Konrad Joseph - Tajni Agent

IZABRANA DJELA DŽOZEFA KONRADA Knjiga šesta Priredio: SVETOZAR KOLJEVIC Odgovorni urednik: RISTO TRIFKOVIC iti :-V < DZOZEF KONRAD TAJNI AGENT JEDNOSTAVNA PRIPOVIJEST »SVJETLOST«, »SVJETLOST«, OOUR IZDAVAČKA DJELATNOST, SARAJEVO, 1980.Naslov originala The Secret Agent A Simple Tale  by JOSEPH CONRAD S engleskog jezika prevela GORDANA ĐURlC '» H. G. VELSU hroničaru ljubavi gospodina Levišavia Kipsovom biografu i istoričaru vremena koja će doći ova je jednostavna pripovijest devetnaestog vijeka toplo posvećena J £'.">■■. Redakcija ZVONIMIR RADELJKOVICPIŠČEVA RADELJKOVICPIŠČEVA ZABILJESKA Mislim da sve ono što je uzrokovalo nastanak Tajnog agenta — tema, obrada, umjetnički pristup i svaki drugi  poticaj koji može da nagna jednog pisca da se lati pera, vodi porijeklo iz jednog razdoblja intelektualne i emocionalne reakcije. Istina je da sam ovu knjigu zaipočeo u imipulsu i napisao je u jedinom dahu. Kad je u doglednom vremenu Ibila odštampana i izručena javnosti, naišao sam na pre-korijevanje što sam je uopšte i napisao. Neki od tih prigovora  bili su oštri, a neki, opet, sažaljivi. Sada ih nemam pri ruci u pisanoj formi, ali se savršeno sjećam opšte zarimjerke, koja j(e, u stvari, bila veoma jednostavna, a isto tako i svoga iiznenađenja zbo,g njene prirode. Sve to sada zvuči kao neka stara ptriča! A ipak, sve to nije bilo tako davno. Moram da zaključim da sam godine 1907.  još uvijek sačuvao mnogo od one, svoje prvobitne naivnosti. Sada mi se, međutim, čini da je čak, i jedna vrlo naivna osotoa mogla da predvidi da će se dio kritike okomiti ina prljavu sredinu — i moralnu bijedu cijele te  priče.Ta, svakako, i jest ozbiljna zamjerka. Ali ndje bila opšta. U stvari, čini se da nije baš kakav znak zahvalnosti sjećati se tako> malobrojnih prigovaranja pored toliko inteligentnih i prijateljskih pohvala. Nadam se da čitaoci ovog predgovora neće pohitati da ovo pripišu povrijeđenoj sujeti, ili urođenoj sklonosti ka nezahvalnosti. Pretpostavljam da bi neka dobronamjerna duša to mogla sasvim lijepo da pripiiše mojoj urođenoj skromnosti. Pa ipak >me nije baš moja skromnost potakla da izaberem prigovore, da bih osvijetlio svoj slučaj. Ne, nije se radilo  baš o skromnosti. Ni najmanje nisam uvjeren da sam skroman, ali oni koji su pročitali moja dosadašnja djela, sigurno će mi priznati da sam dovoljno pristojan, da imam dovoljno takta, savoir-jaire ili već šta hoćete, da me spriječe da od riječi drugih ljudi ne sačinim sebi hvalospjev. Ne! Istinski razlog koji me je naveo na taj izbor, krije se iza jedne moje sasvim druge osobine. Oduvijek sam bio sklon da opravdavam svoje postupke. Ne da ih  branim, već da ih opravdavam. Ne da uporno tvrdim da sam bio u pravu, već jednostavno da objasnim da se nije radilo ni o kakvoj izopačenoj namjeri i da nije bilo* ni-kaikvog potaj'nog prezira prema prirodnoj osjetljivosti čovječanstva u dubini mojih poriva. To je neka vrsta slabosti opasna samo utoliko što izlaže čovjeka riziku da se  pretvori u gnjavatora, jer svijet uglavnom ne zanimaju porivi koji su izazvali neki čin, već njegove posljedice. Čovjek može da se smiješi ali ne voli da istražuje. Voli da mu je sve očigledno. Uzmiče pred objašnjenjima. Ali  ja 6u ipak nastaviti sa svojima. Ja, razumije se, nisam morao da napišem tu knjigu. Nisam bio prinuđen da se  pozabavim tim predmetom. Ovdje se koristim riječju predmet u, smislu same fabule, a u širem smislu jedne  poisebne pčjave u životu čovječanstva. To u potpunosti priznajem. Ali pomisao da razradim puku ružnoću da bih šokirao, ili čaik prosto iznenadio svoje čitaoce promjenom fronta, nikada mi nije ni na pamet pala. Izjavljujem ovo u uvjerenju da će mi se povjeravati, ne samo zbog mog karaktera uopšte uzevši, već i zato, što opet svako može da uvidi, što obrada čitave fabule, ogorčenje koje ona izaziva, kao i sažaljenje i prezir koje kroz nju proviru, dokazuju da sam se udaljio od prljavštine i niskosti koje  postoje samo u vanjlskim okolnostima pozadine priče. Početak Tajnog agenta uslijedio je neposredno poslije dvogodišnje intenzivne zaokupljenosti pisanjem JVostroma —• romana s onom dalekom južnoameričkom atmosferom, i duboko ličnim Ogledalom mora. Ovaj prvi  predstavlja snažan stvaralački napor oko nečeg što će, vjerujem, zauvijek ostati moje najveće slikarsko platno, a drugo iskreni pokušaj da na trenutaik razotkrijem dublju intimu mora, i formativni uticaj na gotovo pola moga života. Osim toga se tu radilo o jednom razdoblju u kome je moj osjećaj za istinito prikazivanje bio praćen

veoma snažnom stvaralčkom i osjećajnom spremnošću koja je, unatoč svojoj nepatvorenosti i vjernosti činjenicama, ipak u meni ostavila osjećaj (kada je zadatak bio obavljen) da sm bez cilja, među pukim ljuskama čulnih osjećanja i izgubljen u svijetu drugih, nižih vrijednosti.  Ne znam da li sam zaista osjećao potrebu za promjenom, promjenom svoje imaginacije, viđenja i duhovnog stava, čini mi se da mi se j>romjena osnovnog raspo-loiženja već bila neprimjetno prikrala. Ne sjećam se da se išta određeno zbilo. Kada sam završio Ogledalo mora, potpuno svjestan da sam u svakom retku bio pošten i  prema sebi i prema čitaocima, predao sam se jednom nimalo zlosrećniom odmoru. Zatim, dok sam još, što kažu,  bio u stanju mirovanja i zasigurno ne razmišljajući o tome da skrenem s puta da bih potražio štogod ružno, tema Tajnog agenta — mislim na priču — fabulu — mi je došla preko nekoliko riječi koje je jedan moj prijatelj izrekao u nevezanom razgovoru o anarhistima ili bolje o anarhističkim poduhvatima; više se i ne sjećam kako je do toga i došlo. 9Sjećam se, međutim, da sam nešto primijetio primij etio o zločinačkoj ispraznosti cijele stvari, doktrine, postupka, mentaliteta; i o prezira vrijednoj suludoj pozi kao kod bezočnog prevaranta koji iskorištava ljute jade i strastvenu lakovjernost čovječanstva, uvijek toliko tragično željnog samouništenja. Upravo stoiga sam i smatrao filozofske fi lozofske pretenzije svega toga toliko neoprostivima. Kasnije, kada smo prešli na pojedinosti, prisjetili smo se tada već stare  priče o pokušaju da se digne u vazduh opservatorij u Green-wichu, te krvlju poprskane — tog krvlju uprskanog  bezumlja, toliko besmislenog besmislenog da je bilo nemoguće da se pronikne što mu je bilo u korijenu, niti razumnim niti nerazumnim načinom razmišljanja. Jer i izopačeno izopačeno bezumlje ima neku svoju logiku. Taj Taj ispad, međutim, nije mogao ni na koji način razumno da se razjasni, te je ostala gola činjenica da je jedan čovjek raznesen u paramiparčad zbog nečega što što ni izdaleka nije bilo nalik kakvoj ideji, biio da je anarhistička ili ili kakva druga. Sto se ti'če vanjskog zida opservatorija, na njemu se nije poznala ni najmanja naprslina.  Na sve sam to ukazao ukazao svome prijatelju, koji je na neko vrijeme zaćuitao, a potom na svoj karakterističan nehajan sveznalački način primijetio: »Ah, pa taj čovjek je bio napola idiot. Sestra mu je kaisnije izvršila samoubis,tvo.« To su bile apsolutno jedine riječi koje smo među sobom izmijenjali; od silnog sam zaprepaštenja načas bio zanijemio, zanijemio, a on odmah pače pače da priča o nekoj nekoj drugoj temi. Kasnije mi nilkada nije nije palo napamet da ga upitam kako je sve to saznao. Siguran sam da mu je sva veza is podzemljem bila što je možda jednom u životu s leđa vidio kakvog anarhistu. Bio je, međutim, čovjek koiji je vodio da razgovara sa svim i svakim, pa je te zanimljive činjenice vjerovatno saznao iz druge ili treće rake, od kakvog čistača ulica, kakvog penzionisanog policajca, prilikom mekog usputnog poznanstva u kluibu, ili čak možda od kakvog ministra, koga je upoznao na nekom javnom ili privatnom prijemu. 10 .Nema indkakve sumnje o tome da su ti podaci doilsta mnogo govorili. Čovjek se osjećao kao da je iz išume izbio na žara van — s koje se nije Ibaš mnogo- vidjelo, ali je bilo svjetla u izobilju. Ne, odista nije bilo baš mnogo toga da se vidi i, da budem iskren, poprilično dugo se nisam niti trudio da bilo šta zamijetim. U meni je saimo ostao taj utisak da se mnogo šta da razjasniti, i da je taj utisak bio zadovoljavajući, ali na nekako pasivan macin. Onda sam nakon nekih nedjelju dana naišao na jednu (knjigu koja, koliko ja znam, nikada nije postala čuvena. Radilo ise o prilično sažetim sjećanjima nekog pomoćnika komesara policije,  prilično sposobnog čovjeka sa snažnom religioznom notom u karakteru, koji je ibio postavljen na tu dužnost u vrijeme dinamiitskih afera u Londonu, negdje tamo osamdesetih godina. Knjiga je bila prilično zanimljiva,  premda, svakako, veoma diskretna; a do sada sam već i 'zaboravio dobar dio njezinog sadržaja. Nije u njoj bilo nikakvih otkrovenja, lagano je tekla po površini stvari, i to je sve. Neću čak ni da pokušavam da objasnim zašto mi je pažnju privukao jedan mali odlomak od oko sedam redaka u kome pisac (čini mi se da mu je ime Andenson) iznosi kratki razgovor koji je vodio s ministrom unutrašnjih poslova u predvorju Donjeg doma -nakon jednog neočekivanog anarhističkog ispada. Mislim da je u ono vrijeme ministar bio ser Viljem Harkot. Ministar je bio silno bijesan, a policijski se činovnik mnogo ispričavao. Od tri rečenice koje su izmijenjali najviše me se dojmila ljutita izjava ser Viljemova (lijepo i krasno): »Samo izgleda da se vaše shvatamje tajnosti sastoji u tame da ni svog ministra 'unutrašnjih poslova ne obavještavate.« Vrlo karakteristično za temperamenat ser Viljemov, ali ništa naročito samo po sebi. Međutim, mora da je bilo neke atmosfere u čitavom tom slučaju jer  sam odjednom osjetio neka'karv poticaj. Zatim mi je u glavi nastupilo nešto što bi najbolje shvatio jedan student hernije po analogiji da

veoma snažnom stvaralčkom i osjećajnom spremnošću koja je, unatoč svojoj nepatvorenosti i vjernosti činjenicama, ipak u meni ostavila osjećaj (kada je zadatak bio obavljen) da sm bez cilja, među pukim ljuskama čulnih osjećanja i izgubljen u svijetu drugih, nižih vrijednosti.  Ne znam da li sam zaista osjećao potrebu za promjenom, promjenom svoje imaginacije, viđenja i duhovnog stava, čini mi se da mi se j>romjena osnovnog raspo-loiženja već bila neprimjetno prikrala. Ne sjećam se da se išta određeno zbilo. Kada sam završio Ogledalo mora, potpuno svjestan da sam u svakom retku bio pošten i  prema sebi i prema čitaocima, predao sam se jednom nimalo zlosrećniom odmoru. Zatim, dok sam još, što kažu,  bio u stanju mirovanja i zasigurno ne razmišljajući o tome da skrenem s puta da bih potražio štogod ružno, tema Tajnog agenta — mislim na priču — fabulu — mi je došla preko nekoliko riječi koje je jedan moj prijatelj izrekao u nevezanom razgovoru o anarhistima ili bolje o anarhističkim poduhvatima; više se i ne sjećam kako je do toga i došlo. 9Sjećam se, međutim, da sam nešto primijetio primij etio o zločinačkoj ispraznosti cijele stvari, doktrine, postupka, mentaliteta; i o prezira vrijednoj suludoj pozi kao kod bezočnog prevaranta koji iskorištava ljute jade i strastvenu lakovjernost čovječanstva, uvijek toliko tragično željnog samouništenja. Upravo stoiga sam i smatrao filozofske fi lozofske pretenzije svega toga toliko neoprostivima. Kasnije, kada smo prešli na pojedinosti, prisjetili smo se tada već stare  priče o pokušaju da se digne u vazduh opservatorij u Green-wichu, te krvlju poprskane — tog krvlju uprskanog  bezumlja, toliko besmislenog besmislenog da je bilo nemoguće da se pronikne što mu je bilo u korijenu, niti razumnim niti nerazumnim načinom razmišljanja. Jer i izopačeno izopačeno bezumlje ima neku svoju logiku. Taj Taj ispad, međutim, nije mogao ni na koji način razumno da se razjasni, te je ostala gola činjenica da je jedan čovjek raznesen u paramiparčad zbog nečega što što ni izdaleka nije bilo nalik kakvoj ideji, biio da je anarhistička ili ili kakva druga. Sto se ti'če vanjskog zida opservatorija, na njemu se nije poznala ni najmanja naprslina.  Na sve sam to ukazao ukazao svome prijatelju, koji je na neko vrijeme zaćuitao, a potom na svoj karakterističan nehajan sveznalački način primijetio: »Ah, pa taj čovjek je bio napola idiot. Sestra mu je kaisnije izvršila samoubis,tvo.« To su bile apsolutno jedine riječi koje smo među sobom izmijenjali; od silnog sam zaprepaštenja načas bio zanijemio, zanijemio, a on odmah pače pače da priča o nekoj nekoj drugoj temi. Kasnije mi nilkada nije nije palo napamet da ga upitam kako je sve to saznao. Siguran sam da mu je sva veza is podzemljem bila što je možda jednom u životu s leđa vidio kakvog anarhistu. Bio je, međutim, čovjek koiji je vodio da razgovara sa svim i svakim, pa je te zanimljive činjenice vjerovatno saznao iz druge ili treće rake, od kakvog čistača ulica, kakvog penzionisanog policajca, prilikom mekog usputnog poznanstva u kluibu, ili čak možda od kakvog ministra, koga je upoznao na nekom javnom ili privatnom prijemu. 10 .Nema indkakve sumnje o tome da su ti podaci doilsta mnogo govorili. Čovjek se osjećao kao da je iz išume izbio na žara van — s koje se nije Ibaš mnogo- vidjelo, ali je bilo svjetla u izobilju. Ne, odista nije bilo baš mnogo toga da se vidi i, da budem iskren, poprilično dugo se nisam niti trudio da bilo šta zamijetim. U meni je saimo ostao taj utisak da se mnogo šta da razjasniti, i da je taj utisak bio zadovoljavajući, ali na nekako pasivan macin. Onda sam nakon nekih nedjelju dana naišao na jednu (knjigu koja, koliko ja znam, nikada nije postala čuvena. Radilo ise o prilično sažetim sjećanjima nekog pomoćnika komesara policije,  prilično sposobnog čovjeka sa snažnom religioznom notom u karakteru, koji je ibio postavljen na tu dužnost u vrijeme dinamiitskih afera u Londonu, negdje tamo osamdesetih godina. Knjiga je bila prilično zanimljiva,  premda, svakako, veoma diskretna; a do sada sam već i 'zaboravio dobar dio njezinog sadržaja. Nije u njoj bilo nikakvih otkrovenja, lagano je tekla po površini stvari, i to je sve. Neću čak ni da pokušavam da objasnim zašto mi je pažnju privukao jedan mali odlomak od oko sedam redaka u kome pisac (čini mi se da mu je ime Andenson) iznosi kratki razgovor koji je vodio s ministrom unutrašnjih poslova u predvorju Donjeg doma -nakon jednog neočekivanog anarhističkog ispada. Mislim da je u ono vrijeme ministar bio ser Viljem Harkot. Ministar je bio silno bijesan, a policijski se činovnik mnogo ispričavao. Od tri rečenice koje su izmijenjali najviše me se dojmila ljutita izjava ser Viljemova (lijepo i krasno): »Samo izgleda da se vaše shvatamje tajnosti sastoji u tame da ni svog ministra 'unutrašnjih poslova ne obavještavate.« Vrlo karakteristično za temperamenat ser Viljemov, ali ništa naročito samo po sebi. Međutim, mora da je bilo neke atmosfere u čitavom tom slučaju jer  sam odjednom osjetio neka'karv poticaj. Zatim mi je u glavi nastupilo nešto što bi najbolje shvatio jedan student hernije po analogiji da

i najsitnija kaplja prave stvari podstiče proces kristalizacije u epruveti u kojoj se nalazi meka beabojna otopina. U iprvi je imah u 'meni došlo do duhovne promjene koja je uzbibala uljuljanu maštu u kojoj su se oblici oštrih obrisa, ali još uvijek nepotpuno pojmljeni, pojavili i izazivali pažnju kao što bi to kristali činili svojim bizarnim i neočekivanim oblicima. Čovjek zapadne u razmišljanja pred tom pojavom. Pred tim fenomenom čovjek zapadne u razmišljanja — čak i o prošlosti; o Južnoj Americi, kontinentu okrutno vrelog sunca, i krvavih revolucija, o moru, beskrajnom prostranstvu slanih voda, ogledalu nebeskih mrgođenja i osmijeha, reflektoru svjetla svijeta. Zatim mi se nametnu vizija ogromnog grada, čudovišnog grada naseljenijeg: od nekih kontinenata, koji u svojoj čovjekom stvorenoj moći, ne mari za mrgođenja i osmijehe nebesa, ikoji okrutno proždire svjetlo svijeta. U njemu je bilo dovoljno prostora za svaku priču, dovoljno duibine za sve strasti, dovoljno raznolikosti da se odabere pozadina, i dovoljno tame da pokopa pet rniliona života. Taj se grad neodoljivo nametnuo- kao pozadina dubokih razmišljanja koja su nastupila. Preda mnom pukoše  beskrajni vidici u različitim pravcima. Proći će godine prije nego pronađem pravi put. Činilo se da će godine  proći! . .. Polako su se zgasle materinske strasti gospođe Verlok rasplamsale između mene i te pozadine, obojivši  je svojim potajnim žarom i dobivši od nje za uzvrat nešto od one mračne obojenosti. Napokon se priča o Vini Verlok izdvojila u potpunosti, od najranijih dana djetinjstva pa do kraja, još uvijek bez određenih proporcija, sve  je nekako, što kažu, izlazilo u prvi plan; ali sada spremno za obradu. Trebalo je otprilike tri dana. Ova knjiga i jest ta priča, svedena na razmjerne proporcije, njezin čitav tok nagoviješten i usredsređen na  besmislenu okrutnost eksplozije u Grinič Parku. Radilo se tu o zadatku koga ne mogu da nazovem teškim, ali ipak punim poteškoća. Ali morao sam da ga izvršim. Radilo se o potrebi. Likovi isu se grupisali oko gospođe 12 Verlok i bili direktno ili indirektno povezani uz njenu tragičnu slutnju da »život ne podnosi da ise u njega preduboko zaviruje«, ishodište su upravo te potrebe. Lično nikada nisam posumnjao u realnost priče gospođe Verlok, ali ju je trebalo izbaviti iz opskurnosti u tom gole-moim građu, trebalo ju je učiniti uvjerljivom, pri čemu ne mislim toliko na duševno stanje gospođe Verlok koliko na njezinu okolinu, ne toliko na njezinu psihologiju, koliko ina njezinu ljudskost, jer, što se tiče okoline, materi jalom nisam oskudijevao. Morao sam svojski da se  borim protiv sjećanja na svoje samotne mladenačke noćne šetnje ipo Londonu da ne bi nagrnule i preplavile svaku stranu te priče, dok su ove inavirale jedna za drugom iz raspoloženja koje je bilo jednako ozbiljno i u  pogledu osjećanja i u pogledu misli, kao i svako u kojem sam ikada napisao ijedan redak. Sto se toga tiče doista mislim da je Tajni agent savršeno nepatvoreno djelo. Čak i čisto umjetnički pristup, primjena ironije kod jedne takve teme, namjerna je i s čvrstim uvjerenjem da će mi ironični pristup jedini omogućiti da ukazem na sve ono što osjećam dok prezirem ili sažaljevam. Jedno od manjih zadovoljstava mog književnog života upravo jest to da sam, donijevši tu odluku, čini se, uspio da je sprovedeni do samog kraja. Što se tiče ostalih ličnosti koje apsolutna potreba slučaja — slučaja gospođe Verlok — izbacuje ispred pozadine Londona,, i iz njih sam izvukao ta mala zadovoljstva koja zaista toliko mnogo znače, pored obilja1 tolikih teških sumnji, koje tako uporno prate svaki stvaralački pokušaj. Na primjer, bilo mi je drago kada sam čuo da je jedan iskusan svjetski čovjek rekao za gospodina Vladimira (koji je bio kao stvoren za karikirani pni-kaz) »taj Konrađ mora da je bio u vezi s tom društvenom sferom, ili ima izvanredno razvijenu intuiciju« jetr gospodin Vladimir »ne samo da je moguć u  pojedinim detaljima već je u biti životan«. Nadalje me je jedan Amerikanac obavijestio da razne izbjeglice, revolucionari u Njujorku tvrde kako je knjigu napisao neko ko mnogo zna o njima. To sam smatrao velikim komplimentom s ob13žirom da je nedvojbena činjenica -da sam tih ljudi njihovog soja vidio još i manje od onog mog sveznajućeg  prijatelja od koga sam dobio prve nagovještaje za ovaj roman. Ja, međutim, ne sumnjam da je u toku pisanja te knjige bilo trenutaka kada sam bio ■ekstremni revolucionar, neću reći s uvjerenjima jačim od njihovih, ali posigurno s usredotočenijim ciljem od ma jednog od njih. za cijelog svog života. Ne govorim ovo da bih se  pohvalio. Jednostavno sam se bavio svojim poslom. Kad pisanja svih svojih knjiga sam se posvećivao poslu.

Posvećivao sam se savršeno predano. Ni ova izjava nije hvalisanje. Nisam drugačije ni mogao da uradim. Pretvaranje bi me isuviše namučilo. Ideje za neke likove u romanu, one koji poštuju zakon i one koji su izvan njega, potiču iz raznih izvora, koje je možda, tu i tamo, poneki čitalac i prepoznao. Nisu baš neprepoznatljivi. AM nije na meni da ovdje opravdavam ijedno od tih ljudi, samo ću se, i. što se tiče moga vlastitog viđenja moralnih reakcija i odnosa između zločinca i  policije, usuditi da kažem da mi se čina da su te stvari u najmanju ruku za diskusiju. Tih dvanaest godina koje su protekle od izdavanja ove knjige nisu izmijenile moj stav. Nisam požalio što sam je napisao. Odskora su me okolnosti, koje nemaju nikakve veze s opštim značenjem ovog predgovora, natjerale da strgnem s te priče njezinu literarnu odeždu ogorčenog prezira u koju sam uložio toliko truda da bih je pristojno odjenuo prije toliko godina. Bio sam prisiljen, da tako kažem, da zavirim u njezine ogoljele kosti. Priznajem da sačinjavaju sablastan skelet. Ali ipak skrušeno ću da priznam da ispričavši životnu priču Vini Verlok do njezinog anarhističkog kraja u potpunoj osami, ludilu i očaju, i ispričavši je onako kako sam je ovdje ispričao, nisam imao namjeru da počinim nikakvo bezrazložno nasilje nad osjećanjima čovječanstva. 1920. Dž. K. neku od onih umrljanih knjiga u mekom povezu s naslovom koji imnogo obećava. S vremena na vrijeme se dešavalo da je nekom amateru prodao poneku od onih izblijedjelih, požutjelih plesačica, kao da je živa i mlada. Ponekad bi se i gospođa Verlok ipojajvila ina glas na-P'ukloig zvoneeta. Vini Venlok je bila mlada žena bujnih grudi, pritiješnjeniih bluzom i pozamašnih kukova. Kosa joj je bila veoma uredna. Gledala je isto onako nepokolebljivo kao i njen muž, s izrazom nedokučive ravnodušnosti iza zaštitnog bedema od tezge. Tako bi se onaj relativno mlad kupac odjednom smeo, pošto je morao da obavlja pazar sa ženom, pa bi Ijutito zatražio bočicu tinte, prodajne vrijednosti šest penija (cijene u Verloko-vom dućanu isu bile jedan šiling i šest penija) a tu bi istu  bočicu kriomice bacio u jarak čim bd izašao napolje. Večernji posjetioci — oni muškarci zadignutih kragni i u mekim šeširima s duboko navučenim obodom — klimnuili bi povjerljivo glavom gospođi Verloik i promrmljavši nešto kao pozidrav podigli pregradu na kraju teage da bi prošli u stražnji salon iz koga ise moglo ući u jedan prolaz sa stepenicama. Krotz dućan se jedino i moglo ući u kuću u kojoj je gospodin Verlok obavljao svoj posao pro-davea sumnjive robe i 'izvršavao svoj .poziv 'zaštitnika društva i njegovao domaćinske vrline. Gvo posljednje je bilo naročito izraženo. Bio je pravi kućni čovjek. Ni njegove duhovne ni mentalne niti fizičke potrebe nisu bile takve da bi iga mnogo vukle napolje. U kući je nalazio utočište svome tijelu, mir svojoj savjesti, uz nježnu su-prtiižainsku brigu gospođe Verlok i skrušeno poštovanje majke gospođe Verlok. Vinina majka je bila krupna sipljiva žena, širokog smeđeg lica. Nosila je crnu periku pod bijelom kapicom. Noge su joj bile otečene pa se slabo kretala. Držala je da je francuskog porijekla, što je i moglo da bude istina. Nakon mnogih godina provedenih u braku s jednim gostioničarem koji je bio mnogo običnija soja, kao udovica se izdržavala izdaj ući namještene stanove gospodi u bli2 — Tajni agent ni i i. zini puta Vokishol—Bridž, na jeidlnom nekada prilično otmjenom trgu koji je još ispadao u okrug Beaigravije. Ta topografska činjenica bi joj donosila neku prednost kada je oglašavala svoje soibe; iako podstanari ove vrle udovice nisu baš tuli naročito otmjeni. Kakvi bili da bili, njezina kći Vini joj je pomagala da vodi brigu o njima. Tragovi francuskog porijekla kojima se ova udovica dičila bili isu uočljivi i Ikad Virii. Isticali su se u načinu na koji je Vini tako krajnje uredno, i umjetnički nadahnuto umjela da složi svoju sjajnu tamnu kosu. Vini je imala i idrugiih čari, mladost, punačke dbline, besprijekoran ten. Izazivala je svojom nedokučivom uzdržamošću koja, opet, nije nikada išla toliko daleko da je onemogućavala razgovor, koji bi stanar vodio s puno žara, a ona smireno i ljubavno. Mora da je gospodin Verlok bio slaib na ove čari. 'Gospodin Verlok je bio povremeni  podstanar. On bi dolazio i odlaizio bez ikakvog vidljivog razloga; obično bi stizao u London (poput gripe) s Kontinenta, samo što njegovi dolasci nisu b'ili najavljivani putem štampe, ali su mu naleti bili veoma oštri. Doruifikovao bi u krevetu, i tamo bi se izležavao tiho uživajući sve do podne svakog dana — a nekada čak i kasnije. Ali kada bi izašao činilo se da je imao silne teškoće da nađe put natrag ka svome privremenom utočištu ina tngu Belgravija. Napuštao bi ga kasno, a vraćao se rano — u tri ili četiri sata ujutro, a nakon što bi se oko deiset razbudio obraćao, bi se Vini, koja bi mu unosila poslužavnik s doručkom, šaljivom ali iznurenom ljubaznošću, promuklim, oslabjelim glasom čovjeka koji je mnoge časove proveo u žustrom govorenju. Zaljubljeno i čeznutljivo bi zakolutao svojim izibu-ljenim očima teških kapaka, naivukavši pokrirvač sve do  brade, doik mu je tamni glatki buk skrivao mesnata usta, koja su umjela tako slatko da se našale. Po ntišljenfju Vimine majke, gospodin Verlok je bio jedan fini gospodin. Iz svog životnog iskustva koje je skupljala n raznim »poslovnim kućama«, ova je dobra žena do svoje mirovine stvorila ideal o dobrim manirima  prema uzoru na posjetioce kafaniskih separea. Gospodin Verlok se približio tome idealu; om ga je, u stvara, i dostigao. »Naravno, ponijećemo sa sobom i tvoj namještaj, majko«, — naglasila je Vini.

