Grčka od 1878. do 1900. godine Grčke političke vođe kao i njihovi savremenici nastojali su da vode ekspanzivnu vanjsku politiku i sprovode program unutrašnjeg razvoja, ali je i ponekad izgledalo da njihova zemlja ne može da postigne niti jedan od ta dva cilja. Već 1875. godine došlo je do preokreta, kada je kralj Đorđe usvojio načelo prema kojem je mandat za sastav vlade davao novom političkom prvaku koji bi imao podršku većine poslanika, i tako je u posljednje dvije decenije devetnaestog stoljeća u Grčkoj postojao nešto kao dvopartijski sistem, predvođen najutjecajnijim
političkim
figurama,
liberaliste
Trikupisa,
demokrate
Aleksandra
Komundorusa i Teodora Delijanisa. Protivnik reformi bio je Harilaios Trikupis (1832-1896) koji je 1881.godine obezbjedio većinu za svoju vladu i ostao na njemom čelu i u najvećem dijelu sljedeće decenije. Njegova politika se zasnivala na modernizaciju, odnosno smatrao je da se država treba prvo osnažiti, prije nego što se aktivira u vanjskoj politici, cilj mu je bio da unaprijedi grčku infastrukturu, njenu kredibilnost i vojsku, što je zahtjevalo povećanje poreza. Krit i ostale željne provincije bile su stalni spomen na ograničenja kraljevine, i upravo ta spoljna pitanja prijetila su da dobiju prednost na domaćem terenu. Predrasude javnosti bodrio je Teodoris Delijanis (1824-1905) koji je demagoški nastupao o ideji velike Grčke, ali je i cijela ova njegova politika dodatno opterećavala privredu, i stvarala nepotrebnu napetost u zemlji. Grčka je Velikoj Britaniji Kiparskom konvencijom iz 1878.godine dala na upravu nad tim ostrvom. Berlinski kongres je bio mišljenja da se Tesalija i Epir trebaju dati Grčkoj, te je uputila jedan zahtjev Osmanskom carstvu, gdje su ih pozvali da izvrše izmjenu svojih granica u korist helenske kraljevine, i tako je posredovanjem sila došlo do ustupanja Tesalije i oblasti Arte u Epiru i time je Grčka dobila dodatnih 13.400 kvadratnih kilometara ali i pola miliona novog stanovništva. To je bilo drugo širenje teritorije poslije sticanja Jonskih ostrva, i time je Grčka granica dospjela do međa Makedonije. Međutim Grčku su u ovome periodu mučile razne brige1, i bila je kao i ostale balkanske zemlje nezadovoljna odredbama Sanstefanskog ugovora. Kako se činilo da će istočna kriza najaviti raspad Osmanskog carstva u korist Slovena , Bugari su za Grke postajali sve veći neprijatelji. Kada je 1894. godine osnovano nacionalno udruženje, radi borbe prvenstveno za nacionalne ciljeve, vođene pomoću propagande, oružja i dobrovoljaca, usmjerenih preko sjevernih granica i morem, na Krit i 1
Nova Kneževina Bugarska oslobodila je grčke pretenzije na zemlje koje su smatrane dijelom historijskog naslijeđa, još jednu od briga predstavljala je pojava albanskog pokreta koji se širio po Makedoniji i Epiru.
