DOBA FRANCUSKE REVOLUCIJE Uzroci i reformni pokušaji Uzroci i opći značaj Francuske revolucije. - Uzroci su revolucije: zlouporabe uprave i sudova, nejednaka srazmera posjeda i državnih tereta, kupovanje službe, plemićske povlastice, rđavo stanje građana i seljaka, bezumno rasipanje državnih dohodaka i dobara, raskošnost na dvoru, prosvjećenost XVIII stoljeća i naročito rđave financije ili kraće: uzroci su gospodarski, društveni, državni i sudar težnja i ustanova. francuska revolucija - ustanak, buna, prevrat - otvara novo doba u povesnici. rušenje staroga poretka u Francuskoj izaziva čitav niz povijesnih promjena u cijeloj zapadnoj Europi, a cjelokupna je povijest devetnaestoga stoljeća bila pod jakim utjecajem izvršenih prevrata pri kraju osamnaestoga stoljeća. Prijašnje su revolucije europske imale mesni značaj. Vjerska se reformacija šesnaestoga stoljeća iz Njemačke raširi po cijeloj zapadnoj Europi, ali revolucija, koja se tada desi u Njemačkoj, osta kao mesni pojav. To se isto može reći za revoluciju u Niderlandiji iu obje engleske revolucije; one nisu imale neposrednog utjecaja na unutarnji život drugih naroda. Drukčija je osobina francuske revolucije. Ona je veoma utjecala na sve zapadne narode i to iz ovih uzroka: što su svi ti narodi imali podjednake nedostatke, za čiju se popravak zauzmu Francuzi (1789), i što fracuske ideje prosvijećene književnosti već bijahu raširene po svim krajevima. Još prosvijećeni apsolutizam učini pokušaj s preuređenjem društvenoga života na osnovici novih ideja. To je bila reforma ozgo, od vlade, i ona se raširi gotovo po cijeloj Europi. U Francuskoj je početa reforma ozdo, od naroda, a zatim Francuzi počnu širiti svoje reforme i po susjedstvu, laćajući se pritom i oružja za utvrđivanje novih načela. Kako je Filip II ratovao za čuvanje katoličanstva a Luj XIV za prevlast i održavanje apsolutizma, tako je Francuska, u doba revolucije, vojevala radi obrane od vanjskih i unutarnjih neprijatelja, širenja svojih novih reforama i potom zbog Napoleonove sebičnosti, samovolje i slavoljublja, što je odobravao i francuski narod. Stanje Francuske u XVIII stoljeću. - Za vlade je Luja XV (1715-1774) i Luja XVI. (1774-1793) bilo doba razvića prosvijećene književnosti, ali je to ujedno i doba francuskoga opadanja iu politici međunarodnoj iu životu unutarnjem pod teretom velikih pristojbi, ogromnoga državnoga duga i postojanog deficita. Ovo se pak tako moralo dogoditi, jer reakcionarno katoličanstvo, koje je održalo pobjedu nad protestanstvom poslije ukidanja Nantskog zakona, i kraljevski apsolutizam, koji je bio pod utjecajem dvorskoga plemstva, produže svoju rđavu vladu u Francuskoj iu ono vrijeme kada je ona bila ognjište novih težnja i kada su vladari i ministri drugih zemalja radili u duhu prosvijećenog apsolutizma. Stoga i Luj XV i Louis XVI, budući još i ljudi nemarni i ne poznavajući drugoga života do onoga u Versalju, uopće ništa ne učine na poboljšanju stanja u svojoj zemlji, Do sredine su osamnaestoga stoljeća svi Francuzi željeli preporođajem i jasno poimaju njegovu potrebu,
polažući pri tom svoju nadu na kraljevsku vlast kao na jednu silu, koja je u stanju izvršiti reforme; tako je mislio i Volter i fiziokrati. Kada, međutim, društvo uvide da se u svojim očekivanjima vara, posta protivnikom te vlasti i poče širiti misli o političkim slobodama, koje su izražavali Montenskije i Ruso. Ovo je dovelo francusku vladu u još teži položaj I dok je po drugim državama vlada za prosvijećenog apsolutizma imala protiv sebe čuvare staroga poretka - duhovnistva i plemstvo, dotle u Francuskoj, pored ovake protivnosti, izazva i nezadovoljnu a bogatu i prosvijećeni buržoaziju. Isprva je buržoazija težila samo za reformama, ne dotičući se kraljevske vlasti; ali se kasnije kod nje razvi i želja za političkim slobodama. Čuvanjem staroga poretka vlada Luja XV i Luja XVI. već izazva nezadovoljstvo u ogromne većine stanovništva, a ako bi se desilo da nekim mjerama okrnji korist povlaštenih staleža, stupala je s njima u borbu i pribjegavala oštrijim sredstvima, što izazva nezadovoljstvo ne samo kod tih staleža, nego i kod ostaloga naroda, koji je to osuđivao kao povredu opće slobode. Regenstvo. - Za mladoletstva je Luja XV, praunuka Luja XIV, Francuskom upravljao njegov rođak vojvoda Filip Orleanski (1715-23), za čijega je regenstva vladala lakomislenost i razvrat kod predstavnika vlasti i višega društva. Francuska u to vrijeme, pored inače rđava stanja, pretrpi i veliki gospodarski potres. U Pariz tada dođe Scott John Low, koji se bijaše obogatio različnim novčanim poslovima, i predloži regentu popraviti fracuske financije. Njegov se način sastajao u ovom: da država, koristeći se narodnim povjerenjem, pusti u promet papirni novac u većoj količini i tim da oživi trgovinu i proizvodnju. Regent primi ovaj (1716-20) čisto merkantilni način, i Lou počne ostvarivati svoj prijedlog, koji je sve bolje i bolje napredovao. Dobiv ogromnu količinu novca kao podlogu za puštene u promet novčane papire (dionice), on osnova banku, koja stade izdavati novčanice u vrijednosti kovanoga novca. Potom Lou raširi radnju ove banke različnim poduzećima: trgovanjem, zakupljivanje monopola itd. Prema veličini su raširene radnje izdavane nove akcije i puštana je u promet sve veća i veća količina bančinih novčanica. Isprva akcije imađahu veliki uspjeh i prvobitna im se vrijednost veoma poveća. Cijelim društvom, osobito višim staležima, ovlada velika žudnja za bogaćenjem, te su prodavane i zalagan zemlje i pojedine dragocjenosti, samo da se dobije veći broj dionica, koje su preprodavane. Mnogi se ovako i obogate, ali nasta trenutak kada ogromno poduzeće pokaza svu svoju trošnost; jer čim vlada zbog nedostatka kovanoga novca ograničiti razmjenu bančinih novčanica, odmah u društvu nasta uzbuđenost, i svi požuriše s prodajom svojih dionica samo za kovani novac. Ovo ubrzo povuče za sobom propast samoga poduzeća i mnogo uglednih ljudi, što je uostalom lakomislenog i razvratnog regenta malo uznemirilo. Favoritkinje i ministri Luja XV. Kada Luj podorastu primi vladu, malo se brinuo za državne poslove: on se zanimao uživanjima i dvorskim spletkama, a poslove je ostavio ministrima, koje je postavljao i smjenjivao prema volji svojih favoritkinja. Od favoritkinja se svojim utjecajem na kralja i svojim bezumnim trošenjem osobito proslavila markiza Pompadour, koja se zanimala i višom politikom. U ratu je za austrijsko nasljeđe Francuska bila protiv
Marije Terezije, ali kada carica napisa silnoj markizi pismo, nazvavši je ljubaznom rođakom, Luj XV stade na stranicu Austrije i zaštićavaše njene koristi u sedmogodišnjem ratu. Pompadur je održavala ministra Šoazela, koji stupi u borbu s jezuitima, te je jezuitski red i uništen u Francuskoj njenom pomoći. Ministar Fleri ipak održi mir štednjom i pomaganjem radinosti, trgovine i zemljoradnje, što Francusku nešto oporavi. Luj XV i njegova vlada najbolje se pokazuju ovim dvjema izrekama, koje se njemu pripisuju: "Poslije nas - potop" i "Da sam ja mjesto svojih podanika, ja bih se bunio ". Borba s parlamentima. - Kraj je vlade Luja XV označen borbom s parlamentima. Luj XIV je držao parlamente u potpunoj pokornosti, ali za regenstva oni počnu zadobivati neovisnost i čak stupati u raspravu s vladom i pretresati njene postupke. U stvari, članovi tih sudova, koji su kupovanjem ili nasljeđem dolazili na ta mjesta, bijahu vatreni zaštitnici staroga poretka i neprijatelji novih ideja, što su dokazali spaljivanjem mnogih književnih proizvoda osamnaestoga stoljeća; ali ipak njih neovisnost i smjelost naspram vlade učiniti omiljenim u narodu. Najzad poslije osude jednog mesnog starješine, koga htjede zaštititi dvor, i slaganjem s tom osudom svih pokrajinskih parlamenata pa i pariskog, ministar pravde ukide sve parlamente i zavede nove sudove ("mopovi parlamenti" 1771). Međutim je razdraženje zbog toga bilo veliko, i kada umre Luj XV, njegov poslednik vrati stare parlamente. Luj XVI. i Tirgu reforme. - U dvadesetoj godini stupi na prijestolje Luj XVI., unuk Luja XV, on je po prirodi bio dobar i želio je svu snagu svoju posvetiti otadžbini; ali nije imao ni odlučnosti, ni radljivosti, ni spreme, a pritom bijaše pod utjecajem svoje okoline: žene Marije Antoanete, kćeri Marije Terezije, braće - barona od Provaisa i grofa od Artois i dvorskih plemića, koji ga svojim postupcima sve više omalovažavaju u narodu. Ipak mladi kralj isprva steče narodnu ljubav povraćenjem parlamenata i postavljanjem Tirgu za ministra financija. Tirgo je bio fiziokrati, ugledan književnik i iskusan upravljač, a pritom se odlikovao rodoljubljem, točnim ispunjavanjem dužnosti i velikim reformatorskim idejama. Njegov je rad bio po načelima prosvijećenog apsolutizma, i stoga se protivio umnožavanju kraljevske vlasti, pa i povraćanju parlamenta, govoreći uz to: kako bi Francusku sretnom učinio, da mu se za pet godina da despotska vlast. Budući nekoliko godina intendant, znao je dobro sve nedostatke državne uprave i bio je mimo ostale radnike prosvijećenog apsolutizma protivnik centralizaciji, a kao filosof osamnaestoga stoljeća i protivnik svih staleških povlastica. Stoga je on radio na zavođenju seoske, gradske i oblasne samouprave, na opterećivanju dankom plemstva i duhovnistva i na ukidanju svih feudalnih prava i cehova, monopola i unutarnjih carina. On je čak pomišljao io povraćanju ravnopravnosti protestantima io poboljšanju narodnoga prosvjećivanja. Nu ministar - reformator uzbudi protiv sebe sve pristalice staroga poretka: i dvorane (naročito zbog štednje), i plemstvo, i duhovnistva, i parlamente. Pristalice staroga poretka različnim spletkama pobune protiv njega i sam narod, te dođe i do oružja. I ako je Luj XVI uviđao potrebu Tirgovih reforama,
ipak nije imao odlučnosti da ga zadrži, te on poslije nepune dvije godine ministrovanja (1774-76) odstupi, a sve što je uradio, bi uništeno. Neker. - Poslije Tirgu ostavke vlada se Luja XVI potčini utjecaju povlaštenih činilaca; ali se ipak potreba reforama osjećala, te su neki Tirgu poslednici činili nove pokušaje na preuređenju. Nu ovi se njegovi poslednici nisu odlikovali ni umom, ni odlučnošću, ni iskrenošću. Najviđeniji među njima bijaše Neker, pređašnji bankar ženevski i prema ekonomskom pravcu protivnik Tirgov-merkantilisti. On je bio dobar finansist, ali nije imao širokih pogleda i čvrstine Tirgu, a pritom je volio omiljenost u narodu. Neker za četiri godine svojega prvoga ministrovanja (1777-81) pokuša izvesti nešto u duhu Tirgovu, ali bez stvarnoga uspjeha; a bio je udaljen zbog objavljivanja državnoga proračuna, u koji unose i ogromne rashode dvorske. U to je vrijeme pogoršano financijsko stanje u Francuskoj i njenim miješanjem u rat za amerikansku slobodu, as druge strane sudjelovanje u osnivanju nove republike ojačalo težnju Francuzima građanskoj slobodi. Za poslednik se Nekerovih opet mislilo o financijskim i upravnim popravcima, a da bi se zato imalo i oslonca u narodu, dva puta su sazivani na savjetovanje viđeniji ljudi iz sva tri staleža (notable), koje je sam kralj birao. Nu i ovi su ljudi oštro napadali neumesnosti vladina rada. Vlada potom dođe ponovo u sukob i s parlamentima, koji su bili protivni novinama, ali ih po ukidanju, morade nanovo ustanoviti. Uskoro se tada (1787) javi misao o potrebi sazivanja državnih staleža, koji se nisu odavno sastajali (od 1614). Prvu misao o tom iznese junak u amerikanskom ratu Lafayette, koji je bio u prvom sazivu onih viđenijih ljudi, a ta je misao potom prihvaćena i od ostalih. Neker se tada primi po drugi put ministarstva samo pod pogodbom: da se sazovu državni staleži, na što prista i Luj XVI..
