeliti s njim to su utvrdili ugovorom. Bio je vrlo oprezan. Dorrit se, nakon što je stigla u sobu, rasplakala. Rastanak s Lienhardom bio je vrlo težak za nju. Ali to nije bilo sve. Iznenada je osjećala užasan strah pred tim putovanjem. Morala je to zapravo shvatiti kao upozorenje, da nije samoj sebi govorila da je to samo »putna groznica«. Hrabro je obrisala suze i počela spremati kovčege. Pritom se sjetila da je u pisaćem stolu oca Lunda ležala zaključana kožnata torba. Lundovi su joj jednog dana rekli da su tamo spremili svašta za nju, male uspomene, ali i neke važne stvari. Sve je to trebala pogledati jednom prilikom kad ih više ne bude. Da to nije vrlo hitno to je znala, pa je stoga najprije uredila pisaći stol. Sad je govorila samoj sebi da će možda za vrijeme plovidbe imati vremena pozabaviti se sadržajem torbe. Doduše njezin ključ još uvijek nije bila našla, ali bravica se mogla izrezati nožem, jer torbica i nije bila osobito vrijedna. I tako ju je stavila u kovčeg. Pritomosjeti kako se poče smirivati, kao da ju je blagoslov oca Lunda pratio na putovanju. Prijepodne je još jednom posjetila groblje i oprostila se od dragih pokojnika. I pritom je još jednom osjetila da joj nitko neće moći zamijeniti njezine usvojitelje. Iako nisu bili iste krvi, ipak su svojom dobrotom i ljubavlju osvojili prvo mjesto u njezinu srcu. Ocu se sada osjećala nešto bližom nego prvih dana njegova dolaska, ali ipak ju je nešto sprečavalo da mu se potpuno povjeri, kao stoje to mogla Lundovima. I tad se s mnogo tuge sjetila Lienharda. On je bio prvi u njezinu srcu i nitko ga nije mogao potisnuti. Brzo je još jednom otvorila kovčeg i izvukla svoju mapu za pisanje. Ona je skrivala Lienhardovu sliku, koju joj je bio poklonio. Pritisnula je obraz na nju, pogledala ljubljenom u oči i počela šaptati nježne riječi. Bila je sretna što je posjedovala tu sliku. Duboko uzdahnuvši stavila ju je natrag u mapu za pisanje i položila u kovčeg jer se odozdo začuo zvuk gonga koji je pozivao na večeru. Drugog jutra sve se odvijalo brzo, kao obično prije početka dugog putovanja. Dorrit se nije uspjela smiriti ni trenutak. Nakon brzog doručka morala se oprostiti i od svega što je ostavljala za sobom u Neustettenu. Lieschen Press je tužno plakala, jer je vrlo zavoljela svoju mladu gospodaricu, a uz to je i Riemannu uspjelo da zadobije njezino srce svojim ulagivanjem. Upravitelj je pomogao odnijeti kovčege u mali automobil. One veće je već odvezao nešto ranije drugi automobil. Lienhard je stigao tek posljednjih četvrt sata. Znao je da će im srce krvariti, pa je htio Dorrit olakšati rastanak. Izmijeniše grčeviti stisak ruke, još se jednom pogledaše i automobil krenu. Odveo je Dorrit i njezina oca do kolodvora u gradu. Odanle su trebali krenuti vlakom u Berlin. Dorrit se za vrijeme putovanja grčevito nastojala smiriti, a otac je upitno pogleda. - Rastanak ti je bio težak, mala moja, zar ne? - zapita je tobože s mnogo suosjećanja. Dorrit stisnu zube. - Nikada nisam boravila dugo daleko od Neustettena, a sve u vezi s Neustettenom leži mi na srcu - rekla je gutajući suze. Ali nakon nekog vremena prošlo je ono najgore. Prekorila je samu sebe što je bila tako glupa. Za nekoliko će se mjeseci ponovno vratiti. Kad proljeće stigne, bit će Lienhardova žena. Otac se brinuo za nju na svoj ljubazan način, pa joj je ubrzo uspjelo smiriti se potpuno. Plovidba je protekla povoljno kako je to Dorrit samo mogla poželjeti. Lijepa mlada djevojka, odjevena u crninu, izazvala je veliku pažnju na brodu. Riemann ju je nastojao što više odvojiti
100
GIGA
od svijeta, ali Dorrit to nije ni zapažala. Mnoge su oči slijedile i njezina oca jer se u Berlinu odjenuo vrlo otmjeno, pa je bio vrlo naočit. Kako su se neprestano odvajali od drugih, to su svi mislili daje tome razlog njihova žalost. Dorrit je u Berlinu čula od oca da Mikaela ne posjeduje mnogo odjeće. Nije bilo lako u Teksasu nabaviti nešto lijepo i otmjeno. Tad je Dorrit zamolila oca: - Zar nećemo Miki kupiti nekoliko haljina i drugih sitnica koje tamo ne može nabaviti? Nasmijao se. - Ako baš želiš razveseliti sestru, učini to! Ja nemam za to novaca. I tad je Dorrit počela kupovati darove za sestru. Otac joj je rekao da je Mika, usprkos tome što joj je bilo samo šesnaest godina bila jednako visoka kao ona. I tako nije bilo teško nabaviti ono što će joj pristajati. Najradije bi joj Dorrit bila kupila cijelu opremu, ali otac ju je zadržavao tumačeći joj kako Mika nema prilike odijevati se otmjeno na rancu. Za vrijeme putovanja često je mislila na to hoće li se Mika radovati darovima. Što joj se više približavala, osjećala se sve prisnije vezanom za sestru. To ju je nešto više približilo i ocu. Pogotovo zato što je bio vrlo ljubazan i pažljiv. Za čitavo vrijeme plovidbe neprekidno je boravio kraj nje. Nastojao je nekoliko puta, na neupadljiv način, doći do Dorritina pasoša, ali to mu nije uspjelo. Ona gaje odlučno uvijek ponovno spremala ako su ga negdje trebali pokazati. U New Yorku su se odvezli u jedan otmjeni, višekatni hotel u kome je Riemann već rezervirao dvije susjedne sobe, jednu kraj druge. Sve je to bilo po njegovoj želji. Iz Hamburga je Dorrit poslala brzojav Johnu Snyderu i najavila mu dan njihova dolaska. Nakon što su otac i kćerka zajedno doručkovali, odvezoše se u Snyderov ured. Ovaj je odmah primio Dorrit, ali mu je očigledno bilo neugodno kad mu je predstavila svog oca. John Snyder, ne samo što je vodio poslove Rose Steinert, već je bio i njezin dugogodišnji prijatelj. Znao je sve o obitelji pokojnice, pa je znao i to, da nije računala s time da će se Kurt Riemann ponovno povezati sa svojom kćerkom. Ali vjerovala je da će se Riemann pokušati približiti Dorrit čim sazna da je djevojka postala njezinom nasljednicom. John Snyder je govorio samom sebi da je gospoña Steinert bila vrlo dalekovidna, iako nije vjerovala da će se Kurt Riemann pojaviti već kod otvorenja oporuke. John Snyder se meñutim nije ni trenutak zbunio. Pozdravio je pristojno Dorrit, dok se pred Riemannom samo lagano naklonio. - Moram vam saopćiti, gospoñice Lund-Riemann da je gospoña Rose Steinert odredila da vam saopćim sadržaj njezine oporuke - rekao je na engleskom. Kurt Riemann se istog trenutka borbeno uspravio. - Morat ćete dopustiti da tome prisustvujem. Moja kćerka još nije punoljetna i ja sam njezin prirodni skrbnik. Osim toga ne zna dosta dobro engleski da bi sve mogla potpuno razumjeti. Snyder je ostao miran, hladno se naklonio i rekao sada iznenada na najboljem njemačkom jeziku: - Budite posve bez brige. Kao što vidite i sami, savršeno vladam njemačkim jezikom, pa možemo tako i nadalje razgovarati. Uz to je oporuka gospoñe Steinert napisana engleskim i njemačkim jezikom. Moram se držati točno naloga svoje pokojne klijentice. To što gospoñica Lund-Riemann nije punoljetna nije važno, jer i o tome se vodilo računa u oporuci. Riemann se ugrizao za usne. To je bio prvi poraz u njegovu tako savršenom planu. Mudra žena, koja ga je dobro poznavala, zakračunala je ovdje vrata pred njim. Ljutito je procijedio: - Ne mogu ostaviti svoju kćerku s potpuno nepoznatim čovjekom. Snyder ga hladno pogleda.
101
GIGA
- Budući da je gospoña Steinert smatrala da je to moguće, nećete se ni vi moći suprotstaviti. Ali kako bih vas smirio, izvolite pričekati u mom uredu. Kao što vidite oba su ureda odvojena samo staklenim zidom, kroz kojeg doduše ne prodire zvuk, ali ćete moći vidjeti što se dogaña. Vidjet ćete dakle svoju kćerku i mene dok budemo razgovarali. To vam mora biti dovoljno. Dorrit pogleda oca. - Zaista ne trebaš brinuti, oče! Tetka Rose je opunomoćila gospodina Snydera da na taj način razgovara sa mnom. S puno povjerenja ću sama razgovarati s njime. A kako će to trajati poprilično dugo, ne moraš čekati u dosadnom uredu. Gospodin Snyder će biti tako ljubazan pa će mi nakon razgovora nabaviti kola koja će me odvesti do hotela. - Dopustit ćete da vas odvezem onamo - mirno je izjavio Snyder. Dorrit se nasmiješila ocu, niti ne sluteći kakvi su ga osjećaji mučili. - Vidiš li, oče! Možeš mirno raspolagati svojim vremenom. Riemann je bio pobijeñen, pa nije mogao čak ni pokazati srdžbu. Jedina utjeha za njega bila je što je vjerovao da će mu Dorrit saopćiti sve što je bilo napisano u oporuci kao i ono što će Snyder uz to još reći. Sjetio se tada da Dorrit neće u oporuci, ili nekom pismu naći nikakve optužbe protiv njega. Rose Steinert gaje uvjeravala prilikom njegova posljednjeg posjeta, da ga neće spomenuti. Spomenut će samo to da se još jednom oženio i daje iz tog drugog braka imao kćerku. I tako se pomalo umirio, iako je bio ljut zbog svog neuspjeha. Zamišljao je da će kao Dorritin skrbnik odmah moći položiti ruku na kćerino nasljedstvo. Morat će sada smisliti kako to izvesti na neki drugi način. - Dobro, Dorrit, obavit ću u meñuvremenu neke poslove, pa ću te čekati u hotelu. Tada se oprostio i napustio odvjetnikov ured. Ovaj se obratio Dorrit nasmiješivši se. - Bilo je ljubazno što ste pokazali svoje povjerenje prema meni. Mogu vas uvjeriti da vaša tetka sigurno ne bi dopustila da ostanete sami sa mnom, kad ne bi bila posve uvjerena u to da sam častan i povjerljiv čovjek. - Nisu potrebne daljnje riječi, gospodine Snyder - reče mirno i odlučno Dorrit. Sada je bila posve mirna. Djelovala je zrelo i razumno. Gospodin Snyder je sada navukao zavjesu preko velikog prozora kako bi Dorrit sakrio pogledima izvana. - Činim to stoga što vjerujem da ćete biti uzbuñeni zbog onoga što ću vam sada saopćiti, pa nije potrebno da to moji namještenici vide. Sjeo je za pisaći stol na kome je već sve potrebno ležalo pripremljeno. Dorrit je sjela na stolicu kraj pisaćeg stola. - Prije no što vam pročitam tetkinu oporuku i predam pismo upućeno vama, moram vam postaviti pitanje, koje me zaokuplja u interesu pokojnice, kao i u vašem. - Izvolite, pitajte me! - Htio bih znati na koji ste način ponovno sreli svog oca. Je li se to dogodilo u posljednje vrijeme? Dorrit kimne i poče mirno objašnjavati kako se njezin otac iznenada pojavio kod nje, i što joj je pričao o tetki. Snyder je odmah spoznao Riemannovu laž, pa je znao i razlog za to. Mislio je da će djelovati po želji pokojnice razotkrije li mladoj djevojci očevu laž. Samo bude li ga upoznala onakvog kakav je doista i bio, može se obraniti od njega. Bilo mu je jasno daje Riemann izmislio dirljivu priču o odustajanju od nasljedstva samo zato da bi mogao što više zgrabiti od onog što će njegova kćerka naslijediti. Upitno pogleda Dorrit. - Jeste li zavoljeli svoga oca, iako je tako dugo živio odvojeno od vas? Dorrit je pocrvenjela i posramljeno oborila pogled. Kimnuo je s mnogo razumijevanja. - Morate mi odgovoriti posve iskreno. Pitam samo u vašem interesu i u ime vaše tetke, koju sam vrlo poštivao. Tad ga Dorrit pogleda s mnogo povjerenja. - Svog sam usvojitelja toliko smatrala ocem, da je za pravog oca preostalo samo malko
102
GIGA
ljubavi. Žao mije, ali još je stran mom srcu. Pristala sam poći s njime u Teksas samo stoga što bih željela upoznati sestru. Ponovno je kimnuo. - Dobro! Mogu vam dakle reći, a da vas ne povrijedim, da vam otac nije rekao istinu. Gospoña Steinert nikada nije imala namjere učiniti ga svojim nasljednikom. Uvijek je namjeravala ostaviti svoj imetak vama, jer ste vi kćerka žene koja joj je pomogla prije mnogo godina, i to potajno i protiv volje svog muža a vašeg oca. Gospoña Steinert nije nikada imala dobro mišljenje o svom nećaku i nije mu mogla oprostiti što ju je okrutno odbio u trenutku najveće potrebe. U ono vrijeme još je posjedovao imetak i za njegaje bila sitnica pomoći joj. Molim vas, oslobodite se prije svega pomisli da ocu zahvaljujete to nasljedstvo. Osim toga, posve sigurno nije zamolio gospoñu Steinert da plati dugove Neustettena i tako vas oslobodi onih zaruka. To vam moram reći, jer je to moja dužnost prema pokojnoj prijateljici. Pod svaku cijenu htjela vas je zaštititi od vašeg oca. Dorrit je sada bila vrlo blijeda. - Bože moj, kako je to strašno! A što je s mojom sestrom? - Ona je dobro i drago dijete i vjerojatno teško pati zbog nepoštenja svog oca i bratića Rodriga. Obojica vode pustolovan život, kockaju se i... ali i to je već dosta. Gospoña Steinert se i za Mikaelu pobrinula tako da je ova sada potpuno neovisna o ocu. Sve pobliže saznat ćete iz oporuke. Za vašu će sestru biti sreća, budete li se malko pobrinuli za nju. Mogu zamisliti da vas željno očekuje, iako je sve drugo što vam je vaš otac ispričao laž. A sada, molim vas, saberite se! I, ako vam mogu savjetovati, nemojte odmah pokazati ocu da znate kakav je. Posve sam siguran da vam se približio samo stoga što je saznao da ste bogata nasljednica. Htio bi se okoristiti time, a to mu neće biti ni teško dok ste još maloljetni. Sad sve znate. Vaša je tetka to sve predvidjela. Odredila je da ne možete raspolagati imetkom do svoje punoljetnosti. Nećete primiti ništa više no što sam vam doznačio da platite dugove Neustettena. Dobit ćete i malu rentu, koja u njmačkom novcu iznosi oko tisuću maraka mjesečno. Savjetujem vam, da o tome ništa ne govorite ocu. Siguran sam da će vas nagovoriti potpisati čekove na veće svote. Dobit ćete od mene čekovnu knjižicu, ali nećete moći podići mjesečno više od tisuću maraka. Ono što će biti preko toga neće moći biti isplaćeno do vaše punoljetnosti. Razumijete li me? Kimnula je uzbuñeno. - Da, razumijem vas. Užasno mi je sve to prešutjeti ocu, ali vidim da je to potrebno. Rado bih mu bila prepustila velik dio svog imetka da me iskreno zamolio za to. Ali... - Ne govorite više o tome. Po oporuci ne smijete ocu ništa dati. To je uvjet naveden u oporuci. - Ali moja sestra? - Vaša će sestra primati doživotnu rentu od tisuću maraka mjesečno, a ukoliko se uda imetak u iznosu od dvadeset i pet tisuća dolara. Ali ni ona ne smije ništa prepustiti ocu. Može se jedino u njegovu korist odreći imetka svoje majke. Gospoña Steinert je to naredila zato da bi vaša sestra mogla nesmetano napustiti ranč na kome živi s ocem. To joj zasigurno neće biti teško, jer tamo živi samo u društvu divljih i razuzdanih muškaraca. Možda biste je mogli povesti sa sobom. Tad bi vaš otac mogao slobodno raspolagati i dij elom ranca koj i pripada vašoj sestri i tako zarañivati za život, iako baš nikada nije volio raditi. Takva je želja gospoñe Steinert. A sada budite pametni, gospoñice Lund, i nemojte ništa odati ocu. Recite mu samo da ste nasljednica Rose Steinert i da ste primili čekovnu knjižicu pomoću koje ćete moći podizati potreban novac. Zahtijeva li od vas ček, izdaj te ga mirno na bilo koju svotu koju on bude zatražio. Vaš otac neće biti skroman. Ali ovdje nećemo isplatiti niti jedan ček koji će nadmašiti svotu od tisuću maraka mjesečno. Budete li upali u nepriliku, jer će vaš otac prisvojiti tih tisuću maraka, tad mi to javite. Spreman sam posuditi vam potreban novac dok ne postanete punoljetni. Pružila mu je ruku. - Osjećam da mi želite dobro, i zahvaljujem vam! Sve je to vrlo tužno za mene, vjerujte mi.