1
kada je 1885. godine Srbija stupila u rat s Bugarskom, Grčka je osjetila veliki pritisak za stupanje u neku sličnu akciju i to sve je dovelo do „nazovi rata“ riječima i četovanjem, sile su ubrzo zaustavile rat i u maju 1886. godine izvršili pomorsku blokadu, i Delijanis je morao da podnese ostavku. Sva pažnja je bila usmjerena na sjever, smatralo se da će Krit jer drugih pretendenata nije bilo prije ili kasnije pripasti Grčkoj. Opet je došlo do pobune 1886.godine i tamošnji prvaci su proglasili prisajedinjenje sa Grčkom. Iako je na čelu vlade opet bio Delijanis, sada su dosta oprezniji bili, ali će zbog pritiska javnosti, poslati vojsku i brodove na Krit. Grčka se pripremala za rat, podstičući ustanak preko svojih sjevernih granica i sprovodeći opštu mobilizaciju, na sve ovo Porta je odgovorila objavom rata u aprilu 1887.godine. Bio je to tridesetodnevni rat, koji je završio grčkim porazom, grčka vojska pod komandom prijestolonasljednika Konstantina poražena je u Tesaliji i Epiru, a osmanske trupe su odma ušle u Grčku. Smatra se da je strana intervencija spasila Grčku od propasti, pa je tako Carigradskim mirom uspostavljeno predratno stanje, s tim da je Grčka plaćala ratnu odštetu u iznosi od sto miliona zlatnih franaka, sultan je prihvatio poseban autonomni položaj za Krit. Ovaj poraz Grka zapravo je pokazao nesklad između grčkih ujediniteljskim težnjama i njihovim skromnim vojnim mogućnostima, dovodeći je pri tome do potpunog bankrotstva. Grčka je sve više ulazila u nove zajmove, do trenutka kada je njeni stvarni dug dostigao 600 miliona zlatnih franaka, pa joj je 1898.godine nametnuta strana finansijska kontrola. Ovaj poraz najavio je period razočaranosti, pa su političari spoznali da „Velika ideja“ne može biti ostvarena samostalno i veliki su napori učinjeni da bi se razvio osjećaj nacionalnog identiteta među pravoslavnim stanovništvom Makedonije i brojnim turkofonskim stanovništvom Male Azije. Čak su pojedini intelektualci razmatrali mogućnost neke vrste zajednice sa Turcima, kako bi zemlja imala koristi od uspjeha koje je grčka elita postigla u Osmanskom carstvu, većinom obnovivši svoju ekonomsku moć. Ponovo se počela zastupat politika stvaranja nacionalnih resursa kao osnovni preduslov širenja pošto su u privredi vršene promjene u posljednjim decenijama stoljeća. Manje od 20 % zemlje je bilo obradivo i samim tim to je objašnjavalo najmanji rast stanovništva, ali i najveću stopu iseljavanja na Balkanu. Pošto su tesalske žitnice ušle u sastav države udio polja pod žitaricama povećan je sa 7 % na dvije trećine ukupno obradivih površina. Sitan posjed je preovladavao izvan Tesalije, i proizvedene žitarice se uglavnom nisu prodavale, i kako nije bilo dovoljno vlage za uzgajanje kukuruza, stočarstvo nije bilo dovoljno razvijeno i čak nije moglo da zadovolji ni domaće potrebe. Vinogradarstvo je podsticano 2
povećanom potražnjom stranih tržišta i rastom cjena, ubrzo je Grčka postala najveći proizvođač grožđa, što je do 1875.godine činilo 50 % vrijednosti njenog ukupnog izvoza čineći polovinu svjetske proizvodnje. Nekontrolisana proizvodnja suhog grožđa usmjerena na neprilagođeno evropsko tržišta dovelo je devedesetih godina XIX st. do opšteg pada cijena poljoprivrednih proizvoda što je za posljedicu imalo usporavanje poljoprivrednog rasta i povećano iseljavanje. Sedamdesetih godina XIX st. zabilježen je industrijski rast, mašinska proizvodnja uvedena je u mnogim fabrikama počevši od prehrambene pa do tekstilne industrije.2 Rude su u ovom periodu činile oko 28 % grčkog izvoza. Lokalno tržište je bilo ograničeno, a sam izvoz je bio otežan zbog loše infrastrukture ali i visoke cijene transporta morem.U ovom periodu izvođeni su značajni javni radovi, a većina ih je bila povezana