Ustavotvorna i zakonodavna skupština Saziv državnih staleža. - Cjelokupno je javno mnijenje osjećalo kao neminovnu potrebu sazivanje državnih staleža. I povlašteni staleži i građani bijahu za to da se kraljevska vlast ograniči narodnim predstavnicima, ali samo oni nisu imali isti pojam o narodu. Plemstvo je i više duhovnistva pod narodom razumijevali samo skup od sva tri samostalna staleža, a građani sve ravnopravno građanstvo. Zbog nametanja danka i na povlaštene staleže, vlada se riješi da bude veći broj predstavnika trećega staleža; ali ona ipak naiđe na velike teškoće, jer nije odlučila kako će se staleži sastajati i kako će rješavati. Dvorska je okolina željela staleži rade po starom načinu (Glasovanje po staležima a ne pojedinačno), treći je stalež u svima pitanjima bio u velikoj protivnosti, a Neker nije spremio nikakva nacrta za rad staleškim predstavnicima. Međutim su birači svoje predstavnike opskrbili upustvima (cahiers des doléances), u kojima iskažu sve svoje želje. I u plemićskim, iu duhovničkim, iu građanskim upustvima stajaše: da se skupština državnih staleža pretvori u stalnu ustanovu. Osim toga, treći je stalež tražio ukidanje svih feudalnih prava i povlastica višim staležima, koji uostalom pristaja na danak, ali su čvrsto čuvali druga prava svoja. Uz
ovo, u svima je upustvima izjavljena želja za upravnim, sudskim i finansiskim reformama; za vjerskim trpljenjem, osobnom slobodom, slobodnom štampom itd.. Pred izbore iu samih izbora iziđe nekoliko političkih spisa, od kojih je najznatniji bio arhimandrita Sija, u kojem se dokazivalo da je upravo treći stalež narod. Skoro su svi izabrani predstavnici bili slobodoumniji ljudi, od kojih je: duhovnika 291, plemića 270, i predstavnika trećega staleža 557, među kojima se Sije i grof Mirabo bijahu pročuli svojim protivničkim spisima. Sastav narodne skupštine. - Skupština je državnih staleža otvorena u Versalju (5 svibnja 1789), ali nekoliko sedmica prođe u prepirci između staleža o načinu rješavanja. Najzad (17 lipnja) treći stalež izda znamenitu odluku, kojom sebe oglasi za narodnu skupštinu, kao predstavnika devedeset i šest od sto cjelokupnog naroda, čime izgubi značaj skupljanje srednjovjekovnih državnih staleža. Uskoro poslije ove odluke trećem staležu priđe niže svećenstvo i nekoji plemići, ali je dvor bio tim veoma nezadovoljan, i kralj naredi da se zatvori skupštinska Dvornica. Tada se poslanici iskupe u jednom manežu (Jeu de paume) i zakunu se jedan drugom: da se ne razilaze dokle Francuska ne dobije stalno državno uređenje, pa se sastajali ma gdje. I drugi je sastanak već držan u jednoj crkvi, jer je manež bio zatvoren. Međutim dvor uskoro (23 lipnja) zakaže kraljevsku sjednicu državnih staleža, u kojoj Luj XVI. naredi da unaprijed staleži podvojeno rješavaju. Kada kralj napusti dvornici i predstavnici dvaju prvih staleža iziđu za njim, treći stalež produži sjednicu. Na zapovijed jednoga dvoranina da se razilaze, Mirabo odgovori znamenitim riječima: da su se zastupnici sastali po volji narodnoj i da ih je mogućno samo bajonetima udaljiti. Poslije nekoliko dana kralj popusti, i gotovo svi poslanici uđu u sastav narodne skupštine. Zauzimanje Bastia i ukidanje staroga poretka. - Dvor u stvari nije mislio popustiti. Stoga u okolici Pariza i Versalja stade skupljati veliku vojsku, što veoma uznemiri skupštinu i narod. Kada se uz ovo prenese glas da je od tada omiljenoga Nekera uzeta ostavka s naredbom da napusti Francusku, Pariz se pobuni, kojom su prilikom glavnu ulogu igrali gladni radnici zbog nemanja posla i skupoće kruha. Gomila svijeta razgrabi oružnici i puškarski radnje, pa napadne državnu kulu Bastia (nekadašnji dvorac i potom zatvor i političkihkrivaca) i ovlada tom tvrđavom (14 srpnja). Da bi stalo na put već započetom pljačkanju ai napadanju kraljevske vojske, pariski se građani također naoružaju i obrazuju narodnu gardu, izabravši za njena starešinu Lafajeta, plemićskoga zastupnika. Ovim je narodna skupština spasena od dvorskih namjera, a Luj XVI. opet je popustio. On čak siđe u Pariz, gdje se pokazivao narod s trobojnom narodnom značkom na šeširu (crvena i plava - pariška, a bijela kraljeva; 1792 usvojena je i trobojna zastava). Uzimanje i rušenje Bastia posluži kao znak za ustanak po svima pokrajinama. Osobito se uzbune seljaci, koji odrekoše plaćanje feudalnih dažbina, crkvenoga desetka i državnoga poreza. Oni su napali na zamkove, rušili ih i palili, pri čem je ubijeno nekoliko plemića i oblasnih upravitelja. Kad o ovim događajima počnu stizati glasovi u Versalj, dva su slabodoumna plemića iznijela u skupštini prijedlog: da se ukinu feudalna prava - nekoja prostim
oduzimanjem, a nekoja otkupom. Tada je održana znamenita noćna sjednica (4 kolovoza), u kojoj se poslanici viših staleža natjecanjem branili svojih povlastica, a skupština donese odluke o ukidanju staleške nadmoćnosti, feudalnih i vlasničkih prava, crkvene desetine, povlastica pojedinih područja, gradova i udruga, i objavi jednakost svega naroda pred zakonom u glede suđenja, plaćanja danka i zanimanja građanskim, vojnim i crkvenim dužnostima. Na taj se način za jednu noć sruši u Francuskoj cijeli srednjovjekovni društveni sklop i zamijeni se nestaleškim građanstvom. Izbjeglice; nova buna; klubovi. - U ovo je vrijeme narodna skupština već radila na novom uređenju francuske države. Ona se još na nekoliko dana prije zauzimanja Bastia nazvala Ustavotvornom (Assemclée nationale constituant), uzimajući pravo za državu propiše novo uređenje. U dvoru se pak nije mislilo ni na kakva popuštanja, a međutim za onih nereda prilikom zauzimanja Bastia, nasta begstvo plemića, u čijem je broju prvi bio mlađi brat kraljev D'Artoa. Otišavši za granicu, izbjeglice su radile kod tuđih dvorova da ih i vojskom pomognu protiv Ustavotvorne skupštine i naroda. U samom Versalju nisu gubili nadu na vojnički prevrat, i premda Luj XVI., poslije zauzimanja Bastia, obeća da neće skupljati vojsku u Pariz, ipak u Versalj stizahu novi pukovnije. Kada pak u Parizu, na jednoj oficirskoj zabavi, u nazočnosti kralja i njegove obitelji, časnici Zbaciše sa sebe trobojne značke, pariski se građani po drugi put uzbune, a ogromna se gomila svijeta, u kojoj je bilo mnogo žena iu prvim redovima s oružjem i vikom: "Kruha! kruha! " uputi na Versalj, prodre u sam dvor i zahte od kralja da se preseli u Pariz (5 i 6 listopada). Ovo zahtijevanje Luj XVI. izvrši, a zbog toga se i Ustavotvorna skupština preseli u Pariz. Prvom je bunom (14 srpnja) skupština sačuvana od vojne sile, a drugom je (5 i 6 listopada) lišene slobode u sredini uzbuđenog stanovništva pariskog, koje je svoju volju nametalo predstavnicima cijeloga naroda. Nu, u svakom je slučaju sada Ustavotvorna skupština bila najmoćnije tijelo u Francuskoj, čije su naredbe slušane. Međutim uz skupštinu ponići jedna druga snaga. Pariz, kao prijestolnica onako ujedinjene Francuske, zadobi gotovo neograničeni utjecaj na pokrajine preko osnovanih političkih klubova, koji se također zanimahu pitanjima o novom uređenju i suvremenim događajima. jedan od takvih klubova, koji dobi naziv Jakobinski (prvo le club des Amis de la Constitution; nastanili ce u starom manastiru Jakobinaca, po čemu su od protivnika nazvani i čije je ime odjekivalo kroz cijelu revoluciju), steče najveći značaj, i to iz ovoga razloga: u njemu bijahu najomiljeniji poslanici, mnogi su članovi njegovi imali veliku moć kod pariškog stanovništva i on otvori svoje klubove po svima znatnijim gradovima francuskim. Po ovim klubovima zavladaju krajnja mišljenja koja obuhvate i političke novine. Što se pak ranije osjećao jači pritisak, tim se sada oštrije i drskije izražavaju protivnici staroga poretka. Mirabo i narodna skupština. - Za ovoga se vremena u Ustavotvornoj skupštini počnu osnivati političke stranke. O čuvanju staroga poretka mišljaše mali broj predstavnika viših staleža, a ogromna je većina skupštinska bila za ustavnu monarhiju, pa čak i kasniji republikanci, ne slažući se samo u
glavnim točkama pitanja o sastavu i pravima narodnoga predstavništva. Nitko pak nije jasnije i trezvenije pojmio tadašnje događaje kao Mirabo. Među zastupnicima se on u jedan mah izdigao na prvo mjesto. Mirabo je imao um pravoga državnika: vladao je dobrim teoriskim i istoriskim znanjem u politici; imao je veliku podobnost da se brzo nađe u najsloženijim predmetima i da u isti mah radi pa rješavanju različnih pitanja, a ujedno je bio i prvi govornik u skupštini, u kojoj bijaše cvijet tadašnje prosvjećenosti francuske, te je umio potčiniti svojem raspoloženju čak i take ljude, koji nisu dijelili njegovo mišljenje. Osetiv sam vlasničku samovolju i dopav jedno vrijeme zatvora, Mirabo posta vatreni zaštitnik osobne slobode. I ako je bio porijeklom plemić i ponosio se svojim precima, on ipak priđe narodnom pokretu tadašnjem, tražeći zaštitu narodnih prava i građansku jednakost. Nu Mirabo postavi sebi zadatak da utvrdi ono što se revolucijom do tada zadobilo, jer ga za ove tekovine s jedne strane plašam dvorske i plemićske spletke, as druge strane narodno uzbuđenje, koje je moglo prijeći u bezvlašće. Stoga htjede da oslobodi kralja od utjecaja njegove okoline i da narodnu skupštinu učini nezavisnom od pariškog stanovništva, koje je rukovođeno klupskim demagozima. Po njegovu mišljenju, kralj je morao pristati na izvršene promjene i ne pokušavati na povratak staroga poretka, a slogu između njega i narodnoga predstavništva trebalo je izvesti sastavljanjem ministarstva od najviđenijih članova narodne skupštine po primjeru engleske parlamentarne vlade. On je bio protivan dijeljenju zakonodavne skupštine na dva doma i želio je da kralj ima veto za skupštinske odluke, da se ne bi skupština učinila neograničenom i opasnom za vladaočevu slobodu. Mirabo ne privede u život ove svoje zamisli, jer je protiv njegovih savjeta bio i dvor i narodna skupština, koja se razložno bojala da ve se kralj moći koristiti svojim veto i pri zaštićavanju staroga stanja. Uskoro poslije druge pobune pariške (oktobarske) Mirabo stupi u tajne odnose s dvorom, savjetujući kralju da se izmiri s tadašnjim stanjem i da premjesti narodnu skupštinu u mirnije mjesto. Luj XVI i Marija Antoaneta čitahu njegove sastave, u kojima on izlagaše svoje misli, i čak ga nagrađivahu za te savjete, ali ga nisu ni mislili slušati, jer su dobro pamtili njegov postupak u početku revolucije, a nisu ni poimali suštinu njegovih ideja. I narodna Skupština nije poimala Mirabo težnje a nije mu ni vjerovala, naročito od kada se ču da je u tajnim odnosima s dvorom, koji mu također nije vjerovao i nagrađivaše ga uostalom samo zato da mu ne bude neprijatelj. U svom je domaćem životu Mirabo imao gotovo neugledan primjer čovjeka od prekomjerna uživanja, koji se sputavao dugovima i nije birao sredstva za dobivanje novaca. Stoga su poslanici mislili da se on toliko zauzimao za kralja, što je od neprijatelja revolucije potkupljen velikim novcem, au klubovima i po novinama počnu ga za to čak i okrivljavati. Nu usred svojih planova umre poslije kratke bolesti (2 travnja 1791). Veliki je tribun svečano sahranjen, kojom prilikom učestvovaše dvor, više duhovnistva, narodna skupština, narodna garda, klubovi i mnogo naroda. Svi su tada osjećali da je s Mirabo sišla u grob velika politička snaga.
Narodno raspoloženje i blagdan federacije. - Kada je umro Mirabo, već je druga godina revolucije bila na izmaku, ali se ipak onaj zatalasali pokret od prvih dana revoluciskih produžio za sve ovo vrijeme, i ogromna je većina narodna bila raspoložena i oduševljena. Još o jeseni prve godine revoluciske počeše ustanovljavati praznike u čast slobodi po mnogim mjestima u zemlji, a od osobitoga je značaja bio blagdan federacije, koji je kao početan nove budućnosti narodnoga jedinstva proslavljen na Marsovom polju pariškom po navršetka godine od zauzimanja Bastia (14 srpnja 1790). U proslavi je sudjelovao kralj, narodna skupština, narodna garda iz cijele Francuske i na stotine tisuća naroda. Nu ovo se raspoloženje narodno poče već mijenjati u trećoj godini (1791) i narod se već stade plašiti za sudbinu učinjenih promjena. Najveća je plašnje bila od izbjegličkih spletaka kod tuđih dvorova, naročito kada se doznalo da izbjeglice čak skupljaju vojsku u pograničnim područjima njemačkim. Odnosi s drugim državama. - U isto vrijeme ponikoše nesporazumi i sukobi s tuđim državama. Uništavanje feudalnih prava nekim njemačkim knezovima u Elzasu, Lotaringije i Franškontiji izazva nezadovoljstvo u Njemačkoj, a izgnanje papskih činovnika iz njegova Avignona, koji je pridružen Francuskoj veoma razdraži papu. Austrija je pak bila nezadovoljna tim, što su Francuzi pomagali belgiski ustanak, koji je izazvao Josip II svojim reformama. Među Francuzima je opet sve više rasla misao: da se revolucija ne može ograničiti samo na njihovu domovinu, već da se mora širiti i po ostalim zemljama. Sve je ovo spremalo sukob revolucionarne Francuske s Europom, ali za ovaj mah (u 1791) Francuzi još nisu mislili o napadanju susjednih zemalja i više su se bojali tuđinačkoga miješanja u njihove unutarnje stvari a u korist staroga pokreta. Međutim, prvih godina revoluciskih Austrija, Pruska i Rusija bijahu zauzete diobom Poljske, a osim toga Austrija i Rusija ratovahu s Turcima, Rusija vojevaše sa Švedskom i Austrija umirivaše Belgiju i Mađarsku. Ovo je i zadržalo miješanje europskih država u francuske poslove, što, razumije se, nije bilo po volji izbjeglicama i okolici Luja XVI.. Begstvo Luja XVI. i posljedice. - Mirabo je za života odvraćao kralja od veza s emigrantima i pozivanja u pomoć vojne sile tuđih država. Nakon smrti Mirabo Luj XVI. s obitelji tajno ostavi Pariz (u lipnju 1791) u namjeri: da se dohvati istočne granice, gdje je bilo više vojske, i da pomoću Leopolda II, brata Marije Antoanete, povrati stari poredak. Ovaj mu pokušaj ne ispade za rukom, jer bude zadržan na putu (u Varenu) i brzo vraćen u Pariz. Skupština ga stavi pod stražu i odluči od vlade do primanja novoga ustava. U taj se mah ustav dovršavao, a begstvo Luja XVI učini da se kraljevska vlast više ograniči od stranke koja je to željela i da se među stanovnicima pariskim počne raditi o zbacivanju njegovu. U ovom je smislu bila sastavljena peticija skupštini i izložena na potpis narodu na Marsovu polju (na "Oltaru domovine "). Pariški mer Baji i Lafayette dođu s narodnom gardom, da to spriječe, ali iz gomile skupljenog naroda polete kamenje na njih, na što narodna garda odgovori oružjem, te mnogi budu ubijeni i ranjeni (17 srpnja 1791). U isto se vrijeme u jakobinskom klubu stanu iskazivati republikanske misli i od njega se odvoji (16 srpnja) ustavno-monarhiski klub fejanski (Lafayette, Baji, Sije i