Trebalo je da se napusti kuća za iznajmljivanje. Izgleda da nije bilo zgodno da se taj posao i dalje radi. Bilo bi to isuiviše mnogo za gospodina Verloka. A ne bi odgovaralo ni njegovom drugom poslu._ Šta je taj posao bio, on nije govorio. Nakon što se 'zaručio s Vini potrudio se da ustaje prije podneva, a dok je silazio niz stepenice koje su vodile u prizemlje, pripremao se da ispadne ljubazan prema Viniiinoj majci u sobi za doručak, gdje je ova onako nepokretna bitisala. Pomilovao bi mačku, razgrnuo vatru i ručao, jer mu je tamo bilo postavljano. Vidjelo se potom da je nevoljko napuštao tu pomaloi zagušljivu udobnost, ali je ipak ostajao napolju do neko dolba noći.  Nikada se nije ponudio da odvede Vini u po^ zorište, kao što bi priličilo takvom jednom finom, gospodinu. Uvečer bi uvijek bio zauzet. Njegov posao je na neki način bio političke prirode, saopštio je Vini jednom  prilikom. Ona bi morala, upoizorio ju je, da bude veoma fina prema njegovim političkim prijateljima. A ona, uputivši mu onaj. svoj izravni nedokučivi pogled odgovori, da će tako naravno i da bude. Koliko joj je toga još ispričao u vezi svoga poziva, Viniinoj majci nikad nije pošlo za rukom da otkrije. Bračni  par ju je preuzeo zajedno sa namještajem. Iznenadio ju je skroman izgled dućana. Taj prelaz sa belgra-vijskog sbvera u usku ulicu u Sohou., naročito je loše pogodio njezine noge. Još isu se više povećale. S druge strane,  potpuno se riješila materijalnih briga. Troma do-hroćuidnost njezina zeta, pobudila je u njoj osjećaj potpune sigurnosti. Bilo je očigledno da je budućnost njene kćeri (bila osigurana, a i 'što se tiče njezina sina StiVija nije trebalo da bude zabrinuta. Nije mogla da sakrije pred isobom da je on užasan teret, taj nesretni Štivi. Ali 19š obzirom da je Vini voljela tog, svog slabašnog brata, a gospodin Verloik (bio ljubazan i širokogrudan, osjećala je da je nesretino momče bilo u prilično sigurnim rukama na ovom surovom svijetu. I u dubini duše negdje možda i nije bila ojađena, što Verlokovi nemaju djece. Pošto je po pitanju ove okolnosti gospodin Verlok  izgledao sasvim ravnodušan, a Viinii našla predmet materinske ljubavi u svome bratu, možda je ovo sve i valjalo nesretnom Sti-viju. l|aš je bilo teško stati u kraj tome dječaku. Bio je nježan, ali i onako slabašan ne bi ni loše izgledao da mu donja usina nije bila onako tupo otromboljena. Zahvai-ljujući našem izvanrednom sistemu obaveznog školovanja on  je naučio da čita i piše, bez obzira na taj neliijep izgled njegove donrje uisne. Ali kao potrlkalo se nije baš  pokazao u najljepšem svjetlu. Zaboravljao1 je šta mu je rečeno da uradi, lako je skretao> s ravnog puta dužnosti  pred atrakcijama u vidu (mačaka i pasa lutalica, za kojima bi 'krenuo put uisk'ih sporednih ulica do smrdljivih dvorišta; uličnih komadi janata koje je slušao otvorenih usta na veliku štetu interesa svoga poslodavca; drama onemoćalih konja čiji isu ga patos i nasilje koje su nad njima [provodili poticali da ponekad vrisne, probojno iz gomile, (koja nije voljela da je zvukovi zlovolje ometaju dok spokojno uživa u tom nacionalnom spektaklu. Kada bi ga odatle odveo neki smrknut zaštitnički raspoložen policajac, obično bi se Vidjelo da je Štivi zaboravio na koju adresu je pošao, barom za neko vrijeme. Kada bi ga nejko nešto grubo upitao, on bi počeo toliko silno da muca da je izgledalo da će •se ugušiti. Kada bi se iznenada od nečega jako. preplašio, strašno bi žmirkao očima. Međutim, nikada nije dobivao napade (što je bilo ohrabrujuće), a pred prirodnim izlivima nestrpljenja svoga oca, uvijek je mogao da, u danima svoga djetinjstva, potraži utočište iza kratke suknjice svoj e sestre Vini. S druge strane ga se i moglo osumnjičiti zbog prikrivanja obimne nevaljalos'ti. Kada mu je bilo četrnaest godina 20  jedan prijatelj njegovog pokojnog oca,, zastupnik jedne strane firme koja je proizvodila konzervirano mlijeko,  pruži mu šanlsu da radi u kancelariji, adi ga jednog maglovitog dana nađoše kako u odsustvu svoga šefa pravi vatromet na stepeništu. Hitro je aktivirao jarke ralkete jedinu za drugom, žestoke plamene kolutove i jake petarde, — tako da je stvar  mogla da postane vrlo ozbiljina. Strašna se panika proširila čitavom zgradom. Izbezumljen1! činovnici su, gulšeći se, jurili hodnicima punim dima; a cilindri i postarija gospoda 'su 'mogli da se vide kako se isvak za sebe kotrljaju niza stepenice. Čini se da sam Štivi nije postigao nikakvo lično zadovoljstvo iz tog svog djela. Veoma  je bilo teško otkriti motive za taj njegov nalet originalnosti. Tek je kasnije Vini uspjela da iz njega izinudi ne jasno i zbrkano priznanje. Čini se da su neka druga dva uredska momka iz 'zgrade djelovala na njega svojim pričama o nepravdi i izrabljivanju da se s njima tako fanatično saživio. Međutim, prijatelj1 njegova oca ga je po kratkom postupku otpustio, kao opasnog po- posao. Nakon ovog dobročiniteljlsfcog poteza, istaviše Sttvija da  pomaže kod pranja sudova u kuhinji u prizemlju i da čisti cipele gospodi iz begravijjskog pansiona. Očigledno ni taj posao nije obećavao neku budućnost. S vremena na vrijeme bi mu gospođa davala po koji šiling baikšiša. Gospodin Verlok ise tu pokazao najšire ruke. Ali sve u svemu, ni što se tiče priliva, ni isto (se tiče izgleda za  budućnost, to nije vodilo n'ičemu. Kada je Vini objavila svoje zaruke s gospodinom Verlokom njena majka nije mogla a da se ne upita, uizdahinuvši i pogledavši grema ostavi, šta će sada da bude s nesretnim Stivijem. Izgledalo je da je gospodin Verloik Ibio spreman da ga preuzme zajedno sa majkom njegove žene i sa namještajem, koji je predstavljao sve vidljivo bogatstvo ove porodice. Gospodin Verloik je sve s reda pri vio na svoje dobroćudne široke grudi. Namještaj je bio raspo^ ređen na najbolji mogući način, a majka gospođe Verlok  21 \ ibijaše zatočena u dvije stražnje sobe ma prvom spra tu. Zloisrećni Štivi je ispavao u jednoj od raj ih. U to vrijeme, rij etike paučinaste dlačice su poput alatalste paulčine po^ čele da (klijaju po njegovoj maloj, oštroj donjoj' vilici. Sa slijepom ljubavlju i poslušnošću je pomagao svojoj sestri oko obavljanja kućnih poslova. Gospodin Verlok je smatrao da bi mu neka zanimacija dobro činila. U slobodno vrijeme je obično šestarom i

olovkom pravio kružnice na nekom pancetu papira. Odavao bi se toj1 dokolici1 svim žarom, nialaktiviši se na kuhinjski stol. Kroz otvorena vrata salona iza dućana Vini, njegova sestra, bi mu upućivala poglede pune materinske budnosti. 22 GLAVA DRUGA Takvi isu bili kuća, članovi domaćinstva i posao koje je gospodin Verlok napustio, kada se u pola jedanaest ujutro uputio prema izatpadiu. Bilo je to neobično rano za n[ega; čitava njegova ličnost odisala je nekom gotovo rosnom svježinom; plavi miu je štofani kaput bio raskopčan, cipele usjajene, isvježe izbrijani obrazi se  presijavali; čak i one oči teških kapaka, osvježene snom mimo prospavane noći pogledale su neikafco budno. Kroz ogradu parka vidjele isu žene i muškarce kako jašu alejom, parove koji skladno u kaisu prolaze, neke druge koji opet polagano jašu, dokone grupe od po troje^četvoro, osamljene jahače koji kao da baš nisu čeznuli za društvom, ili usamljene jahačice koje je na izvjesnom nastojanju pratio konjiulšar s kokardom na kapi i s opasačem preko pripijenog kaputa. Prolazile su i kočije, uglavnom dvoprezi, i tu i tamo po koja viktorija zastrta iznutra kožom neke divlje zvijeri, a žensko lice i šešir izvirivali su iznad spuštenog krova. Ćudljivo londonsko sunce protiv koga se ništa nije moglo reći osim da je izgledalo, kao krvlju pold-liveno, svojim je pogledom svemu ovome davalo veličan23stven izgled. Viisjelo je odmjereno nad uglom Hajki Parka, motreći budno i dobroćudno. I sam trotoar pod Verlo-kovim nogama zlatasto se presijavao na tom razlivenom svjetlu, pri ikome ni zid ni drvo ni životinja ni čovjek nisu bacali sjenu. Gospodin Verlok je išao prema zapadu kroz grad bez sjena, kroz atmosferu raspršenog zlata. Krovovi kuća, uglovi zidova, kočije, konjiska oprema i široka leđa Vejrlokovog kaputa, bakreno crveno su se presijavali i stvarali efekat rđiine boje. Ali, gospodin Verlok nije bio ni najmanje svjestan da je zarđao. Posmatrao je kroz ogradu parka pogledom punim odobravanja do-kaize obilja i raskoši ovoga grada. Sve te ljude treba zaštititi. Zaštita je prijeka potreba obilja i raskoši. Oni moraju da budu zaištićeni, njihovi konji, i kočije, kuće i posluga; i izvor njihovog bogatstva trefba da se štiti, u srcu grada i u srcu zemlje, čitav društveni poredak  koji pogoduje njihovoj zdravoj dokonosti mora da se štiti od niske zavisti i nezdravog rada. Mora — i gospodin Verlok bi zatrljao rukama od zadovoljistva da nije osjećao organsku odvratnost prema svakom suvišnom naporu.  Njegovo dokoličenje nije bilo zdravo, ali mu je savršeno odgovaralo. On mu je bio odan s nekim tromim fanatizmom, ili bolje rečeno « nekom fanatičnom bromo-šću. Iaiko je kao dijete raidiiniih roditelja bio rođen da u životu, i salm kuluči, obgrlio je nerad, nagnan poirivom, neizmjernim i neobjašnjivim, nalik onome koji muškarca vuče jednoj od hiljade žena. Bio je prelijen i za običnog demagoga, radničkog glasnogovornika, radničkog vođu. Oko toga se treba iismvilše truditi. Njemu je bio potreban savršeniji oblik lagodnosti, ili je on možda bio žrtva filo-zofjskog nepovjerenja u efikasnost svih ljudskih napora. Takav jedan oblik lijenosti zahtijeva, pretpostavlja izvjesnu dozu inteligencije. Gospodin Verlok nije bio neinteli-gentan, a na pomisao o nekom ugroženiom društvenom poretku vjerovatao bi sam isebi namignuo, da taj znak skepticizma ne 'zahtijeva izvjestan napor. Njegove izbu-ljene oči nisu toaš bifle prilagođene za namigivanje. Vise 24 im je odgovaralo da se 'dostojanstveno i veličanstveno sklapaju na san. Odmjeren, krupan poput dobro 'utovljanog krmka, gospodin Verlok je nastavio svojiim putem, a da nije niti zadovoljno zatrljao mukama, niti sumnjičavo' namignuo na svoje misli. Gaizio je teško trotoarom, u svojim sjajnim dubokim cipelama, a izgledom je podsjećao na dobro stojećeg samostalnog zanatlijiu. Mogao je da bude sve, od uramljivača slika do bravara, sitni poslodavac. Ali bilo je nečega u njegovom izgledu što se ne da opisati, nešto što nijedan zanatlija nije mogao da tstekne, kolikogod nečasno da ga obavljao: ponašanje koje je svojstveno ljudima što žive od poroka, zabluda ili kukavičkih strahova čovječanstva: izraz moralnog nihilizma, koji je svojstven vlasnicima kockarskih jazbina, javnih kuća, privatnim detektivima, njuiškalhna; prodavcima alkoholnih pića, i, rekao bih, prodavcima električnih pojaseva za jačanje i pronalaženje univerzalnih lijekova. Ali u ovo posljednje nisam siguran, pošto' sa svojim istraživanjima nisam zaišao toliko duboko. Koliko mi je  poznato', izraz ovih posljednjih je blizu đavoljem. Ne bih se iznenadio. No ja hoću da ovdje naglasim da izraz gospodina Veri oka nije bio ni u kom sTulčajlu đavolji. Prije negO' što je stigao do Najtsbridža gospodin Verlok skrenu sa uzavrele glavne ulice koja je hučala od zanjihanih omnibusa i štropotavih teretnih kola, u gotovo utihlu užurbanu struju dvokolica. Ispod šešira koji je malo zabacio unazad, kosa mu je bila brižno iščetkana i zalizana, tako da je pobuđivala poštovanje; jer posao ga  je vodio u jednu ambasadu. Gospodin Verlok, postojan kao stijena, — ona mekše vttiste — marširao je sada ulicom koja bi se sasvim umjesno mogla opisati kao pusta. Zbog svoje širine, praznine i obima, ostavljala je dojam veličanstva neorganske prirode, veličanstva materije koja je neuništiva. Jedina relikvija smrtnosti u njoj,  bila su kola nekog Ijekara, koja su u uzvišenoj osami stajala uz troitoar. Sjajne alke na vratima su svjetlucale 25dokle god je oko sezalo, a čisti prozori se presijavali mutnim iblijestavilom. Sve je bilo tiho. Samo su jedna mljekarska kola tandirkala iz daljine; mesarov momak sunu iza ugla sjedeći UHtiosito nad parom crveniJh točkova, ari^ stokratski nehajno, kao trkač na Olimpijskim igtrama. Neka mačka Ba izrazom krivnje izađe ispod kamenja i potuca neko vrijeme pred Verlakom, a zatim se opet izgubi u nekom podrumu; jedan dežmekast  policajac, koji se činio potpuino neosjetljivim na bilo kakva uzbuđenja, kao da je i sam dio te nežive prirode,

izroni iza stuiba plinske svjetiljke ali se i ne osvrnu na Verlofca. Nakon što je skrenuo ullijevo gospodin Verlok  se držao pravca jedne uizane uličice, uiz jedan žuti zM, na kome je iz nekog nedokučivog razloga crnim slovima  pisale trg Češam broj jedan, a do trga Čeišam bilo je najmanje još šezdeset jardi. Ali gospodin Verlok koji je bio toliki kozmopolita da ga te topografske misterije Londona nisu mogle obmanuti, i dalje se postojano držao svoga  pravca, i nije se niti išlčuđavao, a niti zgražavao. I konačno, s poslovnom upornošću dođe do trga i prijekim  putem kremu prema broju deset. Ovaj se nalazio na jednoj impozantnoj kolnoj fcapiij'i u visokom glatkom zidu između dvije kuće, od kojih je jedina sasvim mudro nosila broj devet a druga trideset i sedam; ali činjenica da je ova druga pripadala ulici Porthil, dobro poznatoj u tom kraju, bila je objelodanjena natpisom, koji je iznad  prozora u prizemlju postavio neki veoma uticajan gradiški organ, čija je dužnost da drži na otapaj zabludjele kuće Londona. Jedna je od tajni gradskog administrativnog aparata zašto se oiđ Parlamenta ne zatraži (dovoljna  bi bila samo jedna naredba) da se tai zdanja vrate tamo gdje im je mjesto. Gospođin Verllok nije sebi time razbijao glavu, pošto je njegov životni zadatak bio da zaštiti društveni aparat^ a ne da iga usavršava ili možda kritikuje. Bilo je jo'š toliko rano da se portir, koji je žurno izalšao iz portiriske lože, jolš uvijek borio s nukavam svoje livreje. Imao je na sebi crveni prsluk, uizane pantalone 26 do koljena i izgledao je veoma uzrujan. Gospodin Verlolk, naslutivši napad s boka, odbije ga pokazavši samo kove-rat s utisnutim gribom ambasade i produži. listi je talisman pokazao i lake ju koji mu je otvorio vrata i odmakao se u stranu da ga propusti u predvorje. Tu je u visokom kaminu plamtjela jaka valtra, a jedan postariji gospodin, koji je u večernjem odijelu s lancem oko vrate stajao leđima okrenut prema njoj, podiže pogled s novina, koje je ispod svog strogog i uko-čenoig lica držao' raširene objema 'rukama. Nije se ni pomakao, ali jedan dnugi lakeij u smeđim pamtalonama i fraku obrubljenom žutom vrpcom, priđe gospodiniu Ver-loku, 'koji mu promrmlja svoje ime, a sluga se na to okrenu na peti i kremi, više se i ne osvrnuvši. Goispodin Varlok pođe za njim prolaizom koji se nalazio lijevo od velikih tepihom pokrivenih stepenica i odjednom dobi znak dai uđe u jednu prilično malu sobu u kojoj se nalazio teški  pisaći stol i nekoliko stolica. SUuiga izatvori vrata i gospodin Varloik ostade sam. Nije sjeo. Držeći štap i šelšlr  u jedno j: ruci ogledao se oko sebe, a drugom je mesnatom rukom prešao preko svoje otkrivene zalizane kose.  Neka diruiga vrata se bešumno otvoriše, gospodin Verlolk pogleda u tom pravcu i u prvi čas spazi samo crno odijelo, vrh ćela viče i sijede brke, obješene preko sme-žuranih ruikui. Ta osolba koja je uišla držala je svežanj  papira pred očima i prišla stolu prilično usitnjenim korakom, preturaj'ući ma čas po papirima. Tajni savjetnik  Viurmt, ehancelier d'ambassade, je bio poprilično kratkovidan. Ovaj zaslužni činovnik; nakon što je odložio  papire na stol, otkri svoje melariholicno ružno i dežme-kasto lice, uokvireno masom fine duge sijede kose, n'aiđsvođeno teškim bujnim obrvama. Stavi cvikere crnih okvira na sivoj zatuipast i bezobličan nos, i učini se kao da  je iznenađen Veirlokovim izgledom. Pod onim gustim obrvama njegove su slabaišne oči paitetično žmirkale iza naočara. 27Ne uradi ništa u znak poizidrava; a isto učini i gospođin Verlo'k koji je ddbro znao gdje mu je mjesto. Tek   jedna neznatna promjena u obrisu njegovih ramena i leđa nagovijesti da je ispod ogromne poviršiine kaputa gospodin Verlok blago povio kičmu. Ovo je ostavilo utisak nenametljivog poštovanja. »Imam ovdje neke vaše izvještaje«, — rače ovaj birokrata iznenađujuće blagim i umornim glasom, upirući snažno vrhom kažiprsta u papire. Zastade; a gospodin Verlok, Ikoji je savršeno dobro prepoznao svoj rukopis sačeka, bez daha, u tišini. »Nismo baš naročito zadovoljili sa stavoni ovđaišnje policije«, nastavi onaj drugi, s vidljivim znacima duševnog zamora. Učini se da je Verloik slegao ramenima, iako ih nije nii pomakao. I po pirvi put otkako je izašao iz svoje kuće toga jutra, otvori usta. »Svaka zemlja ima svoju policiju«, reče filozofski. Ali pošto je činovnik ambasade i dalje žmirkao u njega suzdrži se da doda: »Dozvolite mi da primijetim da ja ne'mam nikakvog načina da utičem na ovdašnju policijiu.« »Bilo bi poželjno«, reče čovjek s papirima, »da se dogodi nešto značajno, nešto što bi ih potaklo na budnost. To  jest u vašem domenu, zar ne?« Gospodin Verlok ne odgovori ništa, samo mu se ote uzdah, i to nehotičan, jer je odjednom pokušao da svom licu da veseo izraz. Činovnik je sumnjičavo žmirkao, kao da mu je smetalo slabo osvjetljenje sobe. Tihim glasom  ponovi: »■Budnost policije i strogost sudi ja. Op'šta blagost ovdašnjeg sudstva i krajnje odsustvo svih represivnih mjera, sramota su za čitavu Evropu. U ovom bi tremu bilo potrebno da se pojača nemir, koji je bez sumnje već u fazi vrenja.« »Bez sumnje, bez sumnje«, upade gospodin Verlok diskretnim balsom o'ratorskilh kvaliteta, koji je toliko odudarao od tona kojim se prije služio da se njegov sa-govoirnik silno iznenadi. »Vraški vrije. Moji izvjeištaji iz 28  posljednjih dvanaest mjeseci to dovđlj'no dobro potkrepljuju.« »Vaše izvještaje iz posljednjih dvanaest mjeseci«, započe državni kancelar Vurmt blagim nepristrasnim glasom, »sam pročitao, ali mi nije pošlo za rukom da otkrijem zašto ste ih uopšte i napisali.« Neko vrijeme zavlada

tugaljiva tišina. Gospodinu Verloku kao da se olduzeo jeziilk, a ovaj drugi se netremice zagleda u papire na stolu. Na kraju ih malko gurnu. »Prvi uslov valšeg zaposlenja je pretpostavka da postoji ono stanje stvari koje Vi otkrivate. Ali u ovom času se ne traži piskaranje, već djelovanje; objelodanjivanje jedne važne, rekao> bih, gotovo alarmantne činijenilce.« »Nije potrebno da kažem da će sva moja nastojanja biti usmjerena ka tom cilju«, reče gospodin Verloik, sigurno modulirajući svojim promuklim konverzacionim glasom. Ali osjećaj da ga neko budno motri iza zasljeplju-jućeg titranja onih naočara na drugoj strani stola ga je smeo. Zarnuklne sa izrazom slijejpe odanosti. Po izrazu lica korisnog i marljivog, premda ne i istaknutog člana ambasade, moglo se zaključiti da se upravo bio dosjetio nečega: »Vi ste vrlo korpulentni«, reče on. Ova primjedba, doista sasvim psihološke prirode, a koja je nastupila uz umjereno oklijevam,]e jednog činovnika, kojem su mastilo i papir bili bliži od potreba stvarnog života, pogodi Verloka kao gruba lična opaska'. Otn ustuknu korak. »Što ste izvoljeli da kažete?« povrijeđeno uzviknu hrapavim 'glasom. Chancelieru d'Amibassađe, kome je bilo povjereno vođenje ovog razgovora, ovo kao da je bilo i suviše. »Mislim«, reče, »da bi bilo' bolje da odete do gospodina Vladimira. Da, izričito smatram da treba da razgovarate s gospodinom Vladimirom. Budite tako dobri pa pričekajte«, doda, i izađe sitnim koracima. 29Gospodin Verlok odmah pređe rukom preko kose. Blagi znoj mu probi čelom. Odahmu teško napu'ćiivši uisne, tako da je podsjećao na čovjeka koji hoće da ohladi kašiku vrele stupe. Ali sve dok se sluga u smeđem mije tiho pojavio na vratima, gospođin- Verlok se nije ni pedlja pomakao s mjesta na koime je stajao tojkom čitavog razgovora. Staja© je tafk'o u mjeistu, kao da su sa svih strana čekale stupice. Pošao je hodnikom, osvijetljenim jednom jedinom petrolejkom, uispeo se krivuidavim stepeni&tem i produžio  postakljenim hodnikom na prvom spratu. Lakej širom otvori jedna vrata i odmakne se u stranu. Gospodin Verlok  osjeti pod nogama debeo čilim. Soba je bila prostrana, sa tri prozora, a u njoj jedan mlad čovjek izbrit-jana, široka lica koji je sjedio u uddbnom naslonjaču, za ogromnim pisaćim stolom od mahagonija, i na francuskom se obratio chancelieru de Amlbassade koji je s papirima u ruci izlazio: »Sasvim ste u pravu, dragi moj. On je debeo — životinja.« Gospodin Vladimir, prvi sekretar, u salonima je uživao ugled prijatnog i zabavnog čovjeka. Bio je prilično obljubljen u društvu. Njegova dovitljivost se sastojala u tome što je umio' da otikrije komičnu vezu između sasvim suprotnih pojmova, a kada bi davao ta svoja obrazloženja, sjeo bi uiz sam rub stolice i podigao lijevu ruku, kao da ta svoja šaljiva otkrića prikazuje između palca i kažiprsta, pri čemu bi mu se na licu pojavljivao izraz vesele zbunjenosti.  Nije bilo niti traga toj veselosti niti zbunjenosti u pogledima koje je sada upućivao gospodinlu Verloku. Duboko zavaljen u udoibnu fotelju, prelkrštenih ruku i prebačene noge preko debelog koljena, svojim glatkim ružičastim licem nalikovao je nekoj naprednoj bebi koja neće da trpi ničije besmislice. »Pretpostavljam da razumijete francuski«, reče. 30 Gospodin Verlok promuklim glasom potvrdi da razumije. Čitava njegova ogromna spodoba se malo povi unaprijed. Stajao je na tepihu ulsred sobe, stežući šešir i štap u jednoj nuci, dok mu je druga beživotno vMla s druge strane. Promumljao je nenametljivo iz dubine grla nešto o tome da je služio vojsku u francuskoj artiljeriji. Odjednom, s prezirnom pOkvarenošću, gospodin Vladimir promijeni jezik, i poče da govori idiomatskim engleskim, bez i najmanjeg traga stranog naglaska. »O, da! Taičttio. Da čujemo. Koliko ste dobili za to što ste se domogli nacrta usavršenog zatvarača na njihoivom poljiskom topu?« »Pet godina strogog zatvora u tvrđavi«, odgovori iznenada Verlok, bez i najmanjeg traga ikakvih osjećanja. »Dobro ste prošli«, prolkomentarisa gospodin Vladimir. »Uostalom, tako vam i treba, kada ste dozvolili da vas uhvate. Šta vais je navelo na to da se upustite u tako nešto, hm?« iGospodin Verlofc poče hrapavim glasom da priča o mladosti, kobnoj zaslijepljenosti jednom nedostojnom.. . »Aha! Cherchez la femme«, prekide ga gospodin Vladimir nešto mekše, ali nimalo ljubazno; naprotiv, u njegovoj snishodljivosti bilo je i primjesa svireposti. »Koliko ste dugo u službi ove ambasade?«, upita. »Još od vremena pokojnog barona Štot-Vartenhaj-ma«, odgovori gospodin Verlok prigušenim glasom, na puićivši žalosno usne u znak ožalošćenosti za preminulim diplomatom. Prvi sekretar je neprestano posmatrao tu igru lica. »Ah! Još otada... Pa ... Šta imate da kažete o sebi?«, upita oštro. Pomalo iznenađen gospodin Verlofc odgovori da, koliko on ania, tu nema ništa naročito da se kaže. Pozvali su ga napismeno. I hitro zaroni rukom u džep svoga kaputa, ali na podrugljiv ciničan pogled gospodina Vladimira, odluči da na tome ostane.