Trikupisom. Željeznička mreža je za posljednje dvije decenije XIX st. bila poprilično izgrađena šireći se sa 12 kilometara koliko je bila duga linija Atina-Pirej 1882.godine na 1033 oko 1900.godine. Korintski kanal je prokopan između 1882 i 1883. godine što je u to vrijeme bio veliki podvig tehnike, koji je ujedno za polovinu skratio put između Pireja i Italije, ali pored svega toga lučka infrastruktura nije bila dovoljno razvijena da bi odgovorila izvoznim potrebama, posebno Patrasa, kao najvećeg proizvođača grožđa.Industrijski rast se u ovom periodu posebno uvećao, ali nije bio dovoljno privlačan za strana ulaganja ali ni za radnu snagu.3 Narodna banka Grčke bila je najstarija u zemlji, davala je zajmove isključivo trgovcima i finansijerima glavnih gradova, sa kamatom od oko 8 %, već 1891.godine Narodna banka je počela davati hipotekarne kredite na obradivu zemlju postepeno uvećavajući njihov udio u kreditnim operacijama sa 9 % (1893.godine) na 18 % (1900.godine). Što se tiče stranih ulaganja njih je bilo vrlo malo, a svaka kriza je nagovještavala oticanje kapitala iz industrije. Grčka industrija je patila i od nedostatka radne snage, uglavnom je grčko selo se odupiralo izazovu gradske industrije, urbani rast je bio spor. Dolazi do porasta gradskog stanovništva, ali je stvarni rast Atine i njene luke Pirej počeo dosta kasnije, zahvaljujući prvenstveno zanatske djelatnosti i sitne trgovine i povećanju državne uprave.Sezonski radovi predstavljali su izlaz koji je štitio od potpune neimaštine, dok je iseljavanje bio trajan spas za seljaštvo. Dio iseljenika odlazio je u Atinu, gdje bi radili na nekoliko godina kao radnici ili zanatlije, ali velika većina je odlazila u inostranstvo, pretežno u SAD. U Grčkoj je u razdoblju od 1896. do 2
Broj tih fabrika je udvostručen sa 107 1875. godine na 220 1990.godine sa radništvom koje se sa 4.750 radnika povećalo na 15.000 radnika. 3 Krediti su bili dosta unosniji od skromnih prihoda i visokih rizika u industriji, također su državne obveznice grčke i turske bile dosta unosne. Domaći javni dug je iznosio 1897.godine oko 200 miliona zlatnih franaka
3
1907. godine iselilo se oko 7.795 njenih stanovnika, od kojih je oko 2.238 otišlo u SAD. Ukupan broj iseljenih u periodu od 1890.do 1914.godine iznosio je 350.000 stanovnika i to uglavnom muškaraca, a novac koji su slali iseljenici ne samo da je potpomogao njihove porodice na selu nego je i predstavljao ključni element mada nepredvidive u ravnoteži plata. Obrazovni sistem iako raširen više se zasnivao na patriotskoj ideologiji nego li na tehničkom obrazovanju. Industrija je bila prinuđena da dovodi strane inžinjere, dok su izbjeglice sa Krita bili jedini stalni grčki radnici, iako su izvoz i javni radovi osamdesetih godina povećavali prihode države, poloprivredna kriza i obevrjeđivanje drahme onemogućavala je svaki sljedeći podsticaj za tehnički napredak. Iako je Grčka stekla nezavisnost više od pola stoljeća prije drugih balkanskih država, ona je i dalje bila pod tutorstvom stranih sila , više i od Srbije i Rumunije. Grčka od 1900 do 1914. godine Već na samom početku XX stoljeća, u mnogim balkanskim državama desile su se određene promjene na njihovim čelima. Tako se u Crnoj Gori Nikola Petrović Njegoš 1910. godine poslije četrdeset godina kneževanja proglasio za kralja, knez Bugarske Ferdinand od Saks-Koburga i Gote, za kralja Bugarske 1908. godine. Na čelo Srbije je 1903. došao Petar Karađorđević, a u Rumuniji se Karl od Hoencolerna još 1881. proglasio kraljem.4 Situacija se jedino nije mjenjala u Grčkoj, gdje se i dalje na čelu nalazio kralj Đorđ.5 Kralj Đorđ se još od 1875. godine držao načela da sastav vlade povjerava političaru koji je imao većinsku podršku parlamenta. Do samog početka XX stoljeća čak sedam puta