dr..). Stanje pak Luja XVI izazva Leopolda II predložiti svima vladaocima zajednički rad u korist francuskoga kralja, iu tom je smislu sastavljen proglas, koji je potpisao Leopold II i pruski kralj Friedrich Wilhelm II. Ovo je tako pogoršalo položaj Luja XVI. da ga tek sada počnu okrivljavati za dogovor s tuđincima protiv otadžbine. Svršetak i nedostatci rada skupštinskog. - Pri ovakvim okolnostima Ustavotvorna skupština završi svoj posao. Novi je ustav iznesen Luju XVI., kome je ostavljeno: ili ga primi ili da se odreče krune. On prista na prvo i zakle se ustav, te bude oslobođen straže. Međutim Luj XVI. izvan zemlje priopći da je njegov pristanak na ustav iznuđen. Ovo već nije obećavalo stalnosti novom uređenju državnom. Novom pak ustavu nije dugovječnost ujamčeni ni odlukom Ustavotvorne skupštine, kojom ustavovci spriječe sebi izbor za Zakonodavnu skupštinu, koja se morala sastati po ustavu. Ova je odluka bila velikodušna, ali je nju savjetovalo netočno poimanje demokratske jednakosti i ona se u primjeni pokazala kao nerazumna. Članovi su Ustavotvorne skupštine pogrešno mislili da je dugo bavljenje u sastavu narodnoga predstavništva protivno građanskoj jednakosti i nisu mogli unaprijed vidjeti da novi ljudi u Zakonodavnoj skupštini neće imati dovoljno iskustva i da neće s voljom čuvati njihovo svršeno djelo. Za skoro dvije godine Ustavotvorna skupština svrši ogromni posao preuređenja svega državnoga i društvenoga života u Francuskoj. Može se reći da se stari poredak, koji je odavno trebalo preurediti, odmah srušio čim je dodirnut, i Ustavotvorna skupština morade sve iznova stvarati. U svojem neraspoloženju naspram pređašnjega poretka, ona se trudila da uništi sve ostatke starine, ne razmišljajući suviše o tome, šta je sasvim rđavo i šta bi se moglo popraviti ili zadržati. Pogreške su se u ovako složenom poslu mogle uvećati i zbog toga, što radnici, koji staviše sebi zadatak da preurede Francusku, u primjeni bijahu malo poznati s prijašnjim stanjem, što nisu imali iskustva u državnim poslovima i što se suviše povedu za neostvarljivim mišljenjima, koja se nisu slagala s načelnim pogodbama stvarnosti. Sama je politička filosofija osamnaestoga stoljeća bila više posljedica čisto neostvarljivoga razmišljanja, nego zaključak iz promatranja društvenog života. Uopće, rad je Ustavotvorne skupštine: pokušaj preuređenja države i društava na osnovi učenja filosofije prirodnoga prava a po načelima slobode i jednakosti. Ogroman se pak značaj rada Ustavotvorne skupštine ogleda u tom, što se tadašnje francuske težnje raširiše i izvan Francuske. Deklaracija prava. - Prvi je znatniji posao Ustavotvorne skupštine Deklaracija čovječjih prava, koja je na prijedlog Lafajetov objavljena poslije dužeg pretresanja (12-VII-1789) i koja sadrži glavna načela o uređenju novoga društva i države. U deklaraciji je najbolje istaknuto načelo o slobodi ličnosti i o vrhovnoj vlasti narodnoj. Ona je glasila da se ljudi rađaju i da žive slobodni i jednaki u pravima, a prava su: sloboda, vlasništvo, sigurnost i otpor ugnjetavanju. Načelo se cijele vrhovne vlasti nalazi u narodu. Zakon je izraz opće volje, i svi građani imaju prava učesestvovati u izdavanju zakona iu određivanju poreza, pred čim su svi jednaki. Društvena je ili državna vlast za sreću svih članova, a ne za osobnu korist onih kojima je povjerena, a
društvo ima prava tražiti računa od svakoga javnoga i odgovornoga vršitelja svoje uprave. Država u kojoj nema jamstva za prava i podijeljene vlasti, nema ustava. Osim toga, Deklaracija osigurava vršenje državnih i društvenih dužnosti svima podobnim ličnostima, a ujedno objavljuje slobodu ličnosti od samovoljnog zatvaranja, slobodu vjerskog mnijenja, slobodu riječi, tiska i sigurnost privatne svojine. U svima se ovim izjavama Deklaracije prava pojavljuju samo težnje političkih pisaca osamnaestoga stoljeća, poglavito Monteskije i Rusa, a sve se mogu ukratko izraziti revoluciskom lozinkom: sloboda, jednakost, bratstvo, što je poslužilo za osnovicu pri izradi novog ustava. Novo uređenje po novom ustavu. - Novi je ustav (od 1791) bio osnovan na načelu narodne prevlasti (Ruso) ali s vladaocem i diobom vlasti (Montesquieu). Vladalac je predstavnik narodni, a sve druge vlasti ovise o narodnoga izbora. Zakonodavnu vlast i opće upravljanje državnim poslovima vrši zakonodavno tijelo, čiji su članovi (750) birani na dvije godine. Narod se dijeli na aktivne i pasivne građane; političkim se pravima koristiti samo aktivni građani, čiji je najmanji porez morao biti jednak trodnevnoj zaradi, što se kosilo s Deklaracijom prava. Prema zakonodavnom tijelu kralj ima veto, ali ako neka odluka, koju kralj ne odobri, prođe kroz tri naizmjenična zakonodavna tijela, ona dobiva zakonsku silu i bez kraljeve suglasnosti. Prema ovome je glavni značaj kraljev bio u izvršivanju vlasti. Kraljeva se ličnost priznaje za svetu i neprikosnovenu, ali se ukidanje i mijenjanje ustava smatra odricanjem prijestolja. Kralj vrši vlast samo preko odgovornih ministara pred skupštinom, a ministri ne mogu biti skupštinski članovi. U stvari, ni kralj ni njime imenovani ministri nisu imali mogućnosti upravljati državom, jer činovnici nisu ovisili od njih. Ustavotvorna je skupština ukinula dijeljenje Francuske na provincije, koje su istoriski i geografski postale, i razdijelila zemlju na osamdeset tri departmana, koji su izdeljeni na distrikte i komune, pri čem se rukovodilo čisto neprimenjenim načelima geometrijske i artimetičke jednakosti. Prema načelu narodne vrhovne vlasti, uprava je komuna (seoskih i gradskih), distrikata i departmana morala biti izborna, što je činilo potpuno neovisnom od središnje vlasti. Departmanska je uprava bila od trideset i šest članova, čija je polovina obnavljana poslije dvije godine, a dijeljena je na savjet, koji zasedava mjesec dana u godini, i stalnu direktoriju od osam članova. Distriktska uprava bijaše od dvanaest članova, koji zasedava petnaest dana u godini i od kojih četvorica čine distriktsku direktoriju. Po jedan je izabrani prokurator generalni pridavan na četiri godine svakoj direktoriji. Općinska (komunska) je uprava bila od savjeta i mjera. Za staroga poretka Francuska nije bila vična samoupravi čak ni u poslovima mesnim, a sada su i državni poslovi došli u ruke izabranih organa mjesne samouprave. Osim uprave i sudovi su bili izborni,, a prema ugledu je na Englesku uvedena i porota. Isto je načelo narodne vlasti uvedeno iu ovako nazvano građansko uređenje duhovnistva, čemu je prethodila izmjena njegova položaja. Duhovničke su povlastice bile ukinute a tako isto i desetina. Zemlja je crkvena oduzeta i
zajedno je s kraljevskim posjedom činila narodno imanje, kojim je osiguran državni dug, a kaluđerstvu objavljeno kao protivnost osobnoj slobodi. Duhovnistva je osigurano državnom plaćom kao i činovništvo. Sve je ovo izmijenilo vanjski položaj duhovnistva u društvu, ali nije diralo unutarnje uređenje crkveno. Načelo je vjerske slobode tražilo da se svjetovna vlast ne miješa u unutarnji život crkveni, ali je Ustavotvorna skupština gledala na crkvu kao na državnu ustanovu i stade je prilagođavati novim načelima. Po građanskom uređenju duhovnistva, francuska se crkva učini nezavisnom od pape; granice se pojedinih episkopija moradoše poklapati s departmanskim granicama, a ukinu se nazivi arhiepiskopa, abata, kanonika i dr.. I svećenici su i episkopi birani, a pri njihovu su odabiru mogli sudjelovati i nekatolici. Donošenjem ovakvoga uređenja skupština učini dosta neprilika, jer isprva pri oduzimanju crkvenih imanja i ukidanju desetine, čim se ranije koristilo uglavnom više duhovnistva, gotovo je sve niže svećenstvo bilo na strani skupštinskoj; ali sada većina toga svećenstva bijaše nezadovoljna novim uređenjem, koje je diralo vjerska uvjerenja, a po mnogim se mjestima i pastva povede za duhovnim vođama svojim. Ovo proizvede u Francuskoj vjerski raskol i izazva tadašnju državnu vlast na progon ljudi, koji se ne htjedoše potčiniti novom uređenju vjerskom. Novi se ustav i građansko uređenje crkveno nije održalo u Francuskoj. Međutim postanu stalnim odluke skupštinske s one noćne sjednice (4 kolovoza) o ukidanju staleških, pokrajinskih, feudalnih i vlasničkih prava. Ukidanje pak ovih prava donese građansku jednakost, te su se svi Francuzi dužni bili nazivati građanima, jer su uništeni svi plemićski činovi s njihovim nazivima i grbovima. U pravima su izjednačene i sve vjeroispovijesti. Ukidanjem cehova objavljena je sloboda proizvodnje i rada, pri čem se rukovodilo Fiziokratski učenjem. Produženje revolucije. - Uopće, ova je francuska revolucija imala demokratsko obilježje, ali je buržoazija u njoj glavnu ulogu igrala i glavne koristi od nje dobila. Dijeljenje je građana na aktivne i pasivne oduzelo politička prava skoro trećini odraslih Francuza, koji tim, razumije se, nisu bili zadovoljni. Koliko su oduzeta politička prava siromašnijim građanima, vidi se po tom, što se i za sudjelovanje u departmanskim skupštinama tražilo prilično bogatstvo. Na ovaj se način buržoazija učini prvim redom društvenim, a, pored toga, ona se i obogati kupovanjem crkvenog imanja, za koje je skupština odlučila da se prodaje u korist otplate državnoga duga. Revolucija se pak ne svrši uvođenjem u život novoga ustava. Rđavo je imovno stanje narodno bilo stalan izvor za nerede, ali je i glavni uzrok i daljnjem pokretu bio u glasovima o dvorskim namjerama, izbjegličkim spletkama, namjerama tuđih dvorova, u nezadovoljstvu gotovo većine građanstva zbog oduzimanja političkih prava siromašnijim redovima i zbog teških pogodaba za otkup feudalnog prava, kao io miješanju vlasti u vjerske poslove. Nemirno je raspoloženje i razdraženje narodno osiguravalo uspjeh jakobinci, koji su imali jako uređenje u cijeloj zemlji i odlikovali se dobrim stranačkim redom. Oni su nalazili da revolucija još nije svršena i težili da se potpuno ostvare načela Rusova.
Zakonodavna skupština. - Čim Ustavotvorna skupština presta, njeno mjesto zauze Zakonodavna skupština (od 1 listopada 1791 do 21 rujna 1792), za koju su izabrani novi i još manje iskusni ljudi. U ovoj se skupštini osnuju ovake stranke: desnu stranu u skupštinskoj dvornici zauzeše ustavni monarhisti (Fejanci), sredinu ljudi bez jasno opredijeljenih pogleda, a lijevu su stranu činile dvije stranke: žirodinci i montanjari. Prva je od ovih dviju ("ljevica") bila sastavljena od vrlo prihvatljivih ljudi i imala nekoliko odličnih govornika, a dobi ime po žirondskom departmanu, odakle joj bijahu vođe. Najznatniji su njeni predstavnici: Vernjo, Briso i Kondorse, matematičar i filozof. Njihov utjecaj na skupštinu i narod sprečavaju montanjari, koji dobiju ime zauzimanjem gornjih klupa u amfiteatralnoj dvornici skupštinskoj ("Brežuljak") i čija glavna snaga bijaše u jakobinskom klubu. Glavni su montanjarski predstavnici, koji i ne bijahu u skupštini, ovi: vlastoljubivi i jednostrani Robespier, najžustrije član jakobinskog kluba, daroviti ali poročni Danton, osnivač kordelierskoga kluba demokratskog; i pomamni Marat, koji dobi naziv Prijatelj narodni po svojim novinama i koji propovijedaše potpuno istrebljenje revoluciskih neprijatelja. Natjecanje se između žirondinaca i jakobinaca poče u prvim mjesecima Zakonodavne skupštine i posta jednim od glavnih čimbenika unutarnje povesnice ustaničke. Žirondinsko ministarstvo i početak ratova. - Ustavotvorna skupština ostavi u nasljeđe Zakonodavnoj borbu s najvećim neprijateljima revolucije: s izbjeglicama, koji su u tuđini radili protiv Francuske, i s duhovnicima, koji nisu priznali crkvene reforme (nezakleti svećenici). Zakonodavna skupština odluči da se oduzmu izbjeglicama imanja a da se nepokorni duhovnici liše građanskih prava i. da se čak i zatvore. Luj XVI. ne htje potvrditi skupštinske odluke o izbjeglicama i nezakletom svećenstvu, što proizvede veliko nezadovoljstvo kod naroda. Ujedno s ovim, na kralja se sve više sumnjalo da ima tajne odnose s tuđim dvorovima. Žirondinci iu skupštini, iu klubovima, i po novinama, na izazivačko ponašanje tuđih vlada, propovijedahu potrebu da se odgovori ratom naroda protiv kraljeva i okrivljavaju ministre za izdajstvo. Luj XVI. najzad uze ostavku od ministarstva i imenuje novo ministarstvo od žirondinskih jednomislenika ("Ministarstvo g-đe Rolan": jer ova žena ministra unutarnjih poslova iz svoga salona, kao političkog središta, imađaše veliki utjecaj). Žirondinsko ministarstvo objavi rat Austriji (u travnju 1792), gdje tada vladaše sin Leopolda II Franja II (1792-1835). U savez s Austrijom stupi i Pruska, i to bi početak revoluciskih ratova, koji imađahu velikoga utjecaja na cijelu Europu. Uskoro, međutim, Luj XVI. uze ostavku i od ovoga ministarstva, što izazva narodni ustanak u Parizu (20 lipnja 1792). Gomila ustanka ovlada kraljevim dvorcem i gonjaše Luja XVI. potvrditi skupštinske odluke o izbjeglicama i duhovnicima i da povrati žirondinsko ministarstvo. Tek pred večer kralja oslobodi od ove gomile pariški mer Petion.
