Emili Dikinson - Poezija

Emili

Dikinson POEZIJA

SVJETLOST

Sarajevo

Urednik STEVAN T O N T I Ć

Prevod JASNA LEVINGER M A R K O VEŠOVIĆ

Predgovor i komentar M A R K O VEŠOVIĆ

Grafička

oprema

BOGDAN KRŠIĆ

Glavni urednik IVAN L O V R E N O V I Ć

Recenzenti NIKOLA KOLJEVIĆ MARKO VESOVIĆ

RUŽA ZA EMILIJU

i Ovi prevodi nisu nastali jedino iz saradnje Jasne Levinger i Marka Vešovića. Nego - prvenstveno - iz sarad­ nje očaja i slučaja. Očaj ću najkraće opisati jednom anegdotom iz svijeta šahista. U petom satu igre - kad su šahisti često iscrpljeni sasvim, prilazi Mihail Talj jednom od kolega, pa će ga upi­ tati: »Je li, boga ti, kako ono ide skakač?« Ovo pitanje, ne zaboravite, izišlo je iz usta genija. A čemu mi ostali, negenijalni, da se nadamo, kad nam se življenje pretvori u taj »peti sat igre«? Očaj, o kojem je ovdje riječ, trenutak je kad ništa ne znam, ništa ne mogu, ništa nisam. I ne samo to: čini mi se tada kako je posve prirodno što ne umijem ništa, ne shvatam ništa, ne sadržim ništa. Biti pronicljiv, biti nadahnut, biti stvaralac, to mi, tada, dođe kao čudovišan izuzetak od pra­ vila koje je kosmičko - baš onako kako Krleža veli da je glupost - svemirsko načelo. Svaka mi stvar, tada, postaje onaj Taljev skakač pred kojim zalud kušam da se sjetim »kako ono ide«. Svaka stvar stoji sama, ogrezla u vlastitom iskonskom besmislu, ne zna joj se porijeklo, ne zna joj se svrha, osim što popunjava sobom prostor, da bi ga bilo što manje slobodnog. A to - da sam i ja, nekada, nešto pisao, da sam može biti napisao štogod od valjanja, e, to mi, tada, izgleda potpuno nevjerovatno. Naprosto, tu sam da bi svjet­ ska pustoš gledala na moje oči. Jedino mi tada nije jasno: jesam li očajan zato što sam malouman, ili sam malouman zato što sam očajan, ili je to dvoje unakrst povezano? »Svak je bolji od mene, a to je i previše, u ove sunčane dane«, što rekao Duško Trifunović. Jednog dana, nakon što sam, cijeli mjesec, u dan ispisivao hartijetine koje ću uveče pobacati u korpu za otpatke, jednog dana kažem sebi: prekini to samomučenje, uzmi bar nešto da čitaš, znaš kako ono veli Borhes da je čitanje čin čistiji, duhovniji od pisanja, jer je lišen sujete, jer dolazi naknadno - tako nekako bješe Borhes rekao, ali time 7

se stvar nije dala riješiti, jer - šta da čitam kad mi svaka knjiga, koju otvorim - ima bijele stranice! Tog dana sam zaintačio da nađem na polici knjigu koja bi posvjedočila da me još ima na svijetu. Ne nađoh ništa osim Remboa. Dobro, Rembo, njime sam se često, dosad, branio od ove moje baruštine, mnogo puta su me spašavale njegove vizije »nedjeljnih bjelina«, njegovo »cvijeće što na njuške liči«, njegovo »plavo i žuto buđenje fosfora raspjevanih«, njegovi sni o »milion bijelih Marija«, njegova »gospođa koja namje­ sti klavir na Alpama«... Ali - ljutito vratim Remboa, natrag, na raf. Jer dokle ću čitati knjige već pet puta čitane? I na Remboa ću jednom postati, ako već i nijesam postao, imun kao na svaki lijek, a šta ću onda, da tražim drugog Remboa, mislim li ja da je to lako, vidim li ja kako sam se - poput kakvoga starca - zatvorio u krug od desetak pjesnika, kojima vjerujem, koje ću čitati dok mi ne zvekne motika nad gla­ vom, a postao sam neradoznao za sve izvan tog kruga, nema više žeđi za iznenađenjima, nema žudi za novim »objektima divljenja«. Naprosto, želio sam čitati nešto silno koliko i Rembo, ali da to čitam prvi, a ne deseti put. Slučajno, padne mi oko na crveni hrbat ruskog prevoda trojice američkih pjesnika: Genri Longfello - Volt Uitmen - Emili Dikinson - pisalo je, jedno ispod drugoga. Knjigu sam kupio - ne sjećam se prije koliko - zbog Vitmena: da upoređujem ruski prevod sa Ujevićevim. Ostalu dvojicu pjesnika nisam dotad ni njuhnuo. E, baš da vidim kako piše ova usjedjelica. Nasumce otvorim knjigu, i pri dnu stranice pročitam stih: »Naša žizn' - Švejcarija«. Stih, koji sam pročitao »s nogu« - natjerao me da sjednem. Od iznena­ đenja. Ne samo stoga što je zbilja vanvredan. Već što sam shvatio da je moj očaj - švajcarskog porijekla! Šta je drugo, ako ne Švajcarska, i to pljunuta, ovo što ja poodavno živim? U stvari, ovo se životom može nazvati - samo iz učtivosti! Sve — goli red, obzirnost prema drugima, odsustvo ispada, osjećanja koja su ili umjerena ili ih nema uopšte - a ko zna šta je od to dvoje gore? - jednostavno: graždanin koji misli kako bog zapovijeda, ni premalo ni previše čovječan, neko čiji smiješak veli: pustite me da živim i da pustim druge da žive! »Naš je život - Švajcarska«. Stih toliko dobar da sam sa strahom nastavio čitati pjesmu - možda u njemu i nema ono veliko što u magnovenju naslutih? Pročitah zatim napreskok još nekoliko pjesama - »Civilizacija goni leoparda«, »Skriveni u odajama od alabastra«, »Naš očara8

vaju đinđuve« - sve prvoklasna roba! Gospode, na polici mi je stajao godinama vrhunski pjesnik, a da pojma nemam! Osim toga, utvrdih sa blaženstvom: mozak je proradio! Toliko toga se rojilo u njemu: slike, slutnje, primisli - zaže­ ljeli da ostavim knjigu i da sjednem pisati vlastite stihove, ali to poželjeh tek na tren: šta ako pisanje utuli ovaj plamičak u meni, šta ako se za čas vratim u onog mrtvaca od maloprije? I zaželjeh, silno, da doznam kakve su te pjesme - u izvor­ niku. Ne sjećam se da sam odavno nešto poželio toliko strasno. Sjesti i prevoditi ovu poeziju, svejedno što sam negdje pročitao da je neprevodiva. Ja ću da njima pokažem je li neprevodiva! Pa opet talas slasti uz kičmu: vidi mene, vidi me kako sam opet oran za bezumne poduhvate, opet sam onaj stari, što se lako dâ nagovoriti da potegne preko svojih snaga, onaj koji sebe stoput dnevno podsjeća na Jejtsov stih o Blejku koji je »u zid lupao glavom, dok mu Istina nije odgovorila«. A moje legendarno neznanje engleskog, u tom trenutku mi se činilo sitnicom, uostalom tu je Rus, prevodiću uspomoć njegovu! Jeste, ali se sjetih da baš ni ruski ne znam kako bi trebalo! Sjetih se, onda, sav ozaren, da mi je Jasna Levinger, negdje u prolazu, obećala: kad mi god ustreba koja pjesma sa engleskoga, neka joj se samo obratim, ima da mi je prevede, pa glava - glava! Sjutradan »opričam« Jasni kako sam pročitao dvadesetak pjesama Emili Dikinson na ruskom i ostao zabezeknut - i predložim joj da prevo­ dimo tu genijalnu usjedjelicu. Jeste, ali Jasna radi doktorsku tezu. Uh, velim, pa i ja sam je radio nekolika mjeseca, a da sam nastavio još koji mjesec - postao bih prikaza, nego neka Jasna radi svoju tezu i dalje, a za mene neka odvoji jedan dan u nedjelji: nekolika sata, da mi prevede pregršt pjesama koje ću ja prepjevati, a sljedeće nedjelje će ih ona pregledati, pa onda sve isponova. Prevodi koji su pred vama ne bi nastali da se nije umiješala jedna slučajnost: u jednom od trenutaka kad se život pokazao milion puta jačim od Jasne Levinger - desilo se da se pokušavala tješiti upravo poezijom Emili Dikinson mjesecima je, reče, na svom zidu držala prikucanu pjesmu o Davidu i Golijatu: Moć svoju uzeh u svoje ruke i krenuh protiv svijeta i ja — Ne bijah jaka — kao David — Al bijah dvaput — hrabrija —

9

Bacih svoj kamen, ali ja sama To sve bijaše što je palo — Bješe li Golijat — odveć velik Il moje biće — odveć malo U ovoj knjizi ista pjesma stoji u drugačijoj verziji: ova je tačnija, ona »raspjevanija«, a zaslužuje da bude objavljena u obje varijante, jer da nije stajala na Jasninom zidu - ne bi, ni ona, ni sve ostale pjesme, doživjele ponovno rođenje - uz naše babičenje - na jeziku o kojem nisu ni sanjale. I tako, posao je krenuo. Nisam, vjerovatno, ni u šta u svojem vijeku uložio toliko tvrdoglavosti, nesna, ushita," razočarenja, što dakako još uvijek ne kazuje ništa o valjanosti .ovih prevoda što rekao onaj Englez: uživanje u nekom poslu obmanjuje u pogledu stvarne vrijednosti toga posla. Ali, očito, tim viškom ulaganja, iskupljivao sam se za neznanje engleskog, a zanosom sam htio zaglušiti glas zdravog razuma koji mi je došaptavao: jesi stručnjak za sulude pothvate, ali je ovo suludije od svega što ti je dosle naumpalo! Zapravo, kao da sam se odlučio igrati partiju šaha bez gledanja u šahovsku ploču. Ono, istina, i to se može, ima takvih suludnika, ali to zbilja prevazilazi moje snage. Naravno, stvar se mogla gle­ dati i drugačije: Jasna zna šta je engleski, ja znam šta je poezija, kad se to dvoje znanja udruže - ispašće nešto čega se nećemo ni jedno stidjeti. Jeste, ali je Jasna odlazila, a mene ostavljala samog, samog sa engleskim jezikom, čija te svaka riječ gleda s visoka, a Jasna nije mogla sjedeti tu, kraj mene, dok prevodim, da bi mi odgovorila na onih dvadesetak pita­ nja koja su iskrsavala - bar ispočetka je bivalo tako - povo­ dom svake zasebne pjesme. Nego, i to pregrmjesmo!

A sad - vratimo se u Švajcarsku: Naši su životi - Švajcarska Tako tihi - tako hladni — Dok u čudno popodne neko — Alpe svoj veo ne razmaknu I ugledamo - Daleko! Italija je s one strane Mada ko stražar između — Alpe svečane Alpe sirenske Vječito čuvaju među! 10

Prvi stih je nezaboravan. Ali ne samo zbog toga što živi na iznenađenju. Istina, čar poezije Emili Dikinson potiče ne na posljednjem mjestu iz tih neočekivanih poteza mašte. Od svih stvari neizbrojnih s kojima je mogla uporediti »naše živote« - odabrala je najmanje očekivanu - Švajcarsku. Ali kad uđete u pjesmu, i kad malo dublje zađete u poeziju Emili Dikinson - otkrivate da je Švajcarska, ma koliko djelovala kao iznenađenje, zapravo dublje promi­ šljena, proračunata slika. No o tom kasnije. Nema sumnje da Emili Dikinson spada u pjesnike za koje Ljubomir Simović reče da »iz nekog drugog sveta kroz naš u treći gledaju«. Sloboda s kojom odlomke razdalekih svjetova ova pjesniki­ nja stapa u cjeline vanvredne prozračnosti i čvrstine - svje­ doči da njene oči lutaju pustopašicom, van. svih puteva kojima se kreću oči navikle na svijet. Stihove Emili Dikinson valjalo bi uzimati kao sredstvo protiv podmuklih težnji svake stvari zemaljske da nam postane do kraja znana, da nam pređe u naviku, da prestane u nama izazivati bilo kakav osjećajni odziv. Njenu i Vitmenovu poeziju s pravom su proglasili dvijema krajnjim tačkama do kojih je pionirski američki duh devetnaestog stoljeća dopro u svom kretanju po neutabanim stazama. Oči Emili Dikinson zbilja su pionirske: i najsvakodnevniju stvar začas preobrate u koma­ dić »divljeg zapada« koji tek treba osvajati. Ali nije dovoljno tek reći da su te oči zadržale prvotnu djetinju, rajsku nevi­ nost gledanja, jer ta nevinost je često izborena, to nije nešto od čega se pošlo nego do čega se došlo vanvrednim naporima duha: imala je sposobnost da iznenada precrta sve što se oduvijek zna, i što se unaprijed zna, o svijetu, i da ga pogleda ispočetka, da mu podari drugu nevinost, da ga »umije« u doživljaju koji stoji prije svakog iskustva, prije svakoga prije — čak je i pred zmijom umjela zadržati tu iskonsku čistotu posmatranja: Dijeli se ko češljem trava — Pjegava se strijela spazi Zatvori se kraj tvojih nogu I otvori se kad odlazi — Najprije je tu travu, poređenjem, učinila skroz domaćom, da ne kažem kućevnom - pretvorila je u scenu češljanja kose pred ogledalom - gotovo da pomisliš da je zmija tu - onaj razdjeljak u kosi, a potom nas je iznenadila onom »pjegavom strijelom«, koju su spazile - čije oči? Ne njene, niti ičije, jer 11

bezličan oblik glagolski nagovještava da je riječ o apsolutnom pogledu - tako bi zmiju vidio sam Gospod - s onu stranu dobra i zla, s onu stranu svih ljudskih, odviše ljudskih, asocijacija, tačnije rečeno - predrasuda što su nam zaklonile izvorno biće zmijino. Oči Emili Dikinson s lakoćom - koja je nenadmašna — razgrću baš tu travu poznatog, svakodnev­ nog, običnog, da bi iz nje sinule »pjegave strijele« zemne ljepote, da bi bljesnulo biće u njegovoj neposrednoj goloti­ nji. A zmija u ovoj pjesmi uopšte nije ni pomenuta, čime pjesnikinja očito ispoljava svoju odlučnost da ukloni sve ono za što smo od izgona iz Raja na ovamo skloni da optužimo zmiju - ona je naprosto »usko stvorenje«, ili pak »bič što ga je sunce rasplelo« - takve slike prenose zmiju u prostor prvotnosti, takoreći prije Adamovoga pada! Ovakvi stihovi oslobađaju nam duh za slobodan susret sa stvarima u njiho­ voj »pjegavoj« neposrednosti. I ne prisustvujemo, tu, sklupčavanju zmije nego »zatvaranju« bića u sebe samo. Ali šta pridjev »uzak« i imenica »strijela« i glagol »zatvoriti se«, skupa uzeti znače? Nije li tu pjesnikinja jeziku prepustila da »proizvede« zmiju kakve nema van pjesme, nije li to govor koji uproštava stvari, koji nastoji odrediti jedan oblik života tako što ga svodi na neke od najelementarnijih oblika svijeta - ta igra krugova i strijela, uskoća i širina, ta jezička igra koja otkriva nagovještaj osnovnih geometrijskih oblika u zmiji — ne navodi li nas sve to skupa da Emilijine oči pogrešno proglasimo djetinjim; jer se zapravo radi o krajnje promišlje­ nom prenošenju žive zmije u oblast platonskih praoblika, o lukavom jezičkom majstoru koji »iz nekog drugog svijeta kroz naš u treći gleda«? Ako je Dikinsonova ipak dijete, onda je ona dijete koje je pomalo čudno zaljubljeno u definicije. Naši su životi Švajcarska, Smrt je dijalog među duhom i prahom, Slava je rumen ostala iza imena što zalaze, Udes je dom bez vrata, Iskustvo je put uglasti, eto samo pregršti njenih omiljenih početaka pjesama. Reklo bi se da je bijes konačnog određiva­ nja i sređivanja nikada ne napušta. Možda u tome ima nečeg od sklonosti djetinje svijesti ka apsolutizacijama, ali prije toga valja uočiti dvostrukost njene pjesničke pustolovine: ono što njen duh otkriva u potpuno slobodnom suočenju sa svijetom kuša okovati u jezik definicije. Na jednoj strani — lakoća s kojom se probija van poznatog, određenog, sređe­ nog, svijeta u ono što je još nemišljeno, još nesanjano, još neslućeno, još nekazano. To jest, skepticizam spram svega što se u njenom svijetu, i njenom vremenu, smatralo izvjes12

nošću. A na drugoj strani, njen način uobličavanja iskaza otkriva žeđ za izvjesnostima, istina, lično izborenim, istina, zarađenim cjelinom svog iskustva - žudnju da se dopre do nepomjerivih istina, do granitnih nesumnjivosti, do defini­ tivnih rasvjetljenja onih kategorija koje su os ljudskog bivstvovanja. Jedan od njenih biografa i ističe njeno traganje za izvjesnostima i njeno neprekidno odbacivanje svih izvjesno­ sti, kao sržno obilježje njenoga pjevanja. Kakve pjesničke posljedice ima ova dvojnost? Njene definicije posjeduju čar i ljupkost i iskošenost - kao da se sebi osmjehuju - što dođe iz trvenja onog šta se kaže sa onim kako se veli. Zamislite sanjarije uhvaćene u obrasce logičara, zamislite slutnje ispri­ čane apodiktičkim jezikom katihizisa. Iskustva koja se jav­ ljaju tek u najrjeđim i najfinijim duhovima - pjesnikinja takvim govorom kuša dići do univerzalnog važenja. To da je život - Švajcarska, prozrenje je samo njeno, nastalo u uobra­ zilji velikog pjesnika, ali glas je tako odsječan kao da je po sebi razumljiva takva tvrdnja, kao da i budali mora biti jasno da je život samo Švajcarska i ništa drugo. Odsječnost toga glasa ne dopušta da ubacimo jedno »kao« koje bi ublažilo taj nagli prelaz iz jedne ravni iskustva u drugu: za pjesnikinju to nije sličnost nego istovjetnost. Očito, iza svake definicije Emili Dikinson stoje dugotrajna, zamršena, skupa iskustva čijeg tereta kao da pjesnikinja želi da se otrese jednim pote­ zom, da zbije i sveže u svega nekoliko riječi ono što je otkrila u strpljivoj i prodornoj zagledanosti bilo u vlastiti bol, bilo u kakvu pčelu, bilo u onosträno. Definicija je tu zaključan plod zbivanja čija se složenost i razmjere mogu tek slutiti. Dikinsonova je pjesnik jakih početaka koliko i jakih dočetaka pjesme. Pjesma - u nekti ruku - sa dvije poente! Između njih tka pjesnička misao brzo poput čunka. Uvodni stih je izažetak jednog procesa koji ostaje u predvorju pjesme, a završni stih je suma onih poetskih zbivanja koje je pokrenula uvodna poenta. Već smo nagovijestili: mada djeluje iznenadno iskrsavanje »Švajcarske« na početku pjesme, ipak ubrzo osjetimo najprije da riječ nije nimalo neodgovorno izabrana, pa da je nužno njeno pojavljivanje, pa da drugo ništa i nije moglo doći, na njenom mjestu, svejedno što slika djeluje iskošeno. »Svu istinu reci, ali je reci koso«, savjetuje sebi ova pjesniki­ nja, koja je odlično razumijevala prirodu svoga dara: izraz često iskosi njene inače »normalne« i »logične« uvide u prirodu života. I ovdje zapažamo tu izražajnu kosinu:,mno­ žina (»naši životi«) naspram jednine (»Švajcarska«), stvara ne 13

samo gramatičku asimetriju. A osim toga geografsko ime je smisaono iskošeno - prisiljeno da ponese filozofsko znače­ nje. Onako kao što Crnjanski riječima »Sumatra« ili »Kina« daje metafizički smisao. I kod Dikinsonove geografija »filo­ zofira«: imena, obavezno dalekih, rijeka, vulkana, mjesta, moraju da pomjere svoje prvotno značenje da bi mogla da utjelove apstraktnije, metafizičnije. U svakom slučaju, osjećanje ovakve dvostrukosti neprestano me pratilo prilikom prevođenja ove poezije: neočekivane asocijacije, sprezanje razdalekog, otkriće slič­ nosti u nesličnom, sve se to najednom pokaže kao posljedica krajnje usredsređenosti duha na predmet, suverenog vladanja moćima uobrazilje a ne njenoga neobuzdanog pravljenja »skokova u dalj« — kako je neko okrstio metaforu u današ­ njem pjesništvu. I mada metafora kod Dikinsonove često ima »modernistički« kroj, pred nama je ipak pjesnik koji za svaku svoju »kosu« sliku jamci dugotrajnim rudarenjem po vlastitoj nutrini, ili oštrom zagledanošću izbliza u svijet malih stvari, ili vizionarskim izletima u oblast vječnog i božanskog. »Švajcarska« jeste lično i nadahnuto nađena metafora za puritansku čistoću, uzdržanost pa i hladnoću, za red i sterilnost jednog modela življenja, ali sjetimo li se one »ženevske vještine« pomenute u jednoj njenoj pjesmi - sin­ tagma koja očito cilja na kalvinizam, čije je žarište bila Svajcarska à koji je temelj puritanskog ustrojstva življenja, a zatim, dodamo li tome tačnost švajcarskih satova (kad je bila »čapkunski« raspoložena prema bogu, onda mu je, u po­ hvalu njegovoj tvorevini, dovikavala: »Na minut si, oče, tačan!«) - sve to skupa nas prisiljava da shvatimo kako je osnovna metafora ove pjesme odabrana vanredno pažljivo, gotovo da kažemo racionalno, što ne poništava njeno djelo­ vanje kao iznenadno sinule varnice. Svojom osnovnom tehnikom pjesma me neodoljivo podsjeća na Dona. I njegove naoko ćoškaste, katkad i bizarne poredbe djeluju kao dosjetka, koja se međutim paž­ ljivom razradom u pjesmi pokazuje duboko pogođena. Jeste, na- svakom koraku kod Dikinsonove zatičemo ponešto od onoga ukusa svojstvenog metafizičkim pjesnicima engleskim iz sedamnaestog stoljeća, za koje je rečeno da im je zajed­ nička odlika »razvijanje iskustva unutar jedne odabrane figure« koja tom iskustvu nameće osebujnu logiku raščlanji­ vanja, pa i posebnu vrstu značenja, koje ćemo u njemu otkriti. Ono što je isprva djelovalo kao iskošena pa možda i luckasta duhovitost, u pjesmi pokazuje punu opravdanost: 14

prisiljeni smo priznati da onaj ko vidi drugačije u stvari vidi više od nas. Javor ima šareniji šal A polje haljine skerletne Da iza mode ne zaostanem — Nakit ću da metnem Posljednji stih otkriva nam da pjesnikinja »šal« i »haljine« uzima ozbiljno, ne kao neobavezne metafore, nego kao temelj za dalju gradnju pjesničku. Taj nagli prelaz iz jedne ravni u drugu, taj preskok iz svijeta prirode u svijet mode, djeluje i humorno i lirično - jednačeči se preko nakita sa hodom vremena u prirodi pjesnikinja nam nagovještava razne stvari o ta dva razdaleka svijeta - sjetimo se samo Bodlerove tvrdnje da je moda poništavanje prirode, prezir prema prirodi. Kod Emili Dikinson očito, ljudska moda je dio prirodnih zbivanja, a na drugoj strani - smjenjivanje godišnjih doba viđeno kao smjenjivanje »modnih krikova« nagovještava koliko ona osjeća prisustvo božanske pozadine svijeta kao nepromjenljive iza svih igara oblika i boja na površini, što joj ne smeta da ženski uživa u tim igrama, iako privremenim. Dikinsonova je nosila u sebi vizionara koji neumorno vadi iz sebe nadahnutiju za nadahnutijom slikom besmrtnosti, beskraja, Boga, ali i ženu čije je oko osjetljivo za najmanji nov preliv boje u pejsažu. Držala je na oku istovremeno ovostrano i onostrano, vječno i trenutačno, a vanredne poetske efekte postizala iz njihovog sudaranja, miješanja, preplitanja - kao da je čitavog života tragala za »vrelima iz kojih suprotne bujice biju«, za postupcima poet­ skim kojima bi visoko i nisko, neponjatno i obično, čudesno i domaće, natjerala da se uzajamno »preslikavaju«, onako kao što se u maloprijašnjim stihovima međusobno preslika­ vaju moda i priroda. Božja trpeza suviše je Visoko za nas postavljena Sem ako jedemo na prstima Kuhinja i bog su se ovdje presjekli, stvorivši sliku koja osim što je humorna i puna života predstavlja vanredno tačnu definiciju vjere kao »jedenja na prstima«, kao propinjanja iznad ljudskih mogućnosti koje u sebi ima i nečeg komičnog i nečeg dirljivo djetinjeg - nije li tu ljudska rasa viđena kao 15

vrsta djece koja nikad neće odrasti da bi normalno mogla jesti s božanske trpeze? Drugi put je bog ljubomorno dijete koje se Ljuti kad shvati Da nam je milije jedni s drugima No s njim se igrati Bog Emili Dikinson prihvatljiviji mi je i poetski i ljudski od Boga bilo kojeg velikog pjesnika kojeg sam čitao. Jer t o j e Bog za kojim se traga sa premisom da »Vjera je sumnja«. Taj Bog ne postoji do deset sati ujutru, a onda ga ima do dva sata popodne, a zatim ga i ima i nema. Čas je darežljiv pa vraća pjesnikinji i ono što je »dvaput« »pod zemlju otišlo«, a onda, pošto je ponovo napunio pjesnikinjina prazna »spremišta«, uhvati ga ljubomora na toliku njenu imućnost pa se pretvara u provalnika koji će — opljačkati ono što je darivao! I vanvredno blag - kao otac koji će na krilo uzeti svoju djevojčicu iako je »svakakva«, i vanredno je okrutan i neuračunljiv. Zamjerano je Dikinsonovoj, kao nezrelost, neodraslost, ovo poigravanje sa svetim stvarima, ali čini se da je Bog u njenom djelu toliko poetski plodan upravo stoga što je u stalnoj preobrazbi, što je u tečnom stanju, što se nikada ne zatvara u konačan oblik. Jer i potpuna vjera, i potpun ateizam, previše su statične situacije da bi poetski bile »produktivne«. Bog je kod Dikinsonove nekako stalno na putu između dvije vari­ jante sebe, i upravo zato što je sad ovakav sad onakav postao je izvor neprestanih emotivnih i čisto pjesničkih zbi­ vanja - jer je zahtijevao da se pjesnički duh uvijek isponova prema njemu određuje, što je porodilo dramatiku i razno­ vrsnost duševnih i imaginativnih zaokreta u ovoj poeziji bez kojih ne bi ni bilo tolikog bogastva ovog djela a kojih ne bi bilo da za Dikinsonovu vjera kao sumnja ne bješe polazna pretpostavka za bogotražiteljstvo. To traganje odvija se u slikama toliko neposrednim i zemaljskim da moramo povjerovati pjesnikinji kad u jednoj pjesmi proglasi Boga za »našeg starog susjeda«. I pristao bih da zajedno sa pjesnikinjom cijelog vijeka tražim tog Boga ako bi se to traganje odvijalo u ovakvim prostorima: Molitva barem osta — osta — O Isuse, sred zraka, Ne znam koja soba je tvoja — Kucam na vrata svaka — 16

Prostor s onu stranu ovakvim metaforama osvojen je za čovjeka, postao je ljudski nastanjiv. No to je tek jedno lice dvostrukog procesa koji prožima cjelokupno pjesništvo Dikinsonove. Naspram slika koje pripitomljuju, domestikuju Vječnost, Besmrtnost, Boga, stoje slike koje sićušno, vrtno, sobno, pretvaraju u okulare kroz koje se vide bes­ krajni prostori Bivstvovanja i Smisla. Ne zna se kad je Dikinsonova nadahnutija: kad namamljuje Božansko u pro­ stor jedne kućne komode ili kad otvara jednu domaću škri­ nju ka Vječnosti: Užurbanost u kući Jutro poslije smrti Najsvečanijeg od djela Što ih je zemlja vidjela Počistiti u srcu U sanduk složito Ljubav koja je kroz cijelu Vječnost suvišna biti — Prvo se »počisti u srcu« kao u kakvom kutku domazluka, zatim se ljubav kao suvišna haljina odlaže na stranu, a onda se otvara zijev u vremenski beskraj kao slika koja opipljivo daje svu dubinu beznađa, svu veličinu gubitka. Već je primjećeno da prostota i sigurnost poteza s kojima ova pjesniki­ nja izražava krajnje stepene ushita ili beznađa - predstavljaju vječitu vrijednost njene poezije. Tu kao da se i očaj i zanos izražavaju činom njihovog suzbijanja, susprezanja, pokuša­ jem da se svedu na najmanju mjeru - puritanska strogost duha ove pjesnikinje poseže za slikama koje osjećaj treba da umjere a u stvari ga snažnije fokusiraju. Sitnica u poeziji Emili Dikinson posjeduje ogromnu izraznu snagu. Pa i pjesma kojom smo počeli ovu analizu - i kojoj ćemo se vratiti na kraju - zapravo je sačinjena na sitnici, na ničemu, kao i stotine pjesama Emili Dikinson. I ovdje se ispoljila sposobnost pjesnikinje da se toliko usredsredi na jednu slutnju, jedan unutarnji drhtaj, jedno prozrenje o životu, i da po njemu rije sve dok ga ne napravi velikim a da pri tom nije izmijenila njegovu prvobitnu prirodu, ništa nije naduvala ni preuveličala, niti rekla išta što ne bi bilo po mjeri njene sopstvene mudrosti - iscrpljen je jedan duhovni blje­ sak do kraja, i pjesma je gotova. Strogost sa kojom razvija svoju temu, strelovitost sa kojom pjesma stremi poenti, 17

misao koja preskače sve osim najnužnijega, te stoga njeno kretanje liči na kretanje žive misli u glavi, a ne na kretanje pisane misli — sve to svaku njenu iole valjanu pjesmu, ma koliko bila kratka, pretvara u čvrst, u sebe zatvoren svijet, opremljen svim najnužnijim za zasebno postojanje. U pjesmi o »Švajcarskoj« to se lako uočava. U prvoj strofi imamo Švajcarsku a u drugoj, kao opreku - Italiju. Alen Tejt ovu poeziju i razmatra kao bogat rudnik primjera za ono što on naziva »tenzijom« u poeziji - svojstvom bez kojega, po njemu, nema velikog pjesnika - a riječ je o naponu koji nastaje iz ukrštanja i sudaranja protivstavljenih jezičkih regi­ stara, osjećanja, slutnji, svjetova. Italija je neka vrsta »protivšvajcarske«, ali i nešto više. Naime, južnjačka, raspojasana, spontana, bučna, vatrena Italija tu se suprotstavlja studeni i tišini i redu i jalovosti »na švajcarski način«, ali njeno znače­ nje tu ne staje: Italija je i pjesnički znak za onostrano. Za svijet tajnog, neispitanog, a koje se čini na dohvatu ruke da je, i vječno mami preko granice. I kad pjeva tek o dva načina života, ona zapravo govori istodobno o svjetovima s ovu i s onu stranu. Preći u Italiju ne znači samo odbacivanje studeni i tišine zarad nesputanog i ljudski toplog življenja, nego i iskušavanje tajni koje stoje onkraj - u svijetu koji je »nasta­ vak ovoga«, kako na jednom mjestu reče Dikinsonova. To odjednom daje dubinu i posebnu vrstu ozbiljnosti ovoj duhovito sačinjenoj i razigranoj pjesmi. Najzad, Alpe su simbol koji je u samom sebi oprečan po smislovima. On je žiža pjesme: utjelovljuje i ono gore, ono visinsko, i ono dolje, ono podvodno, ali istodobno nagovještava dvostruku prirodu svijeta i života uopšte. Spaja u sebi svečano, ozbiljno, mrgodno, sa onim što je čarolija i zavodljivost. Krajnje značenje pjesme tako dobija nov sprat: sudarili su se ovdje poriv ka onostranom, kod pjesnikinje svagda vanredno jak, sa vjernošću ovostranome. Ovo je, između svega drugog, i pjesma o mrgodnoj, studenoj, stražarskoj odbojnosti života ali i o njegovoj sirenskoj neodoljivosti. Alpi su stražari koji prave od svijeta tamnicu, ali njihov sirenski poj nas prikiva čarolijom za tu istu tamnicu: dobili smo nešto kao »čarobnu tamnicu« - sintagma koja se kod ove pjesnikinje javlja ne jedanput. Moj pokušaj da razgovor o nekolikim bitnim odli­ kama poezije Emili Dikinson - uokvirim podrobnijim raz­ matranjem jedne jedine pjesme možda nije ispao sasvim srećan. Ali, ta pjesma je, za mene, bila glavna kapija u svijet ove poezije. Znam da i u ovom prevodu ima desetine boljih 18

pjesama od nje, ali ni jedne koja bi mi više značila. Stoga me moj strah od neukusa nije ipak spriječio da razgovor o toj pesmi toliko rastegnem. Jer ovaj pjesmuljak mi je, uostalom, pomogao da prepoznam, da imenujem, da svladam svoj »švajcarski očaj« i namamio me u pustolovinu prevođenja, pa je zaslužio povlašteno mjesto među svim ostalim pje­ smama. Ko zna, nije li ovu knjigu trebalo nazvati - »Naši su životi - Svajcarska«? 1986.

Marko Vešović

19

POEZIJA

12 Jutra su blaža no ranije Orasi smeđi su sad A jagode su bucmastije Ruža napusti grad. Javor u šalu šarenijem Polje u halji skerletnoj Za modom da ne zaostanem Staviću nakit svoj.

17 Zbunjena jedan il dva dana Ne prepadnuta - već zblanuta U moju baštu jer zaluta Djevojka nenadana. Makne prstom, i šume krenu Kimne, i sve je započelo U takvom kraju još nikada Ne bijah, zacijelo!

23

42 Dane! Pomoć! Idući Dane! Tvoje molitve, oh, Prolazniče! Tako svagdašnje zna biti tane Iz kog Pobjeda grane! Zastave nacija od redova Toliko prostih, zavise. Oprezno - dušo: Kakvi ishodi O tvome koplju vise!