31»Užas! Na šta ste mislili kada ste se toliko udebljali? Čak ni vaš fizički izgled ne odgovara vašem zvanju. Vi  —da ste član gladnog proletarijata — nikada ... Vi — da ste očajni socijalista ili anarhista. — Sta iste od to dvo je?« »Anarhista«, izjavi gospodin Verlok prigušenim glasom. »Koješta«, nastavi gospodin Vladimir i ne podižući glasa. »Vi ste zgranuti i samog starog Vurmta. Vi ne biste obmanuti ni idiota. Doduše, svi su oni takvi idioti, ali mi se vi činite jednostavno nemogućim. Znači, vi ste za početi svoju saradriju sa nama tako što site ukrali Francuzima naort topa. I dozvolili ste da vas uhvate. To mora da je bilo veoma neprijatno za našu vladu. Ne čini se da ste baš odveć bistri.« Gospodin Veirlok pokuiša da se opravda umilnim glasom. »Kao što sam već imao prilike da primijetim, kobna zaslijepljenost jednom nedostojnom ...« Gospodin Vladimir podiže svoju ogromnu bijelu de-beljuškastu rulku. »Ah, da, ona nesretna ljubav iz vaše mladosti. Dočepala se novca, a zatim vas prodala policiji, hm?« Tužna  promjena u izrazu lica i klonulost čitave njegove pojave potvrdiše da se taj tužni slučaj baš tako odvijao. Ruka gospodina Vladimira obuhvati članak noge koja se odmarala na njegovom koljenu. Imao je čarape od tamno  plave svile. »Vidite da to baš nije Milo veoma mudro s vaše strane. Možda vas je isuviše lako zavesti.« 'Prigušenim mrmljanjem Verlok reče kako. više nije mlad. »Oh, to je slabost koju starosna dob ne može da zaliječi«, primijeti gospođin Vladimir s mračnom bliskošću. »Ali ne! Vii ste isuviše debeli za to. Vi ne biste mogli ovako da izgledajte da ste imalo osjetljivi. Ja ću vam sada 32 reći što ja mislim da je po srijedi: Vi ste lijen čovjek. Koliko dugo primate platu od ove ambasade?« »Jedanaest godina«, bijaše odgovor nakon kraćeg zlovoljnog olklijevanija. »Palo mi je u dužnost da obavim nekoliko misija u Londonu još u doba dok je njegova ekselencija Baron Štot Vairtenhajm bio amibasador u Parizu. Poslije sam se prema nalogu njegove ekselencije zastalno nastanio u Londonu. Ja sam Englez.« »Doista! Ma nije moguće!« »Ja sam rođeni britanski podanik«, odgovori gospodin Verlok. »Ali moj otac je bio Francuz, i tako ...« »Nemojte mi sada objašnjavati«, prekide ga onaj dirugi. »Sto se mene tiče mogli ste da budete i maršal Francuske i član engleskog parlamenta — i u tom slučaju biste doista mogli da budete i od nelke koristi našoj ambasadi.« Taj uzlet mašte iznudi slab smiješak na licu gospodina Verloka. Gospodin Vladimir zadrži izraz nepomućene ozbiljnosti. »Ali, kao što rekoh, vi ste lijen čovjek; ne iskorištavate svoje mogućnosti. U doba Stot-Vartenhajma u ovoj je ambasadi bilo mnoštvo 'maloumnika. Zbog njih su ljudi vašeg soja stvorili pogrešnu predstavu o prirodi fonida tajne- službe. Sada je na meni da ispravim to pogrešno shvatanje tako-, što ću vam reći što tajna služba nije. Ona nije filantropska ustanova. Ja sam vas pozivao ovamo da vaim to kažem.« Gospodin Vladimir primijeti usiljen izraz zaprepa-štenosti na Verllofcovu licu, i sarkastično se nasmije. »Vidim da me savršeno razumijete. Rekao bih da ste ipak dovoljno inteligentni za svoj posao. Ono što mi sada želimo su djela — djela.« Ponovi viši ovu posljednju riječ, gospodin Vladimir položi svoj dugi bijeli kažipust na rub stola. Svaki trag  promuiklosti iščeze iščeze iz Verlokova- glasa. glasa. Debeli Debeli zatiljak ■iznad somotskog ovratnika na kaputu, obli mu se đu3 — Tajni agent 33bolkim rumenilom. Usne mu zadrhtaiše pri'je nego se širom otvoriše. »Kada biste bili taiko dobri da pogledate u moj izvještaj«, zagrmi on svojim snažnim govorničkim basom, »'vidljeli biste da sam prije neka tri mjeseca, prilikom poisjete velikog vojvode Romualida Parizu dao jedno obavještenje, koje je telegrafslki preneseno odavde Francuskoj policiji i. ..« »Koješta«, prasne gospodin Vladimir Ijutito se mrgo-deći. »Francuska policija nije imala nikakve koristi od vašeg obavještenja. I ne urlajte toliko. Sta, dođavola, hoćete time da postignete?« S .notom ponosite poniznosti gospodin Verlofc se izvine što se zaboravio. Njegov glas, već godinama dobro  poznat sa imiitinga pod veidrim nebom i s radničkih skupova u velikim salama^ doprinio je, reče on, da stekne ugled dobrog i pogađanog druga. Stoga je i on dao svoj dio u tome, da on bude koristan. Nljegov glas je  pobudivao povjerenje u njegove principe. »Vođe su uvijek mene određivale da držim govore u kritičnom momentu«, izjavi gospodin Verlok, s očiglednim zadovoljstvom. Nije bilo te bulke koju on nije mogao da nadglasa, doda, i odjednom poželi da to i dokaže. »Dozrvolite mi«, reče on, spustiivši glavu, i ne dižu/ći pogleda, hitra i teška koraka pređe sobu i zastane kod  jednog od francuskih prozora. Kao da se prepustio nekom nesavladivom porivu, malo ga oidlškrinu. Gospodin Vladimir zaprepašteno skoči iz dubine svog naslo«i
»Policajce«, reče Varloik, ne naprežući se više nego za šapat. Gospodin Vladimir prasnu u smijeh kada vidje da se policajac tako naglo okrenuo kao da je uboden mekim oštrim predmetom. Gospodin Verlok mirno zatvori prozor, i vrati se u sredinu sobe. »Sa ovakvim glasom«, reče on, uključivši onaj svoj uobičajeni registar — »prirodno je da sam uživao- duboko  povjerenje. A također sam i znao šta treba da govorim.« Gospodin Vladimir, popravljajući kravatu, osmotri ga u ogledalu iznad kamina. »Izgleda da ste savršeno izvješitilli socijalno revolucionarni žargon«, reče ptrezinno, »vox et. . . Nikada niste učili latinski, zar ne?« »Nisam«, progunđa Verlok. »Niste valjda očekivali da jesam. Ja pripadam milionima. Ko zna latinski? Sačmo nekoliko stotina imbecila, koji misu u stanju da se pobrinu ni za sebe same.« Još nekih tridesetak sekundi gospodin Vladimir je u ogledalu proučavao- taj mesnati profil, ogromnu spodobu -čovijeka koji1 je stajao iza njega. Istovremeno je knao i dobru priliku da osmotri i svoje vlastito lice, svježe izbrijano i okruglo, rumenih jagodica i tankih i senzualnih usana, koje su kao stvorene da izgovaraju ome tanikoeultne dosjetke, zbog kojih je postao toliko obljubljen u najvišim krugovima. Zatim se okrene i krene po sobi, tolfeko odlučno da se činilo da su se i sami krajevi njegove pomalo staromodne kravate kostrijeišili od neiskazive prijetnje. Taj pokret je bio tako žestok i hitar, da se gospodin Verlok, pogledavši ga isipod oka, u sebi silno prestraši. »Aha, usuđujete se da budete drski«, poče gospodin Vladimir začuđujuće gnlenom intonacijom koja ne da je bila samo neengleska već apsolutno neevropska, koja je zgrainj availa čak i Veri oka koji je imao nekih iskulstava o svjetskim piredjgrađima. »Vi se usuđujete! Kad je tako, -da ja vama onda progovorim prostim engleskim. Sam glas neće biti dovoljan. Mi glas nemamo gdje da upotrijebimo. Mi ni ne trebamo glas. Mi hoćemo- djela, zastrašujuća djela — dođavola«, dodade on žestoko, ravno Varloku u lice. :!♦ 35»Ne pokušavajte da me .napadnete svojini sjevernjačkim manirima«, branio se gospodin Verlok promuklo, gledajući -u čilim. Na to njegov sagovonnd'k, poidnuigljiivo se smješkajući iznad nakoistriješenog čvora kravate,  prebaci razgovor na francuski. »I vi se izdajete za agenta provocateura. A posao jednog agenta provocateura jest da provocira. Koliko mogu da  prosudim prema vašoj evidenciji ovdje, vi niste uradili ništa na temelju čega biste zaradili platu u protekle tri godine.« »Ništa«, povika Verlok i ne pomakavši se i ne podigavši pogleda, ali s prizvukom iskrenog ogorčenja u glasu. »U nekoliko navrata sam spriječio nešto što je moglo da bude ...« »U ovoj zemlji postoji jedna izraka koja kaže da je bolje spriječiti nego, lijepiti«, prekide ga gospodin Vladimir  zavalivši se u foteljiu. »To je čista glupost. Nema kralja aprečaivanju. Ali to je karakteristično. U ovoj zemlja ne vole konačna rješenja. Nemojte se ponašati toliko engleski. A u ovom konkretnom slučaju, ne budite smiješni. Zloi je već tu. Nije nam potrebno sprečavanje. . . hoćemo liječenje.« Zastade, okrenu se stolu i, preturajući po nekim papirima koji su tamo ležali, progovori izmijenjenim poslovnim glasom, i ne gledajući u Verloika,. »Vi sigurno znate da se u Milanu održava Međunarodna konferencija?« Gospodin Verlok oporo izjavi da ima običaj da čita novine.  Na sljedeće pitanje, odgovor mu je bio, da naravno i razumije ono o čemu čita. Na to gospodin Vladimir neodređeno se smiješeći u pravcu papira koje je još uvijek razabirao promrmlja: »Ukoliko nije na latinskom, pret postavljam.« »Ili na kineskom«, doda Verilok hladnokrvno. »Hm, neki od izliva vaših prijatelja revolucionara su napisani šatrom koji nije nimalo razumljiviji od ki36 nesikog. . .« Gospodin Vladimir prezirno dobaci neki list štampanog materijala. »Kakvi su to leci sa inicijalima BP, i s ukrštanim čekićem, perom i bakljom? Šta, u stvari, znači to BP?« Gospodin Verlok se primalkne pisaćem stolu. »Budućnost proletarijata. To društvo«, objašnjavao je on stojeći onako krupan pored fotelje, ».u principu nije anarhističko, već je otvoreno prema svim vidovima revolucionarne misli.« »Jeste li i vi u tom društvu?« »Ja sam jedan od potpredsjednika«, izjavi ponosno gospodin Verlok, a prvi sekretar ambasade podigne glavu da ga osmotri. »U tom slučaju treba da se stidite samoga sebe«, reče an odlučno. »Zar vaše društvo nije u stanij'u da radi ništa drugo do štampanja tih proročanskih koještarija lošom vrstom pisma i na tom prljavom papiru — hm? Zašto nešto ne učinite? Poslušajte, ja sam sada preuzeo tu stvar u svoge ruke i kažem vam jasno i glasno da ćete moraiti da zaradite svoju platu. Dobra stara vremena Stot-Vartenhajma su prošla. Ako ne budete radili nećete ni  primati platu.« Gospodin Verilok oisjeti neku čudnu slabost u svojim jakim nogama. Ustuknu korak natrag, i glasno obrisa nos. Doista je bio zapanjen i uznemiren. Londonsko sunce rđine boje, koje se probijalo kroz londonsku maglu, prosulo je mlaku svjetlost po kancelariji prvog sekretara: a u tišini koja je nastala, gospodin Verlok začu tihi zuf 

muive uiz prozorsko oklno — to je bila prva muva koju je vidio te godine — i najavljivala je dolazak proljeća  bolje od ijedne laste. Beskorisna užurbanost tog sićušnog energičnog stvora, neprijatno se dojmi ovoga krupnog čovjeka, koji se u svojoj lijenosti osjetio ugroženim. Za vrijeme te pauze, gospodin Vladimir je u sebi stvarao riiz poraznih zapažanja o Veri okovom, licu i stasu. Taj čovjek je neočekivano prost, nezgrapan i bezobrazno 37n'elnteliigenftan. Neobično liči na vodoinstalatera — majstora koji je došao da naplati račun. Prvi sekretar am basade, na svojim povremenim izletima u polje američkog humora, stvorio je posebnu predstavu o toj klasi zanatlija, kao otjelovljenju prevaranfeke lijenosti i neznanja. I to je, dakle, bio taj čuveni i povjerljivi tajni agesoit, koji je bio toliko tajni, da ga nikada nikako drugačije nisu obilježavali nego simbolom A u zvaničnoj, poluizvariičnoj i povjerljivoj prepisci pokojnog barona ŠtotVartenhaj-ma; taj proslavljeni agent A čija su obavještenja imala toliku moć da su mogla da izmijene planove i datume kraljevskih, carskih i veliko vojVoidls'kih putovanja, a nekada i da ih čak posve odgode! Ovaj čovjek! I gospodin Vladimir se u mislima pređa silnom podruigljivom radovanju, djelomično' zsboig vlastitog zaprepaštenja koje je prosudio kao naivno, ali još više na račun baruna Štot--Vartenlhajma, za kojim su svi žalili.  Njegova pokojna ekselenicija, koju je veleuizvišena milost njegovog carskog gospodara nametnula za ambasadora, na protivij'enje nekolicine ministara spoljnih poslova, za života je bio poizna't po svojoj smušenoj  pesimištičlkoj lakovjernosti. Njegova ekselencija je bila opsjednuta idejom o socijalnoj' revoluciji. Zamišljao je sebe kao diplomatu, koga je samo proviđenje odredilo da bude svjedokom kraja diplomacije i mailtene i kraja svijeta, u jednom strašnom demokratskom ustanku. Njegove proročanske i zabrinute depeše godinaima su bile  predmet izrugivanja u miriistair-stvima spoljnih poslova. Kaže se da je na samrtnoj postelji (kada ga je jednom  prilikom posjetio njegov carski prijatelj i gospodar), uzvikiniuo: »Zloisrećna Evropo! Propašćeš zbog moralnog  bezumlja svoje djece!« Bilo mu je suđeno da bude žrtva prvog pritvormog lupeža i prevaranta koji naiđe, pomisli gospodin Vladimir i neodređeno se nasmije gospodinu Vetrldku! »Trebalo bi da poštujete uspomenu na barona S'toit--Vartenihaljma«, uzvilkrau on iznenada. 38 sNa pognutom licu gospodina Venloka odražavala se tmurna i mučna zlovolja. »Dozvolite mi da primijetim«, reče on, »da sam ja došao ovamo na izričit pismeni poziv. U posljednjih jedanaest godina sam samo dva puta dolazio ovamo, a sigurno nikada u jedanaest đopodne. Nije baš mudro da me se ovaJko poziva. Mogao bi neko da me vidi. A to mi ne bi bilo ni najmanje šaljivo.« Gospodin Vladimir slegne ramenima'. »Tada ne bih bio ni od kakve koristi«, nastavi onaj drugi uizinuj ano. »To je vaša stvar«, promrmlja gospodin Vladimir s blagom surovošću. »Kada budete prestali da bivate od koristi, izgubićete i zaposlenje. Da. Smjesta. Po kratkom postupku. Bićete . . .« — gospodin Vladimir mngodeći se zastane jer mu je ponestao neki prikladniji izraz, ali odmah zatim mu se lice odjednom ozari i on iskezi svoje lijepe bijele zulbe. »Bićete najureni«, provali on oštro. Još jednom je gospodin Verlok morao da djeluje svom snagom svoje volje protiv onog osjećanja slabosti koja silazi čovjeku niz noge, i koja je -davno inspirisala nekog sirotana na onaj zgodno sročeni izraz: »Srce mi je sišlo u pete.« Gospodin Verlolk svtjestan tog osjećanja, neustrašivo podiže glaivu. Gospodin Vladilmijr savrlšeno mirno otrpi taj1 upitni pogled. * Htjeli bismo da pripremimo eliksir konferenciji u Milanu«, reče om- ležerno. »Čini se da njihovo' razmatranje 'međunarodne akcije za suzbijanje političkih zločina ne vodi ničemu. Engleska oklijeva. Ova je zemlja upravo smiješna sa svojim sentimentalnim obzirima prema slobodi pojedinca. Nedopustiva je i pomisao da bi svi ti vaši  prijatelji trebalo da dođu ovamo da . . .« »Sto se njih tiče, sve ih držim na oku«, prekinu gospođin Verlok' hrapavim glasom. »Bi!lo bi bolje da su svii pod ključem. Engleska mora da se opameti. Imbecilna buržoazija ove zemlje šuruje 39sa istim ornim svijetom, čiji je krajnji cilj da je izjure iz vlastitih kuića, da skapava po jarcima. A još uvijek  ima svu političku moć. Samo kad bi imala mozga da to iskoristi za vlastito' održanje. Pretpostavljam da se slažete da je građanska klasa glupa?« Gospodin Verlolk se oporo složi. »Jeste.« »Bez imalo je maište. Zaslijepljena idiotskom taštinom. Upravo sada ih treba svojlski prestrašiti. Nastupio je  pogodan psihološki momeinat da potaknete svoje prijatelje u akciju. Ja sam vas dao pozivati ovamo, da bih vam obrazložio svoju zamisao.« I gospodin Vladimir je obrazlagao tu svoju zamisao s viisine, prezirno, i snilshodljivo, otkrivajući istovremeno i izvjesno •nepoznavanje stvarnih ciljeva, misli i metoda revolucionarnog svijeta, što je zanijemjelog Verloka ispunjavalo dubokim zaprepašteni]em. Nedopustivo je brkao uzroke i posijedilce; najistaknutije agitatore s naprasitim bombašima, pretpostavljao orgainteaciiiu tamo gdje po prirodi stvari ona nije mogla da postoji; nekada govorio 0 socijalno-revolucionamoj partiji kao o savršeno disci-plinovanoj armiji, u kojoj je riječ vođa neprikosnovena, a nekada je opet predstavi]ao kao najraspušteni:je moguće diruštvo na svašta spremnih razbojnika koji su ikada

logorovali u planini. Jednom gospodin Verlolk zausti da protestu je, ali ga podignuta ogromna bijela ruka zaustavi u toj namjeri. No, ubrzo je postao toliko zgranut da više nije ni pokušavao da protestuje. Od užasa se toliko stišao 1 umirio da je izgledalo kao da savršeno budno prati. »Serija nasilja«, nastavi mirno gospođin Vladimir, treba da se izvrši ovdje u ovoj zemlji — a ne samo planira —  ovdje — to ne bi bilo dovoljno — oni ne bi na to obraćali pažnju. Vaši prijatelji bi mogli da zapale pola kontinenta, a da javno mnijenje ovdje ni ne makne s mjesta u pogledu stvaranja zakona o opštim represalijama. Ovdje niko neće ni da poviri dalje oid svog stražnjeg dvorišta.« 40 Gospodin Verlok ao nakašlja, ali ga srčanost izda i om. ne reče ništa. ■»Ta nasilja oivdje ne moraju da budu naročito krvava«, nastavi gospodin Vladimir, kao da drži neko naučno  predavanje, »ali ona moraju da budu zastrašujuća — djelotvorna. Neka budu uperena protiv zgrada, na primjer. Kojem se to božanstvu danas sva buržoazija klanja — hm, gospodine Verlok?« ■Gospodin Verlofc raširi ruke i malo .slegne ramenima. »Isuviše site lijena da razmišljate«, prokomentariše gospodin Vladimir ovu gestu. »Obratite pažnju na moje riječi. Idol današnjice nije ni kraljevska kruna, a niti religija. Stoga crkvu i dvor treba ostaviti na miru. Shva-tate li što hoću da kažem, gospodine Verlok?« Verlokov očaj i p>reair nađoše odulška u jednom po-kuišaju da se naišali. »Savršeno. A šta s ambasadama? Serija napada na pojedine ambasade«, poče on ali ne izdrža hladni uporni  pogled prvog sekretara. »Vidim ida umijete i da se našalite«, primijeti onaj drugi nehajno. »To je sasvim u redu. To može da učini življim vaše govore na 'kongresima socijalista. Ali ova soba nije mjesto za šalu. Bilo bi vam daleko korisnije kada biste pažljivo pratili ono što pričam. Pošto ste pozvani da djelujete, a ne da pričate priče za malu djecu,  bolje bi vam bilo da se potrudite da iskoristite ovo što se sada trudim da vam objasnim. Neprikosnoveni idol današnjice je nauka. Sto neki oid vaših prijatelja ne bi mogli da krenu na tog poglavnika drvena lica — hm? Zar  ne treba neke od tih institucija rasturiti prije no što nastupi BP? 'Gospodin Verlok ne reče ništa. Bijaše ga strah da otvori ulsta da ne bi za ječao. »Eto oko toga biste se vi morali pozabaviti. Atentat na okrurijenu glavu ili predsjednika jest na neki način senzacionalan, ali nije viiše toliko kao što je nekada bio. Već je postao dijelom općeprihvaćenog poj'ma o životu 41svih šefova država. Gotovo je postao .konvencija — naročito otkako- su toliki predsjednici poubijani. Uzmimo da se organizulje teroristički napad na crkvu. Dovoljno strašno na prvi pogled, nema sumnje, ali ipak  nema tolikog efekta kakav bi obični čovjek pomislio da kna. Bez obzira koliko revolucionaran ili anarhistički taj čin bio u svom začeću, našlo bi se podosta budala koje bi ovom nasilju piriipilsaile karakter religijske manifestacije. I to bi umanjilo tarj zastrašujući dojam kojeg mi želimo da ostvarimo takvim činom. Naipad na neki restoran ili požarište, na isti bi način suigerisao da se ne radi o političkom ilstupu već o. ogorčenju nekog ko  je gladan, ili o osveti nekog društvenog otpadnika. Sve je to već otrcano i više nije prikladno u zornom  proučavanju revolucionarnog anarhizma. Sve novine već imaju gotove fraze da objasne te manifestacije i skinu ih s dnevnog reda. Ja hoću da vaim predočim filozofiju bacanja bomlbi sa svoga stanovilšta; sa onoga stanovišta koga ste vi tobože zastupali, služili mu u ovih posij eđnjiih jedanaest godina. Govoriću tako da mo shvatite. Osjećanja klase koju vi treba da napadnete lako otupljuju. Svojina joj se čini neuništivom. Ne možete dugo da računate na njihove emocije bez obzira da li se radi o strahu ili o1 saossjećanjiu. #Ako hoćemo da, danas, napad bonilbom, na ma koji način, utiče na javno mnijenje onda on ne smije da ima osvetnički ili teroristički karakter. Mora isključivo da bude ruišilalčki. Mora biti takav i samo takav, da se ne može  posumnjati u bilo> koje druge namjere. Vi anarhisti treba da savršeno pojasnite činjenicu da ste čvrsto odlučili da zbrišete čitavu društvenu tvorevinu. Ali kako- da ovu uža>-savajiuću, apsurdnu idejiu utuvite u glave  buržoazije, tako da s tim budu načisto? To je pitanje. Odgovor glasi — tako što ćete udariti na nešto što je izvan uobičajenih stremljenja čovječanstva. Naravno, imamo i umjetnost. Bomba bačena na Nacionalnu galeriju  prouzrokovala bi popriličnju .gužvu. Međutim, ta gužva ne bi bila dovoljno ozbiljna. Umjetnost nikada nije billa idol buržoazije. Bilo 42  bi to isto kao kad biiste nekome porazbijali nekoliko prozora na stražnjem dijelu kuće; dočim, ako biste ga doista željeli potaći na budnost, treba da u najmanju ruku pokušate da mu dignete krov u zrak. Neko bi, naravno, digao  poviku, ali ko? Umjetnici, kritičari umjetnosti i njima slični — ljudi do> kojih niko ne polaže. Niko ne dirži do toga što oni kažu. Alii imamo i učenje — nauku. Svaki imbeciil koji ima imalo posjeda vjeruje u nju. Ni sam ne zina zašto ali vjernije i to mu nešto znači. To je taj neprikosnoveni idol Svi oni prokleti profesori su ra-dikali u duši. Treba im staviti do znanja da i njihov veliki poglavnik mora da nestane, da bi napravio mjesta Budućnosti  proletarijata. Zapomaganje tih intelektualnih idiota mora da pomogne napore milanske konferencije. Raspisaće se po- novinama. U njihovo ogorčenje niko neće ni posumnjati, pošto se naoko neće raditi ni o kakvim materijallnim interesima, i tako će se alarmirati sebitčnolst klase na koju treba da bude ostavljen utisak.5 Oni vjeruju da na neki misteriozan način nauka leži na izvoru njihovog materijalnog blagostanja. Oni to zaista

vjeruju. A besmisleno divljaštvo takvog jednog napada će ostaviti na njih duiblji dojam nego; da se sravni čitava  jedina ulica, ili neko pozorišlte, puno nijibovog vlastitog svijeta. Na ovo posljednje omi uvijek mogu da kažu: 'Ah, to je prosta Masna mržnja'. Ali šta može da se kaže o jednom činu rušilačkog dilvljaštva, koji je toliko  besmislen da je nepojmljiv, neobjašnjiv, gotovo nezamisliv; u stvari luđački? Ludost je jedino istinski zastrašujuća utoliko- što je ne možete umiriti prijetnjama, uibjeđivanljem, ili podmićivanjem. Osim toga, ja sam civilizovan čovjek. Ja vas ni u snu ine bih uputio da onganiizujelte običniu klanieu, čak i kada bilh očekivao i najbolje rezultate od toga. Ali ja od obične klanice ne bih dobio- oinaj rezultat koji ja hoću. Ubilstvo- je uvijek sa nama. Postalo- je već gotovo institucijom. Pobuna mora da bude protiv učenja, nauke. Međutim, ni svaka nauka nije za to pogodna. Taj napad mora da sadrži sve šokantno bezumlje bezrazložnog sve43togrđa. Pošto su bombe vaše sredstvo izražavanja, naročito biste mogli da budete rječiti kada biste mogli da  bacite bombu na matematiku. Ali to je nemoguće. Po-kufšao sam da vas poučim: izložio sam vaim tu višu filozofiju vaše korisnosti, i sugerisao neka primjenljiva rješenja. Praktična primjena moga učenja stoji najviše do vas. Ali od čaisa kada sam se odlučio za ovaj razgovor sa vama posvećivao sam pažnju i praktičnom vidu ovoga  problema. ,Sta mislite o tome da pokušaimo< s astronomijom?« Već neko vrijeme ukočenost gospodina Verloka pored fotelje ostavljala je utisak da zapada u komu — stanja neke pasivne neosjetljivosti, prekinuta slabim grčevitim trzajima koje čovjek može da vidi kod domaćeg psa, kad ga na prostirci ispred ognjišta spopadne mora. I nekim neprijatnim glasom nalik psećem rezanju on ponovi riječ »astronomijom«. Još se nije sasvim povratio iz stanja zapanjenoisti (prouzrokovanog, naporom da slijedi brzo i oštro kazivanje gospodina Vladimira. Ono je prevazilazilo' njegovu moć poimanja i razljutilo ga je. Tu Ijutinu je pratila i nevjerica. Odjednom mu pade na pamet da je sve to samo možda dobro smišljena šala. Gospodin Vladimir  osmijehnuvši se pokaza svoje bijele zube, a na okruglom, punom licu, koje se samodopadno povilo prema nakostri-ješenom čvoru kravate, pokazaše se jamice. Ljubimac žena iz imtelektualnih krugova poprimi oino držanje kojim bi u salonima obično popratio svoje delikatne dosjetke. Sjedeći na samom rubu fotelje, i podigavši svoju delbeljuiškastu bijelu ruku, izgledalo je kao da između palca i kažiprsta drži istaničanos't ovoga prijedloga. »Nešto bolje ne može ni da se smisli. Takav jedan teroristički napad sjedinjuje najveći mogući obzir prema čovijeku s najstrašnijim divljačkim bezumljem. Neka mi dođe taj novinar koji može da uvjeri svoju čitalačku  publiku da neko iz redova proletarijata može da gaji neku poselbnu mržnju protiv astronomi je. Glad se ovdje teško 44 može uplesti, hm? A ovo ima i svojih drugih prednosti. Čitav civilizovani; svijet je čuo za Grinič. Čak i čistači cipela u hodniku stanice Čering Kros znaju nešito 0' njemu. Shvatate li?« Lice gospodina Vilaidimiira, koje je u najvišim krugovima bilo takoi dobro poznato poi svojoj vedroj otmjenosti,  blistalo je od ciničnog samozadovoljstva, koje bi zaprepastilo one učene žene što ih je njegova domišljatost toliko silno (zabavljala. »Da«, nastavi on s prezirnim osmijehom, »dizanje u vazduh prvog meridijana moralo bi da prouzrokuje buru zgražanja.« »Težak posao«, (promrmlja gospodin Verlok, koji je osjećao da jedino to može bez opasnosti da kaže. »U čemu je .sftvar? Zar nemate čitavu grupu iza sebe? Kirem? Onaj stari terorista Juint je ovdje. Viđam ga skoro svaki dan kako seta Pikadilijem, u svojoj zelenoj pelerini. Pa Majkelis, uislovno pušteni apostol —• ne mislite valjda da mi kažete da ne znate gdje je? Jer ako ne znate, ja mogu da vam kažem«, nastavi gospodin Vladimir  zlobno. »Ako mislite da ste jeidini na listi tajnog fonda varate se.« Ova savršeno bezrazložna primjedba nagna gospodina Verloka da malo zasltriuže nogama. »Pa onda ona grupa iz Loizarae, hm? Zar se nisu svi sjatili ovamo na prvi glas o konferenciji u Milanu? Ovo je zaista neka smiješna zemlja.« »To 6e koštati«, reče gospodin Verlok kao po instinktu. »Ta vam ne pali«, odgovori gospodin Vladimir častim engleskim akcentom. »Dobieete svoju platu svakog mjeseca i ništa vilše dok god se nešto ne desi. A ako se uskoro ništa ne desi, nećete dobiti čak ni to. Uostalom, čime se bavite? Od čega navodno živite?« »Držim dućan«, odgovori gospodin Verlok. »Dućan! Kakav dućan?« »Pribor za pisanje — novine. Moja žena.« »Vaša šta?« prekinu ga gospodin Vladimir svojim gu-turalnim srednjoazijskim glasom. 45»Moja žena«, pojača svoj prigušeni ton gospodin Verlok. »Ja sam oženjen.« »Nevjerovatho«, uraviikne oinaj drugi iskreno zaprepašten. »Oženjen! I vi mi glasite za anarhistu. Šta treba da znači ova notorna glupost? No /to se možda samo tako kaže. Anarhisti se ne žene. To je dobro poznato. Oni ne imogu da se žene. To bi bilo isto što i odmeitanje.« »Moja žena nije ainarhistlkiinja«, promrsi zlovoljno gospodin Verlok. »Osim toga, to se vas i ne tiče.« »O, da, tiče me se«, prasnu gospodin Vladimir. »Postepeno stičem ulbjedenje da ni u kom slučaju uopšte niste za  posao na kome radite. Zašto ste se morali toliko onemogućiti među vašima; tom svojom ženidbom? Zar niste

mogli beiz nje? To je ovoga puta časna veza, hm? Sto zibog prve, a što ,zbog druge veze, vi postajete sve  beskorisni] i.« Gospodin Verlolk, naduvlši obraze, ispusti vaizdiuh i to bijaše sve. Bio se naoružao strpljenjem. No, to strpljenje nije trebalo više dovoditi u iskušenje. Prvi sekretar najednom postade veoptna kratak, hladan i oidluičan. ■»'.Saida imožete da idete«, reče on. »Eksplozija mora da se isprovocira. Dajem vam mjesec dana. Zasjedanje konferencije je privremeno obustavljeno. Prije no sito se ponovo sastanu, ovdje bi moralo, nešto da se desi, — ili vaša veza sa nama prestaje.« On još jedinom bezočno hirovito promijeni ton. »Razmislite malo o mojoj filozofija, gospodine. . . gospodine Verlok«, reče on s nekom podrugjljilvom snishodIjivošou, i mahne rukom u praivou vrata. »Krenite na prvi ■meridijan. Vi ne poizinajete srednju klasu toliko dobro kao što je ja poznajem. Njihovi osjećaji su otupjeli. Prvi meridijan. Mlšta bolje i ništa lakše, rekao bih.« Bio je ustao i od smijeha p;rčeći ::voje tanke senzualne usne, posmatrao je u ogledalu iznad kamina gospodina Verloka, kako natraš'ke teško izlazi iz sobe sa šeširom i štapom u ruci. Vrata se zatvoriše. 46 Lalkej u pantalonatna, koji se odjednom pojavi u hodiniku, povede gospodina Verloka do izlaza jednim drugim  putem i pusti ga napolje kroz jedina mala vrata u uglu dvorišta. Portir koji je stajao na kapiji nije se ni osvrnuo na njega dok je izlazio; i gospodin Verlok ponovo pređe staiau svoga jutrošnjeg hodočašća kao u snu —  razljućenom snu. To izdvajanje iz materijalnog svijeta bilo je toliko potpuno, da se, iako smrtni dio gospodina Verlolka nije žurno išao ulicama, onaj dio njega od koga bi bilo neoprostivo nepristojno da odbije besmrtnost, nađe se na vratima dućana, kao da je od zapada do istoka prenesen na krilima nekog jakog vjetra. Ode pravo iza  pulta, i sjede na drvenu stolicu koja je tamo stajala. Niko se ne pojavi da pomuti njegovu samoću. Štivi, kome su stavili zelenu pregaču, u tom momentu je meo i brisao prašinu na goirnjem spra tu, tako predano i savijasmo kao da se igra, a gospođa Verlok, upozorena u kuhinji klo-paranjam prapuMa zivona, samo priđe staklenim vratima dnevne sobe, odmaknu zavjesu i poviri u polumračni dućan. Ujgledaviši krupne obrise svoga muža kako sjedi sa šeširom zabačenim duboko prema zatiljku, odmah se vratii natrag svome šposretu. Nakon sat i više vremena skinula je zelenu filanelisku pregaču sa svoga brata Štivi j a i uputila ga da opere ruke i( lice, svojim zapovjedničkim tonom, koga je ,za te potrebe koristila već nekih petnaest godina — u stvari, otkalko je sama prestala da se bavi pranjem njegovih ruku i lica. Ona odvoji jedan pogled od sudova i pregleda ruke i lice koje je Štivi,  prima'kavši se kuhinjskom stolu, pružio, da bi ga pohvalila, dok je isamoiuvjereino pokušavao' da sfcriije stalno  prisustvo bojazni. Nekada je ljutoj a njegova oca bila daleko najefikasnija mjera zastrašivanja kod ovakvih rituala, ali zibog blagosti, koju je u kući ispoljavao gospodin Verlok, svaki bi spomen njegove ljiutnje bio nevjerovaltan čak i u sirotom Stiviju koji je bio tako slabih nerava. Stoga se piroturala teorija da bi gospodina Verloka neizrecivo boljelo i zapanjilo kada bi primijetio ne47doistatak čistoće za vrijeme jela. Vini je nakon očeve smuti našla veliku utjehu u osjećanju da više ne mora da strepi za sirotog Stivija. Nije mogla da podnese da vidi kako tome dječaku nanose bol. To ju je izluđivalo. Kada  je bila djevojčica često se, zažarenih očiju, suprotstavljala razjarenom gostioničaru u odbranu svoga brata. U sadašnjem izgledu gospođe Verlok nije se moglo ni naslutiti da je ona u stanju da se tako strasno suprotstavi. Završila je sa sudovima. Sto je bio postavljen u dnevnoj sobi. Sdišila je do dna stepeništa i viknula: »Majko!« Zatim otvorivši zastakljena vrata koja vode u dućan: »Adolfe!« Gospodin Verilok je još uvijek sjedio u istom  položaja;.; očigledno' se nije ni pomalkao čitav sat i po,. Teško je ustao, izašao na večeru u kaputu i sa šeširom na glavi, ne izustdvši ni. riječi. Ta tišina nije bila nimalo neobična u ovoj kući, skrivenoj u Sjeni jedne prljave ulice u koju je rijetko dopiralo sunce, iza mračnog dućana u kome se prodavala kojekakva roba. No, toga dana, osim što je bio. ćutljiv, gospodin Verlok je bio toliko očigledno zamišljan da je ta zaimdšljanost ostavila uitiisak  na obje žene. One su i same sjedjele u tišini i motrile budno na sirotog Stivija, da ne bi izletio s nekim od onih svojih napada goivorljivosti. Sjedio je za stolom nasuprot gospodinu Verloku i bio veoma dobar i miran, zureći tupo. To nastojanje da on ni na koji način nije na smetnji domaćinu ove kuće, bila je velika briga u životima ovih dviju žena. »Taj dečko«, govorile su nježno o njemu između sebe, »izvor je brige gotovo otkako je došao na svijet.« Osjećanje poniženja pokojnog gostioničara, što ima takvog čudnog dlječalka za sina manifestovalo se u njegovim obilatim surovim postupcima, jer bio je osoba istančanih osjećanja, i te njegove patnje kao muškarca i oca bile su doista iskrene. Poslije su morali da sklanjaju Stivija da ne bi dosađivao gospodi samcima —  stanarima koji su i sami bili čudan svijet, i lako ih je 48  bilo naljutiti. Tako je uvijek postojala stalna bojazan za njegov goli opstanak. Vizija bolnice nekog sirotišta za njeno dijete progonila je staricu u podrumisfcoj blagovaonici trošne belgravij|ske kuće. »Da nisi naišla tako dobrog muža, draga moja«, obično je govorila svojoj kćeri, »ne znam šta bi bilo s tim širo tim dječakom.« Gospodin Verlolk je poklanjao Stiviju toliko pažnje, koliko čovjek, koji baš ne voli životinje, može da pokloni ljubimici mački svoje žene; ta je pažnja dobroćudna i mehanička, bila u suštini istovrsna. Obje žene su priznale da se više objektivno nije moglo ni očekivati. I ovo je bilo dovoljno da gospodin Verlolk stekne duboku zahvalnost te starice. U početku, onako sumnjičava od teškog i usamljeničfcog života, nekada bi zahrilnuto upitala: »Ne čini li ti se, draga moja, da je gospodinu Verloku već dosadilo da viđa Stivija po kući?« Na to bi Vini