Konvenat i prva republika Pad monarhije. - Međutim, glavni zapovjednik savezne austrisko-pruske vojske vojvoda od Braunschweiga dogovorno s izbjeglicama izda proglas, u kojem zaprijeti Francuzima kaznama, spaljivanjem domova i rušenjem Pariza, ako se kralju učini štogod. Ovo izazva u prijestolnici studenog ustanak (10 kolovoza 1792), kojom prilikom bude pogubljena kraljeva straža od Švicaraca i nekoliko dvorana, a kralj se s obitelji s spase begstvom u dvornici Zakonodavne skupštine. Tada skupština u kraljevu prisustvu donese odluku: da se on razriješi od vlasti i da se stavi pod stražu, a za rješenje pitanja o novom uređenju Francuske sazvana je nova skupština pod nazivom Narodni konvenat (od 21 rujna 1792 do 26 listopada 1795). Tada se ukide novi ustav (od 1791), a Zakonodavna skupština ustupi izvršnu vlast novom ministarstvu, u kojem ministar pravde posta Danton, jedan od glavnih pokretača posljednjega ustanka (Od 10 kolovoza). Cijela je Francuska u to vrijeme prezivljala burne dane: unutra bijahu neredi, izvana je nastupao neprijatelj, vojska nepodobna, a vojskovođe nepouzdane. Poslije ovoga prevrata u Parizu, Lafayette, koji zapovijedaše jednim odjelom vojske, htjede poći na prijestolnicu da uguši nered, ali ga vojnici ne poslušaše i on pobježe u Njemačku. U Parizu se samo govorilo o zavjeri i izdajstvu, a razdraženje narodno prijeđe svaku granicu. Grad je bio u vlasti novoga općinskog savjeta (komuna), koji zauze općinsku zgradu prilikom posljednje pobune (noću 10 avgusta). Danton dobije od Zakonodavne skupštine dopuštenje da se mogu istraživati izbjeglički rođaci, nezakleti svećenici i druga sumnjiva lica. Agenti novih vlasti i najrevnosnije pristalice njezine počnu tada hvatati sve na koje se moglo posumnjati, i kada se zatvori napuniše ljudima i ženama, starcima i djecom, počnu ih prosto ubijati: u zatvor su ušle pijane čete ubojica, sastavljene od društvenoga taloga, i tu su vršile svoju divlju presudu prvih dana mjeseca rujna ("rujanski pokolj "). Izbori su za konvenat svršeni pod dojmovima ovih užasa i neugodnih vijesti s istočne granice, koju prijeđe austrisko-pruska vojska, ali ova najezda neprijateljska na zemlju izazva burno oduševljenje kod francuskoga naroda i na granicu potrče gomile dobrovoljaca. Baš pred sam dan sastanka narodnoga konventa Dimurije odbi napad pruski kod Valmija (20 rujna 1792), poslije čega Francuzi prijeđu u nastupanje i počnu osvajati. Stranke konventu. - U narodnom su konventu Žirondinci zauzeli desnu stranu, lijevu - jakobinci - montanjari, a središte - nerešljivi ljudi ("Ravnica") koji su se neprestano kolebali između prvih dviju stranaka. I žirodinici su i jakobinici bili demokrati i republikanci, poklonici Rusov i obožavatelji starih republika; alu su se pak razlikovali u svima važnijim točkama. Žirondinci bijahu vatreni zaštitnici osobne slobode i plašili su se svemoćnosti državne ma iu republikanskom obliku, a ujedno s tim nisu voljeli nasilje narodne gomile. Prema ovom oni stupe u borbu s novim gradskim savjetom i s Danton, koji su izvršili rujanski pokolj. Na protiv, montanjari bijahu za politiku straha ("teror"), za neposredno djelovanje
narodne gomile protiv svih nejednomislenika, za državnu vlast s neograničenim punomoć i za ugušivanje težnje osobnoj slobodi, u kojoj su gledali izvor svakom društvenom zlu. U stvari jakobinci u obliku republikanske diktature obnavljaju svu vlasničku primjenu stare monarhije i to s većom odlučnošću i jačinom. I dok žirondici bijahu rastureni, jakobinska stranka bijaše odlično ujedinjena i uređena. Uostalom, sam francuski narod, starim poretkom spremljen, više je za potčinjavanje sili no za korištenje slobodom, te najzad jakobinci i odnesu pobjedu. Proglašenje republike i suđenje kralju. - Konventov je prvi posao bio proglašenje francuske republike (11 rujna 1792). Stoga Žirondinci stave pitanje o suđenju kralju. Jakobinci se čvrsto uhvatiše za tu misao, pri čem Robespier izjavi da kraljevo djelo nije za sud, nego će se protiv njega upotrijebiti politička mjera, i da Luj mora umrijeti, da bi živjela republika. U samoj stvari, s pravnoga gledišta, nije bilo osnove za suđenje kralju, koji je po novom ustavu (od 1791) bio neodgovoran i s kojim se moglo razračunati samo odricanjem prijestolja. Žirondinci je uplašila otvorena izjava jakobinska da Luj XVI. mora umrijeti radi učvršćivanja republike, te su izmišljali sredstva za kraljevo spasenje i predlože da se konventska presuda narodu predati na potvrdu, čega se opet bojali jakobinci. Najzad otpoče suđenje, pri čem se Luj XVI. držao prilično dostojanstveno; ali Žirondinci nisu imali dovoljno snage da ga spasu od kazne. Ogromnom je većinom glasova Luj Kapetproglašen za krivca kao zaverenik protiv narodne slobode i opće sigurnosti državne. Pozivanje je na narod odbijeno također ogromnom većinom, pri čem glasuju i mnogi Žirondinci. Međutim, za smrtnu kaznu glasa neznačajna većina. U broju, koji glasaše za ovakvu kaznu, bio je i kraljev rođak vojvoda Orleanski, koji se poče nazivati građanin Filip Egalite, hoteći s tim da spase od oduzimanja svoje veliko imanje. Presuda je nad kraljem uskoro izvršena (21 siječnja 1793). Ovaj je događaj proizveo strašan dojam za cijelu Europu i protiv se revolucije sastavi veliki savez (ili prva koalicija 1799-95) sa zadatkom da se povrati u Francuskoj monarhija i prijašnji poredak. Početak terora i napad na Žirondinci. - U ovo vrijeme, kada Francuskoj zaprijeti nova najezda tuđinska i narod bijaše gotov dići se kao jedan čovjek protiv vanjskog neprijatelja, bila je borba između žirondinaca i montanjari. Prvi htedne stati na put teroru, a njima je gotov bio prići i Danton, koji se pokazao kao darovit izvođač, ali ga Žirondinci odbiju, ne hoteći imati udjela sa rujanskim ubicem.Naprotiv, montanjari, kojim se za glavnoga vođu istače Robespier, htedne produženje terora, imajući uza se jakobinski klub i niže slojeve pariškog stanovništva ("sankiloti"). Montanjari su prosto tražili uzroka za svađu sa Žirondincima. Uskoro je (u proljeće 1793) Dimurije bio razbijen u jednom sukobu, i pobjegao je preko granice sa sinom Filipa Egalite, koga je htio pomoću vojske dovesti na francuski presto. Ovo je stavljeno u grijeh Žirondincima, jer se Dimurije računao kao njihov đeneral. S ovom pak vanjskom opasnošću udruži se i unutarnja buna, jer Vendée i Bretanja, rukovođene nezakletim svećenstvom i plemićima, ustanu protiv konventa. Za spasenje domovine konvenat odluči se skupi trista tisuća boraca i da se način terora uvede u cijeloj upravi. Na
uređenju se francuske vojske osobito odlikova Karno. Izvršna je vlast s neograničenim punomoć predana značajnom Odboru društvenoga spacenja, koji je slao po provincijama svoje komesare (povjerenike) od konventovskih članova. Glavnim se oruđem terora načini Revolucion sud, koji je rješavao djelo skoro bez ikakvih propisa i osuđivao na gilotinovanje samo po sumnji. Sve je ovo bilo uglavnom djelo Dantonovo, koji se, odbijen od žirondinaca, približi montanjari. Na poticanje su ove stranke dva puta (pri kraju svibnja iu početku lipnja) gomile narodne upadale u konvetovsku dvornici i tražile isključenje žirondinaca i predavanje Revolucion sudu, kao izdajnika. Konvenat ustupi tom nasilju i isključi najvidnije Žirondinci, od kojih neki poslije pobjegoše iz Pariza, neki biše zatvoreni, a neki predani Revolucion sudu. Još se više osili teror kada jedna prijateljica žirondinska, mlada djevojka Šarlota Korde, nožem usmrti Marata, koji je najviše raspaljivao na pokolj, i kada se diže ustanak u Normandiji i nekim većim gradovima (Bordeaux, Lyon, Marseille, Toulon), u kojem učestvovahu i odbjegli Žirondinci. Ovaj pokret i učini da se Žirondinci okrive za federaciju, t. j. težnju da se Francuska razdijeli na nekoliko saveznih republika, što bi bilo opasno zbog tuđinske najezde. Međutim su jakubinci odlučno tražili jaku centralizaciju - jednu nerazdeljenu republiku. Jakobinska diktatura. - Poslije pada žirondinaca, od kojih mnogi biše gilitinovani (među njima i gđa Rolan), a neki završiše samoubojstvom (Kondorse), gospodari položaja postanu jakobinski teroristi s robespier na čelu. U ovo je vrijeme Francuskom upravljao Odbor društvenoga spasenja, koji je zapovijedao pomoću Komiteta opće bezbednostii konventskih povjerenika po pokrajinama, koji su od jakobinaca sastavili revolucion komitete. Najznatniji je pomoćnik Robispierov bio mladi pjesnik Sen Žist, koji je maštao o uvođenju spartanskog državnoga i društvenoga poretka kod Francuza. Sam je Ribespier bio uskih pogleda, krajnji zanesenjak i nemilostiv; glava mu je bila napunjena stavovima iz društvenog ugovoraRusova, a služio se nerazumljivim izrazima u oholom govoru o vrlini i sreći čovečanskoj. On je potpuno bio uvjeren u točnost svojih težnja i sve nejednomislenike smatrao za neprijatelje čovječjeg roda. Ljudi iz njegove stranke sastave nov ustav ("Ustav od 1793") na širokoj osnovi vrhovne vlasti narodne; ali i ako je primljen općim glasovanjem narodnim, jakobinska stranka riješi da se ne uvodi u život dok se ne uklone svi neprijatelji republički. Jakobinci se uglavnom oslanjaju na male zanatlije i prestoničke radenika, u korist čiju konvenat izda zakon o najvišoj cijeni za proizvode. Konventsko ugušivanje ustanka i gilotinovanje. - Konvenat s velikom odlučnošću i brzinom uguši ustanak po pokrajinama Umirivanje je ustanka i zavjera, često i zamišljenih, svršeno s najvećom surovošću. Pohvatani su ustanici u Lionu ubijani kartečima, i sam su grad htjeli sravniti sa zemljom, au Nantu su gomile svijeta topljene u Loire. U Parizu je Revolucion sud gilotinovao svakoga mjeseca na stotine sumnjivih lica ili konventskih protivnika. Osim žirondinaca, tada su gilotinovani: Marija Antoaneta, Filip Egalite, Malerba, ministar i odvjetnik Luja XVI., kemičar Lavoazije,
pjesnik Šenijei mnoga druga viđena lica. Nu i među samim pobedioce poče razdor, te se stanu slati na gilotina svi koji se bez pogodbe ne potčinjavaju Robespier. . Ukidanje katoličanstva i gilotinovanje glavnih terorista. - U doba se terora pojavi u pobjedničkoj stranci neprijateljska gomila kršćanstvu. Ona uspije konvenat (u jesen 1793) zamijeni kršćanski kalendar republikanskim, po kojem su godine brojane od proglašenja republike i po kojem su izmenjana imena mjeseca. Jesenji: vandemier, brimer i frimer; zimski: Nivoz, plivoz i vantoz; proletnji: Žerminal, florial i prerial, ljetni: mesidor, termidora friktidor. Svaki je mjesec imao trideset dana i dijelio se dekade, a višak je prijestupne godine praznovan, kao i deseti dan (década) mjesto tjedna. Ovaj je kalendar važio do 1806. Uz ovo se javi težnja da se u Francuskoj mjesto katoličanstva uvede kult razuma, što usvoji opštinski savjet u Parizu i što po provincijama širiš konventski povjerenici. Katoličke crkve stanu zatvarati, au Bogorodičinoj crkvi pariškoj u čast razuma ustanove blagdan, što se potom činilo i po drugim mjestima. Držeći se deističkih nazora Rusovih, Ribespier je bio protivan tom i govorio u konventu iu klubu protiv ateista, ai Danton usta protiv religioznih maskarada, nazivajući tako praznovanje u čast razumu. Na čelu je ove vjerske gomile bio cinički Eber, koji je težio za uništenjem svega staroga. Međutim Danton zatraži da se prekrati teror, bez kojega bi se francuska republika mogla spasiti i od vanjskih neprijatelja i od unutarnjih protivnika. Za robespier ebertistibehu suviše pretjerani, a dantonisti, na protiv, odviše umjereni, te povede borbu i protiv jednih i protiv drugih u konventu. Posljedica je ove borbe bila da se prvo Eber sa svojim pristašama, pa zatim Danton sa svojim jednomislenicima zatvore, predadu Revolucion sudu i gilotiniraju (u proljeće 1794). Danton htjede prije izvršenja zagrliti svoga druga Seseli, ali ga izvršitelj zaustavi. "Ti hoćeš dakle da budeš suroviji od smrti", reče moćni tribun; "odlazi, nećeš spriječiti da se naše glave zagrle u dnu kotarice ". Poslije ovoga Robespier nije imao suparnika, i prvi mu posao bi konventskim dekretom ustanovi u Francuskoj poštovanje Vrhovnoga bićaprema građanskoj veriRusovoj. Novi je kult svečano obavljen naročitom ceremonijom, koju je izveo sam Robespier, pri čem je igrao ulogu prvosveštenika građanske vjere. Preko očekivanja se potom osili teror. Revolucioni sud dobi pravo ispitivanje i konventskim članovima bez konventskoga rješenja. Najzad suvišnim terorom Robespier zaplaši i same teroriste, osobito kada se poče govoriti o njegovoj diktaturi, te se među njima sklopi zavjera protiv, njega i njegovih najbližih pomagača i oni budu zatvoreni (9 termidora II godine - 27 srpnja 1794). Općinski ih savjet oslobodi silom, ali Odbor društvenoga spasenja i konvenat pošlju vojnike i narodnu gardu, te iznova budu zatvoreni. Drugoga dana gilotiniraju robespier sa Sen-Žist i drugima. Broj je žrtava revolucionoga suda pariškoga bio 2763. Svršetak konventa. - Ljudi koji obore robespier dobiše naziv termidorci, a poslije ovoga događaja revolucija poče opadati. Sve što je bilo ugnjetavani za terora podiže glavu i stade pomagati termidorce. Najzad jakobinski klub bi predlaže
