1. " Roman Roman "Proces" izdat je posthumno 1925 god. od prijatelja knjiţevnika Maksa Broda. Delo pripada ekspresionizmu i nadrealizmu. Ekspresionisticka je tema jer opisuje grad, smrt, patnju, videnje ocima intelektualaca. Nadrealizam u delu je halucinantna atmosfera (snovi, neizreceni, nedovršeni, slutnje, odstupanja od realnosti). Ideja se javlja još 1921 god. kada je Kafka izjavio prijatelju da je za njega ţivot sudska dvorana u kojoj je on samo posluţitelj koji ne poznaje sudiju i da je u tom ţivotu sigurna samo patnja. U svom delu vizionarski je predvideo avetinjske procese(monstruozne, nameštene) koji ce se javiti tokom II svetskog rata. Kod svih dogadanja u delu leţi skriveni simbol znacenja, nikad ne moţemo bukvalno prihvatiti znacenje reci u delu. Ljudi u romanu se krecu izmedu jave i sna, pa je delo dobilo univerzalnu vrednost, jer nije vezan za odredeno vreme i prostor, te prestavlja sliku totalitaristickih reţima( vlast jedne partije ili grupe ljudi), gde se guši ljudska sloboda licnosti( Dţek London "Gvozdena peta"; Dţon Orvel "Godina 1984"; Aleksandar Šolzenjicin "Arhipelag Gulag"; "U prvom krugu")U dogadajima u delu nema niceg cvrstog i sigurnog. Jozefu K. se polako u dušu uvlaci strah i osecanje nesigurnosti jer nevidljivi, pedantni svet zakona i propisa ima svoju vlast nad Jozefom K. Prokurista banke Jozef K. krece se u jednoj nestvarnoj atmosferi slicnoj snu, atmosferi uţasa. Nevidljiva birokratija, sudovi zasedaju u stovarištima, budţacima kuca, u odajama za odlaganje stvari, prašnim sobama izkonstruisala je proces protiv Jozefa K. Kao magla neshvatljiva je njihova optuţba. Optuţen i uhapšen, nije znao zašto je optuţen i kako da se brani. Junak nosi u sebi krivicu dok ga celog ne proţme, zaokupi i porobi. Proces se vodi bezglasno i neprekidno sa preciznošcu mašinerije bez mogucnosti da optuţeni prinese dokaze, da advokati i sudije uzmu rec, sve je vec mnogo ranije odluceno. Proces je okoncan pre nego što je poceo. Jozef K. je unapred kriv i samim tim osuden. Ţivot mu je odreden, dani odbrojani i sati i ta nevidljiva mašinerija zna i cas njegove likvidacije. Javljaju se dva gospodina bledog ugojenog lica kao stari glumci koji igraju sporednu ulogu da bi na kraju procesa vodeci ga briţno i paţljivo do kamenoloma da bi izvršili kaznu. Kada su gospoda izvadila noţ za klanje, pedantno su probali oštricu noţa koja se presijava na mesecini dodajuci ga jedan drugom, pa se Jozefu K. ucinilo da traţe od njega da sam izvrši presudu. Jozef K. za to nije imao snage i dok je jedan od gospode obavio ruku oko Jozefovog vrata, drugi mu je zario noţ duboko u srce. Citava mracna atmosfera u delu podseca na atmosferu Danteovog pakla zbog terora nad jednom dušom i savešcu coveka u tom paklu. Tema Kafkinog dela je upravo pakao covekove intelektualne svesti, pobuna protiv civilizovano organizovanog pakla koji stvara sistem terora mašine vlasti.
PROCES" Franc Kafka "Ogroman svet koji imam u glavi. A kako da se oslobodim i kako njega da oslobodim ne raskidajući? Hiljadu puta radije raskinuti nego ga u sebi zadrţati ili pokokopati" Proces je metafora sveta u kome čovek ne predstavlja neku vrednost, nego je samo marioneta društvenih sila, nečega što se ne moţe dokučiti, ali koji uništava sve ljudske vrednosti i čoveka. Kafka predočio viziju ništavila i besmisla koje zahvataju civilizaciju.U Proces su ušli problemi koje je Kafka imao sa u odnosima sa ocem. U sklopu posmatranja sadrţine romana moţe se oblasniti i smisao naslova koji moţe da se odnosi na proces sukoba sa ocem, sudski proces, proces raspadanja vrednosti, proces otuĎenja čoveka i proces totalitarizacije društva. Izvor usamljenosti i otuĎenosti, koji dominiraju u Procesu, nalazi se u piščevom osećanju izdvojenosti i usamljenosti kao pripadnika jevrejskog naroda u nejevrejskoj sredini. RoĎen je u Pragu, obrazovanje je sticao na nemačkom jeziku, bio je pripadnik Austrougarske monarhije i samim tim je osećao i doţiveo antisemitsko okruĎenje i raspoloţenje.
Svesno ili nesvesno Kafka je u svojim glavnim motivima išao Frojdovim tragom. Simbolišući nagonske porive, on je ponekad slutnjom premašio saznanja psihoanalize i od neurotičnih simptoma, promašaja, komleksa i snova gradio ţivu stvarnost. Otac kao neprijatelj dečakov, kako ga Frojd objašnjava a Kafka doţivljuje, jeste osnovna stvarnost. Sin kao očev suparnik u odnosu na majkupotencijalni je ubica svoga oca, buntovnik koji ustaje protiv autoriteta od koga ne moţe da se odvoji. Saznaje o nagonu kao praizvoru i nesvesnom ishodištu postupaka znači već odvajanje od oca-boga. Jer bog nije samo oličenje ţelja, nad ja , nego, u isti mah, i oliţena strava, strašilo od koga mladić mora da se odvoji kako bi sa samim sobom bio načisto. Kafkino delo ostalo je u glavnom u fragmentima. Samo mali broj svojih pripovedaka smatrao je završenim. Nijedan svoj roman nije priveo kraju. U toku stvaranja zamorio bi se, stao da okleva, pa napuštao započeti rad. Sve je načeto, u procesu obračunavanja sa samim sobom, uobličeno u teţnji da se oslobodi unutrašnjeg opterećenja. Pisao je kao što drugi ţive. Sumljao je u pouzdanost reči i govorio o – varljivim rukama koje mu se pruţaju dok piše-. Sumljao je u pouzdanost svih svojih tekstova i tek je oklevajući, pod pritiskom svojih prijatelja, predavao izdavaču ono što je formulisao u grozničavim noćima, po završetku dana provedenog u zanatu pravnika koji nije voleo.Kafkino delo je slobodna i celovita reakcija na jevrejsko-hrišćanski svet, Srednje Evrope. Njegovi romani predstavljaju preovlaĎivanje njegovog poloţaja kao čoveka, kao Jevrejina, kao Čeha, kao tuberkuloznog bolesnika itd..kao što je to bio i njegov stisak ruke, njegov osmeh i pogled. Kafkina izdvojenost odgovara opštoj usamljenosti jedinke u društvu. U njegovom osnovnom stavu ogleda se osnovno raspoloţenje jednog vremena: besmisao postojanja, očajanje i bezizlasnost. Stvarnost pruţa ishodište, koje se mnogostruko transponuje i preobraţava. Likovi potiču iz autobiografskog i biografskog kruga, ali se onda, prevazišavši sve što je individualno , probraţavaju u bezvremne predstavljače imaginarnih junaka. Nestavrno je tako duboko utisnuto u stvarno da plodovi mašte postaju nešto što je samo po sebi razumljivo. Ni u kakvu tamnicu nije zatvoren Jozef K. Reč hapšenje je izgovorena ali ona deluje jedino u njemu samomome. On to saznjanje nosi u sebi dok ga sveg ne proţme, kao što u sebi nosi i proces , sve dok ga taj proces ne okruţi sa svih strana.Proces teče bezglasno i bez prekida. Optuţeni uzalud pokušava da pribavi protiv dokaze. On ne traţi mnogo. Samo pravičan postupak i uvid u optuţnicu. Ali nikada ne uspe da prekorači prag vlasti i zakona. Sve je već odlučeno pre nego što je i počelo. Proces , pokrenut na zahtev nepoznatog., iz nepoznatih razloga, završava se ubistvom. Krivica počiva u činjenici postojanja. Nikada ranije nije sa takvim uspehom objašnjena tehnika uništavnja psihe, pretvaranja optuţenog u automat samooptuţivanja. Nevidljivi sud došaptava a optuţeni se u tim procesima bez reči povinuje. Kafka govori o izgubljenom čovekovom poverenju u čoveka, u stvari u boga. Svet je tuĎ predeo a ţivot pokušaj da se nadţivi nepoznato. Kafka je ocrtao otuĎeni svet koji pojedinostima postiţe da se abnormalnost čini kao nešto svakidašnje, a svirepost kao zakon. Njegov metod izrasta iz njegovog bića. Nije tuĎ i nedokučiv samo svet nego i sopstveno ja. Roman Roman "Proces" izdat je posthumno 1925 god. od prijatelja knjiţevnika Maksa Broda. Delo pripada ekspresionizmu i nadrealizmu. Ekspresionisticka je tema jer opisuje grad, smrt, patnju, videnje ocima intelektualaca. Nadrealizam u delu je halucinantna atmosfera (snovi, neizreceni, nedovršeni, slutnje, odstupanja od realnosti). Ideja se javlja još 1921 god. kada je Kafka izjavio prijatelju da je za njega ţivot sudska dvorana u kojoj je on samo posluţitelj koji ne poznaje sudiju i da je u tom ţivotu sigurna samo patnja. U svom delu vizionarski je predvideo avetinjske procese(monstruozne, nameštene) koji ce se javiti tokom II svetskog rata. Kod svih dogadanja u delu leţi skriveni simbol znacenja, nikad ne moţemo bukvalno prihvatiti znacenje reci u delu. Ljudi u romanu se krecu izmedu jave i sna, pa je delo dobilo univerzalnu vrednost, jer nije vezan za odredeno vreme i prostor, te prestavlja sliku totalitaristickih reţima( vlast jedne partije ili grupe ljudi), gde se guši ljudska sloboda licnosti( Dţek London "Gvozdena peta"; Dţon Orvel "Godina 1984"; Aleksandar Šolzenjicin "Arhipelag Gulag"; "U prvom krugu")U dogadajima u delu nema niceg cvrstog i sigurnog. Jozefu K. se polako u dušu uvlaci strah i osecanje nesigurnosti jer nevidljivi, pedantni svet zakona i propisa ima