je tu čast imao Trikupis, da bi na prelazu između dva vijeka veću podršku naroda imao Delijanis, koji je ratovao sa Osmanlijama za Krit. On je iako je doživio poraz protiv Osmanlija u ratu, ipak zadržao popularnost i pobijedio na izborima 1902. i 1905. godine. Grčka se početkom XX stoljeća i dalje posebno interesovala za Kretu, koja je sve više postajala grčka, prije svega ustavom, ali i činjenicom da su strane trupe polahko napuštale Kretu, a i Osmanlije su iseljavanje sa nje. To je posebno bilo vidjelo tokom 1908. i 1909. godine, kada je veliki broj Osmanlija napustio Kretu. Pored toga Grčku je u to vrijeme pogodila i kriza u unutrašnjosti, a razlog tome je povećano oporezivanje. Nezadovoljstvo je posebno bilo vidljivo u vojsci, jer su se mlađi oficiri nalazili pod utjecajem svojih kolega u 4
Stevan K. Pavlović, Istorija Balkana 1804-1945., Beograd, 2004., 273. Na mjestu kralja Helena još od 1863. godine. On je bio dojen među balkanskim kraljevima, kada je riječ o vladarskoj poziciji. 5
4
Srbiji i Turskoj. Mladotursko obećanje jednakosti je pobudilo i među Grcima oduševljenje, ali i strah da će Turke biti teže potisnuti iz Makedonije i Soluna. Grčki ofirici su se počeli udruživati u Vojne saveze, a razlozi nezadovoljstva prije svega su radi činjenice da je došlo do zaustavljanje oficirskih unapređenja, te da
prestolonasljednik Konstantin, koji je
zapovjedao vojskom u Tesaliji sve više vodi računa samo o sebi i svojim pristalicama, te tako pokušava stvoriti sebi odanu vojsku. Upravo zbog toga se veći dio atinskog garnizona povukao početkom augusta 1909. u Gudi, predgrađe Atine, odakle je izvršen državni udar, poznat kao i Gudijski vojni udar.6 U svojoj proklamaciji oni su zahtjevali mnoge reforme, prije svega vojne, a najvažniji zahtjev je bio da vladarevi sinovi budu uklonjeni iz oružanih snaga, a da položaje ministara vojske i mornarice drže aktivni oficiri. Njihove zahtjeve su podržali i brojni demonstranti u Atini, prije svega zanatlije i trgovci, a vlada je u strahu od vojne diktature popustila vojnom savezu, te pristala na određene reforme, a prinčevi su napustili svoje položaje u vojsci. Ipak ofirici nisu imali ni politički program, ni svog predstavnika koji bi učestvovao u sastavu reformirane vlade, pa su se oni za pomoć obratili Venizelosu, koji je ranije stekao ugled na Kritu, a 1910. ga oni pozivaju u Atenu da im bude savjetodavac. On je također bio za reviziju ustava, pa je upravo zbog toga čim je stigao u Atenu dogovorio sa kraljem reviziju ustava, a vojsku za koju je smatrao da se previše umješala u politiku, uspio je nagovoriti da raspusti Vojni savez. On je imenovan za predsjednika vlade, a njegove pristalice su ostvarile prevlast u novoizabranoj Ustavotvornoj skupštini. Dalje je usvojen niz ustavnih izmjena, sve sa ciljem lakšeg provođenja agrarne reforme. Pored toga kako bi pokazao da nije pod utjecajem oficira iz Gude, na visok položaj u vojsci je vratio prestolonasljednika Konstantina, i oslobodio oficire koji su zatvoreni jer su se pokušali suprostaviti puču. Njegov reformski program se odnosio na činovništvo, prosvetu i zemlju,
uključujući i socijalno zakonodavstvo, legalizaciju
sindikata, uvođenje progresivnog poreza na zarade.7 Pored toga uspio je smirit radnike i seljake, a i vojsku je stavio u svoje ruke, tako što je za sebe zadržao ministarstva vojske i mornarice. Također je doveo francuske i britanske vojne stručnjake da obuče vojsku i mornaricu, a sredio je i državne financije mada je Grčka imala najveći dug na Balkanu. Venizelos je pobijedio i na izborima 1912. godine, a stanje je u državi drastično bilo promjenjeno, zemlja se našla u mnogo boljem položaju nego na prelazu između XIX i XX
6 7
Pavlović, Istorija Balkana, 274. Pavlović, Istorija Balkana, 276.