zakone, i Vijeće starijih (Anciens od 250 članova), koji odobrava zakone. Za članove je savjeta određen veliki cens, a izvršna je vlast data petorici direktora ("Direktorija"), koji su naimenovali ministre i druge činovnike. Bojeći se da novi izbori ne dadu većinu protivnicima republike, konvenat riješi da je prvi put obavezno izabrati za oba doma dvije trećine konventovaca. U narodu se tada zaista počela javljati reakcija protiv republike, što su poticali rojalisti, i kada konvenat objavi svoje rješenje, rojalisti u samom Parizu dignu ustanak protiv njega, pri čem najvećega utjecaja uze buržoazija, koja se bojala od povratka jakobinske vlade. Konvenat je ovoga puta spasio Napoleon Bonaparte, koji buntovnike rastera kartečima (13 vandemiera - 5 listopada 1795). Uskoro se po ovom konvenat raziđe (26 listopada) i ustupi svoje mjesto direktoriji i dvama zakonodavnim tijelima (sastala se 28 listopada 1795). Konvent poslovi. - Za konventske su vlade ustanovljeni: Institut s diobom na stručne akademije, mjesto stare akademije, normalna, politehnička, medecinska, pravna i veterinarska škola, muzej istorisko-prirodnjački, Konservatorija umjetnost i obrt, glazbena Konservatorija; preuređena je narodna nastava, pripreman je građanski zakonik, uređen je narodni dug, usvojen je metarski sustav na osnovici znanstvenoj i upotrijebljen je telegraf i zračni balon u ratu, te je konvenat, vele Francuzi, bio i veliki i strašan. Direktorija. - Novi je ustav (II godine) trajao četiri godine (1795-99), za koje je vrijeme državom upravljala direktorija. Od pada robespier u Francuskoj nasta malaksalost i razočarenje. Politička su načela s općim koristima zapostavljena, a na prvo su mjesto stavljene osobne koristi i težnja za životnim nasladama. Uz ovo je novi ustav stalno povređivan baš od onih ljudi koji bijahu najpozvaniji da ga štite, a rojalisti su međutim sve više napredovali. Drugi su izbori (1797) dali rojalistima većinu u oba doma što nagna republikanske ravnatelje da pomoću vojske očiste savjet od rojalista i upotrijebiti čitav niz terorskih mjera ("18 friktidor"). Jednom direktori, pomoću savjeta, nasilno istisnu iz sastava direktorije svoja dva druga. Ovakim se općim povredama ustavnim nisu mogla utvrditi ošećenje zakonitosti kod naroda. Pristaše jakobinske nisu također mirovale i ranije se (1796) u njihovoj sredini stvori zavjera jednakih, na čelu koje je stajao Grah Babef, koji zatvoren (pri kraju 1794), a zaostali se Žirondinci vrate u konvenat (u početku 1795). Pristaše oborenih terorista dva puta uzbune parisko stanovništvo protiv konventa (12 Žerminala i 1 preriala 1795); ali konvenat obje pobune vojskom uguši i kazni nekoliko prijašnjih terorista ("posljednji montanjari "). Konvenat izradi nov ustav ("Ustav II godine", 1795), po kojem je zakonodavno tijelo dijeljeno na dva doma: Savjet od pet stotina (Cinq-Cents), koji je maštao o uvođenju komunizma. Zavera bude otkrivena, a Babef osuđen na smrt (sam se probo 1797). Uopće, nitko nije vjerovao u stalnost ovoga stanja, koje je stvoreno novim ustavom (II godine), a zemaljska je uprava bila u najvećem rastrojstvu i zbog nesloge u direktoriji. Revoluciska vojska. - Za ovoga je direktorskog doba od ovakoga unutrašnjega stanja sasvim drukčije stajala revolucijska vojska i vanjski poslovi republikanske uprave. Kada je Francuska ratovala (1793) s prvim savezom
europskim, konvenat je pokazao neobičnu odlučnost u zaštićavanju zemlje. Karno je za kratko vrijeme skupio i uredio nekolike vojske, u kojima se istakoše za vojskovođe predu-zimljive i odlučni ljudi iz svih redova društvenih. U vojsku su stupali: koji su željeli svojim grudima zaštiti otadžbinu, koji su maštali o širenju republikanskoga uređenja i demokratskoga poretka po cijeloj Europi, koji su željeli za Francusku vojne slave i zavojevanja, koji su silom stjerana zbog neslaganja s republikom i koji su u vojnoj službi gledali bolje sredstvo za osobno odlikovanje i napredovanje. U novoj je demokratskoj vojsci bio otvoren put do najviših činova svakom podobnom čovjeku, i tada nije malo znamenitih vojskovođa postalo od običnih vojnika. Međutim, malo po malo revolucionarni žar republikanske vojske ustupi mjesto čisto vojničkom oduševljenju i rodoljublju, i njoj slava Francuske posta milijom od njene slobode, a konvenat se i direktorija držahu oslanjanjem na ovaku vojsku (13 vandemiera i 18 friktidora). Direktorija je imala naročitih pobuda da kod naroda pojača vojni duh; ona je tim odvlačila pozornost s unutrašnjega rastrojstva i imovno zemlju popravljala. Revolucija nije popravila rđavo stanje finansisko, jer su stalni neredi unazadili proizvodnju i trgovinu. Još je Ustavotvorna skupština pustila u saobraćaj papirni novac (asignat), osiguran crkvenim imanjima; ali tom novcu tako pade cijena, da se njim ništa nije pomoglo. Direktorija je za popravak financijskoga stanja izumila drugo sredstvo: udari veći danak na sve zavojevanim zemlje, i tada se u Francusku stekoše novci i nizozemski, i njemački, i talijanski u tolikoj količini, da je njima bilo mogućno produžiti i ratovanje. Mladost Napoleonova. - U doba se direktorije istače i onaj čovjek, kome je bilo suđeno da postane vladaocem u Francuskoj. Bio je to Napoleon Bonaparta.On se rodio na Korzici (1769), koja je tek bila pripala Francuskoj (1768), a porijeklom je od nižega plemstva. U desetoj ga godini roditelji dadnu u Briensku školu a potom svrši vojnu školu u Parizu, gdje je naimenovan cadet gentil-hommes (1784), a koju je završio kao artiljeriski potporučnik. Kada je otpočela revolucija, bilo mu je tek dvadeset godina i odmah je pristao uz novi pokret, a za terora je stajao u vrlo bliskim odnosima s Robespierovom strankom, zašto u malo ne postrada poslije njena pada (poslije 9 termidora zatvoren i izgnan iz službe). Prvi je put svoju vojnu darovitost pokazao kod Tulona (1793), koji se pobunio protiv konventa i koji se bio predao Englezima, a potom sačuva konvenat od jedne pariške pobune (13 vandemiera 1795) zašto dobi nanovo službu i generalski čin. U doba se direktorije Bonaparte sprijatelji s direktorom Barom, i dvadesetsedmogodišnji đeneral posta glavnim zapovjednikom vojske, koja je određena na vojnu u Italiji (1796). U ovo je vrijeme on još jednom pomogao republikansku stranku u Parizu preko jednoga svoga đenerala (18 friktidora). Značaj revoluciskog ratovanja. - Francuska je revolucija planula poslije smrti Fridriha II a za života Josipa II i Katarine II, koji su najvidniju ulogu igrali u međunarodnim odnosima. U osamnaestom stoljeću europske vlade hotimično pomagahu i čak potiče unutarnje smutnje kod susjeda kada je to bilo korisno za njih, pa tako smatrahu i ove događaje u Francuskoj dok ne pojmiš da su oni uopće naperenim protiv monarhiske uprave i tadašnjega
poretka. Što se tiče prosvećenih ljudi, koji bijahu pod utjecajem ideja osamnaestoga stoljeća, oni su bili oduševljeni revolucijom do početka terora, koji mnoge od nje odvrati. Francuzi sami objave rat staroj Europi u licu Austrije (1792), a po tom konvenat svečano oglasi: da republika vodi rat za slobodu svih naroda. S druge strane, demokrati i uopće stanovnici susjednih zemalja pozdravljahu pojav francuske vojske kao izbavitelja od apsolutizma i feudalstva, te je sasvim pojmljivo što se tada protiv Francuske diže gotovo cijela Europa staroga poretka. Međutim u saveznika nije bilo jednodušnosti, jer je svaki gledao da ostvari svoje želje. Između . Ostaloga, Austrija i Pruska, koje prve povedoše rat s Francuskom, bijahu zauzete događajima u Poljskoj, čija je baš tada druga (1893) i treća (1795) dioba izvršivana. I zbog revolucionarnoga žara samih Francuza i suosjećanja pojedinih stanovnika u susjednim zemljama, a tako isto i zbog uzajamnoga nepovjerenja savezničkog i njihova zanimanja i poljskim pitanjem, Francuska republika ne samo što odbi tuđu najezdu, nego izvrši čitav niz zavojevanja. Revoluciski ratovi prvih godina. - Revoluciski su ratovi (1792-99) povratili Francuskoj njenu prijašnju vojnu slavu. U samom početku Francuzi odbiju Pruse kod Valmija i pobjede Austrijance kod Žemape, poslije čega brzo zauzmu Belgiju (Dimurije), u kojoj je bio ustanak zbog reforama Josipa II. Tada Francuzi zavladaju lijevom obalom rajnskom i prisajedine Francuskoj Savoju i Nicu. Porajnski Nijemci i Savojci sami pristanu uz Francusku (1792). Nakon kažnjena Luja XVI., osim Austrije i Pruske, protiv Francuza se diže Engleska, Nizozemska, Španjolska, Sardinija, talijanski i ostali njemački vladaoci (prva velika koalicija), te Francuskoj opet zagrozi najezda tuđe vojske. Nu nakon malih nedaća (poraz Dimurijev), republikanska vojska odbi saveznike, kojom se prilikom istače nekoliko znamenitih vojskovođa, kao: Hoš, Moro, Pišegrije i dr.. Pišegrije zauze Nizozemsku, koja bude od federativne republike aristokratske pretvorena u jednu i nerazdeljenu Batavsku republikudemokratsku, kao saveznicu francusku. Uz ratni uspjeh ove godine (1795) dođe i diplomatska pobjeda. Pruska izađe iz saveza i zaključi u Baselu mir s Francuskom. Ove je godine (1795) umirena i pobunjena Vendée s drugim krajevima, a za Pruskom ostave savez Toskana i Španjolska, te u narednim dvjema godinama Francuzi održe niz sjajnih pobjeda nad Austrijancima i drugim saveznicima. Ratovanje u Italiji i drugi savez. - Republikanska vojska pređe preko Rajne u Njemačku i preko Alpa u Italiju. S vojskom, koja je određena za Italiju i koja nije bila najbolja ni po odijelu ni po oružju, Bonaparta pokaza svu darovitost svoje vojničke podobnosti (1796-97). Za nekoliko mjeseca on primora Sardiniju da se odreče Savoje, zauze Lombardiju i nametne danak na Parmu, Modenu, Papinsku državu i Veneciju, a neke papinske oblasti prisajedini Lombardiji, koja bi pretvorena u Cisalpsku republiku. U borbi je s Bonapartom Austrija trpjela poraz za porazom i zamoli za mir, koji se zaključi u Campo-Formiju (1797). Ona se tada odrekla Belgije, vladavina na lijevoj obali rajnskoj i Lombardije, a zadobi dio mletačkih vladavina (Istru i Dalmaciju). Mletačku republiku Bonaparte uništi zbog pomaganja talijanskim ustanicima, au njoj je baš tada bio narodni
ustanak. Drugi su krajevi mletački prisajedinjeni Cisalpskoj republici, a Jonski su otoci pridružena Francuskoj. Narodni je ustanak izvršen iu Genovi, koja je ovom prigodom pretvorena u Ligurisku republiku.Ugovoriv mir s Austrijom, Bonaparta poduze Misirsku ekspediciju, a Francuska pretvori papske države, Švicarsku i Napuljsku kraljevinu u demokratske republike: Rimsku, Helvetskui Partenopsku. Pijemont i Toskana pridruženi su Francuskoj, pri čem se sardinski kralj sasvim odrekao Pijemonta. Na ovaj je način Francuska zavladala Belgijom, lijevom obalom rajnskom, Savoje i nekim područjima u Italiji, a bila je okružena nizom "Republika - kćeri" (Batavska, Helvetske, Liguriska, Cisalpska, Rimska i Partenopska). Nu tada se protiv Francuske sastavi novi (drugi) savezod Austrije, Rusije, Sardinije i Turske (1798-1802). Car Pavao I (1796-1801), sin i nasljednik Katarine II, posla u Italiju Šuvarova, koji nad Francuzima održa čitav niz pobjeda i očisti Italiju od njih (1799). Šuvarov potom prijeđe preko Sv. Gotharda u Švicarsku, ali došav ovdje kada je već jedna austrisko-ruska vojska bila potučena, morade se vratiti u Rusiju. Nezadovoljan tim, Pavao I istupi iz saveza. Englezi pak nisu mogli Nizozemsku oteti od Francuza. Francuske su uspjehe saosećali oni narodi koji bijahu nezadovoljni svojim položajem. Irci, nadajući se oslobođenju od Engleza, pomoću francuske mornarice čak su podigli ustanak, a Poljaci, koji su tek bili konačno pobijeđeni, gomilama su izbjegli preko granice i stupali u francusku vojsku. Misirska ekspedicija. - U ovo vrijeme kada je Francuska ratovala s drugim savezom, njezin se najbolji vojskovođa Bonaparta nalazio u Misiru. Engleska odlučno produži rat s republikom i poslije toga kada su druge države jedna za drugom počele istupati iz saveza. Zahvaljujući svojem otočnom položaju i dobroj mornarici, ona je bila nepobedljiv i imala je nadmoćnost na morima, nanoseći poraz i francuskim i saveznim španjolskim i nizozemskim eskadra i otimajući od svojih protivnika pomorske naseobine. Uz ovo, kada Irci dignu ustanak i obrate se za pomoć Francuzima, bura razbi francuske lađe, koje bijahu spremljene za prijevoz pomoćne vojske. Tada Bonaparta predloži direktoriji zavojevanje Misira, čime bi se nanio udar engleskoj trgovini na Sredozemnom moru i dovela u pitanje Indija. Direktorija dade svoj pristanak, i Misirska je ekspedicija izvršena (1798-99). Na pokrenutoj mornarici iz Tulona od četrnaest lađa Bonaparta uspije doći do Egipta i iskrcati suvozemnu vojsku, ali francusku mornaricu kod Abukira uništi engleski admiral Nelson.Ipak je Misir osvojen poslije bitke kod piramida ("Vojnici! s visine ovih piramida četrdeset stoljeća gleda na vas ") i Bonaparta poče nastupati u Siriju, da bi spriječio dolazak Turaka, koji su bili pošli za Misir. Međutim glasovi iz Europe nagnaju Bonapartu napustiti započeti posao i da se potajno vrati u Francusku i pored engleskih krstarica. Nakon njegova odlaska Francuzi u Egiptu naiđoše na ogromne prepreke i najzad su bili primorani ostaviti zemlju po zaključenoj (1801) predaji Englezima (Ekspedicija na mornarici od znanstvenika i umjetnika; začetak proučavanja kolijevke stare prosvjećenosti). Uskoro Bonaparta postade gospodarom u Francuskoj i dade studenog obrt ratovima, vođenim s Europom.