svoju vlast nad Jozefom K. Prokurista banke Jozef K. krece se u jednoj nestvarnoj atmosferi slicnoj snu, atmosferi uţasa. Nevidljiva birokratija, sudovi zasedaju u stovarištima, budţacima kuca, u odajama za odlaganje stvari, prašnim sobama izkonstruisala je proces protiv Jozefa K. Kao magla neshvatljiva je njihova optuţba. Optuţen i uhapšen, nije znao zašto je optuţen i kako da se brani. Junak nosi u sebi krivicu dok ga celog ne proţme, zaokupi i porobi. Proces se vodi bezglasno i neprekidno sa preciznošcu mašinerije bez mogucnosti da optuţeni prinese dokaze, da advokati i sudije uzmu rec, sve je vec mnogo ranije odluceno. Proces je okoncan pre nego što je poceo. Jozef K. je unapred kriv i samim tim osuden. Ţivot mu je odreden, dani odbrojani i sati i ta nevidljiva mašinerija zna i cas njegove likvidacije. Javljaju se dva gospodina bledog ugojenog lica kao stari glumci koji igraju sporednu ulogu da bi na kraju procesa vodeci ga briţno i paţljivo do kamenoloma da bi izvršili kaznu. Kada su gospoda izvadila noţ za klanje, pedantno su probali oštricu noţa koja se presijava na mesecini dodajuci ga jedan drugom, pa se Jozefu K. ucinilo da traţe od njega da sam izvrši presudu. Jozef K. za to nije imao snage i dok je jedan od gospode obavio ruku oko Jozefovog vrata, drugi mu je zario noţ duboko u srce. Citava mracna atmosfera u delu podseca na atmosferu Danteovog pakla zbog terora nad jednom dušom i savešcu coveka u tom paklu. Tema Kafkinog dela je upravo pakao covekove intelektualne svesti, pobuna protiv civilizovano organizovanog pakla koji stvara sistem terora mašine vlasti. ŢIVOTOPIS: Franz Kafka (1883.-1924.) austrijski je pripovjedač. RoĎen je u Pragu u ţidovskoj obitelji. Kao dijete bio je nesretan, povučen, introvertiran, pretjerano osjetljiv, slabašan, a presudnu je ulogu u ovakvom njegovom djetinjstvu odigrao krut i autoritativan otac. Zbog takvog je djetinjstva Kafka cijeloga ţivota ostao povučen i usamljen, nesiguran u sebe i vrijednost djela koja je napisao (oporučno ih je namijenio spaliti!). Djela: ''Preobraţaj'' (pripovijetka objavljena 1915., za Kafkina ţivota), ''Proces'', ''Dvorac'', ''Amerika'' (romani) KNJIŢEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman ZNAČAJ: 1. ''Proces'' je roman kojim se kritizira birokracija koja je jača od svega ljudskog i čovjeka svodi na formular. Ne postoji čak ni sud kao institucija koja bi čovjeku pomogla i olakšala mu ţivot. Uz takav sud nije moguće doseći pravdu. Čovjek je neznatan u odnosu na birokratsko društvo. 2. ''Proces'' je moţda povezan sa ţidovskim pitanjem jer kriv si, npr., što pripadaš odreĎenoj naciji. Moţda time Kafka progovara da sluti stradanje Ţidova u Drugom svjetskom ratu. Koju krivicu snosi čovjek ako pripada odreĎenom narodu, vjeri, klasi, rasi??? Moţda je kroz ''Proces'' prikazana takva krivica?? 3. Jozef K. se, pogotovo u početku procesa, ogorčeno suprotstavlja optuţiteljima. Ljudi koji se mire s postojećim stanjem nikada ne izriču kritiku i oni su u milosti svake vlasti. Jozef K. na početku optuţuje čak i vlast za svoju apsurdnu poziciju. Moţda je on još jedna tragična osobnost koja zbog svojih snova i kritike mora stradati. 4. Neki u romanu vide uzaludnost borbe protiv sudbine, protiv onoga što nam je predodreĎeno... SADRŢAJ: Jednog jutra Jozefa K., bankovnog sluţbenika, posjetila su dvojica neznanaca i priopćila mu da je uhićen, no nisu mu htjeli reći zašto. No dopušteno mu je da i dalje dolazi na posao i naizgled se u njegovu ţivotu ništa ne mijenja. Uskoro ga telefonski obavještavaju da je u nedjelju saslušanje. Uputio se na danu adresu i pronašao kuću koja se ni po čemu nije razlikovala od ostalih. Od kata do kata traţi Istraţnu komisiju pod izgovorom da traţi stanovitog stolara Lanza, ali nailazi samo na siromašne stanove sa zaposlenim ţenama i mnogobrojnom djecom. Tek ga je na posljednjem katu neka pralja uputila do jedne sobe. Danas mu je bio trideseti roĎendan. Ustavši, K. se našao u dvorani nalik sudnici, gdje mu je sudac prigovorio da kasni cijeli sat, no da će ga ipak poslušati. K. se branio, nastojeći zadobiti simpatije publike, koja na njegovo izlaganje reagira
čas odobravanjem i smijehom, a čas šuti. I tako, odlazeći iz sudnice, K. shvati da je sam sebi oduzeo povlasticu da bude saslušan. Iduće se nedjelje K. ponovno uputio na sud, nepozvan, gdje mu ona ista pralja povjeri neke nove detalje o njegovu slučaju, te kako je ona potpuno u vlasti suca istraţitelja koji ju s pripravnikom studentom iskorištava i nudi se K.-u da je odvede odatle. No uto dolazi student i odvodi ţenu k sucu, a K. ga ne uspijeva spriječiti. Uskoro dolazi i sudski posluţitelj i provodi K.-a sudom. Od atmosfere suda Jozefa K.-a spopada mučnina, od koje se oporavlja tek kad napusti zgradu suda. Zagonetnosti suda i K.-ovoj nesigurnosti pridonosi još jedan nedoličan dogaĎaj kada K. susreće tri čovjeka. Prepozna dvojicu gradskih straţara, koji mu se poţale da ih ovaj treći treba išibati jer se on ţalio sucu na njih. Zbunjen prizorom K. pokušava batinaša nagovoriti da ih pusti, no ovaj odbija i počne ih šibati, zbog čega se K. udaljava. Taj mu prizor nije izlazio iz glave. Jozef K. sve češće nailazi na neobjašnjive detalje i znakove koji upućuju na ozbiljnost stanja u kojem se nalazi. Jedan ga dan posjećuje stric i govori mu da bi njegov poloţaj mogao naštetiti čitavoj obitelji te ga uvjerava da uzme odvjetnika. K. se začudi kad uvidi da je odvjetnik već upoznat s njegovim slučajem. O starom odvjetniku brine djevojka Leni s kojom K. već pri prvom susretu upada u čudnu ljubavnu vezu. Stric ga zato prekorava jer smatra da je ''mala gadura'' sigurno odvjetnikova ljubavnica. K.-a sve više zaokupljaju misli o procesu. Posjete ga odvjetniku učvršćuju u uvjerenju kako mora obranu preuzeti u svoje ruke, i zato K. ţeli ubrzati proces jer smatra da ga odvjetnik oteţe. Ţeli otkazati odvjetnika i odluči sam napraviti predstavku, no još uvijek ne zna za što je optuţen. Sve teţe obavlja svakodnevne obveze, a usto su i svi njegovi partneri upoznati s procesom. Jedan ga tvorničar upućuje na sudskog slikara Totorellija koji zna neke pojedinosti o K.-ovom slučaju. K. posjećuje slikara koji ga donekle upućuje u mehanizam suda. Taj je sud čvrsto uvjeren u krivicu optuţenog i ne priznaje nikakve dokaze, no na suce se moţe utjecati iza leĎa osobnim vezama. Slikar nudi K.-u svoje jamstvo kao pomoć u slučaju. Zbunjen slikarevim objašnjenjima, K. kupuje nekoliko njegovih slika i odlazi ne dogovorivši konkretni oblik slikareve pomoći. K. se jedne večeri uputi odvjetniku s namjerom da mu otkaţe punomoć, gdje mu vrata otvara odvjetnikov klijent, trgovac Black, koji je takoĎer ponešto načuo o K.-ovom slučaju. Čuo je da se meĎu optuţenicima priča da će K. sigurno biti osuĎen. Usprkos tome ustraje u namjeri da otkaţe odvjetnika te se uputi u njegovu sobu, gdje ga odvjetnik optuţuje da je nestrpljiv zato što se s njim postupa isuviše dobro s obzirom na to da je optuţenik. Nakon otkaza odvjetnika K. osjeća da njegov slučaj postaje sve kompliciraniji te da mu prijeti otkaz na poslu. Jednog dana dolazi u katedralu, gdje ga neki tamnički kapelan spominje da previše traţi tuĎu pomoć i da mu se u procesu zlo piše. Kako bi K.-u pribliţio bit zakona, priča mu parabolu o čovjeku sa sela i čuvaru. U razgovoru sa svećenikom K. parabolu tumači kao obmanjivanje čovjeka sa sela, a sud kao sustav koji se osniva na strahu. S druge strane, svećenik mu ukazuje na dvosmislenosti, ali parabola na kraju ostaje neprotumačena, a smisao zakona kao da izmiče ljudskom razumijevanju. Uoči K.-ova 31. roĎendana u njegov stan dolaze dva neobična gospodina u crnim kaputima i cilindrima. K. je takoĎer u crnom odijelu sjedio kraj vrata kao da očekuje goste. Bez otpora im dopušta da ga odvedu do malog kamenoloma izvan grada. Poloţiše ga na kamen i jedan od gospode zarine mu dugačak mesarski noţ u srce. ''Kao pseto!'' bile su mu zadnje riječi i činilo mu se kao da će ga sramota nadţivjeti. STIL FRANZA KAFKE 1. njegovo djelo nosi obiljeţja ekspresionizma: a) zbog osjećaja straha i osamljenosti, b) zbog toga što izriče protest društvenog mehanizma koji ugroţava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje 2. elementi nadrealizma vidljivi su u halucinantnim vizijama 3. elementi aktualne društvene kritike (protest protiv austro-ugarske birokracije) 4. najvaţniji je element svijet Franza Kafke, njegova egzistencijalna usamljenost, nemoć da naĎe mjesto u društvu, da odredi svoj stav prema svijetu i religiji, njegov strah i košmarske vizije kojima je bio podloţan - Kafkin je stil jasan i jednostavan. Na Kafku su utjecali egzistencijalistički filozofi i austrijski psiholog Sigmund Freud. IDEJE FRANZA KAFKE
1. o besplodnosti i nemoći čovjekovoj da shvati principe i mehanizme svijeta 2. o potrebi poslušnosti i bezuvjetnog podreĎivanja vlasti 3. o malim ljudima koji se pokoravaju bez pitanja i tako su uvijek u milosti vlasti, a osuĎeni su oni koji se bune i koji zbog svojih intelektualnih sposobnosti pokušavaju nametnuti svijetu svoje standarde - Kafka je za ţivota bio sasvim neshvaćen, a danas je jedan od najznačajnijih modernih pisaca 20.st. On je pisao o čovjeku bez sigurnosti, o svijetu bez istine, o svijetu bez ljubavi i svijetu bez pravednosti. “Proces mu više nije izlazio iz glave. Više puta je već pomislio da ne bi bilo loše da sam sastavi svoju obranu i preda je sudu. U njoj je kanio izloţiti svoj kratki ţivotopis i uz svaki malo vaţniji dogaĎaj navesti razloge zbog kojih je tako postupio, treba li ovaj ili onaj njegov postupak po njegovom shvaćanju pokuditi ili pohvaliti, i koje razloge moţe navesti za taj dogaĎaj. Nesumnjivo bi bilo bolje da sam sastavi takav spis nego da obranu prepusti odvjetniku, koji i onako nije besprijekoran.” ''Ali na K-ov grkljan padoše ruke jednog gospodina, dok mu drugi zabi noţ duboko u srce i dvaput ga okrenu. Očima koje su se gasile, K. još vidje kako se gospoda nagnuta mu nad licem, priljubiše obrazima jedan uz drugoga, promatrajući svršen čin...''