obično odgovorila laganim odmahivanjem glave. Jednom je, međutim, odlučno prilično samouvjereno odgovorila: »Najprije bih mu ja trebala dosaditi.« Nastupila je duga tišina. Mati, podigavši noge na jednu stoličicu kao da je pokušavala da pronikne u suštinu toga odgovora, čija je se ženska dubina dojmila. Ona nikada nije bila stvarno načisto zaišto se Vini udala za Verloka. To je, doduše, bilo veoma razboritoi s njene strane, i očigledno je stvar ispala da bolje ne može, ali njena djevojčica je, naravno, mogla da se poruada i nekom ko će  joj po goddnaima bolje odgovarati. Bio je i jedan pouzdan momak, jedinac sin mesara iz susjedne ulice koji je  pomagao svome ocu u poslu, i s kojim je Vini veoma rado izlazila. Istina je da je bio oviisan o svome ocu, ali  poisaoi je dobro išao i izgledi za budućnost su mu bili izvanredni. Nekoliko puta je njemu djevojčicu izveo u  požarište. A orada kada je upravo počela da se pribojava da bi mogle da se najave njihove zaruke (jer što bi ona sama sa tako velikom kućom i sa St&vijem na vratu) odjednom se ta roTajni agent 49manisa naglo prekinula i Vini je hodala po kući veoma nerateipoložena. Ali pošto gospodin Verlok iskrene, kao da ga je proviđenje poslalo i naseli se u sobi na prvom spratu, više se nije pričalo o mladom mesaru. To je, očigledno, bio prst sudbine. 50 GLAVA TREĆA »...Svako ildealizovanlje osiromašuje život. Uljepšavati, znači oduzeti mu karakter složenosti -— znaci razoriti ga. Ostavi to moralistima, moj sdinko. Istoriiju stvaraju ljiudi, ali je ne stvaraju u svojim glavama. Ideje koje se rađaju u nlj'ihovoj svijesti, igraju nevažnu ulogu u slijedu događaja. Istoriju određuju, i njome dominiraju, sredstva za proizvodnju i proizvodnja, pod pritiskom ekonomskih uislova. Kapitalizam je stvorio socijalizam, a zakoni koje je stvorio kaipitalista da bi sačuvao svojinu, doveli su do anarhizma. Niko ne može da predvidi koji će olbliiik društveno uređenje da poprimi u budućnosti. Onda što da se upuštamo u proročansko maštanje? U najboljem sluičajti ono moiže da nam iskaže ideje proroka i ne može da ima neke objektivne vrijednosti. Stoga  prepustimo; to dokoličenje moralistima, moj sinko.« Majkeliis, uslovno puišteni apostol, govorio je jednoličnim glasom, koji je pištao kao da ga prigušuje i pritišće naslaga sala na prsima. Bio je izašao iz jedinog veoma ziđiravog zatvora, ofcrugao kao bačva, ogromna stomaka i naiduliih ofaraiza, blijeda, poluprozirna lica, kaoda su sluge nekog zločinačkog društva htjele da mu na-ude tako što su g_a petnaest godina kljukali hramom od koje se goji, u neikom vlažnom mračnom podrumu. I nikada od tada nije mu pošlo za rukom da oslabi ni grama. Priča se da ga je jedna veoima stara bogata dama tri godine slala na liječenje u Marijenbad gdje je jednom,  prilikom dolaska neke okrunjene glave, htio- da podijeli znatiželju javnosti ali mu je tom prilikom policija naredila da otputuje u roku 24 časa. Tako se 'njegovo muče-ništvo nastavilo, pošto su mu zabranili svaki pristup ljekovitim vodama. Ali se već do sada pomirio sa svojom sudbinom. Lakat, koji kao da nije imao zgloba, već je više ličio na prevoj ruke meke lutke, prebacio je preko naslona fotelje, i nagnuo se malo naprijed preko svojih kratkih ogromnih butina da bi pljunuo u ognjište. »Da! Ja sam imao vremena da malo porazmislim o stvarima«, dodade on bez ikakva naglašavanja. »Društvo mi  je dalo' vremena u izobilju za moja razmišljanja.« S druge strane kamina, u tapacirainoj fotelji, u kojoj je majka gospođe Verlok obično imala čast da sjedi, Karl Junt se cerio miriko, iskrivljujući svoja krazutoa usta u mračnu grimasu. Taj terorista, kako je sam sebe nazivao,  bio je star i ćelav, a sitan snježno bijeli čuperak' kozje bradice visio mu je beživotno. Neobičan izraiz pod-mulkle  palkosti još je uvijek bio živ u tim zgaslim očima, kada se muično digao i gurnuo naprijed svoju mršavu, pipavu,  bolešću unalkažetnu ruku, podlsjecao je na teškog ubi'cu koji na samlrtd prikuplja svu preostalu snagu da bi zadao posljednji udarac. Oslanjao se na jedan štap koji se tresao pod njegovom drugom rukom. »Oduvijek sam sanjao«, frfljao je vatreno, »o jednoj bandi ljudi koji su besprizivno odlučili da odbace sve obzire u izboru sredstava, ljudi dovoljno jakih da se otvoreno nazovu rušiteljima, oslobođenih od svakog traga tog rezigniranog  pesimizma koji podriva svijet, bez ikakve samilosti prema bilo čemu na ovome svijetu, uključujući i sebe same, sa 52 smrću stavljenom jednom zauvijek u službu čovječanstva — eto, to bih volio da vidim.« Malena ćelava glavica mu je podrhtavala i prenosila neku ikomii8nu vibraciju na čuperalk ome koeje bradice. To kazivanje neki stramac uopiššte ne bi mogao da razabere. Njegov istrošeni žar, koji je po svojoj jalovoj žestini nalikovao uzbuđenju senilnog razvratnika, loše je služilo sasušemo grlo i bezube dasni, o koje se hvatao vrh  jezika. Gospodin Verlok, koji se bio smj,estio u uglu sobe, od srca je dva puta zaroktao u znak odobravanja. Stari terorista polako okrenu glavu na mršavom vratu s jedne strane na drugu. »A nikad nisam uspio da sakupim ni trojicu takvih. Toliko o toim odvratnom pesimizmu«, zareza prema Majkelisu koji rastavi svoje prelkirštene noge, slične jastucima, i gurnu ih naglo pod stolicu u zmak ozlojeđenosti. On da je pesimist! Smiješno! Vikne da je to nečuvena optužba. On je toliko daldko od pesimizma da već vidi kraj privatnoj svojini koji će doći po logici stvari, neizbježno, jer će joj sve vniše jačati uinutannje protivurječnosti. Oni koji su u posjeldu dobara ne moraju da s?e suprotstave samo probuđenom proletarijatu, već moraju i među sobom da povedu borbu. Da, borba, rat, to su prateće pojaive privatne svojine. A to je kobno. Ah, njemu

nisu potrebni nikakvi emocionalni izlivi da bi ustrajao u svome vjerovanju, nikakve deklamacije, nikakva ljutnja, vizije krvavo crvenih zastava koje se vijore, niti metaforična plamena sunca osvete koja se uzdižu nad horizontom jednog društva, kome je suđeno da propadne. Ni govora. Njegov optimizam, hvalio se, te-melji se na hladnom razumu.  Njegovo muično hroptamje prestade i nakon što uze daha nekoliko puta, nastava: »Da nisam bio toliko optimista, zar mislite da za petnaest godina nisam mogao da nađem načina da sebi prerežem grlkljain? I, konačno, uvijek sam imao na raispola-ganjju zidove svoje ćelije da o mjih razmrskam ovu glavu.«Nedostatak daha oduže sav žar i životnost njegovom glasu; ogromni mu se blijedi oibrazi objesiSe kao  pune duvankese, nepomični, bez drhtaja, ali u plavim očima, suženim kao da vreba, bio je onaj isti izraz samouvjerene pronicljivosti, pomalo sulud u svojoj ukočenosti, kakav mora da je ovaj nesalomilvi optimista imao dofk je noću Bjiedio u svojoj1 ćeliji i razmišljao. Ispred njega Karl Junt je i dalj,e staijao, galantno  prebacivši jednu stranu svoje izblijedjele zelene pelerine preko ramena. Drug Osiijpon, bivši student medicine i glavni pisac letaka B. P., sjedio je ispred kamina pružanih jakih nogu, okrenuvši donove prema vatri u ognjištu. Suma kovr-džave plave kose uokvirivala je njegovo rumeno pjegavo lice, zatupaista nosa i isturenih usta, kao kod nekog crnca. Njegove bademaste oči dokono su zurile iznad isturenih jagodica. Na sebi je imao sivu flanels&u košulju, a odriješeni krajevi ornog svilenog šala vlsili su mu  preko zakopčanog kaputa od serža. Glavu je zabacio na naslon fotelje, isturio vrat, a uistJima prinosio cigaretu u dugoj drvenoj muištikli, otpuhujući mlazove dima pravo u strop. Majlkellis je i dalje raspredao o svojoj ideji, ideji koja se u njemu rodila u doba njegove samotnjačke odvojenosti, misli koja mu se naturila u doba zatočeništva i izrasla u vjeru što se pojavljuje u priviđenjima. Govorio je za sebe, ne polaižući niti na odobravanje niti negodovanje svojih slušalaca, ne mareći ni za njihovo prisustvo, jer   je taj običaj da glasno misli o svojim nadama stekao u osami četiri okrečena zida svoje ćelije, u grobnoj tišini velike mračne zgradurine od cigala pored rijeke, sablasne i ružne poput ogromne mrtvačnice za društveno  potonule.  Nije bio za diskusiju, ne zbog toga što bi bilo kakva rasprava mogla da poljulja njegovu vjeru, već više stoga što  bi mu sama činjenica da čuje nečija glas bolno oduzela koncentracdjiu, poremeltila oldimah tok njegovih misli,  — onih misli kojima se tolike mnoge godine duhovne čamotinje, pustije od najipustije pustinje, niti jedan žirvi 54 glas nilkađa .nije usprotivio, o njima raspravljao, niti ih odobravao. I on ponovo ispovjedi svoju vjeru koja je njime tako neodoljivo i potpuno vladala, kao da je čin Proviđenja: da se tajna sudbine može otkriti u materijalnoj strani života; da su ekonomske prilike u svijetu stvorile prošlost i da će formirati i budućnost; da su one izvor  svih ideja koje rukovode duhovnim razvojem čovječanstva i samim porivima ljudskih strasti.. . Opor smijeh druga Osipona naglo prekinu ovu tiradu; apostolu je iznenada otikaizao jezik a u blago zanesenim očima odrazi se zbunjenost i nesigurnost. On ih načas polagano sklopi kao da hoće da sabere svoje raiz-letjele misli. Nastupi1 tišina; šlto zbog dviju petrolejki na stolu, što zbog rasplaimsalog ognjišta u malom salonu iza dućana gospodina Verloka postade strahovito vruće. Gospodin Verlofc teško i nevoljko! ustade sa sofe, otvori vrata koja su vodila u kuhinju da uđe malo vazđuha, i tako otkri bezazlenog Stivija, koji je onako dobar i miran sjedio za stolom od jelovine i crtao kružnice, bezbrojne kružnice, koncentrične, ekscentrične; blistavi vrtlog kružnica, koje su svojim zapletenim mnoštvom ponovljenih krivulja, jednoObraznoisću oblika i žbrjkom ispresijecanih linija ličile na prikaz kaosa u kosmosu, simbolizam neke sulude umjetnosti koja želi da prikaže nešto, u šta se ne može proniknuti. Umjetnik se i ne okrenu; tako se svom dušom predao svome zadatku da su mu leđa podrhtavala, a tanki vraltić, utonuo u duboku šupljinu u dnu lobanje, izgledao je kao da će svaki čas tprepući.  Nakon što zarokta u analk negodovanja, gospodin Verlok se vrati ma sofu. Aleksandar Osipon lustalde. Pod nils'kim stropom izgledao je još viiši u ononi svom iznoše-nom kaputu od serža. Htio je da nakon dugog sjedenja malo protegne noge, pa krenu prema kuhinji (dvije stepenice niže) da pogleda Stiviju preko ramena. Vrati se i izjavi proročanski: »Vrlo- doibro. Veoma karakteristično, savršeno tipično.« 55»šta je vrlo dobro?« upita gospodin Verlok, koji se ponovo smjestio u ugaoi sofe. Ovaj drugi nehajno objasni šta je htio da kaže, pomalo isnishodljivo i glavom poka^ zujući u pravcu kuhinje. »Tipično za ovaj oblik degeneracije — ove crtairije, mislim.« »I vi biste tog imonika nazvali degenerikom, zar ne?« promrsi gospodin Verlok. Drug Osipon — Ikoga su zvali Doktor, bivši stuđenlt medicine bez diplome, kasnije putujući prodavač po rađničklim udruženjima na temu socijalističkih aspekata zdravstva, autor popularne kvaziimediciniske studije (u obliku jeftinog pamfleta koga je policija odmah zaplijenila) pod naslovom »Poroci Ikoji podrivaju buržoaziju«, specijalni delegat manje-^više ;m)iisteirioznog Crvenog komiteta u Ikome je zajedno sa Karlom Juntom i Majkeli-som bio zadužen za pisanu propagandu — okrenu se tajnom saradniku najmanje đvijlu ambasada, upultivši trnu onaj pogled pun inepoidinoišlijivo beznadežno ograničene samodopadnosti, koju ništa do nauke ne može da usadi u tupe oči Običnih smrtnika. »Tako bi ise on mogao nazvati naučno. I uz to veoma dobar tip, za tu vrstu degenerika. Dovoljno je da čovjek   pogleda u njegove usne resice. Ako ste čitali Lombro-za...«

Gospodin Verlok, koji se, zlovoljan, gotovo saisvilm raskomotio na isofi, nije skidao pogleda s dugmadi svoga  pnsduka, ali njegovo lice obli blaga rumen. U posijedhfje vrijeme svaka upotreba riječi »nauka« (izraza koji je sam po sebi bezopasan i bezgraničnih mogućnosti u pogledu njegova značenja) limala je čudnu moć da mu u glavi prizove isasvim .opasnu viziju gospodina Vladimira, njegov lilk isasvim živ i gotovo natprirodnom  jasnoćom. A ovaj fenomen koji zaslužuje da s pravom bude svrstan u čuda nauke, pobuđivao je u gospodinu Verloku stanje prestravljenoisti i razjarenostli, koje je težilo- da se ispolji u vidu strašnog psovanja. Ali ine reče ništa. Umjesto njega začu se glas Karla Junta, nepomirljivog do posij eidnjeg daha. »Lomibrozo je imatgarac.«  Na ovo užasno svetogrđe drug Osipon odgovori strašnim praznim pogledom, a onaj drugi, čije su zgasle oči bez sjaja još više gotaninjivaile duboke sjene pod visokim koščatim čelom, poče da frflja, dok mu se vrh jezika hvatao između usana na svaku drugu riječ, kao da ga je Ijuitdto žvakao: '»Jeste li ikada vidjeli takvog jednog idiota? Za njega je zatvorenik kriminalac. Jednostavno, zar ne? A šta su oni koji su ga tamo zatvorili, — natjerali ga tamo? Tač-no. Natjerali ga tamo. I išta je zločin? Da li to zna taj imlbeoil koji se proslavio u toim svijetu iprežderanih budala tako što je gledao 'U uši i zube gomili bijednih zlosrećnika? Zar izulbi i uiši da obilježavaju kriminal? Je li? A išta je onda sa zakonom koji ga još bolje žigoše —  taj lijepi instrument za žilgosanfje koji isu izumili siti da bi se zalštiitil'i od gladnih? Užareni pečat na njihovim  bezvrijednim Ikožaima, hm? Zar ne možete da osjetite i čujete odaivide kakoi ise prži i cvrči debela Ikoža tih ljudi? Tako naistajiu Ikriiminalci o kojima ti vaši Lomlbrozi pišu svoje gluparije.« Kuigla na njegovom štapu i njegove noge, zajedno su se tresle od 'uzbuđenja, dok mu je itrup, obavijen pelerinom, zaldržao. svoj istorijski prkosni istav. Kao^ da je mirisao zakulženi vazduh drulštvene oikrutniosti1 i ćulio uši da bi čuo njegove silniičke zvukove. U tom stavu bilo je sugestivne snage. Ovaj već gotovo umirući veteran dina-mitških afera, veliki glumac u svoje doba — glumac na platformama, tajnim skupovima, u privatnim razgovorima, ovaj Slavni terorista, nilkađa u isvom životu nije podigao niti mali prst protiv te društvene tvorevine. On nije bio čovjek od akcije. Nije čak bio orator bujičave rječitosti, koja za isobom povlači mase u huci i pjeni velikog entuzijaizrna. S mnogo profinjenijom nam jetrom on j,e podsticao mračne porive koji su se  pritajili u slijepoj 57mržnji, u ogorčenoj taštini neukih, u patnjama i bijedi neimaštine, u svim plemenitim iluzijama pravdoljubive srdžbe, sažaljenja i pobune. Sjena njegovog pakosnog dara prionula je uz irnjega poput zadaha smrtonosnog otrova zaostalog u mekoj staroj 'bočici, koja se sada ispraznila, postala belskoinisna i ne preostaje ništa nego da  bulde bačena na đulbrište, isa svim onim stvarima 'koje su odslužile svoj viijek. Majlkelis, uslovno pušteni apostol, neodređeno se smješkao stisnutih usana, a njegovo podadulo mjeseco-liko lice objesilo se pod težinom m'elanholiičnog odobravanja. I on Ije sam Ibioi zatvorenik. Njegova je vlastita koža cvirčala pod tim ulžarenim žigoan, tiho je nmrmlijaio. Ali idrug Osipon, zvani Doktor, u međuvremenu se oporavio- od zaprepaštenja. »Vi ine ishvatate«, poče prezirno ali odmah ulmulkmu, jer ga 'zaustavi samrtni mralk upalih očiju na licu koje se, pollalko, zgaisla pogleda, okrenulo prema njemu, kao da se ravna sarmo prema zvuku, odustane od rasprave, malko slegnuvši ramenima. Štivi, koji je već bio navikao da se muva okolo, a da nilko ne obraća pažmju na njega, bijalše ustao od kuhinjskog stola, ponijevsi svoje ortarije sa sobom u krevet Došao je dio vrata dnevne sobe upravo na vrijeme da bi zadobio pravi šok od slikovite rječitoslti Karla Jun ta. List papira pun kružnica mu je ispao iz rulke, i on se zabunio u starog teroristu, stojeći kao prikovan od stravičnog uižasavanja i straha od svaikog fizičkog bola. Štivi  je veoma dobro znao da vrelo grožđe na koži izaziva strašnu bol. Njegove isu preplašene oči plamtjele od ogorčenja; to bi sitrašnio boljelo. Usta mu se Širom otvoriše. MajIkeMis je, netremice buljeći u vatru, bio povratio onajj osjećaj dizolovanosti, Ikoji mu je bio potreban da bi  povezao svoje misli. Optimizam je počeo da imu teče sa usana. Smatrao je da je kapitalizam osuđen na propast već u samom povo/ju, jer je stvoren s otrovom nadmetanja u svome sistemu. Veliki kapitalisti proždiru male, 58 gomilajlu moć i sredstva za proizvodnju u velikim količinama, usavršavaju proizvodne procese, a u ludom samoveličanju samo pripremaju organizaciju, obogaćuju i upotpunjuju nasljeđe mučeničkog proletarijata koje mu  po pravu pripada. Majkelis izgovori veliku riječ »Steplje-ruje«, a jasni pogled plavih očijlu ikoji se podigao do niskog stropa salona goispodina Veri oka imao je izraz anđeoske vjere. U dovratku, Štivi je stajao umiren i kao da je opet utonuo u svoju tupost. Lice gospodina Osipona se grčilo od bijesa. »Tada nema svrhe da se bilo šta poduzme — nikakve svrhe.« »Ne (kažem to«, prosvjedova blago Majkelis. Njegova vizija istine je postala toliko intenzivna da ga tuđ glas ovog puita nije omeo u iraizmišljanjdma. I dalje je gledao dolje na užareno ugljevlje. Priprema za budućnost jest neophodna i on je priznao da će do velilkih promjena doći izbijanjem revolucije. Ali revolucionarna propaganda  je delikatan posao i zahtijieva visoku isvijeist. Radi se o va-apitamjiu gospodara svijeta, koje mora da bude  pripremljeno toliko brižno kao i vaspitanje kraljeva. On smatra da bi načela tog vaspitanja trebalo primjenjivati

 pažljivo, čak i 'bojažljivo, jer ko zna kako bi ibiilo. koja promjena mogla da djeluje na sreću, imoral, razum i istoriju čovje-čanlstva. Jer istoriju ne tstvaraju ideje, već sredstva za proizvodnju. 'Osim toga, ekonomski uslovi utiču i na sve ostalo — umjetnost, filozofiju, ljubav, vrline, pa čak i samu istinu! Ugljevlje u ognjištu pade po rešetki uz slabi prasak a Majkelis, iisposniaki vidovnjak u pustinji kazni one, naglo .uistade. Obrugao poput naduivanoig balona, raširi svoje kratlke mesnate ruke kao da patetično  beznadežno pokušava da prigrli na svoje grudi cijeli jedan svemir što se vlastitim snagama ponovio stvorio. Žestoko je dahtao. 59»Budućnost je isto toliko izvjesna kao i prošlost — robovlasništvo, feudalizam, individualizam,, kolektivizam. To je -zakonska odredba, a ne prazno (proročanstvo.« Drug Osipom prezirno napući svoje debele usne, tako da se još više istaknu crnački oblik njegova lica. »Besmislica«, reče on prilično mirno. »Ne postoji nikakav zakon niti ikakva sigurnost. 'Neka ta prosvjetiteljska  propaganda ide dođavola. Uopšte nije važno šta ovaj' svijet 'zna, 'ma koliko besprijekorno mu znanje bilo. Za nas  je jedino vaižno emocionalno raspoloženje masa. Bez emocija nema ni akcija.« On izafstade, a zatim doda umjereno odlučno: »Ja vam ovo govorim sa naučnog stanovišta — naučnog... Hm? Nešto ste rekli, Verlok?« »Ništa«, zagunđa sa isofe gospodin Vetrlok koji, izazvan ovom imrskom riječi, isamo promrmlja: »Do đavola.« Začu se žučno frfljamije starog krezubog .teroriste. »Znate li kako bih ja okarakterisao sadašnje ekonomske prilike? Ja bih ih nazvao Ijudožderskien. Eto takve su one. One taže svoju pohlepu živim mesom i toplom krvlju ljudi — upravo tako.«  Na ovu užasavajuau izjavu Štivi zvučno proguta knedlu i odmah se, kao da je progutao smrtonosni otrov, skljoka  beživotno u isjedeći položaj na stepenicama pred kuhinjskim vratima. Majlkelis ni na koji način mije pokazao da je išta 6uo. Usne kao da su mu se za sva vremena zapečatile, ni drhtaj1 mu ne pređe debelim obrazima. Gslabjelim očima potraži svoij okrugli tvrdi šešir i stavi ga na okruglu glavu. Ono okruglo gojazino tijelo kao da je plivalo između stolica pod oštrim laktom Karla Junta. Stari je terorista, naime, podigao nesigurnu ruku nalik kandži i kočoperno nakrivio svoj crni pusteni isambrero, zaklonivši grbine na poharanom licu. Polako se pokrenuo, udarajući šlta-poim o pod pri svakom koračaju. Nije ga baš lako bilo izvući iz kuće, jer je svaka čas zaista jao kao da razmišlja, i nije pokazivao naimjeru da krene dalje sve dok ga Ma[j60 kelis ne !bi lagano povukao naprijed. Nježni apostol ga je uhvatio iza irulku bratski brižno, a iza njima s rukama u džepovima išao je kršni Osipon li nehajno zijevao. Plava kapa sa slltom od lakovane kože bila mu je zaibačena duboko na potiljak, tako da je ličio na nekog norveškog moreplovca, Ikome je nakon žestoke terevenke eiitav svijet dojadio. Gospođin Verlok gologlav, izagrnutog kaputa i otvorenih očiju, isprati svoje goste do vrata. Sa suzdržanom žestiinom zatvori vrata za njima, zavrnu ključ i obori rezu. Nije bio zadovoljan svojim pri jateljima. U svjetlu filozofije gospodina Vladimira o podmetanju botnlbi oni isu se činili beznadežmo ispraznim. Pošto je uloga gospodina Veafloka u reviolucionainnoj politici bila da motri, on nije sada mogao odjednom, niti u svojoj vlastitoj kući, niti na većim skupovima, da preuzme inicijativu u akciji. On je morao da bude oprezan. Obuzet (opravdanim gnjevom čovjeka koji je dobro prešao četrdesetu, i kome prijeti ida bude ugrožen u onome što mu je najmilije — svom miru i sigurnosti, s prezirom ise upita išta bi se i moglo očekivati od takve brati je —  toga Karla Junta, onog Majkelisa i Osipana. Zastavši u namjeri da ugasi petroleijku koja je gorjela usred dućana, gospodin Verlok utonu u bezdan moralnih razmišljanja. S obzirom da se radilo o srodnim temperamentima nije imiu bilo teško da donese presudu: sve sama lijena fora ti ja. Taj Kairl Junt koga dvori neka krmeljiva starica, žena koju je prije mnogo godina preoteo od jedinog svoga prijatelja, a kasnije je u nekoliko navrata pokušavao da je se otarasi. Sva sreća Juntova da je oma i dalj:e uporno dolazila, inače mu sad ne ibi ko imao pomoći da izađe iz autobusa kod ograde parka Grin, gdje *je ova isatblast obično gamizala isvaikog lijepog jutra. Kada bi ta nesalomiva čangrizava stara vještica umrla, ova razmetljiva sablast ibi isto morala ida nestane, i. to bi bio kraj vatrenog Karla Junta. Osim toga, moral  je za gospodina Verloka bio povrijeđen i optimizmom Majkelisa koji se prifcnpio jednoj bogatoj istaroj dami, a ona 61ga je u radnje vrijeme stalno slala u svoju kuću izvan grada. Tamo je bivši zatvorenik mogao danima da luta sjenovitim puteljicimai u slatkoj humanitarnoj dokonosti. Što ise tiče Osipona, tome prosjaku sigurno ništa neće uisfaliti, dok god na svijetu (bude luckastih djevojaka sa štednim knjižicama. I giospodlin Verlok, po, temperamentu istovetan sa svojim drugarima, povuče u isebi fine distinkcije na temelju beznačajnih razlika. Izvukao ih je u svoju korist sa izvjesnim samodopadanjem, jer je posjedovao snažan inistinikt iza poštovanje imalogradanskih konvencija, kogi je nadjačavala samo njegova averzija prema Svim oblicima] rada —  karakterni nedostatak, koji je dijelio s velikim ibrojem reformatora Ikoji rade na tome da revolucijom promijene date društvene, ođinose; jer, očigledno, niilko- se ne Ibuni protiv prednosti i pogodnosti toga stanja, već protiv cijene koju mora iza njih da plati u vidu prihvaćenog 'morala, odricanja d dirinčenja. Većina revolucionara se neprijateljski postavlja prema disciplini i izamoru. Postoji i takvih (priroda, prema čijem se osjećanju pravde ta određena cijena čini monstruozno visokom, odvratnom, okrutnom, zabrinjavajućom, ponižavajućom, krvopij-