103
GIGA
Ali, dakako, nikada neću učiniti ništa protiv volje svoje tetke u vezi s nasljedstvom. - To je vrlo razumno, gospoñice Lund! Odahnula je i zatim izjavila dok joj je tamno rumenilo oblilo obraze: - Htjela bih vam priznati nešto što moj otac ne zna. Zaručila sam se za gospodina Lienharda Rieda. I to potajno. Ljubili smo se već kad sam se morala zaručiti za neljubljenog čovjeka kako bih spasila svoje usvojitelje. Bio je siromašan poput mene. Usprkos tome htio se oženiti sa mnom nakon smrti roditelja, kad sam se oslobodila onih zaruka. Dala sam mu svoj pristanak. Ali istog sam dana saznala što tetka želi učiniti za mene. Gospodin Ried se htio oženiti sa mnom i kad sam još bila siromašna. Po tome vidite da me iskreno ljubi. Morala sam mu zadati užasnu bol kad sam se zaručila vjerovnikom svojih roditelja. Nakon smrti roditelja željela sam radije biti siromašna i bez doma, nego žena toga bogata čovjeka. Odmah nakon sprovoda potražila sam ga, jer je bio moj zaručnik, i zamolila ga neka mi vrati slobodu... To mi je uspjelo, pa kad sam se vratila u Neustetten stigao je gospodin Ried i zaprosio me. Bili smo vrlo sretni, ali zbog žalosti u kući, to nikome nisam mogla saopćiti. I tad je stigao brzojav dobre tetke. Bilo je to i odviše sreće nakon toliko nesreća i bola. Sve vam to govorim, jer ste bili prijatelj pokojne tetke, pa bih željela da shvatite kako sam svoje srce poklonila dostojnom čovjeku. Čim se vratim iz Teksasa objavit ćemo naše zaruke. Činjenica da ocu nisam spomenula ni riječ o tome, mora vas uvjeriti koliko je otac dalek mom srcu. Starije gospodin kimnuo. - Sretan sam zbog toga, jer biste se inače gorko razočarali u njemu. I ovako će vjerojatno biti dovoljno gorko ovo saznanje. Sad ću vam pročitati tetkinu oporuku. Dorrit je sve više širila oči. Problijedila je kad je saznala koliko je naslijedila. Osim imetka u gotovini, tetka joj je ostavila akcije velikog akcionog društva koga je osnovala zajedno sa svojim mužem. Uz to, vilu na Long Islandu i mnoge druge vrijedne nekretnine. Sluga Herman dobio je takoñer rentu, a tetka se sjetila i drugih slugu. Uz to je i Mikaela dobila ono što je gospodin Snyder već ranije saopćio Dorrit. Trajalo je poprilično dugo dok je Snyder sve to nabrojio, i na kraju joj saopćio daje naslijedila imetak u visini od oko dva milijuna dolara. Nije bilo tragično stoje do svoje punoljetnosti raspolagala samo sa smiješnih tisuću maraka mjesečno. To je bila samo mjera sigurnosti zbog njezina oca, koji bi u protivnom sigurno iskoristio što Dorrit još nije bila punoljetna i nastojao dobiti najveći dio novca za sebe. Bude li joj novac potreban, mogla se obratiti gospodinu Snyderu. A da joj je pripadao i Neustetten bilo je razumljivo samo po sebi. Dorrit se nije mogla snaći. Plašila se tog imetka, jer ju je više prestrašio nego usrećio. Ali Snyder se nasmiješio i rekao da će se već priviknuti na to. Zasad će on upravljati njezinim cjelokupnim imetkom, jer je tako bilo navedeno u oporuci. U vremenu do punolj etnosti moći će se u miru sporazumj eti sa svoj im zaručnikom što će dalje odlučiti. Kad se Dorrit sabrala, pružio joj je pismo Rose Steinert. - Bit će najbolje da ga odmah ovdje pročitate, gospoñice Lund, kako biste sve bolje shvatili prije no što ponovno sretnete oca. Odvest ću vas u susjednu sobu, tamo vas nitko neće smetati. U meñuvremenu ću srediti neke stvari, i odvest vas kasnije u hotel. Dorrit je ušla u malu sobu u koju se Snyder nekada povlačio kad se želio odmoriti nakon teških sastanaka. I tamo je pročitala dugo i opširno tetkino pismo, koje je rješilo sve postojeće zagonetke. U tom je pismu Rose Steinert samo malko govorila o Kurtu Riemannu. Spomenula je samo daje bio oženjen dva puta i da iz drugog braka posjeduje kćerku. Jedno je mjesto glasilo: »Učinila bi dobro djelo, draga Dorrit, kad bi se odlučila pobrinuti za svoju četiri godine mlañu sestru. Ona živi u okolini koja ne odgovara mladoj djevojci. Možda bi je mogla zamoliti da doñe u Neustetten k Tebi i Tvojim usvojiteljima. Nema više majku. Zasigurno je dobra i poštena. To sam saznala o njoj. Bude li Ti potreban savjet i pomoć, obrati se Johnu Snyderu. Pomoći će Ti toliko koliko uopće čovjek nekome može pomoći.«
104
GIGA
Dorrit je bila duboko dirnuta tim pismom i pametnim riječima punim dobrote. Neke stvari u pismu, napisanom prije dugo vremena, već su bile zastarjele, ali jedno se točno vidjelo. Rose Steinert je Dorrit učinila svojom nasljednicom jer joj je njezina majka jednom pomogla, a ne zato što ju je njezin otac nagovorio na to. Postalo je jasno da joj je otac i u mnogočemu drugom lagao. Dorrit je, nakon što je pročitala pismo, bila vrlo tužna. Pitala se kako se njezin otac mogao tako odnositi prema svom djetetu. Koliko je više ljubavi i dobrote doživjela od svojih usvojitelja. Samo je njezina majka tim tetkinim pismom dobila aureolu, zbog čega je Dorrit bila sretna. Kad je Snyder, nakon nekog vremena, ušao u sobu, zapitao ju je sa smiješkom: - Jeste li sada shvatili stoje vaša tetka namjeravala? Kimnula je. - Mislim da jesam, gospodine Snyder! Samo se čudim stoje tako malo pisala o mom ocu. Čak nije spomenula ni da još živi. - To vam mogu objasniti. Učinila je to u nadi da će vas uspjeti sačuvati od velikog razočaranja. Vjerovala je da će sudbina učiniti da nikada ne saznate kako se vaš otac cijelo to vrijeme nije brinuo za vas, za svoje dijete. Zahvalite sudbini koja vam je pružila potpunu naknadu za takva oca. I pokušajte, kao što je željela vaša tetka, pomoći sestri. Pružila mu je ruku. - To ću i učiniti. Kad sam saznala sve o svom ocu, toliko sam se uplašila da sam pomislila kako neću otputovati s njim u Teksas, već se radije vratiti u Njemačku. Ali sad znam da moram otputovati na ranč na kome živi moja sestra. Možda ću je moći odmah povesti sa sobom. Snyder kimnu. - Smijem li vam u vezi s tim dati još jednom savjet? - Molim vas! - Budući da vašem ocu neće uspjeti okoristiti se onim što ćete vi naslijediti, nastojat će prigrabiti ono što će dobiti vaša sestra. Stoga joj neće dopustiti da ode s ranca. Tvrdit će da vašoj sestri još nije sedamnaest godina i da ne može živjeti bez oca. Morate se pripremiti na to. Stoga morate savjetovati sestri neka mu prepusti svoj dio ranca ukoliko joj dopusti da nesmetano otputuje s vama. Dovoljno ste bogati da sestri nadoknadite taj gubitak, jer ranč ionako više mnogo ne vrijedi. Otac će uvidjeti da mu ništa drugo ne preostaje pa će pristati na to. Mora jednom shvatiti da se neće moći obogatiti na račun svoje djece. Tad će možda napokon početi raditi, kako bi sebe i svog, jednako tako lakomislenog, nećaka uspio uzdržavati. Dorrit je obećala poslušati njegov savjet i srdačno mu zahvalila na svemu. Još su dogovorili neke stvari. Snyder je htio odvesti idućeg dana Dorrit na Long Island u tetkinu vilu. Odmah je spomenuo i to: - Ukoliko namjeravate živjeti u Njemačkoj i prodati tu vilu, javljam se kao kupac. Već ćemo se sporazumjeti oko cijene. Dorrit mu je rekla da u svakom slučaju namjerava Neustetten sačuvati kao svoje trajno boravište, pa će mu stoga vjerojatno rado prepustiti vilu. A bila je i sretna zbog toga stoje izjavio spremnost da će se i dalje brinuti za njezine poslove do njene punoljetnosti. Tada će sigurno već biti žena Lienharda Rieda koji će joj pomoći srediti sve potrebno. Nakon toga je Snyder odvezao Dorrit u hotel.
105
GIGA
XX Kad je Dorrit sa Snyderom ušla u predvorje hotela, njezin otac ju je već tamo čekao i brzo je skočio i prišao im. - Dugo te već čekam, Dorrit - rekao je zlovoljno. Dorrit je odgovorila stoje mirnije mogla. - Oprosti, ali morali smo mnogo toga dogovoriti. - Možete zamisliti, gospodine Riemann, da se takvi poslovi ne mogu obaviti na brzinu. Vjerojatno ćemo još i idućih dana morati mnogo toga posvršavati, ali mogu vam saopćiti da ćete i vi moći prisustvovati tome. Riemann se uspravio. - Vj eruj em da će moj a prisutnost u mnogočemu biti važna za moju kćerku. Ona ne može sama preuzeti upravljanje svojim naslijeñem. - Imate posve pravo. Stoga je gospoña Steinert i ostavila posve odreñene upute. Bila je vrlo mudra žena. Ovlastila me da do punoljetnosti vaše kćerke obavljam poslove za nju. Dorrit primijeti srdžbu na očevu licu. - Mogu vas toga osloboditi, jer ću kao zastupnik svoje kćerke obavljati sve za nju - rekao je Riemann važno. Fini se smiješak pojavi na Snyderovim usnama. - Na žalost, o tome ne možete odlučiti, jer je u oporuci izričito navedeno da ne možete odreñivati ništa u vezi s nasljedstvom vaše kćerke. Riemann je pocrvenio od bijesa, i Dorrit prvi puta primijeti na njemu jasne znakove grubosti i okrutnosti. Trnci joj proñoše preko leña. Iz straha da se njezin otac više neće moći svladati već će dati maha svojoj grubosti, ona brzo izjavi: - Možemo li vas zamoliti, gospodine Snyder, da s nama objedujete? On se naklonio. - Hvala vam, ali moram to na žalost odbiti. Čekaju me drugi poslovi. Htio sam vas samo predati u ruke vašeg oca. Ako mi dopustite doći ću sutra u jedanaest sati po vas, kako bismo razgledali vašu vilu na Long Islandu. Ako se slažete s tim, naručio bih tamo objed za nas. - Molim vas, učinite to - rekla je stisnuvši mu grčevito ruku. Najednom je osjetila potrebu zamoliti ga, neka je ne ostavlja nasamu s ocem. Plašila ga se, pa je morala čvrsto stisnuti usne. Riemann se u meñuvremenu sabrao. Uvidio je da ovog trenutka ne može poduzeti baš ništa. Morao je najprije sve saznati od Dorrit, i tako se upoznati sa svim pojedinostima oporuke, a onda iskoristiti svoje planove. I tako se svladao i donekle ljubazno oprostio od Snydera. Dorrit je čvrsto stisnula torbicu u rukama. U njoj se osim pasoša nalazio još i prijepis oporuke, tetkino pismo i čekovna knjižica. Okrenula se prema ocu i rekla tobože mirno: - Užasno sam gladna, dragi oče! Ovi su poslovni razgovori bili vrlo naporni, i nisam baš mnogo razumjela od svega toga. Da li bi se složio s tim da najprije objedujemo? Htjela je izbjeći da ostane nasamu s ocem, jer je znala da će je odmah početi ispitivati. Htjela je najprije razmisliti što mu može reći, a što mora prešutjeti. Znala je sigurno jedino to, da nije smio vidjeti ni prijepis oporuke, ni tetkino pismo. Morala mu je reći da ne posjeduje ta dva dokumenta, već da ih je ostavila kod Snydera. Snyder će joj sutra već pomoći. Riemann bi dakako radije razgovarao s Dorrit u njezinoj sobi i tamo je ispitivao, ali nije joj mogao odbiti želju da sada objeduju. Ušli su u blagovaonicu hotela i Riemann je odabrao stol smješten nešto po strani. Htio je već za vrijeme jela saznati neke pojedinosti od svoje kćerke. Nakon što je konobar primio narudžbu, Riemann je ljutito primijetio: - Posvuda je isto. Birokracija ide svojim putem. Kad bi tetka Rose znala koliko važnosti taj Snyder pridaje samom sebi, zacijelo mu ne bi dala tako opsežnu punomoć. To je drskost od njega. Kako se usudio isključiti me pri čitanju oporuke. To više jer je tetka Rose prvobitno mene odredila za svog nasljednika.
106
GIGA
Pritomje pažljivo pogledao Dorrit. Morao je saznati je li Dorrit na neki način saznala da to tetka Rose nikada nije namjeravala učiniti. Dorrit se stidjela zbog svog oca, ali najgore je razočarenje već prošlo pa nije ni trepnula trepavicama. Taj čovjek koji je sjedio nasuprot njoj i jedva skrivao bijes jer se sve nije odvijalo po njegovoj želji, bio je za nju samo stranac koga je slučajno srela. Na sreću, nije u srcu ništa osjećala za njega. Kako bi je bolno inače pogodila spoznaja o njegovoj nevrijednosti. Rekla je stoje mirnije mogla: - Ne smiješ se ljutiti na gospodina Snydera, oče! On se samo strogo drži odredaba oporuke. Moraš se sjetiti da tetka nije znala da ćeš biti kraj mene, kad će mi saopćiti njezinu oporuku. Mogao me pratiti i neki drugi, strani čovjek. Stoga je i odredila da sve moram sama čuti. Riemanna su Dorritine riječi bar donekle umirile. - Da, dijete moje, tetka Rose je usprkos svojoj pameti ipak bila samo žena. Plašim se daje tom gospodinu Snyderu poklonila previše povjerenja. Stoga bih se rado bio zauzeo za tvoje poslove. Ali u prvom redu moram sve jasno vidjeti i stoga mi moraš sve objasniti - dakako samo zato da bih se mogao pobrinuti za tvoje poslove. Dorrit je dakako znala što ga najviše zanima, a kako bi skratila saslušavanje rekla je tobože mirno: - Saznat ćeš sve potrebno, oče, što je za tebe važno. Dakle -ako sam dobro razumjela tad visina mog naslijeña iznosi oko dva milijuna dolara. Naravno, u različitim vrijednostima. Ne mogu ti sada sve nabrojiti, jer mi se glava vrti od toga. Uz to mi pripada i Neustetten bez dugova. To je začuñujuće mnogo, zar ne? - I ja mislim daje to lijepo nasljedstvo. Raduje me stoje tetka Rose poslušala moju molbu. Pretpostavljao sam da je naslijeñe toliko. Moje odricanje u tvoju korist ispravilo je ono što sam ti dosad bio dužan. Tako se barem nadam, zar ne? Nije ga ni pogledala kad je odgovorila: - Nikada mi ništa nije nedostajalo, oče! Moji su se usvojitelji dobro brinuli za mene. Time je izbjegla izravan odgovor na njegovo pitanje. Pogledao ju je upitno. - A koliko će dobiti Mika? Dorrit je trenutak oklijevala. Je li mu to smjela reći ili ne? Vjerojatno je to mogla učiniti jer Mikin dio nije bio osobito velik. Sto je Dorrit odlučila mnogo bolje opskrbiti sestru, to je mogla zadržati za sebe. - Mika će svakog mjeseca dobiti tisuću maraka, ili dvije stotine i pedeset dolara. Kad se uda onda će primiti i miraz. Riemann je gledao pred sebe. Dakle od Mike nije mogao mnogo očekivati, morao se držati Dorrit. U mislima je već dijelio dva milijuna dolara izmeñu sebe i Rodriga. Još nije znao što će učiniti s Neustettenom. Nakon nekog vremena - njegovo se raspoloženje u meñuvremenu znatno popravilo - rekao je na svoj tobože pošten način: - Treba razmisliti kako ćemo u buduće sve to uložiti za tebe. To ću ovih dana dogovoriti s gospodinom Snyderom. Ti se u to ne razumiješ, pa je prava sreća što sam kraj tebe. Zgrčila je ruke ispod stola. »Dobra, mudra, tetko Rose, kako si sve brižno uredila«, pomislila je. Mirno je meñutim odgovorila: - Na sreću, ne trebaš zasad brinuti zbog toga. Do moje punoljetnosti sve mora ostati kao što i jeste. Gospodin Snyder brinut će se za sve. Riemann se trgnuo i pogledao je. - Što to znači? Dobit ćeš svoje nasljedstvo odmah isplaćeno, pa možeš činiti s njime što te volja. - Ne, do svoje punoljetnosti ne mogu s njime raspolagati, nego istom nakon toga. Ovog puta Riemann nije mogao suspregnuti izljev bijesa. Izgovarao je takve prostačke riječi
107
GIGA
da se Dorrit nije mogla snaći. Pogledala ga je užasnuto ništa ne shvaćajući. To ga je privelo k svijesti. Pokušao se ispričati i objasniti joj da se tako naljutio zbog nje. Pretvarala se kao da mu vjeruje, pa mu je samo brzo rekla, želeći ga umiriti: - Dakako, ja mogu podizati novac u banci. Dala sam svoj potpis i sada mogu izdavati čekove. Dobila sam i čekovnu knjižicu. Riemann je odahnuo. Do koje visine je mogla ispostavljati čekove, odnosno do koje će visine biti isplaćivani, to je Dorrit zadržala za sebe. Rieman je povjerovao da Dorrit može podizati toliko novaca koliko želi i daje samo upravljanje nasljedstvom za sada ostalo u Snyderovim rukama. I tako se brzo opet raspoložio, jer je vidio mogućnost pribavljanja dovoljno novaca na Dorritino ime. Riemann se počeo ponašati tobože nezainteresirano. Govorio je samome sebi kako je najvažnije da Dorrit što prije napusti New York, jer mu taj gospodin Snyder ide na živce. Vrlo je neugodan. Plašio se da bi njegovoj kćerki mogao dati mnogo neželjenih savjeta. Stoga je odlučio da ih više ne ostavlja nasamu. Snyder je, u svojoj mudrosti, već iskoristio taj prvi sastanak da Dorrit dade dragocjene savjete, a to Riemann dakako nije znao. Nakon objeda Dorrit je izjavila da je vrlo umorna. Htjela se odmoriti i povući u svoju sobu. Otac nije imao ništa protiv toga. Bio je zadovoljan što se nesmetano mogao zabavljati. Dorrit mu je naime, ništa ne sluteći, predala najveći dio novca za put, pa je bio dobro opskrbljen. A u buduće, imat će na raspolaganju novaca poput blata. Tako je barem mislio. Rastali su se dakle i dogovorili da će se ponovno sresti na večeri. *
Ali Dorrit se samo pretvarala daje umorna kako bi nesmetano mogla napisati dugo pismo Lienhardu. Zaključala se u svoju sobu i odmah započela pisati. Prije svega obavijestila gaje o rezultatu razgovora kod bilježnika. Htjela mu je odmah poslati i prijepis oporuke, te tetkino pismo. Željela je da on to sačuva. Nije te papire mogla sačuvati kod sebe, jer bi jednog dana mogli dopasti u očeve ruke. Ono stoje morala znati, zapisala je u nekoliko riječi. Sve ostalo, bilo je najbolje spremljeno kod Lienharda. Nije mu ništa zatajila, ni svoj odnos prema ocu. Nije trebala imati tajne pred Lienhardom. Kad je napisala pismo htjela gaje zapečatiti, pa je potražila žig. Našla ga je u kovčegu. Nalazio se u smeñoj kožnatoj torbi koju je izvadila iz pisaćeg stola Willija Lunda. Ne želeći oštetiti žig, dar njezina usvojitelja, koji je imao držak ukrašen ornamentima u obliku lišća, dohvatila je škare i izrezala bravu iz kože. Na taj je način otvorila torbu. Budući daje imala dosta vremena počela ju je prazniti. Tu je pronašla svakakve sitne uspomene iz svog djetinjstva koje je gospoda Bella brižno sačuvala. Uz to je ugledala i omotnicu na kojoj je gospoña Bella napisala: »Za moju Dorrit. Neka je otvori nakon moje smrti.« Suze su Dorrit navrle na oči. Čvrsto je stisnula omotnicu i pala na stolicu. Otvorila je pismo dršćućim rukama. U njemu je pronašla list papira ispisan čitkim rukopisom gospoñe Belle i uz to još jedno pismo. Dorrit je pročitala: »Mila moja Dorrit! Rekla bih da ne smijem uništiti priložena pisma koja već dugo čuvam. Iako bih Ti radije zatajila njihov sadržaj. Nije potrebno da ih pročitaš. Molim te, učini to samo, ako se protiv očekivanja Tvoj otac pojavi jednog dana i pokuša Ti se približiti. U tom slučaju bi možda moglo biti važno da saznaš sadržaj tih pisama. Vjerojatno će Ti zadati bol, ali će Te možda sačuvati od velikih nevolja. Nitko ne zna što će nam život donijeti. Ne znam ni hoćemo li još biti kraj Tebe, ukoliko se dogodi ono što sam ovdje navela. Moji su mi osjećaji govorili da bi Ti ta pisma jednog dana mogla koristiti. Ali uvijek moraš biti uvjerena u to da Ti ih prepuštam stoga što Te ljubim od sveg srca, kao što samo dobra majka može voljeti 108
GIGA