5
stoljeća, a povoljna financijska situacija je značila mnogo, posebno jer znamo da je ubrzo izbila velika kriza na Balkanu u vidu Balkanskih ratova. Baš kao što su se Srbija i Bugarska interesovale za Makedoniju isto je to učinila i Grčka, pa se da ne bi samo Srbija i Bugarska u slučaju pobjede nad Osmanlijama podjelile Makedoniju između sebe uključuje u savez sa ove dvije zemlje, a protiv Osmanlija. Rat je počeo u oktobru 1912., a Grčke snage su već u novembru osvojile Solun, te su zbog jake mornarice odnijele i velike pobjede na Egejskom moru, te tamo zauzele gotova sva ostrva, osim Rodosa i Dodekaneza, koje je zauzela Italija.8 Kako su saveznici pobjedili u Prvom balkanskom ratu, Bugari su se okrenuli protiv Grka i Srba pa je tako 1913. započeo Drugi balkanski rat, a na kraju njega 1913. godine Grčka je ostvarila velike teritorijalne dobitke. Oni su zauzeli polovinu makedonske teritorije. Priznata je njena unija sa Kritom, ali je sjeverni Epir sa svojim Grcima bio uključen u sastav nezavisne Albanije, samim ovim osvajanjima je porastao i broj stanovnika sa 2.8 miliona, na 4.2 miliona. Ipak nisu svi stanovnici na nju gledali sa oduševljenjam, pa se tako npr. u izvorima spominje kako stanovništvo u Solunu, tada drugom gradu po veličini, gdje su uglavnom živjeli sefardski Jevreji, na Grke su uglavnom gledali kao svoje protivnike u trgovačkim poslovima. Nakon svih ovih osvajanja u Grčkoj se ponovo probudila i želja za Velikom idejom, koja je sada u odnosu na poraze iz 1897. godine, postala stvarnost. Ono što je posebno išlo u prilog tome je i činjenica da je prilikom posjeda Solunu u martu 1913. godine ubijen kralj Đorđe, a njegov nasljednik Konstantin je stekao popularnost u Balkanskom ratu, gdje je bio jedan od komandanata. Narod se nadao da će on uzeti vladarsko ime Konstantin XII, te tako nastaviti bizantsku tradiciju, i ponovo oživjeti to carstvo, ali on to nije učinio. Ono što je vlada još učinila u ovom periodu je i činjenica da je drahma9 ponovo izjednačena sa frankom, a još od 1898. je sa Evropskom financijskom komisijom dogovoreno da se ne izdaju nove novčanice. Također dogovorena su i nova strana ulaganja u državni kapital, a i u zemlji je sve više vršena industralizacija, pa tako početkom XX stoljeća imam 220 fabrika, a pred Prvi svjetski rat 762 fabrike, a i željeznička mreža se razvila sa 1.000 na 1.500 kilometara. Grožđe se slabije sada proizvodilo, sa obzirom da su postojale zalihe još iz
8
Italija je zauzela ova dva ostrva sa ciljem da natjera Osmanlije da se povuku iz Libije. Drahma je naziv za grčku valutu koji se prvi put koristio još u vrijeme antičke Grčke, a ponovo je uvedena 1832. godine, a njena vrijednost se mjenjala još i 1944. i 1953. godine, a zvanično je zamjenjena eurom 2002. godine. 9
6
ranijih perioda kada se ono masovnije proizvodilo, ali je i dalje ostalo jedan od glavnih privrednih proizvoda.