nom, nesnošljivom. To su fanatici. Svi ostali pobunjenici protiv društva obilježeni su taštinom, majkom svih  plemenitih i niskih iluzija, pratiljom svih pjesnika, reformatora, šarlatana, proroka i nasilnika. Iako je Ičitav minut izgulbio u ponoru razmišljanja, gospodin Verlok nije dostigao u dubinu tih apstraktnih razmatranja. Možda i nije Ibio u stanju. U svakom slučaju nije ni imao vremena. Bolno se prenu jer se odjednom sjetio gospodina Vladimira, još jednoga svoga saradnika koga je zbog istovetnih moralnih afiniteta ibio u stanju da ispravno prosudi. Diržao ga je opasnim. U misli mu se uvuče tračak zavisti. Svi ti momci koji ne poznaju gospodina Vladimira i koji imaju žene 2',a leđima mogu da besposlice, dok on ima ženu koju on mora da izdržava. U tom trenu, jednostavnom asocijacijom ideja, gospodin Verlok ise suoči sa potrebom da prije ili poslije te 62 večeri pođe na spavanje. Pa isto onda ne bi pošao sada — odmah? Uzdahnu. Ta potreba nije nikako bila povezana s onim prijatnim osjećanjem što Ibi trebalo da je svojisitveno imulakarou njegovih godina i njegovog temperamenta. iPilašio se demona nesanice, koja ga je, osjećao je, odredio za svoju žrtvu. Podiže ruku i zavrnu  plamen petrolejke iznad glajve. Tanlki snop svjetla padao je kroz vrata dnevne sobe u dio dućana Biza pulta. Omogućio je gospodinu Verloku da  jednim pogledom utvrdi broj srebrnih novčića u ladici za novac. Bilo ih je tek nekoliko, i po prvi put otkako je otvorio dućan, on procijeni njegovujjrgovačku vrijednost. Procjena ibaš nije ibiila povoljna. No on i nije ulazio u isvijet 'trgovine iz komercijalnih razloga. U izboru te poslovne orijentacije rukovodila ga je instinktivna sklonost Ika sumnjivim transakcijama, (kod kojih se na lak način dolazi do inovca. Osim toga, nije iizašao iz svog kruga na koga motri policija. Naprotiv, stekao je javno priznat ugled u toj sferi, a pošto je gospodin Verlok usput održavao tajne veze is polici]oni te nije imorao od nije da strahuje, takva je situacija očigledno bila veoma povoljna. Ali kao sredstvo iza život, sama da svako jiutlro poslije doručka ulsput promrmlja »moje cipele«, a i to više kao usputnu želju, nego direktnu zapovijest ili molbu. Gon spodlin Verlok iznenađeno otkrije da, u stvari, ne zna š'ta bi relkao Stiviju. Stajao je mirno usred dnevne sobe, i nijemo gledao prema kuhinji. Nije iznao niti šta bi se desilo da mu išta i kaže. I to postade veoma čudno gospodinu Verloku is dbzirom na čiinjanicu, koja mu ođjed63nam sinu, da on 'mora da izdržava i tog momka. Nikada dotada mije miti pomislio na taj vid Stivijeva  postojanja. Doista nije iznao kako da razgovara s tim momkom. Posmatrao ga je kako gestilkudiše i mrmlja u kuhinji. Obilazio je oko stola poput luznemiirene životinje u kavezu. Jedno neodlučno: »Zar ne bi bilo bolje da pođeš na spavanje«, osta bez ikakva areaultata, i gospodin Verlok oduistaviši od jalova razmišljanja o ponašanju svoga sure, umorno pređe dnevnu isoibu sa kasom u ruci. Kako je opšta klonulost koju je osjećao dok se peo. stepenicama bila čisto psihičke prirode, gospodin Verlok nije mogao da je objasni, i istoga se zabranu. Da se to nije razbolio? Zaustavi ise na mračnom oidVnorištu da ispita kako se osjeća. Ali tiho neprekidno hrkanje kaje je ispunjavalo tamu, ometalo ga je u tome. Dopiralo je iz sobe njegove punice. Još jedna osoba koju treba izdržavati, pomisli on, i uđe u spavaću sobu. Gospođa Verlok je bila zaspala, ali je petrolejka (gas nije bio uveden na gornijem sipratu) gorjela puinim sjajem na noćnom ormariću. Svjetlo što se odbijalo od sjemila lampe obasjavalo, je bijeli (jastuk, utonuo pod težinom glave gospođe Verlok koja je zatvorenih očiju počivala, a tamna kosa joj je za noć bila složena u nekoliko pletenica. Na izvuk svoga imena ona se probudila, i ugledala svoga muža koji se nadvio nad njom. »Vini, Vini.«  Najprije se mije ni pomakla, već je samo ležala posve mirno, i gledala u kasu u ruci gospodina Verloka. Ali kada  je ishvatila da njezin brat »đipa po čitavoj kući« naglo se izvukla ispod pokrivača i sjela na rub kreveta. Njene  bose noge, koje kao da su probile dino jednostavne pamučne vreće is rukavima, zakopčane čvrsto oko vrata i ruku, pipale isu po proistirci tražeći papuče, dok je ona gledala gore u lice svoga muža. »Ne izmam kako da izađem s njim na feraj«, objasni gospodin Verlok oalovoljeno. »Ne ,bi ga valjalo ostaviti dolje samoga s upaljenom svjetiljkom.« Ona ne reče nfi64 šta, samo kliznu žurno, preko (sobe, i vrata se zatvoriše za njenom bijelom prilikom. Gospodin Verlok stavi kasu na stol, i započe operaciju svlačenja bacivši fcapuit na jednu udaljenu stolicu. Sako i  prsluk su uslijedili. Šetlkao je po sobi u čarapama, a njegova kruipna prilika s rulkama koje su nervozno petljale oko kravate, neprestano ise pojavljivala u dugom ogledalu na vratima ormara njegove supruge. Zatim, nakon što  je smakmuo naramenice, snažno potegnu roletne na proizoiru i nasloni čelo na hladno prozorsko okno. Taj lomni komad stakila se ispriječio i'zmeđu njega i beskrajne, hlaidine, orne, vlažne, glibave, naprijazne gomile cigle, crepova i kamenja, stvari, koje su po sebi neprijatne i neprijateljski raspoložene prema čovjeku. ■Gospodin Verlok osjeti, snagom koja se približavala pravoim tjelesnom bolu, pritajeno (neprijateljstvo vanjskog svijeta. Nema mi jednog izaniimanja koje čovjeka može tolilko da iznevjeri kao što, je slučaj sa poslom

tajnog agenta policije. To je kao kad koinj iizinenada Mpše pod čovjekom usred nenaseljene sušne ravnice. Ova  poredba pade na pamet Verloku jer je u svoje vrijeme jahao mnoge vojne konje, a sada je upravo osjetio da je  pred padom. Budućnost je bila isto toliko mračna koliko i prozorsko okno o koje je prislanjao čelo. I odjednom se lice gospodina Vladimira, izbrijano i veselo, pojavi obavijeno oreolom od žara vlastitog rumenila, poput nekog ružičastog pečata, utisnutog u zloslutnoj tami. Ta sjajna, iznakažena vizija je bila toliko sablasno živa, da je gospodin Verlok odmaknu od prozora i pusti roletnu da se sruči snažnim štropotom. Uznemiren i nijem, strahujući da se takve vizije ne ponove, on opazi da mu se žena vratila u sobu i uvukla u krevet, tiho i spretno, što u njemu pobudi osjećanje beznadežne usamljenosti na ovom svijetu. Gospođa Verlok izrazi svoje iznenađenje što ga još uvijek vidi budna. »Ne osjećam se baš dobro«, promrsi on, prelazeći rukama preko orošena čela. 5 — Tajni agent»Vrtoglavica?« »Da, nimalo nisam dobro.« Gospođa Verlok, s mirnoćom iskusne supruge, izrazi svoje čvrsto uto jedenje u pogledu uzroka i predloži uobičajeni lijek; ali njen suprug koji se ukopao nasred sobe, zanijeka pognutom glavom. »Prehladićeš se alko budeš talko stajao«, primijeti. Gospodin Verlok učini napor, dovrši svlačenje i uđe u krevet. Tamo dolje u mirnoj uskoj ulici odmjereni koraci su počeli da se približavaju kući, a zatim da se bez žurbe udaljavaju, Ikao da je taj prolaznik u jednoj noći bez kraja 'krenuo da prepješači vječnost, od jedne plinske svjetiljke do druge, a dremljivo kucanje sata na odtnorištu, jasno je počelo da se razabire u spavaćoj sobi. Gospođa Verlok, koja je ležala na leđima i netremice gledala u istrop_, primijeti: »Pazar je veoma 'malen danas.« Gospodin Verlok, koji se namjestio u isti položaj, pročisti grlo kao da će dati neku važnu izjavu, ali samo upita: »Jesi li zatvorila plin u prizemlju?« »Jesam«, odgovori savjesno gospođa Verlok. »Taj nesretni dečko je večeras veoma uznemiren«, promrmlja ona nakon jedne pauze ikoja potraja tri otkucaja sata. Gospodin Verldk nije ni najmanje mario za Štivijevtu uznemirenost, ali je predosjećao užasno bdijenje, i plašio se sukoba s tamoim i tišinom, pa primijeti kako Štivi nije htio da posluša kada mu je rekao da pođe u krevet. Na to je gospođa Verlok pala u stupicu i počela da nadugo i naširoko objašnjava svome mužu kako se tu milje radilo o »drskosti« bilo koje vrste, već jednostavno o »uznemirenosti«. U cijelom Londonu ne postoji nijedan mladić njegovih godina kojfi bi bio poslušniji, privrženirji i spremniji da ugodi, tvrdila je ona, čak i korisniji, sve dok  ljudi ne pobune njegovu nesretnu glavu. Gospođa Verlok se okrenu prema svome suprugu, podboči se o lakat, i nad66 nese se mad njega zabrinuto, u nastojanju da ga uvjeri da je Štivi koristan član porodice. To gorljivo zaštitničko saosjećanje, još u doba djetinjstva bolesno pobuđeno jadima tog drugog djeteta, obli njezine blijede obraze sla bim rumenilom, a njezine krupne oči zasvjetlucaše pod tamnim vjeđama. U tom trenutku je gospođa Verlok  izgledala mlađa; mlada kao nekadašnja Vini, ali mnogo strastvenija nego što je ona Vini iz doba Belgravijsfcog  pansiona ikada sebi dopustila da iizglada pred majčinim stanarima. Međutim, gospodina Verloka je njegova zabrinutost sprečavala da skrene pažnju na riječi svoje supruge. Njen glas kao da je dopirao sa druge strane nekog debelog zida. Ali nakon što je pogleda opet dođe k sebi. On je cijenio tu žemu, a to poštovanje potaknuto nečim nalik ganuću, samo je još pridodalo teretu njegove tjeskobe. Kada je njezin glas zamukao., on se uznemireno pomakne i reče: »Već se nekoliko dana ne osjećam dobro.« Možda mu je ovio bio i uvod u potpunu ispovijest, ali gospođa Veirlok ponovo spusti glavni ma jastuk, i buljeći u strop nastavi: »Taj dečko sluša previše onih vaših priča ovdje. Da sam znala da oni dolaze večeras, pobrinula bih se da on ode u krevet u isto vrijeme kad i ja. Bio je sarv izvan sebe zbog nečega što je načuo o ljudima koji jedu ljudsko meso i piju ljudsku krv. Kakvog smisla imaju ovakvi razgovori?« U glasu joj se osjeti prizvuk ogorčenog prezira. Goi-spodin Verlok je sad bio posve priseban. »Pitaj Karta Junta«, izaguinda on bijesno. Gospođa Verlok veoma odlučno- proglasi Karla Junta »odvratnim starcem«. Ona oitvoreno izjavi svoje simpatije  prema Majkelisu. O kršnom Osiponu, u čijeim prisustvu je uvijek osjećala nelagodnost, što je prikrivala onim svojim uzdržanim stavom, ne reče baš ništa. Zatim opet nastavi da priča o tom svom bratu, -koji je već tolike godine predmet njezine brige i strahovanja: 5* 67»Om nije ni dorastao da sluša o onome što se ovdje priča. On vjeruje da je sve to istina. On ne umije drugačije. A onda se zbog toga silno uzbudi.« Gospodin Verloik ne reče ništa.

»Kada sam sišla dolje, piljio je u mene, kao da me ne ipoznajje, srce mu je udaralo kao čekić. Ne može a da se ne uzruja. Probudila sam maj'ku i zamolila je da posjedi s nvjiim dok ne zaspe. Nije on kriv. S njim nema nikakvih problema ako ga se ostavi na miru.« Gospodin Verlok ništa ne reče. ■»Sauno da nikada nije išao u školu«, poče ponovo gospođa Verlok odjednom. »Uvijek uzima one novine iz izloga. Toliko se sav zanese dok ih čita da se sav zacrveni, a ne možemo da se otarasimo ini desetak brojeva u mjesecu. Samo zauzimaju prostor u izlogu. Osim toga, gospodin Osipon donosi svake nedjelje po gomilu tih  pamfleta BP da se prodaju po pola penija. Ja ne bih dala pola penija ni za čitavu hrpu. To glupo štivo — eto što  je to1. Nikako se ne prodaje. Naki dam se Štivi domogao jednoga, i u njemu se našla priča o nekom njemačkom vojniku koji je nekom remcu skoro otkinuo uvo, i nikom ništa. Životinja! Nisam nikako- mogla da umirim Stiviija toga poipodneva. Ta priča je bila dovoljna da miu krv uzavre. Uostalom, kakva je korist od štampanja takvih stvairi? Ma ovdje nismo njemački robovi, ibogu hvala. To se nas ne tiče, nije li tako?« Gospodin Verloik ne odgovori. »Morala sam da oduzmem dječaku nož za rezanje mesa«, nastavi gospođa Verlok, sada već pomalo drem-ljivo. »Vikao je, udairao nogama i jecao'. Ne može da podnese ni pomisao na okrutnost bilo koje vrste. Da mu je bio  pri ruci, iskasapio, bi tog vojnika kao svinju. Doduše, prema nekim ljudima ne treba ni imati mnogo milosti.« Glas gospođe Verlok utihne, a za vrijeme te duge pauze, izraz u njenom nepomičnim očima, postajao je sve zamišljeniji i zagonetniji. 68 »Je li- ti bolje, dragi?« upita ona slabim odsutnim glasom. »Hoću li is-ada da ugasim svjetlo?« Užasno ub jeden je da za njega nema sna držalo je gospodina Verloka nijemim i beznadežno ravnodušnim u onom strahu od tame. Onida se jako napregne. »Da, ugasi ga«, reče konačno mufclim glasom. 69GLAVA ČETVRTA Većina od nekih tridesetak malih stolova, prekrivenih crvenim stolnjacima sa bijelim uzorkom, bila je poredana  pod pravim uglom prema tamnosmeđoj zidnoj oblozi pivskog poidruma. Veliki toronzani svijećnjaci is brojnim krakovima visili isu iiz niskog stropa blagih lukova, freske se monotono pružale po zidovima bez prozora,  predstavljajući prizore iz lova i terevenke na otvorenom prostoru, a njihovi učesnici su bili obučeni u srednjovjekovna odijela. Ljudi u zelenim prsnicima izmahivali su lovačkim noževima i dizali pehare pjenušavog  piva. »Ukoliko se nisam grdno prevario, vi ste osoba koja bi mogla da izma šta se krije iza tog užasnog događaja«, reče kršni Osipom, nalakćen na sto i s nogama duiboko gurnutim pod istoliou. Oči su mu plaimtjele od neobuzdane ■znatiželje. Jedan klavir pored vrata, ukrašen palmom <\x loncu sa svake strane, odjednom, sam od sebe, zaglušnom virtuoznošću zasvira neki valcer. Buka je bila nesnosna. Kada je prestala, isto tako iznenadilo kao što je i počela,  prljavi čovječuljak s maočarima koji je sjedio nasuprot Osiponu 70 iza velike krigle pune piva, mirno izjavi nešto što je zvučalo poput opšteprihvaćene istine. »U .načelu, ono što neko od nas može ili ne može da zna po pitanju bilo koje date činjenice, ne može da bude  predmetom ispitivanja drugih.« »Svakako da ne može«, saglasi se drug Osipon prigušenim glasom. »U načelu.« Obuhvativši rukama svoje široko lice on je i dalje netremice gledao u tog prljavog čovječuljka s naočarima koji  je hladno otpio malo piva i ponovo vratio kriglu na sto. Njegove velike plosnate uši odstojale su mu od glave, Ikoja se Osiponu činila toliko lomnom da bi je mogao* 'zdrobiti između palca i kažiprsta. Čeoni dio kao da imu  je počivao na okviru od naočara, a bezbojni obrazi na 'masnom i nezdravom licu, samo su bili zamrljani rijetkim tamnim zaliscima. Ta žalosna inferiornost njegovog fizičkog izgleda činila se smiješnom zbog njegovog krajnje samouvjerenog držanja. Govorio je otresito, a ćutao je na naročito impresivan način. Osipon opet progovori između ruku, prigušenim glasom. »Jeste li danas već dugo napolju?« »Ne, cijelo prije podne sam preležao u krevetu«, odgovori onaj drugi. »Zašto?« »Ah, ništa«, reče Osipon, gledajući ga ozbiljno-, u sebi goreoi od želje da nešto sazna, ali ga je očigledno stišavala bezgranična nezainteresovanost tog čovječuljka. Kad god je s njim razgovarao, što se rijetko dešavalo, —  'krupni Osipon je patio od neke imoralne, pa čak i fizičke inferiornosti. Ipak se odvaži na još jedno pitanje. »Da li ste došli pješice dovde?« »Ne, onindibusoirn«, sasvim spremno odgovori čovječuljak. Živio je daleko u Islingtonu, u kućici na kraju neke zapuštene uličice, pume slame i prljavog papira, u kojoj je nakon škole gomila djece raznih dobi, trčala i vrištala,  bučeći strašno, surovo i neveselo:. Njegova sa-mačka stražnja soba u kojoj se isticao jedan ogroman

71ormar, bila je unajmljena Ikod dvije postarije usidjelice, skromne krojačice čiju su klijentelu uglavnom sačinjavale sluškinje. Dao je da ise na taj ormar stavi lokot, ali je inače !bio uzoran stanar, koji nije zadavao nikakve ibrijge, i nije zahtijevao gotovo mikakvijh usluga. Među njegove osobemosti spadalo je i to1 da je zahtijevao da se soba sprema samo u njegovom prisustvu, i da je kad god je izlazio izaključavao' vrata, a ključ  ponio sa sobom. •Osipom je zamislio 'te okrugle naočare cmih okvira kako napreduju ulicama ma Ikrovu omnibuisa, a njihovo samouvjereno svjetlucanje pada po zidovima kuća, ili se spušta na glave nesvjesne bujice ljudi na pločniku. Neodređen simijeišaik iizimiijeni oblik Osiponovih debelih usana kada je pomislio na zidove koji, se pri pogledu na te naočare ruše, a ljudi bježe da spasu život. Kad bi samo enali! Kako bi se uspaničili! On promrmlja upitno: »Sjedite li već dugo ovdje?« »Sat, ili možda više«, odgovori onaj drugi, nehajno, i potegne malo tamnog piva. Svi njegovi pokreti — način ma koji je hvatao, na koji je pio, spuštao ponovo tešku kriglu na sto i skretao ruke — bili su odlučni i samouvjereno precizni, zbog čega je krupna mišićavi Gsipon, koji se prignuo' i netremice gledao, isturenih usana, bio oličenje žalosne1 neodlučnosti. »Jedan sat«, reče on. »Tada možda još niste ni saznali novosti Ikoje sam ja upravo- čuo — tu na ulici. lili možda  jeste?« Čovječuljak na ovo posljednje zaniječe glavom. Pošto nije odavao nikakvih znakova znatiželje Osipan se odvaži i doda kako ih je upravo čuo tu ispred piivnice. Dječak Ikoji prodaje inovine je o tome rekao pred samim njegovim nosom, a pošto nije ibio ni najmanje pripremljen na tako- nešto, veoma se prenerazio. i uzrujao1. Morao je da uđe ovamo da okvasi sasušema tusta. »Nisam ni pomislio da ibih vas mogao ovdje naći«, dodade on i dalje mrmljajući, s rukama uprtim o stol. 72 »Ponekad navratim«, reče onaj" drugi 'zadržavajući svoju izazovnu hladnoću. »Čudno je da baš vi niste čuli ništa o tome«, nastavi krupni Gsipon. Žmirkao je nervozno. »Baš vi«, ponovi on nesigurno. To očigledno' suzdržavanje navodilo je na zaključak da taj krupni čovjek oisjeća nevjerovaitan i neobjašnjiv strah pred onima smirenim čovječuljkom, koji je ponovo podigao kriglu, otpio i spustio je na sto, oštrim i sigurnim kretnjama. I to je bilo sve. Pošto, je zalud čekao na neku riječ ili sznak, Osipom- učiini napor  da se inezainteresovano ponaša. »Da li vi«, reče on još više stišavši glas, »dajete svoju robu svakom ko je od vas zatraži?« »Moje je strogo pravilo da nikoga ne odbijem — dokle god imam uiza se i jedne trunke«, odlučno odgovori čovječuljak. »Je li to načelo?« prokomentarisa Osipon. »Načelo.« »I smatrate da je to ispravno?« Velike okrugle naočare koje su ovom blijedom licu davale izgled nepokolebljive samouvjerenosti, uperiše se na Osipona poput budnih netremičnih očiju iz kojih je bljeskala hladna vatra. »Savršeno ispravino. Uvijek. Pod svim okolnostima. Šta bi ime moglo spriječiti? Zašto ne bih? Zašto bih o tome uopšte razmišljao?« Osipon zinu od čuda, ali diskretno. »Hoćete da kažete da biste je dali i mekom detektivu kada bi došao i zatražio1 je od vas?« Onaj drugi se neodređeno nasmije. »Neka samo dođe i neka je isproba pa ćete vidjeti«, roče on. »Oni me poznaju, ali i ja znam svakog od nijih.  Neće se ti imeni približiti. A, jok.« Žestoko cokne svojim tankim pomodrelim ustima. Osipom poče da raspravlja. 73»Ali oni bi mogli da pošalju nekoiga — da vam postave zamku. Shvatate li? Da se na taj način domognu vaše robe, a potoim vas uhapse s dokazom u rukama.« »Kakvim dokazom, čega? Možda tim da trgujem eksplozivom ibez dozvole«« Ovo je trebalo da izvuci kao prezirno izrugivanje, iaiko' je izraz tog mršavog, foolešljivog lica ostao neizmijenjen a izražavanje ležerno. »Ne misliim da je ijednom od njih baš stalo da dođe do tog hapšenja. Ne mislim da bi i jednoga mogli natjerati da mi dođe sa nalogom. Mislim ni jednog od -boljih. Niti jednoga.« »Zašto?« upita Osipom. »Zato što savršeno dobro znaju da se ja nikada ne rastajem sa posijedn'joim šaikoim isvoje robe. Uvijek je imam uza se.« On lagano dotakne prsa svoga kaputa. »U pljoski od debelog stakla«, nastavi on. »To su mi rekli«, reče Osipom s blagim čuđenjem u glasu. »Ali nisam znao da li. ..« »Oni zmaju«, prekide iga čovječuljak kratiko, naslanjajući se na ravmd naslonjač stolice koji je nadvisivao njegovu ikrhlku priliku. »Mene nikada neće uhapsiti. To je skupa igra za bilo kojeg od njih. Da bi se poduhvatilo s čovjekom poput mene, potreban je pravi pravcati neslavni heroizam.« Opeit se njegove usine samouvjereno saistaviše. Osipom se suzdrži da mu -se ne omakne kakav nestrpljiv pokret ili nepromišljenost, ili — jednostavno neupućenost. Odgovori: »Oni za taj posao samo treba da nađu nekog ko ne

zna da vi u džepu nosite toliko robe da možete da raznesete u parampairčad i sebe i sve ostalo u krugu od šezdeset jardi.« »Nikada nisam tvrdio da ime se ne može maknuti«, doda onaj drugi. »Ali to ne bi bilo hapšenjem. Nadalje, to i nije toliko lako kao što se čini.« »Ma koješta«, usprotivi se Osipom. »Nemojte da budete baš toliko sigurni u to. Sta> može da spriječi nrjih  petoricu ili šestoricu da vas presretnu na ulici? Kad vam 74  priklij.ešte ruke, me možete baš ništa da uradite — ili možda mažete?« »Mogu. Ja sam rij etika napolju kad se smrači«, reče čovječuljak mirno, »a nikada do kasno u noć. Uvijek hodam s lijevom rukom ma gumenoj loptici koju držim u džepu od pantaloma. Pritiskom na tu lopticu aktivira se detonator koji se nalazi u pljoiski Ikoju noisim u džepu od kaputa. Radi se o principu momentalnog pneumatskog zaslona (za objektiv kamere. Cijev vodi do . . .« On hitro razotkrije gumenu cijev da je Osipon na brzinu oismoitri. Cijev je bila slična tankom smeđem crvu, i iz orukavilja nijagovag prsluka dalje< je nestajala u unutrašnjem gornjem džepu sakoa. Njegovo odijelo, od neke neodređene smeđe mješavine, bilo je ianošeno- i puno mrlja, prašine u sastavima, a rupice za kopčanje bile su izlizane. »Taj detonator je djelomično mehanički a djelomično hemijiski.«, objasni om is nehajnom snishodljivošću. »On je trenutačan, naravno?« promrmlja Osipon, malo se stresavši. »Daleko od toga«, priznađe onaj drugi nevoljko, na-šta mu ise usta boiino iskriviše. »Treiba da prođe punih dvadeset sekundi od momenta kada- pritisnem lopticu pa do nastanka eksplozije.« »Fijuuu«, zazviždi Osipon sasvim zgranut. »Dvadeset sekundi! Užas! I vi hoćete da kažete da biste to mogli da izdržite? Ja bih pomahnitao.« »Ne (bi bilo šteta i kad biste. To je, razumije se, slabost ovog specijalnog sistema, koji je namijenjen samo za moju ličnu upotrebu. Najgore je to što je način aktiviranja eksploziva uvijek slaba taaka. Sad pokušavam da  pronađem detonator koji bi se dao podesiti u svim uglovima alkcije, čak i u neočekivanim promjenama uslorva. Jedan varijabilan, a ipak savršeno precizan mehanizam. Jedan detonator koji zaista sam razmišlja.« »Dvadeset sekundi«, promrsi ponovo Osipon. »Au! A zatim ...« Lagano je okrenuo glavu pa je izgledalo kao 75 «• 9da isvjetlucanje njegovih naočara premjerava pivnicu u podrumu renomiranog restorana »Silenius«. »Niko u ovoj sobi se ne bi mogao nadati bijegu«, bila je presuda nakon ove procjene. »Čak niti taj par koji se sada penje uiza stepenice.« Klavir u podnožju istepenica udarao je neku mazurku tolikom žestinom, kao- da se neki prosti drski duh htio napraviti važnim. Dirke su misteriozno uranjale i podizale se. Zatim sve utihnu. Osipon na čas zamisli ovo jarko osvijetljeno mjesto kao strašnu crnu jamu iz koje sukljaju istravični pramenovi dima, zagušeno smećem zdrobljenih cigala i unakaženih tjelesa. Tako je jasno- vidio prizor rušenja i smrti da ise ponovo stresao. Onaj drugi s hladnim samopouzdani]e-m primijeti: »Naša sigurnost u krajnjoj liniji ovisi O1 samom karakteru. Malo je ljudi ma ovom svijetu s tako- čvrstim karakterom kao što je moj.« »Pitam se kako vam to uspijeva«, zaguinđa Osipom. »Snagom ličnosti«, reče onaj drugi i ne podižući glas, a pošto je dopirala iz usta tog očigledno bijednog stvora, ta tvrdnja potaknu Osipona da se ujede za gornju usnu. »Ja imam sredstvo kojim mogu da sebe učinim ubojitim, za okolinu, ali to, saimo po sebi, ne predstavlja apsolutno ništa u smislu zasitite. Ono što stvarno koristi jest da ti ljudi vjeruju da ću ja upotrijebiti to sredstvo-. U to čvrsto vjeruju. I aato ja u njihovim očima predstavljam smrtnu opasnost.« »I među njima ima pojedinaca s karakterom«, promrsi Osipon zlobno. •»Moguće. Ali tu se očigledno radi o određenom ste-penu, jer, na primjer, ja njima nisam impresioniran. Stoga su octi inferiorni. I ine mogu da budu drugo. Njihov karakter se zasniva ma konvencionalnom momlu. Oslanja se na društveni poredak. Moj je oslobođen svega nametnutog. Oni su sputani mnogim konvencijama. Oni su ovisni o životu, koji predstavlja istorijsku činjenicu okruženu brojnim ograničenjima, obzirima^ jednu kompleksnu 76 organizovanu činjenicu koja u svakom trenu može da bude ugrožena, dočim se ja oslanjam samo na smrt, koja ne poznaje nikakva ograničenja i nitko je me može ugroziti. Moja superiornost je očita.« »To je transcendentalni vid tumačenja«, reče Osipon, posmatrajući hladno svjetlucanje okruglih naočara. »čuo sam Karla Junita nedavno, kako priča nešto slično.« »Karl Junt«, promrmlja onaj drugi prezirno, »delegat Međunarodnog Crvenog komiteta je čitavog svog života  bio pozer u s'jemi. Trojica vas je delegata, zar ne? Neću da okaraikterišem onu drugu dvojicu — pošto ste jedan od njih vi. Ali ono što vi kažete ne znači ništa. Vi ste oni vrli propagatori revolucionarnih ideja, ali nesreća nije samo u toime što vi niste u stanju da mislite samostalno koliko jedan uigiledni bakalin ili novinar, nego što uopšte nemate karaktera.« Osipon nije mogao da obuzda trzaj u znak negodovanja.