45 Nešto mirnije od sna ima Sred unutarnje te odaje Grančicu nosi na grudima A ime svoje ne odaje! Neko ga tiče, a neko ljubi Suvišnu ruku trlja mu neko To ima prosto dostojanstvo Od poimanja mog daleko! Ne bih plakala da bjeh oni Uvredljiva je stvar jecati! Mogu prepasti mirnu vilu Da se u rodne šume vrati!

24

Dok prostodušni susjedi zbore O tim što »rano umriješe« Mi zapažamo - perifrazi Skloni - da Ptice odletješe!

49 Toliko izgubih tek dvaput, I to pod zemlju ode. Dvaput ko prosjak stah pred tvoju Kapiju, Gospode! Anđeli - dvaput slazeći - opet Napuniše mi spremišta Provalniče! Bankare - Oče! Još jednom ostah bez išta!

50 Nisam svom vrtu rekla ipak Jer može da me spriječi Sad Pčeli o tom nemam snage Da kažem ni riječi Ni slova o tom na ulici Radnje bi blenule u me Što neko tako plah i neuk Ima petlje da umre. 25

To ni obronci - gdje toliko Skitah - ne smiju znati Nit ću šumama dragim svoga Odlaska dan kazati Niti za stolom izlanuti Ni dati usput nehajnu Nagovijest kako će neko Danas ući u Tajnu -

54 Kad bih umrla, A ti živio I kad bi vrijeme grgorilo I sjala zora I podne gorilo Ko što obično to i mora Kad bi Ptice zidale rano I Pčele išle užurbano Mogli bi se od svoje volje Ostaviti pothvati dolje! Slatko je znati da je akcija Biti kad legneš pod Margarete Da će se dalje trgovati Da će Poslovi žustro da lete To spokojnijim odlazak čini A dušu drži nepomućenom Što gospoda toliko bodro Upravlja ovom prijatnom scenom 26

57 Da štuješ obične dane U doba godišnja nizane, Samo se sjetiti treba Da svaki može lišiti Tebe, il mene, sitnice Koja se zove biti!

59 Malo istočno do Jordana Evanđelisti zabilježiše, Angel i neki Gimnastičar Dugo i mučno bojak biše Dok planinu ne tače zora A gnjev Jakova jak uhvati, Angel zaiska dopuštenje Da doručkuje - da se vrati A ne, lukavi Jakov reče! Stranče! - »Ne mislim da te Osim ako me blagosloviš«! Pomenuti se složio s tim -

27

Svjetlo nad brežjem »Penijela« Vješa Srebrna runa mnoga, A gimnastičar zbunjen shvati Da je nadbio lično Boga!

61 Višnji Tata! Vidi Miša Mačkom svladanoga! Namijeni »Dvor« Štakoru Sred kraljevstva svoga! U Kredencu nek anđelskom Gricka neprestano Dok Krugovi bezazleni Vrte se svečano!

67 Svu slast uspjeha znade Ko nikad uspio nije Tek u najljućoj bijedi Nektar se razumije. Niko iz Vojske purpurne Što ote Stijeg najveći Ne može toliko jasno Šta je Pobjeda reći 28

Ko poraženi - na samrti U čijem sluhu što gasne Daleke pjesme trijumfa Trešte - mučne i jasne!

70 »Arkturus« mu je drugo ime Radije ću ga »Zvijezda« zvati! Vrlo je podlo od Nauke Što svud se ide uplitati! Onomadne sam ubila crva »Naučnik« prođe mrmljajući Te »Resurgam« - te »Centipede«! Kako smo slabi, Svemogući! Iz šume cvijet ubrala sam A čudovište sa staklom stalo U dahu da mu prašnike broji I u »klasu« ga svrstavalo! Juče šeširom Leptira lovih A on - uspravan ko svijeća U »Kabinetima« sjedi a Zvona Djeteline se i ne sjeća. Sada je »Zenit« gdje »Nebo« bješe Gdje sam mislila otići kada Kratkovremena maskerada 29

Okonča - to u mape sada I u atlase uniješe. Šta ako polovi stanu da skaču Okolo i da dube na glavi! Za »najgore« sam nadam se spremna Ma kakva psina da se javi. »Nebesko carstvo« drukčije možda Posta - nadam se neće biti »Djeca« - kad dođem - po »novoj modi« Smijati mi se - ni buljiti Nadam se otac u nebu će Da svoju curicu - kad mu stigne Starinska - zlobna - svakojaka Preko »Bisernog« plota digne.

73 Ko nije gubio, spreman nije Da Krunu otkrije! A ko nikad žeđao nije Pehare i hlad Pinije! Ko se nikad umornu milju Ne ispe - takva noga Zar da istraži purpurni prostor Žala Pizarovoga? 30

Koliko Legija pobjeđuje Je li vladaru znano? I koliko je na Dan Prevrata Boja izvojevano? Koliko kuršuma'nosiš? Da li Kraljevski ožiljak imaš? Anđele! Piši »Unaprijeđen« Na čelu Vojnicima!

77 Nikad ne čujem riječ »bijeg« Da krv ne počne brže ići, Iščekivanje naglo se javi, Gotova su mi krila nići! Nikad ne čujem tamnica puna Pred vojnicima da je pala, Al svoje rešetke - djetinje trgam Tek da bih opet smalaksala!

31

76 Ushit je kada duša kopna Na more otputuje Prođu se kuće - prođu predgorja Duboka Vječnost tu je U planinama, kao mi, rođen O da li mornar poima Kakvog pijanstva božanskoga U prvoj milji van kopna ima?

80 Naša su žića - Švajcarska Tako tiha - tako hladna Dok u slučajno popodne neko Alpe svoj veo zanemare I mi ugledamo - Daleko! Italija je s one strane! Mada ko stražar između Alpe svečane Alpe sirenske Vječito čuvaju među!

32

83 Srce, ne tmurno kao moje, Doma se kasno vraćalo Prolazeći mi kraj prozora Napjev je zviždalo Bezbrižan odlomak - neku baladu Pjesmicu uličnu Ali mome Uvu vredovnom Melemu slatkom sličnu Baš kao da je Bobolinka Što tuda skita - slaviti stala Prestala - opet slaviti stala I kao mjehur nestala Baš kao da je cvrkutav potok Na prasnu putu nagnao Krvave noge u menuete A zašto - nije znao! Sjutra, noć biće opet možda Bolna i puna umora Oh, Trubo! Opet, molim te, prođi Kraj moga prozora!

33

89 Tu su neke leteće stvari Časovi - Ptice - Bumbari O tome nema elegije. Tu su neke stajaće stvari Bregovi - Vječnost - Boli stari Ni to mi po volji nije. Tu je - što raste, dok počiva. Zar su nebesa objašnjiva? Kako spokojno Tajna sniva!

98 Čast jedna za sve odlaže se Popodne jedno što Mitru meće Niko izbjeći tom pupruru Niko umaći toj Kruni neće! Kočija, ovo čuva, i sluge Odaja, i sjaj, i mnoštvo nijemo I takođe, zvona, u selu Svečano dok projahujemo!

34

Dostojanstvena kakva Pratnja! I kakav obred kad stanemo! Kako odano sto šešira Podignu, dok se rastajemo! I kakva pompa što hermelin Natkrili kada pokažemo Ti, i ja, smjerni štit sa grbom Titulu smrti zaištemo!

101 Hoće li zbilja »Zora« da svane? Da li postojiš kao stvar, Dane? Bih li te mogla sa planina Vidjeti - da sam stasa njina? Imaš li perje kao Ptica? Imaš li noge ko Lopoči? Jesi li rođen u krajevima Koje mi nisu vidjele oči? O Naučnice! O Mornaru! O Mudrače sa neba, kaži Gdje da maleni Hodočasnik Mjesto s imenom »Zora« da traži 35

105 Sagnuti glavu - očigledno I naći, iza toga, Da takvo nije bilo držanje Uma nam besmrtnoga Dopušta podmuklu slutnju da Sred tkanja gusta fina I ti - ponašaš ko Paučina Na plohi od Gaze!

108 Neka se Hirurg s više opreza Skalpela svog dotiče Ispod svakog finog mu reza Krivac-Život se miče!

36

Ill Pčela se ne plaši mene. Znam se sa Leptirima. Lijepi narod u šumama Prijateljski me prima. Potok se zasmije jače Ćuh luđe igrati stane Što moje oko magli tvoje Srebro, oh, Ljetnji Dane!?

113 Svoj dio Noći nositi Svoj dio Zore Svoje ponore Srećom puniti Prezirom - svoje ponore — Ovdje zvijezda, ondje zvijezda Neko izgubi put Ovdje magla, i ondje magla I Dan - odjedamput!

37

123 U ovom mome Peharu svak Može Rajnu da pređe I srče stari Frankfurtski zrak Iz moje Cigare smeđe.

124 U zemljama koje ne vidjeh nikad Kažu - besmrtne Alpe se dižu Njini Šeširi do svoda stižu Njine Sandale dotiču grad Kraj njinih nogu vječitih igra Neizbroj krotkih Margareta Koje ja bijah, koje ti bješe, Gospodine, onoga ljeta?

38

126 Hrabro je - glasno boriti se Al više smjelosti ima Onaj ko nosi Kalvariju Stradanja u prsima Kom se pobjeda i porazi Ne čuju - i ne znaju Čije oko što mre - s ljubavlju Ne gleda u Domaju Mislimo, krilata procesija Anđela ide iza njega Za Redom - Red - noge im iste A Uniforme - od Snijega -

131 Osim u Jesen, pjesnici poju U prozaične dane Koji su s ove strane Snijega A Magli - s one strane Nekoliko reskih Jutara I asketskih Sutona Prođe »Prut zlatni« g. Brajanta I »Snoplje« g. Tomsona 39

Stihla se vreva u Potoku Ventil mirisa zavrnu neko Hipnotički prsti su - oči Elfova mnogih - takli meko Možda će ostati vjeverica Da osjećanja sa mnom dijeli Daj nam Um sunčan, Bože, da bismo Vjetrenu volju ti - podnijeli!

135 Šta je Voda, Žeđ otkriva Šta Zemlja - bivši Okeani. Šta Ushićenje - muka živa Šta Mir - bojevi opjevani Šta Ljubav - Slika sa Grobnice A Snijeg, šta su Ptice.

40

137 Cvijeće - Bože - ako bi iko Mogao šta je ekstaza reći Taj pola zanos - pola muka Čime čovjeka skruši cvijeće Ako bi iko našao vrelo S kog biju tako suprotni vali Ja bih mu dala sve Krasuljke Što na padini brda su cvali U njinu licu patosa ima Odveć za proste grudi moje Iz San Dominga leptirovi Što rišu staze purpurne boje Imaju sistem estetski koji Visoko iznad mojega stoji.

41

140 Izgled se brda preinači Svjetlošću Tirskom selo zrači Izlazak sunca širi se čini A dublji sumrak na tratini I cinoberni trag stopala I na strmini purpurni palac Brbljiva muva na oknima Pauk ponovo posla ima Kočoperenje Pjetla je veće Očekuje se svud cvijeće Resko sjekira u šumi pjeva Mirisna paprat oko puteva Neputovanih - sve to i više Riječi moje ne izraziše Znaš da sve tajni izgled ima I što bi tajna za Nikodima Jednom godišnje jasno je svima !

144 Trpjela je dok proste vene Ruku joj plavo ne isprugaše A purpurne joj Olovke oko Mirnih očiju, moleći, staše-

42

Dok ne dođe i ode Narcis Ja nisam mogla reći zbir, Onda je s trpnjom okončala I među Svecima našla mir Više strpljivu njenu figuru U sumrak meki nisam srela Nema više stidljive njene Kape na ulicama sela Već mjesto toga, Krune i Svita, I u tom divnom Društvu njeno A čije drugo - krhko - besmrtno Lice o kome ovdje šapćemo -

153 Prah je jedina Tajna Smrt je - neko o kome Ne možeš sve doznati U gradu mu rodnome. Niko joj »oca« ne zna Dijete bila nije Nema drugova školskih Ni »Davne istorije« 43

Marljiva! Lakonična! Tačna! Spokoja puna! Kao Razbojnik drska! Mirnija no Laguna! Ko Ptica, zida, takođe! Gnijezdo Hrist pokrade! Srvendać po Crvendać U vječni odmor se krade!

154 Sern za Nebesa, ona je nula. I sama - sem za Anđele. Izlišan cvijet, šem za pčele Daleko odbludjele. Sem za vjetrove - provincijalna. Sem za leptire, neprimjetna Kao jedna jedina kaplja Rose sred polja cvjetna. Sitna u travi domaćica Al oduzmi je toj tratini I neko biće lišen lica Što Postojanje — Kućom čini! 44

155 Od mrmorenja Pčele Čini mi obuzele, A šta se u tom krije Mrijeti lakše mi je Negoli to izreći Brežuljak u rumeni Oduzme snagu meni Ako se ruga neko Oprez - jer nedaleko Bog je - i niko treći U Praskozorje svako Biće mi biva jako Ako pitate kako Umjetnik što me tako Nacrta - mora reći.

45

160 Baš izgubljena, kad spašena.1 Da svijet ode - mišljah! Za obračun s Vječnošću bjeh spremna, Kad se povrati dah I začuh sa druge strane Ustuk plime razočarane! Ko Povratnik se, stog, osjećam Čudnih tajni s Međe se sjećam Mornar što ide uz žale strane Blijed Izvještač sa užasnih vrata Ispred Pečata! Drugi put, stati! Drugi put, gledati Stvari ušima neslušane Okom neispitane Drugi put, ostati duže! Dok Doba krišom prolaze I sporo Stoljeća gaze, I dok Ciklusi kruže!

46

165 Ranjeni Jelen - skače najviše Lovčevo sam pričanje čula To je samo Ekstaza smrti Potom - Česta je utihnula! Šiklja stijena udarena! Pa mač zgaženi koji skače! Obraz je svagda crveniji Tu gdje Jektika žalcem tače! Radost je Oklop kojim Patnja Oprezno je naoružana, Da ne bi neko krv vidio I uzviknuo: »Gledaj, rana!«

47

166 Tog popodneva Kralja sam srela! Krunu zaista nije imao, Slamen Šeširić, to sve bijaše, A on, bojim se, bos je išao! Al sigurna sam - Hermelin je Pod starom plavom Jaknom krio I sigurna sam - kraljevstvo je U Džepu svoje Jakne nosio! Za Grofa odveć veličajan Ni Markiz nije tako sjajan Moguće, to Car bijaše mali Vladika, il neko njemu nalik! O Konju čije uzde držaše Monarh Pjegavi - moram reći Blašče dostojno pošte ali Uopšte nije spremno poteći! I takva kola! Ni pomisliti Ne smijem da ću za cijelog Života vozilo ugledati Kao to što me ponijelo! Dva druga Princa odrpana Njegov kraljevski stav uzeli Bez sumnje prvi izlet što ga Ti suvereni poduzeli! 48

Pitam se da li Kočija Kraljska Kraj koje stoje Sluge mnoge Može imati značaj dostojan Ove Vlastele Bogonoge!

167 Učiti Zanos po Muci - ko što Slijepci o suncu uče! Mrijeti žedan - sluteći kako Poljima potoci huče! Na tuđem žalu - čežnjivih nogu Stajati čežnjiv sav Dok progone te krajevi rodni I vazduh - voljen i plav! O ti Kraljevska Patnjo! Ti Znameniti Bole! To su strpljivi »Laureati« Čiji glas vježban - dole U beskrajnu se Himnu vinu Nečujnu, uistinu, Nama, tupljim đacima toga Barda Tajanstvenoga! 49

177 Oh, Slatka Čarolijo! Oh, Čarobnjače učeni! Pokaži vještinu meni Kako ću bol uliti Koju Hirurg ne ublažava A svih livada trava Neće je ubiti -

173 Čupavi stvor, bez nogu, Ali vanrednog trka! Lice mu od velura, A boja lica, mrka! Katkad u travi boravi! Na grani katkada, S koje, u pliš obučen, Na prolaznika pada!

50

Sve to u ljeto. No kad Vjetar Puk Šumski uznemiri U damastni se stan zaključa U Svili se šepiri! Onda, izroni s proljeća, Finiji od gospoje! Krilo na svakom ramenu! Jedva prepoznaš ko je! Ljudi ga zovu Gusjenica! I ja! No ko sam ja, Da divnu tajnu Leptira Iskažu usta moja?

181 Izgubih svijet - onomadne! Hoće li naći ga iko? Znaću ako Sazvježđe oko Svog čela imadne Gavan slijep kraj njega mine Al moje štedljive Zjene Od Dukata ga više cijene Oh, nađi mi ga, Gospodine! 51

182 Ako ne budem živa Kad dođu Crvendaći Onom s Crvenom Kravatom Daćeš Mrvu sa Daće Ako ne kažem hvala Uzeta čvrstim snom Znaćeš - to pokušavam Svojom Granitnom usnom -

187 Koliko puta te slabe noge posrnuše Može jedino reći usna što šuti Pokušaj - podigni užasnu zakovicu Pokušaj - čelične kračune pokrenuti Pogladi hladno čelo - toliko često vrelo I - ako mariš - podigni mlitave kose Mrdni prstima od dijamanta - koji Više nikada neće naprstak da nose Zuj tupih muva - na prozorima odaje Hrabro - sja sunce kroz stakla mrljava Bez straha - na stropu ljulja se paučina Nehajna domaćica - u Krasuljcima spava 52

188 Sliku sunca mi napravi da je Okačim na zid sobe ove I glumim da mi toplinu daje Kad neko »Danom« to nazove! Nacrtaj mi Drozda - sred granja A ja ću, u snu, glas mu čuti Kad u Voćnjaku poj začuti Ukloni moja - utvaranja Reci - je 1 podne toplo zbilja Je li to Ljutić koji »liječe« Ili je Leptir koji »cvjeta«? Pa - izostavi - mraz — sa bilja — I to Ridilo - sa drveta Pravimo se - da doći neće!

53

191 Nebesa tajnu ne čuvaju! Kažu je Brežuljcima Brežuljci samo Voćnjacima A ovi - Krasuljcima! Sve to - slučajno - -dozna Ptica Ovuda proletjela Ako Ptičicu podmitim - bi li Bar ona reći htjela? Mislim da neću - ipak je Ne znati - divnije Ako je Ljeto bilo Aksiom Ima li čari Snijeg? Pa čuvaj svoju tajnu - Bože! Neću da znam - ako se može Šta Momci Safirni čine u tvom Svijetu novoskrojenom!

54

193 Znaću zbog čega - kad Vrijeme prođe A ja prestanem pitati zbog čega Isus u divnoj školi na nebu će Dati objašnjenje bola svakojega Kazaće mi šta je »Petar« obećao A ja - u čudu zbog njegovog jada Zaboraviću kaplju Bola koji Žeže me sada - žeže me sada!

194 Duga - nad burom dugom - a Sunce Nad kasnim Jutrom - sjaše Oblaci - kao Slonovi tromi Niz Vidik - odlutaše Vedro ustaju Ptice s Gnijezda Nevremenu je - zbilja - kraj Avaj, kako se ne obaziru Oči na ljetnji sjaj! Mirni nehat smrti - ne može Ni jedan Osvit - pokrenuti Arhangelovi - spori slogovi Moraće nju prenuti! 55

199 »Supruga« sam - okončah s tim Stanjem drugim Car sam - sada sam »Žena« Tako sam zaštićena Čudni se dani Cure čine Iza te nježne Pomrčine Mislim da Zemlju tako gledaju Čeljad što su - sada - u Raju To olakšanje biva - a zatim Taj drugi rod je bio - mučenje Al čemu poređenje? »Supruga« sam! Tu stati!

210 Misao vidi jasnije ispod Vela toliko fina Čas čipke morske bibavice Čas - Magle - Apenina -

56

214 Okusih piće nespravljano Izdubljen Biser - Vrč je moj Nema takvoga Alkohola U Rajnskoj Bačvi ni jednoj! Ja - Pijanica Vazduha sam Razvratnik Rose - što ljeti U dan beskrajan istetura Iz Krčmi Tečne Plaveti »Gazde« kad bace Pčele pjane Kroz vrata Pustikara Kad se »kapljice« Leptir mane Ja piću s više žara Dok snježnim Kapama Anđeli mašu A sa Prozora gvire Sveci u malog Pjanca - što se O Sunce - odupire -

57

215 Šta li je »Raj« Ko živi tamo Zar »Farmeri« samo »Okopavaju« li Da je to »Amherst« - znaju li I da i ja dolazim - tamo Nose li u »Raju« - »nove cipele« Je li ugodan svagda, šta vele Kad smo gladni - hoće li nas grditi II reći Bogu - kako smo srditi Misliš da takva ličnost ima Poput »Oca« - na nebesima Ako zalutam - sred mjesta toga II »umrem« - što rekle Bolničarke Neću da nosim »Jaspis« - bosonoga Neće iskupljen Puk - da mi se smije Možda Eden toliko pust nije Ko što Nova Engleska umije!

58

216 Sigurna u Albastrenim Sobama Netaknuta Zorama Ni Podnevima Leži smjerna pastva Vaskrsenja Rogovi Satenski - krov od Kamenja Silna idu Ljeta - u Mlađaku - nad njom Svjetovi dube Lukove Svodovi veslaju Krune - padaju - Duždevi - končaju Nečujni ko Tačke - na Disku Snježnom

228 U Zlatu blješti u Purpuru gasne Ko Leopard se k nebu vine Pa legne pjegavim Licem kraj nogu Starog Vidika da premine Sagne se nisko ko Dabrov Prozor Dotiče Krov i boji Staje Pred Livadama svoj Šešir skine I Dan - Opsjenar nestaje -

59

238 Lakše je - za Vrućih dana Naći druga sa Sjenom No nekog punog topline U času Uma - Ledenom Od Vjetrenjače s Istoka Muslinska duša dršće Ako je Sukneno Srce Od Organdinskog čvršće Ko snosi krivicu? Tkalja? O konci zapetljani! Ćilimi Rajski su tako Neprimjetljivo tkani!

241 Ja volim pogled Agonije Znam da je pun istine Ljudski Trzaji nisu lažni Smrtne se Muke ne hine Oči se ukoče - i to je Smrt Izmisliti se ne može Biserje oko Čela što ga Nelijep Bol napreže. 60

242 Kad na vrh Stvari budemo stali Ko Stabla, ozgo, pogledali I dim odatle sav nestane I sjaj Zrcala na scenu pane Ni jedna duša neće trepnuti Izuzev ako prslinu krije One će Zdrave, ko Brda, stati Ni jedna Munja strašna nije Savršene se ne plaše nigdje One odnose srčana Čela Gdje druge ne smiju ni u Podne Zaštićene od svojih djela Zvijezde smiju tek slučajno Da nad pjegavim Svijetom sinu Hod je Sunaca sigurniji Jer Os sadrži snagu - njinu -

61

244 Rad lak je kad se duša igra Ali duša kad strada Kad čuješ kako baca igračke Rad biva težak - tada Prosto je - kad Kost il Koža boli Al Svrdla - medu živcima Mekše - groznije - režu - ko Panter Što Rukavice ima -

245 Dragulj u ruci držala sam I utonula u san Dan bješe vruć, vjetar dosadan Rekla sam »Biće sačuvan« Prenuh se - časnu prekoreh ruku Nestalo bješe Alema Osim Sjećanja Ametistnog Sad ničeg više nemam -

62

246 Svagda kraj Njega - koračati Od dvoje - biti ono manje! Duh njegova Duha Krv njegove Krvi Dva života - Jedno bivanje! Njegov udes svagda kušati Ako je tuga - najveći dio Ako je radost - vlastiti dio Voljenom Srcu dati Sav život - jedno o drugom znati Što se nikada ne saznaje I malo po malo - ona Promjena Koja se zove Rajem Zanesena Susjedstva Ljudi Tek otkrivaju - ono što nas Bez Leksikona - sludi!

63

249 Oh, Divlje Noći! Sa tobom da sam Divlje Noći bi Bile Sjaj sâm! Zaludu - Vjetri Srcu sred luke Kompas i Kartu Bacite, ruke! Veslanje u Raj! Mogu se zar Noćas u Moru Usidrit bar!

64

252 Bol pregaziti mogu Čitave Bare njega Vična sam tome Ali od najmanjega Podstreka Radosti Moje noge se lome I rušim se - pijana Što se Šljunci smiješe? To Novo Piće bješe Sve je u tome! Tek u Bolu snage ima U Disciplini - nasukani Dok Teret - lebdjeti stane Daj Melem - Divovima Ko Ljudi će da svemu Daj Himalaje Pa će da ih pokrenu -

65

254 »Nada« je nešto sa krilima Ugnijezdi se u duši I njena pjesma bez riječi Nikada ne presuši I najslađe se - u Buri - sluša Oluja mora da bude Jaka da može smesti Ptičicu Sto grije tolike ljude Na najstranijem čuh je Moru Sred zemlje najhladnije Ali nikad mi, u Krajnjoj Nuždi, Ni mrvu iskala - nije.

66

255 Za mrenje - treba tek tren mali Bol nije, vele, velika Samo blijedi - postepeno Zatim je - van vidika Po Danu - jedna tamnija Traka Flor oko Šešira staviš Zatim - divan sjaj sunčev dođe Ko pomoć da zaboraviš Odsutno - biće - tajanstveno Što čvršće no ikad spije Izuzev u našim ljubavima Mada umorno nije -

258 Ima neko Koso svjetlo, U Popodneve zimne Što pritiskuje, kao Teret Crkvene Himne Nebesku Ranu nam zada Ožiljak vidljiv nije, Već razlika nutarnja Gdje Smisao se - krije 67

Ne uči o tom, Niko Zapečaćeno Beznađe Kraljevska Patnja koja Iz Vazduha nas snađe Kad dođe, sluša Krajina Dah svoj - zadrže Sjene Kad ode, to je ko Daljina Sred Mrtvačeve zjene -

271 Rekoh - svečana stvar - bijaše Bijela - Žena - biti Njenu bezgrešnu tajnu nositi Ako Bog nađe da mi paše I sveta stvar je - kanuti život U vrelo od purpura Odveć bezdano - da se vrati Dok smrtna ne dođe ura I kakva bi se sreća činila Bi li velika bila Kad bih u ruku uzela je Dok u toj magli - sjaje 68

A tad - dužina »malog« života Mudri - to zovu mali Naraste - kao Vidik - u grudma Ja nježno rugam se »mali« -

274 Jedina Sablast koju ikada Vidjeh - bila je u Čipkama I bez sandala na nogama A kroči slično pahuljama Hod je nečujan, kao Ptica, I kao Srna brz - imala Držanje - drevno, mojsijevsko Ili to, možda, bješe Imela? Riječ joj - škrta, a njen smijeh To je ko Lahor koji mrije U Jamicama na obrazima Među turobnim Drvetima Naš razgovor - časovit bješe Ko da se plaši prisustva moga A ne daj Bože da se osvrnem Od toga Dana užasnoga! 69

276 Mnogo fraza Engleski ima Jednu mi uvo čulo nije Glasnu, poput jezika Groma, Tihu, ko Cvrčak kad se smije Mrmlja, ko stari Hor Kaspijski, Kad uspavanku pjeva Plima U prelivima novim sebe Kazuje - slično Legnjevima U Pravopisu sjajnome se O moju prostu sanju slama Grmeći svoju Predskazivost I ostavlja me u suzama Ne zbog Žalosti, jer prošla me Već od Radosti same Kaži je opet, Saksonče! Tiho, jedino za me!

70

279 Cimni Uzdama mog Žića, Bože, Spremna sam seliti! Još samo pogled - brz - na Konje To će dovoljno biti! Da ne ispadnem, posadi me Na stranu pouzdanu Jer ići nam je na Sud - a to je Dijelom niza Stranu Al ne zadaju ni strmeni Ni Mora - brigu meni Čvrsto me drži Izbor moj I Ti - u Trci Vječitoj Zbogom Svijete meni znani Živote moj življeni Cjeluj, za me, Brda, tek jednom Putovati je meni!

71

280 Osjetih Pogreb, u svom Mozgu, A Žalobnici uzvrzmani Gaze - i gaze - sve dok ne bi Ko da moj Um se probi vani A kad sjedoše, svi, Obred je Poput Bubnja - stao da bije I bije sve dok ne pomislih Da moja Pamet obamrije A kada čuh da Kovčeg dižu I kroz Dušu mi škripe one Iste Olovne Čizme, opet, Prostori tada - stase da zvone, Ko da su sva Nebesa - Zvono A Biće, samo Sluh ogroman, Tišina, i ja, Soj čudnovat, Ovdje, osamno brodoloman Tad u Razumu puče Daska, A ja propadah niže, i niže Po Svijet smrvih, svakim padom, Onda - Svršetak znanja stiže -

72

285 Crvendać - Aršin za Pjev mi znači Jer rastoh - gdje i Crvendaći Al da se rodih Kukavicom Ja bih se klela njom Podnevom ravna - domaća oda Ljutić mi - Pojam o Cvijetu Jer od Voćnjačkog mi smo roda Ali, Britankom da se rodih, Ja bih prezrela Margaretu Oktobru samo - Orah pristaje Svojim padanjem ritam daje Godišnjim dobima - tako sam učena Snježnih Tabloa kad je lišena Zima, za mene, tek zimu hini Jer ja vidim - novoengleski A nazori su Kraljičini Kao i moji - sreski -

73

287 Ura je stala Ne Kaminska Ženevska vještina krajnja Lutku što baš sad mirno visi Pokrenut neće da se klanja Strah se javio na Nakitu! Obličja s bolom zgrbljena Zadrhtala su van Decimala U Podne Bez Stepena Neće Doktori da pokrenu To Klatno od snijega Moljaka ga Trgovac - ali Nehajnog - hladnog Nijeka Pune su kazaljke Pozlaćene Puni su Sekundi prosti Međ Njim i živim Brojčanikom Dekade Odbojnosti -

74

288 Ja sam Niko! A ti ko si? Takođe - Niko si i ti? Onda par smo? Nemoj reći! Znaš, to će se razglasiti! Kako je turobno - Neko - biti Kako Javno - cio Jun dugi Ko Žaba - jedno ime zboriti Zadivljenoj Kaljugu

290 Bronzan - i Plamsav Sjever - Večeras Tako priklano stvara neki Tako saglasan sebi samom I nemirima - tako daleki Nehaj - toliko suvereni Prema Svemiru, ili meni Klicama Veličanstvenosti Zarazi duh moj prosti Tad golemije zauzmem poze I gorda sa svoje loze Prezrem Ljudski Lik, i Kisik, Zbog njine Odbojnosti -

75

Moje Divote, Zvjerinjak su Al njino Pozorje Slavno Vijekove će da zabavlja Kad ja, jesam odavno, U preziranoj Travi - Ostrvo Samo Bubama - znano -

297 To je Svjetlu slično Veselje bezlično To je kao Pčela Napjev bez počela Skrovito - ko Šuma Ko lahor - bez šuma A ipak Drveće Najgordije kreće To je - kao Jutro Najbolje - kad mine Podne se sa Vječnih Časovnika - vine!

76

298 Ne mogu biti - sama Posjećuju me Gosti Družina bez prošlosti Za koju Ključa nema Odoru - Ime - nemaju Kalendar - ni Domaju Tek zajedničke Domove Kao za Gnomove Dolazak njihov Glasnici Nutarnji mogu da spaze Njihov odlazak - ne Jer nikad ne odlaze -

77

301 Znam, Zemlja kratko traje I patnja - potpuna je I mnogi ranu taje Ali šta onda? Znam, svako umrijeće Životne sile najveće Izbjeći rasap neće, Ali šta onda? Znam, u Raju će zatim Jednako sve postati Novi poredak dati Ali šta onda?

303 Duša se - kad svoju izbere Družinu Zatvori u Kući I više u njenu Božansku većinu Ne može se ući Kočija kraj vrata prostih kad joj stane Neganuta zuri Ni Kralj koji kleči na njenoj Asuri Neće da je gane 78

Iz prostrane Nacije odabra tek jednog Odlično je znam A potom Zalistke Srdačnosti svoje Zatvori ko Kam -

304 Dan - do Četiri - sporo svitaše Zatim se ispred Brda pomoli Ko Odloženi Rubini - ili Sjaj koji Nagla Puška - proli Purpur ne može Istok da čuva Izlazak sunca drhti vani Kao da Gospa razmota Prostor Topazni - Noću pakovani Bubnjeve - srećni Vjetri uzeše Ptice se svrstaše u Redove Poslušne - oko Kraljevića Njin Kraljević se - Vjetar zove Voćnjak ko Lihvar blistao je Kako je moćno prebivanje Gosta u ovom izvanrednom Mjestu - ovom Salonu Danjem 79

305 Između Straha i Očaja Ima razlika poput One Između trena pred Borodolom I trena pošto brod potone Razum je ravan - bez talasa I zadovoljan kao Zjena Na Čelu Biste - koja znade Moći gledanja - da je lišena -

306 Uzvišeni se trenuci Duši jedino dese Kad drug i Zemne Prilike Beskrajno udalje se Il kad se - Sama - vine Do predaleka Brijega Zbog dubljeg Prepoznanja Od nje Svemoćnijega Ta smrtna Ukinuća Rijetka su al krasna Ko Utvare zavisne Od Zraka Samovlasna 80

Rijetki vole više Objavu Vječnosti Negoli Kolosalnu Supstancu Besmrtnosti -

308 U pravljenju smo zalazaka Takmičili se ja i dan Ja dva napravih - i poneku Zvijezdu - dok on - jedan Njegov bijaše prostraniji Al - prijatelju rekoh svom Moji su mnogo podesniji Da ih se nosi pod miškom -

310 Zadaj Bol mali - to će Živote da pokosi Zadaju udarac Lavine To će da ih iskosi Uspravljen - Dah im traži Al ni Slog neće da kažu Ko Smrt - što nudi tek od Mramora Disk - viši od Govora 81

311 Sije kroz Sita od Olova Napudra cijelu Šumu I od Alabastera Vunu Stavlja u Bore Drumu Napravi jednako Lice Brijega i Ravnice S Istoka opet do na Istok Čelo jedno te isto Pa do Ograde dospijeva Šipku po Šipku odijeva Dok ne iščeznu u Runima I Božanstvenim Velovoma Prekrije i Panj - i Plast - i Prut I tek po njima poznaješ Polja Strnjike - gdje Žetve bjehu I Prazne Ljetnje Odaje Od Kolja - finim Čipkama stvara Članke Kraljice - onda svoje Majstore smiri, poput Utvara Nijekajući da postoje -

82

315 On oko tvoje Duše pipka Kao Svirači oko Tipki Dok puni Zvuči ne zabruje Postepeno te zapanjuje Tvoju Prirodu - lomnu posvema Za Nadzemaljski Udarac sprema Slabijim Maljem - čujnim dalje A onda bliže - onda sporije Da Dah smiriti imaš kada I da Mozak ti - studen vrije Pa jedan Grom - kraljevski - zada Što kožu s gole Duše ti skine Kad Vjetri zgrabe Šume u Šape Vasiona je puna - tišine -

318 Kazaću kako iziđe Sunce Najednom Traka - a Zvonici Plivali su u Ametistu Novosti, slično Vjeverici, Jurnuše - ču se Bobolinka Bregovi Kape razvezaše Onda sam sebi rekla blago »To mora Sunce da bijaše« 83

Ali kako je zašlo - ne znam Kao da mnoštvo žutih cura I dječaka se penjalo stalno Preko ograde od purpura Dok nisu prešili s druge strane A Učitelj u Sivom - na to Nježno spustio večernji Zasun I odveo je svoje jato -

320 Đinđuvom igramo se Dok tren za Biser ne bude Đinđuvu onda bacamo I smatramo se za lude Premda oblici - bjehu slični A nove ruke naše Postupke draguljarske S Pijeskom uvježbaše -

84

321 Od svih Zvukova odaslanih, Moju dušu ništa ne vija Kao taj stari ritam iz Granja Ta bez riječi Melodija Nju Vjetar stvara - ko Ruka čiji Prsti češljaju Nebesima Pa dolje trepte - s pramom Napjeva Čujnih tek meni i Bozima Nasljeđe to je, Naše, onkraj Vještine da ga se ima Onkraj bojazni da ga odnesu Pljačkaši, jer prstima Taj Dobitak ne bješe stečen Od Kosti nutarnjije Skriveno zlatno - za sve dane I čak u Urni nije Sigurno da Prah veseli neće Ustati da na čudan I sebi svojstven način zaigra Na neki bolji Blagdan Dok u Četama Vjetrovi kruže I dobošare po Vratima, A u visini skupe se Ptice Da Orkestar naprave s njima.