svoje dijete. Tvoja vjerna majka Bella Lund« Sada su Dorritine suze počele obilno teći. Promatrala je zatvoreno pismo s čudnim osjećajem. Trebala gaje otvoriti samo ako se njezin otac jednog dana pojavi i nastoji joj se približiti. To se sada dogodilo, pa je stoga smjela pročitati pismo. Uzdahnula je i otvorila omotnicu. Sadržavala je dva manja pisma. Na jednom je pisalo: »Pismo Tvog oca Tvojoj majci kojeg je primila na dan svoje smrti.« A na drugom: »Pismo Tvoje majke kojeg mije ostavila - prije no stoje pošla u smrt.« Prvo je otvorila pismo koje je otac napisao njezinoj majci, ono užasno, okrutno pismo, koje je Mariju Riemann natjeralo u smrt. Zadrhtala je čitajući te hladne riječi. Nije zbog njih mogla voljeti oca manje no stoje to već činila, ali srce joj se ispuni sažaljenjem prema majci. Smrtno joj je bljedilo prekrilo obraze. Dršćućim je rukama sada otvorila drugo pismo, i pročitala ono što je njezina majka prije smrti napisala gospoñi Lund. Bila je to jedna jedina plamena optužba protiv čovjeka, koji joj je napisao ono okrutno oproštajno pismo i pritom je pogodio posred srca. Pritisnula je majčino pismo na srce, dok su joj suze tekle niz obraze. Bila je to strašna optužba protiv oca. Ostavio je nju i njezinu majku u bijedi da spasi sebe. A sad se usudio ponovno joj stati na put, jer se želio okoristiti njezinim nasljeñem. Ledena hladnoća ispuni joj srce. Da se Riemann ovog trenutka našao pred njom, mogla bi ga udariti posred lica, posred tog lažljivog lica. Nešto poput osjećaja osvete probudi se u njoj. Željela je osvetiti majku. Neće imati smilovanja prema ocu, kad jednom uvidi da su sve njegove nade propale. Nikada joj neće značiti ništa više od prezrenog stranca. Sve je to otvrdnulo njezino srce i učinilo je snažnom i mirnom. Htjela je samo spasiti sestru. Htjela ju je osloboditi oca. On bi u svojoj sebičnosti doveo u opasnost i Miku, bude li mu to odgovaralo. Obuze je užas. Obrisavši suze, prepisala j e oba pisma a nj ihov prij epis spremila u svoj pasoš. Možda će jednog dana moći ocu pokazati ta pisma i optužiti ga. Nije dakako ni slutio da je Bella Lund sačuvala ta pisma. Originalna pisma stavila je u omotnicu za Lienharda. Trebao ih je sačuvati za nju. Njoj su sada dostajali prijepisi. Napisala je još pod Lienhardovo pismo koje je već bila završila: »Slučajno sam ova pisma našla u majčinoj ostavštini. Vjerujem da su u pravi trenutak došla u moje ruke. Nije potreban nikakav komentar, ali ona su me zauvijek oslobodila čovjeka koga mi je sudbina odredila za oca. Moram mu zahvaliti što živim - ali kad bi bilo po njegovoj volji - već bih davno bila mrtva. Njemu to ne bi bilo važno. To je prekinulo sve veze izmeñu mene i tog čovjeka. Ne osjećam za njega ništa do li prezir. Brojim dane i sate koje još moram provesti kraj njega. Kako je dobro, Lienhard, što Ti to sve mogu pisati i olakšati svoje srce. Za mene postoji samo jedno sigurno mjesto, a to je u Tvom srcu. Molim Te, dobro sačuvaj sve što sam Ti poslala! Ovo ću pismo odmah odnijeti na poštu. Pozdravljam Te i ljubim Tvoja Dorrit«. Kad je završila pismo, i spremila sve one prijepise, pozvonila je i zapitala poslužitelja može li odmah odnijeti njezino pismo na poštu i predati preporučeno. Kad je ovaj to potvrdio predala mu je pismo s napomenom da ga dobro čuva i odmah po povratku donese potvrdu. Tad će dobiti dobru napojnicu. Ove posljednje riječi su dakako bile najdjelotvornije i pola sata kasnije Dorrit je primila potvrdu. Pao joj je kamen sa srca. Ono što bi teško bila mogla podnijeti sama, javila je Lienhardu. Iz
109
GIGA
toga se u njoj rodila nova snaga. Odlučila je čvrsto kako će se u buduće ophoditi s ocem. Trebala se napokon preodjenuti za večeru. Upravo se spremila, kad je otac pokucao i poveo je u blagovaonicu. Sutrašnji je dan brzo prošao. Moralo se obaviti mnogo toga. Gospodin Snyder odveo je oca i kćerku iduće jutro na Long Island, a Dorrit je ušla u kuću svoje dobročinitelj ice s jednakim poštovanjem kao što je ulazila u crkvu. Riemann se ponašao nadmeno poput vlasnika i počeo već zapovijedati posluzi. Dorrit i Snyder su mu to mirno dopustili. A kad su se kasnije našli za stolom, Snyder je zapitao Dorrit da li bi mu bila voljna prodati kuću. Dorrit je mirno i odlučno odgovorila: - Budući da sigurno nikada neću ovdje stanovati, a znam da će kuća biti kod vas u dobrim rukama, rado ću vam je prepustiti. To više što znam da bi to bilo drago i mojoj tetki. Sad se Riemann važno umiješao u to. - Dopustite da se ne složim s time, Dorrit! Možda bismo ipak ponekad htjeli stanovati ovdje. Priznajem da bi se meni moglo ovdje sviñati. Dakle, moramo prvo promisliti o tome. Pogledala gaje mirno. - Već sam promislila, oče! Nikada ne bih mogla stalno živjeti ovdje. Budem li prisiljena ponekad boraviti u New Yorku, dovoljan će mi biti hotel. Bilo bi to rasipništvo uzdržavati ovu kuću, ukoliko ne bih stalno stanovala ovdje. Možete dakle mirno računati na to da ćete moći kupiti kuću, gospodine Snyder! Snyder se naklonio pred Dorrit i ponašao se kao da Riemann uopće nije bio prisutan. - Hvala vam, gospoñice Lund! Službeno ćemo dati procijeniti vrijednost kuće. Pristajete li? Prije no stoje Dorrit uspjela odgovoriti, Riemann se upleo: - Mislim da se to može odlučiti tek onda, kad moja kćerka postane punoljetna. Snyder ga pogleda hladno i odbojno. A Dorrit, koja je Snyderu bila dužna zahvalnost reče brzo: - Ostavi, oče! Gospodin Snyder zna što radi. A ako sada ne možemo zaključiti kupovinu, tad ćemo to učiniti kad postanem punoljetna. U svakom slučaju, gospodine Snyder, molim vas, da već sada uñete u posjed kuće, kako ne bi stajala prazna i bez nadzora. Nadam se da ćete preuzeti i dio posluge. Snyder se zahvalno naklonio. - U to možete biti sigurni. Posluga je u ovoj kući izvanredna, i svatko od njih ako to želi može i ostati. Tako je i to bilo dogovoreno, a da Riemann, koji je bio vrlo ljut, više nije došao do riječi. Na svoje neugodno iznenañenje, spoznao je da je Dorrit bila vrlo odlučna. U tome je nalikovala na Miku. Tek kasnije, kad je ostao na samu s Dorrit, predbacio joj je: - Baš mi nisi zahvalna što sam nagovorio tetku Rose da ti ostavi svoj imetak. Radije dopuštaš da te taj Snyder vara, nego da prihvatiš savjet svog oca. Dorritine su usne zadrhtale. Najradije bi mu bila rekla u lice sve što zna o njemu, ali uspjelo joj je savladati se. Bilo je bolje izbjegavati poteškoće, jer je morala još dugo boraviti uz njega. Stoga je mirno odgovorila: - Uvjerena sam u poštenje gospodina Snydera. Smatram nepotrebnim rasipanjem novca čuvati praznu kuću. Na taj bi način i polagano propadala. Zabacio je glavu. - Rekao sam ti da bih rado stanovao u njoj. Dorrit je čvrsto stisnula ruke. Tad je prvi put dao na znanje da želi sudjelovati u njezinu bogatstvu. Odlučila je da mu odlučno kaže svoje mišljenje. - Zar namj eravaš kupiti tu kuću? Nisam znala da imaš dovoljno gotovine. Dakako, u prvom redu bih je tebi prodala. Ali moraš se u tom slučaju sporazumjeti sa Snyderom. I tako ga je ušutkala. Pocrvenio je, ali ne od stida, već od suspregnute srdžbe. Nije bilo lako s
110
GIGA
tom njegovom kćerkom, koja mu očigledno nije željela dobrovoljno prepustiti sudjelovanje u njezinu imetku. Morat će je prisiliti. Nasmijao se stoga. - Ne, ne, ne namjeravam je kupiti. Očigledno si precijenila moje mogućnosti. Siromašan sam čovjek, jer kao što sam ti već rekao, ranč pripada Miki i Rodrigu, a ja imam samo ograničeno pravo uživanja. Kuća moje tetke mi je dakako draga, pa bih rado bio tamo proveo svoju starost. - Ali odavde ne bi mogao upravljati rancem, a to moraš činiti zbog Mike. Griznuo se za usnu. Ta Dorrit je ponekad bila jednako neugodna kao Mika. To mu nije bilo drago. Ipak se još jednom usudio pokušati. - Činilo mi se kao da si rekla da bi željala da i ja sudjelujem u tetkinom nasljedstvu. Iako sam rado odustao u tvoju korist, ipak, s obzirom na neočekivanu visinu nasljedstva, bilo bi pravilno kad bi i meni dala jedan dio. Na primjer, kuću tetke Rose. Ionako ne namjeravaš stanovati u njoj. Dorrit je pocrvenjela. Toliko se postidjela zbog oca. - Sto bi ti ta kuća koristila, kad nemaš dovoljno prihoda za njeno održavanje. Uostalom, nasljedstvo još nije u mojim rukama, pa moramo pričekati. Dok ne budem punoljetna, ne mogu ništa poklanjati. To vjerojatno uviñaš i sam? To muje rekla, jer mu još nije željela saopćiti sve mjere koje je poduzela tetka Rose, prema kojima Riemann nikada nije mogao ništa dobiti. Morao je priznati daje pobijeñen, pa se u njemu rodio osjećaj mržnje prema Dorrit. I idućih dana dolazilo je do malih svaña izmeñu oca i kćerke. Ništa mu sve to nije koristilo. Morao se pokoriti svemu, što je odredio Snyder. I tako je shvatio da će doći do novaca samo u slučaju ako se Rodrigo oženi s Dorrit. Tad bi mu pripala polovica imetka. Dakle, do tog je braka na svaki način moralo doći. Stoga je nastojao da što prije otputuju. Posljednjeg dana, kad je Dorrit još jednom srela Snydera, on joj je predao pismo koje je stiglo od Lienharda. Učinio je to u trenutku kad je Riemann bio zaokupljen drugim poslom. Dorrit je brzo sakrila pismo i zahvalno mu se nasmiješila. Mogla ga je pročitati tek kasnije u svojoj sobi. Nije sadržavalo ništa važno, samo mnogo milih i dragih riječi. A na kraju je pisao: »Čini mi se kao da nisam smio dopustiti da kreneš s ocem na tako dugo i naporno putovanje. Bojim se za Tebe, i najradije bih krenuo za Tobom. Ne zaboravi me pozvati, bude li Ti prijetila kakva opasnost. Odmah bih krenuo u pomoć. Dobro poznajem Teksas, pa iako ranč Tvog oca ne leži u najdivljijem dijelu te zemlje, ipak je daleko od civilizacije. Dobro poznajem taj kraj. Preklinjem Te, budi oprezna, i često mi se javljaj! Ljubim te, moja Dorrit! Kad bi barem bila već kraj mene. Ljubim Te i čeznem za Tobom Tvoj Lienhard«.
111
GIGA
XXI Mika i Rodrigo su već nekoliko dana živjeli posve sami s malom služavkom na rancu. Svi su gauči otišli. Rodrigo je cijelog dana krotio konje. Nekoliko je puta odjahao s gaučima u brda, prije no što su svi napustili ranč. Tamo su lovili lasom divlje konje. Budući je sada bio sam, nije to više radio. Lov na divlje konje uvijek je bio povezan s opasnošću, a sam čovjek se to nije ni mogao usuditi. Mika je bila sretna što je Rodriga susretala samo pri zajedničkom jelu. Marljivo je radila u kućanstvu i nije se brinula ni za što drugo. Stiglo je nekoliko pisama od oca, uvijek upućenih Rodrigu. Ali Mika je znala gdje on čuva ta pisma. Držao ih je u lisnici, ali kad bi krotio konje, ostavljao ju je kod kuće u svom ormaru iz strana daje ne izgubi. Kako je bio lakomislen i nemaran, nikad ormar nije zaključavao. Nije slutio da mu Mika pregledava lisnicu. Djevojka nije imala zbog toga grižnju savjesti. Bila je u ratu s ocem i Rodrigom, a u ratuje bilo dopušteno baš sve. Tako je saznala sve što je otac pisao i što su on i Rodrigo namjeravali učiniti. Pročitala je i posljednje pismo pristiglo iz New Yorka. Oblilo ju je tamno rumenilo bijesa. Otac je posve jasno pisao Rodrigu: »Vidiš i sam da se u svakom slučaju moraš oženiti s Dorrit. Savjetujem Ti, poduzmi odmah sve što možeš. Ona je lijepa djevojka i zasigurno će Ti se sviñati. Neće Ti biti teško zaljubiti se u nju, a na Tebi je da se i ona zaljubi u Tebe. Rekao bih daje njezino srce posve slobodno. Dakle, budi pametan! Za Tebe i za mene u pitanju je najmanje milijun dolara. A ni njoj neće biti loše. Ništa joj neće nedostajati, a s Tobom će zacijelo biti sretna. Moraš samo svladati njezin početni otpor, ukoliko to uopće pokaže. Pomoći ću Ti koliko god budem mogao. Mika se neće mnogo brinuti za nju, služavka je gluha, a gauči su otišli.« Iako Mika do sada nije imala dobro mišljenje o svom ocu, ipak gaje ovo pismo pokazalo u takvom svjetlu daje zadrhtala. Obuze je strašan strah za sestru. Sto će se dogoditi s njom kad jednom doñe ovamo? Kad bi samo slutila što ju je ovdje čekalo nijedna sila na svijetu ne bi je mogla prisiliti da doñe na ranč. Promatrala je Rodriga dokje čitao ovo pismo i nije joj izmaklo da se na njegovu licu pojavio pobjedonosan izraz. Zatim je s najvećom odlučnošću spremio pismo u lisnicu. Zasigurno će poslušati savjete njezina oca. Sjetivši se toga, Mika se odlučno uspravila. Namjeravala je boriti se protiv ta dva nesavjesna čovjeka. Iako je bila samo slaba djevojka, ipak se osjećala duševno nadmoćnom. Za spas svoje sestre namjeravala se poslužiti i lukavstvom. Neće im uspjeti ostvariti svoj plan. Znala je da će otac i Dorrit stići u idućih nekoliko dana. Rodrigo je trebao starim kolima poći po njih u Bonaru. Mika je odlučila pratiti bratića uz izgovor da mora nabaviti svakakve stvari za kućanstvo. Pritom je htjela obaviti u Bonari štošta drugo. Ponekad je tamo posjećivala prijateljicu svoje pokojne majke, udatu za upravitelja pošte. Gospoña Lovell je primala Miku vrlo ljubazno za vrijeme njezinih kratkih posjeta, jer je i predobro znala kakvim životom žive njezin otac i bratić. Kad je posljednji put bila kod nje, otac je upravo bio krenuo na putovanje a Mika je staroj gospoñi ispričala što gaje natjeralo da napusti ranč. Dakako, rekla joj je samo ono najvažnije. I to kako je pošao po svoju kćerku iz prvog braka, jer je želi dovesti na ranč. Pošta je raspolagala s nekoliko automobila za prijevoz pošiljaka na udaljene farme. Mika se ponekad vozila besplatno tim automobilima, pa je stoga znala da će automobili krenuti brzo nakon što se u Bonari zaustavi vlak. Onog jutra, kad se Mika vozila s bratićem u Bonaru, rekla mu je podrugljivo: - Moja otmjena sestra bit će oduševljena vožnjom u tim otrcanim kolima. Ne žalim je. Neka se samo dobro strese, ali to baš neće ostaviti dobar dojam na nju. Zašto se ne bismo vratili
112
GIGA
poštanskim automobilom? Rodrigo je zlovoljno pogledao rasklimana kola. Doista su izgledala bijedno, iako su konji bili vrlo lijepi. - Mika, za poštanski automobil potreban je novac. Imaš li ga možda ti? - Ne, ali kad bih htjela ostaviti dobar dojam na gospoñicu sestru, zamolila bih gospoñu Lovell da poštanski automobil smije povesti dvije mlade djevojke. Ali nije važno. Neka se samo dobro strese, pa će stići zlovoljna na ranč. Tako ćemo moći prištedjeti svečani doček koga otac očekuje. Rodrigo je razmišljao o Mikinim riječima. - Zašto se toliko ljutiš na sestru? - zapitao je kad su se približili Bonari. Mika se podrugljivo nasmijala. - Jer joj pridajete toliko važnosti. Ne vrijedi više od mene, a ja se moram mučiti i kinjiti za vas. Razmišljao je o tome da bi Dorrit vjerojatno zaista mogla biti neraspoložena zbog neudobne vožnje, pa je govorio samom sebi kako to ne bi bilo dobro za početak poznanstva. Stoga je zamolio Miku: - Ne ljuti se, Mika! Pa ona je tvoja sestra. Imaš pravo! Bit će umorna nakon dugog putovanja, a taj put u kolima još će je samo više umoriti. Možda bi ti mogla uložiti koju dobru riječ kod gospoñe Lovell, pa biste se ti i Dorrit mogle odvesti automobilom. Mika slegnu ramenima. - Ne činim to sigurno njoj za volju, ali učinit ću to zbog tebe. I meni je milije vratiti se kući poštanskim automobilom, nego li kolima. To će biti moguće samo ako poštanski automobil neće morati povesti putnike. U tom malom automobilu ima samo dva mjesta. Gospodin Lovell će nas već nekako smjestiti. Možda čak i oca i tebe ako krene veći automobil. Vidjet ćemo. Posjetit ću gospoñu Lovell, jer ćemo u Bonari imati dosta vremena. Miki je bilo važno samo da krene mali automobil, jer bi tada provela cijeli put nasamu s Dorrit. Bit će to najbolja prilika upozoriti je na oprez. Mika će štititi sestru, a ta je uloga rañala u njoj divan osjećaj. Vjerovala je da bi tako mogla steći Dorritinu ljubav. Branit će je od ta dva nesavjesna muškarca. Toliko je žudjela da primi ljubav i daje poklanja. Znala je meñutim da nikako ne smije pokazati koliko joj je draga sestra. Otac i Rodrigo morali su vjerovati da joj želi zlo, a ne dobro. Na taj će način i odigrati svoju ulogu. A zato je u prvom redu bilo potrebno putovanje sa sestrom. Rodrigu je bilo drago što je postojala mogućnost da se Dorrit odveze automobilom na ranč. To će u prvom redu ostaviti na nju bolji dojam, a neće se ni naljutiti. Uz to će on imati priliku da se još jednom sve točno dogovori sa stricem i sasluša njegove upute. Prije svega, želio je saznati pojedinosti u vezi s naslijeñem. I tako se složio s Mikom, pa je pokušao probuditi u njoj osjećaje prema sestri. Ali to mu očigledno nije polazilo za rukom. Mika je napokon rekla, tobože ljutito: - Ostavi me napokon na miru s tom mojom gospoñicom sestrom. Dosta mije tog cirkusa oko nje. Neću je pojesti. Kuhat ću za nju kao i za vas, i brinuti se da njezina soba bude u redu. Vjerojatno će mi ona moći malo pomoći. Neću joj valjda mazati usne medom. To možeš činiti ti. Rodrigo se morao zadovoljiti s time. Kad su stigli u Bonaru, rastadoše se. Mika je željela nešto nabaviti a zatim posjetiti gospoñu Lovell. Rodrigo je namjeravao kupiti za sebe maramu oko vrata od šarene svile kakvu običavaju nositi kauboji. Uredio se stoje bolje mogao. Odjenuo je kožnate hlače, novu košulju i pojas. Na glavu je stavio šešir sa širokim obodom. Mika ga pogleda kritično sa strane. Bio je zgodan momak, a kad se trudio mogao je osvojiti djevojačka srca. Stoga je Dorrit trebalo odmah upozoriti. Neko je vrijeme gledala za Rodrigom kako laganim korakom prolazi uskom uličicom. Šteta
113
GIGA
za njega. Osjeti tada još samo snažniju srdžbu prema ocu. On je bio kriv za Rodrigovo ponašanje. A da se nije uvijek čuvala i tjerala od sebe sve stoje moglo utjecati loše na nju, tad bi i ona bila propali čovjek poput Rodriga. Brzo je pogladila raspuštenu kosu, stavila na glavu šešir sa širokim obodom koji ju je trebao štititi od sunca i krenula. Mika još nikada nije posjedovala drugi šešir do li ovaj, a uvijek bi nosila samo smeñu suknju od grube tkanine i košulju koju bi stisnula kožnatim pojasom. Pri lošem vremenu još bi samo prebacila kabanicu koja nije propuštala vodu. I to je bila sva njezina odjeća. Ipak je u toj skromnoj i gruboj odjeći djelovala ponosno i slobodno. Hod joj je bio elastičan i lagan. Njezino je lijepo, ali preozbiljno lice, djelovalo starije i zrelije, a oko usana ucrtao joj se izraz gorčine koga bi čovjek najradije bio zbrisao. Mika je najprije potražila gospoñu Lovell. Gospoña ju je dočekala vrlo srdačno i ljubazno. - Napokon si opet došla, Mika - rekla je. Mika uhvati njezinu ruku kao daje pojas za spašavanje. - Oprostite, gospoño Lovell, što me tako dugo nije bilo, ali nisam vam imala pričati ništa lijepo. To nemam ni danas, ali znam da ste mi skloni jer ste bili prijateljica moje majke. Uvijek sam vjerovala, bude li mi ikada potrebna pomoć, tad ću poći k vama. A sad mi je potrebna, iako ne za mene, već za moju sestru. - Tvoja je sestra dakle već stigla. Pričala si mi o njoj prilikom tvog posljednjeg posjeta. - Ne, ona tek danas dolazi. Znam da će ovdje naići na posve drugi doček no što to očekuje. Draga gospoño Lovell, hoćete li mi obećati da nikome nećete odati ono što ću vam sada ispričati. To ni moj otac, a ni moj bratić nipošto ne smiju saznati. Gospoña Lovell privukla je Miku kraj sebe na sofu. - Dobro me poznaješ, Mika, i znaš da nisam sklona ni tvom ocu, a ni tvom bratiću. Tvoja majka na sreću nikada nije saznala kakav je čovjek tvoj otac. Vrlo ga je ljubila. Umrla je mlada i stoga je ostala pošteñena tog saznanja. Možeš biti sigurna da nikome neću ništa odati. Pogotovo ako treba nešto zatajiti pred tvojim ocem, a tebi time pomoći. A sad mi reci, što te muči. Mika dohvati malu, debeljuškastu ruku gospoñe Lovell. - Moja sestra Dorrit naslijedila je mnogo novaca, a otac i Rodrigo su odlučili da se ona uda za Rodriga. Gospoña Lovell nabra ljutito čelo. - To im nalikuje. Žele prigrabiti novac za svoj raskalašeni život. Žalim tvoju sestru, ako je prisile udati se za Rodriga. A kako bih ti mogla pomoći? - To ću vam odmah reći. Molim vas, nemojte tražiti od mene da vam potanko opišem njihov sramotni plan kojim bi suzbili svaku mogućnost Dorritina protivljenja. Da je u meni ostao još samo tračak poštovanja prema ocu, taj bi sada nestao. Moja je sestra u velikoj opasnosti, o kojoj ništa ne sluti. Moram je upozoriti na to. Tamo na rancu neće biti prilike. Stoga mi je potrebna vaša pomoć. Kad vlak stigne htjela bih se povesti poštanskim automobilom sa sestrom na ranč, i to po mogućnosti malim automobilom. Vozač sjedi vani, pa u automobilu, uz poštanske pošiljke, ima samo dva mjesta. Bila bih sama s Dorrit, pa bismo mogle sve dogovoriti. Rodrigo ju je htio povesti našim starim kolima. Uvjerila sam ga da bi to bila prava muka nakon dugog putovanja željeznicom. Molila bih vas, da nam gospodin Lovell dopusti povesti se poštanskim automobilom, a otac i Rodrigo vratili bi se kolima na ranč. Tako bih imala dosta vremena sve dogovoriti s Dorrit. Gospoña Lovell kimnu. - Dakako, to je moguće urediti. Reći ću svom mužu što mu je činiti. Nikakvi putnici nisu zasad najavljeni, i ne vjerujem da će stići ovim vlakom. Ali paketi za gospodina Bankhella su već spremni, i njih treba otpremiti na svaki način. Put onamo vodi preko vašeg ranca. Ponijet će i poštu za cijeli okrug. Tako ćete se ti i tvoja sestra moći povesti kući. Prepusti sve to meni!