»Ali šta vi hoćete od nas?« luzviknu on utišavši glas, »za čim to vi sami težite?« »Za savršenim detonatorom«, bio je spremam odgovor. »Zašto krivite tako lice? Vidite, vi čak ne možete da  podnesete mi samo pominjanje nečeg određenog.« »Ja uopšte ne krivim lice«, zabruimda razljućeni Osipon. »Vi revolucionari«., nastavi onaj drugi, s ležernom samouvjereinošću, »iste robovi društvenog poretka koji vas se plaši; robovi isto kao i ona ista policija koja ustaje u odbranu tog poretka. Jasno da jeste, pošto želite da ga izmijenite. Ta želja rukovodi vašim mislima, naravno, a i vašoim akcijom, stoga niti vaše mišljenje niti vaša akcija me mogu da budu određeni.« Ućuta i opet poprimi onaj izraz nepokolebljive, beskrajne šutnje, ali odmah nastavi:. »Vi niste nimalo bolji od snaga koje su uperene protiv vas, — od policije, ma primjer. Neki dan sam iznenada nabasao na glavnog inspektora Hita na uglu ulice To-tenam Kat. Uporno me je posmatrao. Ali ja uopšte nisam 77 ^^ ^^^Kp^^^gledao u njega. Što bih ga i pogledao? On je razmišljao o mnogim stvarima, o svojim  pretpostavljenima, o svom ugledu, o sudnicama, o svojoj plati, o novinama, o stotinu stvari. Ali ja sam samo razmišljao o svom savršenom detonatoru. On nije predstavljao ništa za mene. Bio mi je toliko nevažan da ine mogu da se prisjetim ničeg što bi bilo dovoljno beznačajno da bi se moglo porediti s njim — osim 'možda Karla Junta. Našla krpa zakrpu. Terorista i policajac koji dolaze iz iste košare. Revolucija, žalbom — bontra potezi u istoj igri; oblici dokoliče-nja, u suštini istovetni. On igra svoju malu igru — a isto tako i svi vi agitatori. Ali ja ne igram igru. Ja radim, četrnaest sati na dan, a ponekad i gladujem. Moji eksperimenti (koštaju novaca s vremena na vrijeme, i onda moram dan-dva da budem bez hrane. Gledajte u moje pivo. Da, već sam ispio dvije čaše danas, a uskoro ću još jednu. Ovo je mali praznik, i ja ga proslavijam (sam. A što ne bih? Imam petlje da radim sam, sasvim sam, potpuno sam. Već godinama sam radim.« Osiponovo se lice obli tamnim rumenilom. »Na savršenom detonatoru — hm?« naceri se on sasvim tiho. »Da«, odgovori onaj drugi. »To je savršena definicija. Vi ne biste ni izdaleka mogli da tako precizno de-finišete  prirodu svoje aktivnosti, sa svim vašim komitetima i delegacijama. Ja sam, u stvari, pravi propagator.« »Nećemo sad o tome raspravljati«, reče Osipon koji kao da je bio iznad sfere ličnih interesa. »Bojim se da ću ipak morati da vam pokvarim vaš praznik. Jutros je u eksploziji u Grinič parku nastradao jedan čovjek.« »Kako znate?« »Izvilkuju tu vijest po ulicama već od dva sata. Ja sam kupio novine, i utrčao ovamo .. . Tada sam ugledao vais kako sjedite za ovim stolom. Imam ih u džepu.« On izluče novine. Bile su velikog formata, na rosika-stam papiru, kao da ®u se zarumenjele od žaira vlastitih optimističkih ubjeđenja. Brzo je okretao stranice. 78 »A, evo ga. Bomba u Grinič parku. Za sada nema mnogo. Pola dvanaest. Maglovito prije podne. Tutanj eksplozije ise osjećao čak do ulice Romi i Park Plejsa. Ogromna jama u zemlji pod jednim drvetom, puna zdrobljenog korijenja i izlomljenog granja. Posvuda naokolo razmrskani ostaci tijela nekog muškarca. To je sve. Ostalo sve su novinarske priče. Bez sumnje se, kažu, radi o zločinačkom pokušaju da se digne u vazduh Opservatorij. Hm. Jedva da čovjek i povjeruje.« Još je neko vrijeme ćutike gledao u novine, a zatim 5!h doda onom drugom, koji ih najprije odsutno pogleda, a zatim bez tri ječi spusti na stol. Gutanje prekinu Osipan —■ još uvijek uvrijeđen. »Ostaci samo jednog muškarca, kao što vidite. Ergo sam je sebe digao u vaizduh. To će vam pokvariti dan — zar  ne? Jeste li očekivali takav jedan potez? Meni nije ni na pamet palo, ni u snu nisam mogao da pomislim da se taiko nešto sprema ovdje — u ovoj zemlji. Pod sadašnjim okolnostima ovo nije ništa drugo već pravi prav-cati kriminal.« Čovječuljak podlignu svoje tanke orne obrve s ravnodušnim prezirom. »Kriminal! Sta je to? Što je uopšte zločin? Što može da znači takva jedna tvrdnja?« »Kako drukčije da se izrazim? Čovjek mora da se koristi svakodnevnim rječnikom«, ireče Osipon nestrpljivo. »Značenje te tvrdnje jest da takvi postupci mogu gadno da ugroze naš položaj u ovoj 'zemlji. Zar to po- vašem mišljenju nije pravi zločin? Ubij eden sam da ste nedavno raspacrčaivali svoju robu?« Osipon ga jie oštro posmatrao. Onaj drugi, nimalo pogođen, polako spusti i podiže glavu. »Dakle, jeste«, prasnu urednik pamfleta BP 'oštrim šapatom. »Zar tako! Da li vi doista tako lako izdajete tu svoju robu na jednostavno traženje, prvoj budali koja naiđe?« 79»Upravo tako! Ovaj prokleti društveni poredak se ■ne temelji na popiru i mastilu, i ja sebi ne umišljam da će ga kombinacija papira i mastila ikada dokrajčiti, ma išta vi mislili o tome. Jest, ja bih svoju robu objeručke dao svakom čovjeku, ženi ili budali kojoj padne na pamet da navratii do mene. Ja amam o čemu vi razmišljate. Ja se sam ne ponašam po direktivama Crvenog komiteta. Mogao bih da posmatram kako vas protjeruju odavde ili hapse. Ili čak da vam skidaju glave, a da ne mrdnem ni ■malim prstoim. Ono što ise dešava nama individualcima, to nije ni najmanje važno.«

Govorio je nehajno, ne žesteći se, gotovo bez ikakvih emocija, i Osipan, u sebi mnogo pogođen, pokušavao je da oponaša njegovu ravnodušnost. »Kad bi ovdašnja policija znala svoj posao sve bi vas izrešetala pištoljima, ili vas u sred bijela dana s leđa zaskočila i mlatnula po glavi vrećom s pijeskom.« Kao da je čovječuljak na onaj svoj hladnokrvan, samouvjeren način već prije razmišljao o tome stanovištu. »Da«, odobri on krajnje spremno. »Ali zbog toga bi morali da odgovaraju vlastitoj ustanovi. Shvatate? Za to je  potrebno imati Strašnu petlju. Poisebno jaku petlju.« Osipon zatrepta. »Uvieren sam da bi vam se doslovce tako nešto desilo kada biste svoj laboratorij smjestili u Sjedinjenim Državama. U njihovim ustanovama se toliko ne polaže na formu.« »Ja, najvjerovatniije, neću poći tamo da se u to uvjerim. Inače ova vam je primjedba na mjestu«, priznade 'onaj drugi. »Oni tamo imaju čvršći karakter — koji je u suštini anarhistički. Plodno tlo za nas — Sjedinjene Države  — veoma dobar teren. Ta velika republika nosi u sebi klice propadanja. Mase naginju bezakonju. Izvanredno. Mogli bi da nas postrijeljaju ali.. .« »Vi ste za mene isuviše .transcendentalni«, zagumđa Osipon, ozlovoljen d zabrinut. 80 »Samo sam logičan«, prosvjedova drugi. »Postoji nekoliko tipova logike. Ovo je oma pouenija verzija. Ameirilka je u .redu. Nego, ova zemlja1 je opasna, sa svojim idealističkim postavkama o zakonodavstvu. Smisao za društvena previranja ovoga naroda otupljen je skrupuloznim predrasudama, a to je kobno za naš rad. Vd govorite kalko je Engleska vaše jedino utočište! Tim gpre. Kapua. Sta će nam utočište? Vi ovdje pričate, štampate, kujete izavjere i ništa ine radite. Rekao bih da je to veoma pogodno ,za Kani Junta i slične.« Malo slegnu ramenima, a zatim doda s istom ležernom sigurnošću: »Trebalo biste da usmjerite svoja nastojanja  prema razbijanju sujevjerja i kulta zakona. Ništa ■mi više ne bi bilo po volji nego da vidim inspektora Hita i njemu slične kalko pokušavaju da nas poubijaju usred bijela dama, na opšte odobravanje javnosti. Tada bi naša (bitka bila napola dobivena; rasulo starog morala bi nastupilo u njegovom vlastitom svetilištu. Tome biste moirali da težite. Ali, vi revolucionari to nikada nećete shvatiti. Vi planirate budućnost, gubite se u maštarijama o društvenim sistemima koji su nastali iz postojećeg; dok ibi, u stvari, zapravo sve trebalo sraivniti sa zemljom, i novoj koncepciji žiivota omogućiti 'nesmetan početak. Takva budućnost će se sama iza sebe pobrinuti, vi ćete joj isamo napraviti životnog prostora. Stoga bih ja zgrtao svoju robu u gomilama po uglovima ulica, kad bih je isamo imao dovoUjino; a pošto nemam, — dajem sve od sebe da usavršim jedan doista pouzdan detonator.« Osipon, koji je u mislima zaplovio u duboke vode, uhvati se za tu posljednju riječ, kao da je spasonosna izreda. »Da, vaši detonatori. Ne bih se začudio da je jedan od tih vaših detonatora izbrisao onog čovjeka u parku \s lica zemlje.« Sjena zlovolje zaimrači ono odlučno, blijedo lice na- Osiponu. U Tajni agent»Uvijek imam poteškoća da u praksi isprobam različite tipove. Konačno, oni ise moraju isprobati. Pored toga . ..« Osipom ga prekide. »Ko ibi mogao da toude taj čovjek? Uvjeravam vas da mi ovdje u Londonu nismo imali pojma. Zar vi ne biste mqgli da opišete tu osolbu kaj oj ste dali robu?« Onaj drugi uiperi u Osipana svoje naočare poput reflektora. »Da ga ©pišem«, ponovi on polako. »Mislim da sada viiše niko neće imati ništa protiv. Opiisaću vam g,a jednom jedinom riječju — Ved.dk.« Osipon, Ikoji se od znatiželje podigao nekoliko inča od stolice, zavali se natrag, Ikao da ga [je n-eko ošamario. »Verlok! Nemoguće.« Hladnokrvni čovječuljak samo lagano zakiiima glavom. »Da, on je ta oisoba. Said bar ine možete da kažete da sam svoju robu dao prvoj budali koja je naišla. On je bio, koliko isam ja shvatio, važan član vaše grupe.« »Da«, reče Osipon. »Važan. Ne baš važan. On je bio centar za obavještavanje, i obično' je primao dirugove koji su dolazili ovamo. Bio je više koristan nago važan. Čovjek bez ideja. Randjie je govorio na skupovima •— u Francuskoj čini mi se. Ne baš ni jako idofero. U nfjega su imali povjerenja ljudi poput Latorea, Mozera i sva ta stara garda. Jedini talenat Ikoji je doista ispoljavao., bila je njegova sposobnost da na neki način odvrati  pozornost policije. Ovdje, čini mi se, nisu baš naročito budno motrili na njega. Bio je, znate, oženjen po redu i zakonu. Pretpostavljam da je onaj dućan otvorio od ženinih novaca. Izgleda da je dobro išao posao.« Gsipon odjednom uouta i promrsi iza sebe: »Pitam se šta će sad ta žena?« i zapade u razmišljanlja. Onaj drugi je čekao isa zavidnom ravnodušnošću. Po-rijelklo mu je bilo nejasno, a svi su ga znali samo po nadimku Profesor. Dali su mu ovu titulu, pošto je ne82 kada bio demomstrator-pomoćnik iz hernije u nekom tehničkom institutu. Posvadio se s upravom Eibog toga što su s njim nepravedno postupali. Kasnije je dobio mjesto u lalboratoirij'u neke fabrike boja. I tamo su s njim užasno nepravedno postupali. Njegovi sukobi, neimaština, naporan irad samo. da bi ise uzdigao ma dnuštvanoj'

ljestvici, ispunili su ga tolikim pretjeranim ub jedenjem o vlastitoj vrijednosti da je svijetu bilo krajnje teško tretirati ga pravedno, — pogotovo što je imjeriloi za to mnogo ovisilo o strpljenju pojedinaca. Profesor jest bio veoma nadaren, ali mu je nedostajala ona velika društvena vrlina — pokornost. »Po pitanju intelekta je na muli«, izjavi Osipon na-glas i oidmalh se okani ,razimišljanja o ucviljenoj ličnoslti gospođe Verlok i njiazinom dućanu. »Jedna sasvim prosječna asoiba. Vi griješite što se jače ne držite u vezi s drugovima, Profesore«, doda on prijekorno. »Je li vam išta rekao — dao na bilo koji način povoda da naslutite njegove namjere? Ja iga nisam vidio mjesec dana. Naprosto je nevjerovatno da ga više nema.« »Rekao mi je 'da ise radi o napadu na neku zgradu«, reče Profesor. »Toliko sam morao da znam da bih mogao da  pripremim oružje. Ja sam ga upozorio da nemam dovoljno eksploziva da bi došlo do potpunog razaranja, ali me  je on zamolio da učinim sve što mogu. Pošto je on zahtijevao nešto što može otvoreno da se naši u ruci,  predložio sam da se uzme jedna stara limenka od fir-niajza, (boju sam slučajno imao kod sebe. Ta ideja mu .se dopala. Malo sam se namučio, pošto sam najprije morao da isiječem dno, a kasnije da ga opet zalemiim. Kada je -bila spremna za upotrebu, u toj limenki je bila jedna dobro zatvorena taglica od debelog stalkia sa širokim grlom, Obložena vlažnom glinom i ispunjena sa šesnaest muci zelenog praha X2. Detonator je bio spojen sa poklopcem limenlke. Vrlo vješto zamišljen — kombinacija vremena tempiranja i udara. Objasnio sam mu rad tog mehanizma. U tankoj cjevčici je bio ...« 83Osipanova pažnja odluta. »5ta se, po vašem mišljenju, desilo?« prekinu on Profesora. »Ne znam. Možda je poklopac bio prečvrsto zavrnut pa je došlo do spoja, a zaltim se zaboravilo na vrijeme. Trebalo je da se detonator aktivira za dvadeset minuta. S druge strane, alko je kontakt već bio uisipoistavljen, doi-voljain je bio isamo jači udarac, pa ida eksplozija nastupi. On, ili je loše tempirao vrijeme, ili mu je sprava  jednostavno i'spaila iz ruku. Kontakt je pravilno uspostavljen — to mi je, u svakom slučaju, sasvim jasno. Sistem  je savršeno radio. A ipak čovjek bi prije pomislio da je mnogo vjerovatnije da jadna obična budala u žurbi sasvim zaboravi da aktivira mehanizam. Ja sam se najviše bojao da ne dođe do takve greške. Ali ima daleko' više  budala nego načina ikojima se čovjek može protiv njih osigurati. Ne možete očekivati ni od jedinog detonatora da bude savršeno siguiran — siguran uz budale.« On dade znak konobaru. Osđpon je sjedio ukočen, odsutna pogleda, kao da je utonuo u razmišljanja. Pošto je konobar naplatio račun, vrati se u stvarnost s izrazom đlubokog nezadovoljstva. »Ovo je veoma neprijatno za mene«, reče zamišljeno. »Karl leži od bronhitisa već nedjelju dana. Sve su prilike da ise neće više pridići. Majlkeilis se provodi negdje izvan grada. Jedan pomodni izdavač mu je ponudio, pet stotina funti da napiše iknjiigu. To će biti užasan promašaj. Izgubio je moć razložnog razmišljanja u zatvoru, znate.« . Profesor je stojeći zakopčavao kaput; savršeno ravnodušno gledao je oko sebe. »Sta ćete sada uraditi?« upita Osipo-n izmoreno. Plašio ise da ga ne okrivi Centralni Orvend komitet, tijelo koje nije imalo stalnog sjedišta, i o čijem članstvu on nije baš bio naročito obaviješten. Ako bi ova afera dovela do obustave skromnih prihoda koje je dobivao za izdavanje pamfleta BP, on će zaista đimati razloga da požali 'zbog te neobjašnjive Verlokove gluposti. »Soliidariisamje s najekstremnijim viđam akcije je jedino, a glupa nesmotrenost drugo«, reče on, s nekom zlovoljnom žestinom. »Ne iznam što bi Vesrlofcu. Tu nije sve jasno. Međutim, njega više nema. Možete to da shvatite kako hoćete, ali u ovim okolnostima grupi revolucionara ne preostaje drugo nego da poriče bilo kalkvu vezu s tim vašim luđakom. Mene trenutno brine samo kako da to što uvjerljivije izvedemo.« Čovječuljak koji je stajiao zakopčainog kaputa i spreman da pođe, nije bio rastom nimalo viši od Osipona koji je sjedio. On namjesti svoje naočare koje su bile u ravnini Osiponova lica. »Možete da 'zatražite od policije svjedočanstvo o uzornom vladanju. Oni znaju gdje je svaki od vas spavao  prošle noći. Možda bi, ako^ biste ih zamolili, pristali da vam daju neku vrstu pismene zvanične izjave.« »Oni, bez sumnje, dobro znaju da mi s ovim nemamo ništa«, ipromiris! oporo Osipon. »Oino što će oni reći je dnuga stvar.« I dallje je bio zamišljen, nije obraćao pažnju ina tu malu mudru pohabanu priliku koja je stajala  pored njega. »Moram se odmah domoći Majkelisa i navesti ga da na jednom od naših sastanaka održi dirljiv govor. Javnost nekako sentimentalno gleda na toga čovjeka. Njegovo ime je poznato. A ja sam u vezi s nekolicinom reportera velikih dnevnih listova. Ono što bi on rekao bila bi svakako obična glupost, ali on to zna tako da iskiti ida se to ipak može progutati.« »Kao fšećerlema«, ubaci Profesor, prilično tiho, još uvijek zadržavajući ravnodušan izraz. Zbunjeni Osipom i dalje je u pola glasa sa soboim razgovarao, poput čovjeka koji razmišlja u potpunoj osami. »Prokleta budala! Da mi natovari na vrat takav idiotizam. A ja čak ni ne znam da li...« Sjedio je stisnutih ulsana. Zamisao da pođe pravo do dućana i taimo se raspita o svemu, nije mu se dopadala. 85Pomislio je da je Verloikov dućan već postao policijlsikom stupicom. Oni će morati da izvrše nekolika hapšenja, pomislio je na način ikoji je nalikovao gnjeviu pravednika, jer je mirni tok njegovog revolucionarnog života bio ugrožen, a da on tome nije briv. A ipak, alko ne bi otišao tamo izložio ibi se riziku da ne sazna nešto što bi za njega bilo veoma važno. Zatim mu sinu da, ako je čovjek u parku (raznesen u toliko sitne parčiće kao što su objavile večernje novine, on neće moći da buide ideritifikovan. A ako to bulđe 'tako, policija ne bi imala

nikakvog razloga da na Verllolkov duićan motri pomnije od bilo kojeg mjesta na koje često navraćajiu poznati amailhilsti — nimalo više razloga, u stvari, nego da vraita »iSileniuisa« drže pod! prismotrom. Na mnoga će mjesta motriti, posvuda, bilo gdje da ode. Ipak . . . »Pitam se šta bi bilo najbolje da sada uradim?« promrsi on savjetujući se sa samim sobom. Hrapavi glas pored njega reče smirenim prezirom: »Držite se te žene kao pijan plota.« Izrekavši te riječi Profesor ode do stola. Osipon se nađe 'zatečen ovim zapažanjem, mallo se (trže, i osta miran,  bespomoćna pogleda, kao da ga je neko prikovao za stolicu. Usamljeni klavir koji nije imao ni stolicu da miu pomogne, ■hrabro udari nekoliko akorda, i pošto poče da svira izbor narodnih melodija isprati Osipona napolje s pjesmom »Plava zvona Škotske«. Te bolno ravnodušne note sve više su se utišavaHe iza njegovih, leđa dok se polagano peo stepenicama, prelazio salu i silazio na ulicu. Ispred velikog ulaza tugaljiv red prodavača novina postrojen podno trotoara prodavao je svoju robu iz jarka. Bio  je hladan i siv dan, rano u proljeće, a tmurno nebo, blato po ulicama, dronjci tih prljavih ljudi bili su u savršenom skladu sa 'masom vlažnih listova od lošeg papira, umrljanih štamparskom bojom. Oglasi uprskani Matom, ukrašavali su trotoar poput tapiserija. Prodava86 nje popodnevnih novina bilo je žustro, ali ipak, u poređe-nju sa žurnim neprestanim protokom pješačkog  prometa, sticao se dojam da niko za njega baš mnogo ne mairi, da na to raisparičavanje i ne obraća pažnju. Oisipon žurno pogleda u oba pravca prije no što se uključio u tu dvosmjernu bujicu, ali Profesor je već bio izmakao iz vida. 87GLAVA PETA Profesor je skrenuo u jednu ulicu nalijevo i uzdignute glave produžio kroz gomilu, u kojoj je svaki pojedinac rastom nadvisivao njegovu zakržljalu spodobu. Uzaludno se pred samim sobom pretvarao da nije razočaran. Ali to je bilo tek prosto osjećanje; Etoicizam njegovog razmišljanja nije mogao da pomuti ni taj ni bilo koji drugi neuspjeh. Sljedeći ili neki dnugi put, biće zadat užasan udarac — nešto 'doista zaprepašaurjuće — eksplozija koja će stvoriti pravu naprslimu na veličanstvenom pročelju ogromnog zidanja zakonskih odredaba koje štite strašnu društvenu nepravdu. Polšto je bio skromnog porijekla, i tako jako niska rasta koji je sputavao da se ispolji njegova prirodna nadarenost, njegovu su maštu već davno 'rasplamsale priče o ljudima koji su se iz najdublje bijede uzdigli do moćnih položaja i bogatstva. Ta pretjerana, gotovo asketska čistota njegovih razmišljanja, udružena sa zapanjujućim nepoznavanjem života, postavila je pred njega taj cilj; da se izbori za moć i ugled i to bez posredstva smicalica, dodvoravanja, veza ili nlovca — već jednostavno snagom vlastitih sposobnosti. Ako tako poštedo glavnom inspektoru Hitu, najvećem struč-moići. Njegnj^ikijanje anarhističkih poduhvata. bio je vfto :njije foUa jedina okolnost koja j'e pomutila hrišć&nsjnu vedrinu ovog istaknutog stručnjaka. Još se  pravednesi]j0) tog istog jlutra. Sjećanje na to kako je hitno prirodJ2;Van u ;SObu svog pretpostavljenog  pomoćnika ko-tisnuilo t i kako nije uspio da prikrije svoje zaprepaštenje, preobni. vige no, neprijatno. Njegov instinkt uspješnog Poput,a, već ga je davimo bio poučio, da se, u pravilu, lovljuj'jednako gradi ponašanjem ikao i zaslugama. A osje-kakavA(ja njegovo ponašanje, kada je bio suočen s ornim grđa. ^Nnom, mije bilo na .zavidnoj visini. Bio je širam premarroio oči i uzviknuo: »Nemoguće!« izloživši se tako nih ultoigroim oidjgavoru u vidu vrišlka jednog kažiprsta zna-naono žarrtag u telegram, koji je pomoćnik komesara, naše ^okr, Kia je glasno pročitao, bio bacio na stol. Biti, što vršenaZar ijljjen pad vrhom nečijeg kažiprsta, nije baš prisadržaninoŠMveoinia je šte'tno! Osim toga, glavni inspektor a tačnoi;rain-vjesta,n da ni j'e isipravio stvar time što je iz-uvj e:renijm,ut,lU;vj erenje. može u'Wj | vam odmah mogu reći: ni jedan od onih na oblikom lo ^TV nema nikakve veze s ovim.« Se^ u »ji je iV!I1st u svoim poištenju dobrog detektiva, ali dužniost,w|je do da bi sza njegov ugled bilo bolje da je moć i ■'■^jn0:rnaiviu, opreznu uzdiržanost u pogledu tog do-osvetoljiu g^vuge strane je opet sebi priznao, da je teško a možda u ied; alko, nestručnj'aci u poislu preuamu stvar rade ništa ^e. Nestručnjaci su prava propast ne samo u zadavoljeni^j u ,đnugim struikama. Ton kojim je pomoćnik Izjgulbljei^eikao svoje primjedbe ibio je dovoljno kiseo je uvjereno o ris jedine. od paintalona, OlgH) glavni inispektar Hit nije uspio ništa najsigurniju igaioručka. izvjesnog vre,me,naaj1 zapO,5eo s istragom na licu mjesta, preplavljene vozili,utao hladne i nezdrave magle u  parku, je u jednoj dugoj, L o,tišao do bolnice, a kada je istraga djelićem beskrajnog ino zaviiišlena, izgubio je svaku želju 93za jelom. Kalko za razliku od ljekara nije bio vičan da izbliza detaljno ispituje raskomadane ostatke ljudskih  bića, potresao ga je prizor koji je ugledao nakon što je bio odgrnut jedan komad nepromočivog platna na jednom  bolničkom odijelu. Jedan drugi komad nepromočivog platna je bio prostrt po stolu, a krajevi su imu bili zavrnuti prelko neke gomile, — hrpe dironjaka, oprljenih i umrljanih krvlju, koji su djelomično iskrivali nešto nalik na gomilu sirovina za Ijudožderisku gozbu. Bila je potrebna znatna doza pri-sebnosti duha pa da čovjek ne ustukne pred tim  prizorom. Glavni inspektor Hit, izvj'ežbani službenik svoga odjeljenja nije uzmaknuo, ali se čitav minut nije ni  primakao. Jedan policajac iz toga reona bacio je pogled sa strane i rekao s tupom jednostavnošću:

»iSav je tu. Do posljednjeg komadića. Bilo je tu posla.« On se prvi naišao ma liau mjesta nakon eksplozije. Ponovno je spomenuo tu činjenicu. Vidio je nešto nalik   blijesku munje u magli. U tom času je stajao pred vra-tarisfcoim kućicom u lulici kralja Viljema i razgovarao sa čuvarom. Od potresa mu se uzdrmalo cijelo tijelo. Potrčao je izimeđu drveća prema opservatoriji. »Koliko gad su 'me nage nosile«, ponovio je dvaput. Glavni iiruspaktor Hit, Ikoji se oprezno i užasnuto nad-nio nad stol, dopusti mu da nastavi. Bolničar i još neki čovjek odgurnuše ćoškove platna i odmakoše se u stranu. Oči glavnog inspektora Hita pomno su prebirale po  jezivim komadima iz te hrpe ispremiješanih stvari, koje kao da su bile sakupljene u nekoj klamici ili staretinarnici. »Upotrijebili ste lopatu«, primijeti on, opazivši malo sitnog šljunka, (sićušne komadiće usitnjerae kore drveta i čestice razmesenog stabla, sitne poput igala. »Nisam mogao nikako drugačije«, reče ravnodušni policajac. »Poislao sam čuvara da mi donese lopatu. Kada me  je čuo kako stružem njome po zemlji, naslonio se na jedno drvo i povraćao kao lud.« 94 Glavni inspektor koji se oprezno sagao nad stolom, svim ise silama borio protiv mučnog osjećanja u grlu. Uižaana sila razaranja koja je ovo tijelo pretvorila u hrpu nedefinisanih komaldićaka, bila ga se dojmila kao  bezočna surovost, iako mu je razum govorio da je njezino djelovanje moralo da bude hitro, kao blijesak munje. Taj čovjek, ma (ko da bio, oistao je na mjestu mrtav, pa ipak, bilo je gotovo nemoguće povjerovati da jedno ljudsko tijelo imože toliko da se raspadne, a sam čovjek ne osjeti muke .neopisive agonije. Pošto nije bio fiziolog a još manje nietafizičair, glavni inspektor Hit se snagom sa-osjećanja, Ikoje je jedan oblik straha, uzdigao iznad  prostog poimanja vremena. Na tmjestu! Sjetio se svih onih članaka koje je u popularnoj štampi pročitao o dugim stravičnim snovima koje čovjek sanja u trenutku buđenja; o tome kalko davljenik preživi čitavu svoju proišlost užasnom brzinom, Ikada njegova na smrt osuđena glava, izroni da bi po zadnji put vriskom zatražila pomoć. Ta nerazjašnjiva misterija preživljavanja života u svijesti, opsjedala je inspektora Hita sve dok nije izveo strašni zaključak da čitav niz godina strašnog bola i duševne patnje imože da stane u dva 'treptaja oka. A dotle je glavni inspektor Hit i dalje buljio u stol mirna izraza lica, s pomalo zabrinutom pommošću siromašnog kupca u mesnici, koji se saginje nad nečim što Ibi se moglo nazvati otpacima, s namjerom da se jeftino snabdije za nedjeljni ručak. I sve to vrijeme s izoštrenom sposobnošću 'savršenog istražitelja, koji iz svake situacije umije da izvuče dragocjene dokazne podatke, i dalje je slupao samozadovoljno i nesuvislo trabunjanje policajca. »Neki plavoikois momak«, primijeti ovaj posljednji mirnim tonom i ućuta. »Ona starica koja je razgovarala s narednikom primijetila je jedinog plavokosog momka kako dolazi iz stanice Mejz Hil.« i ućuta. »A i ovaj ovdje  je plavokos. Primijetila je dvojicu ljudi kako izlaze iz stanice nakon što je voz otišao«, nastavi on sporo. »Nije  bila sigurna da li su bili zajedno. Nije obraćala naročitu 95pažnju na onog visokog, ali taj drugi je ibio plavokos, sla-. bunjav, a u ruci je nosio limenku s fimajzom.« Policajac opet učoita. »Poiznajete li tu ženu?« promrsi glavni inspektor, očiju uprtih u stol, dak je u sobi razmišljao kako uskoro treba da se provede sudsko vještačenje i utvtrdi uzrok smrti ovog 'čovjeka, koji će najvjerovatnije za sva vre-m'enia ostati nepoznat. »Poznajem, ona je domaćica jednom pemzionisanoim krčmaru, ponekad dođe u kapelu u Pank Plejlsu«, izjavi  policajac važno, i ućuta još jednom, postrance pogledavši prema stolu. Onda odjednom reče: »E pa eto ga — sve što sam mogao da sakupim od njega. Plavokos, slabašan, dovoljno slabašan. Pogledajte tu nogu. Najprije sam  po~ kuipio noge. Jednu pa drugiu. Talko se bio razletio da čovjek nije znao otkud da krene.« Policajac opet zaćuta; a slaba iskrica bezazlenog sa-mqpohvalnog smiješka davala j e njegovom okruglom licu dječački izraz. »iSpotaikao se«, izjavi uvjereno. »I ja sam se jednom spotakao i pilkirao na
U tom trenu izvježbana čula glavnog inspektora prestadoše da slušaju glas policije. Primakne se jednom od  prozora da bolje vidi. Na njegovom se licu, dok je pomno proučavao onaj trougaoni komadić materijala, vidjelo iznenađeno snažno interesovanje. Naglim trzajem ga skide, i tek nakon što ga je strpao u -džep, okrene se prema sobi i baci somotski ovratnik natrag na stol. »Pokrite to«, naredi om pomoćnicima odsječno, ni jednom ne pogledavši, a dok ga je policajac salutirajući  pozdravljao žurno izađe i iznese svoj plijen. Uhvati jedan zgodan voz, i u trećoj klasi, onako sam i duboko utonuo u razmišljanja, vrtoglavom brzinom stiže do grada. Toj osmuđeni koimadićak krpice bio je nevje-rovatno vrijedan, i nije mogao dovoljno da se načudi, s kolikom je slučajnošću to parče došlo u njegove ruke. Kao da mu je sama sudbina tutnuila u ruke to rješenje misterije. I na način svojstven prosječnom čovjeku koji voli da rukovodi tokom zbivanja, on poče da sumnja u  jedan tako nezaslužen i slučajan uspjeh — baš zato što mu se činio nekako nametnut. Stvarna veličina uspjeha uvelike ovisi o načinu na koji ga posmatramo. Ali sudbina ni na šta ne gleda. Ona ne razmišlja. Nije više mislio da je talko jako poželjno da javnost upozna sa identitetom čovjeka koji je toga j'uitra tako strašno sam sebe raznio eksplozijom. Ali nije bio siguran kakav će stav zauzeti njegovo odjeljenje. Jedno odjeljenje je onima koje upošljava, jedna složena ličnost sa sebi svojstvenim 7 — Tajni agent 97idejama, pa čak i hirovima. Ono ovisi o lojalnoj revnosti svojih službenika, a ta lojalna odanost povjerljivih službenika povezana je opet s izvjesnim slatkim prezirom, koji te odnose, što kažu, začin java. Dobrodušna  priroda se pobrinula da nijedan čovjek ne 'bude heroj svome sluzi, jer bi inače ti heroji morali sami sebi da četkaju odijela. Isto tako, ni jedno odjeljenje se svojim namještenicima ne čini imuldrim. Jedno odjeljenje ne zna toliko koliko neki od njegovih službenika. Pošto se radi o ravnodušnom organizmu, ono nikada ne može da bude savršeno obaviješteno. Njegovoj bi efikasnosti štetilo da isu-više zna. Glavini imsipektoir Hit izađe iz voza zamišljen, bez i najmanjeg tračlka izdajničkih primisli, ali ne i posve oslobođen onog ljubomornog nepovjerenja koje obično izrasta iz iskrene odanosti, bilo prema ženama ili ustanovama. Upravo u tom raspoloženju, prazna stomaka, ali s još uvijeik prisutnim osjećanjem mučnine od prizora koji je vidio, naišao je na Profesora. Pod takvim okolnostima, pod kojim bi svaki zdrav i normalan čovjek postao razdražljiv, ovaj je susret iraspektoiru Hitu došao u naročito zao čas. Nije ini pomislio na Profesora; ni na jednog  jedinog anarhistu nije pomislio. Složenost čitavog tog slučaja nametnula mu je ideju da su sva ljudska nastojanja  besmislena, što je teoretski uzevši dovoljno da raspali jedan nemiran duh, a u praksi gotovo nesnošljivo. Na samom početku svoje karijere, glavni inspektor Hit se bavio težim oblicima krađe. Izašao je na glas u toj sredini, i, naravno, čak i nakon što je unaprijeđen u drugo odjeljenje, zadržao je za tu vrstu posla osjećanje koje nije bilo daleko od simpatija. Krađa nije bila čisti besmisao. I to je jedan oblik privređivanja, na opak doduše, ali jedan od oblika u ovom svijetu; posao u koji se ulazi iz istih razloga kao i u rad u grnčarstvu, ugljenokopima, u polju, u  brusionama. To je rad koji se od ostalih vidova rada razlikuje u prirodi prisutnih opasnosti. U ovom slučaju ne  prijeti opasnost od ukočanja zglobova, trovanja 98 olovom, od zapaljivih plinova što se oslobađaju u rudnicima, pješčane prašine, već od nečeg što bi se moglo opisati njihovim rječnikom kao »sedam godina strogog«. Glavni inspektor Hit je, dakako, bio svjestan ozbiljnosti razlike u moralu. Toga su bili svjesni i kradljivci koje je progonio. Oni su se pokoravali strogim sankcijama  jednog imorala, poznatog glavinom inspektoru Hitu. Glavni inspektor Hit je u njima vidio svoje sugrađane, koji su skrenuli s pravog puta zbog nedovoljnog obrazovanja, i pošto je uzeo u obzir tu .manjkavost, mogao je da se sazivi s idejama jednog provalnika, pošto su duh i instinkt jednog provalnika, isti kao i kod jedinog policijskog činovnika. Obojica priznaju ista pravila i .poznaju metode i način rada jedan dnugome. Razumiju se, što im obojici koristi i unosi u njihove odnose neikiu srdačnost. Kao proizvodi istog aparata, jedan svrstan pod korisne a drugi pod štetne, oni prihvataj'u taj aparat kao višu silu na različite načine, ali sa suštinski istom ozbiljnošću. Po jam pobune bio je stran inspektoru Hitu. Ali njegovi lopovi nisu bili buntovnici. Njegova tjelesna snaga, smireno nepokolebljivo držanje, njegova hrabrost i čak ko-rektnost, osigurali su mu u području u kome je stekao prvi uspjeh mnogo poštovanja i malo dodvoravanja. Osjećao je da ga poštuju i cijene. I glavini inspektor Hit, koji je zastao na šest koračaj a od anarhiste koga su zvali Profesor, u misl'ima zažali za svijetom lopova, razboritim, bez nezdravih ideala, svijetom koji radi po ustaljenim navikama, poštuje vlasti a u sebi ne nosi ni tračka mržnje ili očajanja. I nakon što je odao priznanje nečem što je u sastavu jednog društva toliko normalno, jer pojam krađe je  prema njegovom osjećanju bio isto toliko prirodan kao i pojam svojine, glavni inspektor Hit se razljuti na sebe što je uopšte i zastao, progovorio i uopšte krenuo tim putem, samo da što prije stigne od stanice do sjedišta  policije. I opet progovori svojim snažnim zapovjedničkim glasom, koji je sada, pošto ga je malo stišao, zvučao  prijeteći: 99 f«C»Kažem vam da vas niko ne traži«, ponovii. Anarhista se i ne pomaknu. Neki unutrašnji preziran smijeh otkri mu ne samo zube već i desni, cijelog ga  protrese, bez i jedinog glaska. Iako protiv svoje volje glavni inspektor Hit ne odoli da ne doda: »Još ne. Kada vas zatrebam, znaću gdje da vas nađem.«

Ove savršeno umjesne riječi bile su u stilu tradicije i potpuno su odgovarale karaikteru policijskog službenika koji se obraća jednom od predstavnika svog izuzetnog jata. Ali način na koji su ove riječi bile primljene, odstupao je od svake tradicije i primjerenosti. Nečuveno. Zakržljala, slabašna prilika pred njim konačno progovori: »Nema sumnje da će vam novine tada objaviti lijepu čitulju. Vi najbolje zrnate od kakve će vam to koristi biti. Mislim da vam nije teško da razmislite šta će sve tamo biti ispisano. No jedino možete da se izložite neprijatnosti da vas sahrane zajedno sa mnom, iako pretpostavljam da će se vaši prijatelji potruditi da nas raz-dlvoje koliko god budu mogli.« Iako je doista prezirao duh koji potiče na tatove riječi, glavini inspektor Hit nije ostao ravnodušan prema ovim riječima okrutnog aluidiranja. Imao je i suviše dobar uvid u stanje stvari, i suviše mnogo tačinih informacija, da  bi sve ovo odbacio kao običnu glupost. Od ove mračne male krhke prilike koja je bila leđima Okrenuta prema zidu i govorila slabim samouvjerenim glasom, sumrak se činio nekako zlokobnim. Pošto je sam bio silno kreoalk, žilav i vitalan, .glavni inspektor Hit je tjelesnu biiedu tog stvorenja, koje očigledno nije bilo sposobno da živi, držao zlokobnom, a činilo mu se da, kada bi njega priroda unesrećila takvim jadnim izgledom, ne bi ni mario da umre. Ali život je u njemu bio toliko snažan da mu novi talas mučnine blago orosi čelo. Zamor  gradskog života, prigušena buka kotača iz dviju nevidljivih ulica na lijevoj i desnoj strani, dopirao je s ugla te  prliave uličice do njegovih ušiju s divnom posnošću i čudnom 100 milinom. Bio je samo čovjek. Ali glavni inspektor Hit je bio pravi muškarac i nije mogao tek tako da pređe  preko tih riječi. »Ovim možete da plašite malu djecu«, reče on. »Ja ću vas se već domoći.« Ovo je bilo veoma lijepo rečeno, bez prezira, s nekom gotovo svečanom oabiljinošou. »Bez sumnje«, bio je odgovor, »ali, vjerujte mi, ovakva prilika kakvu sad imate, neće vam se više pružiti. Za  jednog čovjeka s čvrstim ubjeđenjem ovo je savršena prilika da se žrtvuje. Ni jedna druga prilika vam neće biti ovako povoljna, toliko humana. Nema čak mi mačke u blizini, a ove proklete stare kućerine bi mogle da naprave savršenu gomilu cigala na mjestu gdje vi sad,a stojite. Nikada me se više nećete domoći po tako niskoj cijeni, kada su u pitanju životi i imovina koju vi za platu štitite.« »Vi ne znate s kim razgovarate«, reče oštro glavni inspektor Hit. »Kad bih sada podigao nuku na vas ne bih bio ništa bolji od vas«. i»Ah, ta igra!« »Možete biti 'ubijeđeni da će naša strana na kraju pobijediti. Možda će još jedino biti potrebno uvjeriti svijet da neke od vas treba postrijeljati kao bijesne pse. To bi tada bila igra. Ali neka me đavo nosi ako znam koju vi igru igrate. A mislim da ni vi sami ne znate. Nikada time ništa nećete postići.« »Ali zato vi inij'ome nešto postižete, barem za sada. I to lako. Ne želim da govorim o vašoj plati, ali zar se niste  proslavili time što ne razumijete za čim mi težimo?« »Pa za čim vi to težite?« upita glavni inspektor Hit, s prezirnim nestopljenjem, poput čovjeka koji se žuri jer vidi da traci vrijeme. Onaj savršeni anarhista odgovori s osmijehom od koga se njegove tanke bezfoojne usne nisu razdvojile. 101Proslavljeni inspektor osjeti nadmoć koja ga potaknu da prijeteći podigne prst. »Okanite se toga, ma o čemu da se radilo«, reče on prijekornim tomom, ali ne onako ljubaznim kao kad bi se udastojio da posavjetuje kakvog glasovitog provalnika. »Manite se toga. Uvjeirićete se da smo i suviše brojni za vas.« Ukočeni osmijeh na Profesorovo! licu zadrhta kao da je onaj podrugljivi duh u njemu izgubio svoju sigurnost. Glavni inspektor Hit nastavi: »Ne vjerujete mi, hm? Pa samo treiba d'a se osvrnete oko sebe. Brojni smo, brojni. A vaima baš i ine ide dobro.. Uvijek nešto ubrljate. Kada ne bi umjeli svoj posao, lopovi bi pokrepali od gladi.« Pominjanje nesavladivog mnoštva koje stoji iza leđa ovog čovjeka pobudi u Profesorovim grudima mračan gnjev. S njegovog lica nestade onog zagonetnog podrugljivog osmijeha. Nesavladiva moć mnoštva, beskrajna  bešćutnost, beskrajne mase, to je bio strah koji ga je progonio u njegovoj imraanoj osamljenosti. Usne su mu još neko vrijeme drhtale, a zatiim izusti prigušenim glasom: »Ja svoj posao radim bolje nego što vi radite svoj.« »Za sada će biti dosta«, prekinu ga žurno glavni inspektor  Hit, našta se Profesor ovoga puta stvarno na-simija. Još se uvijek smijao dok se udaljavao, ali ne zadugo. Iz uske ulice izronio je u vrevu široke prometnice, bijedini čovječuljak tužna lica. Hodao je kao ravnodušna skitnica koja tumara uvijek dalje, ne osvrć!ući se ni na kišu ni na sunce, mračno neosjetljiv i na nelbo i na zemlju. Glavini inspektor Hit, nakon što se malo zagleda za njim, krenu s odlučnom žuistrinom čovjeka koji se, doduše, također  ne obazire na vremenske nedaće, ali koji je svjestan da pred njim stoji povjeren mu zadatak na ovoim svijetu, i da uživa moralnu podršku svoga roda. Svi stanovnici ovog velikog grada, živalj cijele zemlje i svi oni ikoji naseljavaju ovu planetu boreći se za opsta102 traja oko tri sekunda. Onda reče nehajno: »Pokrenuli ste potragu za tim drugim čovjekom na cijeloj liniji?«

 Nije ini posumnjao da isu sve potrebne mjere već ibile poduzete. Glavni inspektor Hit je savršeno znao kako tre ba krenuti u lov na čovjeka. A to su .bili rutinski postupci koje bi i početnik foez razmišljanja pokrenuo. Malo  propitivanja među sabiračima karata i nosačima na tim dvjema malim željezničkim stanicama upotpunilo bi opis one dvojice ljudi. Pregledam sabranih karata će se odmah ustanoviti odakle su oni tog jutra (krenuli. To je bio  potez koji ise nije smio propustiti. Glavni inspektor Hit je stoga odgovorio da je sve to urađeno, odmah pošto je starica dala svoj iskaz. On pomenu i ime stanice. »Odatle su oni krenuli, gospodine!« nastavi on. »Onaj činovnik  koji je isalbirao karte na Mejz Hilu se sjeća da su dva čovjeka, koji odgovaraju datom opisu, prošli kroz njegovu rampu. Njemu su ličili na dva bolja radnika — na pi-simoslikare ili enterijeriiste. Onaj krupni je izašao na stražnja vrata treće klase, sa nekom svijetlom limenkom u ruci. Na peronu ju je dao onom plavom moimiku koji  je za njim išao. Sve to tačno odgovara onome što je starica reMa policijislkom naredniku u Griniču.« Pomoćnik komesara, još uvijek okrenut prozoru, izrazi svoju suiminiju u to da ta dva čovjeka imaj'u išta sa onim zločinom. iSve pretpostavke isu počivale na iskazima neke stare sluškinje ikoju je neki čovjek kome se žurilo skoro oborio. Ne baš i suviše pouzdan izvor podataka, ukoliko potiču od liznanada probuđene mašte, što je opet teško održivo. »Sada ilslkreno recite, nije li doista njezina mašta mogla da se razmaše?« upita on s ozbiljnom iiromlijom, još uvijek leđima okrenut sobi, kao da su ga ponijela razmišljanja o gigantskim obrisima grada koga je do (pola  progutala tama. Nije se čak ni okrenuo ikada je jedan od njegovih glavnih pretpostavljenih u 'odjeljenju, čije su ime, ponekad, objavili u novinama, a javnost ga dobro poznaje kao jednog od svojih najvatreni]ih i najrevno107sinijili zaštitnika, (promrmljao »proviđenje«. Glavni inspektor Hit malko podiže glas. »Komadiće te sjajne kutije sam sasvim dobro vidio«, reče on. »A to je 'sasvim jak dokaz.« »I ti su ljudi došli sa te imale stamiSice izvan grada«, razmišljao je glasno pomoćnik komesara u nedoumici. Rekoše mu da je to ime stajalo na dvjema od tri karte koje su sakupljene za taj voz na Mejz Hilu. Treća osoba je  bio neki sokolar iz Girejvsenda koga nosači dobro poznaju. Glavni inspektor saopšti taj podatak odlučnim tonom, malo ozlojeđen, kao što 'bi to učinio i svaki lojalan službenik svjestan svoje odanosti i -uvjeren u vrijednost svojih napora. Još uvijek je pomoćnik komesara gledao u omu tminu napolj'u, golemu 'kao more. »Prilično je neobjašnjivo da su dvojica nepoznatih anarhista dolazili odatle«, ireče on, očigledno prozorskom oknu. »Da, gospodine, ali bilo bi još neobjašnjivi je da onaj MajkeMis 'momentalno ne boravi u nekoj kućici koja se nalazi tamo negdje u susjedstvu.« 'Na zvuk toga imena, koje je tako neočekivano upalo u ovu neprijatnu aferu, pomoćnik komesara odjednom odagna od sebe pomisao na svoju svakodnevnu partiju vista u klubu. Bila je ito .najprijatnija navika u njegovom životu, koja mu je omogućavala da najuspješnije ispolji svoju umješnost bez pomoći ijednog od isvojlih  podređenih. Prije nego što* bi pošao kući na večeru, odlazio bi u klub da karta od pet do sedam, zaboravljajući za ta dva sata na sve neprijatnosti svoga života, kao da je to igranje bilo neki dobroćudan lijek Ikoji je blažio oštre bolove njegovog duševnog nezadovoljstva. Njegovi suigrači su bili jedan smrknuti, mušičavi 'urednik  mekog proslavljenog časopisa, neki imiuoaljivi postariji (pravnik podmuklih sitnih očiju, i jedan ratoborni  prastodušni pukovnik nervoznih smeđih railku. Oni su bili samo njegovi klupski poznanici. Nigdje se dalje mije is injima viđao osim za kartaškim stolom. No oni bi uvijek pristupali igri u ra108 spoložemju sapatnilka, kao da se doista nadilo o nekom lijeku protiv tajnovitih boljki postojanja; i svakoga dana nakon što bi sunce zašlo za bezbrojne gradske krovove, neko blago prijatno nestrpljenje, nalik porivu prema nekom sigurnom beskrajnom 'prijateljstvu olakšavalo bi teret njegovih muka na profesionalnom planu. A sada ga je to prijatno osjećanje napustilo uz neikakav fizički udarac, zamijenila ga je neka izuzetna zainteresoivamost za rad na zaštiti društva —■ neka nedolična vnsta zaintere-sovanosti, koja se najbolje može opisati kao iznenadno i oštro nepovjerenje prema oružju koje je držao u ruci. 209GLAVA ŠESTA Zaštitnica Majlkelisova, .tog uslovno oslobođenog apostola koji toliko silno vjeruje u bolju budućnost čovječanstva, bila je jedna od najutkajnijih i najotmjenijih među poznanstvima supruge pomoćnika komesara, koju je zvala Ani, i postupala ts njom kao s neiskusnom i ne baš i suviše mudlroim mladom ženom. No ona je prijateljski prihvatila pomoćnika komesara, što nikako nije bio slučaj sa svim uticajnim poznanicima njegove supruge. Bila se veoma rano udala, sjajno se bila udala, negdje tamo u dalekoj prošlosti, tako .da je neko vrijeme bila živim svjedokom nekih važnih događaja, a čak je i poznavala meke velike ljude. Sama je bila velika dama. Sada, doduše, stara po godinama, 'bila je od onih izuzetnih priro'da, koje s dubdkim »(prezirom prkose vremenu, kao da je »baziranje na mjega neka (prostačka konvencija kojoj se pokoravaju samo mase nižeg roda. Mnoge druge navike koje je »bilo laikše odbaciti, avaj, nisu uspjele da se izbore da ih ona poštuje, opet zbog njenog osobemog temperamenta, bilo zato što su je zamarale, ili što su joj stajale na putu da slobodno izrazi svoje simpatije ili anti110  pati je. Nikada .ćini prepunoj sudnici strašno nesavršenim, mnogopoštova a izricao presudu, dramatičnim tonom   je ga što se ito fikost i okorjelost mladog prestupnika, mediokriteta; Ova njegova osuda izazvala  bezrazložnu znaje vlast>ika oko njegovog otpuštanja se također pokrajnje nefoialo jačih crazioga a potekla je od

onih koji neustrašivi a se okoriste tužnom stranom njegovog zato-rasuđivala da bi ostvarili neke vlastite ciljeve, ili iz nekih žaja. Isto jasnih razloga. Om im je to dopuštao, onako postupcim srca i prost odušan. Ništa od onoga što se ujesti, i s cubo dešavalo nije bilo važno. Bio je nalik onim i da je nj jsobama čija se ličnost gubi kad utonu u raz-racije su ; ■ svojoj vjeri. Njegove ideje nisu baš bile će još vje liti dostižne zdravom razumu. Ipak su i pored ženom. K protivurječnosti i nejasnoća bile uobličene u nom jednci vjeru u budućnost čovjeka, koju je on više mnogih z>y nego propovijedao, s tvrdoglavom blagošću, ju ie maiiim uvjerenim smiješkom na usnama i oborenih svog og]r< -ih očiju, jer alko (bi .gledao u tuđa lica izgubio sve što se adahinuća, rođenog u isamoći. U toim kairakteri-položajem viu, patetičnom zbog one groteskne i meizlje-Kraljevskt »ti ikoju je, kao galiot, imorao da tegli ido kraja državnici i pomoćnik komesara je ugledao toga uslovno i poput čeooBtola 'kako ispunjava jednu od onih povla-površinđkii a iza paravana. Sjedio je tamo pored sofe brodosli u 11 pričao umilnim, tihim glasom lišen sa'mo-vala da ih ao imalo dijete i s nekim djetinjim, ljupkim da bi se i i Pošto je vjerovao u bolju budućnost, čije riječima on; ateve otkrio u četiri zida jedne poznate ka-Pošto je bik \ao razloga da i na koga gleda sa sumnjom. i Stvarima, i j i znatiželjnoj dami mije mogao da stvori rasudama, ri iređenu  predodžbu u kam se pravcu ovaj kada tvrdog, pio je da svojom vjerom bez ogorčenja i jedino mjesto renim optimizmom na nju, bez napora, m o-ćnik kome. 'jamu«lovno osloboostodušnoist u raamišljanjiu, zajednička je službenoj dužn-ts oba ikraja društvene ljestvice. I ta je 113velika dama bila na svoj način prostodušna. U njegovim pogledima i ubjedenjima nije bilo ničega što Ibi je agra-nulo ili zapanjilo, pošto je o njima sudila sa stanovišta svog visokog položaja. Doista, čovjek te ■vrste mogao je lako da osvoji njezine simpatije. Ona sama nije bila iz-rabljivačfci raspoloženi kapitalista; ona je, što kažu, bila iznad .te igre ekonomskih odnosa. Osim toga, lumjela je da osjeti silnu samilost, naročito alko se radilo o očiglednijim oblicima svakodnevnih ljudskih patnji, ali pošto su njoj ti jadi bili toliko savršeno strani morala je da prevodi svoja viđenja u oblike duhovnih patnji, prije no što j'e .mogla da pojmi i samu ideju njihove surovosti. Pomoćnik komesara se dobro sjecao razgovora između to dvoje. Ćutike ih je slušao. Bio je nekako uzbudijiiv, čak dirljiv u svojoj nemoćnoj ispraznosti, poput napora koga ulažu stanovnici dviju udaljenih  planeta, u pokušaju da povedu razgovor o 'moralu. No ipak je ovo groteskno otje-lovljenje čovjekolj'ubačkog žara, nekako privlačilo čovjekovu maštu. Konačno je Majikelis ustao, prihvativši ispruženu ruku ove velike dame, prijateljski je protresao, zadržao načas ti svojoj ogromnoj jastučastoj šaci, i okrenuo intimnom kutku salona svoja ogromna zdepasta leđa, koja su toliko silno napinjada njegov kratki salko od tvida, da se činilo da će prsnuti. Ogledajući se oko sebe dobroćudno i vedro, odigegao ee 'između grupica ostalih posjetilaca prema udaljenim vratima. Dok je prolazio, utihnuo je žagor razgovora. Osmijehnuo se nedužno jednoj visokoj zgodnoj djevojci, čiji je pogled slučajno uhvatio, i izašao ne obazirući se na poglede koji su ga ispraćali do izlaza iz sobe. Majkelisov prvi nastup u javnosti bio je veoma uspiešan. Svi su mu iskazivali poštovanje, koje nije na-grdilo ničije podrugljivo mrmljanje. Prekinuti razgovori su bili nastavljeni odgovarajućim tonom, ozbiljnim ili le pršavim. Saimo je jedan dobro građeni dugonogi živahan muškarac četrdesetih godina, koji je razgovarao sa dvije dame pored jednog od prozora glasno primijetio s neočekivano dubokim zaprepaštenjem: »Ima preko dvjesta  pedeset funti, rekao bih, a nije ni pet stopa i šest inča. Siromah čovjek! To je strašno — strašno.« Domaćica, gledajući odsutno u pomoćnika komesara, koji je ostao sam s njom iza paravana, kao da je sređivala svoje utiske iza zamišljene ukočenosti svog lijepog staračkog lica. Zaobišavši paravan, nekolika .muškaraca sijed'ih bukova i punih zdravih lica razvučenih u neodređen osmijeh došli su da je pozdrave, zatim dvije starije žene mirna i odlučna izraza, jedan glatko izbrijani čovjek upa-lih obraza, koji je po starinski kicoški mahao monoklom zlatnog okvira ina širokoj vrpci. Tišina puna poštovanja ali i suzdržanosti, zavladala je načas, a zatim velika dama uzvikne, ne kao da zamjera već kao da ogorčeno pro-testuje: »I takvog čovjeka vlasti drže revolucionarom! Kakva besmislica.« Oštro je pogledala pomoćnika komesara, a on  promrmlja kao da hoće da opravda stvar: »Možda ne opasnim.« »Ne opasnim — i ja bih rekla da je tako. On je samo puki vjernik. Svetačke je naravi«, izjavi velika dama odlučnim glasom. »A iđržali su ga zatvorenog dvadeset godina. Naprosto da čovjeka jeza obuzme kad čuje takvu glupost. A isada, kada su ga konačno pustili, svi njegovi ili su se porazilazili ili su poumirali. Roditelji su mu mrtvi; djevojka koju je trebalo da oženi je uimnia dok je on bio u zatvoru, a izgubio je vještinu potrebnu za njegov zanat. Sve mi je sam ispričao s ljupkom pamirljivošću. Ali zato, rekao mi je, imao je u izobilju vremena da porazmisli o stvarima. Divna nadoknada! Ako tako nastaju revolucionari, neki bi od nas mogli sasvim komotno da kleknu pred njih«, nastavi ona pomalo podrugljivo, dok su se prazni društveni osmijesi kočili na  prevejanim licima koja su se okrenula prema njoj s komvemcional-.noiin smjernošću. — »Siromah čovjek, očigledno više nije ti i u prilici da povede računa o sebi. Netko će morati da ise pobrine o njemu.« 115»Trebalo bi mu preporučiti neku kuru«, začuje se vojnički glas jednog živahnog čovjeka ikoji je zdušno davao savjete iz daljine. Pucao je od zdravlja za svoje godine, čak je i materijal njegovog dugačkog kaputa djelovao savitljivo i jedro, kao da se radilo o živom tkivu. »Taj čovjek je praktično bogalj«, doda on bez imalo dvojbe u glasu.