85

Ja milost Grana molim za onog Ako takav Prognanik ima Ko ne ču taj Poj bezgrešan što se Diže svečano nad Stablima Ko da se neki Karavan Zvuka U Pustinjama Nebeskim svrsto U Red, pa spleten, Jurnuo dalje U Družbi što je slivena čvrsto -

322 Dan punog Ljeta — došao je Potpuno ko za mene Mišljah da su takvi za Svece, Kad biva Vaskrsenje Izišlo je Sunce, ko svagda, Cvali su vično Cvjetovi, Ko da nam duše još nisu prošle Solsticij što sve obnovi Govor bi vrijeme obesvetio, Simbol Riječi bijaše Suvišan, ko u Sakramentu Odežda - Boga našeg 86

Svak svakom - Zaključan Hram - kome Dopust za Pričest dali Da na Večeri Jagnjeta se Ne bismo obrukali Sati, ko vazda, klize brzo, Grabljeni gladnim rukama Tako se Lica, s Dviju Paluba, Što kreću suprotnim lukama, Osvrću - kad je bez vanjskog šuma Vrijeme iscurilo Svak je vezao Tud Krst - i nije Nikakvog jemstva bilo Sem obećanja da ustaćemo Odbaciv Grob na kraju Zbog Nove Svadbe - nju će ljubavne Golgote - da opravdaju -

323 Ko da od Stranca molih Groš A Carstvo se u mojim Začuđenim Rukama nađe I sad smetena stojim 87

Ko da sam Istoku molila se Da mi se Jutro javi A on purpurne Brane diže, I Svitanje me - smlavi!

324 Neki svetkuju Nedjeljni Dan U Crkvi - a ja u Domu svom Sa Bobolinkom - kao Pojcem S Voćnjakom - kao Kupolom Neki nedjeljom oblače Štolu Ja - Krila svoja odijevam Pa mjesto zvonjave sa zvonika Naš mali Zvonar - pjeva Bog prodikuje, Pastor čuven Al dugo nikad nije Pa mjesto da odem u Raj na kraju Idem kad volja mi je!

88

326 Ne mogu igrati na Prstima Niko me nije učio tome Ali počesto, u Umu mome, Likovanje me obuzima, Baletsko znanje da imam - vani Pustila bih ga u Pirueti Da preblijedi Trupa - il da Srušena Prima gnjev osjeti, I premda Kostim od Gaze nemam Niti u Kosi - Kovrčice Nit za Publiku stakutah, s jednom Kandžom u Zraku, kao Ptice, Nit se prometah u Lopte Perja Nit se kotrljah na Točku Snježnom Dok van pogleda budem, a bučno Gledalište ište još jednom Nit iko zna da znam Vještinu Što je tu lako pominjem, nit I jedan Plakat slavio me Ko Opera je pun taj ushit -

89

327 Prije no što mi izbiše oko Voljeh gledati ko ostali Stvorovi što su imali oči I drugi način nisu znali Ali da mi se reklo - Danas Nebesa su ti darivana Na Srcu mi bi, kažem ti, prsla, Veličine mog bića, rana Planine - moje Livade - moje Zvijezde Neograničene I Podneva koliko može Stati u moje konačne zjene Pokreti Ptica Koje Rone Jantarna Cesta Jutra - za me Da je gledam kad hoću - Novost Svaka bi smrtno ranila me Mislim - tako je sigurnije Tek s dušom svojom na Oknu - gdjeno Stvorovi drugi oči svoje Izlažu Suncu - nesmotreno -

90

328 Ptica je sišla Stazom - nije Znala da sam je vidjela Na dvoje crva presjekla je I momka, sirovog, jela. Onda s jedne prikladne Trave Jednu je Rosu popila Pa odskočila ka Zidu da bi Bubicu propustila Bljeskala brzim očima Što svud okolo jure Kao plašljive Kuglice, mislim Mrdala Glavom od Velura Oprezno, kao u opasnosti Ja sam joj Mrvu dala A ona - krila razvila je I kući mekše odveslala Nego što Vesla sijeku More Od srebra nedjeljiva Nego što Leptir s Obale Dana Skače - i bez pljuskanja pliva -

91

333 Trava malošta ima da radi Sfera zeleni proste Tek s Leptirima da se legu S Pčelama - da se goste I da se njiše vazdan uz krasne Napjeve što ih Lahor prenu I drži Sunčev Sjaj u krilu I da se klanja svemu Da niže Rosu, svunoć, ko Biser I tako se profini Da Vojvotkinja preobična Za taj prizor se čini Kad mre - da ode u Mirluhu Toliko božanstvenu Ko Mirođije Čedne, kad usnu Il Despici, kad venu A tad u Carskoj Štali lijeno Dane da odsanjava Malošta ima da radi Trava Htjela bih da sam Sijeno -

92

334 Ovo je ljepše od svih pisama Koja napisat mogu Rečenice su Čoha sama Velurni slog do sloga Skrij, Usno, za se bezdane Rubinski crvene Igra - Kolibri nek postane I pije - samo mene -

338 Znam da Ga ima. Negdje Da u Tišini krije Svoj život prefinjeni Od naših grubih očiju. To je tek igra trena. Zasjeda lakovjerna Tek da se stvori Sreća Njeno čuđenje steći! Ako bi prodorno zbiljna Igra ispala - ili U krutom zurenju Smrti Ushiti zastaklili 93

Zar ne bi tad zabava Preskupa izgledala! Zar ne bi otpuzala I predaleko šala!

341 Iza velike boli, osjećanja se koče Živci svečano stoje, kao Nadgrobne Ploče Kruto Srce se pita je li to ono trpjelo, Juče li - prije Stoljeće cijelo? Mehaničkim se ide korakom Zemljom, il Zrakom, Ili Nulom Bezobrizno raste Staza Drvena Kvarcno zadovoljstvo, poput kamena To je Trenutak Olovan Upamćen, ako prebolovan, Ko što se Smrznuti sjećaju Snijega Prvo Studi - onda Kočenja - onda ničega -

94

342 Napokon će - Ljeto da dođe. I suncobrani dama Gospoda što - sa Štapom - lunja Curice - sa Lutkama Blijed krajolik obojice Ko Buket sjajan - mada Selo duboko, u Parskome Mramoru - leži - sada Jorgovan - svijan mnogo ljeta Teški će purpur da svine Pčele neće prezreti pjesmu Pretkinje - brujahu njine Divlja ruža se - ruji u Bari Astra - svoj oblik vječiti Na Brijeg smješta - a Zavjetni Gencijan čipkom se - kiti Dok Ljeto slaže svoje čudo Ko svoju Haljinu - žena Il Duhovnici - Znamenja svoja Pošto je Pričest - svršena -

95

345 Smiješna stvar je - biti Stoljeće Gledati Ljudstvo - kako se kreće Od Čudestva bih - bila pokojna A onda - nisam - ko ono - stojna U sigurnosti sve tajne drži Da progovori - tužna do srži Bila bi Naša Plaha Planeta Tako se libi Publiciteta -

346 Ne Vjerovatno — puki Slučaj Premalo smiješak - preveć riječ Ko mir od Neba udaljenoj Duši je tako blizak Raj Šta ako Pticu - dug put kad pređe Slast, ko smrtnike, poremeti I tajne svog se krila ne sjeti I samo svene - Grana sa međe O, noge bez puta jasna O, Kraljice sablasna!

96

348 Prvi Crvendać plašio me, Ali savladan on je, sada, Pomalo sam se na njega svikla, Premda još može bol da zada Mislim, kad bih živjela samo Dokle ne prođe taj Klik prvi Ni svi Klaviri Šumski ne bi Imali moći da me smrve Ne usudih se Narcise stresti Strah me da njina Žuta Toga Ne probode me Oblikom tako Dalekim od mog vlastitoga Zaželjeh Trava da požuri Pa kad gledanju dođe vrijeme Nek je tolika, da najviša se Protegnut može - da zirne me Dolazak Pčela podnijeti Neću - zaželjeh da ostanu U mutnim zemljama gdje odoše, Šta bi imale da mi šanu? Al tu su, ni jedan stvor ne manjka, Ni jedan Cvijet izosto nije Iz poštovanja nježnog prema Meni - Kraljici Kalvarije 97

U prolasku me svak pozdravlja Ja Perjanice dječje skinem, U znak žalobnog prihvatanja Za beslovesne Bubnjeve njine -

350 Ostavljaju nas sa Beskrajnim. Ali On - nije čovjek Prsti mu veliki ko pesnice Pesnice kao čovjek I kog on nađe, svojom Rukom Ko Himalaji, biće Vječnu Cipelu Gibraltara Na dlanu izmjeriće, Vjeruj mu, Drugar - ti za sebe, Ja za se i za tebe Ako vjeruješ, Vječnost je prostrana I dosta ubrzana.

98

351 Pipnuh svoj život sa obje ruke Da vidim je li ili nije Prinesoh duh svoj Ogledalu Da to utvrdim sigurnije I svoje Biće ukrug okretah Kod svakoga koraka zastah Da za ime Vlasnika pitam Da zvuk mu ne znam - bješe me strah Prosudih lice - protresoh kosom Uklonih jamice sa obraza Čekah da opet bijesnu - poput Moćnoga - o mom biću - dokaza I rekoh sebi »Hrabro, Drugar To bješe - davno veoma Al Raj možemo zavoljeti Poput našeg Staroga Doma« -

99

352 Možda premnogo tražila jesam Ne uzeh - manje od Nebesa Jer sijane su Zemlje često Kao Jagode u mom mjestu U Korpi su mi - samo - Svodovi Lako ih njišu - ruke mi vite — Ali najmanji Svežnji - zasite -

356 Dan kad sam bila krunisana Bio je poput drugih Dana — Dok krunisanje stiglo nije A tada - bješe Drugačije Ko što Ugalj i Dragulj su Od jednog istog Ugljenika Ali od prvog — odveć tamnog Ne pravi se Dijadem nikad I uzdigoh se - i sve bî prosto Ali Dan kad je došao svom Kraju - bili smo ukrašeni On i ja, istim veličanstvom 100

Milost što bijah - izabrana Za me - nadiđe Krunu koja Bila je Dokaz te Milosti To bješe isto ko da je Moja -

362 Pogodilo me - svakoga dana Munja je bila tako nova Ko da se Oblak rasprsnuo I pokuljala Vatra njegova Peklo me - Noću - Plikovima Obasulo je moje Sanje Nestajalo je - čim ga pogledam U svako stiglo Svitanje Mišljah da Bura - kratko traje Najluđe - mine najhitrije Al Datum Tog je Priroda skrila U Nebu ga je ostavila -

101

371 Radost je skupa - prhka - kad se Sretne Knjiga Starinska Baš u Odeždi - iz njenog Vijeka Povlastica je - istinska Njenu prečasnu Ruku u svojoj Sopstvenoj zagrijati U Doba njene mladosti - jednom Il dvaput - putovati Ispitati joj mnijenja čudna I kako o onom sudi Što zajednički naš um zanima O Književnosti Ljudi Šta većma Umnike zaokupi Kakav se zavrže Spor Kad je Platon, - bio izvjesnost Sofokle - živi stvor Kad Sapfo bješe - djevojka - i kad Nosaše Beatriča Haljinu koju proslavi - Dante O Bivšim Dobima priča

102

Prisno - ko kad bi došao neko U grad - da kaže - grada Tvojih Snova - stvarna je - Ona Življaše gdje San se rađa Mađiju njenog prisustva moliš Da traje - Tomovi Stari Tresu Glavama Pergamentnim I muče nas - u stvari -

374 Na Nebo otišla sam To Grad bijaše mali Perje ga obložilo Rubini obasjali Mirniji nego Polja Krcata rosne studi Lijep - ko Slike koje Nisu slikali Ljudi. Narod - kao Leptiri Tijela - Čipka fina Imena - od Paperja Dužnosti - Paučina Mogla bih biti Sretna - gotovo Tako je izvrsno Društvo ovo 103

376 Molih se - dakako Je li Bog mario? Ne više nego - da je po Zraku Ptić svojom nogom udario I kriknuo: »Daj!« Um i Život taj Samo sam zbog Tebe imala U Grobu Atoma da sam ostala Sretna, i Nula, vedra i tupa Milosrđe bilo bi veće Od otmene ove nesreće -

377 Gubitak vjere - gori je nego Imanje kad se protrati Jer se Imanje može - a vjeru Nikada - ne povrati Baštinjena je sa Životom I može tek jednom biti Poništi li se i mrva njena Prosjak si'vječiti -

104

378 Put ne znam - Nebo bješe zašito Blizu sam Stubove čula Zemlja okreće Polulopte Svemir sam dodirnula On kliznu natrag - a ja ostah Sama - na Kugli Pjega Izađoh vani - ka Obuhvatu Zvonima van Dosega -

382 Zbog Smrti - ili zbog Stvari Koje će kupiti ona Duša je propuštanju Životnih šansi sklona Stvari koje će Smrt da kupi Grob pun zime Bijeg od Okolnosti I jedno Ime S Darovima Života Kako da se porede Darovi Smrti - ne znamo Tu Mjere - ne vrijede 105

383 Uhićenje je - stvar nutrine Tako Kraljevski ne opija Ni jedno Vanjsko Vino kao Ta Vrsta božanskija Koju Duša sama pripravi Da pije il ostavi Za Gosta - ili za Pričešće Podstaći Praznik neće Čovjeka koji Rajnu prostranu Ima u svom Ormanu Ponajbolju ćeš radost i ti U žrtvi izliti -

384 Šta mogu Mučila Duhu mi - slobodnom Za smrtnom Koščicom Neka se jača skrila Ne možeš bosti je pilom Ni sjeći Sabljom Krivom Dvije su puti - veži Jednu - a druga bježi 106

Orao svog se Gnijezda Lakše lišio ne bi Da sune do Zvijezda No što je dato tebi Ali ti možeš biti Dušmanin vlastiti U Svijesti su klice Slobode - i Tamnice -

389 Da je u Kući Prekoputa Smrt bila - shvatam danas tek Po tupom pogledu koji takve Kuće imaju uvijek Unutra i van - šum Susjeda Ljekar - u kola sjeda Ko Mahuna se otvori Okno I mehanički - žestoko Neko izbaci Dušek - Prolaze Dječaci s mišlju da li To je umrlo na tome što sam Koristio, ko mali? 107

Sveštenik je ušao kruto Ko da mu Kuća pripada Ko da je vlasnik Žalobnika I malih Dječaka - sada Pa Modistica - onda Čovjek Zanata Užasnoga Uđe da uzme mjeru Kuće Biće - ubrzo - iza toga Tamna Parada - Resa - Kočija I od Firme je čitkija Slutnja novosti u ovom Gradiću zabitnom -

401 Kakva su Nježna - Anđelska Bića Te Gospe Otmjene - jao Prije bi na Pliš navalio Ili Zvijezdu - silovao Kakva Šifonska Uvjerenja I Užas tako prefinjen Pred Ljudskom Prirodom pjegavom Pred Bogom - postiđen 108

I kakva običnost - Slave I Roda Ribarskog Spas nek se - Damo - stidi Krhkoga bića tvog -

409 Pali su kao Pahulje Pali su kao Zvijezde Kao Latice Ružine Kad nenadno kroz Juni Vjetar prstima - mine Nestaše u Travi slivenoj Mjesto je od svih skriveno Al svakog može prozvati Bog S Neopozivog Spiska svog -

410 Prva Noć Danja bješe došla I ja zahvalna na tom što je Stvar tako strašna - izdržana Rekla sam Duši da zapoje 109

Strune mi - reče - pokidane Gudalo prsio u Atome I na tom poslu popravljanja Sljedeće Jutro zateklo me A onda - Dan mi - golem ko d Jučerašnji se udvostruči, Po licu stravu razastrije Dok ne blokira moje oči Moj Mozak - poče da se smije Baš kao luda mrmljah - i mada Taj Dan bijaše - ljetima prije Smije se Mozak moj - i sada I Nešto Čudno - u nutrini Ona ličnost koja sam bila Sa ovom - isto ne osjeća Ima li možda tu - Ludila?

412 Pročitah svoju presudu - sporo Pretražih opet okom po njoj Da vidim - ne počinih li grešku U klauzuli najposljednjoj 110

Pa Datum, i vrstu, sramote A onda malo pobožnog stila Da se »Gospod smiluje« Duši Porota Mu je predložila Svoju sam dušu s njenom krajnjom Nevoljom sprijateljila Kako joj ne bi, naposljetku, To Agonija nova bila Već ona, i Smrt, znanice, da se Sretnu kao dva druga prava Pozdrave se - prođu bez znaka I ovdje slučaj - okončava -

413 Dolje se - doma ne osjećam A u Nebeskom Sjaju Neće mi biti ko doma - znam Ne sviđa mi se u Raju Jer Nedjelja je tu - beskrajna A Odmora - nikada Edenom pustoš Srijedom vlada U Popodneva sjajna 111

Da Bog bar može u posjete Ili da dremne na čas Da nas ne gleda - ali vele On je Teleskop što nas Gleda preko godine cijele Htjela bih pobjeći kud Od Njega - Svetog Duha - i Svega Al tu je »Strašni Sud« -

414 To ko postepen Vrtlog bješe, Svaki dan bliži, sve uži je Krug uskipjeli bio, sve dok Hropac se hladno poigro nije Posljednjim inčem Ruba tvoga Deliričnog - a ti se sruši, Izgubljen, kad se nešto skrši I riješi te Sna jednoga Ko da je Demon s Tezuljom sate Mjerio sve dok nisi čuo Da je tvoj Sekund bespomoćan U svojoj Šapi odvagnuo 112

Tetive zalud - mrdaju se U tupost smješten Um bijaše Kad iz sjećanja Bog - i Đavo Ispustiše ga, pa - svladaše Kao da ti je Presudu reklo I povelo te punog zime Iz Tamničkoga Luksuza Sumnje Ka Vješalima, i Mrtvima A kada Povez oči ti zaši »Milost« zadahta jedno Stvorenje Koja Bol - onda - najviša je Iščezavanje - il življenje?

419 Kad Svjetla nesta - na Tamu se Navikavaju naše oči Kao kad Susjed uzme Lampu Da svoje Zbogom osvjedoči Za tren - hodamo nesigurno Zbog novine noći - pa s njenim Mrakom Viđenje uskladimo I Put sretnemo - uspravljeni 113

I tako - od tarne prostranije Te su Večeri Uma - gdje nije Mjeseca - znamen da objavi Zvijezde - da se iznutra javi Ponajhrabriji - malo pipanjem Traže - i katkad udaraju Čelima ravno u Drveće Ali dok uče da gledaju Ili se Tama preinači — II su se nečim naše oči Usaglasile sa Ponoći A Život skoro pravo kroči -

420 Znaćeš - ko što se Podnevi znaju Po sjaju Ko što se Sunca znaju Po sjaju Ko Što će da se u Raju Bog Otac i Sin spoznaju Intuicijom se - Stvarima Najvećim Ne preko pojmova - prići mora »Ja sam Ponoć« — zar će Ponoć reći Zar će Veličanstvo - »Ja sam Zora«? 114

Svemogućnost je - Jezika lišena Munja i Sunce - mucanja su njena Njen Razgovor - sa Morem Kako ćeš znati? Oku se obrati!

421 Lik ugledan djelimično Čarolija zaodjela Dama - da je ne razagna Ne podiže svoga vela Već kroz svoju mrežu viri Zahtijeva i niječe Da žud koju Slika taži Poništile ne bi Riječi -

425 Ponoći - Dobrojutro Evo dolazim Kući Danu sam dosadila On meni - neće moći Sjaj sunčev - trg je ljupki Gdje voljeh da zastanem Sad me ne treba Jutro Pa - Lakunoć ti - Dane 115

Mogu gledati - zar ne Kad se rumeno dani Tad Bregovi su takvi Da Srce gone - vani Ponoći - prekrasna nisi Moj izbor Dan je - ali Molim te - Curicu primi Koju su otjerali!

433 Umije zaboraviti! Zar možeš to učiti? Vele - vještina laka Kada se njom ovlada Budalasta su srca Umrla u sticanju Za nauku je žrtva Nešto obično, sada Idoh u školu ali Mudrija bila nisam Globus ni logaritam Nisu mi to kazali 116

»Kako zaboraviti« Reci mi - Filozofe? Ah, Naučnikom biti Dovoljno znanja steći! Ima li to u knjizi? Mogu li to kupiti? Je li to ko Planeta? Teleskop može reći Ako je izum - to mora Patentirano biti. Rabi sa Mudrom Knjigom Zar ne znaš to ni ti?

435 Mnogo Bezumlja - božansko Umije Za Zjenu razboritu Mnogo Umlja - čisto Bezumlje Većina odnosi, i tu, Kao i svugdje, prevagu Zdrav si, ako se složiš s njima Poreci - i smjesta opasan si Posegnu tad za Lancima 117

436 Vjetar - pokuca ko Smoren Stvor A Domaćinski moj odgovor Bio je hrabro »Slobodno je« U Boravište tad ude moje Brzi beznogi Gost kojemu Dati stolicu - smisla nema Ko ni vazduhu ponuditi Da na Divanu pridrijema Kostiju nema da ga drže A njegov Govor nalik bješe Kolibrima bezbrojnim što iz Nebeskog Grma izletješe Lice mu - Golem Val - a Prsti Kada prolazi - Muziku liju Ko što Staklence u koje duvaš Stvara drhtavu Melodiju Razgledao je - još lepršav Pa sličan plahim Osobama Opet, pokuca - i to smeteno I ja ostadoh - sama -

118

439 Prekomjernu važnost izgladnjeli ljudi Za hranu vežu S daljine - gledaju - i stog - bez Nade I zato - svježu Jesti - to zbilja - oslobađa Ali uvjeri nas Da iščilješe Sve Mirodije u Primitku To Razdaljina - slatka bješe -

441 Ovo je moje pismo Svijetu Od kog mi pismo neće doći Ta prosta Novost koju Priroda Ispriča s nježnom Nadmoći U Ruke meni nevidljive Njene su Poruke povjerene Za Njenu ljubav - mili - zemljaci Sudite - blago - mene -

119

448 On bješe Pjesnik - On je Taj Što divne smislove mulja Iz svagdašnjih Značenja I tako beskrajna Ulja Eterska iz znanih trava Što venu kraj Kapije Da se pitamo - ne bjesmo li Tim privučeni prije Otkrivač Slika - Pjesnik On je Taj - što nam daje Pravo - po Suprotnosti Na siromaštvo bez kraja Tako nesvjestan - Miraza Pljačanjem - nesmanjena On sam je sebi - Imetak Sa onu stranu - Vremena -

449 Zbog Ljepote umrijeh - ali Tek što se smjestih u Grobu Jedan umrli za Istinu Leže u susjednu Sobu 120

Upita blago »Zašto stradah« »Zbog Ljepote«, odvratih ja »Ja zbog Istine - one su Jedno Mi smo« - reče mi - »Bratija« Tako pričasmo - kroz zid - ko Svojta Koja se srela usred Tmina Sve dok nam nije usne dosegla I ime prekrila - Mahovina -

455 Trijumfa - ima više vrsta Trijumf među četiri zida Kad onu staru Caricu - Smrt Vjera - sa trona skida Ima trijumf vrsnijeg Uma Kada istina - dugo kinjena Mirno jurne k svom Svevišnjem Njen Bog - jedina Rulja njena Trijumf - kada nehajno natrag Vratimo Mito Iskušenja Jednim se okom poriče Nebo A drugim - Sprave za mučenja 121

Najljući Trijumf - sam iskusi Ko oslobođen može Izići iz tog Suštog Sudišta Pred tvojim Licem - Bože -

457 Slatke - sigurne - Kuće Sretne - Vesele - Kuće Svečano čvrsto zaključane Na Mramornim - Čelični Kapci Bosa je no'ga ostala vani Potoci Pliša - među Atlasnim Obalama ne teku ništa Mekše no smijeh - i šapati Njinog Bisernog Stanovništva Ćelava Smrt im - ne ruži Salone Drska Bolest ne proba Da im razori raskošno Blago Kraj Boli i kraj Groba U Prigušenoj Kočiji - minu Da ne pitaju zbog čega Pod Presom Smiješka nečijega Neko se presječe - i preminu 122

465 Zuj Muve začuh - kad umrijeh U Sobi je bila Tišina Slična Tišini što dijeli Dva Nasrtaja Olujina Oči okolo - suhe od plača A uzdasi su nakupljani Za taj Obračun krajnji kad će Da se u Sobi - Kralj obznani Sve Spomene sam zavještala Svaki trun sebe prepisala Koji dodjeljiv bješe - potom Jedna je Muva umiješala Svoj Zuj - Plav - mucav - neizvjesan Između mene - i svjetla danjeg Tad - nesta Prozor - i više nisam Mogla da vidim - gledanje -

123

466 Malo - za Biser mariti mogu Ja što prostrano more imam Ili Broševe - kada Car me Svu obasuo - Rubinima II Zlato - jer sam Kralj Rudnika II Dijamante - jer mi je dana Kao Dijadem nad mojom glavom Ova Kupola neprestana -

469 Od Crvenog je - Zora tkana Podne - od Ljubičastog Od Žutoga je - konac Dana I ništa - iza tog Ali Milje Varnica - Noću Otkriju Dalj što gori Srebrnu Oblast - koju ništa Ne može da razori -

124

475 Udes je - Dom bez vrata Sa Sunca uđeš u njega A zatim Ljestve odbaciš Jer nema Bijega Mijenjati ga može tek sanja O onom što rade vani Gdje mre Jagoda - Vjeverica igra A Kukuta se - Bogu klanja -

476 Htjedoh imati skromne potrebe Zadovoljstvo - i Nebo potom Toliki prihod - imati mogu I sređen račun - sa životom Al pošto posljednje - uključuje Oboje - Molitva dosta biće Al tek za Jedno - nagoditi se A Milost Drugo podariće I tako - tom se mudrom - molih Veliki Duše - Nebom da me Obdariš - manjim nego Tvoje Ali dovoljno velikim - za me 125

Smiješak prekri Jehovi lice Anđel uzmače - Mrkim Svecima Izišlim da me vide - jamice Pokazaše se na obrazima Odoh s tog Mjesta, iz sve snage Pobacah Molitve svoje Pokupiše ih Mirna Stoljeća Strašni Sud - zablisto je Što neko Priču ko Da »Bilo Baš to će

tako čestit ima zbiljsku shvati šta ti zaiskao ti se dati« -

Al sad, mudrija - motrim Nebesa Sa punim sumnje Licem Ko Djeca - prvi put prevarena Sve redom - Varalice -

478 Da Mrzim - nemah kad Zato što bi me Grob Mogao spriječiti A život nije dug Dovoljno da od Pizme Može izliječiti 126

Sa Volim - nemah kad Ali pošto se nešto Ipak mora činiti Mali Ljubavni Jad Mislila sam da može Po Mojoj mjeri biti -

489 Molimo se - Nebu Brbljamo - o Nebu Pričamo - kad nam Susjedi preminu U koliko sati u Nebo se vinu Ko ih je vidio - zašto se vinu Je li Raj - Mjesto - Nebo - Drvo? Smještati - to je naša Staza uzana Geografija je Mrtvim neznana Samo Stanje - Davanje - Leća Gdje - Sveprisutnost - liječe -

127

492 Civilizacija - prezre - Leoparda Je li Leopard - bi drzak? Abisinac - Zlato mu ne kudi Atlas mu nije - Pustinji mrzak Ć u d mu je - riđa Bio je Svjestan Pjegav - Odežde Sivosmeđe To mu bijaše priroda - Sinjor Treba li - Čuvar - da mršti vjeđe! Žalim - Leopard - napusti - Aziju Ali na Palmu Uspomene Narkotikom - neće biti ugašene Niti Melemom - ugušene -

128

496 Daleka, ko žalba, samilosti Gluha - ko kam - za govorenje Neosjetljiva za Otkrovenje Ko da moj Zanat - bjehu Kosti! Daleka Vremenu - Ko Istorija Blizu sam tebi - Ovog časka Kao Djeca - Duginom Šalu Ili Žuta igra Zalaska Očnim Kapcima u Grobnici Kako mirno Igrač počiva Kad se Otkrića Boje prolome I Leptirova - vatra živa!

498 Zavidim Morima, kojim plovi, I Paocima u Točkovima Kočije koja Njega nosi Zavidim Krivim Brežuljcima Što duž Njegova puta stoje I Svaki lako vidjeti može To što je meni uskraćeno Kao tvoja Nebesa, Bože! 129

Zavidim Vrapčjim Gnijezdima Što mu se ispod Strehe stišću Bogatoj Muvi, s njegova Okna I Srećnome - Srećnome Lišću Koje se tik uz Njegov Prozor S dozvolom Ljeta na igru kupi Ne bi ni Blago Pizarovo Od mene moglo to da kupi Zavidim Svjetlu što Ga budi I Zvonu što se drsko prolama Kada Mu Podne objavljuje Njegovo Podne - biću sama. Ipak - zabranih - svoje cvijeće I odrekoh se - svojih Pčela Da Podne ne bi u Noć Vječnu Bacilo mene - i Gabrijela -

500 U mome Vrtu, jaše Ptica Na jednom Točku — čije Žbice Vrtoglavom Muzikom bruje Ko da je to Mlin što putuje 130

Nikad ne staje, tek uspori Kad Najzreliju Ružu spazi Bez slijetanja napija se I hvalu pjeva kad odlazi, Dok svaki okus proban bude Vilinski se Jednopreg zatim Atmosferama daljnim vrti A ja se opet svom Psu vratim Ali, On i ja, načisto nismo Je li to Zbilja za nas bila Ili se pak Rijetkost ova U Vrtu Mozga dogodila A On, Logičar ponajbolji, Upućuje mi tuplje zjene Baš ka treptavim Cvjetovima! Vanredan Odgovor za mene!

501 Ovaj Svijet nije Zaključak. Onamo nastavak ima Nevidljiv, slično Muzici Al zbiljski, slično Zvucima 131

Daje znakove - zavarava Filozofi ga - ne znaju Al Mudrost mora, u Zagonetki, Propasti, na kraju Muči se naučnik, da ga pojmi Mnogi su, da ga osvoje, Trpjeli Prezir Naraštaja Spoznali Raspeće svoje Vjera posrne - smješka se, šali Zacrveni se, kad to vide Granu Očitog trga - i pita Vjetrenjaču, kamo da ide Propovijed, sa mnoštvom Gesti Gromke se ruše Aleluje Taj Zub što nam po duši ruje Narkotik ne smiruje -

132

505 Ne bih slikala - sliku Radije jedna bih bila U njenom sjajnom nemogućem Sa slašću boravila Pitala šta li osjeća ruka Što kretnjom finom - nebeskom Priziva tako slatku Muku I Očaj - krcat bljeskom Ne bih ko Truba govorila Radije Jedna bih bila Do Svodova nježno dignuta I izvan - i još dalje Dok u Eterska sela zaluta Ja sama - Balon - uzdizan Jedino usnom od Metala Mome Pontonu - lukobran Ne bih ni pjesnik bila Ljepše je Sluh imati Zaljubljen - nemoćan - srećan Divljenju sav se dati Privilegija tako strašna Kakav bi Miraz mogla biti Kad bih Muzičkim Gromovima Umjela sebe - zaglušiti -

133

508 Odstupih - nisam njihova više Imenu - što ga s vodom izliše U crkvi seoskoj na moje lice Upotrebljivost prođe S mojim Lutkama neka drijema Djetinjstvo, Konac sa Kalema Udijevati prestah, takođe Bez svog izbora, krštena prije, Ali sad, svjesno, Milost mi je Najvrhovnije ime dala Pred mojim Punim - Mlad Mjesec pada Sav luk življenja ispuni sada Tek Dijadema jedna mala Druga Čast moja - prvo neznatna Okruni Kraljicu nedostatnu S grudi mog oca što je plakala Al Potpuna se sad Uspravlja S Voljom da bira, il ostavlja I ja sam Presto odabrala -

134

510 Ne bješe Smrt, jer ustala sam, A Mrtvi svi su ispruženi Ne bješe Noć, jer Jezicima Zvona javljahu Podne meni Ne bješe Mraz, jer mojom Puti Osjetih - gmiže Vjetar s Mora Ni Plam - jer Pod u crkvi hlade Moja stopala od Mramora Al bješe okus svega toga, Figure koje spazi zjena Smještene u red, za Sahranu, Sjetile su me na sopstvenu Ko da je život moj stesalo I saobrazilo ramu, i više Bez Ključa neće moći da diše, To kao Ponoć bî, pomalo Kad sve što kuca bješe stalo A Prostor gleda na sve strane II grozan Mraz - prvo Jesenje Jutro kad bilo Zemlje stane Al, najviše, ko Haos, hladan Bez Izgleda, Raspre, II Kraja Il kakve Zemne Vijesti - kao Opravdanje - ovog Očaja 135

511 Ako u Jesen budeš došao, Ja ću pomesti Ljeto - pola S prezirom, pola s osmijehom, Ko Domaćica Muvu, sa stola. Kad bih godinu gledala te, Ja bih u klupčad mjesece svila I u zasebne Ladice ih, Da ne pobrkam broj, stavila Ako bi kasnio, Stoljećima, Ja ću na ruci da ih brojim, Da oduzimam, dok ne dosegnu To Tasmanije prsti moji. Ako ću, Život ovaj kad prođe Zajedno s tobom tamo biti Odbaciću ga, poput Ljuske, I odmah Vječnost okusiti Ali, pošto dužinu ovog, Što je između, ne znam, sada, To progoni me, Demonska Pčela Što ubod neće još - da zada.