114
GIGA
Mogu li ti inače još pomoći? Mika kimnu. - Dorrit ima možda negdje u svijetu vjerna prijatelja koji bi joj mogao doći u pomoć. To moram dogovoriti s njom. Bez tuñe pomoći, neće više moći napustiti ranč, ukoliko ne izjavi da će se udati za Rodriga. Možda bi ipak mogla pozvati nekoga u pomoć, jer ja sama teško ću je spasiti iz te opasnosti. Savjetovala bih joj da preda brzojav tom prijatelju. Ali kako da ga dopremimo s ranca ovamo na poštu? Gospoña Lovell poče razmišljati. - Ne biste li ga odmah mogle predati vozaču automobila? Mika kimnu osjetivši veliko olakšanje. - Da, gospoño Lovell, i ja sam već mislila na to. Ali možda Dorrit nema novaca za taj brzojav, kao ni ja. Poznavajući oca, sigurno se sav novac nalazi kod njega. To bi odgovaralo njegovu planu. - Draga Mika, zbog toga ne moraš brinuti. Posudit ću vam novac za brzojav. Mika joj oduševljeno poljubi ruku. - Kako ste dobri! Imam još jednu molbu. Ukoliko netko doñe Dorrit u pomoć, tad ne bi smio odmah otići na ranč. Htjela bih prvo dogovoriti s njime što treba poduzeti. Stoga ćemo mu u brzojavu saopćiti neka se u Bonari javi prvo gospoñi Lovell. Doñe li jednog dana, tad biste mu trebali reći da u automobilu proñe kraj našeg ranca. U tom slučaju neka vozač gurne bijeli rubac kroz prozor. Gledat ću svakog dana kad pošta bude prolazila. Bijeli rubac će mi odati daje spasitelj stigao. Vozač može mirno krenuti do drveća koje okružuje naš ranč ispred pašnjaka. Tamo neka me taj čovjek čeka. Najbolje će biti da uzme mali automobil samo za sebe. Po mogućnosti ću odmah dovesti Dorrit sa sobom. Tako ćemo moći pobjeći. Hoćete li to sve učiniti, ako vam po vozaču pošaljem brzojav? - Dakako, Mika, rado ću to učiniti. Ali ako tvoja sestra nema takvog prijatelja? - Čitala sam očevo pismo u kome javlja da se strašno ljuti na izvršitelja oporuke u New Yorku. Taj je sve nasamu dogovorio s Dorrit. Nasljedstvo potječe od moje tetke, a ta nije željala da moj otac bilo što dobije. Vjerujem da bi izvršitelj oporuke odmah došao u pomoć Dorrit, ili barem nekoga poslao. Dakle, ako nema čovjeka koji bi joj bio bliži, tad će zasigurno htjeti poslati brzojav tom izvršitelju oporuke. Ali sve to moram prvo dogovoriti s Dorrit. Gospoña Lovell kimnu. - Dobro, dobro! Čekam dakle taj brzojav, i odmah ću ga predati. I sve ostalo uredit ću po tvojoj želji. Obje se žene zagrliše, a zatim se Mika oprosti. Nakon što je nabavila potrebne stvari, Mika krenu na željezničku postaju gdje se trebala sresti s Rodrigom. Ugledala ga je već izdaleka. Oko opaljenog vrata svezao je koketno šarenu maramu i doista je izgledao tako da bi mogao odmah nastupiti kao junak u nekom filmu. Mika se podrugljivo nasmije. Prišao joj je. - Sto je s automobilom, Mika? Ona se tobože ljutila. - Imala sam mnogo poteškoća. Zbog te svoje sestre imat ću samo još više neprilika. Ali moći ćemo se povesti poštanskim automobilom, jer nisu najavljeni drugi putnici, a ionako moraju odnijeti poštu na ranč gospodina Bankhella. Moći ću se dakle povesti s Dorrit, a otac i ti krenut ćete kolima. Tad ćete barem imati dovoljno mjesta za svoje duge noge i moći ćete nesmetano razgovarati i pušiti svoje lule. Jer to će ta moja otmjena sestra zasigurno zabraniti u svojoj prisutnosti. Čitala sam jednom u nekakvoj knjizi da otmjene dame ne dopuštaju muškarcima pušiti u njihovoj prisutnosti. Rodrigo je nesigurno pogleda, ali nakon nekog vremena, kad mu se lula ugasila, potajno ju je sakrio u džep. Htio je ostaviti najbolji dojam na Dorrit. Sakupilo se nekoliko ljudi koji su očekivali dolazak vlaka. Za Bonaru to je predstavljalo
115
GIGA
dogañaj. Iako se mjesto posljednjih godina razvilo, ipak je ovdje sve još bilo dosta provincijalno. Napokon je vlak stigao. Mika je mirno čekala kraj ograde. Ali Rodrigo je počeo trčati uz vlak, sve dok nije primijetio strica koji je iskočio iz jednog odjeljka. Odmah za njim izašla je i vitka mlada djevojka u otmjenoj putnoj odjeći. Jedino su Mikine oči odavale njezino uzbuñenje. Promatrala je mladu djevojku, koja je doduše djelovala blijedo i umorno, ali i vrlo otmjeno. U Bonari nisu bili navikli na takve djevojke. Stoga su je svi znatiželjno promatrali sa svih strana. Mika tad primijeti kako joj je Rodrigo pristupio, naklonio se i poljubio joj ruku poput kavalira iz velikog svijeta. To je vjerojatno naučio iz filma. Dorrit mu je ljubazno pružila ruku. Pričinilo joj se da je taj bratić lijep i pristojan mladić, kome je slikovito kaubojsko odijelo izvanredno pristajalo. I ona je zamijetila daje Rodrigo promatra vatrenim pogledom, ali to je nije uzbuñivalo. Ogledala se s velikim zanimanjem. - Zar moja sestra nije ovdje? - zapita. Iako je bila umorna od duga putovanja, ipak je svoju prvu misao posvetila Miki. Rodrigo se nakloni. - Mika je ovdje, draga Dorrit! Stoji tamo i čeka nas. I nakon što je potajice pogledao Riemanna odveo je Dorrit k njezinoj sestri. Ovabi najradijepala sestri oko vrata, ali izvanredno je odigrala svoju ulogu, pa ju je pogledala podrugljivo. - Mika, dovodim ti tvoju sestru - svečano izjavi otac. Dorrit je s toliko ljubavi pogledala sestru daje Miki bilo teško sačuvati neljubazno držanje. - Ne mogu zamisliti da je ta otmjena gospoñica moja sestra. Morali smo dosta dugo čekati. Dobar dan, Dorrit! Pritomje Mika zapazila kako je tužno Dorrit promatra. Brzo se okrenula i kratko rekla: - Moramo požuriti! Poštanski automobil čeka. Rodrigo je brzo objasnio stricu daje Miki uspjelo osigurati za sestru i sebe mjesta u poštanskom automobilu. Riemann je pristao odmah na to, jer je želio nesmetano razgovarati s Rodrigom. I tako su obje djevojke pošle do poštanskog automobila, a kako je gospoña Lovell stajala u blizini odmah su joj predstavili Dorrit. Mika je još jednom potajno i značajno stisnula ruku gospoñi Loveli. Tad je Rodrigo pomogao Dorrit da sjedne u automobil, dok ju je otac uvjeravao da će njezina prtljaga biti dobro smještena na njihovim kolima. Uz to je naredio Miki da se pobrine kako bi se Dorrit udobno smjestila kod kuće. Mika gaje pritompogledala zlovoljno i odgovorila neraspoloženo: - Neće se valjda neka princeza smjestiti kod nas. Dorrit je to čula i zaboljelo ju je. Odmah čim je ugledala Miku zavoljela ju je, pa je odlučila odvesti je s ranca. Ali Mikino ponašanje uvjerilo ju je da to neće ići tako lako. Mika se popela u automobil nakon Dorrit. Zbog pošte koju je trebalo prevesti bilo je jedva mjesta za obje djevojke. Vozač je sjedio vani, a kraj njega su smjestili još neke pakete. Rodrigo je vatreno pogledao Dorrit koja se tome pomalo čudila. Tad je automobil krenuo. Neko su vrijeme sestre šutjele. Napokon se Dorrit okrenula Miki i tiho je zapitala: - Draga sestro, rekla bih da ti nisam dobrodošla. To mije žao. Vrlo sam se radovala susretu s tobom, i zbog toga sam došla čak do Teksasa. Te nježne riječi pune ljubavi, potresle su Miku koja je žudjela za ljubavlju. Iznenada je uhvatila Dorritinu ruku, sakrila lice u njezino rame i zaplakala. Dorrit je zagrli sva prestrašena. - Bože moj, Mika, zašto plačeš? Mika se nije dugo prepustila svojim osjećajima. Uskoro se opet sabrala. Ostala je naslonjena na Dorrit, i pogledala je očima punim molbe.
116
GIGA
- Draga sestro, molim te, oprosti mi! Nisam te ljubazno dočekala. Ali to je moralo tako biti. Nitko ne smije primijetiti da te volim, i da se radujem što sam te napokon upoznala. Dorrit je iznenañeno pogleda. - Mika, raduje me što se sada ponašaš drugačije prema meni. Bila sam tužna što si bila tako neljubazna. Ali, zašto si to činila? Zašto nitko ne smije primijetiti da me voliš? Mika se sada opet potpuno sabrala. Uhvatila je Dorritinu ruku i ozbiljno joj rekla: - Inače bi me udaljili od tebe, pa te ne bih uvijek mogla štititi. Dorrit se silno začudila. - Štititi? Mika, otac i tvoj bratić Rodrigo me mogu štititi. Mika je stidljivo poljubila sestru. - Draga sestro, baš od te dvojice ti i prijeti opasnost. Ne mogu te polagano pripremiti na to. Možda više nećemo moći nesmetano razgovarati. Moram ti toliko toga reći i savjetovati se s tobom. Otac te doveo ovamo samo stoga da se udaš za Rodriga, jer njih dvojica žele podijeliti tvoj naslijeñeni imetak. Oni ti neće dozvoliti napustiti ranč, prije nego što se udaš dobrovoljno ili prisilno za Rodriga. Dorrit je problijedila. - Mika, to je nevjerojatno! Ali ne, ništa što potječe od mog oca nije nemoguće - rekla je gorko. Mika je upitno pogleda. - Dakle nisi baš tako iznenañena? Dorrit odlučno odmahnu glavom. - Ne, Mika, stekla sam mnoga gorka iskustva s njim i mislim da nema smisla tebi to zatajiti. Najradije bih se već iz NewYorka vratila u Njemačku, jer sam tamo potpuno upoznala oca, ali čeznula sam za tobom. Htjela sam te odvesti odavde, osloboditi te. To je bilo odviše za Miku! Dakle zbog nje je sestra krenula na to naporno putovanje. Željela ju je upoznati isto tako kao i ona nju. Suze joj navriješe na oči. Ali ubrzo se opet uspjela svladati. - Draga Dorrit, suze mi inače ne dolaze tako lako na oči. Od majčine smrti više ne znam što je prava ljubav. Za mene je nešto neizmjerno veliko što si odlučila krenuti na putovanje zbog mene. Zbog mene si se izvrgla opasnosti. Kako bih ti zahvalila? - Nikako, Mika, iako ti moram otvoreno reći da umalo što nisam odustala od putovanja zbog straha pred ocem. Ali tetka Rose me obavezala svojom oporukom da te povedem sa sobom i sklonim iz očeve blizine. Mika je duboko dirnuta pritisnula lice na sestrino rame. - Dakle i tetka Rose me se sjetila? Dorrit, iznenada mi se čini, kao da me netko bogato obdario. Ali, ne smijem više govoriti o sebi. Bit će vjerojatno nemoguće osloboditi me od oca, ali ja ću to već nekako preživjeti. Ali tebe moramo spasiti, ako smatraš opasnošću udati se za Rodriga koji samo želi tvoj novac. Dorrit se uspravila. - To je već nemoguće jer sam zaručena i to potajno, budući sam u žalosti. - Zar to otac zna? - zapita Mika. - Ne! - Ni ne smije saznati. Ne znam što bi tada učinio. - Ali, Mika, izjava da se neću nikada udati za Rodriga trebala bi biti dovoljna. Mika je ozbiljno pogleda. - Ne, to njemu ne bi ništa značilo. Ti ne shvaćaš u kakvom si položaju. Moram ti otvoriti oči. Otac i Rodrigo su se dogovorili da ćeš se udati za Rodriga. Oni žele podijeliti tvoje nasljedstvo. Ukoliko to ne učiniš dobrovoljno - tad je otac ovlastio Rodriga da te siluje. Obojica su uvjerena da bi se tada udala za Rodriga kako bi ponovno stekla dobar glas. Dorrit se užasnuto uspravila i ponovno smrtno problijedila. - Mika, to nije moguće! To jedan otac ne može učiniti svom djetetu. Gorka se crta ukaza oko Mikinih usana. - Ti ne znaš što bi otac sve učinio za milijun dolara. Dorrit se nagnula naprijed želeći pozvati
117
GIGA
vozača i vratiti se. - Vraćam se, Mika! Pobjegnimo! - zaviknula je. Mika ju je čvrsto držala za ruku. - Pričekaj! To nije moguće. Nismo punoljetne, i otac bi došao po nas. Ovdje si izgubljena bez zaštite i pomoći. Ali budi mirna, već sam smislila plan za tvoje spašavanje. Strpi se, i saslušaj me! Prije svega - ti si dakle zaručena? - Da! - Voli li te tvoj zaručnik? - Više od svog života. - Doputovao bi dakle u Teksas, kad bi znao da si u opasnosti? - Doputovao bi na kraj svijeta. Mika duboko uzdahne. - Tad mu brzojavi da ti je potreban, i neka bez oklijevanja odmah doñe ovamo. Je li on čovjek koga se ne može zaplašiti? Blijedi se osmijeh pojavi na Dorritinim usnama. - Poduzeo je najsmjelija istraživanja i podvrgao se tisućama opasnosti. Uostalom, poznaje Teksas, pa čak i ovaj kraj. Mika je kliknula od radosti. - Tad je sve u redu. Odmah ćemo sastaviti brzojav i javiti mu da krene na put. Moći ćemo točno izračunati kad bi mogao stići ovamo. Moraš biti pametna i zavarati Rodriga. Ne smije naslutiti ni pod koju cijenu, da se ne namjeravaš udati za njega. Mora vjerovati da je ostavio dubok dojam na tebe i da ti mora samo dati vremena kako bi se odlučila. Ne bude li htio čekati i prerano te zaprosio, tad mu moraš u šali reći: »Tako brzo se Dorrit ne može osvojiti, za to je potrebno više vremena. Možda će ti se i nasmiješiti sreća, ali ja volim samo muškarce koji strpljivo udvaraju ženi.« Tad će se strpiti. A mi ćemo dobiti na vremenu. A sad slušaj dalje kakvi su moji planovi. I Mikaje u velikoj žurbi ispričala stoje dogovorila s gospoñom Lovell. Tad je nastavila: - Kad tvoj zaručnik stigne blizu ranca poći ću do drveća i sve dogovoriti s njime. Već ćemo te dobiti u automobil, a tad ćeš se odvesti sa svojim zaručnikom. Brzo ćete stići u Bonaru i tamo ćete na pošti dobiti drugi automobil koji će vas odvesti do obližnje željezničke postaje. Otac i Rodrigo mogu krenuti samo kolima s konjskom zapregom, pa će polagano napredovati. Jesi li dobro sačuvala pasoš? Dorritino je srce snažno kucalo. Koliko se toga dogodilo već prvog sata njezina dolaska. Nakon nekog vremena začu Miku kako je ponovno pita: - Je li pasoš u tvojim rukama? Dorrit kimnu. - A gdje je? - U mojoj torbici. Otac gaje često tražio od mene. Htio ga je tobože sačuvati, ali neki me unutarnji glas upozoravao da to ne učinim. I gospodin Snyder mi je savjetovao da ga čuvam kod sebe. Mikaju je šuteći saslušala. - To je dobro. Ipak bih rekla da pasoš nije siguran u tvojim rukama. Ne poznaješ ovdašnje prilike. Jednog će ga dana otac uzeti, možda čak i silom. A tad bi bila potpuno u njegovim rukama. Dorrit je pritisnula ruke na srce. Bila je prestrašena kao nikad u životu. - Pa što da učinim - zapita dršćućim glasom. - Daj mi savjet! - Daj pasoš meni! - izjavi odlučno Mika. Dorrit je pogleda upitno. - Zašto? Kuda ćeš ga spremiti? Mika je razmišljala. - Ne, ni kod mene ne bi bio siguran. Poslat ćemo ga zajedno s brzojavom ženi upravitelja pošte gospoñi Lovell. Ona će ga dobro pričuvati, možeš biti posve mirna. Taje divna žena bila prijateljica moje pokojne majke. Želi nam pomoći koliko god bude mogla. Možeš se pouzdati u to da će ti pomoći pobjeći iz Bonare. - I tebi, Mika! Ne bih te valjda ostavila ovdje. Mika se poče tiho braniti, bolna izraza lica.