2
FRANZ KAFKA: PROCES
Bilješke o piscu: Franz Kafka (Prag, 3.8.1883. - 3.6.1924.), austrijski književnik, podrijetlom iz imućne obitelji praškog židova. Radio je kao činovnik osiguravajućeg društva. Radi liječenja putovao je u Njemačku, Italiju, Francusku i Švicarsku. Umro je od tuberkuloze grla. Franc Kafka, jedan je od najznacajnijih evropskih pripovjedaca na njemackom jeziku, rodjen i odrastao u Pragu, zivio duze vremena u Njemackoj i Austriji, umro nedaleko od Beca. Za zivota autorova izasle su zbirke pripovjedaka Razmisljanja(1913),Preobrazba(1916),Osuda(1916),Umjetnik u gladovanju(1924).Poslije autorove smrti - a autor je bio odredio da se njegova knjizevna ostavstina spali poslije smrti -izlazi niz pripovjedaka, dnevnici te najvrijednija Kafkina djela Proces(1925),Dvorac(1926),Amerika(1927). Sva zbivanja u djelu razradjena su u iracionalnim okvirima,jer su vrijeme i prostor potpuno izgubili svoje stvarne obrise. Mogu se naci mozda, i neke crte, bajke,ali su kod Kafke izobliceni odnosi izmedju stvari i pojava, a ljudsko je otudjenje potpuno. Kafka je vrlo znacajan pripovjedac koji je stvorio potresne dokumente o nesporazumima covjekovim u modernom drustvu. Proces Franz Kafka je bio samokritičan pisac i strog prema samome sebi, što se može zaključiti iz činjenice da je za života objavljivao samo manji broj djela s kojima je on bio koliko toliko zadovoljan, te da je nakon njegove smrti pronaĎeno pismo naslovljeno Maxu Brodu koje je glasilo: “Dragi Maxe, moja posljednja želja: sve što ostavljam za sobom (dakle, u ormaru za knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u uredu, ili je bilo kamo odneseno pa ti naĎeš), dnevnike, rukopise, pisma, tuĎa i moja, bilješke i tako dalje, neka se sve odreda spali nepročitano, a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se naĎu kod tebe ili kod drugih. Pisma koja ti ne budu htjeli dati neka ih bar pošteno spale. Tvoj Franz Kafka.” Na sreću Max Brod nije ispunio posljednju Kafkinu želju i njegovom zaslugom sačuvala su se sva Kafkina djela koja se smatraju remek djelima moderne književnosti. Kafka u svojim djelima razvija Kafkijansku atmosferu, što se najbolje očituje u Procesu. Kafka je optužen, ne osjeća se kriv i nema pojma zbog čega je optužen, a isto će se tako osjećati milijuni ljudi zatvoreni u koncentracionim logorima. Upravo atmosfera koja vlada u takvim prilikama naziva se kafkijanska. To je sablasna atmosfera paničnog straha, ljudi se svode na poslušne automate samo kako bi sačuvali živu
glavu. “Priznajte prvom prilikom sve. Tek ćete se tada moći izvući, tek tada. Pa čak ni tada bez tuĎe pomoći, ali što se pomoći tiče, ne bojte se ništa, ja ću vam osobno pomoći.” Sam Kafka počinje tako razmišljati, ali se još uvijek pokušava braniti: “Proces mu više nije izlazio iz glave. Više puta je već pomislio da ne bi bilo loše da sam sastavi svoju obranu i preda je sudu. U njoj je kanio izložiti svoj kratki životopis i uz svaki malo važniji dogaĎaj navesti razloge zbog kojih je tako postupio, treba li ovaj ili onaj njegov postupak po njegovom shvaćanju pokuditi ili pohvaliti, i koje razloge može navesti za taj dogaĎaj. Nesumnjivo bi bilo bolje da sam sastavi takav spis nego da obranu prepusti odvjetniku, koji i onako nije besprijekoran.” Čitajući Kafku, pogotov proces, često čitatelja iznenaĎuju neobični dogaĎaji pa se često ima dojam kao da se sanja. DogaĎaji se nižu kao u snu i često se čine nevjerojatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i vjerodostojni. “Stanite!- reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade. - Ne smijete otići jer ste uhapšeni. - Tako se nekako i meni čini - Reče Kafka. - Ali zašto? Mi nismo mjerodavni da vam to saopćimo. Vratite se u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijatelju govorim.” Ta čudnovata smjesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta. To je poseban svijet u kojem djeluju posebni zakoni, sve je izvrnuto naopako, ali ne može se reći da je mistično i proizvoljno. To je svijet u kojemu vlada logika, čvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma. OtuĎenje ili alijenacija, fenomen koji je prisutan u suvremenoj civilizaciji. Upravo se Kafka time bavio i pisao o tome. Dotaknuo se otuĎenja u svim svojim djelima, problema izgubljenosti čovjeka u suvremenoj civilizaciji, nemoći čovjeka da komunicira sa svojom okolinom, da je prilagodi svojim potrebama i životnim uvjetima koje je sam stvorio, on opisuje čovjeka koji nailazi samo na nerazumijevanje okoline. U Preobražaju je Gregor Samsa na neki način otuĎen jer pretvorivši se u kukca za svoje bližnje prestaje biti živo biće, a nakon što umire svi se ponašaju ravnodušno kao da nikada nije ni postojao. Pa i u procesu Josef Kafka je otuĎen, osuĎen zbog nečega čega ni sam nije svjestan, u nemogućnosti da se brani čak i bez da zna tko ga je optužio proživio je godinu dana muka i grešaka, da bi na kraju osudu doživio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom. Kafka je pisac koji sam sebi nije pridjeljivao neki osobi značaj, a naročito nije vjerovao u svoj književni geniji. Njegov pesimizam stalno ga je pratio u životu i u djelima. Kafka je na neki način vizionar, prorok koji je u svojim djelima predviĎao ono što će nekoliko godina kasnije potresti čovječanstvo. Zanimljivost Kafkinih djela je u tome što se ona mogu interpretirati na bezbroj načina budući da raspleta u njegovim djelima obično nema, a nisu dana ni neka objašnjenja pa se djela ponekad čitaju i dva puta kako
bi se shvatila, ali uzalud. Milna, žena koju je on ljubio, a nadviše i cijenio i kojoj je uputio mnoštvo pisama koja se danas ubrajaju u jedna od najljepših ljubavnih pisama, za Kafku je rekla: ”On stoji meĎu ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol meĎu obučenima.” Proces je roman kojeg je napisao austrijski književnik Franz Kafka, roĎen u Pragu 1883. godine. Potječe iz bogate aristokratske obitelji praškog židova, no kako je bio slabog zdravlja, Franz je proputovao veće gradove Europe. Svoj književni rad tijekom života držao je u tajnosti, živio je tjeskoban, u sjeni svoga oca koji je od Franza mnogo očekivao. On je majstor ekspresionizma u koji uvodi zagonetnu simboliku i aforizmima. Njegov svijet nije klasičan i realan već nadilazi realnost, likovi nisu takoĎer klasični, već ih Franz toliko reducira da od njih ostaje samo ludilo. Kafka umire od posljedica tuberkuloze i u svojoj oporuci traži da se sva ostavština spali. To je njegov prijatelj M. Brod zanemario i ipak objavio njegova djela. Proces je objavljen 1925. godine, najpoznatije je njegovo djelo, govori o čovjeku uhićenom, suĎenom i osuĎenom od strane autoriteta, bez da se kroz djelo otkrije prava priroda njegovog zločina, kako čitatelju, tako niti glavnom liku. Proces nije nikada dovršen, kao što je to karakteristično za ostala Kafkina djela, premda je napisan odlomak kojim završava to djelo. Sam roman težak je za čitanje jer nije dovršen, postoje brojne nedosljednosti u vremenskom okviru dogaĎanja, kao i pogreške u pričanju i naraciji. Glavni lik, Josef, koji radi kao bankarski službenik, na trideseti roĎendan naĎe se u situaciji da ga hapsi tajna policija, bez da mu se predstave kao i pod čijom nadležnošću ga hapse. Isprva ga ne odvode, tako da se, još uvijek na slobodi, odlazi u posjetu isprva sucu, no kasnije nekoj ženi. Gledajuću sučeve knjige nailazi na set pornografskih knjiga. Kod kuće saznaje da se gospoĎica Montag, vlasnica penziona seli k gospoĎici Burstner, kako bi mu napakostila u njegovim namjerama sa gospoĎicom Burstner. U spremištu banke, otkriva krvnika koji bičuje dvojicu agenata koji su uhitili Josefa, na što se Josef usprotivi kako je to nepotrebno, no ne može razuvjeriti krvnika. Sljedećeg dana nailazi na ponovnu scenu. Josefa posjećuje stric, prijatelj jednog odvjetnika koji radi na sudu. Ujak je uzrujan, no Josef ima loš predosjećaj koji još više brine ujaka. Odvjetnika služi sestra po imenu Leni, s kojom Josef stupa u spolni odnos, na zgražanje njegovog ujaka. Odvjetnik je ljigava osoba koja ne želi pomoći Josefu. U banci mu kolege takoĎer rade o glavi. Od Titorellija saznaje da nitko na sudu nikada nije bio osloboĎen. U posjetu katedrali i razgovora sa svećenikom, Josef saznaje da je njegova sudbina neizbježna. Nakon niza odgoda, pokreće se proces pred Josefom i osuĎuju ga na smrt. Zadnji dan njegovog tridesetog roĎendana, dvojica dolaze da ga smaknu. Zadnje riječi su mu: Poput psa; misleći na način njegove smrti. O djelu Vecina interpretatora trazi izlaz u traganju za metafizickom pozadinom Kafkinog romana,pokusavajuci da osvijetli simbolicki,alegorijski ili parabolicki smisao PROCESA.Gotovo da potpuno nedostaju objektivno-realisticne interpretacije dijalekatskog odnosa izmedju karaktera centralnog junaka,zapravo zrtve PROCESA -Jozefa K.-i nacin dlelovanja ,tj. organizacije misterioznog suda. Citav slucaj pocinje iynenadnim hapsenjem glavnog junaka(Jozefa K.) a nastavlja se njegovim sizifovskim traganjem za nepoznatom,neshvatljivom krivicom,te nemotivisanim kompleksom potrebe za neprestanim opravdavanjem kako pred drugima,tako pred samim sobom i konacno,misterioznom osudom na kraju-izvrsenjem smrtne kazne-koju Jozef K. prima pasivno< bez trunke otpora,ali sa dubokim,u ovoj situaciji takodje tesko shvatljivim stidom.Proces je dakle i naslov i tema Kafkinog romana, a Jozef K, kao optuzeni samo je objekat njegovog funkcionisanja.Osnovnu gradju PROCESA cini stvarnost imaginarnog suda,koji zasjedajuci povremeno bez ikakvog objasnjenja i motivacije u zagusljivoj atmosferi
mracnih hodnika i prasljivih tavana najzabacenijih predjela prljave periferije bezimenog velegrada,trazi zrtvu-objekat svoje egzekuicije kako bi njegovo postojanje i funkcionisanje postalo vidljivo.Pored junakove nesagledive krivice,nije nista manje uznemirujuca cinjenica da ni pomenuti sud nije u stanju da K.-ovu navodnu krivicu na bilo koji nacin dokaze.