Osamnaesti brimer. - Dok je Bonaparta pobjeđivao Italiju i ratovao po Misiru, unutarnje je stanje u Francuskoj bilo vrlo rđavo. Već poslije talijanskoga pohoda direktorija se počela plašiti slavoljubivoga đenerala, koji posta uzorom vojničkim i najomiljenijim čovjekom u zemlji. Da bi ga udaljila iz Francuske, vlada je pristala na Misirsku ekspediciju. Kada se pak unutarnjim nezgodama pridružiše i vanjske nedaće (1799) u narodu se poče prekorevati direktorija što je tako daleko poslala najiskusnijeg vojskovođu republikanskoga. Doznav za ovo i ostale događaje, Bonaparta dođe u Francusku. Njegov neočekivani dolazak narod dočeka s ushićenjem. U to je vrijeme jedan od direktora, Sije, već bio sastavio nacrt za nov ustav, samo nije znao kako će ga ostvariti. Bonaparte stupi s njim u sporazum, a uz njih prista još jedan direktor. Osamnaestoga Brimer (9 studenoga 1799), pod izgovorom opasne zavjere jakobinske, Savjet starijih riješi da se predstavnička zasjedanja prenesu u Sen-Klu (blizu Pariza) i naimenuju Bonapartu za vojnoga zapovjednika u prijestolnici. U isti mah dva direktora dadu ostavku, od jednoga bi iznuđena, a drugu dvojicu zatvore. Drugoga dana Bonaparta raspusti u SenKlu-u Savjet starijih a vojnicima rastera Savjet od pet stotina. Nekoliko članova posljednjega savjeta, koji bijahu posvećeni u zavjeru, prime ovaj Sijev ustav, po kojem vrhovna vlast u Francuskoj posta Konsulstvo, sastavljeno od Bonaparte i od ona dva ravnatelja, koja su pomogla da se izvrši državni udar osamnaestoga Brimer, kako se i naziva ovaj događaj. Konzulstvo i carstvo Revolucija i Napoleon. - Stvarno u Francuskoj revoluciju zamijeni gospodarstvo Napoleonovo. Po nekim osobinama Napoleonovo je doba i za Francusku i za ostalu Europu bilo produženje revolucije a po nekim reakcija protiv nje. Napoleon nije ni mislio povraćati stare povlastice staleške i feudalna prava, a po mnogim ih europskim mjestima i uništi. Isto tako on ne povrati ni duhovnistva imanja i povlastice, već i po drugim mjestima to oduze od svećenstva. Osim toga, on je od katoličke crkve gledao da načini prosto oruđe za državnu vlast. Po svima ovim stvarima, Napoleon produži revoluciju, koja je sada samo išla stopama prosvijećenog apsolutizma; ali s pogledom na državne poslove, Napoleon ustanovi u Francuskoj apsolutizam, ali samo u drugom obliku - u obliku vojničkodemokratske diktature (cezarizam). Premda je on s prenebregavanja govorio o ideologiji, kako je nazivao prosvijećene i revoluciske težnje, u samoj je stvari njegova vlada samo nešto izmijenjen prosvijećeni apsolutizam. S ove točke gledišta, prosvijećeni apsolutizam, francuska revolucija i Napoleon predstavljaju jedno povesničko vrijeme: ukidanje staroga poretka, bilo ustancima narodnim bilo vladarskim udarima. Uređenje za konsulstva i carstva. - Nakon osamnaestoga Brimer Francuska dobi novo državno uređenje prema novom ustavu (VIII godine), koji je primljen općim narodnim glasovanjem (kao i ustavi od 1793 i II godine). Prvi je ustav (1791) bio samo po nazivu monarhiski, au stvari republikanski; sada, naprotiv, Francuska dobi ustav samo po imenu republikanski, koji je u stvarnosti bio monarhiski. Na čelu je državnom bio prvi konsul, "građanin Bonaparte ", i ma da su mu za drugove data još dva konsula, sva je upravna vlast
bila sjedinjena u njegove ruke. Njemu je bila potčinjena sva državna uprava i sva vojna snaga zemljina, a od njegove je volje ovisio rat i mir. Zakonodavna je vlast oslabljena do krajnih granica, jer je narod birao samo ogroman broj kandidita za članove zakonodavnih tijela, a pravi je izbor ostavljen prvom konsulu i njegovim potčinjenim organima. Osim toga je pitanje o novim zakonima pokretao samo prvi konsul, i kada se oni riješe, bez njegova odobrenja ne vrijede. Zakonodavna je vlast bila razdijeljena na: 1. Državni Savjet, koji je radio zakonske prijedloge i potpuno ovisio od prvoga konsula 0,2) Tribunat, koji je rješavao o zakonskim prijedlozima stavljanjem svojih napomena 0,3) Zakonodavno tijelo, koje je samo primalo (za) ili odbijalo ("protiv") zakonske prijedloge i 4) Senat, koji je mogao obustaviti nov zakon objavljivanjem njegova neslaganja sa ustavom, ali je potpuno ovisio od prvoga konsula. Osim toga, Senat je imao prava i zavoditi nove zakone pod nazivom senatskih odluka (Senatus consultés). Ovim se oruđem Napoleon obilato koristio: dvjema senatskim odlukama (X i XII godina) on još bolje učvrstiti svoju vlast, potraživa uostalom njihovo potvrđenje općim glasovanjem narodnim. Po jednoj senatskoj odluci on dobi doživotno konzulstvo (1802), a po drugoj - naziv francuskoga imperatora - cara (1804). Uz ovo je samo doveden u sklad novi ustav (VIII godine - ustav imperijski), na koji Napoleon nije mnogo ni pazio. Kako se njemu najviše nije dopadao Tribunat, koji je ocjenjivao zakonske prijedloge, on prvo suzi njegova prava (1802), pa ga po tom sasvim uništi (1807). Zakonodavno tijelo, koje je rješavalo io danku, moralo se sastajati svake godine, ali kad ga jednom (1809) ne sazva, na to nitko i ne obrati pažnje. Pored ostaloga, kada je god trebalo, Napoleon je bez nasilja obilazio i druge odredbe ustavne. Centralizacija. - Pri starom se poretku francuski narod više naučio slušanju, nego samostalnosti, te je cijelom zemljom vladala centralizacija. Decentralizacija Ustavotvorne skupštine nije ostvarena i jakobinci su upravljali zemljom po starom. Upravna je centralizacija odgovarala i pogledima samoga Napoleona. U prvoj godini svoga konsulovanja on naimenova nad depertmanima prefekte, nad diskritima - potprefekte, a nad općinama (Gradskim i seoskim) - merove, pri čem su ovi činovnici stavljeni pod neposrednu ovisnost od središnje uprave i pod opću disciplinu. Čak je i članove savjeta, koji pomagahu svojim objašnjenjima ovim činovnicima, postavljala vlada, te o nekoj samouravi nije moglo biti ni riječi. Novi se način odlikovaše prostom brzinom, skladnošću i silom. Takve su uopće bile i ostale reforme Napoleonove: sudska, finansiska i druge, koje su većinom izvršene za njegova konsulovanja. On je imao uređivačkog dara i svuda je unosio jasnost, prostotu i složnost, ali je uvijek težio za tim, da vlada sve zna i sve rukovodi a da se narod samo odano pokorava. U svima je znatnijim poslovima Napoleon osobno uzimao učešća, iznenađujući svoje suradnike neumornim radom, podobnošću i bistrim rasuđivanjem u najsloženijim pitanjima. Konkordat s papom. - Za prvih godina svojega konsulovanja Napoleon uredi i crkvene poslove u Francuskoj. On osobno nije bio ravnodušan spram vjere već i po tom, što je smatraše kao političko sredstvo. Građansko uređenje duhovnistva Ustavotvorne skupštine i jakobinske gonjenje katoličanstva
sasvim su razorili crkveni život u Francuskoj i stvorili među Francuzima vjerski raskol i smutnju. Direktorija je zaustavila vjerska gonjenja i povratila katoličko bogoslužje u nekih četrdeset crkava; ali se za njene vlade pojača razdor između zakletih i nezakletih svećenika, pri čem se jači pokažu nezakleti svećenici, pošto bijahu u vezi s Rimom. Napoleon prekide tu borbu i zaključi konkordat s papom Pijom VII (1801). Katoličanstvo je priznato za vjeru ogromne većine Francuskih građana, ali ne i državnom crkvom. Vršenje je javnoga bogoslužja stavljeno pod policiski nadzor, radi održavanja potrebnog reda. Episkope je imenovao prvi konsul, i tek poslije dobivaše konačno postavljenje. Svećenike naimenovahu episkopi, ali u dogovoru s vladom. Crkvena su imanja objavljena kao svojina novih gospodara. Konkordatom je duhovnistva potčinjeno svjetovnoj vlasti, i sa zahvalnosti je za povraćanje vjere svećenstvo revnosno pomagalo Napoleona svojim utjecajem na narod. Napoleonov kodeksi umirenje izbjeglica. - Napoleon je u mladosti bio revolucionar, ali je rano napustio revolucion ideologiju i narodni pokret. Za njega je politička sloboda bila nepojmljiva, ali je dobro uvidio kako Francuzi cijene građansku jednakost. Izvršive državni udar (18 Brimer), on ga opravda kao potrebu da se spasu načela prve godine revolucije (1789) i glavni dobici revoluciski. Ovim u isto vrijeme objasni i potrebu nasljedne monarhije za Francusku, koja je, po njegovu mišljenju, jedina mogla učvrstiti novi poredak. Uspjeh se Napoleonov u unutarnjim stvarima francuskim objašnjava ne samo umorom narodnim od revolucije, nego i ustanovljenjem stalne i čvrste vlasti, koja je uzela na se čuvanje novoga društvenoga reda. Napoleon ostavi u punoj neprikosnovenosti jednakost svih građana pred zakonom, vjersku ravnopravnost, ukidanje desetine i feudalnih prava, izvršen raspored crkvenih imanja itd.. On čak svrši jedan posao, koji revolucija samo poče. Ustavotvorna skupština svojim reformama sasvim pokoleba staro građansko pravo u Francuskoj, a revolucija nije uspjela izradi studenog kodeks zakonski, o čem su mislili još ustavovci. Napoleon prvih godina svoga konsulovanja uze na se taj zadatak i stavi ga u dužnost iskusnim pravnicima, sudjelujući kadkad i sam u njihovom radu. Na taj je način izrađen građanski zakonik (1804), koji se naziva Napoleonov kodeks. Po obliku se zakonik odlikovao prostotom, jasnošću i zaokrugljenošću, a sadržinom je uglavnom zaštićavao jednakost svih građana pred zakonom i poštovanje slobode pojedinih osoba u njihovim uzajamnim odnosima. Napoleon se u samom početku riješio da izmiri s novim poretkom i sve izbjeglice. Prvo je zaustavio njihovo gonjenje, a zatim dopusti povratak u domovinu onima koji su to željeli, ne vraćajući im međutim oduzeta imanja. Napoleonova vlada. - Čuvajući revoluciski poredak, Napoleon je malo mislio o tom, da Francuzima da unutarnju slobodu. On nije trpio nikakve nezavisne sile u društvu. Novinarstvo, kazališne predstave, znanstvena predavanja, riječju svi prosvjetni poslovi bijahu do sitnica potčinjeni oštrini cenzure, policiskom nadzoru i miješanju državnih činovnika. Napoleon osobito mnogo truda potroši na uređenje državne policije, koja je bila dužna sve iznaći, sve znati io svemu izvijestiti. S najvećom je obazrivošću pazio na
uporne rojaliste i nepomirljive republikance; ali je, uostalom, rado primao u službu i stare monarhiste i prijašnje revolucionare, koji su mu obećali vjernost. Od mnogih jakobinaca čak postanu najrevnosnije sluge njegova despotizma. Takav je, primjerice, bio njegov ministar policije Fuše. Protiv upornih upotrebljavane su najoštrije mjere. Jednom je bila namještena paklena mašina protiv prvoga konsula (1800), i Napoleon se koristio tim i posla na zatočenje mnoge jakobince, premda je zavjera bila udešena od rojalista, koji u Napoleonu gledahu smetnju za povraćanje zakonite monarhije. Poslije nekolike godine policija otkri drugu rojalistički zavjeru, u koju su bili umiješani i neki đenerali (Moro poslan u Ameriku), i Napoleon, da bi se osvetio, naredi svojim žandarmima da na tuđem zemljištu, u Njemačkoj, uhvate francuskoga princa hercega Angijenskoga i dovedu u Francusku, gdje je strijeljan. Uopće se Napoleon u slučaju potrebe nije ustručavao pribjeći i teroru. Skoro se odmah poslije državnoga udara prvi konsul okruži dvorskim časnicima. Njemu je darovano doživotno konsulstvo, kao nagrada za velika djela u ratu iu miru, kao prvi korak ustanovljavanju carevine (ustanovljena 1804, ali je Francuska službeno računati kao republika do 1806, što je označavano i na novcima). Na veličanstveno krunisanje novoga cara, koji se uzdiže na prijestolje voljom narodnom, dođe u Pariz i sam papa. S monarhijom je zaveden i raskošan dvor, u kojem je blistala imperatorica Jozefina (udovica đenerala Boharna). Ujedno s ovim bijahu ustanovljeni, bez povlastica, plemićski nazivi baruna, grofova, vojvoda i knezova, kojima je Napoleon nagrađivao viđenije državne poslanike i vojskovođe. Za vojskovođe ustanovi naziv maršala (vojvode). Osim toga zaveo je i orden počasne legije. Novo plemstvo, međutim, nije poštovalo staro plemstvo, koje je Napoleon unižavao. Što se Napoleon više uzdizao, tim je oholiji i suroviji bio prema ljudima, ne trpeći ni najmanji odgovor i držeći sve u strahu od gnjeva. Vrlo je bio izdašan u zvanjima za svoje prijašnje drugove, ali svakom stavi do znanja da za unapređivanja treba zahvaliti jedino njegovoj milosti. Napoleon naročito zaželi da se orodi sa starim dinastijama. Stoga oženi svoga pastorka Evgenija Boharna i svojega brata Jeronima njemačkim princezama, a jednu srodnici Jozefininu uda za jednog njemačkog princa, pa potom i sam stupiti u brak s kćerju austriskog vladaoca. Svojoj je braći, najbližim rođacima i najboljim pomagačima razdavao zavojevanim kraljevstva i vojvodstva. Uopće je Napoleon htio sjajem svoje imperije da zasjeni sva prijašnja carstva, što se ogledalo iu zavođenju veće raskošnosti, starih običaja, skupocjenom i raznobojnom odijelu, naročitim ceremonijama i sjajnim zabavama. Napoleon i vojska. - Glavna je sila na koju se oslanjao Napoleon bila vojska. Naslediv od revolucije rat s cijelom Europom, on produži tu borbu kao najbolji znalac vojnih poslova i najdarovitiji vojskovođa. Boreći se pod njegovom zastavom u Italiji, vojnici više misliše o slavi i dobiti, nego o slobodi narodnoj. Napoleon veoma razvi nametanja danka za bogaćenje francuske blagajnice i razdavaše bogate poklone đeneral i časnicima. Vojnici koje on smatraše kao topovsku hranu, njega obožavahu. Po svom sastavu i po svom uređenju i disciplini, njegova je vojska bila najbolja u Europi, iu
