istina i zablude
Imena – hrvatska ili srpska? Otima li nam netko naše, ili se sami lako odričemo?
Predrasude i strah od nepoznatog najčešći su uzroci većine sukoba u svakodnevnoj međusobnoj komunikaciji a često su korišteni i kao instrument u rukama kreatora političke zbilje. Predrasudama Predrasudama prethodi neznanje neznanje i izostanak ţelje ţelje za izlaskom izlaskom iz ljuštura vlastitog oklopa pripadnosti pripadnosti nekomu ili nečemu. Kod Hrvata ima jedna posebnost koja mi u sličnom obliku ili opsegu nije poznata ni u jednom drugom narodu – mi se lako odričemo svojega, specifičnog, svojega vrijednog, i prepuštamo to drugima. Štoviše, spremni smo i sami podupiremo tuđa svojatanja naših vrijednosti. Prije prelaska na temu ovog teksta, ilustrirat ću to s nekoliko primjera. Jedan moj poznanik j e pao u depresiju kad je na isječku „Hrvatskog slikopisa“ slikopisa“ iz vremena vremena NDH vidio vidio da ustaška ustaška vojska priseţe s tri prsta! Naime tri prsta su srpska, četnička… Bez obzira što i Švicarska garda Papi tako priseţe. Samo Srbi, po njemu, imaju Trojedinog Boga. Nasjelo se srpskoj promidţbi. Muslimani su za drţavni grb Republike Bosne i Hercegovine bili uzeli grb što su ga Kotromanići preuzeli od Ladislava Napuljskog iz loze Anţuvinaca koji su , iako porijeklom iz Francuske, vladali Ugarskom. A Fleur-de-lys Fleur-de-lys (cvijet ljiljana) je izvorno ali i sada sada francuski grb. Tvrtkovići, Potomci Tvrtka I. Kotromanića, prvog bosanskog kralja koji je bio Hrvat su uglavnom Hrvati, većim dijelom iz Srednje Bosne, rijetko su i Bošnjaci. Taj grb je bio sluţbeni u razdoblju od 1992. – 1998. godine, a od tada je
njegov glavni element, stilizirani ljiljan, postao označnica bošnjačke komponente u grbu Federacije Bosne i Hercegovine. Mi Hrvati smo to prihvatili kao činjenicu i tako se odrekli dijela naše povijesti. Ovakvom ponašanju suprotstavio bih stav Grčke prema makedonskom svojatanju grčke povijesti i kulture gdje Grčka zbog samog imena Makedonija te zbog Verginskog sunca, simbola antičke Makedonije točnije Filipa II. Makedonskog (Aleksandrova oca) blokiraju ulazak ulazak Makedonije u NATTO NATTO i ne dozvoljavaju joj sluţbeno predstavljanje pod imenom Makedonija ni u UN -u kao ni u drugim svjetskim organizacijama.
Naš svijetli primjer su reakcije Ministarstva kulture RH i Društva knjiţevnika RH te mnogih drugih relevantnih čimbenika iz Hrvatske na uvrštavanje Marina Drţića i Ivana Gundulića u ediciju Matice srpske „Deset vekova srpske knjiţevnosti“. Osobna imena nisu izravno političko ali jesu pitanje kulture, jezika i historiografije u uţem smislu riječi. Ona svojim fonetskim supstitucijama pruţaju često prve podatke
hrvatske prisutnosti na određenom području. Za kulturu i povijest naroda su bitni jer, kad je riječ o Hrvatima, prihvaćamo činjenicu da su na današnjim hrvatskim prostorima u prošlosti ţivjeli mnogi narodi i govorili se različiti jezici koji su najvjerodostojnija svjedočanstva o sebi ostavili u imenima, kao jezičnim i kulturnim spomenicima neprekinutoga pamćenja. Imena u sebi nose vaţne jezične spoznaje za povijest hrvatskoga jezika, za povijesnu dijalekto logiju i za jezična proţimanja s
narodima s kojima su bili u dodiru. Imena su nezaobilazni svjedoci putova i raspuća hrvatskih povijesnih migracija.
Nije beznačajno pitanje učestalog odricanja od hrvatskih imena, pa čak i vulgarnog stigmatiziranja nekoga (kroz peţorativno isticanje njegova imena) kao „neprihvatljivog“ za općinstvo. Zanemarit ću takve pojave na ovom p ortalu jer su gotovo isključivo vezane uz autore hrabro skrivene iza raznih nickova. Podsjetit ću samo na jedan, u posljednje vrijeme najpoznatiji, primjer – Đakićevo „prozivanje srpske vlade“ na predizbornom stranačkom skupu za IV. izbornu jedinicu. Mi Hr vati, najčešće bez šireg znanja a osobnim spoznajama i bezrazloţnim, ali (u skladu s prethodno navedenim) razumljivim strahom ukotvljeni u svojim lokalnim sredinama, hrvatska imena koja nemaju korijen u biblijskim imenima spremno
pripisujemo najčešće Srbima i tako činimo višestruku nedopustivost: odričemo se vlastite kulture, postavljamo zidove između nas samih, vrijeđamo druge… Onomastika kao znanost koja se bavi proučavanjem osobnih imena (imena i
prezimena) i nadimaka, odnosno proučava značenje i povijest imena ljudi (antroponimi) i imena mjesta (toponimi).u svojem aparatu koristi se etimologijom,
dijalektologijom, poviješću, etnologijom, mitologijom a kao najstariji sloj hrvatske antroponimije uzima osobna imena. Hrvatska onomastika prema porijeklu imena dijeli na više slojeva – od slavenskog, preko sloja narodnih imena, zatim imena
kršćanskog porijekla, preko sloja islamskog porijekla do slojeva posuđenih imena i pomodnih imena. Rado, Veselko, Zoran, Drago, Dragan, Vedran, Mirko, Slavko, Vjeran, Tihomir, Ljiljana, Ljerka, Ljubo, Darko, Gojko, Mladen, Stanko, Ţeljko, Zdravko, Ognjen, Ranko, Branko, Svetoslav, Sveto, Milan, Milica, Slobodan, Borislav, Boro, Duško…
imena su koja su gotovo isključivo nastala od općih i najčešće najuzvišenijih pojmova. Pripadaju čestim imenima u Hrvatskoj jer, prema statistikama, svako pojedinačno od ovih imena u Hrvatskoj nosi od nekoliko tisuća do oko dvadeset tisuća osoba. I, prema sluţbenim statistikama, svako pojedinačno od ovih imena najčešće nose Hrvati, a rjeđe Srbi. Isključivo pripadaju starim slojevima hrvatskih imena – slavenskom i sloju narodnih imena. Borislav Stipić