118
GIGA
- Nisam važna. - Ne govori to, Mika! Neću pobjeći bez tebe. - Ali meni je tek šesnaest i pol godina. Otac je moj skrbnik. Ti se zoveš Lund, pa možeš izjaviti da te netko drugi usvojio. A kad tvoj zaručnik stigne nećeš se imati čega bojati. Mene bi sigurno doveli natrag uz pomoć policije. - Nemaš pasoš? - Imam ga! Nabavila sam ga jednom, ni sama ne znam zašto. Otac to ne zna. U Bonari sam imala prijatelja kod policije pa sam im rekla da se radi o šali. - Dobro, tad će nam sve uspjeti. Poći ćeš sa mnom u Njemačku, to je sigurno. Neću te ostaviti kod oca. A reći ću ti i što mi je gospodin Snyder savjetovao. I ispričala je Miki svoje doživljaje iz New Yorka, što je sadržavala oporuka i što je sve još saznala. I tad je rekla Miki da joj Snyder savjetuje da svoj dio ranca prepusti ocu kao otkupninu za svoju slobodu. - Bogato ću ti to nadoknaditi, Mika! Tebi smijem dati sve što želim. Otac po volji tetke Rose neće dobiti ni pare od njezina imetka. Moramo ispuniti njezinu želju. Neka se otac usreći tvojim dijelom ranca i neka zarañuje za život. Mika ju je saslušala sa suspregnutim uzbuñenjem. Kad je napokon sve jasno shvatila i smjela se nadati da će krenuti u slobodu sa sestrom, kliknula je od radosti. Zagrlila je Dorrit. - Dorrit, kad bi to bila istina! Kad bi me zadesila takva sreća! Užasno je živjeti s ocem koga prezireš. Zaista ćeš me povesti sa sobom? Dorrit ju je nježno gladila. - Neću otići bez tebe! - rekla je toplim glasom. - Ali ovo je moja najbolja odjeća. Dorrit se nasmiješi. - Tad je dobro što sam ti donijela kovčeg pun haljina. Sve sam to kupila u Berlinu. Imaš doista isti stas kao ja, pa će ti sve to divno pristajati. - Kako si dobra prema meni! - Ti si mi dala mnogo veći dokaz ljubavi. Ali sad se moramo dalje dogovoriti. Evo što mislim: kad nas moj zaručnik odvede s ranca, tad ćemo mirno pričekati dolazak oca i Rodriga. Kad Lienhard bude kraj nas nećemo se imati čega plašiti. Možda će nas ostaviti kod gospoñe Lovell i sam pregovarati s ocem. Možeš se mirno osloniti na Lienharda, dobro će sve obaviti za nas. Moramo dobiti naše kovčege. Kad bismo barem imali dokaz daje otac imao tako zločinačke namjere prema meni, to bi nam mnogo koristilo. Mika je neko vrijeme razmišljala. Tad je brzo izjavila: - Možda bih mogla nabaviti pismo u kome je sve to pisao Rodrigu. - Bi li to bilo moguće? Mika joj je ispričala kako je došla do tog pisma. Iz toga je Dorrit mogla zaključiti koliko je važno bilo istrgnuti Miku iz te okoline. Postala je već takva da se uopće nije ustručavala pretraživati Rodrigovu lisnicu. Mika je shvatila po izrazu njezina lica da to Dorrit ne odobrava. Tada je mirno rekla: - Misliš možda kako to nisam smjela učiniti. Ali učinila bih još i mnogo gore stvari da bih te spasila od opasnosti. Pokušat ću pronaći to pismo. Rodrigo ne pazi mnogo na svoje stvari, a otac sigurno ne sluti da on pušta ležati pisma uokolo. Možda je čak i sada ostavio lisnicu kod kuće. Pokušat ću odmah doći do tog pisma. Rodrigo neće spomenuti ocu daje nestalo, jer bi ga time užasno naljutio. Dorrit je odahnula. - Na žalost, prisiljene smo braniti se svim sredstvima. To je pismo zaista važno i trebalo bi doći u naše ruke. - Dobro, nabavit ću ga - i to možda odmah, još prije no što se otac i Rodrigo vrate kući. Morat ću ga dobro sakriti, jer ga ne smiju pronaći kod mene. O tome ću još promisliti. Sestre su se tada počele dogovarati o tome što su još trebale učiniti. Dorrit je sastavila brzojav
119
GIGA
za Lienharda s ovim sadržajem: »U velikoj sam opasnosti. Doñi odmah. Bonara, poštanska postaja. Pitaj gospoñu Lovell za mene. Donesi toliko novaca koliko možeš. Dorrit.« Tad je odmah napisala još i pismo Lienhardu, koje mu je gospoña Lovell trebala predati pri dolasku. Mika je dodala još nekoliko riječi objašnjenja za gospoñu Lovell. Tadje zapitala Dorrit s koliko novaca raspolaže. Odgovorila joj je da je za sebe zadržala samo dio novaca namijenjenog za putovanje. Posjedovala je uz to još nekoliko tisuća maraka. Ali otac joj je već natuknuo da je potrošio sav novac za put. Ona dakako ne može to shvatiti, ali on očekuje još novaca od nje. Mika joj je savjetovala da pošalje veći dio novca gospoñi Lovell, da bi ga spasila od oca. Nisu mogle znati za što će im sve novac biti potreban. To je Dorrit i učinila. A Mika je stavila u pismo i Dorritin pasoš. Sve su to spremile u veliku omotnicu i zalijepile je. Tad su, nešto prije no što su stigle na ranč, naredile vozaču da stane i predale mu pismo za gospoñu Lovell uz napomenu neka ga brižljivo čuva. On je, jer je bio poštanski službenik, odmah mogao izdati potvrdu o primitku. Sestre su sada bile sigurne da će pismo stići na pravu adresu i da će sve potrebno biti brzo obavljeno. Sad su bile nešto mirnije, pa su se počele dogovarati što će dalje učiniti. Mika je savjetovala Dorrit neka ocu, čim stigne na ranč, izjavi da joj je pasoš nestao. - I nemoj se čuditi - dodala je - budem li opet vrlo neljubazna prema tebi. Neću se dovoljno zahvaliti za sve lijepe stvari koje si mi donijela. Možeš se čak požaliti ocu i Rodrigu. Ne smiju naslutiti u kakvim smo odnosima. Dorrit je kimnula, a Mika joj je još jednom savjetovala kako se mora ponašati prema Rodrigu. Napokon stigoše na ranč. Mala, gluha služavka promatrala je Dorrit kao neko čudovište. Trčala je ovamo i onamo kako bi izvršila nijeme Mikine zapovijedi, koje joj je ova davala kretnjama ruke. Dorrit se pomalo prestrašeno ogledala po kući. Sobe, iako su bile donekle ureñene, nisu pružale udobnost na koju je Dorrit bila navikla. Mika je odvela Dorrit u njezinu sobu. Pokušala ju je urediti što je udobnije i ljepše mogla. Nasred stola stajao je veliki stručak poljskog cvijeća. Pokućstvo je bilo jednostavno, kao što je to bio običaj na rancu, a Mika je dovukla sve pokrivače, jastuke i zavjese koje je pronašla. Strop i zidovi bili su, kao i posvuda po kući, prekriveni drvom. To je djelovalo mračno, ali i nekako udobno. Mika je zabrinuto pogledala sestru. - Neće ti se sviñati kod nas, jer si navikla na bolje. Dorrit je zagrli. - Vidim da si sve uredila onoliko udobno kako si mogla. Donijela si čak i cvijeće. Što bih mogla više poželjeti? Sestre se poljubiše i pogledaše se vlažnim očima. - Ostavit ću te sada neko vrijeme samu, Dorrit, da bi se mogla osvježiti. U meñuvremenu ću pogledati što je s pismom. Ali kamo bih ga mogla sakriti? Znam - dobila sam kožnatu torbicu od majke. Uvijek ju je nosila oko vrata na grudima. U njoj su bile očeva i moja slika. Tamo ću gurnuti pismo. Nosit ću ga uvijek uz se, pa se neće moći izgubiti. Sestre se rastadoše, a Mika se ušuljala u Rodrigovu sobu. Kad je htjela otvoriti vrata našla ih je zaključana. Sigurno je novčarku opet ostavio kod kuće i stoga zaključao sobu. Ali Mika si je znala pomoći. Imala je još jedan ključ od te sobe, a da to Rodrigo nije znao. Jednom ranije izgubio je ključ svoje sobe, pa je dao izraditi drugi. Mika je slučajno našla ključ u vrtu, ne sluteći da je Rodrigov. Nekamo ga je objesila i tek je kasnije slučajno pokušala otvoriti zaključana vrata Rodrigove sobe, pa je ustanovila daje to njegov ključ. Otada gaje dobro čuvala. Sad gaje izvukla iz skrovišta, nakon što je služavci naredila da u
120
GIGA
kuhinji pripremi čaj za nju i Dorrit. Brzo je otključala vrata i prišla ormaru. Izvukla je ladicu u kojoj je neki dan pronašla pismo. Odahnula je kad je primijetila lisnicu na istom mjestu. Oprezno ju je otvorila i pronašla ono pismo njezina oca. Brzo gaje sakrila, lisnicu stavila točno na isto mjesto i išuljala se iz sobe. Zaključala je vrata i ključ ponovno sakrila. U svojoj je sobi potražila kožnatu torbicu. Sakrila je pismo u nju i ovjesila je oko vrata i ugurala pod bluzu. Dok su sestre u sobi za dnevni boravak pile čaj, dogovarale su se kako bi najlakše pobjegle. U vrijeme kad je poštanski auto obično prolazio kraj ranca, otac i Rodrigo bili su na pašnjacima kraj konja. Vraćali su se kući tek u smiraj dana. - Ne znam, Dorrit, hoće li oni i u buduće dalje raditi. Vjeruju naime da ih očekuju milijuni. Možda će se pretvarati sve dok ne budu posve sigurni u tebe. Onoga dana kad ćemo pobjeći ako budu na pašnjacima, sve bi moglo proći dobro. Tek će nakon povratka primijetiti naš nestanak. Bit će najbolje da uopće ne vadiš stvari iz kovčega. Izvadi samo ono što ti je ovdje najnužnije potrebno. Kad budemo bježale zaključat ćeš kovčege, pa će ih gospodin Ried samo dopremiti. Kako ću ja otpremiti svojih nekoliko stvarčica to doista ne znam. Dorrit je uhvati za ruku. - Rekla sam ti da sam u Berlinu nabavila za tebe kovčeg pun stvari. U njega možeš spremiti sve što još želiš ponijeti, jer nije posve pun. Otac je rekao da ne posjeduješ kovčeg. Kupila sam ti ga jer sam te namjeravala povesti sa sobom. Mika je zagrlila sestru. - Kako je to lijepo od tebe! Reći ću ti nešto. Lijepe stvari koje si mi donijela neću ovdje uopće izvaditi, veselit ću im se kad jednom budem na slobodi. Ne čudi se, budem li vrlo nezahvalna. Govorit ću s prezirom o tvojim darovima. To je dio mog plana. Možeš mi ukazivati koliko god ljubavi želiš, ali ja ću se tome samo rugati. Morale su se nasmijati. Tad je Mika povela Dorrit oko kuće i sve tamo do drveća gdje će ih, na dan njihova bijega, čekati automobil. Dorrit je sve dobro pregledala. Automobil se mogao dobro sakriti izmeñu drveća i biti nevidljiv s bilo koje strane. Polagano su se vratile kući. Tišina koja ih je okruživala pomalo je plašila Dorrit. Pomislila je što bi joj se bilo moglo dogoditi da su je doveli ovamo, a da nije u Miki našla zaštitnicu. Bila je posve odrezana od svijeta. Pašnjaci su se prostirali miljama. Daje htjela pobjeći bilo bi to moguće samo pješice, čak niti na konju. Vidik se pružao na sve strane. Samo je drveće uz pašnjak pomalo skrivalo pogled. Zadrhtala je i rekla hrapavim glasom: - Mika, kako je to strašno. Naš je otac naš najgori neprijatelj. Mika joj čvrsto stisnu ruku. - Ti još nisi naviknuta na to, ali ćeš se naučiti. Moraš se osloboditi takvih misli, čovjek se zgrozi kad pomisli da je krv njegove krvi. U tim Mikinim riječima bilo je toliko tuge, daje njezinu sestru to duboko potreslo. - Moramo se čuvati, Mika! Ne smijemo dopustiti da nam se dogodi neko zlo. Držeći se za ruke, sestre krenuše prema kući. Činilo im se kao da se poznaju već godinama i da nikada nisu bile strane jedna drugoj.
121
GIGA
XXII Mrak je već bio pao kad su oba muškarca napokon stigla kući. Kako na rancu više nije bilo slugu, morali su sami istovariti kovčege i unijeti ih u kuću. Mika je upozorila Dorrit neka uvijek drži zaključana vrata svoje sobe, osobito noću. Savjetovala joj je da dobro zatvori i prozorske kapke. I tako je Dorrit morala prvo otključati vrata svoje sobe kad su donijeli kovčege. Otac je zapita: - Zašto zaključavaš sobu? - Tako sam naučena, oče! - Ovdje to nije potrebno. - Ali to je moja navika. Zatim se tobože silno zabrinula. - Zamisli, oče, na putu ovamo, vjerojatno u poštanskom automobilu, izgubila sam svoj pasoš. Već sam sve pretražila. Mika se zbog tog ljuti na mene. Vjerojatno sam ga s rupčićem izvuka iz torbice. Možda se to dogodilo i za vrijeme vožnje željeznicom. Nisam obraćala osobitu pažnju na pasoš. Riemann je zapravo bio sretan što Dorrit napokon više nije imala pasoš. Ali ljutito se uspravio. - Vidiš li, trebala si mi ga odmah dati na čuvanje. To je nečuveno! Obećala si mi da ćeš ga dobro čuvati. - Oprosti, oče, nadam se da neću imati poteškoća oko nabave novog pasoša. Potreban mije za put kući. - To neće biti baš tako jednostavno. Imat ćemo mnogo neprilika. U svakom slučaju, zapitat ću nisu li ga možda našli u poštanskom automobilu. Ljutit, što mora sam vući kovčege, Riemann gurnu jedan od kovčega nogom. Dorrit je primijetila da se otac iznenada više nije ponašao onako pristojno kao za vrijeme putovanja. Nije meñutim rekla niti jednu jedinu riječ. Mnogo ljubazniji je bio Rodrigo. - Ne smiješ se ljutiti na Dorrit, striče Kurt! To mi se ne sviña. Umiri se, Dorrit! Idućeg ću tjedna odjahati u Bonaru i raspitati se nisu li možda pronašli tvoj pasoš. Ako gaje tko našao, spremit će ga. Ionako nitko ne smije s njime ništa započeti. Nasmiješio joj se i vatreno je pogledao. Dorrit je znala zašto to čini, pa su joj trnci prošli leñima. Ali i ona se nasmiješila njemu, slušajući Mikin savjet. - To je ljubazno od tebe, bratiću! Hvala ti. Uspjelo joj je pružiti mu ruku koju je čvrsto stisnuo u svojoj i tobože pobožno poljubio. - Kako si šarmantan, dragi bratiću - rekla je. Rodrigo pogleda strica, a taj mu namignu iza Dorritinih leña. Zaboravio je pritomda je to Dorrit mogla vidjeti u malom ogledalu. Pretvarala se meñutim kao da ništa ne primjećuje i ne zna. - Žao mi je što ste morali vući te teške kovčege. Zar nemate poslugu u kući? - zapitala je. - Dakako da imamo velik broj gauča, ali upravo smo ih sada sve morali otpustiti, jer smo ustanovili da su nepošteni. Potajno su prodavali naše konje i stavljali novac u svoj džep. Sada moramo pričekati dok ne nañemo dobre ljude. Gauči su skupi, a novac koga smo imali u blagajni potrošio sam na putovanje u Njemačku. U ovom trenutku nam novac užasno nedostaje. Bogata si, Dorrit, i mogla bi nam malko pomoći. Dorrit nije očekivala da će je to već danas zamoliti. Ali odgovorila je mirno i sabrano: - Dakako, oče, samo što ovog trenutka ni sama nemam mnogo novaca kod sebe. - Imaš još dio novaca za putovanje. Neće ti biti potreban za povratak. Moći ćeš dići iz banke toliko novaca koliko će ti biti potrebno. - Da, oče! No upravo zato što sam to znala, bila sam u NewYorku pomalo lakomislena. Potrošila sam mnogo novaca za dražesne sitnice koje su ovdje u Americi vrlo skupe. Imam još samo oko stotinu dolara.