136

516 Ljepota jest - Uzroka nema Loviš je, i nestane Ne loviš, i ostane Kad vjetar prstima stane Trčati preko Livada Uhvati Nabore njine Da to ne bude nikada Božanstvo brine -

519 Isprva - to bî ko Mi - toplo Dok nije tamo dogmizala Stud - poput mraza po Staklima A tad je scena - sva nestala Čelo je Kamen kopiralo U hladnim Prstima bola više Ne bješe - i ko Klizačev Potok Marljive oči se - zalediše Uspravilo se - to sve bješe Zimu na Zimu gomilalo Umnožilo je ravnodušnost Ko da je Gordost - sve što je znalo 137

Čak kad, ko Teret, Užadima Spušteno bješe - nije dalo Ni znaka, niti odgađalo Već je kao Dijamant palo.

• 520 Rano ustanem - Psa povedem U posjet moru krenem Iz Prizemlja su - da vide mene Izišle sve Sirene Fregate - s prvog sprata - ruke Kudeljne ispružale Misleći da sam Miš nasukan Na pjeskovite žale No ne makoh se - dok mi Plima Cipelu prostu ne prođe I moju Kecelju - i moj Pojas I Steznik moj - takođe Ko da je htjelo - cijelu mene Da proguta ko Rosu Što se rukavom Maslačka osu A potom - i ja krenem 138

Išlo je za mnom - tik uz mene Moji Gležnjevi ćute Srebrnu Petu mu - a Cipele mi biserjem obasute Kod Tvrdog Grada više nikog Znanog mu nije bilo Pa uz naklon - i uz mig oka More se povlačilo -

524 Preminuli - na Božjem Sudu Popodne golemo Krupni Oblaci - ko Straža - stoj Posmatra - sve stvoreno Put izručena - precrtana Početak - Besputosti Ko Publika se - raspu - Svjetovi I Duša sama osta -

139

526 Slušati Vugu - to je Ili obična stvar Ili božanska bar. Ptica drukčije poje Svjetini - a drukčije Ako slušana nije Moda uva odjene U sjanja ili sjene Sve što čuje Hoće li Runa ili Ništa da se ispili Nutrina odlučuje »U Stablu pjev se krije« Skeptik mi pokazuje »Ne, Gospon! U Tebi je

140

528 Moja - po Pravu Bijelog Izbora Moja - po Carskom Žigu! Po znaku sred Skerletnog zatvora Rešetke - skrit je ne mogu Moja - ovdje - u Viziji - i Vetu! Moja - u Grobnom Nevidu Ispisana - Potvrđena Delirična Povelja Moja - dok Stoljeća idu!

530 Ne možeš Plam ugasiti Što ima gorenja moć Bez elise će, samo, ići Kroz najsporiju noć. Ne možeš Poplavu presaviti U Ladicu je staviti Jer otkriće je vjetrovi Kedrovom Tlu je javiti -

141

531 Snismo - to je dobro da snismo Boljelo bi nas da budni smo Al to je igra - pa nas ništi A mi smo igra - koja vrišti Šta ozljeđuje? Spolja mru Ljudi Ova istina - u Krvi je Al mi - u Drami umiremo A Drama - nikad mrtva nije Oprezno - drmamo jedno drugo I oboje - otvara zjene Da ne bi Sablast - ispala Greška A blijedo nas Iznenađenje Hladi do Sjenki od Granita S Godinom - i sa Imenom samo I možda fraza Egipatska Mudrije nam je da sanjamo -

142

533 Dva Leptira izišli u Podne Na Farmi zaplesali Onda kročili pravo kroz Nebo Na Zraci odmarali Potom - skupa su otišli prema Blistavom Moru - ali U Luci ni jednoj nisu njihov Dolazak spominjali Ako je pričala Ptica daleka Il ih u Moru Eterskom Fregata, ili Trgovac, sreli Nemam Vijesti o tom -

534 Gledanje nam je - Poredbeno Stvar uzletjelu tako visoko Ni njen odjsečak - juče - nije Moglo pojmiti golo oko Taj finiji se sud jutrošnji Jedva vrijedan truda čini Bora su - naši Kordiljeri Humak su - naši Apenini 143

Možda ljubazno to se s nama Svrši - Gubitak - Patnja sama Za svoje nebo On otkida Stvar što je pripadala nama Suvišni ti su Dugokroki Dusi u neko jutro Tuge Naši Divovi - s onu stranu U Zagrljaju se Komarca - bude -

536 Srce - prvo - Radost traži A potom - da bolno nije Potom - malo Ljekarije Što će trpnju da ublaži A potom - da u san ode Potom - ako nije ine Volje njegov Inkvizitor Povlasticu da premine -

144

540 Krenuh protiv svijeta kad sam Moć u Rukama osjetila Ne tako jaka - kao David Ali sam dvaput smjelija bila I bacila sam svoj Oblutak Ali jedino - ja sam pala Je li Goli jat - prevelik bio Ili ja sama - bjeh premala?

543 Strah me Čovjeka škrte Riječi Strah me Čovjeka Šutljivog Govorljivog ću - nadmašiti II zabavljati - Brbljivog Al On što svaku mjeri - dok mi Trošimo zadnje drahme Pred tim Čovjekom - oprezna sam Da je Veliki - strah me -

145

547 Ja vidjeh Oči Samrtnika Dugo su ukrug jurile Po sobi - ko da nešto traže Onda se natmurile Zamutile se onda maglom Onda se - tonući - zalemile Ne otkriv ono - čime bi se Da ga spaziše - usrećile -

549 Dokazati da te svagda Voljeh - stvar je prosta Jer dok voljeh - Života mi Ne bi nikad dosta I da svagda voljeću te Nudim dokaz prost Život - to je Ljubav - iz nje Ispili se Besmrtnost To ti - mili - čini mi se Uvjerljivo nije Stog ne vidim ništa drugo Osim Kalvarije 146

553 Jedno je Raspeće upamćemo - samo Koliko ih nije Od Metematike potvrđeno bilo Ili Istorije U jednoj Golgoti - pokazanoj Strancu Ima ih u stvari Koliko Osoba - il Poluostrva Getsiman je stari Samo Provincija - u Središtu Bića Judeja se čini Za Krstaški Pothvat - i za Putovanje Sasvim u blizini Naš Gospod je - zbilja - dao Svjedočanstvo Složeno - a opet Postoji noviji - bliži Krst - od onog Na koji je propet -

554 Kupina - nosi Trnje u boku Al joj se ne čuju krici Posve jednako nudi Bobice Dečku i Jarebici 147

Uz Ogradu se nekad vije Il k Stablu se napreže Il s obje Ruke Stijenu steže Al ne iz Simpatije Mi - Bol kažemo - da se stiša Umjesto toga - malo više Žalobnik taj se k Nebu vine Hrabre li Kupine!

561 Uskim, prodornim Očima mjerim Bol svaku što kraj mene mine Pitam se je li teška ko Moja Ili je Manje veličine Pitam se je li podnošena Dugo ili poče od skora Ne mogu reći Datum Svoje Osjećam da je tako stara Pitam se da li živjeti boli I kad bi Oni pokušali Bi li - ako bi birati mogli Da ne preminu - izabrali 148

Znam da je Nekom - strpljivom dugo Na kraju lice smiješkom sjalo Ko da Svjetiljku oponaša U kojoj Ulja tako je malo Pitam se - Godine kada legnu Same Hiljade - po bolima Zadanim davno -takav razmak Hoće li biti Melem njima II kroz Živčane Vijekove Bol će i dalje da ih plavi Do šire Patnje prosvijetljena U Suprotnosti sa Ljubavi Ojađenih je - kažu mi - mnogo A Razlozi su tome razni Smrt je tek jedan - tek jednom dođe I Zjenice nam samo isprazni Bol zbog Bijede - zbog Studi - ima I vrsta »Očaj« okrštena Ima Progonstvo u Rodnome Vazduhu - i iz domaćih Zjena I premda jednu vrstu ne mogu Nazvati tačno - ipak u njoj Bolnu utjehu pronalazim Na Kalvariji prolaznoj 149

Da zabilježim - vrste Krsta I kako li se nosi koja Još opčinjena pretpostavkom Da ima Nekih - kao Moja -

566 Tigar što mrije - Piće vapi Sav sam Pijesak pretražila Uhvatila sa Hridi Kapi U Šaci ih nosila Njegove Moćne Kugle bjehu U smrti zamućene Ipak ugledah na Mrežnjači Viziju vode - i mene Što sporo žurih _ nisam kriva Ni on što svisnu prije No što ispružih ruku - ipak Fakat je da umrije -

150

568 Sve o Ljubavi naučili smo Azbuka - Riječi - Prva Glava Potom golema Knjiga - potom Otkrovenje se - okončava Ali Neznanje u očima Jedno smo Drugom opazili Božanstvenije no Djetinje Jedno smo drugom Dijete bili Dok smo kušali objasniti Što Nijedno neće pojmiti Vaj, ta Mudrost je pregolema A Istina je - od sto niti!

569 Smatram - kad god zbrajam - prvo Pjesnici - pa Sunčev sjaj Pa Ljeto - pa Božje Nebo A zatim je - Listi kraj Al kad opet gledam - prvo Kanda krije Svega smjesu Drugo - prizor izlišan je Pjesnici - zapisan - sve su 151

Godinu im Ljeto traje Mogu dati Sunce koje Istok smatra pretjeranim A onamo Raj ako je Krasan ko taj što za njine Vjernike je sazidan To je preteška biće Milost Da bi opravdala San -

572 Radost - biva dugine boje Kad se gleda kroz Muke Ljepša je - jer je nemogućno Da je dosegnu ruke U poznatoj daljini - leži Planina - sred jantara Priđeš li - Jantar odmah bježi I to su - Nebesa stara -

152

579 Bila sam gladna, svih Godina Tad moje Podne - za ručak - Stiže Drhteći Sto sam primakla bliže I Čudnoga se dotakla Vina Ono je bilo s Trpeza koje Vidjeh, kad gladna idoh Kući Kroz Okna Obilje gledajući Bez nade da će biti - Moje Za Hljeb obilat nisam znala Tako različan od Mrvice Koju za Stolom Prirodinim Dijelili smo - ja i Ptice Boli me Raskoš - tako je nova I čudno mi je - i zlo bilo Kao Bobici - s Planinskog Grma Koga je na Drum - presadilo Nit više bijah gladna - pa sam Otkrila - da Glad - navika da je Osoba s onu stranu Prozora Što sa Ulaskom - posve nestaje -

153

580 Dala sam Njemu cijelu sebe A za Plaću sam Njega dobila Svečan ugovor života sam, Na ovaj način, zaključila Bogatstvo može obmanuti Ja sama - jemstvo mršavije No što veliki Kupac sluti Svagdašnji Posjed Ljubavi je Cijenu Viziji oborio Al dok ne kupi - Trgovac - laže Da na Ostrvima Mirodije Fini Brodski Tereti - leže Bar to je - Rizik - Obostrani Obostran Profit - po nekima Slatki Dug Žica - insolventne Sve Noći - dužne svim Dnevima

581 Nađoh riječi za sve misli — Osim za Jednu - a ta mi Prkosi ko da Ruka — Za Rase što su rasle u tami 154

Kuša da kredom nacrta Sunce Kako bi počela tvoja? Zar da Karmin - prikaže Bljesak II Podne - plava boja?

583 Žaba, od Svjetla mrije Smrt je - Pravo svačije Žablje i Čovječije Povlastica Grofova i Mušica Šta se, tad, razmećeš? Prvenstvo Komarčevo Od tvoga je veće Život je - nešto ino Kao da mjeriš Vino A nemaš Bure - ni Čuture Rajna Gola je Moj Rubin šta je?

585 Volim vidjeti kad loče Milje I kada Doline liže I staje da se na Cisternama Nahrani - a onda mine 155

Silan oko hrpe Planina I pun ponosa blene U kolibice - kraj putova A onda reže Stijene Da mu se slože s Bokovima Gmiže između i u strofi Zviždavoj - strašnoj - nariče I sebe niz Brijeg lovi Ko Propovjednici njišti - pa tačan Kao Zvijezda - staje I poslušan i svemogućan Na vrata svoje staje -

593 Mislim da bijah začarana Kad prvi put sam - cura mala Čitala da je Gospa Čudna Tamu - predivnom osjećala Svejedno je li podne u noći Ili tek Nebo - u Podne - bilo Jer da iskažem pravo Ludilo Svjetla - imala nisam moći 156

Pčele - postaše ko Leptiri Leptiri - kao Mjeseci čije Svjetlo obasja - nisku Travu Čak za Napjeve najslabije Koje Priroda sebi mrmlja Da razveseli sebe sama Mišljah - Divovi to vježbaju U orijaškim Operama Dani - Moćnim Stopama kroče I najprostiji čak - urešen Kao da ide na Pričešće To zaređenje naglo bješe Ne mogoh reći šta promjena Ovaj Preobrat Uma - znači Ko što u Duši posvećenje Potvrdjuje se - ne tumači To je Božansko Bezumlje bilo Opasnost da se Umije vrati Ako bih opet iskusila Da Protivotrov da se obratim Tomovima solidnih Čini Čarobnjaci su uspavani Al Čarolija sastojak ima Sličan Božanstvu - da je brani 157

597 Uvijek mišljah da je - uvreda Mojsiju Starom - nanesena Što mu je dato - da ugleda Kanaan - bez ulaženja I premda u čase trezvenije Nikakav Mojsije stvaran nije Zadovoljna sam - jer u snazi Uvrede - Bajka nadilazi Onu jetkije ispričanu 0 Pavlu ili o Stefanu Jer njih se samo - usmrtio A lukaviji Bog je bio Kad se Mojsija dograbio U mučnoj igri - kao Dječak Što bi činio sa Dječakom Manjim - da se pokaže jak Bez sumnje - greška Izraela Ja sam Plemena sva proklela I u Odeždi Petoknjižnoj Mojsija Silnog Starog uvela U Širok Posjed - to je malo Al ga je vidom počastvovalo Starče s Niboa! Upravo sada Krvari za Te - moja pravda! 158

595 Rumen - ko Moćne Lampe sa Bine Među Drvećem sine Daleka im je Predstava Dana Ponovo - prikazana Aplaudira - Svemir cijeli Glavni - sred Mnoštva toga Kraljevskom Haljom omogući Da Poznam u njemu Boga -

599 Bol postoji _ tako krajnji Da supstancu svu popije Onda Transom Ponor skrije Pa Sjećanje može gresti Oko - preko — i po njemu Ko čovjek u Nesvijesti Kog sigurno nosi noga Gdje bi oko otvoreno Sve Kost po Kost - prosulo ga.

159

600 Zbunjivalo me kad bjeh Dijete Jer jednom bjeh Dijete - koje Čudi se kako Atom - pada A ta Nebesa ipak - stoje Nebesa - od sveg - najteža su Al Plava - čvrsta - ne padaju Bez Groma - za kog znati mogu Da ga Divovi - poimaju Život mi zada - probleme gore Rješavanje nekih - odlažem Dok se Algebra - ne pokaže Lakša ili prostija - gore Tad - nek - takođe - shvaćeno bude Što bolnije me zbunjivalo Kako se Nebo slomilo nije I Plavetnilo - na me - palo -

602 Nije ni briselski Ni kiderminsterski Vjetri ga kupe u Gaju Meni ga prodaju 160

Umjerene je cijene I za najsirotijePo mjeri skromne kese Prosjačke - il Ptičije Dužine male - mirisne Po boji - taman nježno Od Sunca je - i Svelosti Ali od Sunca - pretežno Vjetar ga hitro razmota I po Zemlji ga stere On je Tapetar Borovine Tapetar Jezera -

605 U nevidljivim Rukama - Pauk Srebrno Klupče pridržava I plešuć blago samom sebi Bisernu Priču odmotava Iz Ništa pravi Ništa - u svom Zanatu nesuštastvenu Naše Ćilime istisne svojim U dvaput kraćem Vremenu 161

Trenutak kad se krajnje uzvisi Njegov Kontinent Sjaja Potom o Metli Služavke visi Svoje Granice - zaboravlja -

608 Uplašena? Al od koga? Ne od Smrti - ko je ona? Više me i Vratar zbuni U Staništu Oca moga! Od Života? Čudna straha Od tog što me obujima Jedno il dva Postojanja Po Božanskim Propisima Uskrsnuća? Plaši li se Istok dati vjeru punu Jutro čije divno Čelo Postiđuje moju Krunu?

162

609 Van Kuće bijah godinama Sad stojim ispred Vrata I ne ulazim iz bojazni Od Lica nepoznata Da ne zapilji tupo u moje I pita šta ću ovdje »Tražim svoj Život ostavljeni Ima li takvog ovdje?« Nadnesoh se na Strah sa kojim Odugovlačih prije Ko Okean se Tren valjao Da mi se o Sluh razbije Zasmijah se smrvljenim Smijehom Ja koju Strah ne hvata Tî kad Užasi opkole je Sada se bojim Vrata Uzeh Kvaku s treptavom brigom Neće li odskočiti Natrag ta strašna Vrata a mene Na Zemlji ostaviti Oprezno tad sam Prste pomakla Ko da bjehu od Stakla I, Uši zapušiv, dahćući sam, Ko Tat, od Kuće utekla 163

611 Ja te bolje vidim - u Tami I Svjetlo ne treba mi Ljubav za Tebe - prizmu znači Gdje Ljubičasto - prednjači Vidim te bolje zbog Ljeta što se Između nabrdiše Rudarska Lampa - dovoljna je Da Rudnik urniše A u Grobu te - najbolje vidim Sjaje mu Okna mala Rujna - od Svjetla - koje visoko, Za Te sam - držala Šta treba Dan onim čija Tama tako - vanrednim - Suncem sija Ono vjeruje - da će biti Vječito - u Zenitu?

613 U Prozu su me zatvorili Ko kad sam Dijete bila Što me u Ormar zatvarahu Da bih se »smirila« 164

»Smirila«? Da su mogli vidjeti Kako moj Mozak ukrug leti Zbog izdaje su - tako - i Pticu Mogli strpati - u Tamnicu Al ona samo treba da htjedne I lako poput Zvijezde Ukine Ropstvo - i da se smije Ni meni više dano nije -

615 Nastavi nam se Putovanje Skoro dođosmo do tog Čudnog Račvanja na Drumu Bića Vječnošću - nazvanog Korak nam naglo posta plah Noga nam - nevoljno - ide Ispred - Gradovi bjehu - al iza Šume Mrtvih se vide Za uzmak - Nade nije bilo Zapečaćena Cesta za nama Ispred - Bijeli Stijeg Vječnosti A Gospod - na svim Kapijama 165

620 Ne smeta što Doba Godišnja Napolju - prave - isto Jutra se ispile u Podneve Puca im Ljuska od Plama čistog Divlje cvijeće - sred Šuma - plamti Potoci - vazdan - bulazne Kos ne stišava Bendžo svoj Zbog Kalvarije prolazne Auto da Fe - i Božji Sud Ne znače ništa Pčeli U njen rastanak s Ružom - njeni Jadi se svi saželi -

621 Ništa drugo tražila nisam Uskraćeno mi - drugo nije Ponudila sam Biće - za to Moćni se Trgovac smije Brazil? K meni ne pogledavši On je vrtio dugme - dugo »Zar vam ne bismo mogli - Madam Danas - pokazat ništa drugo?« 166

623 Prekrasno bješe za Čovjeka Ali Za Boga - čas je rani Stvaranje - mnogo ne pomaže Al osta - Molitva - Našoj Strani Kako je Nebo vanredno - kad se Imati Zemlja - ne može Tad lice ti je - gostoprimno Naš Stari Susjede - Bože -

624 Od samih Sad - Vječnost je tkana Njeno vrijeme nije Drukčije - sem po Beskrajnosti I Domu Prostranijem Ukloni - iz tog što Tu iskusi Datume - neka pline Svaki Mjesec u dalji Mjesec Godine Neka u Godine Ispare - bez Raspre - ili Stanke II Dana glasovitih I naše Godine - neće drukčije Od Anno Domini - biti 167

627 Najbolji Preliv - ne uhvatih Boju što odveć daleka je Da izložim na Bazaru Na prvi pogled - Zlatnik staje Neopipljivu finu Odoru Koja nam se gizda pred zjenom Kleopatrinom slična Dvoru Na Nebesima-ponovljenom Trenutak Vlasti što zadesi Slučajno Dušu - i ostavi Nezadovoljstvo preoštro da bi U riječ moglo - da se stavi Žudan pogled - na Krajolike Ko da upravo potisnuše Tajnu koja prodorna bješe Ko Red Brodova - usred duše Optužbu Ljeta - da se drugi Kite Snijegom - što sakrije Tilom Misterij - iz straha da se Vjevericama ne otkrije Narav se njina - što nam se ruga Varanom oku shvatiti ne da Dok se u Grobu odbojno sklopi Drukčiji način - da se gleda 168

628 Jer Neko reče »Sunce zalazi Ja kraj Prozora stadoh I samo Safirnu Farmu spazih I samo Jedno Stado Opalne Stoke - koja pase Na Brdu tako ništavnu - da se Dok sam gledala - istopilo Ni Stoke - ni Tla - nije bilo Al na Mjestu njinom se - More S Lađama Silnim Ukazalo Ko da Posada njina su - Gore A na Palube - Nebo bi stalo I to - takođe - Prizivač zbriše A kad sam opet pogledala Farme - ni Stada od Opala Ni Sredozemlja - ne bî više -

632 Mozak je - širi nego Nebo Jer - stavi jedno kraj drugoga Prvo će drugo da obujmi Lako - i tebe - pored toga 169

Mozak je dublji nego More Jer držiš li ih - Plavo uz Plavo Prvo će drugo da upije Kao što Spužva - Vedro čitavo Mozak je težak skoro ko Bog Jer Funta jednog i drugog Biće različni - ako i budu Baš kao Zvuk - i Slog -

636 Na ovaj Način - čitam Pismo Zaključam Vrata - pa ih gurnem Prstima - da bih provjerila Je li moj Ushit na sigurnom Odatle odem - što dalje mogu Da osujetim kucanje svako Potom Pisamce van izvučem Raskidajući omot polako Onda - motreći u Zid pažljivo A u Patos još pažljivije Zbog čvrste Vjere u Miša koji Istjerivan ne bješe prije 170

Čitam koliko beskrajna sam Za nekog - Tebi neznanog I uzdišem zbog manjka Neba Ne Neba koje daruje Bog -

637 Dječja vjera je nova Sva poput Počela Njegova Široka - Poput Svitanja Za neiskusnu Zjenu Nikad - Sumnjala nije A Savjesti se - Smije I sve - izuzev Raja Proglasi za opsjenu U Svijet pouzda se Drži da Vlast Njegova Od svih više vrijedi I Cezar - slab se čini S njim kad se poredi Car ovaj samozvani Upravljač Ničega Al koji sve potčini 171

Raste malo po malo Da bi greškom držalo Svoje mišljenje cvjetno O trnovitim stvarima Osvaja umijeće Sigurno - i nesretno Umjesto Kraljeva Da Ljude susreće -

640 Ne mogu živjeti s Tobom To bi Život bio A Život s druge je strane U Ormaru se skrio Čiji Ključ drži Grobar Koji Živote Naše Njihov Porcelan - ređa Ko stare - razbite Čaše Što ih je Domaćica Odbacila jer više Voli novije Sevre Stari se slomiše 172

Ne mogu mrijeti - s Tobom Jedno mora čekati Da Drugom sklopi Oči To ne bi mogao Ti A ja - zar da posmatram Tvoga kočenja tren Bez svoga Prava na Mraz Povlastice da mrem? Ne mogu dići se - s Tobom Jer Lica Isusova Ne bih vidjela od Tvog I ta bi Milost Nova Obično - i tuđe sjala Za čežnjive mi Zjene Osim da Ti - a ne On Svijetliš blizu mene Sudili bi nam - Kako Jer ti si Nebu - znaš - služio II bar težio Ja - nikako Jer Ti mi zasiti Pogled I nemam očiju više Za nečistu izvrsnost Što Rajem je krstiše 173

Kad bi Ti izgubljen bio I ja bih bila Makar se od Mog Imena Nebeska Slava - orila Kad bi ti bio - spašen A mene - osudili Da budem gdje Te nema Pakao svoj bih bila Stog razdvojeni ostajmo Ti tamo - ja ovamo Sa otškrinutim samo Vratima - poput Okeana Molitva i ćutanje I ta Bijela Hrana Očajanje -

642 Sebe iz Sebe - da prognam Stekla sam Umijeće Moju Tvrđavu ni jedno Srce svladati neće Al pošto Sebe - napadam Kako ću mirna biti Sem ako neću Svijest Vlastitu podvlastiti? 174

Al pošto Kralj smo jedno drugom Kako bih spokoj stekla Ako se ne bih Sebe Ko Prestola - odrekla?

647 Put mali - Čovjek ne stvori ga Oči ga započele Dostupan Leptirkim taljigama II jednopregu Pčele Ja ne umjem reći da li Postoji - iznad Grada Tek znam - ne nosi mene - Kočija Što tamo grmi - sada -

650 Od Praznog je - Bol sazdana Sjetiti se ne umije Kad započe - niti Dana U kojem je bilo nije 175

Budućnost je - sebi sama U Bezmjernost njenu spada Njena Prošlost - obasjana Za opažaj Novih Jada -

654 Jedan dug - dug - san - čuveni san Što se ne vidi - kad grane dan Po protezanju Uda - ili Micanju Kapka - san nezavisan Odbojnosti - kao te - ikad Bješe li? U izbi od Kamena Da Stoljećima sunča se - a da K Podnevu se ne digne zjena?

656 Ime je - tome - »Jesen« Boja je - tog - Crvena Arterija mu - na Brijegu A duž puta mu — Vena 176

U Alejama - Velike Kapi Oh, pljusne Boja štedro Kad Vjetar - iskrene Vedro Skerletni Dažd - zaslapi Poprska Kape - daleko dole Nabire Bare crvene Kruži ko Ruža - i u daljinu Na Točku Rumenom krene -

657 U Mogućnosti stanujem Domu od Proze divnijem S brojnijim Prozorima A više Vrata - ima Sobe mu kao Kedrovi Nesavladivi Očima A za Krov Vjekovječni Nebesku Kapu ima Posjetioci - najljepši A zanimam se - tim Širenjem svojih uskih Ruku Da Raj obuhvatim 177

664 Od Duša svih što stvorene su Jednu sam izabrala Kad Um iz Duha - izmaršira I kad Utvrda - bude pala Kad taj što jest - i taj što bješe Istinski budu razdvojeni A ova kratka Drama u mesu Nestane - slično Pjeni Kad Figure pokažu Kraljevska Čela - a Magla mine Pogledaj Atom - kog voljeh više Od svih spiskova Gline!

668 »Priroda« je što vidimo Brdo - Pčela - Sunčev Smiraj Vjeverica - Pomračenje Ne - Priroda, to je Raj Priroda je što čujemo Bobolinka - Vodopad Grmljavina - Zrikavac — Ne - Priroda, to je Sklad 178

Priroda je što znademo Ali nismo vješti reći Nemoćan je naš Um njenu Jednostavnost doseći -

670 Ne moraš biti Ukleta Kuća Da imaš svoje Prikaze Hodnici Mozga materijalne Prostore nadilaze Manje je strašno Duha vanjskoga Stresti sred Noćnih tmina Nego nutarnjeg Premca svoga Tog Bjeljeg Domaćina Manje je strašno - kroz Opatiju Kad juri hajka Kamena No bez Mjeseca sresti sebe Sred mjesta usamljena Nas Samih, Skritih iza Nas Samih Više se plašiti treba Manji je Užas - Ubica što nas U našem Stanu vreba 179

Jer Razboriti nosi Revolver I Vrata zakračuna Na Višu Prikazu - mnogo bližu Uopšte ne računa -

675 Mirisna Ulja - cijede se I nije Ulje Ružino Djelo Sunaca - jedino Ono je poklon - Prese Obična ruža - uvene Ta iz Ladice Gospine Ljeto stvara - kad Gospa legne U Vječne Ružmarine -

677 Biti živ - to je Moć Postojanje - zgoljno Bez daljih ciljeva Svemoć je - dovoljno 180

Biti živ - i Htjeti! To je ko Bog jako Kakav je - naš Tvorac Konačno je takvo!

683 Duša je sebi samoj Carski Prijatelj ili Mučan Uhoda kog su Dušmani - uputili Od sebe zaštićena Izdaje nek se ne boji Sama - svoj Car - spram sebe U strahu Duša nek stoji -

686 »Vrijeme blaži« - tako vele No Vrijeme nije melem Zbiljska trpnja, ko Tetiva, S godinama, jača biva Vrijeme Patnju provjerava Ljekarija njena nije Kad ispadne drugačije To i ne bî Bolest prava 181

690 Pobjeda dolazi kasno Ne drže do nje hladne usne Odviše mrazom obuzete Da za nju mare Kako bi bila slatka Bar Kap Bješe li Bog odveć štedljiv? Za nas je njegov Sto previsok Sem ako ručamo na prstima Za tako mala usta su - Mrve Za Crvendaće - Trešnje Zlatni Doručak Orlov ih guši Bog drži Zakletvu datu Vrapcima Koji od malo Ljubavi znaju Kako da gladuju -

692 Sunce zalazi - zalazi - ipak Popodnevne se Boje U Selu ne vide - a od Kuće Do Kuće Podne bilo je -

182

Sumrak padaše - padaše - ipak Ni kapi Rose u Travi Sem one što se na mom Čelu I po mom Licu javi Noga mi drijema - drijema - ipak Budna je moja ruka Ali u mome Prividu zašto Ne bješe više zvuka? Kako sam Svjetlo znala prije A ne vidim ga sada Znam, to je Mrenje - mene - mada Tog znanja Strah me nije -

695 Kao da će More otići I dalje More otkriti A ovo - dalje - i to Troje Tek pretpostavka će biti 0 Periodima Mora Neposjećenih Obalama One - Rub Mora budućih 1 to je - Vječnost sama 183

696 Ne tješi Vrhunac njin u Nebu Slava njina je - za mene dim Najbolje bješe nesavršeno Kao što bješe - ja ne vidim Jer sam konačna - Dom Pretpostavke Svjetlucava Granica koja Polja Mogućnog obrubljuje Nesigurna se čini - za me Bjeh Blagom svojim zadovoljna Veličine ako je manje Brojih ga sve dok mom pažljivom Oku to bješe uživanje Veće nego posjedi širi Ma koliko se činili stvarni Taj bojažljivi život Očitog Uporno se sa »Ne znam« brani -

184

706 Život, i Smrt, i Divovi Poput Njih - šutnja su sama Aparati - Manji - Čeketalo Mlina Bubica oko Plama Il Slava Sviralina Oni se hrane Slučajem koji obznane -

709 Objaviti - to je Ljudsku Dušu javno rasprodati Siromaštvo tu stvar gnusnu Možda - može opravdati Al Mi bismo - iz Potkrovlja Svog radije Bijeli stali Pred Bijelog Stvoritelja Nego - Snijeg Svoj - prodali Misao pripada onom Ko je dade - više nikom Ko je svojom Puti nije Potvrdio - Carskim Zrakom -

185

Na Parcele - trguj - ili Milost S Neba preprodavaj Al do Beščašća Cijene Duh Čovječji ne srozavaj -

711 Jake Gutljaje njihovog Uma Osvježavnoga piti - to Mom Omogućava da Divljinom I Pustinjom prođe sa Vinom Zapečaćenim - gibak - ko Neko Ko Kamilina svojstva je steko Koliko Moćne Podsticaje Hermetički taj Um nam daje!