Grčka od 1914. do 1918.godine Nije izgledalo da će veliki rat izbiti upravo na Balkanu 1914. godine. Poloustrvo se oporavljalo od dvogodišnjeg ratovanja, a evropski savezi namjeravali su da očuvaju status quo. Ali, na odnose među državama svuda je uticao i dio javnosti koja je pojednostavljeno razumjevala događaje, doživljavajući ih u svjetlu patriotizma, nacionalizma ili opsjednutosti silom. Uprkos ratnim neprlikima nemoguće je bilo zamisliti raspad Austro-ugarske. Širom habsburških zemalja sarajevski atentat izazvao je manifestacije vjersnosti. Isprva je Grčka u balkanskim ratovima zauzela neutralan stav. Ulazak Grčke u , u odnosu na sve ostale balkanske zemlje pratili su najduže oklijevanje i najveći sporovi. Ulazak u rat upropastio je upečatljiv politički sporazum, održavan još od 1910. godine prouzrokujući veliki rascjep poznat još i kao nacionalni raskol. Venizelos10 je bio privržen Velikoj Brtitaniji i Francuskoj, imao je, također i podršku moćnih ekononomskih sila sa središtem u Velikoj Britaniji. Venizelos nije dobio zagarantovanost oko budućih dobitaka i mada je shvatao da je u slučaju pobjede Carigrad obećan Rusima, on je i dalje smatrao da su velike sile sklonije da ispune grčke zahtijeve. Car Konstatntin je želio da Grčka ostane neutralna. Strahujući da ne ubrzaju ulazak Turske i Bugarske u rat, Britanci su odbili Venizelosovu pomoć. Čak su početkom 1915. godine Grčkoj preporučvali da preda pojedine teritorije Bugarskoj u zamjenu za nadoknade u sjevernom Epiru i obećanja znatnih teritorijalnih ustupaka u Maloj Aziji. Pridobijen ovim, Venizelos je bio voljan da djeluje u skladu sa prijedlogom. Kralj se složio sa ovim ali je promijenio mišljenje zbog čega je Venizelos podnio ostavku. Izbori sprovedeni 1915. godine donijeli su mu pobjedu. Međutim, izbori su ponovljeni, liberali su se suzdržali izlaska tako da je odaziv bio slab a Venizelos je poistovjećen sa politikom ulaska države u rat radi novih dobitaka. Kralj je ipak zastupao mišljenje prema kojem je Grčka trebala da učvrsti svoju vlast nad tek dobivenim teritorijama. Rojaslisti su predstavljali biračko tijelo sa snažnim uporištem u staroj Grčkoj zabrinuti zbog Elefterios Venizelos bio je poznati grčki revolucionar, državnik i jedan od najutjecajnijih političara dvadesetog stoljeća. Više puta je pobijedio na grčkim izborima te je bio i premijer Grčke. Venizelos je duboko utjecao na oblikovanje suvremene Grčke države, tako da ga zovu tvorcem moderne grčke države. 10
7
brzine promijena koje je sprovodio Venizelos. Bugarsko-njemačkim snagama je dozvoljen prodor ka grčkoj teritoriji, Venizelosove pristalice među oficirima izvele su u augustu 1916. godine puč u Solunu. Venizelos im se pridružio te mu je povjerena nova Grčka pošto je formirao privremenu vladu oslonjenu na sopstvenu vojsku. Sile antante ispočetka su pokazivale svoju naklonost, mada ne i formalno priznanje, u decembru su iskrcale svoje snage u Pireju kako bi izvršile pritisak na kraljevu vladu i nametnule joj neutralnost, ali su bile prinuđene da se povuku. Poslije toga priznale su vladu u Solunu, pomogle joj da ojača svoju vlast i proširi je na oblasti atinske vlade. Podjeljena Grčka omogućila je savezničkoj armiji u okviru koje se nalazila i oporavljena srpska vojska da zaposjedne solusnki front, proširi se na južnu Albaniju i pripremi napad na Bugare. Godine 1917. grčki kralj Konstantin morao je da ode u izgnanstvo. Savezničke snage pomogle su Venizelosu da preuzme vlast u Atini. Pod anglo-francuskim pritiskom kralj je formalno napustio zemlju zajedno sa prestolonasljednikom Đorđem. Venizelos, novi predsjednik vlade nacionalno ujedinjene i podijeljenje Grčke okupio je parlamentarni saziv još iz juna 1915, uz obrazloženje da su izbori namješteni. 