122
GIGA
Da je sve ostalo poslala gospoñi Lovell, to dakako nije odala. Riemann je nervozno nabrao obrve. - To je vrlo neugodno. Moram ti reći da Rodrigu dugujem tisuću dolara koje mi je posudio za putovanje. Dorrit pogleda oca mirno i odlučno. - Pa vrati Rodrigu tih tisuću dolara od novca koga sam ti predala prije putovanja. Uzmi mirno koliko ti je potrebno. Znala je da otac nije mogao potrošiti sav novac, jer je od nje uzeo dvadeset tisuća maraka. Riemann je ostao potpuno miran, dok gaje Rodrigo gledao. - Dijete moje, pa taj smo novac potrošili. I ja imam još samo stotinu dolara. I sama si rekla da je u New Yorku sve vrlo skupo. Novac se samo topi meñu prstima. Izdao sam za naše potrebe čak i novac koji je meni pripadao. Dorrit se tako stidjela za svog oca da joj je krv navrla u obraze. Ali uspjelo joj se svladati. Kao da tobože ne zna što bi učinila, promatrala ih je bespomoćno pogledavajući Miku. Ova je, očiju punih bijesa, stajala na vratima. Ne samo sestra, već je i Rodrigo slutio daje Riemann nekamo spremio novac. Ali Rodrigo je želio ostaviti dobar dojam na Dorrit. - Ne brini zbog mene, Dorrit! Morat ćemo prodati nekoliko konja, iako još nisu toliko ukroćeni da bismo za njih mogli dobiti dobru cijenu. Riemann se iznenada nasmije i lupnu se po čelu. - Glupi smo, Dorrit! Nismo naučeni na novac. Pa ti imaš čekovnu knjižicu. Dobila sije od gospodina Snydera. - Da, dao mije čekovnu knjižicu - izjavi stoje mirnije mogla. - Dobro, tad moraš samo potpisati ček u visini u kojoj želiš. Tad će Rodrigo moći sutra odjahati u Bonaru i položiti ček u banku. Tako ćemo se riješiti sve bijede. - Misliš li da mogu napisati bilo koju svotu na ček? - Dakako, dijete moje! Imaš ogroman bankovni konto, pa je sve to samo sitnica. Imaš li čekovnu knjižicu pri ruci? - Da, oče, upravo sam ispraznila svoju torbicu jer sam tražila pasoš. Pritomsam izvadila i čekovnu knjižicu. Ne znam točno što bih s njom. Nikada je još nisam posjedovala. Riemann je već bio bolje volje. Mika je nabrala čelo, ali se sjetila kako do punoljetnosti njezine sestre neće biti isplaćen niti jedan ček iznad tisuću maraka mjesečno. Tada se svladala i mirno pratila što će se dogoditi. Dorrit je izvukla čekovnu knjižicu iz torbice. - Dakle, kako se to radi? Otac se nasmijao, a i Rodrigu se tobožnja Dorritina bespomoćnost neizmjerno sviñala. Nije mu bilo teško zaljubiti se u nju. Njezina plava ljepota dražila je Španjolca. A njegova se vruća krv mogla lako zapaliti. Sjajne sive Dorritine oči činile su mu se ljepše od bilo kojih drugih koje je dosad vidio. A pritom je ta lijepa djevojka bila nasljednica milijuna. Rodrigo je bio zadovoljan. Četiri tjedna nesmetana boravka s ljepoticom na rancu, i on će postići svoj cilj. To prije što gaje promatrala vrlo ljubazno. Otac dohvati čekovnu knjižicu i pokaza Dorrit kako treba ispuniti ček. Dohvatila je nalivpero i nasmiješila mu se. - Na koliko da ispostavim ček? - zapita tobože nevino. Mika je pogleda, a najradije bije bila od oduševljenja poljubila. - Najbolje će biti ako odmah podigneš veću svotu, kako bi uvijek imala dovoljno novaca kod sebe. Neka ga bude i za povratak kući. - Oče, prije putovanja sam ti predala oko dvadeset i pet tisuća maraka, i sve smo potrošili. Na sreću, nisam siromašna djevojka, inače bih posij edila od straha zbog toliko potrošenog novca. Rodrigo oštro pogleda strica sa strane. Sad je bio uvjeren da mu stric može vratiti onih tisuću
123
GIGA
dolara. Riemann je govorio samom sebi, da će kasnije kad budu sami, morati Rodrigu vratiti taj novac, kako bi ga sačuvao u dobroj volji. - Na kakvu svotu bih ispostavila ček? - zapita ponovno Dorrit. Ovaj je brzo nadvladao i posljednji osjećaj suzdržanosti. - Napiši - dvadeset tisuća dolara. Dorrit se tobože vrlo prestrašila. - To je strahovito mnogo novaca! - Za tebe nije, Dorrit! Za tebe je to sitnica. - Kako hoćeš, oče! Mirno i sigurno ispunila je ček i potpisala ga. Za to su se vrijeme stric i nećak pobjedonosno pogledali. Sve je teklo u najboljem redu. Riemann je ispričao Rodrigu da će Dorrit moći raspolagati svojim imetkom tek kad postane punoljetna, ali da ima čekovnu knjižicu pomoću koje će moći podizati toliko novaca koliko joj bude potrebno. Sada su vjerovali da će im biti lako do Dorritine punoljetnosti nabavljati potrebna sredstva za njihove prohtjeve. Rodrigo je vjerovao da će mu čitav život proći u luksuzu. Manjka mu još samo Dorritin pristanak. Stric mu je na putu za ranč govorio kako je mora neprekidno opsjedati. Možda će se malko braniti, ali on je bio momak koji je mogao tako neiskusnu djevojku zavesti za nekoliko tjedana. Već će mu dati prilike za to. Riemann je brzo istrgnuo ček iz čekovne knjižice i složio ga. Spremio ga je u svoju lisnicu i rekao uz put: - Možda ću sutra sam odjahati u Bonaru da obavim sve potrebno. Rodrigo ga prijeteći pogleda, ali Riemann mu se samo nasmiješio, kao daje htio reći: »Samo strpljivo, momče!« Brzo nakon večere obratila se Dorrit ljubazno Miki. - Hoćeš li me otpratiti u moju sobu. Htjela bih ti pokazati što sam ti donijela. Mika zlovoljno odgovori: - Nisi trebala trošiti zbog mene. Ionako si potrošila dovoljno novaca. Meni nije potrebno baš ništa. - Ali draga sestro, donijela sam ti nekoliko dražesnih haljina. Sve po najnovijoj modi. Mika slegnu ramenima. - Što će mi to? Šteta za novac. Bio bi nam potrebniji u kući. - Ne budi tako neljubazna sa svojom sestrom! - prekori je Rodrigo. Pogledala gaje podrugljivo. - Ne izigravaj Dorritina viteza. Primjećujem da si se već zacopao u nju! Rodrigo se nasmija i pogleda pobjedonosno Dorrit. - Je li to čudo? - zapita vatreno. Dorrit pocrveni od srdžbe, ali se ipak uspjela nasmiješiti. - Bratiću, očigledno znaju i na tom dalekom rancu davati komplimente. A sad bih se oprostila, jer sam umorna. Htjela bih i Miki predati darove. Hoćeš li doći u moju sobu, Mika? - Poñi samo naprijed, moram još nešto pospremiti i pregledati kuću - odgovori zlovoljno Mika. Kad se Dorrit oprostila od dvojice muškaraca i nestala, Riemann napadne svoju mlañu kćerku: - Ponašaj se pristojnije prema sestri, jesi li me razumjela? Mika zabaci glavu, i pogleda ga pogledom koga nije bilo lako podnijeti. - Zašto bih joj se ulizavala? Ne želim ništa od nje. Što se mene tiče, bilo bi bolje kad bi otišla, danas umjesto sutra. - Mika, ta ona je tvoja sestra! - Tako je dražesna - dobaci Rodrigo. Pogledala ga je podrugljivo. - Ako je tebi dražesna, meni je nesnosna zbog svoje otmjenosti. Laku noć! Još je neko vrijeme nešto spremala po sobi, a zatim je izašla i vani nečim lupala, pa tobože ušla u Dorritinu sobu. Ali samo joj je domahnula stavivši prst na usta, pa je požurila natrag u
124
GIGA
kuhinju. Pošla je do onog mjesta s koga je mogla prisluškivati razgovor u sobi. U sobi za dnevni boravak ostali su Riemann i Rodrigo. Primijetila je kako je otac izvadio lisnicu i predao nećaku dvije novčanice. - Evo, zasad dvije tisuće dolara. Kad isplate ček dobit ćeš više. - Nasmiješio se kad je to rekao. Rodrigo spremi obje novčanice. - Rekao si više - to je nešto što lebdi u zraku. Htio bih te podsjetiti da sve dijelimo. Neću dopustiti da me prevariš. - Gluposti! Tko to namjerava? - Zašto mi tada nisi povjerio ček. Mogao sam gaja unovčiti. - Mnogo je važnije da za to vrijeme udvaraš Dorrit, glupane! - To je istina! Ali ti ćeš ponovno poći kockati. - Ne, to mi više nije potrebno. Imat ćemo novaca kao blata. Ukoliko dobro obaviš posao. Rodrigo se tašto nasmijao. - Ne boj se! Dražesna je, i već sam se zaljubio u nju. A tada sam neodoljiv. Razgovarali su dalje o stvarima za koje je Mika mislila da nisu važne, pa se stoga tiho odšuljala u Dorritinu sobu. Saopćila joj je sve stoje čula. - Njihova će sreća biti pomućena kad saznaju da ne mogu podizati više od tisuću maraka mjesečno. Ali zadovoljna sam s tobom. Dobro si to izvela. - Mika, toliko sam ustrašena. Kad bismo barem već bile daleko odavde. - Moramo pred njima glumiti, i za to nas ne smije mučiti savjest. To je tvoj jedini spas, Dorrit! Dorrit je sada željela pokazati sestri darove, pa je ispraznila kovčeg koji je bio namijenjen Miki. Mika je plakala i smijala se pri pogledu na divne poklone. I u njoj se rodila Evina kćerka, pa je odjenula jednu haljinu za drugom. Postiñeno se promatrala u zrcalo, kojeg joj je Dorrit morala držati da bi se vidjela odozgo do dolje. U kući naime nije bilo velikog zrcala. Mika je oduševljeno grlila i ljubila sestru, pa su neko vrijeme sjedile zajedno i šapatom se razgovarale. Tek kad su čule da oba muškarca izlaze iz sobe, Mika šapnu Dorrit: - Dobro zaključaj vrata za mnom, i još ti jednom tisuću puta hvala! Dok je napuštala sobu rekla je glasno i grubo: - Dorrit, to su zgodne stvari, ali nisu za mene. Samo ti sve opet lijepo spremi u kovčeg! Dorrit je uz to dobila od nje upute da se sutra žali zbog nje ocu i Rodrigu. Morala im je reći daje Mika bila vrlo neljubazna i da joj uopće nije zahvalila. To se i dogodilo idućeg jutra, a Dorrit su njih dvojica pokušali tješiti, govoreći joj da je Mika odrasla u osami meñu samim divljim muškarcima, pa se ne zna ponašati. *
Lienharda Rieda obuzeo je nakon Dorritina odlaska iz Neustettena užasan nemir. Govorio je samom sebi daje nije smio ni pod koju cijenu pustiti otputovati samu s ocem. Nastojao se umiriti koliko je to bilo moguće, ali čežnja za dragom ga je sve više mučila. Jednog dana je stigao Dorritin brzojav iz Bonare. Primio gaje ranije od pisma kojeg je predala u New Yorku, pa gaje njegov sadržaj užasno uzbudio. - Kakva je to bila opasnost? Gdje je boravila? Je li već bila na rancu svog oca? Opasnost! Bilo mu je kao da gaje glasno pozvala u pomoć. Zar joj je prijetila opasnost od njezina oca? Nije dugo oklijevao. Znao je da mora što prije otputovati i to najkraćim putem. Požurio je u grad, ostavivši sve poslove. Podigao je sav novac kojim je raspolagao. U isto vrijeme se telefonski raspitao u Hamburgu kad polazi idući brod. Saznao je da će isploviti već drugog jutra. Lienhard poče brzo računati. Morao je stići na taj brod. Ako ne bi uspio vlakom, 125
GIGA
morat će letjeti. Naručio je brzojavno kabinu i ustanovio da će na vrijeme stići u Hamburg ukoliko krene noćnim vlakom iz Berlina. Dakle, vratio se i spremio kovčege. Dao je upute Breitneru i brzo otputovao. Upravo kad je napuštao Riedburg primio je Dorritino pismo iz New Yorka s važnim prilozima. Nije više imao vremana da ga pročita, pa ga je gurnuo u džep i skočio na konja da bi pravovremeno stigao na željezničku postaju. Breitner je već prije krenuo naprijed s kovčegom. Povest će zatim konja natrag u Neustetten i tamo javiti odlazak svog gospodara. Minutu prije odlaska vlaka stigao je Lienhard na željezničku postaju. Tek stoje sjeo na svoje mjesto vlak je krenuo. Lienhard je na svoje zadovoljstvo bio sam u odjeljku, pa je izvukao Dorritino pismo. Ono stoje saznao iz njega nije umanjilo njegovu zabrinutost. Sada više nije sumnjao u to da Dorriti prijeti opasnost od njezina oca. Ovaj se očigledno samo pojavio da bi se okoristio nasljedstvom. Dobro da Dorrit nije mogla raspolagati svojim imetkom dok ne postane punoljetna. Ali što je otac namjeravao učiniti s Dorrit? Kakva joj je opasnost prijetila? Za čovjeka tako odlučna kao Lienhard, bila je prava muka što nije brže mogao nešto poduzeti. U Hamburgu je odlučio barem pokušati umiriti Dorrit javivši joj daje krenuo na put. Izvukao je njezin brzojav i proučio ga, kao da će nešto saznati izmeñu redaka. Dorrit mu je brzojavljala da se raspita za nju kod gospoñe Lovell na pošti u Bonari. Očigledno je Dorrit imala povjerenja u tu ženu. Bonara je ležala kraj ranca njezina oca. Možda je ta gospoña Lovell mogla umiriti Dorrit. Stoga odluči da joj brzojavi. Tek što je Lienhard stigao u Hamburg odmah je poslao u Bonaru brzojav ovog sadržaja: »Molim obavijestiti Dorrit, ako je moguće, da će Ried odletjeti 28. studenog iz New Yorka. Hvala - Ried.« Odahnuo je poslavši taj brzojav. Saznao je da će brod stići u New York 28. studenog. U New Yorku imao je mnogo poznanika. Vjerovao je da će stići i telefonirati gospodinu Snyderu i možda nešto saznati. Odlučio je predati brzojavjednom od svoj ih prijatelj a u New Yorku s kojim je ranije često bio zajedno na istraživačkim putovanjima. Brzojav je glasio: »Osigurati jedno mjesto u avionu 28. studenog za Teksas. Lienhard Ried.« Kad je sve to obavio odjurio je taksijem do luke. Brodje već bio spreman da isplovi. Tek stoje Lienhard stigao, podigli su sidro. Nešto mirnije krenuo je u svoju kabinu. Kasnije je pošao pozdraviti kapetana. Poznavao ga je s ranijih putovanja. Ovaj mu se nasmiješio. - Gospodine doktore, ponovno ste krenuli na put? - Da, ali samo na kratak, i to po privatnom poslu. - Srest ćete poznanike na brodu, gospodine doktore! I kapetan mu reče da su se na brodu nalazila dva gospodina s kojima je ranije bio u lovu na kitove. Kasnije se sreo s njima i srdačno se pozdravio. Razgovor s njima pomogao je Lienhardu da potisne svoj nemir. Kraj bogato postavljenog stola sjetiše se na glad koju su doživjeli za vrijeme tog lova, pa im je sve dvostruko dobro prijalo. Lienhard se ipak morao prisiliti da jede. Nije smio oslabiti. Napokon stigoše u New York, i to na vrijeme da je mogao udobno stići do aviona. Kao stoje ranije vjerovao, uspjelo mu je telefonirati i gospodinu Snyderu. Ovaj je na sreću bio u uredu. Kad je čuo daje Lienhard Dorritin zaručnik i zbog čega je došao u New York, izjavio je brzo: - Pričekajte, odvest ću vas svojim automobilom na aerodrom. Moći ćemo dogovoriti najpotrebnije. Lienhard ga je dočekao u dvorani za doručkovanje, a zatim odmah poñe do automobila gospodina Snydera. Gospoda su se svidjela jedan drugome na prvi pogled, i nakon što su porazgovarali o svemu važnome, Snyder reče:
126
GIGA
- Gospoñici Lund može prijetiti opasnost samo od njezina oca. Dakako ne znam kakva bi mogla biti. Ali sigurno se radi o tome da Riemann želi na neki način doći do nasljedstva Dorrit Lund. To mi potvrñuje i ček na dvadeset tisuća dolara, koga nismo isplatili. Ispostavila ga je gospoñica Lund, ali ona dobro zna da može podizati samo tisuću maraka mjesečno do svoje punoljetnosti. A to je dvije stotine i pedeset dolara. Dakle, taj je ček ispostavila samo pod prisilom. Rekao je Lienhardu i neke stvari koje mu još nisu bile poznate. Lienhard je gledao mračno pred sebe. - Da barem nisam dopustio zaručnici otputovati s njezinim ocem. Osjećao sam u duši da joj prijeti neka opasnost. - Ne žalite zbog nečega što se više ne može promijeniti. Vi ste čovjek koji može spasiti svoju zaručnicu iz svake opasnosti. Najradije bih otputovao s vama, ali nemam vremena. Morate mi obećati da ćete vi i vaša zaručnica biti moji gosti prilikom povratka u New York. Moram se sresti s gospoñicom Dorrit i uvjeriti se da joj se ništa nije dogodilo. Lienhard mu je to obećao. Dogovorili su još mnogo toga, a Snyder je rekao Lienhardu neka mu Dorrit samo brzojavi ukoliko joj bude potreban novac. On će joj ga doznačiti sa svog računa, i to koliko bude željela. Tako stigoše na aerodrom. Avion, koga je Lienhard brzojavno naručio, već je čekao. Pilot, gospodin Shanvv ga dočeka sa smiješkom, a Lienhard poče navaljivati da krenu što prije. U njemu se naime rodila užasna misao. Bude li Riemann uvidio da ne može nikako doći do Dorritina nasljedstva, mogao bi se sjetiti da bije kao otac naslijedio u slučaju njezine smrti. Moglo se od čovjeka kakav je bio Riemann, o kome je dosada čuo samo najgore, očekivati čak i to, da se ne bi sustezao ni od umorstva. Lienhard se nije mogao suzdržati, pa je Snyderu saopćio tu svoju bojazan. Snyder se prestrašio. Po njegovu saznanju nije postojalo ništa što Riemann ne bi učinio za novac. Govorio je samom sebi: »Za Riemanna bi to bio najkraći put da doñe do Dorritina novca. Ali i najopasniji. Stoga se valjda neće usuditi to učiniti.« Pokušao je umiriti Lienharda. Nekoliko minuta kasnije avion je uzletio. Snyder je zamišljeno gledao za njim, sve dok mu nije nestao iz vidika. Njegove najbolje želje letjele su za njim.
127
GIGA
XXIII Dorrit je u meñuvremenu doživjela neugodne dane na rancu. Neprekidno je morala nositi masku, neprekidno biti ljubazna s Rodrigom, koji joj je udvarao na svoj nametljiv način. Mika je doduše pokušavala ostajati kraj Dorrit uvijek kad je Rodrigo boravio u kući. Ali ponekad je ipak morala otići na kraće vrijeme, a to bi Rodrigo uvijek pokušao iskoristiti za svoje sve očitije udvaranje. Mirno je spremio lisnicu iz koje mu je Mika izvadila pismo, niti ne primijetivši da ga nema. Mika je bila ponešto uznemirena, hoće li to spomenuti, ali ništa se nije dogodilo. Tad se sjetila daje Rodrigo vjerojatno gurnuo lisnicu u džep, a daje nije ni pogledao. Odahnula je. Što više vremena proñe, a on to ne opazi, to će mu biti teže ustanoviti tko je pismo uzeo ili kako mu je nestalo. Mika je samo rijetko kada mogla razgovarati sa sestrom bez svjedoka. Iz dana u dan bila je sve neljubazni]a prema Dorrit, pitajući neprekidno oca kad će ta »utvarana gospoñica sestra« napokon otputovati. Svakog bije puta otac prekorio, ali je ona to mirno podnosila. Dorrit se pak gotovo svakodnevno žalila ocu i Rodrigu zbog Mikine neljubaznosti. Mogla je učiniti stoje htjela, uvijek je čula samo ružne i odbojne riječi. Tad bi je tješili, a najviše Rodrigo, koji ne bi nikad propustio priliku da Dorrit ne pogladi. Njoj se tada uvijek pričinilo kao da joj se kosa diže u vis, ali uspjela se svladati. Rodrigo je bio pun nade da će mu Dorrit doskora pripadati. Sestre su brojile dane i sate koji su ih približavali spasenju. Svakog bi dana Mika promatrala poštanski automobil, da joj slučajno ne bi izmakla bijela marama, iako je govorila samoj sebi da gospodin Ried još dugo neće moći doći. Jednog je dana meñutim primijetila da se mali poštanski automobil nije provezao kraj ranca kao obično, već je krenuo prema kući. Sestre bijahu same kod kuće. Rodrigo i Riemann bili su na obližnjem pašnjaku. I oni su vidjeli da je poštanski automobil stigao pa su brzo prilazili. Nisu naime željeli da Dorrit nekome pošalje pismo. Ali prije no što su stigli do kuće vozač je potajno gurnuo Miki u ruke ceduljicu rekavši: »Gospoña Lovell vas srdačno pozdravlja.« Mika je sakrila papir. Poštar je donio za Dorrit dva pisma. Jedno je bilo od Lienharda, a poslao ga je nekoliko dana nakon Dorritina odlaska. A drugo je imalo glavu neke poznate njujorške banke koja je izdala Dorritinu knjižicu. Još prije no što su dvojica jahača stigla, Dorrit je već spremila Lienhardovo pismo, dok je ono drugo još držala u ruci. Otac je meñutim sokolovim očima vidio iz daljine daje Dorrit spremila jedno pismo. - Ima li danas pošte za nas? - doviknuo je vozaču, kome je Mika upravo donijela svježe piće. - Da, gospodine Riemann, dva pisma za gospoñicu - odvrati taj. O ceduljici nije ništa rekao, jer mu je gospoña Lovell naredila daje preda osobno gospoñici Mikaeli, kad bude s njom nasamu. Nalog je ispunio i Dorrit mu je dala dobru napojnicu, kao i tada kad se dovezla na ranč, pa je postao njezin vjerni sluga. Nakon toga je otišao dalje na svoj obilazak. - Dobila si dva pisma, Dorrit? - zapita otac i upitno je pogleda. Bila je zabrinuta što nije mogla zatajiti Lienhardovo pismo. Znala je meñutim da se u omotnici uz službeno pismo, nalazi i neslužbeno namijenjeno samo njoj. Stoga je mirno odgovorila. - Pismo od gospodina Rieda. Vj eroj atno neke poslovne novosti o Neustettenu. A ovo je od banke iz New Yorka. Pružila je ruku i prije nego je shvatila što se dogaña, otac joj gaje uzeo i otvorio. Dorrit je bila odgojena u duhu poštivanja tajne pisma, pa je problijedila i uspravila se. - Oče, ovo je pismo upućeno meni! Meni osobno! On je nestrpljivo slegnuo ramenima. - Pa što? Bez svake sumnje ono je u vezi s onim čekom. Prema tome ga mogu ja, tvoj otac, takoñer pročitati. Pretpostavljam da ćeš mi pokazati i pismo gospodina Rieda. - Da, oče, nakon što ga pročitam. Meñutim, naviknuta sam sama otvarati svoja pisma i prva
128
GIGA