njoj je bio veliki broj znamenitih talenata, koji su izišli iz narodnih redaka. Nitko pak nije znao kao Napoleon oduševiti svoju vojsku kratkim, jasnim, brzim i uvjerljivim govorima i proglasima. Napoleonovi ratovi. - Napoleonovi ratovi, t. j. ratovi za konsulstva i carstva (1800-15), neposredno su produženje revoluciskih ratova. Kada se Napoleon vrati iz Egipta, Francuska je bila u ratu s Engleskom, Austrijom i drugim njemačkim državama. Osim jednoga maloga prekida (1802-1803), Engleska je neprestano ratovala s Francuskom do konačna pada Napoleonova, sastavljajući protiv nje nove saveze i novčano pomažući svoje saveznike. Nu i ove je saveze dugo postizala sudbina prijašnjih: savezi su raskidani, a jučerašnji neprijatelji francuski postoje prijatelji, starajući se da na taj način dobiju kakve koristi. S druge strave, Francuska produži širenje svojih granica na račun susjeda i ustanovljavanja novih država ili preuređenja starih, ali koje su morale biti u njenoj ovisnosti. Razlika je između pređašnjega ratovanja i ovoga, što sada nisu oslobođavani narodi, nego je stvarano svjetsko gospodarstvo, i što se Francuska nije okružavala republikama - kćerima, već kraljevstvima, koja su ustupana braći i rođacima novoga zapovjednika. Ujedno računajući, revoluciski su i Napoleonovi ratovi vođeni gotovo četvrt stoljeća (1792-1815), za koje se vrijeme mapa europskih država mijenjala nekoliko puta. Ratovanje u Italiji i treća koalicija. - Čim Napoleon posta prvim konsulom, odmah se krene u Italiju da popravi što je Šuvarov uništio. On pobijedi Austrijance kod Marenga i oduzme im Lombardiju (1800) baš u ono vrijeme kada mu druga vojska uđe u Njemačku i poče krčiti put za samu Austriju. Car Franjo II zatraži mir i prista (u Linevilju 1801) na ustupanje lijeve obale rajnske i na osnivanje Lombardiske republike, čiji predsjednik posta prvi konsul. Napoleon tada u Italiji i Njemačkoj izvrši niz promjena, poloziv tim temelju kako svojem gospodarstvu u objema zemljama tako iu rušenju Svete rimske imperije. Uskoro je potom zaključen mir s Engleskom u Amijenu (1802), koji je bio kratka vijeka. Kada Napoleon posta francuskim imperatorom (1804) i kada odmah po tom Lombardisku republiku preobrati u Talijansku kraljevinu, METNUV na glavu i željeznu krunu u Milanu, između Engleske i Francuske ponovno otpoče rat. Imperator stade spremati vojsku i mornaricu za napadanje Engleske, ali engleski ministar Pit sastavi protiv njega nov savez od Austrije, Rusije, Švedske i Napulja (treća koalicija). U početku borbe engleski admiral Nelson uništi francusku mornaricu kod Trafalgara (1805), te pohod na Englesku posta nemogućnim i ona na moru više nije imala suparnica. Bitka kod Austerlitza. - Suvozemni je rat prvih pet godina Napoleonova kraljevanja (1805-9) bio veoma uspješan za Francusku i skoro je uvijek praćen neprekidnim promjenama granica i to poglavito u Njemačkoj i Italiji. Odmah Napoleon, uz pomoć južnonemačkih vladalaca, pobijedi Austriju (1805), pri čem nagna na predaju jednu austrijsku vojsku u Bavarskoj (kod Ulma), zauze Beč razbi austro-rusku vojsku kod Austerlitza (2-XII-1805; "borba triju careva"), gdje se nalažahu i Franja II i Aleksandar I (1801-25), nasljednik i sin Pavla I, kojega udaviše zavjerenici zbog nasilja u zemlji i prema ženi i sinu
Aleksandru, poglavito s utjecaja francuske revolucije. Austrija nije mogla više voditi rata i zaključi s Napoleonom mir u Požunu (1805), izgubivši nešto od svojih vladavina i davši pristanak za nove promjene u Italiji i Njemačkoj. U drugoj godini još gora sudbina snađe Prusku. Na Austerlica. - Nakon predaje Ulma, Napoleon nastavi put i ništa ga ne spriječi do ulaska u Beč (13 studenog 1805). Pošto se ruska i austrijska vojska nalazaše u Moravskoj, on se ne zaustavi u Beču. Generali Lan i Mirat bijahu drskim lukavstvom zauzeli dunavske mostove, te Napoleon mogaše prijeći rijeku. On se uputi na Brno i stiže prema saveznicima nedaleko od sela Austerlitza. Oko 100.000 Austrijanaca i Rusa, pod zapovjedništvom Franje II i Aleksandra I bijaše raspoređeno na jednoj visoravni. Napoleon s jedva 80.000 ljudi namisli da ih zavara; istače malo vojske na svoju desnu stranu, da tu privuče cijeli napor saveznicima, i sačuva pod svojom rukom moćan ostatak. Na početku je bitke video kretanje savezničke vojske i napuštanje visoravni, ključa od položaja, gdje je računao baciti svoju glavnu silu. ,, Ova je vojska moja "reče svojoj okolini. Dekembra 2 sjajno sunce izjutra rastjera maglu i obasja smrznuto zemljište od ciče. On protrča redove, koji mu pred bitku uzvicima obećaše pobjedu na godišnjicu njegova krunisanja, i ponavljaše: "Treba borbu svršiti jednim gromovitim pucnjem ". Rusi neobazrivo napuste visoravan i s Austrijancima počnu napadati malobrojno francusko desno krilo, koje se neustrašivo odupiraše u jednom selu; ali se trajno povlačilo i tako lažnom borbom uvlačilo sve više savezničke vojske na udubljeno zemljište, kao u neka kliješta. Napoleon tada prebaci središna odjela pod maršalom Sulta na onu visoravan, koja zatvaraše dolinu. Opkoljena saveznička odjela uzalud pokušavaju da povrate Francuze. Videći kako su se francuski bojne uzanim nagibima uspjeli na visoravan, đeneral Kutuzov i car Aleksandar razumjeli su da od ovoga položaja ovisi sudbina ove bitke. Ali njihove pričuve bijahu već borbom zauzete, jer Lan i Mirat prema putu za Olmuc bijahu na lijevom krilu otpočeli pravu borbu i zauzeli veći dio savezničkih sila. Kutuzov posla zapovijed odjelima u dolini da se povuku, te se uporno spremahu da otmu visoravan. Među tima gomila pod Sulta pred sobom rastera sve. Časnici, đenerali i sam car Aleksandar uzalud povraćaju vojnike. Pošto Francuzi plahovito jurnuše, najhladnijom neustrašivošću odupru se napadu ruske carske garde. Pješačka garda, konjička garda od cvijeta ruskoga plemstva, lovci, kozaci, oklopnici naizmjence vršiše slavne juriše protiv francuskih oklopnika, granadir i Mameluka - i visoravan osta u moći francuskoj. Francuzi zatim siđoše s visoravni i s uspjehom opkoliše u dolini ruska odjela u napornoj borbi. Nesretni se zgomilana Rusi u ovom tjesnacu nađoše između dvije vatre. Artiljerija u njihovim zbunjenim redovima otvori užasne brazde. Preko 4000 Rusa na zaleđenoj bari potraži spasenja, ali topovskim zrnima bijaše razlupan led i većine bjegunaca propadajući nestade. Pobjeda u sredini i na desnoj strani dopusti Lanu i Mirat da s lijeve strane dovrše bitku potiskivanjem i odsjecanjem neprijateljskoga desnoga krila, čime je zauzet put za Olmuc i presječena odstupnica pobijeđenim, koji se
preko borišta kolebaju u neopisanoj zabuni. Saveznici su u borbi izgubili 15.000 ljudi ,20.000 zarobljenika i 189 topova. Jedan je saveznički general rekao: "Dobro sam vidio izgubljenu bitku, ali ne mogu zamisliti sličan poraz ", a Napoleon u proglasu veli:" Vojnici, ja sam zadovoljan s vama. Kada se vratite na ognjište, biće vam dovoljno reći: bio sam na Austerlica, pa da vam se odgovori: "Evo junaka!" Poraz Pruske. - Od Bazelskog mira (1795) Pruska nije sudjelovala u ratovima protiv Francuske, za što je Francuzi, uz nova obećanja, nisu zaboravljali pri delenju zemljišta. Pruska je naročito željela da zavlada Hanoveranskom, vladavinom engleskoga kralja, i u tom bijaše suglasnosti između Napoleona i Fridriha Vilhema II (1797-1840). Međutim kad Napoleon pobijedi Austriju, više se nije obazirao na Prusku, a pruski kralj čim ču da on nešto pregovara s Engleskom o vraćanju Hanoveranske, odmah priđe francuskim neprijateljima (1806). Nu prije no što Pruska dobi pomoći od Rusije (s kojom je po prijedlogu engleskom sastavila četvrtu koaliciju), Napoleon je strašno porazi kod Jene i poslije dvije sedmice zauze Berlin. Potom pokori sjeverne njemačke knezove (1806), koji bijahu uz Prusku, i stupi u prusku Poljsku, pri čem zauze i Varšavu (1807). Ruska pomoć Prusima odocni, te Francuzi zauzeše Dancig, a kada Rusi pretrpeše poraz kod Fridland, pade i Kenigzberg. Tilzitski mir i nove promjene. - Aleksandar I uvide da je bolje prekratiti borbu i zaključi s Napoleonom mir u Tilzitu (1807). Ovdje se sastanu oba cara i dogovore se da pomažu jedan drugoga, podijelivši među sobom Europu. Na ovom je sastanku Aleksandar I spasio Prusku od konačne propasti, ali ipak ona izgubi polovicu svojih vladavina, opterećena je velikim dancima i primila francuske posade. Od poljskih zemalja, koje Pruska dobi pri drugoj i trećoj diobi, Napoleon stvori Varšavsko veliko hercegstvo, a od pruskih oblasti između Elbe i Rajne sa susjednim dijelovima Hanoveranske i drugih kneževina, otetih od pruskih saveznika, osnova Vestfalski kraljevinu za svoga brata Jeronima. Porazom Austrije i Pruske i savezom s Rusijom Napoleon dostiže nečuvenu moć .. Oduzev od Austrije Veneciju, on je prisajedini svojoj Talijanskoj kraljevini, u kojoj za namjesnika postavi svoga pastorka Evgenija Boharna. Toskana je neposredno pridružena Francuskoj. Na drugi dan poslije požunskog mira Napoleon objavi: da dinastija burbonska prestaje vladati u Napulju, i Napuljsku kraljevinu dade bratu Josipu. U isto vrijeme Holandsku kraljevinu (Batavsku republiku) ustupi bratu Luju. Osobito su se pak njegovom naklonošću koristile Bavarska, Virtemberška i Saksonska, koje podiže na stupanj kraljevina, i to prve dvije poslije austriskog poraza, a posljednju, čijem kralju ustupi i Varšavsko hercegstvo, poslije pruskoga poraza. Ranije Napoleon ustanovi, pod svojom zaštitom, Rajnski savez od jugozapadnih i porajnskih kneževina njemačkih, a poslije pruskoga poraza tom savezu priđu i ostale kneževine, kao i Vestfalski i Saksonska. Kontinentalna sustava. - Po tilzitskom je miru europski istok ostavljen Rusiji, te ona od Švedske uzme Finsku (1809) a od Turske Besarabiju (1812). Na europskom je pak zapadu gospodarila Francuska. Potkrijepivši svoj savez
carskim sastankom u Erfurtu, ove se dvije prijateljske države obavezaše, izmeću ostaloga, da nanesu udar Engleskoj pomoću tako nazvane kontinentalne sustave (blokade). O ovoj mjeri: da se europska pristaništa zatvore za trgovinu englesku i da brodovi kontinentalnim država ne idu u engleske luke, Napoleon je mislio još prije tilzitskoga mira, ali je ona tek sada primijenjena. Mjera se nije pokazala korisnom. Napoleon nije bio u snazi da je točno ostvari i samo je pomogao razvijanju krijumčarske trgovine s naseobinske robom. Engleska međutim zapovedajući na moru, zadobi novih naseobina i savršeno uništi pomorsku trgovinu francusku i nizozemsku. Istina kontinentalna blokada pomože nešto razvijanju kopnene proizvodnje, ali posluži za izvor novih međunarodnih zapleta i izazva Napoleona na nova poduzeća na kopnu. Švedska, Danska, Portugal i Španjolska. - Poslije je tilzitskoga mira uz Englesku bila Švedska, Danska i Portugal, i Napoleon je, u savezu s Aleksandrom I, morao nagnati i ove države na primanje kontinentalne sustave. Za švedsko-ruskoga rata u Stockholmu se desi prevrat: državni sabor Gustafa IV zamijeni njegovim stricem Karlom XIII, koji, kao nemoćan, usine i naimenuje sebi za nasljednika francuskoga maršala Bernadota (1810), poslije čega i Švedska priđe Francuskoj i odreče se Finske u korist rusku. Danska je bila namjerna ostati mirna, ali nakon engleskih napada i ona prijeđe na francusku stranu. Zaključiv tajni savez sa Španjolskom (1807), Napoleon objavi da i Braganačka dinastija prestaje vladati u Portugalu, čemu je poglaviti uzrok njeno neprimanje blokade. Početkom rata Braganačka dinastija pobježe u Braziliju, a francuska vojska uđe u Lisabon. Sad dođe red i na samu Španjolsku. Ovom je državom tada upravljao Manuel Godoy, ministar Karla IV (1788-1808) i ljubimac njegove žene, i ona se već više od deset godina nalazila pod potpunim utjecajem francuskim. Napoleon obeća Španjolskoj diobu portugalskih vladavina s naseobinama i koristi se njenom pomoću pri zauzimanju Portugala. Zatim se umješno koristio svađom i neuviđavnošću častoljubivoga Godoja, koji posluži kao posrednik. Godoj je umio skloniti Karla IV da se odreče prijestolja u korist francuskoga cara, kao jedinoga gospodara, koji je podoban da uredi unutarnje stvari u zemlji. Ovaj novi dobitak Napoleon ustupi bratu Josipu, napuljskom kralju, a napuljsku kraljevinu dade svojem zetu po sestri Joakimu Mirat, koji dotle upravljaše jednom njemačkom kneževinom (1808). U isto je vrijeme francuska vojska ušla u Rim. Vrhunac Napoleonove moći. - Svoju moć Napoleon pokaza Europi na sastanku s Aleksandrom I u Erfurtu (1808), gdje se skupi veliki broj kraljeva, knezova, nasljednih prinčeva, diplomat i vojskovođa. Pred svojim se zaštitnikom ovdje naročito odlikovahu ulizavanjem vladari Rajnskog saveza. Engleska tada odbi nuđeni joj mir i pomagaše ustanak koji se javi u Španjolskoj protiv Francuza i koji Napoleonu učini dosta muke. Uostalom, on je potom olako savladao taj ustanak i osobno je zauzeo Madrid. Austrija se također ne htje izmiriti s ovakim položajem, te i ona po španjolskom ustanku otpoče nov rat s Napoleonom (1809 u savezu s Engleskom - peta koalicija). Ona u isti mah posla vojsku na Bavarsku, Italiju i Varšavsko hercegstvo; ali ubrzo pretrpe niz poraza. Napoleon ponovno zauze Beč, a kod Vagrama poslije manjih uspjeha
Austrijanci pretrpe savršen poraz. Po bečkom (šenbrunskom) miru Austrija izgubi nekoliko znatnih pokrajina, koje biše podijeljene između Napoleona, Bavarske, Talijanskoga kraljevstva i Varšavskog hercegstva, kojem pripade veći dio prijašnjih poljskih zemalja s krakovima - Nova Galicija, a istočna - Stara Galicija pripade Rusiji. Napoleon tada dobi sjeveroistočnu obalu Jadranskoga mora, što Francuzi urede kao Ilirsku oblast. U isto vrijeme prostim dekretom ukine svjetsku vlast papsku, pridruži Papski oblast svojoj imperiji i oglasi Rim za drugu prijestolnicu. Ova pobjeda nad Austrijom završena je tim, što car Franjo II morade dati za Napoleona svoju kćer Mariju Lujzu (1810), pošto se Napoleon u to vrijeme razveo s Jozefinom. Kad mu se od ovoga braka rodi (1811) sin, dade mu naziv rimskoga kralja. Poslije pobjede nad Austrijom Francuska se nalazila na vrhuncu svoje moći. Njezina se granica ponovno raširi kada se prijašnjim dobicima revoluciskim i Napoleonovim (Belgija, lijeva obala rajnska, neki krajevi švicarski, Savoja, Piemonat s Genovom, Toskana i Papska oblast) prisajedini još i Nizozemska i kraj sjeverne Njemačke s ušćima svih rijeka od Rajne do Elbe. Napoleon Nizozemsku oduze od svoga brata Luja (1810), što je rđavo pazio na blokadu, a zauzimanje ga Nizozemske pobudi pridružiti Francuskoj i onaj kraj sjeverne Njemačke od zakonitih vladalaca. među kojima je bio i oldenburški herceg. Na ovaj način Francuska za Napoleona dosta prekorači svoje prirodne granice (Rajnu i Alpe). I kada se ovem doda: da su Talijanska kraljevina, Ilirija, Napuljska kraljevina, Španjolska i Vestfalski bile u stvari samo provincije francuske, da su Švicarska i Rajnski savez priznavali francuskoga kralja za zaštitnika, da Austrija i Pruska bijahu sasvim unižene i smanjene i da je iza Austrije i Pruske Varšavsko hercegstvo stajalo kao predstraža za Rusiju, onda se tek može uvidjeti vrhunac Napoleonove moći. Promjene u Njemačkoj. - Poslije mirova u Linevilju (1801), Požunu (1805), Tilzitu (1807), i Šenbrunu (1809) velike se promjene desiše u Njemačkoj i posebno u Austriji. Na prvom mjestu tada Nemačka izgubi dosta svojih pokrajina, a potom su mnoge manje vladavine prisajedinjen većim kneževinama, te se tako broj njemačkih država veoma smanji, što kasnije i pomože ujedinjenju Njemačke. U isto su vrijeme iščezle duhovne vladavine, i te su sekularizirana zemlje pridružene svjetovnim gospodarima. Osim toga veliki broj malih kneževina i gotovo svi carski gradovi (45 od 51) bijahu medijatisovani, tj.. i ovo je razdijeljeno između većih kneževa, a dotle je bilo, kao samoupravno, pod neposrednom vlašću carskom (immediata). Sve pak ovo učini kraj srednjovjekovnoj Svetoj rimskoj imperiji njemačkoj, jer odmah za Napoleonova proglašenja imperatorom, Franja II objavi carsku krunu nasljednom u svojoj porodici (1804), a kasnije izdvoji svoju monarhiju iz sastava njemačke carevine i poče se nazivati: Franja I, imperator austriski. Tako se Njemačka za Napoleona raspala na četiri dijela: 1) krajeve pod francuskom od lijeve obale rajnske i primorja Njemačkog mora 0,2) Rajnski savez od dvadeset i dvije srednje njemačke vladavine 0,3) Austriju i 4) Prusku. U mnogim su ovim njemačkim zemljama, osobito u zapadnim, ukinute duhovničke i plemićske povlastice, sekularizirana su crkvena imanja, uništeno je feudalno pravo, uveden je Napoleonova kodeks i po francuskom su načinu