Zakljucci 1)Na osnovu svega moglo bi se zakljuciti da se u osnovi Kafkinog svijeta ipak nalazi stvarni svijet njegova vremena.Uprkos cinjenici da se u okviru PROCESA oba ova svijeta uglavnom razilaze,ovdje je rijec o svojevrsnom obliku realistickog izraza.Istinitost tog realizma sastoji se u tome sto autor nastoji istaci sustina pojava, a ne odslikati same pojave, koje mogu biti i slucajne.Kafkin se realizam estetski ne dopada,ali zato fascinira magicnom snagom svog izraza,provocirajuci uvijek ponovo pitanje o istini,koja cini se,nije bila poznata ni autoru. 2)proces je metafora,i to mnogoznacna ,sveta u kome covjek ne predstavlja neku vrijednost,nego je samo igrcka drustvenih sila i drustvenog ustrojstva,mehanizma koji se ne moze dokuciti,ali koji nemilosrdno mrvi i unistava sve ljudske vrijednosti i covjeka kao bice. 3)Ono sto se jos i danas oznacava epitetom KAFKANIJANSKOG (atmosfere ili junaka) vise-manje nije nista drugo nego svjetlucavi trag jedne fragmentarne zaostavstine koja je,prema posljednjoj autorovoj zelji,trebalo nestati zajedno sa njegovim nesrecnim zivotom.Tako je intimna ispovjest jednog nepoznatog autora-kao izraz metafizicke nevolje u kojoj se ogleda citavo jedno vrijeme-postala sa izvjesnim zakasnjenjem tema dana i nasla se u osnovi jedne paradoksalne salave.
U romanu Proces češkog pisca njemačkog knjiţevnog izraţaja Franca Kafke, protiv Jozefa K., običnog bankarskog sluţbenika, pokrenut je sudski proces od strane nevidljivog suda, bezimene sudske mašinerije isprogramirane do krajnjih tančina. Sam Jozef K. zatečen je u rano jutro, u krevetu u svojoj sobi, zbunjen i bijesan na takvo ponašanje ljudi koji su ga „uhapsili“, a on ne zna „ko su, o čemu govore, niti kojoj vlasti pripadaju“. Jozef K. ne zna što točno stoji u toj „samozvanoj„ optuţnici koja je realno apsolutno nedokaziva, ali je činjenički jasno da je on kriv. Ako ćuti, priznao je krivicu, ako se brani, on ju je pravno i dokazao. Na samom početku romana moţe se primijetiti o kakvoj je mašineriji riječ, sa kim Jozef K. ima posla i kao da se već od samog početka naslućuje da će sve što uradi biti samo novi koraci njegove sopstvene propasti, još dublje iskopana njegova sopstvena raka. Sve što radi Jozef K. jeste potraga za nevidljivim demonima koji ga gone iz njemu nepoznatih razloga, neprekidno preispitivanje po njemu sasvim ispravnih sopstvenih odluka, „gubljenje u lavirintu stepeništa, zagušljivih tavana i mračnih hodnika“. U romanu se otkriva priroda sudske organizacije, u razgovorima sa advokatom, Leni, trgovcem Blokom, soboslikarem Titorelijem..., saznaje se koliko su nedostupna i zapečaćena vrata zakona, koliko su ona teško zabravljena za one koji ţele prodrijeti unutra. Dok Jozef K. traţi sobu za saslušanje, stiče se utisak kao da ta soba i ne postoji u realnom svijetu, već samo za one koji je traţe, nju vide samo oni „čija krivica privuče zakon“. Kao što u Geteovom „Faustu“ i drugim romanima koji obraĎuju temu trgovine s Ďavolom, Mefista vidi samo onaj koji je dušu svoju predao kandţama njegovim, tako i sobu za saslušanje vidi samo onaj na čijim se leĎima i ramenima nalaze kandţe zakona. Zakon je nevidljiv dok ga ne dodirnemo, Mefisto je nevidljiv dok ga ne pozovemo. Kao da je riječ o nekim pararalnim svjetovima svijetu običnih ljudi sa logičnim uzročno-posljedičnim vezama i jednom drugom nelogičnom svijetu sa sjenkama nad glavama običnih ljudi. Suština je nedokučiva, kud god se Jozef K. okrenuo, koga god je pogledao ili sa kim god da je razgovarao, od običnog graĎanina, preko straţara do advokata i nadriadvokata, viših i niţih činovnika, nad svima je bila nagnuta ta nevidljiva sjenka, koja u svakom trenutku moţe bilo koga od njih, sasvim slučajno izabranog, progutati, tj. primiti u sebe, izbrisati pravno ili biološki sa lica zemlje, a ona ista sve je jača od novih sudskih slučajeva, novi procesi njena su hrana - ona ţivi od ţrtava „pravne“ drţave. Odbrana je nemoguća u istoj mjeri koliko je i moguća, K.-ov proces stoji dobro isto toliko koliko istovremeno i stoji loše. Sve je nedostupno i nedostiţno, pa čak i advokatove pribilješke o K.-ovom sopstvenom procesu. Nekoliko puta u romanu je Jozefu K. pokazana fioka u kojoj se nalazi nešto što bi trebalo opravdati tvrdnje njegovih sagovornika, ali njihova unutrašnjost za njega je morala
ostati tajna. K.-u ostaje samo da vjeruje tim riječima. Sve su, dakle, tajne, čak i ono što je na njegovoj strani, ono što treba da mu posluţi u svrhu njegove odbrane, ono sa čim bi morao da se do tančina upozna, da bi se adekvatno i kvalitetno mogao braniti. Kao iz Titorelijeve priče: „Sudski predmeti su tajna za niţe činovnike. Često se pojavljuju u njihovom vidokrugu, a da ovi ne znaju odakle su došli, idu dalje, a da ovi ne znaju kuda“. Sve tajna do tajne - jedan advokat do drugog, jedan straţar uza drugog, jedan sudija iznad drugog - kako li se samo bespomoćno osjeća seljak iz priče zatvorskog kapelana pred vratima zakona u jednoj takvoj tajanstvenoj mašineriji?!? Ova priča iz pretposljednjeg poglavlja romana, puna je simbola koji govore o nedokučivosti zakonskih pravila i normi. Ulaz nije nemoguć, ali se ne moţe ući, jer iza jednog straţara uvijek je drugi, iza drugog treći i tako sve u nedogled, bez imalo praznine. „Hijerarhija ne podnosi prazninu,...to je metafizička piramida kojoj nedostaje najgornji kamen,...ona seţe u onostranost, u svijet po sebi“. Kako je straţar drugih vrata došao do svog radnog mjesta, ako ne kroz prva ili treća vrata? Stiče se utisak da straţar sa drugih vrata nikada nije prošao kroz prva, treći straţar kroz prva i druga, straţar ovih prvih svakako ne zna za ona iza njegovih. Jer straţari su srasli sa tim vratima, vrata i straţar su mrtva cjelina, nastaju i nestaju u istom trenu. Mrtva cjelina je bila i figura koju su obrazovali K. i dvojica egzekutora njegove presude. K. je od trenutka presude postao objekat sistema, drţave, običan predmet - postao je nešto slično vratima na ulazu u zakon. U priči se saznaje da je seljak ogromni niz godina čekao pred vratima, pokušavajući da uĎe na razne načine, da je pred tim vratima ostario, na koncu i izdahnuo. A straţar je ostao isto tako mlad kao i kada je seljak došao, sa istom ţivotnom energijom, istom predanošću da sluţi i brani. Anegdota o straţaru i seljaku, nalazi se, prema riječima zatvorskog kapelana, u uvodnom slovu zakona K.-ove drţave. Pravno gledano najsavršenija, svakako najčešće imitirana savremena američka demokratija, isto tako u ustavnoj preambuli ističe da je „za svakog radnog amerikanca zagarantovana srećna budućnost“. Ali, sa svih strana nailazimo na iste pravničke nedoumice. Kakav treba biti neko ko je radan, kako treba da izgleda srećna budućnost i ko postavlja standarde marljivosti i srećne budućnosti? Kad bi straţar prvih vrata znao šta seljaka očekuje kod drugih vrata ili pak samo to koliko vrata ukupno ima, onda on ne bi bio dobar straţar. Znanje je škodljivo. „Znanje, otvorenost, ili ma koji oblik javnog mišljenja i djelovanja demistikuje birokratiju i ona u tome vidi akt tuĎosti, neprijateljstva“. Oni koji ţele da saznaju, koji su otvoreni uticajima, na lošem su glasu. Jer, birokratiji je potrebna samo jedna glava, svako zna po malo, niko ne zna sve, djelimično znanje je prava blaţenost. Takva filozofija imala je kroz istoriju svojih hiljadu lica i naličja. Gotovo da ni dan danas nema političke partije u kojoj stranački portparol, kao čovjek koji je zaduţen da se stavi na raspolaganje javnom mnjenju za sva moguća pitanja, zna deseti dio odgovora na ta pitanja. Njegov je posao da bude mlad, lijep i da ne zna, ili da djelimično zna. Kafka je u romanu pokazao kako je drţavna hijerarhija samo naizgled raznobojna i razgranata, dok je u suštini zapečaćeno istovjetna. Na početku romana Jozef K. je osokoljen što u sobi za saslušanja postoje izvjesne pristalice njegove borbe za nezavisnu individuu i on, ne oskrnavljen slutnjama i strahovima koje tek u poodmaklom dijelu romana počinje osjećati, sa velikim ţarom govori o svojoj stvari, nokautira bez izuzetka sve stavke koje mu se stavljaju kao teret krivice. Nije traţio aplauz, bilo mu je dovoljno da bilo koga svojim govorom pridobije, da javnost postaje svjesna njegovih riječi. No, saznaje se da je, u stvari, riječ o velikoj podvali: „Ispod brada prividnih suprostavljenih stranaka svjetlucale su na kragnama