ih pročitati, iako nikad svojim usvojiteljima nisam skrivala poštu. Ugrizao se za usne, ali se nakon toga našalio i izvukao listovni papir iz omotnice. Pročitao je kratko saopćenje banke koja mu je vraćala ček. Problijedio je od bijesa. - To je drskost! Taj je Snyder kriv za sve. To nećemo dopustiti, protestirat ćemo protiv toga. Dorrit i Mika su već odavno znale što će se dogoditi. Ali Dorrit je pogledala oca tobože mirno. - Zašto se ljutiš, oče? Ovaj je izustio nekoliko užasnih kletva, a zatim je ljutito izjavio: - Sto me ljuti? Pročitaj! To je saopćenje banke da do svoje punoljetnosti možeš podizati samo dvije stotine i pedeset dolara mjesečno. Dvije stotine i pedeset za nasljednicu milijuna! To je smiješno i nečuveno! Bezobrazluk! Šalju natrag tvoj ček uz napomenu da izdaš drugi na tu smiješnu svotu i tada ćeš je primiti. Dorrit je bespomoćno slegnula ramenima. - Žao mi je, oče, zbog toga, ali ako je to tetka naredila tad to ne možemo promijeniti. Ljutito se nasmijao. - Tako? A od čega ćemo živjeti? - zaviknuo je neobuzdano. Trzaj je prošao Dorritinim licem, ali ona je samo rekla: - A od čega bismo živjeli da mi tetka nije ostavila taj novac? Ne mogu to izmijeniti, pa ako vam moj boravak ovdje čini dodatne troškove s kojima niste računali, tad ću odmah otputovati. To je Riemanna osvijestilo, to više što gaje Rodrigo neprimjetno gurnuo. - Dorrit, o tome ne može biti ni govora. Zbunjen sam stoga, jer sam sigurno računao na taj novac. Kakva podvala od tetke Rose! Sto lije mislila pritom? Rodrigo ga pogleda želeći ga upozoriti neka pazi što govori, a zatim nježno gurnu svoju ruku pod Dorritinu. Čvrsto ju je stisnuo uza se, a ona je to dopustila stisnuvši zube. - Striče Kurt, stare su gospoñe ponekad čudne. Ne uzbuñuj se nepotrebno! Morat ćemo opet prodati nekoliko konja. A Dorrit može dobiti dvije stotine i pedeset dolara. Dorrit ga zahvalno pogleda. - Dobar si, Rodrigo! Otac me prestrašio. Neugodno mije što ne mogu nabaviti više novaca. Kako ću platiti povratak kući? Ponovno joj je stisnuo ruku. - Ne govori o povratku, slatka Dorrit! Nanosiš mi samo bol - šapnu joj zaljubljeno. Stajala je kao ukočena i nije se usudila pomaknuti. Mika je to opazila i grubo primijetila: - Ostavi Dorrit, mora mi pomoći. Stol još nije postavljen za čaj, a služavka pere rublje. Doñi, Dorrit! Kako zasad ne plivaš u novcu, morat ćeš bar pomagati u kući. Dorrit se oslobodila Rodriga. Htio ju je zadržati, ali ona je tiho rekla: - Moram poći, inače će se Mika ljutiti na mene. Obje su sestre pošle u kuhinju, a tamo su se zagrlile i poljubile. - Uboga moja Dorrit, stajala si kao na žeravici. - Mika, Rodrigo postaje svakog dana sve nametljiviji. Kako ću to izdržati? - Moraš, Dorrit, tu ništa ne pomaže. Budi strpljiva! Pogledaj što imam za te. Ovo mije potajno gurnuo u ruku poštar, a poslala je gospoña Lovell. Predala je Dorrit poruku. Bio je to Lienhardov brzojav koga je poslao gospoñi Lovell. Ova je dopisala: »Budite hrabre! Sve će biti u redu!« Sestre se ponovno zagrliše. Sada su barem znale da će Lienhard stići 28. studenog u New York, i da će od tamo odletjeti avionom u Teksas. Nisu znale kako dugo traje taj let, ali to je sigurno bilo brže nego željeznicom. Sad su ponovno stekle hrabrost. Mika je spalila poruku u štednjaku a zatim su se požurile pripremiti čaj. Vani su Riemann i Rodrigo stajali nijemo jedan nasuprot drugome. Napokon je Rodrigo tiho
129
GIGA
rekao: - Nemoj tako jasno pokazivati svoje razočaranje, striče. Ovaj se naljutio. - Lako je tebi govoriti. Dao sam ti svojih lijepih dvije tisuće dolara, a sada više nemam ni pare. To nije bila istina, a Rodrigo mu to nije ni vjerovao. Ali ipak je izjavio dobrodušno: - Vratit ću ti tisuću, da te spasim neprilika. To j e donekle umirilo Riemanna, a nakon nekog vremena rekao je uspravivši se: - Nisam se smio tako naljutiti. Čim Dorrit postane tvoja žena, moći ćemo nabaviti dovoljno novaca. Posudit ćemo ga u ime nasljedstva. Dakle, požuri! Rodrigo se nasmiješio, a oči su mu zaljubljeno zasjale. - Ne moraš me tjerati! I sam požurujem, ali te njemačke djevojke nisu poput naših žena. Hladne su i nepristupačne. Stoga su i zamamne. Jedva mogu dočekati vrijeme kad će mi pasti u naručaj. Ali postoje sredstva pomoću kojih se i ledenjak može rastopiti. Samo da je jednom nesmetano zagrlim. To se mora dogoditi noću, jer mi je danju Mika uvijek na putu. Cijelog dana neprekidno tjera Dorrit da joj pomaže u poslu. Riemann je mračno gledao pred sebe. - Morat ćeš poći noću u njezinu sobu. Rodrigo slegnu ramenima. - Moram prije dobiti njezin pristanak. Zaključava se svake noći i zatvara kapke na prozorima. - Jesi li već pokušao? - Malo, htio sam znati na čemu sam. Riemann polagano okrenu glavu prema njemu. - Morat ćeš nešto poduzeti sa zasunima na nj ezinim prozorskim kapcima. Neke djevojke treba natjerati u sreću. Rodrigo se lakomisleno nasmija. - Ne brini, već ću je prisiliti na to. Nije mi ravnodušna, kao ni ja njoj. Željela bi daje zagrlim, iako se još malko brani. Siguran sam u to. Dajem joj još nekoliko dana za tu djevojačku igru. Ne bojim se za svoju pobjedu. Ona mije sigurna. U to se na vratima pojavila Mika i pozvala ih na čaj. Dorrit je u meñuvremenu potajice izvukla iz Lienhardovog pisma list papira koji je, prema dogovoru, bio upućen samo njoj. Pažljivo gaje sakrila. Sada je stajala kraj prozora i pažljivo čitala poslovno pismo u vezi s Neustettenom. Rodrigo se našali. - Je li to ljubavno pismo, Dorrit? Nasmijala se, vjerna svojoj ulozi. - Htjela bih znati tko bi mi ga mogao poslati. - To je vjerojatno pismo od gospodina Rieda? - zapita sad opet ljubazno, njezin otac. - Da, oče, u Neustettenu je sve u redu. Mogu biti posve mirna. Ako me budete htjeli tako dugo zadržati ovdje, moći ću ostati do proljeća. Pritom se nasmiješila Rodrigu, a ovaj joj je uzvratio smiješak vatrenim pogledom. Činila je to jer mu je htjela dati vremena za udvaranje kako je ne bi u svojoj nestrpljivosti počeo napastovati. - Mogu li vidjeti što piše? - zapita znatiželjno otac. Pružila mu je pismo koje je Lienhard namjerno napisao vrlo službeno. Riemann ga zadovoljno pročita ne sluteći da su ga obje kćerke prevarile. Idući su dani prolazili vrlo polagano za sestre. Mika bi uvijek ponovno čeznutljivo promatrala poštanski automobil, iako je znala da gospodin Ried još nije mogao stići. Kad se jednog dana vratila, a poštanski automobil i opet nije izvjesio bijelu maramu, dočekala ju je Dorrit vrlo uzbuñeno. Sestre su bile same u kući, jer su muškarci odjahali u brda u lov za konjima. Zasad su još trebali nabaviti novac na taj način. Dorrit je upravo izašla iz svoje sobe, pa se bacila sestri u zagrljaj. - Mika, oh, Mika! - zaviknula je dršćući. - Sto je, Dorrit? Dorrit se jedva uspjela sabrati. - Zamisli, Mika, na mojim prozorskim kapcima nema zasuna. Nasilno su odlomljeni. A jučer
130
GIGA
su još bili čvrsti. Mika se naljutila. - Dakle, žuri im se s vjenčanjem. Vjerojatno žele posuditi novac na tvoje nasljeñe. A za to moraš postati Rodrigovom ženom. - Radije bih umrla! - Smiri se, Dorrit! Dobro je što si to opazila. Nećemo ništa reći. Ali noćas ćeš spavati u mojoj sobi, a onaj koji je odvalio zasun morat će ga sutra opet popraviti - govorila je Mika ljutito. Dorrit je zagrli, kao da joj je sestra morala pružiti podršku. - Mika, kad bi Lienhard barem već bio ovdje. Tako se bojim. Još uvijek neću imati mira. Uvijek ponovno nove nevolje! Dorrit poče Miki pričati o svemu onom teškom što je dosad već bila doživjela. Mika ju je slušala iznenañeno. - Dakle ni kod vas tamo nije uvijek sve u redu kad se dvoje ljube ... - Ne doista nije, Mika! Vjerojatno je to svuda po svijetu jednako. Pričale su o svemu što je diralo njihova mlada srca. Tad je Mika rekla, naslonivši glavu na ruku i promatrajući odozdo Dorrit: - Rodrigo je vjerojatno jutros otkrio da se ono pismo više ne nalazi u njegovoj lisnici. Tražio ga je po svoj kući, a pitao je i mene jesam li našla kakvo pismo. Ja sam to dakako zanijekala, a on je počeo glasno kleti. Ali nije posumnjao u mene. Misli da mu je negdje nepažnjom ispalo iz lisnice. Neće to zacijelo odati ocu, jer taj bi se užasno naljutio. Znaš, Dorrit, zapravo je šteta za Rodriga. Možda bi bio postao posve pošten momak da se nije ugledao u oca. Taj gaje pokvario, kao što bi bio pokvario i mene, da nagonski ne mrzim sve podlo. Nadam se da smo obje nalik na naše majke. Moja je majka bila dobra i draga žena. Samo što je odviše ljubila mog oca. Tad je Dorrit prvi put ispričala Miki da joj je otac otjerao majku u smrt. Povjerila joj je i kako je to saznala. - Možeš zamisliti da prema njemu nemam više nikakvog poštovanja. Mika je tužno kimnula. - I ja sam malo pomalo progledala. Sada ga vidim tako okrutno jasno da me ne bole samo oči, već i srce. Sestre su sada dogovorile da će idućeg dana spremiti sve svoje stvari u kovčege i uvijek biti tako odjevene da mogu svakog trenutka pobjeći. Za ovu su noć dogovorile najpotrebnije. Oba su muškarca ostala još neko vrijeme u sobi za dnevni boravak, kad su se sestre povukle. Dorrit će tada otići tobože u svoju sobu, ali će se zatim odšuljati u Mikinu. Sve su već dogovorile kad su se oba muškarca vratila prljava i puna prašine. Doveli su divlje konje, a ovi su im zadali mnogo posla. Ali dok je to Rodriga učinilo samo živahnijim i vatrenijim, Riemann je bio zlovoljan. Ljutio se na težak posao. Pritom je upotrebljavao i prostačke izraze. Mika mu je morala povezati lijevu ruku u kojoj je laso ostavio krvav trag. Učinila je to njoj svojstvenim mirom i spretnošću. Dorrit pogleda Rodriga. - Jesi li i ti povrijedio ruku? Pristupio joj je i pokazao neozlijeñene ruke. Pogledavši je vatrenim pogledom reče tiho: - Meni su ruke potrebne za ljepše stvari, stoga sam ih danas štedio. Dorrit je pocrvenjela, a zatim problijedila. Dobro ga je razumjela, pa bi ga najradije bila udarila. Svladavši odbojnost, samo se tiho okrenula od njega i povukla se. Neprekidno ju je slijedio pogled njegovih vatrenih očiju. Bio je posve uvjeren da će još noćas doći do željena cilja. Njegovoj žarkoj prirodi bilo je daljnje čekanje nesnosno, jer je doista do preko ušiju bio zaljubljen u plavokosu, hladnu njemačku djevojku, koja mu je pomutila razum svojim sivim očima. Nije joj više udvarao tako strastveno samo iz računa. Njih četvero je tog dana šuteći povečeralo. Svi su mislili na nasilno uklonjene zasune, jer je i Riemann znao za to. Taj nesavjesni čovjek uopće nije bio uzbuñen što je bila dovedena u
131
GIGA
pitanje čast njegove kćerke. Nije u Rodrigovom nasilnom udvaranju vidio ništa zla jer će to biti obojici korisno. Njegovo je pravo za svoju pomoć tražiti bogatu naknadu. Osim toga, bio je najbliži roñak tetke Rose. Zašto gaje zanemarila? Nije to nikako mogao dopustiti. Sestre napokon krenuše na spavanje. Rodrigo je cijelo to veče iskoristio da potajnim riječima i pogledima skloni Dorrit na ispunjenje njegovih želja. Odahnula je kad su mogle napustiti sobu. Kad su se sestre našle u Mikinoj sobi iza čvrsto zaključanih i zabarikadiranih vrata, ova je izvadila iz ladice revolver i pogledala gaje li nabijen. Zatim gaje položila na noćni ormarić. Pritomje izgledala tako ozbiljno i odlučno da ju je Dorrit zapitala: - Mika, što će nam revolver? - Prvog koji će otvoriti vrata ustrijelit ću - pa makar to bio moj otac - rekla je tvrdim glasom. - Za Boga, Mika, to se ne smije dogoditi! - Nadajmo se da neće. Reći ću da ću pucati ukoliko netko pokuša provaliti. Tad ćemo biti sigurne. Budi mirna! - Ali što će biti sutra? - Po danu se nemamo čega plašiti. A ja ću se pobrinuti da ponovno stave zasune. Ipak ćeš morati, sve dok budemo boravile ovdje, provoditi noći u mojoj sobi. Nemoj se čuditi budem li ti se rugala sutra ujutro, jer si vjerojatno pobjegla od miša i potražila spas kod mene. A sada lezi na moj krevet. Spavat ću na divanu i uopće se neću razodjenuti. - Uboga Mika, nećeš tako moći spavati. Mika se hrapavo nasmije. - Sto misliš koliko sam već noći tako provela. Ponekad smo imali dvadeset gauča na rancu, a to su divlji momci. I opet jednom obuze Dorrit tuga zbog sestre. Što je to dijete već sve doživjelo i koliko je propatilo. - Kad bi barem već bila u mojoj domovini, Mika! Tamo će ti biti dobro. Učinit ću sve, da zaboraviš ta teška vremena. Mika je grčevito zajecala. - Ne budi tako dobra prema meni, Dorrit! Na to se moram prije naučiti. Uvijek mi ponovno naviru suze na oči. Još se jednom poljubiše, a tad Dorrit legne u postelju napola razodjevena. Mika se ispružila na divanu i položila revolver kraj sebe. Obje nisu mogle zaspati. Mikino fino uho uskoro je začulo šuljanje iz Rodrigove sobe. Tad opet nasta tišina. Ali iznenada Mika začu vani na terasi ponovno ono šuljanje i odmah zatim zveket razbijena prozorska stakla. Tad nasta opet tišina. Potrajalo je neko vrijeme dok nije čula da su se vrata Dorritine sobe tiho otvorila i zatvorila. Zatim opet onaj šuljajući korak. Ali pošao je dalje od Rodrigove sobe, tamo gdje je bila soba njezina oca. Začu se posve tiho kucanje, ali Mika je znala da je Rodrigo probudio oca da bi mu rekao da je Dorrit nestala. Odmah zatim začuše se koraci po hodniku. Mika se uspravila, a da nije pritom upalila svjetlo. Dorrit joj dršćući od straha šapnu: - Mika-traže me! - Tiho! - odvrati mirno Mika. Vani su sad muškarci otvarali sva vrata i izvikivali Dorritino ime. Napokon pokucaše i na Mikina vrata. Ova zaviknu sneno i ljutito: - Prokletstvo, stoje opet? - Mika, je li Dorrit možda kod tebe? - zapita uzbuñeno otac. Mika glasno zijevnu. - Dakako daje ovdje. Očigledno juje prestrašio miš, probudila me iz najdubljeg sna. Takva glupost! Tvrdi da je netko slomio njezin prozor i pokušao ući u sobu. Vjerojatno pati od priviñenja. Tko bi ušao kroz njezin prozor. Ovdje, osim vas dvojice nema niti jednog muškarca. Pa gauči su odavno otišli. - Vjerojatno se prestrašila, jer se zasun otrgnuo, a staklo je prsnulo. I mi smo to primijetili jer
132
GIGA
smo čuli zveket. - Dakle to je ipak bilo prozorsko staklo? Dobro, noćas to ne možemo popraviti. Dorrit će provesti noć kod mene, iako baš nisam oduševljena. A sada želim napokon svoj mir, prokleto bilo! Oba muškarca su se očigledno nešto dogovarala. Vjerojatno su shvatili da noćas neće moći ostvariti svoj plan. Nakon nekog vremena, Rodrigo reče nježno: - Dorrit, nisi li se odviše uplašila? Dorrit je skupila svu svoju snagu. - Jesam, Rodrigo, dršćem po svem tijelu od straha i užasa. Oprosti što sam vas smetala. - Nije važno, Dorrit! Sutra ćemo sve to popraviti. Laku noć! - Hvala, Rodrigo, i tebi! Mika se naljutila na mene, jer sam je probudila. A što sam mogla drugo učiniti? - Idući puta doñi radije k meni! Laku noć! I oba se muškarca polagano udaljiše. Mika je odložila revolver i upalila svjetlo. Sestre se pogledaše blijede u licu. - Mika - šapnu Dorrit - kad tebe ne bi bilo! Kako je sve to strašno! Mika je pogladi po kosi. - Lezi, Dorrit, sad se više nemamo čega plašiti. Vjerojatno smo dobile nekoliko dana mira. Tako brzo Rodrigo neće ponoviti svoje namjere. Prvo će te htjeti umiriti. A tvoj će Lienhard uskoro stići. Ostatak noći prošao je u miru. *
Drugog se jutra Mika pobrinula da Rodrigo popravi zasune i izmijeni prozorska stakla u Dorritinoj sobi. Dorrit je tvrdila, u njegovoj prisutnosti, da zasuna više nije bilo kad ga je jučer navečer htjela zatvoriti. Već i stoga nije mogla spavati od straha. Kad jek tome začula korake na verandi, pobjegla je u Mikinu sobu. Upravo kad je izlazila rasprsnulo se staklo. Rodrigo je to povjerovao. Ljutio se što njegov plan nije uspio, a stric mu je govorio daje glupan. Sada je morao sve urediti, a Dorrit će ubuduće paziti da na večer sve dobro zatvori. Namjeravao je stoga idući puta ući kroz vrata. Ali moralo je prije toga proteći nekoliko dana dok se Dorrit potpuno smiri. Nije slutio da je ova provela i iduće noći u Mikinoj sobi. Sestre su odlučile da će to činiti tako dugo dok budu morale ostati na rancu. Mika se ni minute nije odvajala od svog revolvera. Možda će im biti potreban u bijegu, ukoliko ih budu progonili. Barem je mogla njime pucati u zrak u znak upozorenja. Bilo je dobro da i na rancu uvijek bude oboružana kako bi mogla zaštititi Dorrit. I napokon je, dva dana kasnije, kroz prozor poštanskog automobila zavijorio bijeli rubac. Automobil je zastao kraj drveća. Riemann i Rodrigo pošli su danas na udaljeni pašnjak, ali su ipak imali pregled preko cijelog posjeda. Samo ono što je drveće sakrivalo, bilo je izvan njihova pogleda. Sestre koje su stajale na verandi kliknuše kad su primijetile rubac. Zagrliše se plačući. Ali tad Mika poče požurivati. - Uzmi svoj ručni kovčeg i otrči do automobila. Ali skrivaj se iza drveća kako sam ti rekla. Znaš gdje su otac i Rodrigo. - A ti, Mika? - Doći ću odmah za tobom. Dorrit je požurila preko livade, pazeći pritom da je otac i Rodrigo ne bi opazili. Što je dolazila bliže drveću, to je brže trčala. Tjerao ju je užasan strah. Hoće li je u automobilu zaista čekati njezin Lienhard? Ponekad bi se plašljivo ogledala ide li Mika za njom. Nije ju još vidjela. Dorrit odluči da neće krenuti bez Mike. Možda ova i neće doći, jer će se htjeti žrtvovati. Srce joj je snažno kucalo. Već je bila blizu drveća a još nije vidjela automobil. Možda se odvezao kao svakog dana. 133
GIGA
Možda su se prevarile kad su mislile da su primijetile rubac. Zastenjala je. Još jednom natrag. Na sreću, evo napokon Mike! I još samo nekoliko koraka, a tad je sakri drveće i grmlje. Ali tek što je stigla onamo zagrliše je dvije snažne ruke i ona ugleda blijedo Lienhardovo lice. - Dorrit! Moja Dorrit! - Oh, Lienhard! Poluonesvještena pala je u Lienhardov zagrljaj. Odnio ju je do automobila. - Ljubljena moja! Stoje? Jesu li ti nešto učinili? - zaviknuo je. Pala je bez snage na sjedalo automobila. - Ne, ne, Lienhard! Mika me spasila i zaštitila. Molim te, pogledaj, dolazi li! Poñi, ja sam sada na sigurnom. Čvrsto je stisnuo usne. - Na sreću, stigao sam u pravo vrijeme! - Bio je krajnji čas. Molim te, dovedi Miku! Ona ide za mnom. Požurio je do onog mjesta na kome je zagrlio Dorrit. Vozač je podigao Dorritin kovčeg i stavio ga kraj sebe. Rado je pomogao njemačkoj gospoñici, jer mu je ova uvijek davala bogatu napojnicu. Sad je Lienhard otkrio Miku. I ona je nosila mali kovčeg i pažljivo se ogledavala. Za pojas je zadjenula revolver, a lice joj je odavalo veliku odlučnost. Sada se prema njoj pružila ruka iz grmlja i uhvatila njezin kovčeg. Lienhard drugom rukom stisnu njezinu. - Doñite, gospoñice Mika! - rekao je vodeći je kroz grmlje. - Hvala, znam se ovdje dobro kretati - rekla je mirnim glasom. Pogledaše se i istog trenutka shvatiše da će biti simpatični jedno drugome. Nekoliko sekundi kasnije sjedila je Mika kraj sestre. Vozač je spremio i Mikin kovčeg. Lienhard je zabrinuto promatrao Dorrit. - Dorrit, gdje je tvoj otac? - Uskoro će se vratiti, gospodine Ried! Krenimo brzo, ne smijemo gubiti ni trenutak - dobaci brzo Mika. Uspravio se. - Vaš otac i bratić platit će mi za ovo. Dobio sam Dorritino pismo od gospoñe Lovell, pa znam kakav su zločin spremali. - Molim vas, krenimo! Dorrit se užasno boji. Kasnije ćete sve srediti s ocem i Rodrigom. - Mika, gdje si bila tako dugo? - zapita uzbuñeno Dorrit. - Mislila sam da će biti bolje ostaviti ocu obavijest. Napisala sam: »Dorrit i ja odvezle smo se automobilom u Bonaru!« Ništa više. Doći će s Rodrigom onamo, jer će nas htjeti odvesti kući. Gospodin Ried će tada urediti sve potrebno. Mislila sam daje to bolje, nego da se mora vratiti na ranč. Nikada se ne može znati što se može dogoditi... Dorrit je uzbuñeno poljubi. - Mika, zaista na sve misliš. Da, tako je mnogo bolje. Ne bih nikada dopustila da Lienhard sam doñe ovamo. Lienhard je stisnuo Dorritinu ruku. - Draga, obračunao bih ja s njima i na rancu. Znam kako treba postupati s takvim ljudima. Ali zbog tebe je bolje ako to učinim u Bonari. Reci mi, da li ti se zaista ništa nije dogodilo. Nisam li zakasnio? Pogledala gaje sjajnih očiju. - Možeš biti miran! Dakako, da nije bilo Mike... Sakrila je lice rukama i zaplakala. Lienhard dohvati Mikinu ruku i poljubi je. - Kako da vam zahvalim? Hoćete li mi dopustiti da u vama vidim sestru? Mika ga pogleda svojim lijepim, tihim pogledom punim smiješka.