28. novembra 1918. godine zagrebačk narodno vijeće poslalo je izaslanstvo u Beograd. Molba koja je 1. decembra 1918. godine pročitana regentu Srbije izražavala je bezuslovno jedinstvo. Prestolonasljednik Alkesandar je uz prisustvo zagrebačke delegacije i članova srpske vlade zvanično proglasio ujedinjenje Srbije i Crne Gore sa zemljama Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstvenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Pred Grčkom je tek bio zadatak da na štetu Turske postigne svoje teritorijalne ciljeve. Što se tiče privrede Grčke slobodno se može reći da je stanovništvo Grčke tokom devetnaestog stoljeća moglo ispuniti osnovne egzistencijalne potrebe upravo od poljoprivrede. Međutim, na teritoriji Grčke nisu se u velikoj mjeri mogle sijati žitarice zbog neplodnosti tla, te je stanovništvo živjelo većinom od uzgajanja vinove loze i proizvodnje maslina. I turizam je bio razvijen, pri čemu su Zapadnjaci više cijenili grčku kulturu nego sami Grci. Otočko stanovništvo je živjelo veoama siromašno, pretežno od uzgajanja vinove loze i trgovine sa okolnim otocima. Njihovom stanovništvu je pogodovala činjenica što je kroz Egejsko more prolazio veoma važan pomorski put koji je povezivao Mediteran sa Carigradom i Crnim morem.
8
Manje od 20% zemlje u Grčkoj bilo je obradivo što je bio rezultat malog rasta stanovništva i stope naseljanosti ali nije bitno utjecalo na kvantitet proizvodnje. Izvoz maslinovog ulja, duhana i drugih proizvoda, te intezivno uzgajanje arbirokulture rezultiralo je bržim povećanjem uvoza pšenice i poboljšanjem manufakture. U plodnim ravnicama Tesalije viđena je budućnost grčkih žitarica koje će ublažiti uvozni pritisak i uštediti novac za ulaganja u produktivniji sektror gospodarstva. Uvođenjem novih žitarica iz Tesalije obradivost je znatno povećana ali zbog navodno loših uslova za proizvodnju žitarica (kukuruza) jer nije bilo dovoljno vlage, nisu se mogle zadovoljiti ni domaće potrebe stanovništva. S druge strane, vinogradarstvo je potražnjom na stranom tržištu i rastom cijena postalo unosno za veći dio grčkog stanovništva. Žitnice su pretvorene u vinograde. Grčka je bila i najveći proizvođač suhog grožđa. Mašinska proizvodnja uvedena je u većini fabrika, od prehrambene do industrijske. Stvarna vrijednost industrijske proizvodnje potpomognuta državnim kapitalom uspostavljena je tek nakon prvog svjestskog rata. Tekstilna industrija postala je najveća. Tu imamo i razvijenost rudnika ali u manjoj mjeri. Drumska mreža pogodna za kolski saobračaj uspostavljena je osamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Željeznička mreža gradi se u zadnje dvije decenije devetnaestog stoljeća. Grčka industrija je patila od nedostatka radne snage, jer se obrazovni sistem zasnivao na tehničkom obrazovanju. Industrija je bila prinuđena da dovodi inostrane inžinjere, tehničare i specijalizovane radnike.
9
LITERATURA 1. Pavlović K. Stevan, Istorija Balkana 1804-1945, Clio, Beograd, 2004.
10