712 Jer ne mogoh da Smrti stanem Ona mi ljubazno stala Tek nas je dvije - i Besmrtnost Kočija sadržala Vozismo sporo - Njoj se ne žuri A ja sam ostavila I poslenost i ljenost svoju Jer udvorna je bila 186

Prođosmo Školu, gdje u igri Bore se Mališani Prođosmo Polja Žita što pilji I Zalazak Sunčani Il bolje - On nas prođe Od Rose stud me ispunila Jer Haljina mi - Paučina A Šal mi - tek od Tila Stasmo pred Kućom koja liči Na oteklinu Zemlje Krov bješe jedva - vidljiv - a Krovni Vijenac - ispod Zemlje Otad - Stoljeća minuse - ipak Čine se kraća od dana Kad prozreh da su Konjske Glave U Vječnost zagledane -

721 Iza mene - Vječnost se spušta Preda mnom je - Besmrtnost sušta Ja - crta među njima Smrt - samo Hrpa Istočno Sivog, Svitanjem posve rastopljivog, U čas kad Zapad počima 187

Iza su - vele - Kraljevstva - s vječnom I Savršenom Monarhijom Čiji Princ - Sin je Nikog Sam - Dinastija svoja bez kraja Sam sebe - Samom sebi - prekraja U Dvojnika božanskog Ima Čudo preda mnom - ima I za mnom Čudo - među njima U Moru - Mjesec Mladi Sjeverno je od Njega Ponoć I Južno je od Njega Ponoć U Nebu - Vrtlog radi -

724 Izmislili se Život lako To svaki dan čini Bog Svijet je pocupkivanje Svemogućstva njegovog Uništi se Život lako Jer Božanstvo čuvamo Ne može si priuštiti Da je Vječno Spontano 188

Obrazaca Mrtvih jeka Al On s Revnim Planom kreće Dalje - tamo Sunce - meće A ispustiti - tu - Čovjeka -

726 Prvo žednimo - Stvar Prirodna A kasnije - kad umiremo Od ruku koje kraj nas idu Maličak Vode preklinjemo To najavljuje žeđ finiju Što ugašena biće samo Velikom Vodom na Zapadu Koju Besmrtnost nazivamo -

732 Do njegove se potrebe diže Baci Igračke Života svog Da bi se latila časnog posla Supružanskoga i Ženskog 189

Ako sred njenog Novog dana Manjkaše Strahopoštovanja Obilja, ili prvog Nadanja Zlata nošenjem izlizana To nespomenuto osta ko što More razvija Biser, i Trave, Al samo Njemu - poznat biva Ambis u kojem oni borave -

737 Mjesec je - prije Noć il dvije Bio tek Zlatna" Brada Dolje k Svijetu savršeno Lice okreće - sada Od Najštedrije Žutog mu - Čelo Obraz mu - Berilni Kam Njegovo Oko je Ljetnjemu danu Najsličnije što znam Jantarne usne ne rastavlja Al kakav smiješak daje Svom Prijatelju - ako njegova Srebrna Volja takva je 190

I kakvo li je preimućstvo Najdalja Zvijezda biti Jer Put joj mora kraj Vrata tvoje Palače prolaziti Šešir mu - Nebo - a Cipela Njegova — Svemir čitavi — Zvijezde - ukras na Pasu mu Odežda mu se - plavi -

741 Najjači Dramski Izraz jeste Običan Dan što sija I što se gasi okolo nas Drukčija Tragedija Recitovanjem okončava Ova se - najbolje može Igrati kada Publika ode I zatvore se Lože Hamlet je sebi Hamlet bio Napisao ga Šekspir nije Mada Romeo o Juliji Nije dokaze ostavio 191

To će u Srcu Čovječijem Beskrajno igrano biti Tek Pozorište iz sjećanja Vlasnik ne može zatvoriti -

742 Četiri Stabla - sred samotna Polja Bez svrhe svoje Ili Reda - ili Vidna Posla Postoje Ide im Sunce - u Svitanje I Vjetar - u sretanje Nemaju Susjeda - bliskijega Od Svevišnjega Polje im - daje Mjesto Ona - na Njega - obrate često Pažnju Putnika, Vjeverice, Sjene Dječije zjene Šta im je Djelo u Opštoj Prirodi Kakav će Naum da odgodi Ili ubrza - svako za se Ne zna se 192

747 U mojim očima - nisko pade Čula sam kako o Tie grunu I razbija se u komade Na Kamenju u mome umu Ipak Sudbina što ga slomi Manji je krivac no ja sama Jer držala sam Porcelan Jeftin Na svojim Srebrnim Policama -

750 Čovjekov Rast - ko Rast Prirod Iznutra kreće se, znam Potpisuju ga Vazduh i Sunce Al pokrene se - sam Svak mora da se sâm domogne Svog Ideala teškoga Kroz samotničko Junaštvo Života Šutljivoga Sem Muke - nema drugog puta Strpljenje spram sebe sama Strpljenje i sa suprotnim silama I Vjera netaknuta 193

Posmatranje je - Ogranak Njegovog slušanja Al Izvršenje ni na kakvu Pomoć se ne oslanja -

751 Moja Dostojnost - sva moja Sumnja Vrlina njegova - sav moj Strah Stavljena spram nje, moja kakvoća Pokazuje se kao prah Da ne ispadnem nedovoljna Njegovom Trebanju voljenom To je najveće strahovanje U uzvitlanom Umu mom Ponižavanju sebe doduše Bog je duboko naklonjen Al ni na čemu od sebe višem Ne može biti oslonjen Pa ja - stanište nebožansko Zadovoljstva Mu Izbranog Sa Sakramentom njegovim sam Složila Dušu, kao Hram 194

754 Moj Život - Puna Puška - bješe U Ćošku - sve Vrijeme Dok vlasnik prođe - i utvrdi Ko sam - i ponese Me I sad skitamo Šumama Carskim I sad lovimo Srnu Kad njemu u čast progovorim Planine odjek vrnu Kad se smiješim - Dolina biva Puna srdčanog sjaja Ko da je Lice Vezuva svoju Radost reklo do kraja Kad Noću - nakon dobroga Dana Kraj Gospodara bdim To mi je slađe no da Perjan Dušek dijelim s Njim Ko Njega mrzi - smrtno ga mrzim Niko se ne pomakne Kad moje Žuto Oko ga - ili Moj žestok Palac takne Mogu živjeti duže od njega On duže no ja mora Jer imam tek moć da ubijem A nemam moć da mrijem 195

756 Blagoslov stekoh Toliko veći no sve Da više ne mjerim Ovom Volšebnom

za moje Oči ino - zadovoljna veličinom -

To bješe vršak Sna mog - Žiža Molitve moje - Savršena Sreća od koje oduzmeš se Poput Očaja zasićena Za Stud - Bijedu - ne znam više U Prikaze se pretvoriše Zbog te - u Duši - nove Vrednote Najviše Zemaljske Svote Nebesa gore - Nebesa dole Rujnijom Plaveti smračena Širine Žica - nagle se - pune A Pamet - odbačena Zašto se Radost škrto dijeli Zašto se odlaže Raj Što nam u Šolji služe Poplavu Pitanjima je kraj -

196

757 Neprimjetno - rastu Planine Purpurne spodobe njine Uzdižu se bez Naprezanja Umora - Pomoći - il Pljeskanja Sunce - naprosto s uživanjem U Vječna Lica nj ina Gleda - dugo - zadnje - i zlatno Zbog Bratimstva - sred tmina -

759 Bio se ko da izgubit ništa Nema - Sebe je nudio Mecima - ko da Život mu dalji Bez daljeg Cilja je bio Smrt je mamio - drskim napadom Ali Smrt ga se plašila Ko što se Drugi Smrti plaše Živjeti - Kob mu je bila Druži mu bjehu ko Pahulje Kad Vjetar - Snijeg vrti Al on je ostao živ zbog svoje Pohlepe prema Smrti 197

764 Predosjećaj - ta duga Sjenka - preko Staze Navješćuje da Sunca silaze Opomena splašenim Travama Da upravo - nadolazi Tama -

765 Ti zasnova Vrijeme Ja Vječnost prosudila Objava tebe samog Stog je Božanstvo bila Iščeznu Relativno Apsolut nestao je Po Njemu podesih sporo Idološtovlje svoje -

774 To je samotna Radost Um ipak posvećuje Sjedinjavanjem krasnim Nad Vjetrom - Ptica čuje 198

Veselje bez Razloga I teško uhvatljivo Poput Nevidljivoga Sa Neba gradivo -

776 Purpur - to je boja Kraljice Boja zalaska sunčeva To i Jantar - a to i Beril, Boja je podneva Kad se Prostrano Polarno Svjetlo Na ljude noću sruči namah To je On - i Vradžbina - hvata Prirodu od Joda strah -

782 Postoji suhi Užitak što se Razlikuje od Radovanja Ko što je različan Mraz od Rose Istoga su oni postanja 199

AI ipak jedno - Cvijet mrzi A drugo - Cvjet razveseli Med najfiniji - kad se zgruša Bezvrijedan je - Pčeli -

783 U četiri - Ptica dojedna Poče svoj govor Zori Muzika brojna ko prostori Ko Podne susjedna Nema računa njinoj Sili Svoje glasove troše Ko što Potoci sebe daju Jezero da umnože Tek slučajni je Čovjek bio Svjedok njihovu horu U prostu marljivost odjevene Da bi prestigle Zoru Nit bješe to zbog Aplauza To potvrditi mogu Već Ushićenje nezavisno O Ljudima i Bogu 200

U šest - Poplava okonča se Tu nije bilo Graje Od Presvlačenja - Koraka - ipak Kapela otišla je Sunce je - Istok prigrabilo Svijetom Dan upravlja Čudo koje se objavilo Zaboravljeno, čim se zbilo -

785 Njihov slabašan miris - mene Ko stih - ne - ko napjev hvata Najmirisniji - kada vene Odaje - Narav - Laureata -

790 Priroda - Najblaža Mati Strpljiva s Čedima svim I tvrdoglavim i slabim Putnik može slušati 201

Na Brdu il u Šumi - njenu Prenježnu Opomenu Što kroti Raspusnu Vjevericu II odveć bučnu Pticu U ljetnje Popodne - Razgovor Njen je - krasota sušta Njeno Kućanstvo - Njena Skupština A kad se Sunce spušta Njen glas u Lađi crkvenoj Podstrek je molitvi plahoj Cvijeta najbezvrednijega Zrikavca najsitnijega Kad usnu Djeca - ostavlja ih Ne više no što treba Da bi užegla Svoje Lampe Onda se naginje s Neba U Naklonosti bezmjernoj I bezmjernijoj pažnji Njen Zlatni prst na Njenoj Usni Naredi Mir - Svudašnji -

202

791 Bog svakoj Ptici dade Hljepčić Meni tek Mrvu - koju Ne smjeh pojesti - premda gladujem Tu bolnu raskoš moju Imati je - taći je Podvig što kaže da tuđa nije Presretna zbog svoje Kobi Vrapčije Zbog Žudnje Prostranije Glad može biti svud okolo Da mi ne fali ni Klasa Kakav se Raskoš s mog Stola smješka Moj Ambar tako je krasan Pitam se kako se osjećaju Bogati - Grof - il Šah Držim - tek s Mrvom - više Car sam Od svih u isti mah -

796 Ko zna Divove, s manjim Ljudima Stidljiv je, sav se smuši Zbog Veličine, u Društvu manjih Mučno mu je na duši 203

Manji se nikad ne zbunjuju Ljetnja se Muha razmeće Ne zna da svojim jedinim Jedrom Obujmit Nebesa neće -

803 Ko ima Dvor u sebi - svaki Čovjek mu biva Car A Siromaštvo Carevine Unutarnja je stvar Čovjek ne skinu Kog Kob Zaredi I Ko dodati može Krunu Tome što stalno protiv Svoje Vlastite diže Bunu -

812 Proljećno postoji Svjetlo Neprisutno u neko Drugo godišnje doba Kad Mart je nedaleko 204

Samotnim Poljima posvud Boja je rasijana Nauci nedohvatna Al Ljudskoj Prirodi znana. To bdije na Tratini, Pokaže Drvo najdalje S najdalje znane ti Kose Skoro ti poruke šalje. Pa kad Vidici kroče Ili Podnevi mimo Prođu bez Formule Zvuka To ide a mi stojimo Vrsnoća izgubljenog Zadovoljstvo nam hini Kad Pričest iznenada Podlegne Trgovini.

813 Taj mirni Prah bješe Gospoda i Dame I Momci i Djevojke I smijeh i sposobnost i Uzdah i Haljine I Kosa Na Uvojke. 205

To Pasivno Mjesto - živahan Ljetnikovac U kom su Bivstvovali Cvijet i Pčele u Krugu Orijentalnom Pa, poput ovih, nestali -

817 Udadoše me za Tebe Za Domaćina Rajskoga Ja sam Nevjesta Oca i Sina Nevjesta Duha Svetoga. Raskinuće se druge Zaruke Drugi Brak ne vrijedi Samo će Čuvar ovog Prstena Da Smrtnost pobijedi.

818 Dok ti ne probaš prvi, Ne mogu, Mili, piti Premda svježija od Vode može Misao na Žeđ - biti 206

822 Ova Svijest koja osjeća I Sunca i Susjede Jednom će i Smrt da osjeti I da samotna grede Kroz međuprostor onaj koji Iskustvo dijeli I Opit najdublji što ga udes Ljudima dodijeli Kako jednaka samima sebi Njezina svojstva biće Sebi će samoj i nikom drugom Da predstavlja otkriće Najveća je dušina smjelost Da bude osuđena Na pratnju jednog jedinog Pseta Vlastitog Identiteta -

207

824 Vjetar poče gnječiti Travu Ko što Žena s Tijestom čini Zamahnu punom Šakom k Nebu I punom Šakom ka Dolini S Drveća Lišće se otkačilo I na sve strane pojurilo A Prašina se slično Šaci Skupila - Cestu da odbaci Ulicom Kola jurila su Grmljavina je čavrljala Munja pokaza Žutu Glavu I plavičasti Nožni Palac Ptice Gnijezda zaključale Odjurila Stoka u Štale A potom - Kaplja Divovske Kiše A potom - Ruke što su držale Brane - ko da se rasklopiše I Vode Nebo potopiše Al previdješe Dom mog Oca Tek Drvo raščetvoriše -

208

827 Jedine Novosti meni Znane jesu Bilteni Dnevni o Besmrtnosti. U šta sam zagledana Sjutra il Ovog dana Možda je Prizor Vječnosti Sretah jedino Boga Sem Postojanja - drugoga Puta nema - za preći Bude li Novosti drukčijih Ili Prizora Divnijih Onamo - ja ću vam reći -

828 Crvendać je Neko Ko Jutro je presjeko Brzom - naglom Viješću kako Mart je nedaleko Crvendać je Neko Ko Podne preplavi Anđeoskim mnoštvom svojim Kad se April javi 209

Crvendać u Gnijezdu Kad ćuti - to će reći Dom - i Svetost - i Izvjesnost Od svega su veći -

829 Taj Krevet prostran pravi Pravi taj Krevet u stravi Čekaj u njemu Sudnji Dan Uzvišen i Divan. Nek je Madraca ravnoga I okrugloga Jastuka Nek u tu Zemlju ne prodre Svitanja žuta buka -

832 Soto! Istraži sebe! Tu ćeš »Neznanu Zemlju« da otkriješ Koju ni jedan Naseljenik Na umu imao nije! 210

835 Ne znam Boga ni Prirodu Al me dobro zna Oboje Uplašeni Zaduženja Da ostvare sopstvo Moje. Al ne vele da znat mogu Svoju Tajnu čvrstu kao Heršelova lična korist Ili Merkurov posao -

836 Istina -ko Bog stara je Njegova Bliznačka Istost Koliko On će da traje Cijelu Sa-Vječnost A propašće u dan Kad bude protjeran Iz Dvorca Svemirskog Života lišen Bog.

211

844 Proljeće je Period Izažet iz Boga. Druga doba godišnja Njemu su tek loga, Al u Martu i Aprilu Vani ništa nogom Ne mrdne bez srdačnog Razgovora s Bogom.

870 Čin prvi - Nalaženje Gubitak, iza toga, Treći je Odlaženje Do »Runa zlatnoga« Četvrti, nema Otkrića Peti, nema Mornara Konačni, nema Runa I Jason je - utvara -

212

838 Nemogućno, kao Vino Čovjeka veseli Kad ga kuša - Mogućno je Bljutavo - Uspe li Makar kaplju Slučajnosti Tad nastaje Smjesa U kojoj je Čar Sastojak Ko Udes izvjesan -

839 Uvijek Moj! Raspust Prođe! Svjetlosno Polugođe Započe ovim Danom! Ko divna vrtnja Godišnjih Doba I Sunca - pouzdano! Stara je Milost, novi Ljubimci Istok je star, dakako, Al njegov Purpurni Program kaže Prvo je Svitanje - svako.

213

850 Pjevam Čekanje da potrošim Samo da Šešir svoj zavežem I Kućna Vrata da zatvorim Nemam činiti ništa teže Dok njegov korak najveći se Približi - k danu tad hitamo I jedno drugom pričamo kako Pjevasmo Mrak da razagnamo -

859 Nevjerica da samo to Mi Um podupre teturavi U najljućoj Boli dok se Uporište ne pojavi. Nestvarnost je posuđena, Samilosna je Opsjena Što mogući život spravlja Dok živote obustavlja.

214

861 Rascijepi Ševu - Muziku ćeš naći Sve Lukovice od Srebra svijene Svitanju Ljetnjem škrto dijeljene Čuvane za Sluh ti kad Lutnja ostari Poplavu pusti - biće očigledna Mlaz iza Mlaza - tebi povjerava Skerletni Opit! Sad, Nevjerni Tomo Sumnjaš li da je - tvoja Ptica prava?

863 Ta Razdaljina među Nama Nisu Milje - ni Provalije Volja je ono koje smješta Ekvator - nikad mogao nije -

215

875 S Daske sam na Dasku sporo Oprezno stupala Zvijezde slutim oko Glave A More kod Stopala. Ja nisam znala vodi li me Korak sljedeći kraju Otud mi Hod kolebljiv koji Iskustvom nazivaju -

883 Pjesnici samo Lampe pale A sami nestaju Fijtilji koje oni podstiču Ako sakrivaju Životno Svjetlo, poput Sunaca Svako Doba će biti Sočivo koje rasijava Svoj Opseg vlastiti -

216

885 Naš mali Rođak - iza Kiše U obilju se vidjeti može Ružičasto i Meko mnoštvo Koje po mlakoj Zemlji gmiže Izlišan život, takav mi se Činio sve dok Ptica mala Nije kao iz Gostoljublja Da doručkuje pohitala. Ko ja o Njemu, tako o Meni, Pomislih, može suditi Bog I pustih Crvića za Pecanje Mojom Skromnošću uvećanog.

886 Ispitali su naš Vidokrug A potom iščeznuše Baš kao Ptice prije no što Daljinu dosegnuše Osvrtanje naše - za Njima Trajno je Radovanje Ali je naše Gledanje Naprijed I Kocka - i Sumnjanje 217

887 Okraća Ljubav, ko sve stvari, Ležaće na dnu komode Sve dok starinska ne postane Poput Babine Mode -

888 Kad vidim sunce kako Iz svoje divne Kuće se javlja I pred sva Vrata - Dan ostavlja A djelo - na mjesto svako Bez nemilih zbiti a Slave Ili Štropota nebitnoga Temlja mi tad da Bubanj liči Za kojim trče Djeca mnoga -

218

891 Mom oštrom Uvu - Lišće šapće Grmovi - kao Zvona se čine Da se povučem u Privatnost Ne daju Straže Prirodine Ako se skrijem u Pećinu Njeni Zidovi - prozboriće Svijet je sličan moćnom Prasku Koji razgoli moje biće -

895 S Neba se Oblak povukao Da bi divota veća bila Ali njega i Pristaše mu Zauvijek sam izgubila Da samo dalje ispitivah I da sačuvah Rumenilo U Hermetičkoj Uspomeni To bi mi sada koristilo. Nikad ne proći sa Pogledom I sa Naklonom kraj Anđela Dok se u Nebu ne učvrstim Sada bih tako htjela. 219

906 Divljenje - i Prezir - spram Vremena Pravda tek - Raka Otvorena Mrenjem - ako je Uzvišeno Mišljenje biva preuređeno I razbiremo jasno ono Što vidno bilo nam nije A osobito - ne vidimo Što smo vidjeli prije Ovo Viđenje složeno Svjetlo omogućeno Svjetlom - i Beskonačnim Konačno snabdjeveno Konveksni - i Konkavni Dokaz Okrenut natrag - ka tom Vremenu - i naprijed Ka Bogu njegovom -

910 Iskustvo je Put pun Okuka Više od Uma voljen Po - Paradoksu - taj Um sam Smatra se da je vođen 220

Sasvim Suprotnim - Kako ljudska Disciplina je zamršena Kad prisiljava da se izbere Baš Patnja Predodređena -

916 Obuvene su im noge Gazom Zlatni su Šljemovi njini Prsa im - Oniks jedan jedini Optočen Hrizoprazom Njin rad je - pjesan crkvena Njin odmor - melodija Oh, kad bih Podne i Djetelinu Sa Pčelom sisala i ja!

919 Neću zaludu postojati Ako jedno Srce što pati Spriječila sam da se ne slomi Ako nečiju bol zatomih Ili ublažih Muku kome Il Crvendaću klonulome Pomogoh da se Gnijezdu vrati Neću zaludu postojati. 221

922 Ti što u Grobu leže najduže Ti kojih Danas nesta Jednako su nam van Iskustva Smrt je drukčija Cesta Njom se rijetko usudi Smjeli Smrt je - podvig Bijeli Jednom ostvaren, moć poništi Da se jedamput saopšti -

928 Uske Obale ima srce Ritam je njegov ko u Mora U Monotonom Plavetnilu I moćnom Basu - bez umora Dok uragan ga ne zahvati I ono samo dok ne shvati Da nedovoljan Opseg ima Srce nas uči grčevima Da je Mir samo Zid koji se Od netaknute Gaze stvara Udar trenutan raznese ga A Ispitivač - rastvara 222

937 Osjetih Rascjep u svom Umu Kao da Mozak moj se kala Kušah vezati - Šav sa Šavom Al ih složiti nisam znala Nastojala sam misao Iza Da povezem sa mišlju Ispred Al mi se - kao Klupčad po Podu Van Smisla zamrsi njihov Red -

939 To što ne vidim, bolje vidim Kroz Vjeru - Smeđe Oko moje Povremeno se sklopi - ali Sjećanje - Kapaka lišeno je Jer često, vidim jednako, i kad Na sav mi Razum padne tmica Da neko drži Lampu iznad Tako voljenih crta lica I uzdižem se - i u svom Snu Ti Razgovijetnu Milost podarim Dok Dan kivan ti savršenstvo Ne prekine - i ne pokvari 223

943 Lijes je - malo imanje Ipak u njega stane Sav rajski Građanin u svom Razmjeru smanjenom Grob je - omeđen prostor Al širi od Sunca i Voda Koje nastani - i zemalja U koje gleda sa svoda Onom ko mali odmor svoj Jedinom drugu povjeri Opseg - koji ne pušta vani Ne svršava se - ne mjeri -

946 Ima misao blagorodna Kapa se skida pred njom Ko nenadno kad sretneš Kralja Ulicom svagdanjom Da nam pripada besmrtno Mjesto Dok Piramide se ruše A Kraljevstva, poput Voćnjaka Crvenosmeđe uvenuše 224

949 Ispod Ispod Ispod Ispod

Svjetla, ipak ispod, Trave, Prljavštine, Kukčevog Podruma, Žila Djeteline,

Dalje no što Ruka može Da je duga poput Džina, Dalje no što Sunce može Da dan traje ko Godina, Iznad Svjetla, ipak iznad, Iznad Luka Ptičijega Nad Ognjištem Kometinim Svakoj Mjeri van dosega Dalje no što Slutnja jaše Dalje no što Tajne mame Oh, Disk jedan što razdvaja Pokojnike i nas same!

959 Gubitak nečeg svagda toliko Osjećah - prvo što pamtim - bješe Da mi neznano nešto oteše Bjeh odveć mlada da sumnja iko 225

986 Neki uzani Momak jezdi Kroz Travu katkada Možda ste ga sreli - il niste Javi se iznenada Dijeli se Trava ko Češljem Pjegavo koplje se spazi Pa zatvori se kraj nogu ti Otvori, kad odlazi Svide mu se Močvarna Polja Tie prehladno za Žito Al ko Dijete, Boso - u Podne Prođoh kraj njega, i to Ne jednom, mišljah - bič fijuče Što ga rasplete Sunce A kad se sagoh da ga svežem Nabra se i pobježe Mnoge narode prirodine Ja znam, i oni mene I za njih puno srdačnosti Osjećam ushićene Al Momka tog ne sretoh nikad Samog, ili sa svitom, Da ne osjetih stezanje grla I Nulu u Kosti - pri tom 228

995 Ovo se zbi - u Bijelo Doba Ono - u Zeleno - kada Na Smetove je teško misliti Ko i vidjeti - Krasuljke - sada Osvrtanje je - najbolje što osta II kad si naprijed okrenut Sjećanje je pola Budućnosti Kanda i više, kojiput -

997 Raspad - to nije čin trenutan Temeljit prestanak lični I svi procesi razlaganja Rasap su metodični Paučina - prvo na Duši Pa od Prašine Skrama U osi bića Borer buši I bitna Rđa u nama Propast je glavni rad Đavolov Stalan i spor veoma Ne možeš za tren ugasnuti Kliženje - Zakon je Sloma 229

1012 Šta je bolje? Nebesa ili Nebesa što će doći S tim starim Dodatkom Sumnje? Izbjeći neću moći Da »Pticu u Ruci« cijenim više No »Granu« gdje se golub Možda njiše, možda ne njiše A da se ponovo bira Kasno je odviše

1021 Dalek ljubavi Otac Nebeski Vodi izbrano Čado Češće Kraljevstvom Trnja nego Mekanom Livadom. Češće Šapom Zmajevskom nego Drugarskom rukom vodi Predodređenu Malu Jedinku Ka kraju gdje se rodi.

230

1030 Što takav mrije - pomaže nam Da lakše sklopimo oči A što je takav živio O Besmrtnosti to svjedoči -

1042 Proljeće dođe na Svijet Moji su svi Aprili Prije nego si došao Lišeni boje bili Ko što je negativno Cvijeće - prije Pčela Njegova Sudbina je Zujanjem započela -

231

1045 Priroda se bojom Žutom Rjeđe služi no drugima Svu je štedi za Zalaske Za bacanje Plave ima Purpur trati, kao Žena Žuta je sa njenih slika Samo škrta i probrana Ko Riječi Ljubavnika -

1052 Ne vidjeh nikad Vresište Ne vidjeh nikad Mora Ali znam kako izgleda Vrijes I šta Val biti mora Sa Bogom nisam govorila Nit posjetila Raja Ali znam gdje je ko da kupih Kartu do toga kraja -

232

1058 Cvijet je - Rezultat - kad kad sretneš I zirneš letimice Jedva da možeš i naslutiti Sićušne činjenice Što pripomažu kod Sjajnog Posla Složeno urađenog Zatim - Podnevu u obliku Leptira ponuđenog Da zbije Pupoljak - opre se Crvu Osvoji Rose koliko treba Složi se s Jarom - izmakne Vjetru Umakne Pčeli što vreba Veliku da ne izda Prirodu Što danas čeka ga orna Jer biti Cvijet - rabota je Najdublje odgovorna!

1065 Oh, Smrti, otvori vratnicu Ulazi stado smoreno Čije blejanje prestade S čijom je skitnjom svršeno 233

Najmirnija je tvoja noć Najsigurniji tor Prebliza ti si, za dozivanje Prefina, za govor -

1068 Dalji Ljeti no Ptice Patetično u Travi Nenametljivu misu Sićušni Narod slavi. Obred nevidljiv biva Tako postupna Milost Običaj postaje sjetan Što širi Usamljenost. Najstarinskiji u Podne Kad Avgust tiho gori Diše se sablasna Himna Da odmor uzoran stvori Poslan al ne ko Milost Sjaj bez ijedne bore Keltskom razlikom ipak Priroda vine se gore 234

1071 Opažaj neke Stvari se plaća Tačno gubitkom njenim Opažaj po sebi dobitak je Srazmjeran svojoj cijeni Stvar Apsolutna - ništa nije Opažaj smješta je gdje treba A potom kudi Savršenstvo Daleko poput neba -

1072 Moja je - Titula Božanstvena! Supruga - bez Prstena! Velika Čast mi povjerena Carica Kalvarije! Sem Krune - sve ko u Kraljice! Zaruke bez Nesvjestice Bog šalje nama Ženama Ako držiš - Ahat s Ahatom Zlato sa Zlatom Rođenje - Vjenčanje - Sahrana Istoga dana Tri pobjede se zbile »Moj Suprug« - kaže ženski stvor Glasom od svile Je li u tome čvor? 235

1073 Opit je za me svaki Čovjek koga sam srela Ako sadrži Jezgru? Vanjština oraha zrela Izgleda na drvetu Jednako ubjedljiva Al ja i vjeverice Trebamo ono što skriva -

1075 Nebo je nisko - zli su Oblaci. Snježna Pahulja koja. luta Dvoumi se kuda bi pošla Povrh Staje il preko Puta Svadljiv se Vjetar vazdan žali Da samilosti nigdje nema Prirodu, ko nas, katkad zatekneš Bez njenog Dijadema.

236

1077 To su Firme s Krčmi Prirode Njin poziv veledušan Da svak od gladi ko skapava Mističan Hljeb njen kuša To su obredi u Kući Prirode Gostoljublje što svakad Jednako široko otvara se Za Pčelu i Prosjaka Za Jemstva njenog Moćnog Imanja Vječnog Gošćenja njena Purpur na Istok - a Zvijezda je Na Sjever - stavljena -

1078 Sjutradan iza smrti Prepun je vreve dom Marljivost ozbiljnija Od svega pod nebom U srcu pomesti - Ljubav U sanduk složiti Njom do vječnosti nećeš Opet se služiti 237

1080 Kada se vrati - ako se Cvijeće Vraća - jer sumnjam da Cvijeće Opet se može roditi ako Jednom iscrpi Umijeće Kad Crvendaći počnu - ako To mognu - jer me svagda šine Strah neizreciv da im to bješe Posljednji Opit prošle Godine Kada Maj dođe, ako se vrati, Zar nikog neće bol da bridi Što jedno tako lijepo lice Ponovo neće moći da vidi? Ako sam tamo - niko ne zna U kakvom Društvu - sjutra biću Al ako jesam tamo - sve što Govorila sam — povući ću —

238

1083 Iz povlačenja otkrivamo Koliko veliki je Onaj s kojim bjesmo doskora A Sunce što umrije U odlaženju postade nam Dvostruko milije Nego cijelo Zlatno Prisustvo Što postojaše - prije -

1084 U Pola Četiri, tek jedna Ptica Put Neba šutljiva Uputila je tek odlomak Napjeva plašljiva. U Pola Pet je Opit bila Provjera potvrdila I ah, sve drugo istisnu njeno Načelo srebreno U Pola Osam, ne vidjesmo Ni Zlata, ni Alata A u Prostoru bješe Prisustvo Čistoga Obuhvata 239

1097 Rosa je - Poplava u Travi Okreću nam se pod nogama Mnogi Mlinići neprimjetni A Majstori su šutnja sama Šume i Brda uhodimo Šatre na Sajmu Prirodinu Brkamo vanjsko i nutrinu I kazujemo šta vidimo. Ti što tumače po Natpisu Prirodin Cirkus Putujući Neke Srijede - Popodne - kao Djeca - hoće li unutra ući?

1099 Čaura steže - Boje me draže Usta mi vazduha traže Mutna mi je Mogućnost Krila Smrtnu Haljinu ponizila Moć Leptirova - mora biti Urođen Dar da leti Priznaj Livade Veličanstva I Nebo lako meti 240

Kod svakog Miga - moram varati Kod svakog Znaka - šifrovati I griješiti grdno - ako Tajnu Božanstva - shvatim -

1100 Posljednja Noć Života Njenog To Svakidašnja Noć je bila Osim po Mrenju - Priroda ~od tog Drukčijom nam se učinila Zapažali smo najmanje stvari Stvari ranije previđane Ko silnim Svjetlom da nam bjehu Kurzivom u Um upisane. Vrzmali smo se među njenom Konačnom Sobom i Sobama Gdje bjehu oni što će i sjutra Da budu živi, a u nama Prekor što drugi živjeti mogu Dok okončati ona mora I od toga se javi skoro Beskrajna - zbog Nje - ljubomora 241

Čekasmo dok je odlazila Vrijeme kratko - duše su bile Odveć metežne da bi zborile I napokon se objava zbila Pomenu nešto, pa zaboravi Potom se kao Trska svinu Lagano k Vodi - jednom se trže Dade pristanak - i preminu A Mi - Mi Kosu uredismo I Glave nam se uspraviše A onda - strašna dokolica Da vjeru našu - reguliše -

1101 Oblik Života i Život sam Razlikuju se silno Baš kao Vino na usnama I u Posudi vino Potonje je sjajno da drži Al siromaštvo ekstatično Besplutnost smatra izvrsnijom Znam to, jer probah lično 242

1104 Pjeva Cikada Sunce zapada Majstori svršiše šav po šav I Dan je sašiven sav. Puna Rose je Trava niska Sumrak je, kao Stranci, stao Šešir u ruci, nov i blistav I išao bi, i ostao Beskrajnost, kao Susjed, banu Mudrost što Lice, ni Ime nema Mir ko da Zemlja stiže Doma I tako Noć postanu.

1123 Velika nada Bez buke pade U nutrini se desio Slom 0 lukava propast što ćuti 1 ne zbiva se pred svjedokom Um je za moćan Teret građen Smišljen da strašne zgode svlada Kako u More često tone Kad prividno na Zemlju pada 243

Nepriznavanje rane sve dok Tako široka ne postane Da sav moj Život u nju stane I još prostora da ostane

Zatvaranje prostoga kapka Koji se suncu otvarao Sve dok nježni Stolar ga nije Za vjeki vjekov zakovao -

1126 Da li da te prihvatim? Pjesnik Razmatranu upita Riječ Smjesti se među Kandidate Dok ne isprobam šta finije Filologiju pretražio I tek što nije pozvonio Po odloženog Kandidata Nenajavljen uđe na vrata Dio Vizije koju Riječ Prihvaćena bi ispunila Da za imenovanje nije To će Kerubin da otkrije 244

1129 Istinu kaži svu - ali koso Jer u Kruženju uspjeh počiva Divna nenadnost Istine - za naš Lomni Užitak - presjajna biva Ko što Dijete kad mu ljubazno Objasniš munju više ne strepi Istina postupno nek zabljesne Il će svi ljudi biti slijepi -

1134 Vjetar pokupi Sjeverne Stvari I na jugu ih zgrnu Onda Zapadu Istok podari A gubicu razvrnu Ko da četiri progutaće Dijela zemlje ove Pred strašnom moći pokunjeno Sve ode u uglove Vjetar u svoje odaje uđe Priroda iziđe vani Podanici joj na svom mjestu Sistemi njeni - svrstani.245

Dim iz Nastambi opet se penje Napolju dan se čuje Kako je prisan, Konac oluje I pričje ushićenje -

1136 Na Staklu je Mraz Smrti bio Reče »Spasite Cvijet svoj«. Kao Mornari s Rupom u brodu Sa smrtnošću smo počeli boj. I Morem - Suncem - Planinom smo Pasivni Cvijet naš branili Al ka Polici Skerletnoj mu Započela je da Stud mili Preklinjasmo je da se vrati Između njega i nje stasmo No lako poput uske Zmije Ona je k njemu probila stazu Sva mu ljepota bespomoćna Klonu - a gnjev ovlada nama I gonismo je do Klanca njena I lovismo je do njene Jame 246

Mrzjesmo smrt i mrzjesmo Život I nigdje da se ode sad Od Mora i od kontinenta Postoji šire - a to je Jad -

1138 Pauk - bez pomoći Svjetiljke - u Noći Po Bijelom Luku Veze Čipke Dama Ili Plašt Patuljku? Ne već sebe sama. Iz tih linija Besmrtnih sija Fizionomija.

