1.razdoblje (1901. – 1918.)Ovo je razdoblje obilježeno djelovanjem hrvatskih vukovaca, ali i prvim sustavnijim otporom (npr. djelo Nikole Andrića, Branič jezika hrvatskoga. Riječnik hrvatskog jezika(1901.)-Ivan Broz i Franjo Iveković. Razvija se dijalektalno pjesništvo (Matoš, Galović, Domjanić, Nazor) 2.razdoblje (1918. – 1941.) Godine 1918. stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca sa zajedničkim jezikom: srpskohrvatskoslovenačkim. Potiskuju se osobitosti hrvatskog jezika i daje se prednost srpskom jeziku. 1928. Stručna komisija Ministarstva prosvjete (Tomo Maretić, Milan Rešetar, Dragutin Boranić i Stjepan Ivšić) priprema osnove zajedničkog pravopisa hrvatskog i srpskog. Kao zajednička rješenja prihvaćena su rješenja iz srpskog pravopisa. Ipak, uoči II. svjetskog rata dolazi do pojave nekih djela koja upućuju na razliku između hrvatskog i srpskog jezika. 1940. je tiskan prvi razlikovni rječnik hrvatskoga i srpskog književnog jezika: Petar Guberina i Kruno Krstić, Razlike između hrvatskoga i srpskog književnog jezika. Vrhunac dijalektalne lirike u ovom razdoblju su Balade Petrice Kerempuha M. Krleže, tiskane 1936. 3.razdoblje (od 10. travnja 1941. do svibnja 1945.) Razdoblje Nezavisne države Hrvatske (uspostavljene 10. travnja 1941. obilježeno je pojačanim purizmom (jezičnim čistunstvom)- željom za čistoćom hrvatskog jezika i povratkom potiskivanih hrvatskih riječi. Osnovan je Hrvatski državni ured za jezik koji ima savjetodavnu ulogu i brine se o čistoći i pravilnosti hrvatskoga jezika u javnoj uporabi. Ovaj ured je sastavio tekst Koriensko pisanje (1942.) i privremeni Hrvatski pravopis (1944.) po morfonološkim načelima. Najznačajnije jezikoslovno djelo je Nacrt hrvatske slovnice I.; Glasovi i oblici u povijesnom razvoju (1944.) Blaža Jurišića. 4.razdoblje (1945. – 1990.)Nakon 1945. zakonski postoji ravnopravnost jezika koji su u sklopu jugoslavenske države, ali stvarno opet u Hrvatskoj dominira srpski, a hrvatski mu je podređen. Hrvatske riječi se opet potiskuju. U prosincu 1954. u Novom Sadu je održan sastanak i dogovoreno je da je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik s dva izgovora – ekavskim i ijekavskim. Ravnopravna su i oba pisma – latinica i ćirilica. U nazivu jezika ističu se oba dijela: hrvatskosrpski, srpskohrvatski. Na temelju ovih zaključaka priređen je zajednički Pravopis hrvatskosrpskog jezika s pravopisnim rječnikom. Izdavači su Matica hrvatska i Matica srpska u Novom Sadu. Izlaze i prva dva sveska Rječnika književnog jezika (A-F, G-K) 1967. Iste godine većina hrvatskih kulturnih ustanova potpisuje Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u kojoj se traži stvarna ravnopravnost slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog jezika. Traži se uporaba hrvatskog jezika u školama, medijima i javnim ustanovama. Deklaracija doživljava osudu kao i njezini potpisnici. Godine 1971. – godine Hrvatskog proljeća pojavljuje se Hrvatski pravopis trojice autora: Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša. Pravopis je zabranjen i prije nego što se počeo prodavati, zato ga izdaje naša emigracija u Londonu zbog čega je i prozvan Londoncem.5.razdoblje (1990. – do danas) Godine 1990. dolazi do političkih promjena – Hrvatska se osamostaljuje i postaje međunarodno priznata država koja njeguje svoj standardni jezik. Izlazi niz značajnih jezikoslovnih djela: Hrvatski pravopis (izdanje iz 1971.)Babića, Finke, Moguša, 1990.Iste godine izlazi i drugo izdanje Priručne gramatike hrvatskoga književnog jezika skupine autora. Godine 1991. izlaze dva rječnika: Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića i Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brodnjaka. U osnovnim i srednjim školama koristi se Gramatika hrvatskog jezika Stjepka Težaka i Stjepana Babića čije je dvanaesto izmijenjeno i dopunjeno izdanje tiskano 2000. Izlaze i mnogi jezični savjetnici u kojima jezikoslovci savjetuju čitatelje kako riješiti neke praktične jezične probleme.