kaputa značke različite boje i veličine. Dokle je pogled dopirao, svi su imali iste značke. Svi su bili istomišljenici, te prividne stranke s desna i s lijeva, i, kad se K. naglo okrenuo, ugledao je istu značku i na kragni istraţnog sudije...“. Sve je prividno, ništa nije onako kao izgleda. Kao u komičnom pozorištu, ljudi se dijele na lijeve i desne, konzervativne i napredne, a svi su u sluţbi iste organizacije, govore i misle istim jezikom, čak i primaju novac iz zajedničke kase. Podjela duţnosti je jasna do tančina. Svako u K-ovoj drţavi ima svoje zaduţenje. Običan čovjek je duţan da ne bude kriv ili, ako već jeste, ne pita za razloge krivice već da se pomiri sa stanjem stvari, svaki od gospode iz sobe za saslušanja ima duţnost da aplaudira ili zviţdi, čuvari da čuvaju, batinaš da bičuje...Zanati i duţnosti su apsurdni, ali „pravni sistem“ savršeno funkcioniše. Ginter Anders daje definiciju ove apsurdne podjele uloga: „Batinašev odgovor istovjetan je sa onima koje su na saslušanju davali namještenici njemačkih logora smrti. To je odgovor obezvlašćenog koji je neodgovoran zato što mu se ne ostavlja odgovornost - odgovor onoga koji ne ţivi, nego je ţivljen“. Ipak, „stvarnu vrijednost dobrog toka jednog procesa mogu imati poštene ljudske veze“, kaţe Jozefu K. slikar Titorijeli, dok ga uvodi u lavirint sudske mašinerije. Stiče se utisak kao da drţavom vladaju demoni koji se ne vide i ne čuju. Koliko god bila velika „poštena ljudska veza“, ona je samo put do neke još „poštenije“. Kancelarijski direktor, prijatelj advokata Hulda, pravi je kapitalac kada je riječ o stvaranju visokih prijateljstava, u cilju poboljšanja K.ovog procesa, ali on moţe biti samo jedan od bradate gospode iz prividno suprostavljenih stranaka sale za saslušanja. Svi oni, sa istim značkama su, naime, sitne ribe za istraţnog sudiju, a koliko je ovaj sitan, dokazuje i K.-ova reakcija u trenutku kada mu Leni pokazuje portret u stanu advokata Hulda: „Opet samo istraţni sudija?!?“ Dobrim vezama se, pritom, moraju tretirati veze sa „visokim činovnicima niţeg stepena“. Kontakt sa konkretnim ljudima je nuţan, mora se čekati danima u hodnicima suda, ako nema tih kontakata, nema ni traga od poboljšanja procesa, dakle, nema vas više, providni ste, ne postojite. Upravo kako je K. u očaju opisao: „Jedan dţelat mogao bi zamijeniti čitav sistem“. Iako je u romanu nedvosmisleno ukazano na nedostupnost, nepravednost i krajnju nehumanost sudske organizacije, ipak postoje dijelovi koji otkrivaju i izvjesne suprotnosti ovakvoj tvrdnji. Nepobitna je tvrdnja da je imaginarna drţava i njena „pravičnost“ predstavljena krajnje negativno. Sud i sve što ima veze sa njim ima gotovo demonske crte - naslov sudijine knjige ne vidi se od prašine, sudski sluţbenici se guše na svjeţem vazduhu jer su navikli na zaguĎljivi kancelarijski vazduh, straţari su krajnje neljubazni prema K.-u... S druge strane, drţava se pridrţava pravnih i pravednih normi do najsitnijih detalja - straţari koji su bili neljubazni prema K-u se bičuju, K. moţe izabrati dan za saslušanja s obzirom na zauzetost u firmi, odreĎuje mu se gospoda za pratnju do preduzeća da bi njegov dolazak bio što manje upadljiv... U trenutku kada u „sobi za stare stvari“ ugleda kako se, na njegovu ţalbu, bičuju straţari koju su loše pospupali prema njemu, K. ne pokazuje milost - on ţeli da te ljude otkupi! Pomalo apsurdna situacija - istim sredstvima i doktrinama se sluţi i drţava u procesu protiv njega. Pa, nije li sam traţio da se ti ljudi kazne?!? Kada jedan od straţara, na smrt preplašen od onoga što ga očekuje, molbom za oprost i poštedu zapišti od straha, K. ga odgurne, uz krajnje nehumano obraćanje: „ne deri se“. Vapaj čovjeka kome prijeti stravična kazna za Jozefa K. mogao bi značiti pogoršanje njegove situacije. Neko iz banke moţe čuti taj vrisak, upitati šta
se dešava, a odgovor bi glasio: bičuju se straţari koji su uhapsili prokuristu Jozefa K. Ne, on to ne smije dozvoliti, radije će se poistovjetiti sa batinašem. Još apsurdnija je njegova mirna savjest zbog takve odluke i vjerovanje u ispravnost iste kada je, nakon što je izašao na ulicu saznao da ga je prestravljeni straţar slagao da ga ispred čeka zabrinuta vjerenica. Nije li laţ čovjeka koji se hvata za slamku logična? Nije li reakcija Jozefa K., dok su egzekutori sudske presude oštrili noţeve nad njegovim oborenim tijelom, bila ista? Nakon što je na prozoru kuće u daljini ugledao posljednji put čovjeka, on. se, u očaju, pita. „Ko je to? Prijatelj? Dobar čovjek? Neko ko učestvuje? Neko ko hoće da pomogne?“. Jozef K. je uhapšen na pravdi Boga, njemu je krivica neosnovano pripisana, a mogućnost odbrane gotovo onemogućena. Ipak, izvjesna logičnost hapšenja da se primijetiti u početnim stranama romana . Prije svega, na to ukazuje sam pripovjedač kada tvrdi da „mora da je Jozefa K. neko oklevetao, jer je jednog jutra bio uhapšen iako nije učinio nikakvo zlo“. Na tu logičnost ukazuje i razgovor Jozefa K. sa gospoĎicom Birstner, kada kaţe da je on „nevin ili da bar nije kriv kao što se pretpostavljalo“. Dakle, on otkriva svjesnost o svojoj krivici kakva god ona bila, a njegov subjektivni sud da „nije kriv kao što se pretpostavljalo“ svakako (naslućuje čitalac) neće i ne moţe biti konačan, svakako ne presudan. Prirodno je i to da straţari pred njegovim vratima tvrde da su oni samo najniţi sluţbenici koji ne znaju ništa o njegovom hapšenju, ali se krivica, kako kaţe jedan od njih, podrazumijeva već samim njihovim prisustvom. Nikada drţava, već je rečeno, ne traţi krivicu u stanovništvu - krivica nju privuče. Pitanje krivice obraĎeno je u romanu sa posebnim akcentom. Iako Jozef K. nije ništa skrivio, njegova krivica se sama razvija tokom romana. Sve što K. moţe da uradi jeste da prevlada svoju situaciju, ali ne postaje ništa mudriji. Velika je njegova greška (gledano sa stanovišta odnosa u sistemu kojem pripada) to što u samom startu nije posvetio maksimalnu pozornost svojoj stvari. Ovaj negativan početak svog sudskog procesa dodatno je pogoršao kad se pojavio na prvom saslušanju rasterećen i nesputan, bez dlake na jeziku, sa kritikama koja se odnosi na kompletnu drţavnu hijerarhiju, dok se, nakon ignorisanja moguće pomoći jednog uticajnog gospodina kakav je kancelarijski direktor, gotovo zakopao do guše u teško i ljepljivo blato krivice. Dakle, krivica ne postoji, ona evoluira. Za krivični postupak nijesu potrebni dokazi, oni mogu nastati u samom postupku, krivica nije datost - ona nastaje. Kleveta je, po definiciji, prosuto perje, a demanti su sakupljanje tog perja. Pritom se podrazumijeva da demanti budu savršeno sročeni, da se perje skuplja sa velikom revnošću, dok se kleveta jednostavno prospe, bez ikakve strategije i pripreme. Sami demanti podrazumijevaju ponavljanje navoda iz krivice, pa tek onda odbranu, jer, ukoliko se branimo, moramo najprije istaći od čega se branimo ili ograĎujemo. Samo ponavljanje riječi koje su nam stavljene na teret, izaziva, u izvjesnom (prije svega, psihološkom) smislu negativan stav trećeg, nepristrasnog subjekta - slučajnog sudionika. Jozef K. je samom odlukom da se brani (što je jedina logična i očekivana odluka) upao u ovaj lavirint, dao se sakupljanju prosutog perja. Odbrana sopstvenim snagama ravna je samoubistvu - treba, dakle, traţiti pomoć. No, „čovjek koji se oslanja na tuĎu pomoć, djelimično priznaje krivicu, traţeći tuĎu zaštitu on upada u zamku tajnog prava bez ikakvog oslonca...tu je početak stvarne odgovornosti i konačna propast osumnjičenog lica“. Jozef K. se hvata za slamku, privata pomoć od sasvim sporednih ljudi, po uticaju daleko manjih od sebe. Kada sa Leni u svom krilu pomisli: „ja vrbujem pomagačice“ , K. samo za trenutak postaje svjestan koliki je put prešao od nesputanog mladog čovjeka iz sale za saslušanje do situacije u kojoj odlazi sa običnom slikaru-prosjaku sa preporukom, od njega kupuje onoliko slika koliko mu ovaj nudi, da bi,
zauzvrat, saznao koja od tri nuţna zla ţeli izabrati za sebe - potpuno osloboĎenje (slučaj sa ovim ishodom se, pritom, ne pamti, „ali ga je moralo biti“), djelimično osloboĎenje ili odugovlačenje. Greška Jozefa K. je u tome što uporno ostaje pri svojoj ljudskoj logici, umesto da se preda bez pogovora. To nije ljudska logika iz prizme humanosti, zasnovana na ljubavi prema bliţnjem. Kod K. nema ljubavi, ali nema ni mrţnje. On je individua koja očekuje od svijeta oko sebe onoliko koliko on njemu daje, ne koliko on traţi od njega. U najteţim trenucima, K. nema prijatelja, on ih i ne traţi, ne trebaju mu, čak su mu i suvišni. Osoba koja bi, po logici, trebala biti rame za plakanje je njegova djevojka Elza, ali se ona pojavljuje samo jednom u K.-ovim mislima, sasvim slučajno, kao pomisao na odmor od napornog dana, i kao zabava nakon razgovora sa gospoĎicom Birstner. No, ova čeţnja za susretom sa Elzom traje do trenutka kada K. napastvuje gospoĎicu Birstner. Ujak koji mu se nudi za pomoć i koji njegovu odbranu smatra neodloţnom nuţnošću, za K.-a je samo „avet sa sela“. „Ljubavne veze započinju u „Procesu“ i drugim Kafkinim djelima većinom polnim aktom. Slučajno, nasilno, neodoljivo. Sve ostalo spada u epilog. Nešto brutalno, proračunato krije se u erotičnim situacijama. Nedostaje duševna veza“. U romanu Proces, po mnogim kritičarima, kao nikada do tada u knjiţevnosti je prikazan čovjek u dţungli univerzuma, gdje vaţe pravila potpuno suprotna od bilo kakve logike. Praški jevrej i čovjek „bez knjiţevnih preteča i učitelja, ali sa nastavljačima i učenicima“ pokazao je jedan učmali i zamrznuti svijet u kome sve što je ţivo ne daje znake ţivota, dok ono što je mrtvo moţe svakog trena da oţivi. Poslovi i zanimanja su krajnje apsurdni, sankcije za loše obavljeni posao ne postoje, postoji samo egzekucija. Niko ne saznaje više od onoga što treba da zna - znanje je na vrhu ljestvice smtrnih grijehova drţave iz „Procesa“. „Sve je zaposjednuto organizacijama, u vertikalnom i horizontalnom pravcu i ničeg pod nebom neba osim organizacija“. U svojim bilješkama o Kafki T. V. Adorno tvrdi da graĎa Kafkinih djela, poput skrivenog Boţijeg djelanja nagovještava nacionalsocijalizam: „Ispunilo se ne samo Kafkino proročanstvo o teroru i mučenju. ’Drţava i stranka’, tako one zasijedaju po tavanima, prebivaju po gostionicama, poput Hitlera i Gebelsa u ’Kajzerhofu’, zavjerenička banda instalirana kao policija. Hapšenje je prepad - sud je nasilje...Neobuzdanu vlast vrše subalterne figure, tipovipoput podoficira, kapitulanata i vratara“.