1140 Dan se smanjio, čvrsto opkoljen Slaženjem noći prerane Popodne svoju žutu kratkoću U večer duboku kane 247

Vjetri odoše stazama bojnim Pušteno lišće da skita Na plišan ekser Novembar vješa Svoj Šešir od granita -

1145 U tvom dugom Raju od Sjaja Neću čeznuti nikad Niti za Zemnom Igrom niti Za Družbom Smrtnika -

1147 Nakon stotinu ljeta Mjesto je svim neznano Mrenje tu odigrano Kao Mir bez pokreta Korovi pobjedno niču Stranci skicu i sriču Samotan Pravopis tih Mrtvaca starijih Vjetrovi ljetnjih Livada Prisjećaju se kada Instinkt je ključ digao Sjećanju iz šaka pao 248

1150 Mnoge planove jedno kratko Popodne može da zbriše Posve neznane onim kojih Tiču se ponajviše Čovjek kog nisu opljačkali Jer mu odstupi noga Tek za širinu Trake izvan Svagdašnjeg puta svoga Ljubav koja se ne usudi Jer ispred vrata nađe Vezanog konja bezazlenog Što mjeri svoje Beznađe -

1155 Daljine nisu - Carstvo Lisica Nit ih smanjuje Štafeta Ptica Jer Daljine su nastanjene Između tebe, Mili, i mene.

249

1159 Glavne Ulice Tišine vode U Komšiluk - Prestankom zvani Gdje Opažanje - Otpadništvo Svemir - Zakoni - nisu znani Po Satima je Jutro, a Zvono Iz Dalji noć je objavilo Al tu za Doba temelja nema Jer je Vrijeme ishlapilo -

1162 Vrlo je velik život ovaj Život koji nas čeka tamo Nadilazi ga, dobro znamo Jer to je sam Beskraj No sav kad prostor pokazan bude I pokazano carstvo svako Najmanjeg ljudskog srce obim Sve to - na ništa svešće lako -

250

1170 Priroda voli biti mirna A i velika, povremeno Ali naš pogled čim se sklopi Ponašanje se pruži njeno Do Čarobnjaštva i Poslova Premutnih da ih naš um shvati Gle naš prostrani Građanin se U Opsjenara preobrati -

1172 Leđa uz leđa Oblaci leže Sjeverac stade da reže Šuma je kasala dok nije pala Munja je ko miš igrala Grom se mrvio poput tvari Kako je dobro u Grobu biti Gdje te ne može Gnjev Prirodin Ni kuršum - dohvatiti -

251

1173 Munja - to je Viljuška zlatna Sa nebeskih Astala Iz nepažljive ruke pala Užasan escajg iz palata Što se nikad posve otkrite I nikad posve skrite - čine Našem neznanju otkriveno Oruđe Pomrčine.

1176 Ne znamo svoju visinu dok nas Ne zovnu da se dignemo A tada planu ako smo vjerni Do neba stasom stignemo Ono Junaštvo o kom guslamo Bilo bi normalna stvar Kad ne bi svako Aršin kratio Da ne bi postao Car -

252

1181 S nadom plašljiva bila Bez nje se osmjelila Posvuda usamljena Ko ruina Crkvena Nit me sablast ubija Nit me sablazni zmija Sudbinu onaj svrgava Ko joj se povrgava -

1182 I Pročelje i Začelje Sjećanje - ko Kuća - ima A i Tavan isto tako Sa Smećem i Miševima. Zatim Podrum dublji nego Što i jedan Zidar sanja Pripazićeš da Dubina Njegova nas ne proganja -

253

1200 Zato što teče Potok moj Znam, bez vode osta Zato što ćuti Potok moj Znam da More posta Jer me njegova rasta strah Pobjeći pokušah Tamo gdje jaki govore Da »ne postoji More« -

1203 Prošlost je tako čudno Stvorenje Kad mu se pogleda lice Ushićenje ili Sramota Pruže nam priznanice Nenaoružan ko ga sretne Oprezan mora biti Njegova puška zarđala Mogla bi opaliti -

254

1212 Svaka riječ Vele - mrije Čim se rekne. Ja kažem baš U takav čas Život stekne.

1222 Brzo prezremo Tajne koje Mogu da se dokuče Ima li išta pljesnivo kao Iznenađenje od Juče -

1231 Negdje na Zemlji svakidašnjoj Lično se danas zbila Mađija trpna ali stvarna Koja me posvetila 255

Nehajna godišnja doba bez sumnje Igraju gdje za pravo Da se obretem - sem Besmrtnosti Dala bih biće čitavo S pravom da mogu dokaz Drugog Datuma Tebe dati Nemoj, oh Bože Postranstava, Vječnost nam skraćivati!

1235 Do ugla bješe ko zvuk Kiše A onda Vjetar razabra uvo Išlo je mokro, ko Val svaki Al ko pijesak šibalo suvo A kad je sebe odgurnulo Do u najdalju neku ravninu Kao dolazak Vojski se čulo To bješe Kiša uistinu — Punila Vrela, razdragala Bare, na cesti pjevušila Iz Bregova je čep izvukla I Bujice je van pustila Gutala njive, podigla mora Mjesta iz Centra svog pomakla Pa odjahala ko Ilija Na jednom točku od Oblaka. 256

1241 Jorgovan je prastari grmen Al veću starost ima Jorgovan Svoda Nebeskoga Noćas nad Bregovima Sunce što slabi na svom Putu Zavješta ovu krajnju Biljku - ovaj Cvijet Zalaska Mišljenju - ne ticanju Od Krunice je Zapad - Zemlja je Čašica - a sjajno je Zvjezdano sjeme u Čaurama Naučnik vjere svoje Ispitivanje upravo poče Nad njegovom sintezom Flori ne može da naudi Vrijeme analizom »Oko ne vidje« - sa Sljepilom To može da se složi Al Otkrovenje nek se naučnim Tezama ne odloži -

257

1247 Peti se kao G r o m pri kraju Smrviti se potom u sjaju D o k se stvoreno sve sakrilo Poezija bi - ovo bilo Il Ljubav - one dođu skupa Kušaš nijednu il obije Proživi jednu i gotovo J e r ko ugleda Boga - mrije -

1251 Tišina sve je što nas plaši. U glasu - Spasa je klica Al Tišina je beskonačno. O n o je lišeno lica.

258

1261 Riječ nemarno na Papir pala Oko će da osvježi Ako savijen u vječnom šavu Naboran Tvorac leži Rečenica zarazu krije Može se udahnuti Očaj i kad si Stoljećima Dalek od Malarije -

1263 Knjiga nas brže od Lađe nosi Dalekim krajevima Ne propinje se Hat ni jedan Kao Stranica Rima Najbjedniji tim Putem može Da ga Takse ne guše Kako je jeftina Kočija kojom Voze se Ljudske duše.

259

1270 Da li je Nebo Ljekar? Viđati može - vele Ali je bezvrijedan Ovaj Posthumni Melem Je li Nebo Blagajna? Da smo joj dužni - zbore Al nisam potpisala Nikakve ugovore -

1275 Pauku nikad zaposlenje Ko umjetniku nije dato Mada njegovu izvanrednu Zaslugu obilato Potvrdi svaka Metla i Marta U svem Hrišćanskom Puku Zanemareni sine genija Uzimam te za Ruku -

260

1276 Ljeto je otišlo ranije Nego što Cvrčak dođe Al znamo - taj Sat nježni je Znak da se Doma pođe Otide Cvrčak ranije No što je stigla Zima Al u tom Klatnu patetičnom Vremena Tajnog ima

1281 Stajaća radost ko Bara pušta Šaš da se razbokori Dok se nehajno ne stropošta Tok vode da uspori Ometajući da plove sjajno I na dno tonu sjene Ali baš on će da ustane Kada poplava krene.

261

1286 Mišljah priroda dovoljna je Dok Ljudska došla nije A ova upi onu prvu Ko svod što Plam upije Tek Čovječije prirode svjesno Božansko tu doliva Kratku borbu za zapreminu Moć da sadržiš - biva Uvijek poput Sadržaja Al daš li Divu stan Ne manji čovjek - već Div biće U tebi sadržan -

1278 Planine stoje u Magli Dolovi dole stali Rijeke i nebo po volji su Išli ili čekali Na odmoru je bilo Sunce Manje vidljiv je bio Vatreni njegov interes - Kulu Suton je podvlačio 262

Toliko blago Čin večernji Na pozornicu pada Da nevidljivo Susjed nam je Bliskiji no ikada -

1287 U tom Životu koji Za tren će proći Sve je - i ništa nije U našoj moći

1295 Dan ima dvije dužine Nada mu ili Užas Apsolutno trajanje I gornji doseg pruža Vječnost biće brzina Il Stanka na Znakove Temeljne što obznane Temeljne Zakone. Mrenje nije odlazak Sudba je Karta gdje se Ne kolce Nove Države Ostani kakav jesi. 263

1304 Nije Toljaga - slomila Srce Nije ni Kam Bič tako tanak da je nevidljiv Kakav ja znam Ošinuo je Čarobno Biće Dok palo nije Ime je Biča otmeno odveć Da se otkrije Velikodušan kao Ptica Koja poje Onom Kamenu kojim dijete Usmrtilo je U takvoj Zemlji ko Naša Ne treba Stid puziti Uspravan - budi Stide I Svemir tvoj će biti.

1315 Šta je najbolje? Uštap il Mlađak Nijedno - Uštap odvrati Najbolje je - ono čeg nema Ostvariš li ga - sjaj će nestati 264

Užitak ne možeš zadržati Od ispunjenja se ježi Zanos je Prizma porijeklom On razlaganju teži -

1320 Dragi Marte - Uđi Kako mi je milo Davno ti se nadah Ostavi Šešir Mora da si pješačio Izdao te dah Dragi Marte, kako zdravlje, i Ostalo A kako je priroda ostala Oh, Marte, a sad na sprat ćemo preći Toliko ti toga imam reći Tvoje Pismo stiže mi, i Ptice, Javor nije znao da ćeš doći - dok ne rekoh Da znaš - kako će mu bit crveno lice Ali, Marte, oprosti, i svi ti Bregovi koje mi dade obojiti Prikladna Purpura ne nađe se Ti sa sobom sav ponese 265

Ko kuca? Taj April. Zatvaraj vrata Neću da me smeta Svu Godinu nema ga, a zove Kad sam zauzeta Ali sitnice tako su ništavne U tren kad ori dođe Da je Prekor drag kao Pohvala I Pohvala ko Prekor takođe -

1329 Da li zaboraviše Ili to čine baš Il nisu ni pamtili Bolje je da ne znaš Bijede nagađanja Slabiji bol su nam No fakat od željeza Utvrđen sa »Ja znam« -

1332 Rumen - sitan - i tačan Slabašan - mirisan U Aprilu - neprisan U Maju - srdačan 266

Dragocjen Mahovini Poznat Brežuljcima I blizak Crvendaću U ljudskim Srcima Ljepoto drska malena Tobom ukrašena Priroda odriče se Drevnoga vremena -

1333 U Proljeće bi kap Ludila Zdrava čak i za Kralja bila, Al budibog sa Klovnom koji Pred strahovitom ovom scenom Tim cijelim Opitom u Zelenom Kao pred nečim svojim stoji!

1334 Ne daj da mrljom Polarnog Svjetla Tu savršenu pokvarim Sanju Nego pozovi - da dođe opet Noć moju svakidanju 267

Moć nam dolazi, kad ne znamo Haljina Udivljenja je bila Sve što je naša plaha Mati Po kući - u Raju - nosila.

1343 Tek Daska Djeteline To sve je što izbavi Pčelu - koju znam lično - da se U Nebu ne udavi Između gornjeg Svoda I Svoda donjega Pokosili je bjehu silni Talasi Opsega Ni za šta odgovorna Daska se lijeno njiše Nenadni Teret Vjetra primi I Pčele nema više Taj se potresni slučaj U Travi odigrao Da joj čak nije iznudio Ni jedno odsutno »Jao« 268

1354 Srce je - Glavni Grad Uma Te države jedine Kontinent jedan jedini Srce i Razum čine Jedan će - ko Žitelj stvo Dovoljno brojno - biti Taj Narod Ekstatični Istraži - jer to si ti -

1371 Kako Krojač Orahov Sazda Mrki Kaput njegov!? Sastavi ga bez šavova Kao Ruho iz Snova Ko je Smeđe Sukno tkao? Kako mjere sračunao? Stari Kesten raste u toj Odjeći iskonskoj Znamo da je naš um jak I Čuđenje da ga stvara Ali kako taj Zemljak Prirodu nam - otvara! 269

1379 U Močvari Žaba je Napustila Dvore Popela se na Kladu Pa drži govore Dva Svijeta slušaju Sebe izuzimam Taj Govornik Aprilski Danas hrapav glas ima Na Nogama - Rukavice Ruku nema - njegova Rječitost je Mjehurić Ko što biće i Slava Ako li mu zaplješćeš Otkrićeš sa zlovoljom Demosten je nestao U Forumu Zelenom -

1380 Koliko znači tren sadašnji Tim što nemaju ništa više Budala - Šaran - Ateista Cijelo blago uložiše Na kolebljivi Točak Trena Al pokretljive njine stope Gorski potoci Vječnosti će Gotovo posve da potope 270

1381 Mislim da će doći doba Pomogni mu dolaz i ti Kad vrvjeće Pticom Drvo A Pčela će zujna biti. Mislim da će doći doba Ne daj brzo da proleti Kukuruzi kad će Svilu A Jabuka Cic odjeti Mislim da će doći doba Kikot Sojke da preplavi Njen Dom, bijel i nov, Zemlju I to malo zaustavi -

1397 Zvučalo je kao - da Ulice jure A potom - trka je stala Tek se Pomračenje - vidjelo s Prozora I tek se Strava - osjećala. Potom - najhrabriji napusti Sklonište Da vidi je li to Smak Priroda, u svojoj Opalnoj Kecelji, Miješala je Svježiji Zrak 271

1400 Kakva tajna iz zdenca bije! Voda živi tako daleko Susjed iz svijeta drukčijeg K o j i stanuje u sudu nekom Čiji rub niko vidio nije Sem poklopca mu staklenoga K a o gledanje kad god ushtiješ U lice ponora jednoga Trava splašena ne izgleda Pitam se kako može da stoji Toliko blizu i hrabro gleda U ono čega ja se bojim. Možda u srodstvu njih su dvoje, Trska skroz blizu mora stoji T a m o gdje o n o bezdano je A ne odaje da se boji No priroda je stranac ipak; Koji je pominju ponajviše Ne prođoše joj dom ukleti, Nit njenog D u h a objasniše. Sućut za one što je ne znaju Blaži žaljenje što one duše Koje je znaju, manje je znaju Što joj se više primaknuše -

272

1404 Mart je mjesec nadanja Stvari nam neznane Osobe iz predskazanja Sve to sad izranja Kušamo biti postojani Al Radost puna buke Izdaje nas, kao dječaka Njegove prve zaruke -

1405 Pčele su Crne - Sav u pozlati Pojas im - Zujavi pirati -Jezde okolo, razmetljive Od svojih Malja žive Malje suđene - ne slučajne Koštana Srž Bregova sviju Vrčevi koje lomovi svijeta Niti potresu, nit proliju —

273

1409 Neiskorišten kad bi Teret Usna smrtnika naslutila U izušćenim riječima Težina bi je razmrvila -

1419 Čini se - jedan od mirnih dana Nema na zemlji ni nebu rana Dok se sa suncem što zapada Crvenilo slučajno neko Boja što luta, neko bi reko Ne javi zapadno od grada Ali kad zemlja škripati stade I sa urlikom - kuća nestade A priroda se ljudska pritaji Po užasu je pojmio svak Baš kao da je vidio Smak U Oblacima Bulka - šta je -

274

1420 Slast jednu s puno patnje ima Priroda mila za mene Čega se klonim kao Očaja Ili nepravde voljene Zašto u Ljétnje Jutro Ptice Prije no dan doleti Melodioznim Bodežima mi Probodu duh uzeti Samo je dio pitanja koje Dobiće odgovor svoj Kad Duh i Meso razdvoje se U Smrti trenutnoj -

1430 Najluđu Radost spoznati neće Ko ubog bio nije Uzdržavanje - Pijanstvo je Od Vinskog silnije U dohvatljivo, premda ipak Neuhvatljivo, žudnja nek cilja Ne bliže - da ti iz ropstva dušu Ne oslobodi Zbilja -

275

1434 Ne idi preblizu Kući Ruža Haranje Lahora ili Poplava Rose do iščeznuća Zidove su joj preplašili Ne kušaj Leptira vezati Uz Ljestve Zanosa bježati Jemstvo je vrsne radosti U neizvjesnom ležati -

1437 Rosa je sebi dovoljna Napaja Listak jedan I misli kako Usud je golem Kako je Život bijedan. Na rad je Sunce otišlo U igru Dan se kreće Al opet Lice ove Rose Viđeno biti neće Ili je silom dan odvede Ili je sunce izlilo U mimohodu u More, Vječno je neznano bilo 276

1445 Smrt je laskavi Prosac Što uspije na kraju Udvaranja se isprva Potajno zbivaju Kroz prilaženja nejasna I migove blijede Na kraju smion s Trubama nas Pobjedno odvede U presječenim Kočijama Do vjenčanja neznana I Svečanosti ravnodušnih Poput Porcelana -

1448 Hod Gusjenice tako je mek Jedna mi rukom gmiže Takve pliševe nudi - iz tako Velurnog svijeta stiže Privlači bešumnim prolascima Spori - zemaljski pogled moj Zaokupljene svojom karijerom Kakva smo korist jedna drugoj -

277

1452 Za misli nemaš svagda riječi One su dar trena jednog Kao duboki tajnoviti Gutljaji vina obrednog Kom okus može tako domaći Tako prirodan biti Da mu vrijednost ni rijetkost Ne možeš pojmiti

1456 Tako veseo Cvijet Goni nam Duh da Pati Baš kao da je Jad Je li Ljepota onda Bol - ? Predaja mora znati -

278

1461 »Nebeski Oče« - primi pod svoje Ono vrhovno zlodjelo što je Uobličeno Rukom iskrenom U trenu krijumčarenom Premda uzdat se u nas - izvjesno Uljudnije je - »Prašina jesmo« I primi naša izvinjenja Zbog tvog vlastitog Dvoličenja -

1463 Putanjom Prolaznosti Točak se obrće Smaragdno odjekuje Skerletno nasrće I svaka Cvast sa Žbuna Klonulu glavu je digla Pošta iz Tunisa, možda, Kočija jutra je stigla -

279

1472 Vidjeti Ljetnje nebo dok sija, To je Poezija, Premda nikad u Knjigu ne leže Istinske pjesme bježe -

1473 Jedno s drugim jedno o drugim Pričasmo - mada bez Riječi Slušasmo kako trče sekunde I kako kopito Sata ječi Kad pred Uzeta Lica nam stade Vrijeme se na nas sažali Arke Spasenja ponudi nam Ararate smo - izabrali -

280

1509 Moj Neprijatelj ostari Sad Osveta je bez čari Mržnja mi osta bez teka Ko hoće odmazdu neka Brz bude - jer bježi Jelo Začas je Meso uvelo Srdžba mre čim se najela Od gladi biva debela -

1510 Kako je sretan mali Kam Koji tumara Putem sam, Za Karijere baš ga briga A Nužda nikad ne prati ga Njegov kaput temeljno smeđ Oblači Svemir što teče sveđ I kao Sunce nezavisan Sija sam ili s drugim prisan I sa prostotom sa nehajnom Udovoljava Zakonu trajnom -

281

1519 Blijedoj cjevčici Maslačka Začudila se Trava, A Zima posta magnoveno J e d n o beskrajno Avaj Cjevčica uzdiže uzoran Pup A onda kričav Cvijet Svečan proglas Suncima da je Iz groba ustao svijet.

1525 Življaše životom Zasjede Pa ode putem Mraka Sada mu stoji Zvjezdica Kraj imena nejaka Koja mu vjeruje, kao i mi, Da pobjedivi nismo I da cijelu Besmrtnost U jednu Zvijezdu skrismo -

282

1530 Vidljivija je Bol u Maju Nasuprot stvari što pjevaju Ne sasvim Ptice - već Duhovi Sićušna Sjanja i Ćuhovi Zaludu Plava Ptica poje Kad tog čem pjeva nema više Pa Vaskrsenje čekalo je Dok oni Kam ne pomjeriše -

1540 Kao Bol neprimjetno Ljeto je prišlo kraju Na koncu, odveć neprimjetno Da liči na izdaju Tišina procijeđena Ko sumrak počet davno Il to Priroda u svom društvu Provodi popodne osamno Suton se ranije sklopio Osvit je tuđe sjao Ljubazna, ipak mučna Milost Ko gost koji bi otišao -

283

I tako lišeno krila ili P o m o ć i Broda ičijeg Naše je ljeto napravilo U ljepotu svoj laki bijeg -

1544 K o j i Nebesa ne nađu dole O n a će gore da promaše Anđeli - kud god preselimo Iznajme kuću blizu naše -

1545 Bibliju - stari t o m - napisa Pleme kojega više nema Na sugestiju svetih Utvara Teme su j o j - iz Vitlejema Raj - nalik staroj s vrtom kući Satana - general brigadni Juda - pronevjeritelj gadni A David - pjevač putujući Grijeh - čuvenom j a m o m prijeti Drugi se moraju oprijeti Dečki što »vjeruju« - usamljeni A ostali su - »izgubljeni« -

284

Al kad bi imale njene priče Kazivača koji ćurilče Sva Djeca bi se iskupila A začaranu Orfejevu Prodiku nije osudila -

1547 Nada je fina izjelica Lijepo - hrana ja njena Ipak - pomnije ispitana Kako je umjerena Za halkionski njezin sto Tek jedno može sjesti Svejedno je šta će se jesti Količinom je svagda isto -

1550 Obrazac Sunca može Tek Sunce stvoriti Sjaj mora Disk imati Da sunce može biti 285

1552 U Grob! Oh, ne već na neki Drugi lijet ćeš poć! Ti dođe tek da ljudski rod Potreseš s Lakunoć!

1563 Sputana Riječ je i skroman dar Kojim su ljudskom srcu zborili O Ništavilu O toj sili Koja obnavlja Zemni Šar -

1568 Nju vidjeti - to je Slika Nju čuti - to je Muzika Nju znati - to te Pjanstvom puni Nevinim kao Juni Potištenost je - nju ne znati Za prijatelja nju imati To tako bliska toplina je Ko Sunce da ti s Dlana sjaje. 286

1571 Kako je Vjetar blag i kako Blaga je Voda bila Kako su kasna tvoja Krila!

1575 Šišmiš je taman, krila nabranih Ko preorana njiva Nikakvu pjesmu, ne bar osjetnu, U ustima ne skriva Mali mu Amrel - prepolovljen Čudno — ispiše kroz vazduh Jadnako tajnovit lik kojim se Filozofski ushiti duh Poslan sa kakvog nebeskog svoda Iz kakvog mudrog stana Opunomoćen od Zlosti što je Srećnim znamenjem ometana Ipak, ne slavi manje vještinu Onog koji ga sazda Čudaštva njegova, vjerujte mi, Blagotvorna su vazda — 287

1581 Najdalji Grom koji sam čula Bio je bliži od Neba I tutnji još, premda miruju Kuršumi vrelih Podneva Munja što mu je prethodila Tek mene pogodila Al tu Strijelu ne bih dala Za blaga sva ostala Dugovanja Kiseoniku Srećnik može da vrati, Elektricitetu obveznicu Ne može da isplati Zasniva Kuće - ukrasi Dane Sjajan klik svaki - vrijedi Samo ko odsjaj pratilački Tog svjetla u zasjedi Ko Pahulja je Misao tiha Slom se bez Zvuka zbiva, Kako odbljesak Života njeno Tumačenje otkriva -

1587 Bescjen-riječi jeo i pio I duh mu posta jak I zaboravi da je ubog Da je od praha svak 288

Otplesao je prljave dane Ta ostavština krilata bješe Jedino knjiga - Kakvu slobodu Daje duh odriješen -

1593 Kao Zvuk Trube Vjetar dodje Treptao je po Travi I Stud Zelena nad Jarom se Tako zloslutno javi Zabravismo Prozore - Vrata Ko ispred Duha Smaragdnog Mokasin Sudbe ognjeviti Prominu baš trena tog Ograde koje bježe i čudnu Rulju Drveća zadahtana I Rijeku kud Kuće jure Živi vidješe - toga dana A u zvoniku Zvono bijesno Krilate vijesti javlja Da mnogo dođe I mnogo prođe A ipak Svijet ne ostavlja! 289

1594 Utamničeni Nebesima! Kakva ćelija! N e k posvud Ropstva ima! T i , Svijete s najviše slasti, Ko onaj ko te obeščasti!

1600 U svom Sedlu je jurila Ptica I prešla trista Stabala Pred Prelazom bez Takse njena Mašta se radovala A onda prosu takvu N o t u Njeno dignuto G r l o Da Svemir koji sluša bješe Time pogođen vrlo -

290

1601 Od Boga milost molimo Da bi nam oprostio A šta, smatra se, to on zna Zločin je od nas skrio Zazidani za Život cio U čarobnoj Tamnici Korimo Sreću što se odveć Sa Rajem takmiči -

1604 Poslasmo Talas da Talasu Božansku poruku javi Glasnik zaljubljen i suviše Povratak zaboravi Mi još pravimo razborite Opaske, makar zalud bilo, Najmudrije je zagatiti More - pošto je isparilo -

291

1612 Aukcioner Rastajanja Svoje »Jednom, dvaput, prodato« Č a k sa Raspeća izvikuje, I udara Čekićem - na to On prodaje samo Divljinu, Cijene Očaja - to se-kreće Od jednog jedinog ljudskog Srca Pa do D v a - nisu veće -

1624 O č i t o je nezačuđen Sretni Cvijet razigrani Mraz kad svojem slučajnom ga Snagom smrtno rani Plavi Krvnik dalje ode Sunce mirno odmjerava Drugačiji dan za B o g a Što sve odobrava -

292

1627 Za rodoslovlje Meda Pčela se i ne pita, A porijeklo ushita Leptira ne ometa U letu sjajnom k vrhu stvari Koja vidljiva nije Pravo na put do Tripolija Mnogo je hitnije -

1628 Ni Plutu bez sanjarija Ne može vidjeti Pjanac Ko što ne možeš sresti Muvu Sred Januarskog dana Ono od čega teturam Jamajka sjećanja pokreće Umjeren pijanac radosti Ne zaslužuje proljeće Tek dio viskija, u boci je A u radosti veći Ti, znalac pića, oslušni Bumbar šta će ti reći 293

1639 Knjiga je radost Zemlje ove Ona poriče Bogove -

1642 »Crveno More«! Ne pričaj mi O Faraonu purpurnome Imam Brodove na Zapadu Što njegovu će Flotu da slome Bezazleni, al tako fina Sjaja da ne znaš - duž puta njina Jesu li, ili nisu, morski Jesu li, ili nisu, božanski S uzdahom oko ispituje Zašto će Zemlji takva širina Kakvog Klicanja u Bolu ima A u Umoru - kakvog Vina!

294

1660 Slava je sjajna tragična stvar Što na tren bar Vlast predstavlja Neko ubogo ime ogrije Na koje zraka padala nije, U zaborav ga blago Opet stavlja -

1672 Lako stupa žuta zvijezda Do gizdavog mjesta svog Šešir srebrn Mjesec skide Sa svog lica prečistog Ko Dvorana ozvjezdana Sve se veče blago sja Na minut si, oče tačan Kazala sam nebu ja!

295

1674 Ni jedan ,glas pun sjaja Iz ma kog žarkog kraja Ne može tu da prodre Bolje je - grob Melema Što okrenut je prema Domu ljudske prirode I u blizini Ptice Od silne Grobnice Što Sjaju glas dobaci Koliko jesmo mrtvaci -

1679 Ponešto suh Užitak - ako Zadovoljstvo se i rodi Stvara Umjeren Zanos što nam Manje no Radost godi Ali trošak Oduševljenja Uvećan biti ne smije Kucanjem sutrašnjice I neplaćene Kirije -

296

1687 Zraci herojskog čina Čudno nas obasjali Spor fitilj mogućega Uobrazilja pali -

1691 Nedostiživost onih koji Obavili su Mrenje Veličanstvom za mene stoji Nad veličanstvima Zemlje Duša svoje »nisam kod kuće« Ispisala na puti A njen se divni zračni hod Ne može dotaknuti -

297

1695 Ima samoća okeana Samoća prostranstava Samoća smrti, ali one Družba se čine prava Kad se porede s mjestom tajnim Polarne one same Duša koje se sebi same Prepuste - beskraj krajni -

1700 Reći - Ljepotu smanjilo bi Razložiti - za Čar je smak Postoji More lišeno sloga Čiji je ona znak Volja mi traži riječ - zataji Al podržava zanos tih Ko Zavještanje iz Rudnika Samoposmatralačkih -

298

1703 Utješno bješe u Sobi Mrenja Njenoga čuti zvuk živog sata I olakšanje kratko kad vjetar Dođe da drsko kucne na vrata I odvraćanje od Teme Mrenja Dječije igranje čuti Ali je veća krivda što Ona Mogu živjeti a ovo naše Moraće preminuti

1712 Jama - al iznad Nebesa sama I Nebesa blizu - i Nebesa vani; A ipak Jama A iznad Nebesa sama. Maći se bilo bi spotaći se Gledati bilo bi pasti Sanjati - mojim Šansama Potporni Stub ukrasti Ah! Jama! A iznad Nebesa sama!

299

Dubina mi je na umu jedino Tražiti svoje noge ne smijem To bi nas prenulo gdje sjedimo T a k o uspravni da jedva sniješ Da je to J a m a - sa silnim dubinama Ali sa svojim O b i m o m Sjeme - ljeto - grob Čija K o b I kom?

1715 Zidni sat ljeta pogledah, Osta tek pola sati. Utvrdih to sa stresom - neću Ponovo pogledati. Prva pola veselja Duža je od druge. Istina koju ne smjeh doznati Zamotah u poruge.

1718 Kukavniji je od tonjenja Pokušaj izbavljenja. Davljenik, vele, triputa S licem ka nebu ispluta, 300

A onda klone zauvijek U odvratni mu log, Gdje se sa nadom rastaje Jer ga je ščepao Bog. Premda je drago našem oku Srdačno lice Boga, Klonimo ga se, valja priznati, Kao udesa zloga.

1719 Bog je zaista ljubomoran Bog On ljuti se kad shvati Da nam je milije jedni s drugim No s njim se igrati.

1726 Kap Života uzela sam Reći ću vam šta me staje Tačno - jedno postojanje To tržišna cijena je Prah po Prah me izvagaše — I sravniše Nit sa Niti Pružiše mi šta vrijedim Neba jedan gram jediti! 301

1727 Ako mi poklopac s glave ikada Spadne i mozak pusti vani Drug će otići gdje pripada Bez kakvog miga s moje strane, Svijetu, ako to vidi, znano Biće da je umu moguće Da živi daleko izvan kuće Duša je tamo - neprestano.

1732 Moj Život dvaput svršio se Prije nego mu dođe kraj Hoće li Besmrtnost da otkrije I treći - meni - događaj Golem, van moći poimanja, Ko ona dva negdanja. Rastanak, sve je što znaš od neb Sve što ti od pakla treba.

302

1737 Preinačiti ljubav »Supruge«! Kad i moj Mozak preokrenu! Odrežite mi pjegave Grudi! Od mene stvorite bradatu ženu! Stidi se, moj duše, u Utvrdi I moja glino nepriznata Sedam te godina vjernosti više Od Supružanstva poučiše! Ljubav nikada iščašena Vjera u šancu bola uskog Stalnost kroz vatru - nagrađena Patnja lišena melema svog! Teret - pobjedno nošen daleko Ko misli krunu da imadem? Ja do Zalaska »Trnje« nosim A onda stavljam svoj Dijadem! Krupna je moja Tajna al neće Omota - da se svog oslobodi Dok dođe dan da njen Umorni Čuvar kroz Grob je do tebe vod

303

1738 Plišem Vremena prigušeni Kako meki se jadi čine Što ugroziše zamak djetinjstva I miniraše sve godine. Sad crnjim bolom presječeni Želimo očaj što pohara Carstvo djetinjstva što se tako Lako iznova stvara.

1740 Slatka je Močvar i njene tajne, Sve dokle zmiju ne spazimo; Onda za domom uzdišemo I u galopu odlazimo Toliko očaravajućem Za koji zna djetinjstvo samo. Jedna je zmija izdaja ljeta A kuda ide - strah je tamo -

304

1743 G r o b je mala vila u kojoj »Čuvarka kuće« tvoje Sređujem salon i postavljam Mramorni čaj za dvoje Što nakratko su rastavljeni, T e k Ciklus, kako se čini, D o k vječni život u trajnu ih Družinu ne sjedini.

1744 Radost bez stabla, jezgre, ili Sjemena što se" može sijati, Jestiva je za čežnju, ali Ablativna za pokazati. Ti plodovi su najmiliji Fundamentalnim nepcima Za izvoženje nisu - na njih Mahuna patent ima.

305

1746 Glavne žitelje zemljine Ne zapažamo nikada, Nebo im svagda pripada Nemaju nikakvog ada. Njino ime ti, ako ih ne znaš, Ništa ne saopštava. Bumbara i drugih nacija Puna je trava.

1748 Svoj plan što nikad ne drijema Šutljivi vulkan krije; Naum svoj rumen kolebljivome Čovjeku šapnuo nije. Ako priroda ne priča priču Koju joj kaza Jehova Bez slušaoca zar ne bi mogla Priroda čovjekova? Njenim ustima zakopčanim Brbljivče prekoren budi Besmrtnost tajna jedina je Koju čuvaju ljudi. 306

1755 Djetelina i pčela treba Da se sazda prerija, Jedna pčela, i djetelina, I sanjarija. Sanjarija sve će sama Ako je manjak u pčelama.