zavedene upravne, sudske, financiske i druge reforme. Jedina, međutim, Austrija sačuva za ovo vrijeme nedirnut stari poredak, dok su, na protiv, iu Pruskoj zaokretne velike reforme. Reforme u Pruskoj. - Nasljednik i sinovac Fridriha II Friedrich Wilhelm II (1786-97) uveliča Prusku drugom i trećom diobom Poljske, ali nije ni mislio o kakvim reformama. Čak je bio i neprijatelj onoga što je u prosvijećenom duhu radio njegov stric. Njegov pak poslednik i sin Fridrih Vilhelm II (1797-1840) osobno ne poduzme nikakvih popravaka. Međutim, bitka kod Jene (1706) razruši i onu staru slavu vojničku, a dalje su borbe s Napoleonom pokazale da je i sva unutarnja uprava rastrojena. Napoleon njemu ostavi samo polovicu vladavine i to iz milosti. Ovako stanje nagna prusku vladu da pristupi reformama. Pri samom se početku francuske revolucije u Pruskoj javi stranka, koja je zahtijevala ukidanje staleških povlastica i ustanovljenje građanske jednakosti. Ova je stranka u isto vrijeme htjela Napoleonovu upravnu centralizaciju, ali s narodnim predstavništvom. Za ovakve se težnje najviše istaknuo Hardenberg. U ovo se vrijeme u pruskoj službi nalazio barun Stein, koji je bio neprijatelj i revoluciji i Napoleonu, ma da je uviđao svu valjanost novoga poretka. Kralj ga postavi za glavnoga ministra i on smjelo pristupiti reformama. Štajn ukine ovisnost seljaka od vlasnika (1807) i dopusti da građani mogu kupiti plemićska imanja, ostavljajući za vrijeme vlasnicima prijašnja sudska i upravna prava na njihovim imanjima. On je bio neprijatelj birokratske centralizacije i težio je da se u društvu razvije samoradnja. Dalje je htio uvesti gradsku i oblasnu samoupravu i uspije izdati uredbu samo za gradsku samoupravu. Doznav da mu je Štajn neprijatelj, Napoleon zatraži odstupanje ministra-reformatora. Friedrich Vilhem II morade ispuniti to traženje i za ministra postaviti Hardenberg. I ako je Hardenberg bio protivnik samouprave a prijatelj centralizacije, ipak je on radio na zavođenju narodnog predstavništva i na produženju drugih Štajnovih reforama, kao na ukidanju cehova, unapređenju narodne prosvjete itd.. Pruska je vlada u to vrijeme naročito radila na podizanju narodne prosvjete u čem dosta pomože znameniti mislilac i znanstvenik Wilhelm Humboldt (1767-1831), brat čuvenoga prirodnjaka ("Aristotela XIX st..") Aleksandra Humbolta (1769 1853). On se u mladosti oduševljavao francuskim reformama, i njemu treba najviše pripasti u zaslugu podizanje berlinskoga universiteta (1809), za čije su nastavnike postavljani najbolji profesori njemački. U sredini se njihovoj naročito istakao filozof Fichte (1762-1814), zaštitnik francuskoga poretka, koji je najviše utjecao na rodoljublje svojih sunarodnjaka znamenitim Riječima njemačkom narodu. Tada se radilo i na uređenju vojske. Po tilzitskom je miru Pruska mogla držati pod oružjem samo određen broj vojnika (42.000). Međutim đeneral Šarnhorst doskoči tom na ovaj način: uzimani su mladi ljudi u vojsku za kraće vrijeme i puštani kućama s vojničkom obavezom u slučaju rata. Tako je spremljena rezervna vojska (landver) i narodna vojska (landšturm), a ujedno je zavedena i opća vojnička obaveza. Reforme Štajna, Handerberga i Šarnhorsta ne samo što ojačaju Prusku, no je učine takom državom, na koju su njemački rodoljubi polagali svu svoju nadu u
borbi protiv Napoleona. Pruska je ovu nadu opravdala, ali su za borbe reforme obustavljene, a poslije je borbe Friedrich Vilhem II bio reakcionar. Pohod na Rusiju. - Početak je Napoleonove propasti - njegov pohod na Rusiju (1812). Zbog vlastoljublja su Napoleonova tizlitski saveznici došli do sukoba; jer Napoleon zavlada jednom polovicom Europe i htjede biti gospodar i druge polovice. Blokada nanese štete ruskoj trgovini a Napoleon nađe da se ruski car rđavo brine o njoj i da je jednim ukazom o povećanju carine zadao težak udar francuskoj trgovini. S druge strane Aleksandar I bijaše nezadovoljan oduzimanjem Oldenburške od zakonitoga hercega, njegova srodnika, au isto je vrijeme s nezadovoljstvom promatrao uveličavanje Varšavskoga hercegstva, u čem je gledao obnavljanje Poljske na račun Rusije. Sve ovo učini da se Napoleon (1812) krene protiv Rusije na čelu velike armije - vojske (oko 600.000 Francuza i druge narodnosti), koja je sastavljena iz dvanaest jezika, računajući na potporu obaju krila od pruskih i ausrijskih odjela. Vojska je Napoleonova imala preko pola milijuna ljudi, a ruska je bila tri put manja, i stoga su Rusi morali odstupiti. Poslije sukoba kod Smolenska i najkrvavije bitke Napoleonove između Borodina i Moskve, velika armija (14-IX) zauze Moskvu. Po cijelom putu do Moskve narod popali i napusti sela ("francusko opustošavanje"). Moskva je također ostavljena od većine stanovništva i gotovo (noću od 14 do 16-IX) sva spaljena. Ne docekav traženi mir od cara, a želeći prijeći u neopustošene južne gubernije, Napoleon se krene iz Moskve južnim gubernijama, ali bude od Rusa odbijen i prisiljen vratiti istim putom preko Smolenska. Potom otpoče gonjenje Francuza od ruske vojske pod Kutuzov i od samoga naroda ruskoga, a oštra zima dovrši istrebljivanje velike armije. Poslije nesrećnoga prijelaza preko Berezina, gdje sam Napoleon umalo ne bi zarobljen, granice se dočepa žalostan ostatak ove armije. Napoleon ostavi vojsku još u Litvi i pohita u Francusku, da bi skupio novu armiju od vojne snage, koja se nalazila u zemlji iu podvlašćeni područjima. Narodni ustanci. - Glavna je sila, koja sruši Napoleonovu vladavinu, probuđeni duh narodni u potčinjenim zemljama. Španjolci su i Portugalci dali prvi primjer narodnoga protivljenja tuđem zavojevanju i odmah su neprijateljski susreli Francuze (1808), sastavljajući protiv njih gerilsku vojnu i primajući pomoć od Engleza pod vodstvom lorda Wellingtona. Docnije (u Kadiksu 1812) španjolski Kortes izrade za Španjolsku vrlo slobodouman ustav, za koji je riješeno da se uvede u život po izgnanju Francuza. Za Španjolcima i Portugalcima ustanu i Nijemci u raznim mjestima (osobito u Tirolskoj 1809; Andrija Hoffer streljan), što je sve nasilno ugušivani. Nesretan je pak svršetak pohoda na Rusiju bio znak za opći ustanak u Njemačkoj radi oslobođenja od Napoleona. Tada se narodna težnja probudi iu Talijana: među prosvećeniji se redovima na Apeninskom poluotoku javi misao o ujedinjenu cijele Italije u jednu narodnu državu. Za ovu se misao u vrijeme padanja imperije uhvatio i sam Mirat. Od svih naroda europskih samo jedino Poljaci bijahu napoleonovci, jer su još od pada svoje države svu nadu polagali na Francusku. Oni su u gomilama išli u njenu vojsku iu republike iu imperije. Osnivanje Varšavskog velikoga hercegstva od zemljišta koje Pruska bijaše
zauzela, uveličavanje njegovo od onih dijelova pod Austrijom i Napoleonova objava rata Rusiji - sve je to smatrano od Poljaka kao početak obnavljanja njihove države. Ova gotovo opća mržnja prema Francuzima posljedica je imovne iscrpnosti i narodnoga ugnjetavanja. Povećanje poreza, izazvano neprestanim ratovanje plaćanje velikih danaka, traženih i od saveznika i od pobijeđenih, štetna strana kontinentalne sustave, novačenje vojske, ponižavanje i nasilja nad pokorenim narodima - sve to stvori taku silu koja najzad odnese pobjedu. S druge strane, izmjeni se i politika europskih vladalaca. Po njima pređašnji pokreti njihovih naroda imađahu revolucion osobinu i oni su se za republičkog i Napoleonova ratovanja oslanjali samo na svoju vojsku. Stoga, čim bijahu pobijeđeni, morali su se smiriti. Međutim, oni se sada nisu bojali narodnoga pokreta iu posljednjoj su borbi protiv Napoleona (1812-15) radili u savezu sa svojim narodom. Uz ovo se Francuzi, i za republike iu Napoleona, starahu da rastave pojedine vladaoce, koji tek sada uvide da je samo u njihovu zajedničkom radu mogućan otpor pobediocu cijele Europe. S ovih je razloga novi savez i postigao svoj smjer. Napoleonov pad. - Čim se nesretno svrši Napoleonov pohod na Rusiju, u Njemačkoj otpoče rat za oslobođenje (1813). Aleksandar I riješi da prenese borbu s Napoleonom izvan Rusije i Nijemci pozdrave ruske vojnike kao izbavitelje. Istina, njemački vladaoci odmah ne priđu savezu, koji Aleksandar I sklopi s Pruskom; neki su od njih čak pomagali Napoleona, u kom gledahu oslonac svoje vlasti. Na narodno su pak oduševljenje silno utjecali proglasi pruskoga kralja, u kojima je govoreno o pravu da narod slobodno raspolaže svojom sudbinom. Nijemci ne klonu duhom čak i nakon nekoliko izgubljenih bitaka s Francuzima (primirje u Plezvicu 4-VI -1813 i neuspjeli kongres u Pragu u kolovozu iste godine posredovanjem austrijskoga cara, jer Napoleon ne prista na pogodbe kao ni pa novembarske ponude savezničke iz Frankfurta); ali poslije trodnevne bitke kod Leipziga (u jesen 1813), u kojoj Saksonska vojska izdade Francuze, Napoleon morade odstupati. Tada vladaoci Rajnskog saveza počnu jedan za drugim prelaziti na stranu Rusije, Pruske i Austrije, koja se ranije bijaše pridružila koaliciji. Pri ovom su, međutim, oni tražili osiguranje svojih zemljišta i vladalačkih prava. U isto se vrijeme stanu vraćati u svoje vladavine knezovi, koje je Napoleon lišio vlasti. Kada (1 siječnja 1814) jedan dio pruske vojske pod Bliher prijeđe Rajnu, ratištem posta sama Francuska. Zemlja je bila suviše iscrpljena i obesnažen, da bi se moglo usprotiviti saveznicima, koji ne naiđoše ni na kakav otpor od narodne strane. Na protiv, kod francuskoga se naroda već objelodanilo neraspoloženje naspram Napoleona. Imperator još nekoliko puta pokaza svoje vojno iskustvo, dok najzad jedan poraz nije otvorio saveznim put za Pariz. Nakon nekoliko dana oni zauzeše visove iznad francuske glavnog grada, a potom uđu iu grad. Francuski su đenerali, veoma bliski Napoleonu, prešli na stranu njegovih neprijatelja. Napoleonu ne osta ništa drugo, nego da se odreče prijestolja i da otide s nešto garde na talijansko otok Elbu, koje mu je dano u vladavinu. U Francusku se povrate Burbonci u licu Luja XVIII, brata Luja XVI. (rojalisti su nazivali Lujem XVII maloga sina
Luja XVI., koji je umro za revolucije). Sama je Francuska lišena svih zavojevanja dotadašnjih (granice od 1792) a tako isto srušeno i sve ono što je Napoleon uradio van zemlje. Vlada od sto dana. - Kada saveznici obore Napoleona, iskupe se kongres u Beču (1814), da riješe politička pitanja, koja su izazvana novim stanjem, ali kongres nije još bio ni dovršio svoj zapleteni posao, a Napoleon se vrati u Francusku i ponovo zauze prijestolje. U tuđini Burbonci i emigranti ništa nisu zaboravili i ničem se nisu naučili. Oni su htjeli povratiti stari poredak, što veoma razdraži narod .. Napoleon sazna za ovo i javi se u Francuskoj (u ožujku 1815), a narod ga dočeka kao spasioca revoluciskih tekovina. Luj XVIII posla protiv Napoleona maršala Neja, ali on pređe na stranu svoga pređašnjega gospodara, i Napoleon uđe u Pariz uz veličanstveno klicanje narodno. Obećava Francuzima veće slobode i saglasiv se na nov ustav, Napoleon se riješi spriječiti saveznike u poslu i krene se na Belgiju. Ovdje se već skupljala engleska i pruska vojska pod vojskovođama Wellington i Bliher. Napoleon prvo potuče Pruse, pa potom napadne Engleze kod Vaterloa, ali Wellingtonu stigne u pomoć Bliher, i bitka se svrši potpunim porazom Napoleonovim (18 lipnja 1815). Uskoro se zatim saveznička vojska po drugi put javi pred Parizom. Ovoga puta Napoleon bi poslat na otok Sv. Jelenu, gdje osta do smrti (1821). Tako se svrši ova Napoleonova vlada od sto dana. Saveznici opet povrate u Francusku Burbonce i zaključe s Lujem XVIII nov (drugi pariški) mir, po kojem Francuska bi ograničena, obvezujući se da plati veliku oštetu i da pet godina drži u sebi brojne tisuće vojske. Francuzi sami kažu da su skupo platili jednodušnom vojskom po svijetu raznesenu slavu, koja bi bila trajnija da Napoleon bijaše manje sebičan, manje slavoljubiv i manje samovoljan. Prosvećenost za Napoleonove vlade. - I ako je Napoleon ograničio slobodu osobnu, tiska i trgovine, ipak je za njegove vlade bilo i prosvjetnog i privrednoga napretka. Obraćena je pozornost na bolju nastavu i uređen je pariški universitet. Bilo je dosta znanstvenika (Laplace, Kivije i dr..) I umjetnika (David, Gerard i dr..). Htio je imati oko sebe darovitih pisaca kao i Luj XIV, čiju je dvorsku etikeciju i usvojio; ali su mu bili neprijatelji najčuveniji pisci njegova doba: Šatobrijan i gospođa Stajel. Poduzeti su mnogi javni radovi: uljepšavanje Pariza, izrada bolje tkanine svilene, šećera od repe i dr..