Jednog jutra Jozefa K., bankovnog sluţbenika, posjetila su dvojica neznanaca i priopćila mu da je uhićen, no nisu mu htjeli reći zašto. No dopušteno mu je da i dalje dolazi na posao i naizgled se u njegovu ţivotu ništa ne mijenja. Uskoro ga telefonski obavještavaju da je u nedjelju saslušanje. Uputio se na danu adresu i pronašao kuću koja se ni po čemu nije razlikovala od ostalih. Od kata do kata traţi Istraţnu komisiju pod izgovorom da traţi stanovitog stolara Lanza, ali nailazi samo na siromašne stanove sa zaposlenim ţenama i mnogobrojnom djecom. Tek ga je na posljednjem katu neka pralja uputila do jedne sobe. Danas mu je bio trideseti roĎendan. Ustavši, K. se našao u dvorani nalik sudnici, gdje mu je sudac prigovorio da kasni cijeli sat, no da će ga ipak poslušati. K. se branio, nastojeći zadobiti simpatije publike, koja na njegovo izlaganje reagira čas odobravanjem i smijehom, a čas šuti. I tako, odlazeći iz sudnice, K. shvati da je sam sebi oduzeo povlasticu da bude saslušan. Iduće se nedjelje K. ponovno uputio na sud, nepozvan, gdje mu ona ista pralja povjeri neke nove detalje o njegovu slučaju, te kako je ona potpuno u vlasti suca istraţitelja koji ju s pripravnikom studentom iskorištava i nudi se K.-u da je odvede odatle. No uto dolazi student i odvodi ţenu k sucu, a K. ga ne uspijeva spriječiti. Uskoro dolazi i sudski posluţitelj i provodi K.-a sudom. Od atmosfere suda Jozefa K.-a spopada mučnina, od koje se oporavlja tek kad napusti zgradu suda. Zagonetnosti suda i K.-ovoj nesigurnosti pridonosi još jedan nedoličan dogaĎaj kada K. susreće tri čovjeka. Prepozna dvojicu gradskih straţara, koji mu se poţale da ih ovaj treći treba išibati jer se on ţalio sucu na njih. Zbunjen prizorom K. pokušava batinaša nagovoriti da ih pusti, no ovaj odbija i počne ih šibati, zbog čega se K. udaljava. Taj mu prizor nije izlazio iz glave. Jozef K. sve češće nailazi na neobjašnjive detalje i znakove koji upućuju na ozbiljnost stanja u kojem se nalazi. Jedan ga dan posjećuje stric i govori mu da bi njegov poloţaj mogao naštetiti čitavoj obitelji te ga uvjerava da uzme odvjetnika. K. se začudi kad uvidi da je odvjetnik već upoznat s njegovim slučajem. O starom odvjetniku brine djevojka Leni s kojom K. već pri prvom susretu upada u čudnu ljubavnu vezu. Stric ga zato prekorava jer smatra da je ''mala gadura'' sigurno odvjetnikova ljubavnica. K.-a sve više zaokupljaju misli o procesu. Posjete ga odvjetniku učvršćuju u uvjerenju kako mora obranu preuzeti u svoje ruke, i zato K. ţeli ubrzati proces jer smatra da ga odvjetnik oteţe. Ţeli otkazati odvjetnika i odluči sam napraviti predstavku, no još uvijek ne zna za što je optuţen. Sve teţe obavlja svakodnevne obveze, a usto su i svi njegovi partneri upoznati s procesom. Jedan ga tvorničar upućuje na sudskog slikara Totorellija koji zna neke pojedinosti o K.-ovom slučaju. K. posjećuje slikara koji ga donekle upućuje u mehanizam suda. Taj je sud čvrsto uvjeren u krivicu optuţenog i ne priznaje nikakve dokaze, no na suce se moţe utjecati iza leĎa osobnim vezama. Slikar nudi K.-u svoje jamstvo kao pomoć u slučaju. Zbunjen slikarevim objašnjenjima, K. kupuje nekoliko njegovih slika i odlazi ne dogovorivši konkretni oblik slikareve pomoći. K. se jedne večeri uputi odvjetniku s namjerom da mu otkaţe punomoć, gdje mu vrata otvara odvjetnikov klijent, trgovac Black, koji je takoĎer ponešto načuo o K.-ovom slučaju. Čuo je da se meĎu optuţenicima priča da će K. sigurno biti osuĎen. Usprkos tome ustraje u namjeri da otkaţe odvjetnika te se uputi u njegovu sobu, gdje ga odvjetnik optuţuje da je nestrpljiv zato što se s njim postupa isuviše dobro s obzirom na to da je optuţenik. Nakon otkaza odvjetnika K. osjeća da njegov slučaj postaje sve kompliciraniji te da mu prijeti otkaz na poslu. Jednog dana dolazi u katedralu, gdje ga neki tamnički kapelan spominje da previše traţi tuĎu pomoć i da mu se u procesu zlo piše. Kako bi K.-u pribliţio bit zakona, priča mu parabolu o čovjeku sa sela i čuvaru. U razgovoru sa svećenikom K. parabolu tumači kao obmanjivanje čovjeka sa sela, a sud kao sustav koji se osniva na strahu. S druge strane, svećenik mu ukazuje na dvosmislenosti, ali parabola na kraju ostaje neprotumačena, a smisao zakona kao da izmiče ljudskom razumijevanju. Uoči K.-ova 31. roĎendana u njegov stan dolaze dva neobična gospodina u crnim kaputima i cilindrima. K. je takoĎer u crnom odijelu sjedio kraj vrata kao da očekuje goste. Bez otpora im dopušta da ga odvedu do malog kamenoloma izvan grada. Poloţiše ga na kamen i jedan od gospode zarine mu dugačak mesarski noţ u srce. ''Kao pseto!'' bile su mu zadnje riječi i činilo mu se kao da će ga sramota nadţivjeti.
STIL FRANZA KAFKE 1. njegovo djelo nosi obiljeţja ekspresionizma: a) zbog osjećaja straha i osamljenosti, b) zbog toga što izriče protest društvenog mehanizma koji ugroţava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje 2. elementi nadrealizma vidljivi su u halucinantnim vizijama 3. elementi aktualne društvene kritike (protest protiv austro-ugarske birokracije) 4. najvaţniji je element svijet Franza Kafke, njegova egzistencijalna usamljenost, nemoć da naĎe mjesto u društvu, da odredi svoj stav prema svijetu i religiji, njegov strah i košmarske vizije kojima je bio podloţan - Kafkin je stil jasan i jednostavan. Na Kafku su utjecali egzistencijalistički filozofi i austrijski psiholog Sigmund Freud. IDEJE FRANZA KAFKE 1. o besplodnosti i nemoći čovjekovoj da shvati principe i mehanizme svijeta 2. o potrebi poslušnosti i bezuvjetnog podreĎivanja vlasti 3. o malim ljudima koji se pokoravaju bez pitanja i tako su uvijek u milosti vlasti, a osuĎeni su oni koji se bune i koji zbog svojih intelektualnih sposobnosti pokušavaju nametnuti svijetu svoje standarde - Kafka je za ţivota bio sasvim neshvaćen, a danas je jedan od najznačajnijih modernih pisaca 20.st. On je pisao o čovjeku bez sigurnosti, o svijetu bez istine, o svijetu bez ljubavi i svijetu bez pravednosti. KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman
3 FRANZ KAFKA: “PREOBRAŽAJ“ (1915., njemačka/austrijska književnost, pripovijetka; ekspresionizam, nadrealizam, dadaizam, simbolizam, egzistencijalizam, realizam) Sadržaj: uvodno općenito – Franz Kafka i njegovo djelo, Kafkina poetika i pripadajući stilovi, o modernoj prozi 20. st., cjelovito: sadrţaj, analiza i interpretacija pripovijetke; esej i opisivači FRANZ KAFKA (1883.–1924.) njemački/austrijski je pripovjedač. Piše na njemačkom jeziku, a roĎen je i odrastao u Pragu u ortodoksnoj židovskoj obitelji. Provodi nesretno djetinjstvo pod strogim očevim autoritetom koji će zauvijek obilježiti njegovu osjetljivu i osamljeničku psihu. Za života je objavio tek nekoliko pripovijedaka (Preobražaj, 1915.), a u književnoj ostavštini koju je oporučno namijenio spaljivanju (ipak ju je sredio i objavio njegov prijatelj Max Brod) nalazila su se njegova ponajbolja djela: Proces, 1914.-1915., objavljen 1926., Dvorac i Amerika. Kafkin opus sadrži elemente ekspresionizma: osjećaj straha i samoće, protest protiv društvenog mehanizma koji ugrožava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje, uporaba groteske. Prepoznajemo i socijalnu kritiku besmisla birokratizacije. Preteča je i nadrealizma: halucinantne, košmarne vizije, san, podsvijest. Kafkijanstvo je opći pojam za stanje duha i atmosferu u Kafkinu svijetu.
Preobražaj je Kafkina rana, duža pripovijetka u kojoj prepoznajemo sve bitne elemente njegova opusa: teme (osjećaj osamljenosti, bespomoćnosti i straha) i izraz (groteska i halucinacije prikazane neobično vjernim, realističkim i jezično jasnim izrazom). Glavni junak Gregor Samsa u snu se pretvorio u golema kukca i tom preobrazbom odvojio od društva i obitelji koja ga nemilosrdno odbacuje, kao balast, do njegove usamljeničke i tragične smrti. Proces je roman u kojem bankovnoga činovnika Josefa K. na trideseti roĎendan dvojica neznanaca obavještavaju da je optužen i uhićen. Počinje beskonačan i apsurdan proces protiv njega: optužen je i pogubljen nikad ne doznavši u čemu je njegova krivnja.
AVANGARDA (osnovno o temeljnim stilovima vezanim uz Kafkinu poetiku) Oko 1910. godine pojavljuju se novi umjetnički smjerovi i pokreti. Čovjek se sve više automatizira i mehanizira, osjeća se ugroženim kao ljudsko, humano biće. Javlja se osjećaj općeg kaosa i nemoći te nihilizma, psihoze straha pred sveopćim uništenjem. AVANGARDA. Unutar moderne književnosti javlja se mnoštvo smjerova i strujanja, posebice u poeziji i drami: ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam… EKSPRESIONIZAM je izrazito urbana književna pojava usmjerena protiv bilo kakva književnog oponašanja stvarnosti. Javlja se u Austriji i Njemačkoj od 1910. do 1924. Ekspresionisti drže da se umjetnost mora u potpunosti okrenuti prema unutrašnjosti. Samo tako može razabrati kako se subjektivna stvarnost uopće može izraziti. Obilježja izraza: razbijanje logičkog reda mišljenja i govora, krajnje sažete rečenice… DADAIZAM nastaje 1916. u Zurichu. Proklamiran je u časopisu Cabaret Voltaire.
Idejni mu je začetnik Tristan Tzara koji 1918. i 1920. objavljuje dadaističke manifeste. Naziv dada navodno potječe od dječjeg tepanja. Cilj: doći do jezgre autentične prirode. NADREALIZAM se javlja u Francuskoj dvadesetih godina 20. st. i djelomice se nastavlja na dadaističku pobunu. Nadrealisti traže višu, skrivenu stvarnost u kojoj duh funkcionira bez nadzora razuma – nastoje izraziti iracionalno, podsvjesno, halucinantno. Nastoje povezati stvarnost i san u jednu novu realnost (nadrealnost). Postupak: stanja bliska snu oblikuju automatskim pisanjem i nizanjem asocijacija. Andre Breton idejni je začetnik i autor dvaju manifesta iz 1924. i 1930.)