134
GIGA
Lienhard je pozorno pogleda. Prepoznao je u njoj jednu od onih žena koje je sretao u dalekim krajevima za vrijeme svojih istraživanja. Bile su tihe i ozbiljne, a ipak odlučne. Mogle su se mjeriti s muškarcima, a da pritom ipak nisu izgubile ženstvenost. Automobil je sada izašao iz zaklona i vozio što je brže mogao ne baš dobrom cestom prema Bonari. Lienhard je naime iznajmio kola samo za sebe, a poštanski automobil s pošiljkom tek je trebao doći. Nakon kratkog vremena mimoišli su ga. Troje ljudi u automobilu živahno je razgovaralo. Lienhard je sada saznao sve što još nije znao, a ono što se Dorrit nije usudila reći to je mirno ispričala Mika. Govorila je glasom zrele žene koja je upoznala tisuću ogavnih dogañaja. Ništa nije skrivala pred Lienhardom. Ali ono što je izgovorila bilo je u svojoj grubosti tako jasno i čisto da joj se Lienhard samo mogao diviti. Činilo mu se nevjerojatnim daje ta lijepa, ponosna i zrela djevojka imala jedva sedamnaest godina. Sve su objasnili a Mika je predala Lienhardu očevo pismo koje je izvadila iz Rodrigove lisnice. Pročitao gaje nabravši čelo. - To će mi platiti! - procijedio je kroz zube. - Lienhard, ne smiješ zaboraviti daje on ipak moj otac. - Ali on je zaboravio da si mu kćerka. - Da! Ali ovo je pismo Mika prisvojila samo zato da bismo imale u rukama oružje protiv oca, ukoliko ne bi dopustio da ona poñe s nama. Ne smiješ zaboraviti, ona nije punoljetna. Ani ja to još nisam. - Taj je čovjek nedostojan da bude otac, pa će mu sigurno oduzeti svako pravo na njegove kćeri. To prepustite meni! U svakom slučaju za mene je ovo pismo dragocjeno, a i ono koje je uputio tvojoj majci, kao i njezino pismo gospoñi Lund. Ta tri pisma stavit ću pred njega, i reći mu neka vam dopusti da odete u miru, ili ću ga tužiti. Pokazat ću mu i prijepis oporuke. Iz nje će vidjeti da se ne može okoristiti tim naslijeñem i da može biti sretan ustupi li mu Mika svoj dio ranca. Nemojte se zbog toga uznemiravati! Odvest ću vas gospoñi Lovell, koja vam se već raduje. Gospodin Lovell stavit će mi na raspolaganje svoj ured za razgovor s ocem i bratićem. Ovo se dvoje dobrih ljudi neizmjerno ljuti na vašeg oca, pa će nam u svemu pomoći. Neću dopustiti da još jednom sretneš svog oca i bratića, Dorrit! Mika mora sama odlučiti hoće li se oprostiti od njih. Mika odmahnu glavom. - Ne, ni je ih ne želim više vidjeti. Troje putnika zašutješe. Svatko od njih slijedilo je svoje misli. Uskoro stigoše u Bonaru, a tamo ih radosno dočeka gospoña Lovell. Sat kasnije Riemann i Rodrigo stigoše kući. Vidjeli su doduše pravi poštanski automobil, ali nisu obraćali pažnju na njega. Bili su već navikli da im Dorrit i Mika dolaze ususret, kad se vraćaju kući. Danas se to nije dogodilo. Čak je i u kući bilo sve mirno, pa su morali poći u kuhinju i kretnjom ruku zapitati nagluhu služavku gdje su sestre. Njoj je Mika rekla da se mora poštanskim automobilom odvesti u grad i nešto kupiti, i da će povesti i sestru. Služavka se doduše čudila što se Mika tako kasno odvezla u Bonaru, jer će tamo stići tek noću, ali bila je preglupa da mnogo razmišlja o tome. Kad su je muškarci zapitali, ona samo raširi ruke. - Otišle su u Bonaru! - reče i doda: - U sobi za dnevni boravak ostavile su obavijest. Ujak i nećak pojuriše kao ludi u sobu i tamo nañoše Mikinu obavijest. Zurili su u tih nekoliko kratkih riječi. Zatim se bez riječi pogledaše. - Što to znači? - zapita napokon prestrašeno Rodrigo. Riemann odmahnu glavom. - Otkud da znam! Sto će u Bonari? A poštanski smo automobil sreli kako vozi u suprotnom smjeru. - Možda su bile u njemu? - Gluposti, zašto bi se odvezle onamo, kad su namjeravale poći u Bonaru? Tu nešto nije u
135
GIGA
redu. I Riemann poče iznenada glasno proklinjati. Rodrigo se žestoko ugrizao za usne da su prokrvarile. - Nisu valjda pobjegle? - procijedi. Riemannovo lice posta još bljeñe. - Gluposti, Mika je s njom! - Ali ako je potkupila Miku? I one je noći bila kod nje. Prokletstvo, tu je nešto trulo! Moramo za njima, striče! Moramo ih sustići! Nisu se mogle odvesti automobilom. Vjerojatno su odjahale ili krenule kolima. Kao na zapovijed istrčaše do staje. Ali tamo su stajala kola i niti jedan konj nije nedostajao. Sad potrčaše u sobu sestara. Bile su uredne i spremljene kao uvijek. Dorritin je kovčeg stajao zaključan kod prozora. Podigoše ga i uvjeriše se daje pun, jer bijaše težak. Stoga odahnuše. - Dorrit nije pobjegla. Samo smo se prestrašili. A i zašto bi pobjegla? Ona ništa ne zna o našim planovima. Vjerojatno je željela nešto kupiti u Bonari. Čudim se jedino što se nije odvezla ujutro, a ne kasno poslijepodne. Rodrigo se iznenada prestraši, sjetivši se stričeva pisma. Ako gaje izgubio u kući, a sestre su ga našle i pročitale ... tada - tada su pobjegle. To Mika nikada ne bi dopustila. Iako nije voljela sestru, ipak će joj pomoći pri bijegu. A sigurno su već sve saznale onda, kad je Dorrit spavala kod Mike. Razmišljao je bi li stricu nešto rekao o tome. Znao je da bi ga taj napao zbog njegova neopreza. Ali stric je to ipak morao saznati. Mucajući mu je priznao sve. Tad je izbila oluja koja je potresla i samog Rodriga. Riemann gaje uhvatio za ramena i tresao ga. Lice mu se zgrčilo od bijesa, dok je nećaku dovikivao pravi vatromet pogrda. Napokon Riemann sav iscrpljen padne na stolicu. - Sad se pobrini gdje ćeš nabaviti milijune - rekao je promukao od bijesa. Rodrigo se čudno osjećao. Snažna mu bol stisnu grudi. Dorrit je otišla - vjerojatno zauvijek. Sada u to više nije sumnjao. I tako je nestalo iz njegova života ono, što gaje moglo učiniti bogatim i sretnim. Sada više nije ni mislio na nasljedstvo. To više i nije bilo tako važno. Trgnuo se kad je Riemann iznenada skočio. - Moramo za njima. Mogle su otići samo pješice, pa će hodati cijelu noć, ili čekati poštanski automobil koji se sutra vraća. Moramo ih pronaći, inače je sve izgubljeno, moramo ih silom dovesti natrag. Dorrit ne smije otići, prije nego postane tvoja. Hajde, krenimo! Zapitaše služavku kako su sestre napustile kuću, da li pješice ili poštanskim automobilom i kako su bile odjevene. Sad je gluha služavka primijetila da se nešto dogodilo. Ispričala je što je znala. Gledala je potajno za sestrama. Vidjela je kako Dorrit nestaje za drvećem s kovčegom u ruci, a Miku je promatrala za cijelo vrijeme dok nije stigla do drveća. I ona je nosila kovčeg. Nakon nekog vremena iza drveća se pojavio automobil i krenuo za Bonaru. To je rekla muškarcima. Od tog saznanja nisu postali pametniji. Jedino su bili sigurni daje ovo doista bio bijeg. Tisuću misli vrtjelo se po Riemannovoj glavi. - Obje nisu punoljetne! - zaurlao je. - Imam očinsku vlast nad njima. Naučit ću ih već slušati. Sada ih više neću štedjeti. Dovest ću ih natrag - pa makar uz pomoć policije. Rodrigo je morao krenuti sa svojim stricem, htio to ili ne. Na brzinu su nešto pojeli i odmah zatim odjahali. Nisu se povezli rasklimanim kolima, znajući da će brže napredovati na konjima. Uz put mučile su ih neugodne misli. Riemannu je bilo nelagodno pri duši, jer je znao da je Rodrigo izgubio njegovo pismo. Ali to je ujedno bio i jedini strah koga je osjećao. Čvrsto je bio odlučio dovesti Dorrit natrag na ranč. Do Mike mu nije bilo ni stalo toliko, jer nije bila bogata nasljednica s kojom se mogao okoristiti. Prije zore stigoše u Bonaru. Još svi mještani nisu ni ustali, a Riemann i Rodrigo već su saznali
136
GIGA
da su jučer doletjeli neki strani nj emački gospodin i engleski pilot. Oboj ica su stanovala u svratištu. Njemački je gospodin cijeli jučerašnji dan proveo u automobilu, a vratio se tek kasno uveče u pratnji dviju gospoñica koje nitko nije poznavao. Zaustavili su se pred poštanskim uredom. Riemann se trgnuo, a Rodrigu je bilo nelagodno pri duši. Sto je sve to značilo? Zar je taj njemački gospodin imao kakvih veza s Dorrit? Je li ju možda on odveo s ranca? Riemann je sada već bio nešto mirniji, ali htio je sve saznati, pa je krenuo u Rodrigovoj pratnji do poštanskog ureda. Pitao je grubo da li se njegove kćerke možda nalaze ovdje. Neki poštar slegnu ramenima. Nije to znao. Ali u to je stigao gospodin Lovell i zamolio Riemanna i njegova nećaka da doñu u njegov ured. Oba uzbuñena muškarca krenuše za njim i iznenada se nañoše pred Lienhardom. Ovaj je stajao uspravno usred sobe. Riemann je zurio u njega kao u priviñenje. - Vi, gospodine doktore? - procijedio je tiho. Lienhard ga oštro pogleda. - Požurio sam ovamo jer me moja zaručnica, gospoñica Dorrit Lund, pozvala u pomoć. Došao sam daje povedem u Njemačku, a uz to namjeravam i njezinu sestru osloboditi iz ruku dvojice nitkova. Riemann se htio baciti na njega, a Rodrigo se mašio za nož. Lienhard je mirno podigao ruku u kojoj je držao revolver. Ostao je po svojoj želji sam s oba muškarca, gospodin Lovell se odmah povukao i javio Dorrit i njezinoj sestri da su Riemann i Rodrigo stigli i razgovaraju s gospodinom Riedom. Obje su se djevojke dakako uzbudile zbog toga. Ali nisu trebale... Lienhard je stajao mirno pred njima držeći u ruci revolver. Bio je potpuno dorastao takvoj situaciji. - Položite odmah svoje noževe na stol, a zatim dignite ruke u vis, mladiću! I vi, gospodine Riemann! Želim vas sačuvati od nepromišljenih čina, koje više ne biste mogli ispraviti. Ne bih želio da moja zaručnica ima čak i ubojicu za oca - izjavi mirno. Oba su muškarca morala ispuniti njegovo nareñenje škripajući zubima od bijesa. U Rodrigovim se očima nazirala divlja ljubomora. Riemann je meñutim zaviknuo ljutito: - Kako možete tvrditi da je moja kćerka vaša zaručnica? Možda otkad je bogata nasljednica, jer prije niste imali nikakvih namjera, koliko ja znam. - Nemojte o drugim ljudima misliti isto kao o sebi. Za vaše umirenje, Dorrit je bila moja zaručnica još prije no što ste vi stigli u Neustetten. Samo smo to zbog njezine žalosti tajili. - Tad ste morali zamoliti mene za pristanak koga vam dakako ne bih dao. - Nemate mi što odbiti. Dobio sam pristanak Dorritina usvojitelj a. On je jedini imao pravo nazvati je svojom kćerkom. Vi ste se odrekli tog prava kad ste svojoj nesretnoj ženi napisali najokrutnije i najgrublje oproštajno pismo, koje ju je natjeralo u smrt. - Ne govorite gluposti! - zaviknu bijesno Riemann. - Rado ću vam kasnije pokazati pismo Dorritine majke upućeno gospoñi Lund. U njemu je priložila i vaše pismo koje ju je natjeralo u smrt. Predala je svoje dijete gospodinu i gospoñi Lund i utopila se. Vi ste se odrekli žene i djeteta. Kakvo onda pravo imate na Dorrit? Vi, koji ste je htjeli poput neke drolje izručiti tom pokvarenom klipanu? Rodrigo se ponovno trgnuo kao da se misli baciti na Lienharda. Ovaj je mirno podigao oružje. - Sada više nemate posla s bespomoćnom ženom, koju ste namjeravali napasti u snu i silovati, i tako je prisiliti da postane vašom ženom. Budite mirni, inače ću izgubiti strpljenje. A sada su nastupili teški trenuci za Riemanna i njegova nećaka. Lienhard ih nije štedio. Objasnio im je da su u njegovim rukama i da će on postavljati uvjete. Nije zahtijevao samo Dorritinu i Mikinu slobodu i pristanak da obje sestre krenu u Evropu. Rekao im je i to, da oni ni u kom slučaju ne mogu sudjelovati u nasljedstvu, jer je to gospoña Steinert izričito odredila. Mika nije željela da otac posve propadne, pa je bila spremna odreći se u njegovu korist svog dijela ranca. Dorrit će to nadoknaditi sestri. Sve to nije proteklo jednostavno.
137
GIGA
Bila je to ogorčena borba, ali napokon je Riemann teška srca morao uvidjeti daje Lienhard držao sve karte u svojim rukama. Pokušao je još posljednje kako bi dobio bar nešto kapitala za sebe, jer je ranč, kako je rekao, bio posve propao, pa ga nije mogao opet podići bez novaca. Lienhard ga mirno pogleda. - Podignite ranč ponovno na način kako ste ga uništili. Kockanjem se takav posjed ne može održati. Vaš nećak može vam se zahvaliti stoje prokockao svoje naslijeñe. Moja zaručnica me ovlastila, iako on to ne zavreñuje, da tom mladiću isplatim deset tisuća dolara, jer ste vi, njezin otac krivi, stoje mladić tako loše gospodario svojim dijelom ranca. Riemann se ljutito trgnuo. - A ja? Ja sam najbliži roñak Rose Steinert! Zar ja neću dobiti baš ništa? - Čuli ste da vas je gospoña Steinert izričito isključila iz naslijeña. Zabranila je vašoj kćerki da vam dade i jedan novčić. Ali uviñam da nećete uspjeti bez nešto novaca. Stoga ću vam ja iz svog džepa isplatiti pet tisuća dolara. Dorrit ne smije učiniti ništa za vas. Iako sam teško zaradio svoj novac, ipak ću vam prepustiti veći dio, kako biste opet stali na svoje noge. Riemann se ružno nasmijao. - Vama taj novac više nije potreban. Dobit ćete bogatu ženu. Lienhard ga prezirno pogleda. - Mislite li da ću dopustiti svojoj ženi da me uzdržava? To može učiniti samo bijednik, čovjek poput vas. Namjeravam uvijek sam zarañivati ono što mi je potrebno za život. Nakon dugog pregovaranja oba muškarca prihvatiše Lienhardov prijedlog. Uvidjeli su da im ništa drugo ne preostaje. Odupru li se mogli bi se zlo provesti. Lienhard je još zahtijevao od njih da se odmah vrate na ranč kako obje sestre ne bi bile prisiljene sresti ih još jednom. Pristadoše tako i na to, jer ni sami nisu željeli još jednom sresti djevojke. Kad je Rodrigo prolazio mimo Lienharda izlazeći iz sobe, spustio je oči i rekao: - Recite Dorrit da je molim neka mi oprosti! Lienhard ga sažalno pogleda. - Bili ste u lošoj školi, mladiću! Pokušajte se osloboditi tog utjecaja! Sada ste dovoljno stari za to. Znate stoje dobro za vas. Imate još jednu priliku da sve popravite svojom marljivošću i radom. Ne dajte se prevariti! To bi bilo za vas gore od gubitka prevarom stečenog nasljedstva. Rodrigo je bez odgovora krenuo za svojim stricem. Lienhardove riječi nisu pale na neplodno tlo. Tek je sada shvatio kako je duboko pao. Nekoliko minuta kasnije ugledao je Lienhard oba muškarca na konjima. Projahali su kraj pošte na putu za svoj ranč. Tada je krenuo k sestrama i donio im dobre vijesti. *
Tog istog dana poslali su automobil na ranč po Dorritinu prtljagu kao što je Lienhard dogovorio s Riemannom. Idućeg dana su njih troje napustili Bonaru. Lienhard nije mogao odletjeti sa sestrama u New York, jer je avion mogao primiti samo dvije osobe. I tako su otputovali vlakom, dok je pilot sam odletio. U New Yorku je gospodin Snyder dočekao sestre s velikom radošću. Idućih su dana dogovorili sve u vezi s nasljedstvom. Lienhard se smatrao obveznim upravljati na najbolji način Dorritinim imetkom, sve dok ona ne postane punoljetna. Ispričao je gospodinu Snyderu i to, što je odobrio Riemannu i Rodrigu, kako bi im dao priliku da ponovno stanu na noge. Zamolio je gospodina Snydera da im pošalje novac. Snyder je obećao da će sve urediti onako kako su utanačili. Nakon nekoliko dana otploviše sestre i Lienhard velikim parobrodom natrag u Evropu. Mika se svemu čudila. Nosila je sada one lijepe haljine koje joj je Dorrit bila donijela. Isprva se osjećala nekako nelagodno u njima, ali moglo se primijetiti da će joj biti potrebno samo kratko vrijeme da se snañe u tom velikom svijetu. Već je na brodu stekla mnoge obožavatelje. 138
GIGA
Posvuda je upadala u oči njezina osebujna pojava, a obje sestre bile su najzgodnije djevojke na brodu. Sve su ih oči promatrale kad bi Lienhard u njihovu društvu šetao palubom ili se pojavio u blagovaonici. Dorritina sudbina je ubuduće tekla mirno i sreñeno. Sve su borbe ostale iza nje, a Lienhard je štitio i čuvao obje sestre. Ubrzo nakon povratka, Dorrit je postala sretna žena Lienharda Rieda.
139