1756 Ovdje je moje ljeto stalo A potom - kakvo zrenje Za drugu scenu i drugu dušu Tu poče moje mučenje. Prema zimi se povlačiti U zimi stanovati I svojim ledom svoju Tropsku Nevjestu okovati

307

1760 Elizijum nam nije dalji No u najbližoj da je sobi A k o u njoj Prijatelj čeka D o l a z a k Sreće ili K o b i Kakvu jačinu duša sadrži A k o je užas ne hvata Od zvuka N o g u što dolaze I otvaranja Vrata -

1762 Da je priroda smrtna dama Što tek vremena ima Da se spakuje i put naredi Ka novim predjelima Kako bi brza, k a k o trenutna Ta nužda mogla biti Al priroda će biti spremna I sat slobodan ostaviti Da uljepša ponešto sitno Prekrasno i ranije Čarobono zbog svog odlaženja A zbog ostanka — čarobnije 308

1763 Slava je pčela. To ima zuj. To žalac ima. To je, ah, i s krilima!

1764 Najhuđa buka, najslađa buka, Najluđa buka što se diže, Nju ptice prave u proljeće. Kad ljupki konac noći stiže. Mart je odvojen od Aprila Onom granicom Čarolijskom Za kojom ljeto oklijeva, Gotovo odveć nebeski blisko. To podsjeti nas na sve mrtve Što skitali su tuda s nama, Okrutno dražim učini ih Rastanak svojim vradžbinama. Podsjeti na sve što imasmo, A za čime se sad uzdiše. Želimo skoro - sirenska grla Da odu i ne poje više. 309

Hitro, ko koplje, uvo može Slomiti srce čovječije, Pa zaželimo da uvo srcu Tako pogubno blizu nije.

1772 Ne daj da žeđam dok Vino na usni nosim, Ni da s Kraljevstvom u svome Džepu - prosim

1775 Zemlja ima mnogo ključeva. Poluotok je nepoznat Gdje nema melodije. Ljepota je prirodni fakt. Al svjedok njenog kopna, I svjedok vode njene, Cvrčak je njena elegija Najviša za mene. 310

BILJEŠKA O PJESNIKU

Emilija Dikinson rođena je 10 decembra 1830. godine u Masačusetsu, u gradiću Amherst, gdje je provela cijeli svoj život, ako se izuzmu jedna godina kad je dovršila školovanje u ženskom seminaru u Maunt Holiouku, i otprilike desetak putovanja - dva u Boston, jedno u Filadelfiju, jedno u Vašington, a ostala u gradove blizu Amhersta. Umrla je 15 maja 1886. godine u kući gdje se rodila, nakon života posve lišenog vanjskih događaja. Čini se da je ostvarila ideal za kojim je jednom uzdahnuo Fokner: Biti pisac za koga se mogu kazati tek tri rečenice: Rodio se, napisao djelo, i umro. Kćer čuvenog pravnika, Edvarda Dikinsona, koji je bio jedan od stubova mjesnog puritanstva, u čijoj kući se živjelo i odgajala se djeca u znaku strogih vjerskih i društvenih tradicija Nove Engleske. Bio je to čovjek koji je svojoj ženi pred vjenčanje napisao: »Spremimo se za život racionalne sreće. Ne očekujem, niti hoću egzistenciju u zadovoljstvu«. U jednom pismu, Emilija kaže da je njen otac »jednom za svagda odlučio da ne postoji ništa osim stvarnog života«, a njen brat Ostin opisuje ga kao »krutog i dosadnog poput pogrebne povorke«. Ipak je pjesnikinja bila dublje vezana za oca, i njen ambivalentan odnos prema njemu kao da preslikava njen dvosmislen odnos prema novoengleskom puritanskom duhu. Iako joj poezija posjeduje »instinktivnu nezavisnost« koja ili odbacuje, ili prevazilazi, ili transcendira sve što joj je puritanski duh mogao pružiti, nema sumnje da u temelju njenog načina mišljenja i odnosa prema svijetu ima nečeg dublje puritanskog. Recimo: iako je imala silno utančanu sposobnost za samoposmatralačko raščlanjivanje i najneuhvatljivijih preliva nutarnjih zbivanja, to nije umanjilo njenu osjetljivost za najsitnija zbivanja u vanjskom svijetu. Po ovom uspješnom ratovanju na dva različna pa i oprečna fronta, Emilija Dikinson je korijenski puritanac za kojeg bog se jednako snažno objavljuje u svakom, pa i neznatnom događaju u duši, tako i u svakom, pa i najsitnijem zbivanju napolju, u istoriji ili prirodi (Sonja Bašić). Iz očeve kuće, u koju se povukla oko 1855. godine,

311

gotovo uopšte nije izlazila do smrti. O razlozima za ovo povlačenje iz svijeta mnogo se nagađalo u pravoj poplavi njenih biografija, a navodilo se najčešće, kao glavni uzrok dobrovoljnom zatočeništvu, njena nesrećna ljubav prema pastoru prezbiterijanske crkve u Filadelfiji, Čarlsu Vadsvortu. No čini se da je plodnije stvar posmatrati ne kauzalno nego finalno: onih 1755 pjesama, nađenih u njenim ladicama iza njene smrti, bacaju mnogo više svjetla na njeno pustinjaštvo negoli ne znam kakva priča o ljubavnom slomu. Jer Dikinsonova je totalni pjesnik koji se kladio samo na jednu kartu, i uspio da sebe čitavog prespe u stihove koji su moćno svjedočanstvo da je riječ o jednom od najpotpunijih i najbogatijih života ikad proživljenih na američkom konti­ nentu, kako reče Tejt, a mi bismo dodali: i ne samo na američkom. Cijeli grad ju je poznavao kao čudakinju: uvijek odjevena u bijelo, razgovarala je sa posjetiocima skrivena iza paravana, pisala pisma na koja nije htjela ispisivati adrese, pekla kolače i slala ih djeci ili prijateljima uvijene u salvete na kojima su bili ispisani stihovi ili tajnovite poruke. Od njenih pismenih veza sa vanjskim svijetom treba pomenuti dugu prepisku sa T. V. Higinsonom, pjesnikom i esejistom koji je, da se poslužim jednom Andrićevom duhovitošću, bio »prav, zdrav i prosečan«, i ne bi se reklo da se razumio bogzna koliko u njenu poeziju. Jer ova »djelimično ćaknuta poetesa«, kako ju je nazvao, pisala je stihove odveć nepra­ vilne, rapave, bizarne da bi naišli na dopadanje čovjeka koji je i po čitalačkom ukusu bio pravo čedo svoga vremena. Iako je imalo prilično ironije u njenom izboru Higinsona za svog »učitelja«, nema sumnje da su neka pisma koja mu je poslala - izuzetno dragocjena za razumijevanje njene poezije, poetike, i uopšte njenog duhovnog sklopa. Treba takođe naglasiti da je u pismima, od kojih se sačuvalo 1000, bila vrstan majstor proze. Nekad su ta pisma - nadahnute pjesme u prozi, nekad su i - minijaturni eseji, a dijele sa njenim stihovima isti ukus za paradokse, za epigramski zašiljene poente, za aforistički stegnutu frazu. Kad je pjesnikinja umrla, njena sestra Lavinija otkrila je ladice pune paketa sa pjesmama koje su bile ili potpuno dovršene i načisto prepisane, ili ostavljene u poludovršenom stanju, ili su pak zauvijek ostale u grubom nacrtu zapisanom na poleđini kakvog koverta, ili smeđe kese za dućan, ili na poništenim računima, ili na komadićima iscijepljenim iz novina. Objavljivanje njene zaostavštirie traje sve do 1955.

312

godine kad su izišle njene pjesme u Džonsonovom definitiv­ nom izdanju. Prva knjižica njene poezije objavljena je 1890. Pojavili su se brojni neprijateljski prikazi, što je Higinson izgleda i predviđao, ako je bar suditi po brojnim ispravkama i dotjerivanjama njene poezije što je imalo za cilj da ublaži očekivane nepovoljne reakcije kritike na pjesništvo bez ikakve veze sa onim što se u to vrijeme u Americi smatralo poezijom. Ali neobično je bilo to što su čitaoci tražili još. Novi izbori njene poezije izlaze 1894. i 1896. sa mnogo manje preinaka u tekstu. »Otkrili« su je pjesnici Čikaške škole i od tada njena je slava neprekidno rasla. Možda tvrdnja Ajvora Vintersa da je Dikinsonova jedan od najvećih lirskih pjesnik svih vremena uopšte nije pretjerivanje kako može da nam u prvi mah izgleda. U svakom slučaju, ovo je sadržajno jedan od najbogatijih pjesničkih svjetova koje nam je zavještao 19 vijek. Julius Bab tvrdi da je bila veliki pjesnik, ali ne i veliki umjetnik. Zbilja, rukovala je veoma mršavim pjesničkim sredstvima iz kojih je, međutim, umjela izvući maksimum. Njen metar preuzet je iz tradicionalnih prote­ stantskih himni, ali pjesnikinju od monotonije spašava vanredan sluh za uvijek nova variranja sheme, izvlačenje uvijek novih ritmičkih preliva iz jednostavnih tradicionalnih obrazaca prozodije. Njen odnos prema jeziku čini je zapravo pripadnikom našeg stoljeća.

313

NAPOMENE

Pjesma 57. Ima dvije strofe u knjizi Pjesme iz 1896. U sačuvanom rukopisu ima samo prvu, napisanu na donjem dijelu istrgnutog lista papira za pisma. Mogućno je da je list istrgnut nakon što je prepisan za objavljivanje, i da se strofa, koja nedostaje, nalazila na poleđini gornjeg dijela istrgnutog lista (Džonson). Evo te, druge strofe: Da postojanje sjajem Zaodjene se — treba Samo se sjetiti da je Žir ovaj dolje — jaje Za Šume do neba! Pjesma 59. Priča o Jakovu koji se rvao s bogom nalazi se u knjizi Postanka (32): »I neki čovjek se rvao s njim dok nije zora svanula. Videći da ga ne može savladati, uganu mu bedro pri zglobu, tako da se Jakovu kuk iščašio kad su se rvali. Potom reče: 'Pusti me, jer zora sviće!' Ali on odgovori: 'Neću te pustiti dok me ne blagosloviš'. (...) I tu ga blago­ slovi. Onom mjestu Jakov nadjeike ime Penuel, jer - reče — 'Vidjeh boga licem u lice, i na životu ostah'«. Pjesma 67. Objavljena je u anilologiji stihova Maska pjes­ nika koju je sačinila Helena Hant Džekson (Boston, 1878.) Od 1775 pjesama, koliko ih je napisala, E.Dikinson je za života objavila svega 7 - od kojih se šest nalazi i u ovom prevodu. To su 67, 214, 216, 228, 324, 986. Pjesma 70. Arkturus - velika zvijezda nekretnica, prvoga reda, iz sazvježđa Bootis. Resurgam (lat.) — uskrsnuću. Cen­ tipede (fr.) - stonoga. »Biserni« plot (the stile of »Pearl«) radi se zapravo o »Bisernom« nogostupu, to jest, o onoj dasci, poprečno postavljenoj, preko koje se prelazi plot. Kod prevođenja ove poezije držali smo se prostog načela: napra­ viti tekst koji će u našem jeziku moći da postoji što samostal­ nije, bez oslanjanja, ako je ikako mogućno, na objašnjenja, kao na štake. Otud nam se nogostup učinio neupotrebljivim; opravdano smo se, naime, bojali da čitalac neće razabrati o

314

čemu se radi. Jer prvo što nam padne na um, kad se susret­ nemo u tekstu s riječju »nogostup«, jeste onaj seoski puteljak kojim se može samo pješke ići. Tu su i još dva značenja: mjesto u stijeni gdje može da stane tek noga', kao i - papučica auta! Stoga smo stavili »plot«, jer sasvim dobro obavlja onaj posao za koji je, u izvorniku, zadužena riječ »stile«. Naime, radi se o sučeljavanju uzvišene i niske stvarnosti. O sprezanju svakodnevnog i onostranog u, često, nezabo­ ravne slike, nekad obojene skupim humorom. E.Dikinson je, jamačno, pažljivo proučila predgovor Lirskim baladama u kojem su Vordsvort i Kolridž naznačili sva krajnja pola pjesničkog iskustva uopšte. Na jednoj strani - predstavljanje običnih, zemnih, svakodnevnih stvari kao nečeg čudesnog, iznenađujućeg, iz korijena novog. U poeziji E. Dikinson nalazimo mnoštvo primjera ovog »očuđavanja« stvari, što rekli ruski formalisti. Kod nje snijeg, od običnoga kolja, svojim čipkama pravi »gležnjeve kraljičine«. Kod nje postoji »safirna Farma« sa »opalnom Stokom«. Kod nje »Kos ne stišava bendžo svoj«, slika koja nam otkriva svoju ljepotu tek kad se sjetimo da je kos crn, a da u bendžo sviraju Crnci. Kod nje, čovjek može imati »Rajnu u svom ormanu« - ko bi rekao da se, iza ove nadrealistički čudesne slike, krije obično vino? Kod nje »Leptir - skače s Obale Dana - i bez pljuskanja pliva«, slika koja nam se objašnjava metaforom iz njene druge pjesme: »nježno more ljetnjeg znaka« ziba kuću^pre­ tvorenu u »splav magičan«, koji se otiskuje u beskraj. Na drugoj strani, kažu Vordsvort i Kolridž, postoji prikazivanje onostranog, čudesnog, natprirodnog kao nečeg što je sva­ gdašnje, domaće, prisno, pitomo. Kod E. Dikinson nalazimo brojne primjere i za ovaj način prikazivanja stvari. To jest, susrećemo trenutke kad nam »Nevidljivo« postaje »susjednije no ikada«. Kad Bog postaje »ljubomorno« dijete koje se »ljuti kad shvati - da nam je milije jedni s drugim - no s njim se igrati«. Kad munja postaje »viljuška od zlata« pala »sa nebeskog astala«... U pjesmi 70, pretpostavka da u nebesima postoje »nogo­ stupi«, ili, kako stoji u našem prevodu, »plotovi«, spada upravo u slike koje nadnaravno, onostrano, predstavljaju kao nešto svakodnevno, zemaljsko. Pjesnikinja tu iskori­ štava mogućnosti dječjega pogleda na stvari, pred kojim sve se zbiva na isti način »kako na zemlji tako i na nebu«. Ova dječja optika je pažljivo pripremljena ne samo onom »curi­ com« nego i »ocem u nebu«, i »nebeskim carstvom« punim »djece« - sve biblijske metafore, shvaćene doslovno. Na

315

sličan način, pjesnikinja će, u pjesmi 374, onaj nebeski grad iz Otkrivenja Jovanova prikazati kao kakav novoengleski gradić, samo produhovljeniji, profinjeniji. Međutim, i navodnici u koje pjesnikinja stavlja riječ »Pearl« - kazuju nešto važno. Ova pjesma, naprosto, vrvi od ironično upotri­ jebljenih navodnika, što j.e čest slučaj u ovoj poeziji, ali se nekad u njoj navodnici upotrebljavaju s namjerom da riječ zazvuči kao citat. Ovo podsjeća na biblijski stil: I »vidjet će« ga svako oko, i oni koji su ga »probali«. Tako treba shvatiti i navodnike u koje je stavljen »Biser« treba se sjetiti nebeskog Jerusalima (iz Otkrivenja), koji ima dvanaest bisernih vrata: svaka vrata »od jednog bisera«. Bog, u ovoj pjesmi, nije otvorio biserna vrata nebeskog grada pjesnikinji, nego ju je, kao djevojčicu, koja ne može da pređe ogradu, podigao preko »bisernog« nogostupa, odnosno plota. Pjesma 80. Poezija E. Dikinson istinski je neprevodiva, mislim, naravno, na ono najsržnije u njoj. Da to otkrijemo, trebalo je, prije toga, da prevedemo preko 5000 njenih sti­ hova! Ova pjesma je detaljno razmotrena u predgovoru (pisanom 1986. nakon što smo preveli 220 njenih pjesama) ali kako smo dublje ulazili u ovo pjesništvo, i potanje se upoznavali sa bitnim svojstvima pjesničkog postupka E. Di­ kinson, tako nam se, postepeno, otkrivalo da se čak ni, naizgled, jednostavne pjesme, kakva je i ova, ne daju bez velike muke prevesti. Stoga smo bili prinuđeni, nakon što smo preveli oko 470 njenih pjesama, da iznova dorađujemo gotovo sve pjesme koje su bile objavljene u Trećem pro­ gramu Radio Sarajeva, jer su nam se, sada, otkrile mnoge greške koje smo tamo počinili, kao i mogućnost da neke stvari bolje prevedemo. Tako je bilo i sa pjesmom 80:-shvatili smo da dvosmislicu iz njenog prvog stiha moramo nekako prevesti, pošto nam se učinila suštinskom. Naime, stih Our lives are Swiss može se prevesti kao »Naši su životi Švajcarska« ali i kao »Naši su životi švajcarski«. Prvobitni prevod: »Naši su životi Švajcarska« preinačili smo u »Naša su žića Švajcar­ ska«, pa se sad, i u našem prepjevu, geografski pojam može shvatiti i kao imenica, i kao pridjev (koje pjesnikinja, uosta­ lom često piše velikim slovom). Istina, imenica »žice« svo­ jom poetičnošću, i arhaičnošću, ovdje jamačno nije na mje­ stu: što smo dobili na mostu, izgubili smo na ćupriji, a to nam se ne jednom događalo kod prevođenja ove poezije.

316

Ipak, dobijeno je, čini se, dragocjenije od izgubljenog, jer je od bitne važnosti bilo zadržati dvosmislenost tog iskaza u izvorniku. Ne samo zbog toga što raznovrsni »tipovi dvo­ smislenosti«, kojima obiluje ova poezija, ukazuju na srod­ nost E. Dikinson sa metafizičkim pjesnicima engleskim 17 vijeka, nego i zbog toga što postoje u ovom pjesništvu izvjesne figure, koje se ponavljaju u različnim kontekstima, koje se iskorištavaju na različne načine, objedinjujući pje­ sme, pisane u raznim vremenima, i na razne teme, u krugove cjelovitog smisla. Naime, poređenje ljudskih života i Svajcarske dobija još jedan sprat smisla ako te živote pročitamo i kao »švajcarske«, pošto prirodna asocijacija na švajcarske časovnike pretvara te živote u mehaničke sprave čije je kuca­ nje »tako tiho - tako hladno«. To jest, ova dva pridjeva dobijaju posve drukčije značenje ako ih vežemo za Svajcarsku (sanatorijumska tišina i alpska hladnoća) a posve druk­ čije ako ih shvatimo kao opis kucanja tih života-satova (jedvačujan puls, i njegova mehanička ravnodušnost!), a da i ne govorimo o uzbudljivoj poetskoj čaroliji, kakve nisu rijetke u ovoj poeziji - koja je učinila da se snježna tišina jednog geografskog predjela najednom prividi čitaocu i kao — časovničarska radnja! Poređenje života sa časovnikom uklapa ovu pjesmu u krugpjesama gdje se ova ideja izričitije i opipiljivije razrađuje, kao na primjer, u stihovima iz pjesme 1703: Utješno bješe u Sobi Mrenja Njenoga - čuti zvuk živog sata A u pjesmi 287 (vidi bilješku) poređenje život-časovnik razrađeno je u četiri strofe na način koji tu pjesmu čini jednim od vrhova poezije E. Dikinson. Pjesma 83. Bobolinka - ptica pjevica iz familije Ictericidae (Čvorkaši), česta koliko u Sjevernoj Americi, toliko i u stihovima E. Dikinson. Poznata po svojoj božanstvenoj pje­ smi. Perje mužjaka je bijelo i crno, a u ženke, u doba parenja, prošarano žućkastim i braon. U jesen mužjak liči na ženku. Pjesma 98. Ceremonijal o kojem se ovdje pjeva dvostruk je: obred sahrane »preslikan« je na obred krunisanja, što je dosljedno provedeno kroz cijelu pjesmu, od početne slike mrtvačkih kola kao kraljevske kočije, pa do završne slike nadgrobnog kamena kao »štita sa grbom«. Temeljna tvrdnja pjesme: svaki čovjek je kralj kad umre podsjeća na našeg Božidara Kneževića koji kaže: Svaki se čovjek uzdiže do svetitelja ili heroja u trenutku smrti. Pjesma 131. Viljem Kulen Brajant (1794-1878) - ame-

317

rički pjesnik i novinar, u čijim pjesmama je priroda ponajglavnija tema. Džems Tomson (1700-1747 ) - engleski pjes­ nik, autor čuvene knjige stihova Godišnja doba, vrlo popu­ larne i u Amherstu iz doba E. Dikinson. Pjesma 140. »Tirska svjetlost« - Tir je grad u Fenikiji, a tirski purpur je karminska boja koja se dobijala iz morskih školjki. Nikodim - po jevandeoskoj legendi (Jovan, 3, 4), jedan od judejskih fariseja koji je posumnjao u Hristove riječi o ponovnom rođenju čovjekovom. Upitao ga je: »Kako se može čovjek, kad je već star, roditi? Zar po drugi put može ući u utrobu majke i roditi se?«. Po E. Dikinson, svakoga proljeća priroda daje odgovor na Nikodimovo pi­ tanje. Pjesma 160. Ovdje nalazimo odjeke iz »Otkrivenja« Jovanova. Recimo, u stihovima »Blijed izvještač sa strašnih vrata Ispred pečata« — imamo aluziju na biblijsko otvaranje nebeskih vrata, i na knjigu ispisanu »izvana i iznutra« a »zapečaćenu sa sedam pečata«. Na mjesto vidioca dođe »izvještač« čije je »bljedilo« višeznačno. Ono je prije svega fizi­ ološko: pjesma je napisana nakon bolesti, riječ je o bljedilu rekonvalescenta koji se ponovo vratio u život i priča o tajnama sa međe što dijeli žive i mrtve. Ali taj »izvještač« je »blijed« i zbog toga što su njegove riječi nesposobne da prenesu te tajne, pa će sve što ima da kaže biti blijed izvještaj o neiskazivoj zbilji sa međe. Najzad, to je i biblijsko bljedilo, izazvano doticajem sa strašnim tajnama smještenim »onkraj«, od kojih se pada u nesvijest. Fizičko i metafizičko ovdje su stopljeni u jedno, kao što je inače slučaj u najboljim pjesmama E. Dikinson. Pjesma 193. U jevanđelju po Luki, Petar je, nakon Posljednje večere, obećao Isusu da će »za njim ići i u tamnicu i u smrt«, pa ipak ga se, te noći, triput, prije no što je zapjevao pijevac - odrekao. Pjesma 210. Mlađak je metafora za Mliječni Put koji se kao polumjesec nadvija nad grobnicama (»Albasternim Sobama«). Disk Snježni je višeznačna slika. Diskom E. Di­ kinson vrlo često naziva grobnu ploču: u pjesmi 310 pominje se »Disk od mramora«, a u pjesmi 949 »Disk« »što razdvaja pokojnike i nas«. S druge strane, taj »Disk Snježni« je i slika studenog kosmosa u kome se »bešumno« gubi sve ljudsko, svakolika istorija, sve ljudske vrednote. Ovo je jedna od najčuvenijih i ponajboljih pjesama E. Dikinson, dvostruka vizija htonskog i uranskog svijeta, u kojoj svaka riječ biva krajnje bremenita smislom, stoga je prevod koji ovdje

318

nudimo u stvari više obavještenje o pjesmi no pravi prepjev, jer nismo htjeli, zarad metra, rime, ritma, žrtvovati viziju i njen složeni smisao. Koliko je bogatstvo značenja pojedinih riječi u ovoj pjesmi - pokazaćemo na dva primjera. Pridjev »sigurni« (safe) govori o izbavljenosti pokojnika iz života. Oni su u grobu na sigurnom, jer ih ne može zadesiti ništa od onoga što pogađa žive. U pjesmi 1172 pjesnikinja kaže: Kako je dobro u grobu biti Gdje te ne može Gnjev prirode Ni kuršum dohvatiti! Pošto i pjesma 1172 postoji u raznim varijantama, pomenimo da u jednoj od njih prvih stih glasi: »Kako je sigurno u grobu biti« (podvukao M. V.) - pa se može reći da ovaj stih izričito kazuje ono što je u pjesmi 216 riječju »sigurni« samo nagoviješteno. Pjesnički svijet E. Dikinson nije samo izu­ zetno originalan, već i duboko cjelovit: i najtamnija mjesta iz nekih njenih pjesama bivaju lako shvatljiva u svjetlu drugih njenih pjesama gdje su taj isti motiv, ili slika, ili primisao, dati u varijaciji, ili u daljem produbljivanju, ili su pak i ponovljeni. Ali ovo je tek jedna od značenjskih mogućnosti riječi »siguran« koja, u sklopu prve strofe, dobija još jedno, struk­ turalno čak presudnije značenje. Ti koji leže u grobovima, sigurni su u vaskrsenje koje čekaju. Počinje se jednom zasadom iz tradicionalnog hriščanskog vjerovanja, a završava se korjenitom sumnjom ne samo u to vjerovanje, neto u sveko­ lik svijet ljudski. Pjesma se, zapravo, temelji na dva pogleda, međusobno oprečna: jedan bačen u podzemlje, a drugi u svemirski beskraj, i na suprostnosti onog što se vidjelo dolje i gore i temlji se smisaoni napon ove pjesme. Na isti način, i riječ »nedirnut« (untouched) puti u dva razna pravca iskustva. Mrtvi su izuzeti iz svijeta, do njih ne dopire hod vremena, na njih ne pada ni svjetlo jutarnje, ni svjetlo podnevno. Ali oni su i neuzbuđeni, njih ne može da dirne ni svjetlost jutra, ni svjetlost podneva, oni su isključeni i iz vremena i iz doživljavanja. Ta totalna nepokretnost, jer oni »leže« a ne »spavaju« kao u prvoj verziji ove pjesme, iz 1859. godine, i to odsustvo bilo kakvih reakcija, biva poza­ dina na kojoj snažnije djeluje ono gomilanje zbivanja u drugoj strofi, ona poplava glagola apokaliptičnog smisla moćnije će da umjetnički proradi u kontrastu sa potpunom zaleđenošću kojom je ispunjena prva strofa.

319

Ali u poeziji E. Dikinson, jutro, podne, predvečerje, nisu samo vremenske, nego i metafizičke kategorije. »Svijest je — Podne«, kaže se u pjesmi 1056. Podne je jedna od pet-šest najčešćih riječi u ovom pjesništvu. Stoga, oni mrtvi koji su »nedirnuti Podnevom« — u stvari su »isključeni iz razumije­ vanja«, kako je E. Dikinson definisala smrt u jednom pismu. Rečenica »Leži krotka pastva Vaskrsnuća« semantički je negramatična kako u našem, tako i u engleskom jeziku (Lie the meek members of the Resurection), jer je sintagma »pastva Vaskrsnuća« napravljena prema sintagmi »members of Christ«, koja znači »kršćani«, pa bi se ovaj stih možda mogao prevesti ovako: Leže

smjerni

Uskršćani

to jest, kršćani koji čekaju uskrsnuće - hrvatska leksika bi nam pružila mogućnost da uhvatimo onaj važan preliv smi­ sla koji postoji u izvorniku. U pjesmi 273 postoji neprevodiv jezički sklop »a member of the Cloud« (nešto kao »vjernik Oblaka«) koji je zbunio kritičara Higinsona: u pismu gospođi Tod, on se pita šta to znači, i zar ne bi bilo bolje staviti »a member of the breed« (član plemena), jer bi to bilo jasnije, a i rimovalo bi se, jer deed-cloud za njega nije bilo nikakva rima. Ali spreg »a member of the Cloud« lako je shvatiti ako ga vidimo kao pjesničko popunjavanje »praznih mjesta« u jeziku, što rekli današnji jezikoslovci. Naime, sintagma »members of Christ« poslužila je pjesnikinji kao jezička matrica za tvorenje novih, smisaono iskošenih spo­ jeva. Pjesma 273 pjeva o posvećivanju koje je od nje napra­ vilo »vjernika Oblaka« — gdje je stajao Hrist, sada stoji oblak, riječ je, nesumnjivo, o poeziji kao religiji. Ako se sad vratimo pjesmi 216, stvari su nešto jasnije: u tom grobu, gdje nema svjetla, ni godišnjih doba, ni ljudske sposobnosti da se bude dirnut svjetlom, ni svijesti, ipak postoji uvjerenje u Vaskrsnuće! Ovo djeluje pomalo kao crni humor kad se sagleda u sklopu cijele pjesme, jer druga strofa nas osine kosmičkim uzaludom koji sve ljudsko pretvara u »bešumne Tačke« koje gasnu na »Disku od Snijega«. Pjesma 228. Prepjev koji nudimo u ovoj knjizi uklonio je jednu jezičku osobenost originala, stoga ovdje dajemo »bukvalniji« prevod: Blješteć u Zlatu gasnuć u Purpuru Ko Leopardi skačuć ka Svodu 320

Pa licem pjegavim liježuć da umre Starom Vidiku kraj nogu Saginjuć se nisko ko Dabrov Prozor Krov dotičuć i bojeć Staje Skidajuć svoju Kapu pred Livadom Opsenar Dana nestaje Ovaj opit sa participima ima moderan okus: dovoljno se sjetiti šta R. Alberti radi sa participima u knjizi O anđelima, ili kako Slamnig u nekim svojim pjesmama pirlita participom perfekta ili prezenta, pa da shvatimo kako E. Dikinson ne rukuje jezikom kao osobenjak, već stvaralac koji ispituje nove jezičke mogućnosti, po čemu je ona zapravo savremenik pjesnika iz 20. stoljeća. Evo odlomka iz jedne Slamnigove pjesme: borajući čelo, morajući navući obrve i kontemplirajući procvali dren nalik na žute čavle, držeći nepristojnima male potkožne đavle, videći da se otvara za me posebno propadalište posred trotoara voleći naogrjeli kostur masline modrozelene kao petrulje, u taj tren cjelokupno bivajući ondje kamo pokazuje slovo N vjetrulje na Porporeli. Pjesma 276. Leganj - noćna ptica, s osobenim poklicima. Fraza koja pjesnikinja nije čula jeste / love you. E. Dikinson voli da izbjegne imenovanje »predmeta« o kojem pjeva, čime njene slike dobijaju na čudesnosti, i na malarmeovskoj suge­ stivnosti. Imenovati, za nju ne znači samo ubiti tajnu, i onemogućiti čitaocu sastvaralačko čitanje, kao što je to zapi­ sano kod Malarmea, nego i robovati stvarnosti. Neimeno­ vani predmet omogućava joj zalete u onostrano, i gledanje ovostranog kao prvi put. Ovdje se radi, još, i o puritanskoj strogosti prema vlastitim osjećanjima. Ali ako ne znamo o kojoj »frazi« se ovdje pjeva, pjesma je lišena ljudske težine. Tek kad znamo da ove stihove piše ruka žene koja nikad iz muških usta nije čula »volim te«, ova pjesma postaje i potre­ san ljudski dokument.

321

Pjesma 287. Ženevsko krajnje umijeće — stih dvostrukog značenja: Ženeva je čuvena sa časovničarske vještine (sjetimo se Zmajeva stiha: »mletačka svila, ženevski sat«) ali je Ženeva i središte kalvinizma koji je temelj novoengleskog purita­ nizma. Kad ljudski sat stane, onda né pomažu ni sve ženev­ ske sajdžije, ni sva kalvinistička filozofija - lutku neće ništa nagnati »da se klanja« (riječ je, naravno, o satu sa figuricama koje u određeno vrijeme izlaze i klanjaju se). Poređenje između sata i ljudskog života, razvijeno s maštovitošću dostojnom Dona, dalo je jednu od najmetafizičnijih pjesama E. Dikinson. Ali to poređenje nije toliko neočekivano u engleskom jeziku, kaže Anderson, zbog toga što u govoru postoje metafore koje pomažu da se tim satom personifikuje kriza života i smrti: sat ima lice (face), to jest - brojčanik, i ima ruke (hand), to jest - kazaljke. Nakit (Trinket) - ima dvostruko značenje, važno za ovu pjesmu: to je istovremeno i ukras, ures, ali i tričarija, drangulija. E. Dikinson u jednom pismu kaže: »Taj čudni nakit života (odnosno i tričarija, M. V.) koji svako od nas nosi a niko ne posjeduje«. Strah koji se »javlja na nakitu« Anderson povezuje sa uvjerenjem da mrtvi, u času kad odlaze, imaju na licu stravu (odnosno strahopoštovanje, jer awe znači i jedno i drugo) koja dođe od toga što su ugledali onaj svijet, boga. Pjesma 290. Ovo je pjesma o polarnom svjetlu. U jed­ nom pismu pjesnikinja kaže: »Svi smo bili preplašeni žesto­ kom zvonjavom crkvenih zvona i, ne misleći ni na šta sem na vatru, istrčali smo na ulicu da gledamo. Nebo je bilo divno crveno, graničeći sa grimiznim, i zrake zlatnoružičaste boje neprestano su isijavale iz neke vrste sunca u centru.« U pjesmi 1002 kaže: »Polarna svjetlost je napor /Nebeskog lica /Nesvjesnost savršenstva / da simulira, za nas«. Kad ja, jesam odavno (When I, am long ago) - ovdje bi normalno trebalo da dođe »budem«, ili »budem bila«. Pjesnikinja govori o dalekim vijekovima, u kojima će njene »Divote« živjeti i dalje, kad ona već bude »Ostrvo« u »preziranoj Travi«, samo »Bubama znano«. Ovdje je, jezički, proizve­ deno jedno čudesno vrijeme u kojem su pobrkane sve naše, normalne kategorije prošlog, sadašnjeg i budućeg. Ona pre­ zentom »jesam« i prilogom koji označava davnu prošlost, opisuje daleku budućnost! To jesam nju trenutno prenosi u tu budućnost koju ona tako jasno vidi, da je izražava kao nešto sadašnje. Govoreći o vremenu koje će pobijediti svo­ jim djelom, ona istovremeno, na jezičkom planu, na planu razaranja normalne sintakse, pobjeđuje to isto vrijeme.