MODERNA PROZA
Nova struktura proze. Moderna proza, osobito romani, strukturno je složena, napušta tradicionalno pripovijedanje zgoda s čvrstim zapletom i izbjegava linearno pripovijedanje, logično i kronološko nizanje zgoda, pripovjedni svjetovi su nejasni i nisu čvrsti poput realističkih – moderni prozaici prikazuju unutarnja stanja svijesti što uvjetuje i prikladne tehnike pripovijedanja: unutarnji monolog, pripovijedani monolog, struja svijesti. Narav likova u modernoj prozi. Zgode se više ne odvijaju u svijetu nego su premještene u svijest lika. Junaci moderne proze slijede unutarnju logiku svijesti, prepuštaju se mislima koje se pretvaraju u sjećanja, snove, uspomene, opise, promišljanje vlastita identiteta, pitanja o svijetu u kojemu žive i njegovu smislu. Prostorni i vremenski slijed priče posve je razlomljen. Vrijeme moderne priče obično je kratko i obuhvaća nekoliko sati ili dana, ali je zbog usmjerenosti na svijest lika subjektivno, dogaĎajno iznimno bogato. Za ovakve svjetove najprikladnije su osjetljive naravi, pa su umjetnici česti junaci moderne proze. Glavni predstavnici moderne proze: NJEMAČKA KNJIŽEVNOST: Franz Kafka (Preobražaj, 1915., Proces, 1914.-1915., objavljen 1925., Dvorac, Amerika, Pisma Mileni), Thomas Mann (Smrt u Veneciji, 1912.,Čarobna gora, 1924.) ENGLESKA KNJIŽEVNOST: Wirginia Woolf (GospoĎa Dalloway, 1925.), James Joyce (Uliks, 1922.) AMERIČKA KNJIŽEVNOST: William Faulkner (Krik i bijes, 1929.) FRANCUSKA KNJIŽEVNOST: Marcel Proust (U traganju za izgubljenim vremenom, 1913.-1928.) RUSKA KNJIŽEVNOST: Mihail Bulgakov (Majstor i Margarita )
„PREOBRAŽAJ“ (1915.) Pripovijetka „Preobraţaj“ (njemački Die Verwandlung) prvi je put objavljena 1915. i svakako je najslavnije Kafkino djelo uz romane „Proces“ i „Dvorac“. Postoji mnogo tumačenja te simbolične priče. SADRŢAJ Priča započinje postupkom „in medias res“ („u središte stvari“, bez uvoda), slavnom rečenicom: „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se u krevetu pretvorio u golemog kukca.“ Dalje u djelu pratimo njegov neobičan ţivot u obitelji do tragičnoga završetka kad ugiba i kao smeće završava u otpadu. Gregor je najprije pomislio da mu nedostaje sna i da su to „ludorije“. Odmah je pomislio na svoje probleme, teško zanimanje trgovačkoga putnika i na to da sve teţe podnosi stalna putovanja, površna poznanstva i stresove koje mu posao nameće. Ipak ne moţe napustiti posao ni promijeniti način ţivota dok ne otplati dugove svojih roditelja. Uţasnuo ga je već pogled na budilicu, propustio je jedan vlak, a drugi polazi tek za petnaest minuta. Tada na vrata pokuca njegova majka. Ponovno se uţasnuo kad je u svome glasu, dok joj je odgovarao, osjetio nekakvo bolno cijukanje. Ubrzo uviĎa da nije tako lako izvući iz kreveta svoje preobraţeno, nezgrapno tijelo velikoga kukca. Nemoćno je leţao na svojim oklopljenim leĎima, a mnogobrojne tanke noţice nemoćno su se
batrgale. Sve više rastu čuĎenje i sumnja ukućana iza zatvorenih vrata njegove sobe, a uskoro stiţe i prokurist iz njegove tvrtke da se raspita zašto Gregor nije otputovao jutarnjim vlakom. Njegov dolazak natjera Gregora da se očajničkim trzajem baci iz kreveta. UzbuĎenje pred njegovim vratima sve više raste. Gregor ih pokušava umiriti, ali uviĎa da mu se glas toliko promijenio da se njegove riječi nisu mogle više razumjeti. Iako je iz obzira prema roditeljima sve više ţelio odgoditi trenutak kad će se pojaviti pred njima, prokuristovi oštri prijekori bude u njemu profesionalnu savjest i on se očajnički, čeljustima, prihvaća otključavanja vrata. Kad su se vrata napokon otvorila, uţasnuta majka pada u naručje ocu, a prokurist navrat-nanos bjeţi. Gregor je krenuo za prokuristom ţeleći mu objasniti kako i dalje namjerava savjesno obavljati svoj posao, ali otac, koji je pogrešno protumačio njegove reakcije, grubo ga štapom natjera natrag u sobu. Provlačeći se, pod prijetnjom udarca, natraške kroz tijesna vrata, Gregor se povrijedio. Tek predvečer probudio se iz teškoga sna nalik nesvjestici. Probudio ga je miris hrane koju su mu ostavili u kutu sobe, ali njegova omiljena hrana više mu opće ne prija. Pada noć i njegova (u ljudskim dimenzijama nevelika, a za kukca prostrana) soba počinje ga ispunjavati strahom. Gotovo nesvjesno zavlači se pod kanape, omanji dvosjed, i u svom novom skloništu donosi odluku da mirom i strpljivošću ublaţi neprilike koje je svojim novim stanjem nanio obitelji. Sutradan ujutro sestra, koja jedina moţe podnijeti njegov novi izgled, primijetivši da ništa nije okusio, donosi mu razne vrste jela da ispita njegov novi ukus. Na svoje čuĎenje Gregor otkriva da ne podnosi svjeţa jela nego samo ona zahvaćena truljenjem. Skrb o njemu u potpunosti preuzima sestra, jutrom donosi hranu, čisti i prozračuje njegovu sobu dok Gregor leţi ispod kanapea zaklonjen plahtom, kako bi je poštedio pogleda na svoje tijelo. Iako mu je onemogućena svaka komunikacija s obitelji, savršeno dobro razumije o čemu se razgovara u susjednoj sobi. Tako, na svoju radost, saznaje da je otac nakon sloma svog poduzeća ipak uspio spasiti malu ušteĎevinu (što je njemu zatajio), koja će pomoći obitelji da se uspravi na noge sada kada je izgubila svoga hranitelja. Sestra, koja je ostala jedini obiteljski autoritet u pitanjima koja se tiču Gregora, odlučuje da se isprazni njegova soba kako bi mu omogućili puzanje po zidovima. Osjećajući da mu oduzimaju posljednju uspomenu na njegovu ljudsku prošlost, Gregor prvi put reagira agresivno. Očajnički se ustrčao sobom pokušavajući spasiti neki od svojih dragih predmeta. Uţasnuta njegovom reakcijom, majka pada u nesvijest, a otac, koji je u meĎuvremenu stigao kući misleći da je Gregor postao nasilan, ranjava ga bacivši na njega jabuku koja ostaje duboko zarivena u Gregorovo tijelo. Patnja i rana zbog koje Gregor teško pati urodila je ipak time da mu uvečer otvaraju vrata, kako bi iz mraka svoje sobe mogao promatrati obitelj okupljenu u dnevnoj sobi. Gregor bi s nostalgijom promatrao taj obiteljski prizor – oca, koji se ponovno zaposlio, u njegovoj sluţinskoj uniformi sa zlatnom dugmadi, koju ni kod kuće nije skidao, majku i sestru zabavljene šivanjem. Postupno obitelj sve više potiskuje Gregora iz svoje svijesti. Unajmili su dvorkinju, koščatu grdosiju (koja uţiva vrijeĎati Gregora) da obavlja najteţe poslove, dok bi sestra ostatke hrane iz Gregorove sobe uvečer uklonila jednim zamahom metle. Gregor gotovo više ništa ne jede, a njegova se soba pretvara u ropotarnicu (odlagalište) u koju se bacaju svi suvišni predmeti. Roditelji uzimaju podstanare pa vrata njegove sobe i navečer ostaju zatvorena. Jedne večeri začuje se iz dnevne sobe zvuk violine. (On je prije još i štedio kako bi sestru iznenadio i omogućio joj studij na glazbenoj akademiji.) Sestra je svirala dok su četvorica stanara, okupljena oko nje, nervozno otpuhivala dimove cigareta i samo je iz pristojnosti nisu prekidali. Pa ipak, Gregoru se učini da sestra lijepo svira. Vrata njegove sobe slučajno su ostala otvorena i on je, ganut svirkom, zaboravivši na svaki obzir, polako puzao naprijed ne bi li susreo sestrin pogled. Prema njoj je osjećao beskrajnu njeţnost i prisjećao se svega što je za nju planirao učiniti. Na nesreću, ugledali su ga stanari i zaprepašteno stali traţiti objašnjenje prijeteći otkazom i tuţbom. Ovaj dogaĎaj pogoršao je Gregorov poloţaj u obitelji. Njegova voljena sestra otvoreno izjavljuje ocu kako moraju nastojati da ga se oslobode. Poraţen, Gregor otpuzi natrag u svoju sobu čuvši kako se za njim okreće ključ u
bravi. Te iste noći, prisjećajući se s ganućem svoje obitelji, iscrpljeni Gregor umire, ugiba. Sutradan ga nalazi dvorkinja. Na njezinu vijest da je Gregor umro, svima je laknulo. Proljeće je – otac, majka i sestra, osloboĎeni velikoga tereta, odlaze na izlet izvan grada. Roditelji zadovoljno promatraju bujnu i privlačnu djevojku koja će se uskoro moći dobro udati i razmišljaju o povoljnim perspektivama za budućnost koje su im se otvorile Gregorovom smrću. ANALIZA I INTERPRETACIJA Kafkina su djela pisana specifičnim simboličkim jezikom, ali to nisu jednostavne alegorije koje je lako dešifrirati. Kafka nije nikada tumačio svoje tekstove. PrevoĎenje značenja njegove slike svijeta samo uništava njezinu sugestivnost. Kako pripovijetka tematizira odnose unutar obitelji, moţe se reći da je TEMA sukob pojedinca i obitelji, a posredno i društva. Iz Kafkinih dnevnika moţemo mnogo saznati o njegovoj usamljenosti i izoliranosti te o vrlo teškim i sloţenim odnosima s ocem čija se moćna sjenka nadvila nad čitav njegov ţivot. Sukladno svojoj samozatajnoj naravi, krivnju za nedostatak topline i razumijevanja u tim odnosima rado je svaljivao na sebe. U kontekstu Kafkinih ţivotnih iskustava, pripovijetka zrači razumljivom snagom osude. Osudio je svijet obitelji i čitavoga društva kao represivni mehanizam koji nemilosrdno iskorištava i uništava pojedinca, osobito one koji su stjecajem okolnosti u njezinu krugu ostali stranci. Sam je motiv preobraţaja čovjeka u kukca apsurdan, a prikaz je realističan, običan i moguć, pa govorimo o strukturi paradoksa. Kafka intervenira u logiku svijeta, ono što je nemoguće, prikazuje kao moguće i čovjeku dokida ljudski oblik svodeći ga na odbojnu ţivotinju (Gregor nije običan kukac, pravi prijevod glasio bi: gamad; on je odvratan onima koje voli i koji bi trebali voljeti njega). Gregor Samsa (samsa, češki: samac, usamljenik) gubi tjelesno i duhovno uporište, sveden je samo na duhovnu dimenziju. Njegova je usamljenost, običnost maloga čovjeka pritisnutog obvezama i nedostatkom ljubavi, povezana sa strahom, uţasom i tjeskobom. On se suši i vene u nijemim očajničkim pokušajima da uspostavi normalnu komunikaciju i zadobije barem malo normalne obiteljske i ljudske ljubavi. U djelu prepoznajemo obiljeţja: -
nadrealizma (halucinantna vizija pretvorbe čovjeka u kukca) ekspresionizma (osjećaj straha i osamljenosti, unutarnjeg vapaja i krika) dadaizma (izvrnuta logika, nenormalno kao normalno, paradoks) egzistencijalizma (apsurd i otuĎenje; pojedinac u obitelji kao i pojedinac u društvu) realizma (jasnim, jednostavnim realističnim rečenicama prikazuje dogaĎaje, opisuje likove i prostor, a pripovijeda o fantastičnim dogaĎajima).