322

Pjesma 308. Govori o dvjema pjesmama o zalasku, koje je pjesnikinja napisala dok je sunce jednom zašlo. Pjesma 326. Zapletena sintaksa jedne jedine rečenice, koja traje cijelih pet strofa, onemogućila bi razumijevanje posljednjeg stiha (It's full as Opera) ako bismo ga doslovno preveli: »To je puno kao Opera«, jer bi čitalac zaludu tražio: na šta se odnosi riječ »to«, pa smo dodali riječ »ushit« da povežemo kraj rečenice s njenim početkom, sa onim »liko­ vanjem« iz prve strofe. Ogolićemo ovu rečenicu do njenoga logičkoga kostura: ne mogu igrati... ali... likovanje me obuzima... i premda Kostim od gaze nemam... nit za publiku skakutah... nit iko zna da znam vještinu ...to je (likovanje) . . . puno kao Opera. Riječ »Opera« valja čitati etimološki: ushit pjesnikinje pun je pjesama, jer opera na latinskom znači djela. Često u ovoj poeziji nastaju primjeri dvosmislenosti aktiviranjem korijenskog smisla riječi čije je porijeklo latinsko, a ne treba valjda ni napominjati da su takva mjesta neprevodiva, i sve što možemo - jeste da na njih ukažemo. Ova pjesma, osim toga, bravurozan je končeto, kakvima je, inače, prepuna poezija E. Dikinson. Metafora plesa, razvijena u 24 stiha, pjeva o njenom neznanju pjesnič­ koga zanata, koje je ipak beskrajno plodno. No pustimo Andersona da govori: ključna riječ, koja otkriva da je njena duhovito razrađena metafora plesa zapravo opis pjesničkih tehnika, jeste Glee (veselje). U anglosaksonska vremena Glee-men bio je bard, koji pjeva pjesme u pratnji harfe. Danas glee, ako je uopšte u upotrebi, upućuje uglavnom na zabavne ili studentske pjevačke grupe, ali je Vebsterov rječ­ nik iz 1847. godine, koji je ona sa strašću izučavala, još čuvao razliku između starog i novog značenja: »zastarjelo: muzika, ili minstrelstvo uopšte«. Njen naglasak na drevnom kon­ ceptu minstrelske, bardske inspiracije - naznačen je i arhaič­ nim oblikom glagola: possesseth! Ali kako ovo prevesti? Kako naći riječ koja bi označavala i silnu radost i pjesničko nadahnuće? Sjetili smo se da glagol likovati, koji danas znači: radovati se, slaviti pobjedu, ima, zapravo, arhaičan smisao pjevanja, jer lik je bio pjevački hor. (»Učitelji su tu da decu vospitavaju a ne da likuju i hor drže«, Stejić). Pjesma 371. Haljina koju proslavi Dante - u Novom životu Dante priča kako je prvi put sreo Beatriču, koja je išla ulicom, u haljini »plemenito crvene boje«. Pjesma 409. Napisana je 1862. Mogućno ju je čitati i kao pjesnički odziv na zbivanja u građanskom ratu između Sje­ vera i Juga (1861-1865.).

323

Pjesma 465. Jedna od velikih pjesama E. Dikinson, posvećenih smrti. Nema u svekolikoj svjetskoj lirici pjesnika koji je, u toj mjeri, bio opsjednut smrću. Više od 200 njenih pjesama pjevaju, iz raznih uglova o ovoj, ne samo najvećoj, nego i »jedinoj Tajni«, koju je istraživala čitavoga života. »Taj gologlavi život ispod trave ne prestaje da kinji kap zolja«, pisala je u jednom od svojih pisama. Konrad Ejken kaže da je smrt, na koju nije prestajala nikad misliti ova pjesnikinja koja je umirala cijelog života, na kraju postala njena bolesna opsesija, ali da nema sumnje u to da je ova preokupacija, sa stravičnim neizvjesnostima, sa sumnjama u besmrtnost duše, sa preziranjem tijela, (i sa bezbrojnim pre­ okretima koje su ova dva stava doživljavali u njenim pje­ sama), dala njene poetski najbritkije tvorevine. Već je i početni stih ove pjesme nezaboravan, koliko i jednostavan. Ponovo imamo miješanje ovostranog i onostranog, ali nema humora, nego užasa. Muva koja zuji s onu stranu smrti zapravo nastanjuje jedan prostor koji je istodobno i zemalj­ ski i nebeski. Ta muva zrači grozom fizičkog rasapa, ali, istovremeno, i emituje onostranu muziku! To je muva koju pjesnikinja čuje kako se približava njenim zemnim ostacima, ali i poetska zamjena za pjesmu anđeoskih horova. Jer, upo­ zorava Anderson, u posljednoj strofi taj muvlji zuj postaje »plav«, i ova sinestezija zrcali plavetna prostranstva nebeska, onostrana. Ali ta muva, kad je posmatramo kao jedan od vrlo čestih simbola u poeziji E. Dikinson, ne može a da nam ne prizove u svijest kućni svijet na čije je granice bilo sve­ deno postojanje ove pjesnikinje u posljednih tridesetak godina njenog života. Muva je simbol tog kućevnog, možda običnog, pa i dosadnog, ali nesumnjivo prisnog i posve razumljivog svijeta. Kao da tom muvom pjesnikinja poku­ šava da duhovno savlada one užasne zagonetke, i zagonetne užase, koji je čekaju iz groba. Pjesma 492. U knjizi proroka Jeremije (13, 23) nalaze se stihovi: »može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju? / Ili leopard krzno svoje?« Osim toga, u engleskom ima poslo­ vica, čije je porijeklo, očito, iz Biblije: The leopard cannot change his spots. (Vuk dlaku mijenja, a ćud nikad). Cijela ova pjesma, kao umjetnička struktura, kontrolisana je ovom govornom metaforom. Pjesma 526. Predmet ove pjesme, kaže Anderson, nije »vugin poj« nego slušanje tog »poja«. To slušanje može biti »ili obična stvar / ili božanska bar«. U originalu posljednji stih glasi: »Or only a divine«. Snaga stiha je u maloj, bezboj-

324

noj riječi »only« (samo, tek) koja se ironijski vezuje uz »božansko«. Zar njeno prirodno mjesto nije uz »običnu stvar«? Smisao ovog jezičkog dislociranja pojačan je još i time što riječ »only«, kaže Anderson, djeluje kao da je ušla u stih kako bi ispunila metričku shemu - jer je nedostajala jedna stopa! U našem prevodu, isto tako, ono »bar« djeluje kao da se tu obrelo zbog - rime! Tako je ostvaren učinak sličan onom koji riječ »only« polučuje u izvorniku: u oba slučaja se čini kao da je to nenuina, pa i suvišna riječ, a ipak u njoj je srž iskaza! Šta je postignuto oyim iščašenjem jedne riječi? Pjesnikinja je svoj glas obojila tuđim: čujemo u tom stihu modernog, znanstveno, pozitivno orijentisanog čov­ jeka - onog »skeptika« iz posljednje strofe! - koji ne vjeruje u postojanje ikakve onostrane, idealne, božanske stvarnosti - svagdašnje i obično, za njega je jedina realnost. A sve ostalo je »samo božansko«, to jest, samo puka tlapnja, samo »magla i mesečina«. U našem prevodu sva ta značenja su nagoviještena riječju »bar« koja zvuči kao: daj šta daš! Ako već nešto nije svagdašnje i obično, onda daj bar božansko! Čegrst između poezije i nauke, što je dublje svojstveno poeziji romantizma, ovdje živi u jednoj od najfinijih modu­ lacija. Kvalitet ovoga stiha, pa i čitave pjesme, mogao bi se okrstiti kao ironija ironije. Pjesnikinja ironizuje ironičan stav znanstveno usmjerenog duha njenog vremena prema božan­ skom. Pjesma 540. E. Dikinson je cijelog života iščitavala Bibliju, a naročito Otkrivenje Jovanovo, u čemu ne treba vidjeti, naravno, jedino njenu ličnu naklonost nego i znak njene dublje pripadnosti duhu Nove Engleske, kojem je pripadala i kad ga je odbacivala, razarala, ili kušala da ga »transcendira«. Sama kaže u jednoj pjesmi: »Jer ja vidim novoengleski«. Bibliolatrija je bila jedno od sržnih svojstava toga novoengleskog duha puritanskoga, a beskrajna prečitavanja Biblije ne bjehu samo način protestantskog vraćanja iskonskoj čistoti hrišćanstva, već je Biblija doživljavana i kao »priručnik saveta za svaku fazu života«. Šta više, doseljenici su svoj odlazak u Ameriku bili skloni da sebi predstavljaju u biblijskoj projekciji: kao odbacivanje iskvarenog Starog Svi­ jeta, i polaženje iz početka, to jest, zasnivanje novog, Hristovog kraljevstva u dotad neznanim geografskim prostorima, neoskrvnutim istorijom i mitologijom. Stoga je posezanje za biblijskim simbolima, pričama, jezičkim obrtima, slikama, za novoengleski način gledanja E. Dikinson, bilo nešto sasvim obično, prirodno, svagdašnje. Anderson kaže da je 325

svagda pazila da ne oponaša Bibliju u svojoj poeziji, ali opasnosti od toga zapravo i nije moglo biti! Prvo, zato što je duh Emilije Dikinson bio snažno nezavisan i tvrdoglavo je koračao vlastitom stazom daleko od puteva tadašnje poezije. A drugo, biblijski elementi joj služe da na njih preslika svoju emociju kako bi otkrila njeno dublje,'i šire značenje, i naj­ brže ovladala njom. Većina kritičara je nazivaju »privatnim pjesnikom«, što, naravno, prije svega upućuje na njen izbor da piše za sebe i za ona Stoljeća koja će doći kad onda bude »u preziranoj Travi« »samo Ostrvo jedino Bubama znano«, i nema sumnje da njene najbolje pjesme, po kojima i treba donositi sud o jednom pjesniku, ne posjeduju ništa privatno, a jedan od načina na koje je univerzalizovala svoje sopstveno iskustvo jeste posezanje za biblijskom metaforikom, ili parabolikom, ili simbolikom, koje je, kao neku vrstu leće, stav­ ljala između sebe i osjećajnog trenutka, koji je time prestajao biti nešto sto se jedino pjesnikinji događa, i nešto što se prvi put događa. Možda najvažnije svojstvo poezije E. Dikinson sastoji se u njenoj moći da esencijalizuje svoje iskustvo, da munjevito sljušti s njega sve slučajno, sve sporedno, i dopre do njegove egzistencijalne jezgre u nekoliko poteza. Biblija joj je bila veliki pomagač na ovom poslu. Biblija joj je i u pjesmi 540 poslužila kao sredstvo integracije vlastitog bića u svijet. Jer je poraz, posredstvom biblijske simbolike, otkrio dvostruko lice: on je istovremeno i podatak o pjesnikinji i o svijetu. Otkriće o samoj, sebi i otkriće o prirodi svijeta uza­ jamno se relativiziraju, ostvarujući sliku života kao prostora neizvjesnosti konačnog smisla onog što nam se zbiva, koji možemo tek omeđiti pitanjima. Biblija joj je pomogla da postavlja pitanja sebi i životu, što je paradoks, ako znamo da je Biblija knjiga koja nudi odgovore, konačno znanje. Pjesma 593. »Gospa čudna« je Elizabeta Baret Brauning, čija.je smrt duboko potresla E.Dikinson, pa je ova, inače izvrsna pjesma, zajedno sa pjesmama 312 i 363, prilog uspo­ meni ove pjesnikinje. Pjesma 597. Stefan je prvi hrišćanski mučenik, optužen za blasfemiju i kamenovan na smrt (Djela Apostolska, 7, 55-60). Pavle je Jevrejin Savle iz Tarzusa čije je pokrštenje bilo uzrokovano vizijom u snu (Djela Apostolska, 9, 3-20) i koji je postao najveći hršćanski apostol. Za njega se priča da je morao oko 60. godine da otprati mučeništvo za vjeru. Nibo je planina na Moabu, s koje je Mojsije ugledao Kanaan. Pjesma 602. Kiderminster, mjesto u Engleskoj, čuveno po izradi čilima.

326

Pjesma 627. Dok se u grobu.odbojno sklopi, - oko koje, sklopljeno u grobu, izražava odbojnost (prema životu) ideja je koja ne živi samo u ovoj pjesmi E. Dikinson. Sjetimo se, na primjer pjesme 287, u kojoj »između Njega i živog Brojčanika« postoje »dekade odbojnosti«. Ovo Njega odnosi se i na stali sat (to jest na umrlu osobu) ali i na Boga. U svakom slučaju odbojnost (arogancy) među živima i mrtvima doživ­ jela je u ovoj poeziji inverziju. Onu odbojnost živih prema preminulom tijelu, kao prema nečem što »više nije niko«, kako reče Isidora Sekulić, odbojnost koju osjećamo prema toj voštanoj lutki, pjesnikinja je projektovala u onostrano mrtvi osjećaju odbojnost prema životu, što, nesumnjivo, biva podatak o samom tom životu iz koga su se napokon izbavili. Pjesma 711. Hermetični um - pjesnikinja se igra smislom riječi »hermetičan«. Radi se o spisima nazvanim Hermeticum Corpus, zborniku koji se sačuvao u fragmentima, a stvorili su ga pripadnici religiozno-mističke sekte iz prvih stoljeća nove ere. Sekta je poštovala, kao glavno božanstvo, Hermesa Tristmegistosa i izjednačavala ga s egipatskim bogom Totom. Otud se i pojavljuje u pjesmi kamila i pusti­ nja. Ali riječ »hermetičan« ovdje ima i bukvalno značenje: zapečaćen tako da ne dopire unutra zrak (otud »zapečaćeno vino«). Riječ je o duhu koji se »ne kvari«, koji je trajan. Pjesma 712. Najslavnija i jamačno ponajveća pjesma E. Dikinson, preko koje je proliveno malo more analitičkoga mastila. Alen Tejt kaže: Ako riječ »veliki« znači išta u poeziji, ova pjesma je jedna od najvećih na engleskom jeziku. Svaka njena slika precizna je, i, štaviše, ne samo lijepa nego i stopljena sa središnjom idejom. Svaka slika produžuje i poja­ čava svaku drugu. Treća strofa posebno ukazuje na moć Dikinsonove da u jedan jedinstven percepcijski red slije heterogen niz slika: djeca, žito, sunce što zalazi, imaju isti stepen vjerovatnoće: prvo suptilno priprema posljednje. Oštro »piljenje« koje stoji uz riječ »žito« uliva prirodi hladnu vitalnost čije kvalitativno bogatstvo ima bezmjernu dubinu. Suština smrti je u pjesmi izbjegla eksplicitnu defini­ ciju. Smrt je džentlmen koji izvodi damu u šetnju. Ali treba obratiti pažnju na samokontrolu koja sprečava da ova ideja postane smiješna i nevjerovatna, i na suptilno upleten erotski motiv s kojim se ideja smrti predstavljala kod najromantični­ jih pjesnika, jer ljubav je simbol uzajamno zamjenjiv sa smrću. Užas smrti objektiviziran je kroz ovu figuru njež­ noga kočijaša koji je natjeran da ironično služi Besmrtnosti.

327

Ovo je srce pjesme, ona je prikazala tipičnu hrišćansku temu u njenoj krajnjoj nerazrješivosti, a da nije dala svoj konačan sud o tome. Nema rješenja za ovaj problem. Postoji samo njegovo predstavljanje u punom kontekstu intelekta i osjeća­ nja. Ne kaže nam se šta da mislimo. Kaže nam se da sami pogledamo. Tako Tejt. Pokažimo, na jednom primjeru, koliko je fina »tekstura« ove pjesme. Pjesnikinja kaže da je »ostavila / i poslenost i ljenost svoju« (My labor and my leisure) zbog »udvornosti« koju je smrt pokazala prema njoj. U prevodu koji,smo objavili u Trećem Programu Radio Sarajeva, stoji doslovno: »svoj rad i svoju dokolicu« - smatrali smo da se aliteracija ne može prenijeti u naš jezik. U naknadnom dorađivanju prevoda, odlučili smo da rimujemo rad i nerad, jer je zvuk stiha u izvorniku itekako smislodavan. Riječ je o smrti kao izjednačiteljki (mors nivelatrix) pred kojom i ljudski čin, i njegovo odsustvo, bivaju isto. Anderson kaže da smrt, kao ljubazan udvarač, stoji umjesto tradicionalnog anđela koji dolazi po duše, što je način da se naglasi saosjećajna misija smrti u izbavljenju pjesnikinje iz patnji ovoga svijeta. A Zvonko Radeljković kaže da je Besmrtnost, koja se vozi u kočijama zajedno sa Smrću i pjesnikinjom, neka vrsta garde-dame, stvar koja se čini veoma pogođenom već i stoga što je E. Dikinson, u mladosti, isprva bila počela voditi normalan život amherstske djevojke koja se izvozi, kočijama, u šetnju, sa udvaračima, i u pratnji osobe iz porodice, ili prijateljice, koja »nad­ gleda« to udvaranje. Tako da najmetafizičnija pjesma E. Di­ kinson počinje slikom pozajmljenom iz banalne, provinci­ jalne stvarnosti. Smrt je pristala da se ponaša u skladu sa kodeksom koji nalaže puritanski moral »gradića zabitnog«, kako za Amherst pjesnikinja reče u drugoj pjesmi. Čitalac se na početku obreo u svagdašnjici, a na kraju je ostavljen da, zajedno sa konjima, gleda u vječnost. To je raspon koji objelodanjuje nešto bitno u umjetničkoj strategiji ne samo ove nego i mnogih drugih velikih pjesama E,Dikinson. Riječ je o pjesničkom postupku zasnovanom na »probijanju uma vani« - na prodoru kroz obično, svagdašnje, pa i provinicijalno, do najširih obzorja Sudbine, Vječnosti, posljednjih pitanja ljudskog opstanka. Šta je Tejt podrazumijevao pod »slivanjem heterogenog niza slika« »u jedinstven percepcijski red« objašnjava pota­ nje Anderson. Djeca koja se igraju na odmoru, žito koje »pilji« i sunce što zalazi, iako su raznorodne slike, oživlja-

328

vaju sobom cjelinu smrtničkog iskustva: mladost, zrelost i starost, kao i vremenski ciklus od jutra do večeri. Čak nagovještavaju napredovanje godišnjih doba od proleća, kroz zrenje, do opadanja. Isto tako, rad i nerad u prirodi dati su stavljanjem vesele aktivnosti djece napram pasivne zagledanosti žita i optičke iluzije zalaska 14 slici sunca koje se zaustavilo (Setting Sun). Tako je čitav raspon iskustva, čov­ jek naspram prirode, i živa naspram nežive prirode, uhvaćen u ovim disparatnim slikama koje se međutim slivaju i na planu sintakse, jer, uporno ponavljani obrazac »prođosmo«, to prolaženje koje traje pred nama, ta prolaznost vidljivo i čujno pokazana, sve to pojačava jedinstvo tog slijeda slika koji podsjeća na film života što se, još jedared, odmotava pred nama: sebidovoljna mladost koja se ne obazire na mrtvačku kočiju, plodovita zrelost koja je zapiljena u zago­ netku smrti, i napokon zalaženje života. Pjesma 791. U četrnaestom stihu izvornika stoji riječ indiaman, a ne šah, kako smo preveli. Razlog za tu zamjenu očit je: indiaman je lađa koja iz Indije nosi golemo bogatstvo začina, svile, dragulja. Riječ šah umjesto nje - trebalo bi da nagovijesti to istočnjačko bogatstvo. Pjesma 832. Hernando de Soto, istraživač koji je, između 1539. i 1542. godine, predvodio špansku ekspediciju od Flo­ ride do Sjeverne Karoline, a odatle na zapad, ka Misisipiju. Evo i jedne rečenice iz knjige Religio Medici ser Tomasa Brauna, koju je pjesnikinja, u pismu kritičaru Higinsonu, navela kao jednu od najdražih joj knjiga: Ja tražim, kaže Braun, čudesa ne u plimama i osekama, i poplavama Nil«, nego »na polju kosmografije samog sebe. Mi u sebi nosimo čuda koja tražimo van sebe, u nama postoje cijela Afrika i sve njene divote«. Pjesma 835. Ne zna se na kojeg Heršela pjesnikinja misli, jer su postojala dva astronoma istog prezimena: ser Viljem Hersel, koji je otkrio planetu Uran (1738-1822) i njegov sin ser Džon Hersel (1792-1871). Pjesma 861. Iako je i ovo neprevodiva pjesma, smatrali smo da je bolji ikakav nego nikakav prevod, jer se radi o važnoj i čuvenoj pjesmi E. Dikinson. Ali, kako da se prevede stih: »Loose the Flood - you sh al find it patent«? Jer riječ »Flood« zapravo znači »Blood«, tako da slika jednovremeno daje i jedno elementarno zbivanje, i sliku iz labora329

torije istraživačke: i naviranje talasa poplave, i šikljanje krvi kad skalpel zasiječe meso. A ono »it« je takođe dvosmisleno: odnosi se u prvom redu na Flood. Ali ovo je pjesma i o traženju suštine muzike. Naučnik, koji pokušava da secira­ njem ševe otkrije odakle potiče njena muzika, puštanjem poplave-krvi, zapravo »otkriva« i »očiglednu« muziku. Osim toga, razlika u dužini među našim i engleskim riječima ponekad zaista baca u očaj prevodioca. Recimo, stih: »To foe of His -I'm deadly foe«, ima 8 slogova, a kad se prevede na naš jezik dobija se 16! (»Njegovom neprijatelju - ja sam smrtni neprijatelj«. Nevolje su tim veće što epigramski kon­ cizan stil E. Dikinson - kako reče S.T. Vilijams - nalaze traženje najkraćih riječi u engleskom jeziku, to jest »upo­ trebu jednosložnih i dvosložnih reči«, i to »najčešće onih koje se čuju po domovima Nove Engleske, čiji je nerazdvo­ jan deo bila ona sama; takve su reči metla (broom) i kapa (bonnet), trag od točkova na drumu (track), klupa za prelaz preko ograde (stile), i kaput (coat)«. Osmerac Emilije Dikinson, stoga mogućno je prevesti jedino našim devetercem, a nerijetko, čak, ne može se izbjeći ni deseterac. Kad u pjesmi 861 nađemo stih: Bulb after bulb, in Silver rolled - ako hoćemo da sačuvamo sve što je u njemu kazano, moramo napraviti dvostruko više slogova: »Luko­ vica za lukovicom, od srebra smotane«. A zamijeniti riječ lukovica nekom drugom (recimo »gomolj«) apsolutno je nemogućno, jer se ubija duša ovog stiha. Pjesnikinja, naime, ironično tvrdi, kako onaj koji secira ševu, da bi u njoj našao muziku, dakle, onaj koji hoće pozitivnim, znanstvenim, eksperimentalnim putem da utvrdi postojanje muzike u ševi, zapravo nalazi sve same lukovice koje, kad analiziraš, u stvari ljuštiš sloj po sloj, da bi došao do onog ništa u sredini: život je lukovice u njenim slojevima (Anderson). A »nevjerni Toma« nije samo biblijski apostol koji odbija da povjeruje u Hristovo vaskrsenje sve dok »ne vidim na rukama njegovim znak od čavala, i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala, i ne stavim ruke njegove u svoj bok«, nego je to i ser Tomas Braun, čija je knjiga »Religio Medici« bila, več rekosmo, omiljena lektira E. Dikinson, koji je takođe secirao leševe da bi našao sjedište duše, i utvrdio da »nema organa ili instrumenta za racionalnu dušu«. (Anderson). Pjesma 1012. U poeziji E. Dikinson nalazimo mnoštvo stihova u kojima pjesnikinja pravi slike na dvostrukom smi­ slu riječ heaven što se ne može prenijeti u naš jezik, jer ta riječ znači i nebesa i raj. Prva dva stiha ove pjesme:

330

Šta je bolje ? Nebesa ili Nebesa što će doći? riječ nebesa (heaven) u prvom stihu znači bukvalno nebo, a u drugom znači raj. Na sličan način u pjesmi 1746, kad govori o insektima: Nebo im svagda pripada Nemaju nikavog Ada onda prvi stih, za sebe uzet, kazuje bukvalnu istinu: krilatim insektima je nebo svagda na dohvatu, ali, skupa sa drugim uzet, stih mijenja smisao, jer riječ »Ad«, aktivira u riječi »nebo« dodatno značenje: insekti su vječito u raju, blažen­ stvo njihovog postojanja je s onu stranu ljudskih predstava o paklu i raju. Pjesma 1071. Anderson povodom ove pjesme kaže: »Percepcija čovjeku daje ljudske reakcije na stvari, nikad stvari kao takve.« Takođe, treba ukazati na »dislokaciju jezika« - svojstvo koje mnogim pjesmama E. Dikinson daje resko moderan okus. Kad nas pjesnikinja izvještava koliko »tačno« »košta« »opažanje neke stvari, i kad to opažanje zove »dobitkom« koji »odgovara svojoj cijeni«, onda i tu, kao i u mnogim svojim drugim pjesmama, ona postupa kako reče Julijus Bab - kao »izdanak novoengleskog patricij­ skog trgovačkog svijeta« što »bez ikakva ženiranja upotreb­ ljava jezik bankovnog poslovanja« kad izražava bilo svoje filozofske ideje, bilo svoja najdublja osjećanja. Ta neočeki­ vana sprega filozofskoga sa dućanskim, u kojoj kao da jedna metafizička ideja biva »uprljana« trgovačkim jezikom, zapravo je način provjere »visokog« filozofskog prozrenja putem njegovog »uvlačenja« u svagdašnji život, njegovog svlačenja u »nisku« kupoprodajnu zbilju. Ili kad pjesnikinja u pjesmi 580 kaže: »Njemu sam cijelu sebe dala - /I zâ Plaću sam Njega uzela« - ostajući do kraja na razini tog jezika trgovinske razmjene, onda to ovoj pjesmi ne samo da ne smeta da bude istinski ljubavna, i istinski pjesma, nego joj i podaruje dublju uvjerljivost: šta je ljubavno osjećanje, biva sa osobitom oštrinom jasno kad ga suočiš sa jednom stvar­ nošću koja to osjećanje poriče na sve mogućne načine. Ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da je pjesnikinja bila kćerka pravnika. Jer ona i u svojoj poeziji ostaje to, često na vanredan način. Naročito voli da pravnim jezikom preispi­ tuje onu sliku svijeta koju joj je predlagala propovjedaonica

331

Unitarističke crkve u Novoj Engleskoj. Recimo, glagol to stipulate (nagoditi se) veoma je čest u njenoj poeziji, ali je nezaboravno njegovo pojavljivanje u pjesmi gdje ona kuša da »reguliše« svoje odnose sa bogom i životom uopšte. »Raj je Opcija«, kaže u jednoj pjesmi, a u drugoj - pjevao o anđe­ lima koji, »ma gdje da odselimo« - »iznajme kuću blizu naše« (podvukao M.V.) Ponekad pravnički jezik miješa sa filozofskim, ili sa poetičkim terminima. »Pacov je koncizan stanar«, kaže u pjesmi koja je, nažalost, za nas ostala neprevodiva. Pjesma 1075. Da je E. Dikinson čitala Emersona, u to nema sumnje. U jednom pismu o Emersonovoj knjizi Repre­ zentativni čovjek veli da je to »mala granitna knjiga na koju se svagda možeš osloniti«. Ova pjesma je replika na jednu opasku iz Emersonova eseja Priroda: »Priroda ne može nikad-biti iznenađena u ,negližeu'. Ljepota se izvija iz svakog njezinog kutka«. Po Emiliji Dikinson, to ne može biti istina ukoliko smo i mi dio prirode, ukoliko se i u nama ogleda logika Velike Cjeline. U poeziju E. Dikinson počelo je ula­ ziti nešto od emersonovske transcedentalne ekstaze već oko 1860 godine. To je, dakako, postajalo veoma brzo, i veoma lako, dikinsonovsko. Doduše, kad kritičari za njenu pjesmu 215 kažu da je parodija Emersonovskog ushita pred priro­ dom, onda to ne zvuči bezuslovno prihvatljivo. Naime, ako je taj ushit zaista parodiran kod Dikinsonove, on time nije postao manje ushit. Da ova pjesma sadrži humornu boju, nesumnjivo je, ali da posjeduje istinski lirski žar, još je nedvojbenije. Ovo potiče otud što je u ovoj pjesmi Emerson zapjevao na donovski način! U temelju pjesme je duhovito razrađena metafora »opijati se prirodom«. To opijanje je pjesnikinja pretvorila u bukvalno zbivanje. U svakoj poeziji koja se zasniva na »realizovanoj metafori« mora biti ironije, humora, pa i groteske. Sjetimo se slavnog mjesta iz Oblaka u pantalonama o srcu zapaljenom od ljubavi: pojavluju se i vatrogasci sa šmrkovima i šlemovima, pokušavajući da vatru ugase, ali ljubavna emocija time nije postala manje istinska, to jest, taj plamen nije, u toj poetskoj igri, izgubio ništa od svoje snage i izvornosti. Naprosto, radi se, ovdje, o onom što podrazumijeva engleska riječ wit, koja se ne može sasvim prevesti na naš jezik: jedni je prevode kao duhovitost, a drugi kao visprenost, a sadržinu ovog pojma pokušao je da odredi Eliot u eseju o Endru Marvelu: »gruba razumnost ispod lake lirske gracioznosti«, »igra mašte koja počinje ugađanjem a završava - zaprepašćenjem«, »neprekidna budnost i kritič-

332

nost prema iskustvu« koja »priznaje i druge vrste mogućih iskustava, što je implicirano u izrazu svakog iskustva«. A Vebsterov rječnik, koji je dugo godina bio Emilijin »jedini drug«, kaže da je wit-»asocijacija ideja na prirodan način, ali neobičan i upadljiv, tako da proizvodi iznenađenje spojeno sa zadovoljstvom«. A iznenađenje je, dodaje Eliot, najvaž­ nije sredstvo poetskog efekta od Homera naovamo. Napro­ sto, pjesma 215 je mješavina ironije i emocije, razumnosti i mašte, svi kvaliteti koji krase najbolje što je izišlo iz pera E. Dikinson. Pjesma 1082. Neke pjesme E. Dikinson postoje u sedam-osam varijanti. Birali smo onu koja nam je po ukusu, ili, ruku na srce, koju je bilo lakše prevesti, jer je jasnija, ali nema sumnje da je zao duh varijante ušao i u prevodioce: mora nam se vjerovati da smo neke prepjeve uradili i u sedam verzija, odlučujući se za najbolju, a bacajući ostale; međutim, bilo je slučajeva kad čovjeka naprosto boli što neke od odbačenih varijanti neće ugledati svijeta. Stoga nismo odoljeli iskušenju da ovdje donesemo bar jednu od tih varijanti koja nam se čini jednako vrijedna i ona »zvanična: Pročelje i Pozađe Sjećanje - Ko Kuća — ima Tu se i Tavan nađe — Sa smećem, s Miševima — Pa podrum dublji nego Ikad Zidar ga stvori Na dubinu mu pazi — Mogla bi da nas mori — U »glavnoj« varijanti prepjeva ove pjesme, ta »dubina« nas »proganja«, što je jamačno modernije, jer sadrži više psihoanalitičkih nagovještaja, ali ni glagol »mori« nije bez svojih dubljih čari, jer u njegovoj arhaičnoj boji, u njegovom narodskom okusu, postoje slutnje onih čudovišta i mora kojima su, odvajkada, krcati podrumi. Uzgred rečeno, ova pjesma na zapanjućići način sliči onoj čuvenoj Frojdovoj kući kojom je predstavio strukturu ljudske duše. Isto tako, kuća u poeziji Emilije Dikinson predstavlja, nesumnjivo, najvažniju od svih riječi. Što je, dakako, pojm­ ljivo kad se ima na umu da je bilo godina kad pjesnikinja bukvalno nije napuštala očevu kuću. Ona je i o bogu mislila kao o kući. A u jednom pismu kaže: »Otkako je otac umro, kuća je daleko od kuće«. Postojanje jedne »sitne u travi

333

domaćice«, pjeva u pjesmi 154, nije vrednije od »nule«, ali lice te »nule« nekome Postojanje - Kućom čini! Na drugoj strani, mnogo su zanimljiviji oni trenuci kad Emilija Dikinson sklop cijelog svijeta pokušava sebi da objasni, i da ga sebi približi, metaforama koje i svjetsko postojanje »Kućom čine«. Evo početka jedne od njenih naj­ čuvenijih pjesama: Rano ustanem — Psa povedem U posjet Moru krenem Iz Prizemlja su - da vide mene Izišle sve Sirene Fregate — s prvog sprata — ruke Kudeljne ispružale Misleći da sam Miš nasukan Na pjeskovite žale Reklo bi se da je iz riječi »posjet« (visit) ispredaju sve kasnije slike. Naime, pjesnikinja bukvalno misli na kućnu posjetu! Stoga se svijet najednom počinje raslojavati kao kuća: ima suteren, za podsvjesne sirene, ima i »prvi sprat« sa kojeg pjesnikinja gleda sama sebe, pretvorenu u miša! To jest, one ogromne fregate, pred kojima se pjesnikinja smanjila do miša, utjelovljenje su onog frojdovskog »Nad-ja«. Pjesma 1241. Oko ne vidje — citat iz Prve poslanice Korinćanima: »Već (navješćujemo) kako stoji pisano: »Ono što oko nije vidjelo, ono što uho nije čulo, na šta ljudsko srce nije pomislilo: to je bog spremio za one koji ga ljube«. (2, 9). Pjesma 1333. Alen Boske kaže da je Emilija Dikinson preuzela na sebe vrhovni rizik: »da ne'razumije ono što je pisala«. Dopadljivo rečena neistina! Izišla iz usta »nadrealiste« koji po svaku cijenu traga za »nadrealistima« iz ranijih vijekova. Da mnoga metafora, slika, pa i pjesma E. Dikinson naoko djeluje »nadrealistički« uvrnuto, šokantno, pomjereno, nema sumnje u to, ali je metod pisanja ove pjesnikinje bio skroz suprotan svakom »automatskom« pisanju, svakoj nadahnutoj lakoći, svakom stvaranju u transu. Da je svaka njezina zaprepašćujuća slika dublje promozgana - svjedoče i oni rukopisi iz njene ostavštine u kojima je ostavila svjedo­ čanstvo kako je dolazila do svojih otkrića, u koja spada i onaj

334

odnosno, da postoji mnogo načina da se dopre do te zago­ netke. M.V. - J . L .