Ništa nije motivirano, ništa nije objašnjivo i logično, čitatelja fascinira ravnodušno prihvaćanje paradoksalnih i apsurdnih činjenica. Kafka donosi zastrašujuće vjernu sliku nadolazećeg 20. stoljeća (1915. je i ratna godina): sliku otuĎenog čovjeka u svijetu otuĎenih ljudskih odnosa, alijenacija (otuĎenost) od obitelji, prijatelja, kolega, društva, alijenacija i od sebe sama (poznata je rečenica iz njegova Dnevnika: „Ţivim stranije od stranca.“). Apsurdan ţivot neosmišljene i nesigurne egzistencije, egzistencijalna osamljenost i nemoć da se naĎe mjesto u društvu – to je svevremenski strah koji čovjeka čini neznatnim poput kukca. Prokurist s posla dolazi optuţujući ga da i „najmanji propust izaziva najgore sumnje“ – to je kritika društva koja počiva na iskorištavanju slabijih, radnih ţivotinja. Pripovijetka obiluje i autobiografskim motivima – Kafka je praški Ţidov, već i kao odrastao čovjek ţivio je u strahu od iznimno stroge figure autoritativnoga oca. Bio je razapet izmeĎu očevih naredbi i vlastitih
ţelja (pravnik/pisac), čak mu se miješao i u intimni ţivot ako mu odabranica ne bi bila ortodoksna Ţidovka. Je li Gregorov bijeg u animalno, neprirodno, bijeg od psihičke torture u svakodnevnom ţivotu (čovjek kao radna ţivotinja kojoj ni stotinu ruku ne bi bilo dovoljno da završi sve poslove), je li to izraz nezadovoljstva vlastitom neslobodom, nemogućnošću djelovanja, je li to nagovještaj nekog totalitarizma (Kafkino ţidovstvo)? Puno više od same preobrazbe, Gregora uţasava kašnjenje na posao, muči ga što će mu reći šef, otac, obitelj… Ne ţeli ih „osramotiti“, boji se njihove ljutnje i prijezira. Obitelj dotad ţivi na njegov račun, on ih sve izdrţava naporno radeći, tek kad radna ţivotinja više ne moţe tegliti, svi naglo „ozdrave“, počinju zaraĎivati i, budući da im više nije potreban, njegovu smrt doţivljavaju kao olakšanje. Usprkos svemu, Gregor se bori za ostatke ljudskosti u sebi (slika, radni stol, sestrino sviranje…). Postavlja se pitanje nije li Gregor Samsa (usamljenik) i prije preobrazbe ţivio kao kukac, i to kao prezrena gamad. Na čitatelja djeluje začudno činjenica da Gregor svoju preobrazbu doţivljava kao nešto gotovo normalno, nešto što se moţe svakome dogoditi. On i prije nije bio ponosan i samosvjestan pojedinac – njega zabrinjava, čak i plaši, to što više ne moţe funkcionirati kao kotačić velikoga mehanizma, sve se mijenja i ruši kad je isključen iz svijeta u kojem je rob svakodnevnog iscrpljujućeg rada i svoje okoline koja ga nemilosrdno iskorištava. On opće više nije čovjek, sveden je na animalno, Kafka to izravno prikazuje. Nitko ga ne voli, ne razumije, ne osjeća. Drugačiji je, stranac, strano tijelo u društvu – njegova dobrota, ţivot za druge i izniman senzibilitet samo su smetnja u okrutnom sustavu društvenih odnosa. Nema alegorije, on je za društvo postao teret, gamad koju treba ukloniti. Tako Kafka u svakodnevnicu jedne graĎanske obitelji unosi fantastični pomak nastojeći istovremeno svojim načinom pripovijedanja i sviješću glavnoga junaka prikazati to zbivanje u stvarnome svijetu. Upravo ta činjenica, da se groteskno i fantastično prihvaćaju kao nešto samo po sebi razumljivo, djeluje začudno i uznemirujuće ukazujući na duboke poremećaje u strukturi svijeta koji prikazuje. Gregorov ţivot odvija se u znaku dvojnosti izmeĎu fizičkog oblika i ljudske svijesti koju zadrţava. Prije je svojim radom izdrţavao cijelu obitelj, a sada u svojoj bespomoćnosti računa na njihovu solidarnost. Oni prema njemu osjećaju samo gaĎenje i strah. Gregor gubi moć govora, mogućnost komuniciranja i priliku da im objasni da u toj velikoj zatvorenoj ljušturi i dalje ţivi njihov sin i brat. On nijemo prati promjenu njihova odnosa prema sebi i pogoršavanje svoga poloţaja, osjećajući inferiornost i krivnju, gotovo odobravajući nehumane postupke kojima je izloţen. Vaţan je trenutak u kojem se pita je li on uistinu ţivotinja kad ga glazba (umjetnost, nešto „neproduktivno“) toliko uzbuĎuje i privlači. U zvucima glazbe prepoznaje hranu za kojom je toliko čeznuo. Umjetnost kao hrana za kojom Gregor tako čezne – govori li „Preobraţaj“ o odnosu umjetnika i njegove okoline, o samome Kafki kojemu je otac odredio da bude pravnik i pokušao zabraniti da bude umjetnik, je li to metafora osobne i društvene bolesti, kazna zbog nesposobnosti da odraste, posljedica potiskivanja svoje vlastite prirode ili pak tjeskobna slika obiteljske pa tako i društvene represije, pitanja su na koja je teško dati jednoznačan odgovor. Za Gregora, koji je bio rob vremena, nakon preobrazbe vrijeme je stalo, nastupa mrtvo, paralizirano vrijeme. Prostori su skučeni i tjeskobni – sobe graĎanskoga stana. Pripovijedanje je hladno i objektivno, opisi su čisti i jednostavni, precizni. Uočljiv je Kafkin smisao za detalje (buĎenje, noţice…). Prisutne su metode retrospekcije (pogleda unatrag) i introspekcije (pogleda u nutrinu bića). Monolozi su izravni i neizravni, niţu se asocijacije i sjećanja. Groteska je dominantan stilski postupak – i na kraju Gregorova ţivota, na komentar svoje sestre Grete da je to doista njihov Gregor, on je spreman „dobrovoljno otići“. Umire/ugiba nakon što ga je otac bijesno gaĎao jabukom – simbol ljubavi postaje ubojito oruţje. Od svih likova, najviše ljudskosti i razumijevanja prema svima zadrţao je upravo Gregor. Svi ostali vaţni likovi (otac, majka, pa i sestra) nemaju osnovne ljudske osobine. Kafkin svijet jest
mišolovka, zamka, labirint kojim lutamo naivno uvjereni da znamo svoj put. To je opasan i hladan svijet bez sigurnosti, bez pravednosti, bez ljubavi.
ŠKOLSKI ESEJ – Franz Kafka: Preobrazba Pred vama je ulomak djela Franza Kafke Preobrazba. Pozorno ga pročitajte, a zatim i smjernice za pisanje školskog eseja ispod teksta. Redoslijed ponuĎenih smjernica ne obvezuje vas u oblikovanju eseja. Svoj esej oblikujte kao zaokruţenu cjelinu (uvod, razrada zaključak). Najprije pišite na listu za koncept, a kasnije uredno prepišite na list za čistopis. Pazite na pravopisnu i gramatičku točnost. Esej treba imati 400 do 600 riječi. Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog kukca. Leţao je na oklopno tvrdim leĎima i vidio, kada bi malko podigao glavu, svoj zaobljeni, smeĎi, zasvoĎenim ukrućenjima razdijeljen trbuh, na čijoj se visini pokrivač, koji samo što nije spuznuo na tlo, još jedva drţao. Njegove mnoge prema obujmu njegova tijela jadno mršave noţice treperile su mu bespomoćno pred očima. „Što se to sa mnom dogodilo?“ pomisli. To nije bio san. Njegova zbiljska samo nešto odveć mala ljudska soba leţaše mirno izmeĎu četiri dobro znana zida. Nad stolom, nad kojim bijaše rasprostrta raspakovana kolekcija uzoraka različitih tkanina – Samsa bijaše trgovački putnik – visjela je slika koju je nedavno bio izrezao iz nekog ilustriranog časopisa i stavio u zgodan pozlaćen okvir. Predstavljala je damu koja je, sa šeširom i vratnim krznom, sjedila uspravno i drţala prema gledaocu teţak krzneni muf, u kojem je nestala čitava njena podlaktica. Gregorov pogled usmjeri se zatim prema prozoru, i tmurno vrijeme – čulo se kako kišne kapi lupkaju po prozorskom limu – činilo ga je posve melankoličnim. „Kako bi bilo da odspavam još malko i zaboravim sve ludorije!“ pomisli, no to bijaše potpuno neizvedivo, jer se bio naviknuo da spava na desnoj strani, ali se u sadašnjem stanju nije mogao dovesti u taj poloţaj. Ma kako snaţno da se bacao na desnu stranu, uvijek bi se iznova odnjihao u prijašnji leĎni poloţaj. Bit će da je to i sto puta pokušavao, zatvarajući oči da ne gleda zakoprcane noţice, te je tek onda odustao kad je u boku počeo ćutjeti neki lak, prigušen bol što ga dotada još nikada nije bio oćutio. „O Boţe“, pomisli, „kakvo li sam naporno zvanje izabrao! Iz dana u dan na putu. Poslovna su uzrujavanja mnogo veća nego u radnji kod kuće, a osim toga mi je nametnuta i muka putovanja, brige oko voznih redova, neredovita, loša hrana i druţenje s ljudima, koje je uvijek drukčije, nikada dugo ne traje i ne postaje srdačnije. Neka vrag sve to nosi.“ Osjetio je lak svrbeţ gore po trbuhu, polako se na leĎima gurao bliţe uzglavlju da bi mogao bolje podići glavu; našao je mjesto gdje ga je svrbjelo i koje bijaše osuto sve samim bijelim točkicama, za koje nije znao što su; i htio je jednom noţicom opipati to mjesto, ali je odmah uvuče, jer ga pri dodiru prostrujiše ledeni srsi.
Smjernice za pisanje Odredite mjesto pripovijetke Preobrazba u stvaralačkom opusu Franza Kafke. Smjestite ulomak u kontekst pripovijetke. Smjestite djelo u knjiţevnopovijesno razdoblje. Pokaţite razumijevanje sadrţaja pripovijetke (graĎa, tema). Poveţite ga s Kafkinim ţivotopisom. Ukaţite na egzistencijalnu problematiku (odnos ja – svijet, obitelj). Iznesite svoje mišljenje o tim problemima. Objasnite alegoriju prikazanu u djelu. Poveţite je s naslovom. Uklopite Kafkinu pripovijetku u kontekst roda/knjiţevne vrste. Opišite Kafkin stil. Poveţite ga s obiljeţjima moderne proze. Poveţite Kafkino djelo s vremenom u kojem nastaje. Poveţite ga i s današnjim vremenom: uočite njegovu aktualnost. Osmislite na temelju prethodne analize djela zaključak o svijetu koji Kafka prikazuje u svojim djelima. Poveţite svoj zaključak s problemom (ili tezom) najavljenom u uvodu.