Drugi glasovi kao da su jedva dočekali tu priliku, zažagoriše žurno u znak saosjećanja. »Naprosto zaprepašćujuće«, »Užasno«, »Čak veoma bolno i da se gleda.« Onaj vitki čovjek s monokl om na širokoj vrpci afektirano izreče riječ »(groteskno«, s čijom su se ispravnošću sagla-sili oni koji su stajali blizu njega i nasmiješili se jedni drugima. Pomoćnik komesara ne reče ništa ni tada niti kasnije, pošto mu položaj nije dozvoljavao da iskazuje bilo kakva lična mišljenja o jednom luslovno puštenom zatvoreniku. U biti je om dijelio mišljenje prijateljice i zaštitnice svoje žene da je Majkelis čovjekoljubivo osjećajno stvorenje, malo sulud, doduše, ali u cjelini uzevši nesposoban da i muvi nanese kakvo namjerno zlo. Zato je, sada kada je to ime tako iznenadno iskrslo, u vezi s tom uznemirujućom aferom s bombom, shvatio koliko ta afera može da bude opasna za tog uslovno puštenog apostola, a odmah je pomislio i na onu slijepu zanesenost stare dame. Njena samovoljna dobrota ne bi imogla da se poimiri s bilo kakvim remećenjem Majkelisove slobode. Radilo, se tu o dubokoj, trezvenoj, ubijeđenoj zaluđenosti. Ne samo da ga je smatrala bezopasnim, već je to bila i rekla, što je, podržano zbfkanošću njezinog apsolutističkog duha, izraslo u neku neoborivu činjenicu. Kao da ju je ta grdosija od čovjeka, s onim poštenim djetinjim očima i debelju-škastim anđeoskim smiješkom opčarala. Počela je i sama da vjeruje u njegovo viđenje  budućnosti koje nije bilo protuslovno njezinim predrasudama. Ni njoj se nije dopadao taj novi bogataški elemenat u sastavu društva, a razvoj industrije kao metode razvoja ljudskog društva, 116 činio joj se izuzetno odvratnim zato što je bio čisto mehanički i što je isključivao sve osjećaje. Nadajući se u  bolju budućnost čovjeka, Majkelis mije predviđao potpuno razrušenje, već samo ekonomska propadanje  postojećeg sistema. I ona doista nije u itome vidjela ništa zlo niti nemoralno. Tako bi bar nestalo onih silnih skorojevića koje nije voljela, niti je imala u njih povjerenja, ne zbog toga što su nešto postigli (to je poricala) već zbog njihove užasne nesposobnosti da shvate svijet, što je bio osnovni razlog nezgrapnoSiti njihovog /rasuđivanja i praznoće njihovih srdaca. S nestankom kapitala nestalo bi i njih, ali sveopšte propadanje (pod uslovoim da bude tsveopšfte, kako je to sebi predočio Majkelis) ne bi zahvatilo društvene vrijednosti. Nestanak i  posljednjeg novčića ne bi mogao da ugrozi ljiude od položaja. Ona nije mogla da zamisli kako bi, ma primjer, ona u toj situaciji mogla da bude pogođena. Sve je to razložila pomoćniku komesara s vedrom neustrašivošću starice koja je izbjegla zlokoban uti-caj ravnodušnosti. On je sebi opet bio odredio pravilo da sve te priče sasluša  bez komentara, pri čemu je iz taktičnosti i lične naklonosti pazio da je ne uvrijedi. Osjećao je izvjesnu naklonost  prema tom ostarjelom Maj-kelisovom sljedbeniku, jadno složeno osjećanje, koje se djelomično temeljilo na injenom ugledu, na njenoj ličnosti, a ponajviše zbog zahvalnosti koja bi mu laskala. Bio je rado viđen u njezinoj kući. A i ona je posjedovala životnu mudrost iskusne žene. Mnogo je pridonijela da njegov bračni život bude snošljiviji, nego što bi bio da ona nije tako velikodušno priznavala njegova prava kao Aninog supružnika. Blagotvorno je djelovala na njegovu suprugu, koju su razdirale isvalkovrsne sitne sebičnosti, sitne zlobe i Ijiubomore. Na nesreću, i njezina ljubaznost i mudrost imale su nerazumno obličje i bile tipično ženske: s njima  je čovjek teško izlazio na kraj. I pored svojih poođmaklih godina, ostala je savršena žena i nije se izrodila u kolebljivog, dosadnog starkelju u suknjama — u šta se neke žene preobraze. I on ju je takvom vidio 117— kao naročito probrano oličenje žene, v. kojoj svaki muškarac koji govori ipod uticajem osjećanja, iskrenog ili lažnog, propovjednik, vidovnjak, prorok ili reformator, može da nađe nježnu, dovitljivu i gorljivu zaštitu. Pošto je toliko cijenio tu uticajmu i dobru prijateljicu svoje žene, pomoćnik komesara se uznemirio pri poimisli na sudbinu koja bi mogla da snađe kažnjenika Majkelisa. Kada bi ga uhapsili, pod sumnjom da je na bilo Ikakav način saučestvovao u ovom zločinu, teško bi se mogao izvući, a da ga ne pošalju u zatvor, ako ništa drugo ono  bar da do Ikraja odsjedi svoju kaznu. A to bi ga dotaklo: ne bi živ izašao. Pomoćniku komesara pade na pamet miisao koja se ni najmanje nije uklapala u njegov službeni položaj, niti je baš naročito služila ina čast njegovoj humanosti. »Ako toig čovjeka ponovo zatvore«, pomisli on, »ona mi to nikada neće oprostiti.« Iskrenost ijedne tako potajno iskazane misli nije mogla da prođe bez imalo podrugljive samokritike. 'Ni jedan čovjek Ikoji se bavi poslom koji ne voli, ne može da sačuva mnogo spasonosnih iluzija o sebi samom. Osjećaj odvratnosti i odbojnosti, prenosi \se sa posla na ličnost čovjeka. Tek onda ikada posao kojim se bavimo nekom srećnom slučajnošću naoko ide naporedo s nekom našom prirođenom ozbiljnošću, možemo da osjetimo lagodnost potpune samoobmane. Pomoćnik komesara nije volio posao kojim se bavio u domovini. Policijski posao koji je obavljao u nekom zabačenom kraju zemaljske kugle imao je spasonosni ikarakter nekog neredovnog ratovanja, ili je bar u sebi nosio rizike i uzbuđenja lova i ostalih zabava u prirodi. Njegove stvarne sposobnosti, uglavnom administrativnog karaktera, bile su udružene sa islklonošću ka pustolovini. Vezan iza pisaći stol usred četiri miliona ljudi, smatrao je sebe žrtvom ironije sudbine — iKte one, bez sumnje, koja mu je odredila da se oženi ženom koja je onoliko, osjetljiva na kolonijalnu klimu, pored svih ostalih ograničenja koja svjedoče o osjet228 ljivosti njezine prirode i njenog ukusa. Premda se zajedljivo izrugivao vlastitoj zabrinutosti, ipak ovu nedoličnu misao nije istjerao iz glave. U njemu je bio snažan poriv za samoodržanjem. Naprotiv, ponavljao je tu misao u

sebi sa svetogrdnim naglašavanjem, još određenije: »Do-đavola! Ako ovaj prokleti Hit provede svoje taj će čovo umrijeti u zatvoru, daveći se u vlastitom salu, a ona mi to nikada neće oprostiti.«  Njegova tamna, sitna prilika s bijelom trakom od okovratnika pod srebrnastim odsjajem kratko podšišane kose na zatiljku, se ne pomače. Ta tišina potraj a toliko dugo da se glavni inspektor Hit odvaži da se nakašlje. Taj zvuk je postigao željeni efekat. Pomoćnik komesara koji je i dalje nepomično, stajao, leđima okrenut svom  podređenom, upita tog revnosnog i bistrog policajca: »Vi vezujete Majkelisa za tu aferu?« Glavni inspektor Hit je 'bio sasvim ubij eden, ali ipak oprezan. »Pa, gospodine«, reče on, »imamo dovoljno povoda da krenemo u tom pravcu. Takav čovjek ionako ne bi trebalo da je na slobodi.« »Biće vam potrebni neki uvjerljivi dokazi«, stiže mrmljanjem saopštena primjedba. ■Glavni inspektor Hit podiže obrve prema crnim uskim leđima, koja su i dalje uporno bila okrenuta njegovoj inteligenciji i njegovoj revnosti. »Neće biti nikakve teškoće u pribavljanju dovoljno čvrstih dokaza protiv njega«, reče s velikim samozadovoljstvom. »Možete se pouzdati u 'mene, što se toga tiče, gospodine«, doda on sasvim bespotrebno, iz dubine duše; jer njemu se to činilo izvanredna prilika da se taj čovjek ščepa i otvore oči javnosti, padne li joj na um da oko tog slučaja podigne neku naročito veliku graju. Sada je još bilo nemoguće reći hoće li graknuti ili neće. To je u krajnjoj liniji ovisilo, naravno, o tome što će reći Štampa. Ali u svakom slučaju, glavni inspektor Hiit, po zanatu snabdjevač zatvora i čovjek snažnih nagona za 119pravdu, sasvim je logično vjerovao da je bacanje u tamnicu pravovaljana sudbina svakog defclarisanog neprijatelja zakona. U snazi tog ubjeđemja, on načini jednu taktičku igrešlku. Dopustio je sebi da se pomalo uobraženo nasmije i ponovi: »Pouzdajte se u mene što se toga tiče.« Ovo je bilo i suviše za onu usiljenu 'mirnoću pod kozjom je pomoćnik  komesara više od osamnaest mjeseci skrivao svoje nezadovoljstvo sistemom i podređenima u svome odjeljenju. Osjećao se nelagodno među tim ljudima, kao četverougaoni klin uglavljen u okruglu rujpu, koja ga svakodnevno  pritišće svojom odvratno glatkom okruglinom u kojoj se dugo vremena gnijezdio, dok bi se nelki drugi, manje »ćoškast« čovjek tu uglavio s halapljivim prepuštanjem, inakon što hi samo koji put sle-gao ramenima. A najodvratnije mu je bilo upravo to što je toliko mnogo morao da se oslanja na svoje podređene. Na onaj kratak  smijeh glavnog inspektora Hita on se munjevito zavrti na peti i, kao gromom opaljen, okrete od prozora. Na inspektorovom licu ne samo da je uhvatio samodopadan je zibog stanja stvari, koje se bilo pritajilo ispod njegovih brkova, već i znakove profesionalne budnosti u onim okruglim očima koje su, bez sumnje, bile  prikovane za njegova leđa. Na trenutak je uspio da uhvati njihov pogled prije nego što je netremičnu budnost uspio da zamijeni puki izraz zbunjenosti. Pomoćnik komesara policije je doista imao nekih stvarnih ipreduslova za ovaj posao. Odjednom se u njemu  probudi sumnja. No ruku na srce, njegovu sumnju u metode policije (ukoliko se slučajno ne bi radilo o policiji koju bi sam organizovao u vidu nekog poluvojnog tijela) nije bilo teško pobuditi. Ako je ikad zadrijemala od pukog umora, bio ije to lak drijemež. Iako je, doduše skromno, poštovao irevnoisit i sposobnost glavnog inspektora Hita, o nekom moralnom povjerenju nije bilo ni govora. »On nešto smjera«, uzviknuo je u sebi, i odjednom se razljutio. Brzim je krupnim koracima prešao do 120 svog stola i bijesno sjeo. »Tu sjedim zatipan ovim papirnim đubretom«, razmišljao je silno ozlovoljen »i tobože držim sve konce u svojim rukama, a ne mogu da uhvatim ništa osim onoga što mi se tutne u ruku; ništa više. A oni imogu da pričvrste onaj drugi kraj konaca gdje dm volja.« Podigao je glavu i okrenuo prema svom podređenom izduženo mršavo lice, s naglašenim crtama jednog energičnog Don Kihota. »A isada da čujemo šta to skrivate u rukavu.« Onaj drugi se zabezeknu. Netremice je gledao savršeno ukočenih okruglih očiju, kao što je nekada znao da se upilji u razne predstavnike klase kriminalaca koji bi, nakon što ih propisno upozori, davali svoje iskaze tonom  povrijeđene nevinosti, lažne jednoistavmo&ti ili zlovoljne pomirenosti. Ali iza te profesionalne kamene ukočenosti krilo se i malo iznenađenja, jer ma takav tom u kome su lijepo bili stopljeni prezir i nestrpljenje, on, glavni inspektor Hit, desna rulka odjeljenja, nije Ibio navikao. Poče, oklijevajući poput čovjeka koji se našao zatečen nečim novim i neočekivanim. »Hoćete da pitate, gospodine, išta imam protiv tog Majkelisa?« Pomoćnik komesara se zagledao u tu okruglu glavu, vrhove vdlkiniakih brkova, koji isu se spuštali do ispod ruba  jake vilice; čitavo puno blijedo lice, (koje je zbog viška mesa izgubilo nešto od svoje odlučnosti; lukave bore što su se zrakasito širile iz ispoljnih uglova očiju — i dok je tako pomno posmatrao tog dragocjenog i povjerljivog činovnika, iznenada stvori jedno ubjeđenje koje ga potaknu poput nadahnuća. »Imam razloga da pomislim da kada ste ušli u ovu sobu«, reče on odmjerenim tonom »Majkelisa niste imali na umu; ne u načelu, a .možda i nikako.«

»Vi imate razloga da mislite tako, gospodine?« promrsi glavni inspektor Hit sa svim znacima iznenađenja, koje  je do izvjesne mjere bilo i iskreno. Bio je otkrio 121jednu škakljivu i zbunjujuću stranu ovog sukoba koja nameće čovjeku izvjesnu neiskrenost — onu virstu neiskrenosti koja se pod imenom vještine, opreza ili uvd-đavnosti kad tad pojavljuje u većini ljudskih odnosa. U tom momentu se osjećao kao akrobata na konopcu kome iznenada, usred predstave, direktor cirkusa, bez ikakve dolične direktorske odmjerenosti, počne da trese konopac. Ogorčenje, osjećaj imoralne nesigurnosti koje bi izazvao takav izdajnički postupak, zajedno sa strahom od slomljenog vrata, sigurno bi ga uzrujali. Osim toga bi to moglo da izazove nepovoljnu zabrinutost nad njegovim umijećem, a čovjek mora da se potvndi na nečem opipljivijem od vlastite ličnosti i svoj ponos veže ojz nešto kao društveni položaj, kvalitet posla koji mora da obavlja, ili jednostavno tuz nadmoćnost dokoličenja, ukoliko ga sreća podari da u njoj uživa. »Da«, reče poimoanik komesara. »Imam. Ne želim da time kažem da uopšte niste ni pomislili na Majikelisa. Ali vi toj činjenici pridajete toliki značaj, da mi se silno1 čini da niste baš sasvim iskreni, inspektore Hit. Ako je to doista itrag Ikoji vodi prema rješenju, zašto ga niste odmah slijedili? Zašto niste, ili sami pošli u to selo, ili tamo  poslali nekog od svojih ljudi?« '»Mislite li, gospodine, da sam u tom pogledu zakazao u vršenju isvoje dužnosti?« upita .glavni inspektor Hit, trudeći se da piri tom ine zazvuči inilkako drugačije osim zamišljeno. Neočekivano primoran da koncentriše sve svoje sposobnosti na zadatak očuvanja ravnoteže, uhvatio se za te riječi, i sebe tako izložio prijekoru. Malo se mrgo-deći, pomoćnik komesara primijeti da je to bila veoma neumjesna primjedba. »No kada ste je već stavili«, nastavi on hladno, »reći ću vam da ne imisliim tako.« Zaistaide, a u ozbiljnom pogledu njegovih upalih očiju odražavao se (neizgovoreni završetak te rečenice »i vi to dobro 'znate«. Glava takozvanog specijalnog kriminalističkog odjeljenja, koga je položaj sprečavao da sam izađe 122 napolje i lično otkriva tajne, zaključane u grudima okrivljenih, imao je sklonost da svoje sposobnosti za otkrivanje inkriminirane istine, iskušava na svojim podređenima. Taj svojevrstan poriv bi se teško imogao nazvati slabošću. Bio je to sasvim prirodan nagon. On je bio rođeni detektiv. Ta sklonost ga je nesvjesno vukla u izboru njegovog poziva, a ako ga je ikada izdala, onda je to bilo u jednoj jedinoj izuzetnoj okolnosti, odnosno, izboru bračne drugarice, što je također sasvim prirodno. I tako, pošto nije mogao da vršlja okolo, iživljavao je tu sklonost na ljudima koji bi se zatekli tamo u osami njegove kancelarije. Mi nikada ne prestajemo da bivamo ono što jesmo. Nalakćen na pisaći sto, prekrštemih imršavih nogu i gladeći se koštunjavoim rulkcm po obrazu,  pomoćnik komesara, u čijoj je nadležnosti bilo specijalističko kriminalističko odjeljenje, s pojačanim je initeresovanjem ulazio u ovaj slučaj. 'Njegov glavni inspektor, ako već nije bio apsolutno dostojan objekat njegovog pronicanja u dubinu istine, bio je u svakom slučaju najvredniji od svih u njegovom domašaju. iNepovjerenje u ljude s priznatim ugledom bilo je karakteristično za kriminalističke sposobnosti pomoćnika komesara. Prisjeti se nekog debelog i bogatog domorodačkog poglavice iz daleke kolonije, kome su po tradiciji Ikolonijalni guverneri s reda poklanjali povjerenje i (smatrali ga pouzdanitm prijateljem i pobornikom reda i zakona koji su propisivali bijelci. Međutim, kada su ga malo detaljnije ispitali, ispostavilo se da je u prvoim redu sebi bio dobar prijatelj i nikom više. Nije baš doslovce izdajnik, ali ipak, čovjek s puno opasne rezerve u pogledu svoje odanosti, koje je stvorio pomno vodeći računa o vlastitoj koristi, udobnosti i sigurnosti. Pomalo naivan tip u svojoj dvoličnosti, ali ipak zbog toga ništa manje opasan. Potrajalo je dok su ga pročitali. I on je bio krupan (a uzimajući u obzir onu razliku u boji, naravno) te pojava glavnog inspektora Hita podsjeti njegovog  pretpostavljenog na tog čovjeka. Nisu u pitanju bile oči, a ne baš ni usne. Ouidno. Ali zar Alfred 123Valas u svojoj knjizi o Malajiskom arhipelagu ne govori kako je među življem otoka Aru otkrio čudnovatu sličnost između jednog starog golog divljaka čađave kože i jednog svog dragog prijatelja u domovini? I po prvi put otkako je došao na dužnost pomoćnika komesara, osjeti da će za svoju platu doista da se naradi, a to  je bilo prijatno osjećanje. »Prevmuću ga kao staru rukavicu«, pomisli pomoćnik komesara, dok su mu oči zamišljeno počivale na glavnom inspektoru Hi tu. i»Nisam na to niti pomislio«, poče on opet. »Nema sumnje u to da vi znate svoj posao — ni najmanje sumnje, stoga upravo ja i«, zastade, umuče, pa promijenivši ton, nastavi: »Sta možete konkretno da predočite protiv Majkelisa? Hoću da kažem pored onoga da su dva osumnjičena muškarca — a vi ste sigurni da ih je bilo dvojica  — izašli na jednoj željezničkoj 'stanici koja je oko tri milje udaljena od sela u kome Majlkelis sada prebiva?« »To samo je već dovoljno, gospodine, da se krene za tim čovjekom«, reče glavni inspektor, vraćajući prisebnost. Pomoćnik komesara je klimao lagano glavom u znak odobravanja i tako znatno doprinio da se stiša ogorčena zaprepaštenost renomiranog službenika. Jer inspektor Hit je t>io uljudan čovjek, uzoran supružnik i  požrtvovan otac; povjerenje koje je uživao u javnosti i u odjeljenju činili su njegovu 'blagu narav još prijatnijom, i zbog toga se on prijateljski ophodio prema svim pomoćnicima komesara koje je gledao kako se smjenjuju u ovoj istoj sobi. Za njegovog službovanja 'billo ih 'je /trojica. Pirvi vojnički tip, otresit čovjek rumenih obraza, sijedih obrva i praskave naravi — s njim je lako išlo. OtJišao je pošto je dostigao starosnu granicu. Drugi, savršeni gospodin, koji je dobro znao gdje ko sipađa, pa čak i gdje je mjesto njemu saunom, premješten je na viši  položaj negdje izvan Engleske i odlikovan za 'zasluge koje su, u stvari, bile zasluge 'inspektora Hita. S njim

traditi ibila je prava čast i zadovoljstvo. Onaj treći je već s početka bio pomalo zagonetan, i nakon osamnaest mjeseci je odjeljenju ostao 124  još uvijek pomalo zagonetan. Sve u svemu inspektor Hit ga je smatrao uglavnom neškodljivim — čudnim ali neškodljivim. Sad je on govorio, a glavni inspektor Hit je slušao, spol ja pokoran (što nije značilo ništa, pošto je to službeno držanje) a u sebi s dobroćudnom popustljivošću. »Majkelis se prijavio prije nego što je otišao na selo?« »Da, gospodine. Brijavio se.« »Sta bi on mogao da radi tamo?« nastavi pomoćnik komesara, iako je o tome bio savršeno obaviješten. Bolno  pritiješnj en u neki stari drveni naslonjač, ispred crvoto-činom izjedenog hrastovog stola u gornjoj sobi jednog seoskog ikućarka od četiri sobe i s krovom od erij epa obraslim mahovinom, Majkelis je danonoćno drhtavim kosim rukopisom pisao onu Autobiografiju jednog zatočenika, koja je (trebalo da bude knjiga otkrovenja u istoiriji čovječanstva. Ti uslovi prostorne pritiješnjenosti, zabače-nosti i osame u jednoj kućici od četiri prostorije  poticali su njegovo nadahnuće. Tamo mu je bilo kao i u zatvoru, osim što ga nikad nisu ometali mrskim pozivom na vježbu, propisanu tiranskim kućnim redom njegove nekadašnje kaznione. Nije znao da li sunce još uvijek  obasjava zeimllju ili ne. Znoj literarnih napora je kapao s njegova čela. Oduševljeni zanos ga je poticao u radu. Bilo je to oslobođenje njegovog unutrašnjeg života, mogućnost da 'mu duša poleti u široki svijet. U žaru  bezazlene taštine (Ikoja se probudila tek nakon što mu je neki izdavač ponudio pet Stotina funti) bilo je nečeg sudbinskog i svetog. »Bilo 'bi, naravno, veoma poželjno kada bismo mogli da dobijemo taSne informacije«, neiskreno je navaljivao  pomoćnik komesara. Glavni inspektor Hit, ikoji osjeti ponovnu navalu gnjeva zbog te pretjerane savjesnosti, odgovori da je policija u tom kraju odmah bila obaviještena o njegovu dolasku, a detaljan izvještaj o njegovom boravku može da se dobije za nekoliko sati. Jedan telegram . .. 225Tako je govorio, prilično polako, dok je u glavi već razmišljao o mogućim posljedicama. Spoljni znak tog razmišljanja se očitovao u njegovom blagom nabiranju čela. Ali ga prekide jedno pitanje. »Vi ste već poslali taj brzojav?« »Nisam, gospođine«, odgovori on pomalo iznenađen. Pomoćnik komesara od'jedmom rastavi prekršltene noge. Zustrina toga polkreta jako je odudarala od one ležernosti s kojom je uputio sljedeće pitanje. »Mislite li da Majkelis ima ikakve veze s izradom te bombe, na primjer?« Glavni inspektor poprimi izraz razmišljanja. »Ne bih rekao. Ali za sada nema potrebe da se išta dokazuje. On se druži s ljudima koji su svrstani među opasne. Određen je za delegata Crvenog komiteta nakon manje od godine dana po puštanju na uslovnu slobodu. Pretpostavljam da mu je to neka vrsta posebne časti.« I inspektor Hit se nasmija, poimalo ljutite, pomalo prezirno. Kada se radi o talkvom čovjeku, oruđa je isuviše kruto pridržavanje propisa neumjesan pa čak i protuzakonit potez. Još se uvijek u sebi žderao zlbog slave koju su Majkelisu podarili neki bolećivi novinari, kojima je trebalo materijala za specijalni članak, kada su ga prije dvije godine puštali iz zatvora. Savršeno je po zakonu da se uhaipsi taj čovjek na temelju i najmanje sumnje. Ne samo da je bilo po propisu već i korisno. Njegova bi prethodna dva šefa to odmah shvatila; dočim ovaj, ne rekavši niti da nitli ne, sjedi ovdje kao da (sanja. Osim što je zakonito i korisno, ovo hapšenje Majkelisa bi riješilo i jedain mali lični problem inspektora Hita, koji ga je pomalo zabrinjavao, a mogao je da se odrazi i na njegov ugled, njegovu udobnost, pa čak i njegovo efikasno obavljanje dužnosti. Jer, premda je mislio da Majkelis bez sumnje nešto zna o toj eksploziji, glavni inspektor Hit je bio prilično siguran da on o tome ne zna baš previše. A i to je dobro. Zna mnogo manje, glavni inspektor je bio sasvim ubijeđen, od jedne druge osobe koju je 126 imao u glavi, a čije mu se hapšenje činilo ne samo ne-preporučljivim već i mnogo komplikovanijim, s obzirom. na pravila igre. Ta pravila igre ne zaštićuju toliko Majkelisa koji je bio bivši osuđenik. Bilo bi glupo da se ne iskoriste prednosti koje zakon pruža, a oni novinari koji su nekada pisali o njemu s jakim ushićenjem, pisaće sad o njemu s isto toliko jakim zgražavanjem. Takav razvoj događaja kakav je Hit priželjkivao bio je pun privlačnosti ličnog likovanja. A duboko u njegovim nedužnim grudima jednog prosječnog oženjenog građanina, gotovo nesvjesno ali ipak snažno>, javljao se strah da bi ga okolnosti mogle natjerati da se suoči s Profesorovom očajničkoim ofcrutnošću. To se osjećanje još i  pojačalo nakon slučajnog susreta u onoj uličici. Nakon tog susreta glavni inspektor Hit nije u sebi ponio ono zadovoljno osjećanje nadmoćnoisti, koje pripadnike policije obuzme prilikom neslužbenih ali bliskih susreta s  predstavnicima prestupničke klase, a pri toni njihova taština moći i ona vulgarna ljubav za dominacijom nad svojim bližnjima budu zadovoljeni kako to i zaslužuju. Tog savršenoig anarhistu glavni inspektor Hit nije smatrao svojim bližnjim. On je za njega bio čudan bijesan pas koga (se treba kloniti. Nije da ga se glavni inspektor Hit plašio; naprotiv, namjeravao je da ga ščepa jednog dana. Da, ali me još; namjeravao je da ga ščepa kada on bude htio — kada on bude smatrao da je totme vrijeme,

 propisno čvrsto, prema svim pravilima igre. Sada nije praivo vrijeme za takav poduhvat, nije vrijeme iz mnogih razloga, ličnih i službenih. Pošto je u to bio čvrsto ubijeđen, inspektoru Hi tu se činilo ispravnim i umjesnim da taj događaj iskrene s mračnih i nepodesnih staza koje vode ko zna kuda, na mirni (zakonski) sporedni kolosijek, zvan Majkelis. I kao da ponovo razmatra savjesno tu pobudu, ponovi: »iS izradom bombe. Ne, ne bih rekao. Možda to nikada i ne ustanovimo'. Ali jasno je da je s tim na neki 127način povezan, što ćemo bez mnogo mulke moći da utvrdimo.«  Na licu mu se vidjela ozbiljna, ohola ravnodušnost, koja je nekada bila dobro poznata boljim lopovima i o,đ koje su strepili. Glavni inspektor Hit se baš nije često smiješio. U sebi je ipak osjećao zadovoljstvo zbog pasivnog i  povodljivog stava pomoćnika komesara, koji tiho promrmlja: »I vi zaista mislite da bi istraga trebalo da bude usmjerena u tom pravcu?« »Da, gospodine, mislim.« »Sasvim ste ubij edeni?« »Jesam, gospodine. To je jedini pravi put kojim treba da krenemo.« Pomoćnik komesara talko naglo izvuče rulku kojom je podupirao glavu, da se, pošto se bio opustio, činilo da će se sav isfcljokati. No, naprotiv, on se uspravi, savršeno budan, iza onog velikog pisaćeg stola, na Ikoji mu se ruka stropošta s reslkim tutnjem. »Volio bih da znam što vam to ranije nije palo na pamet?« »Nije mi palo na pamet?« ponovi glavni inspektor Hit veoma sporo. »Da. Prije nego ste, znate, bili pozvani u ovu sotbu.« Glavini inspektor Hit osjeti kako je vazduh između njegove odjeće i kože postao neprijatno vreo; osjećaj neopisiv i nevjerovatan. »Naravno«, reče on, otežući odgovor do krajnjih mogućih granica »ako postoji neki razlog, o kome ja ništa ne znam, da ne bi trebalo miješati osuđenika Majikelisa, možda je baš i dobro što nisam pokrenuo lokalnu policiju  protiv njega.« Trebalo mu je toliko vremena dok ovo izrekne, da je nepokolebiva pažnja pomoćnika komesara ličila na izvanredan podvig strpljivosti. Njegov odgovor nastupi bez oklijevanja. 128 »Koliko ja znam ne postoji nikakav razlog. Dajte, inspektore Hit, ovo izmotavanje s vaše strane 'krajnje je neumjesno... krajnje neumjesno, a i nekorektno, da znate. Ne biste smjeli dozvoliti da ja ovaiko nagađam. Zaista sam iznenađen.« On ušuti a onda mirno doda: »Ne moram, valjda, da vam kažem da je ovaj razgovor sasvim neslužben.« Glavnom inspektoru Hitu ove riječi ni izdaleka nisu zvučale uminujuće. U njemu je planuo gnjev iznevjerenog afcrobate na konopcu. U svom ponosu povjerljiva službenika bio je duboko uvrijeđen, jer je bio uvjeiren da mu konop nisu zatresli da bi imu slomili vrat, već iz pukog nestašluka. Kao da se neko plaši! Pomoćnici komesara dolaze i odlaze, ali jedan valjam glaivmi inspektor nije neka prolazna kancelarijska pojava. Nije se plašio slomljenog vrata. Ali da mu neko pokvari predstavu, bilo je više nego dovoljno da opravda njegov iskreni gnjev. I pošto misao ne mora da poštuje ličnost, razmišljanja glavnog inspektora Hita poprimiše prijeteći i proročanski oblik: »Ti, moj dragi dečko«, reče u sebi, uperivši one okmigle i obično nemirne oči prema pomoćniku komesara, »ti, moj dečko, ne znaš ti gdje ti je mjesto, a ni tvoje mjesto uskoro neće znati gdje si ti, kladim se.« I kao da provokativno odgovara na tu m'isao, nešto nalik duhu prijaznog smiješka pređe preiko usana pomoćnika komesara. Smireno i neusiljeno, spremao se da još jedinom potrese zategnuti konopac. »A sad da se viratiimo onome što ste otkrili na licu mjesta, glavni inspektore«, reče. »Budala se brzo rastaje s poslom«, nastavi se lanac proročanskih misli u glavi glavnog inspektora Hita. Zatim se odmah prisjeti da jedan viši činovnik, čak i kada je »najuren« — upravo talko je to sebi zamislio, još uvijek ima vremena da dok leti kroz vrata, zada gadan udarac u cjevanicu svoime podređenom. I ne ublaživši mnogo onaj svoj zimajevslki pogled reče mimo: 9 — Tajni agent 229»Upravo dolazimo na taj dio moje istrage, gospodine.« »Fioo. Sta ste donijeli odande?« Glavna inspektor Hit koji se bio odlučio da skoči s konopca, siđe na zemlju sa zlovoljnom otvorenošću. »Donio sam jednu adresu«, reče on i bez žurbe iz džepa izvuče pareence osmuđenog tamnaplavoig štofa. »Ovo  je dio kaputa koji je imao onaj što se onako raznio u komadiće. Naravno, taj kaput možda i nije njegov, možda je čak i ukraden. Ali ćete vidjeti da )to nije ni najmanje vjerovatno ako pogledate ovo.« Glavni inspektor priđe stolu i pomno poravna dro-njak plavog štofa. Potkupio ga je sa one odvratne gomile u mrtvačnici, jer se pod kragnom ponekad može naći ime krojača. To često nije od velike koristi, ali ipalk.. . Nije ni očekivao da će pronaći išta 'korisno, ponajmanje da će pronaći — i ne nikako pod kragnom, već s donje strane revera, pažljivo prišiven — četvorougaond komadić platna na ikojem je tušem bila ispisana adresa. Glavni inspektor Hit izmakne ruku kojom je poravnavao ono parčemce. »Ja sara ovo ponio sa sobom a da niko nije primijetio«, reče on. »Smatrao sam da je tako najpametnije. Ako  bude potrebno uvijek se može predočiti.«

Pomoćnik komesara se podigne malo u stolici i privuče onu knpicu na svoju stranu stola. Neko ju je vrijeme bez riječi posmatrao. Na komadu platna, ne većem od običnoig papirića za motanje cigareta, tušam je bio ispisan samo broj 32 i ime ulice Bret. Bio je iskreno iznenađen. »Ne mogu da shvatim, što bi hodao ovalko obilježen«, reče on podigavši pogled na glavnog inspektora Hita. »To  je izuzetno neobična — .nesvakidašnja stvar.« »Jednom sam u salonu za pušenje nelkog hotela upoznao jednog starog gospodina koji je u svim kapultiena imao ušiveno svoje ime i adresu, u slučaju da ga iznenada snađe kakva bolest«, reče glavni inspektor. »Govo130 rio je da su mu osamdeset i četiri godine, ali je izgledao mlađi. Rekao mi je da se plaši da ga iznenada ne izda  pamćenje, kao one ljude o kojima je čitao po novinama.« Jedino pitanje pomoćnika komesara, koji je želio da sazna šta se nalazi u toj ulici Bret na broju 32 prekide naglo to sjećanje. Glavni inspektor ikoji je nekorektnim, smicalicama !bio prisiljen da siđe na zemlju, bio je izabrao da krene stazom bezrezervne otvorenosti. Iako je bio čvrsto uibijeđen da je za odjeljenje bolje da ne zrna isuviše, ipak je razumno zadržavanje nekih činjenica za sebe bilo granica do koje se njegova lojalnost usuđivala da, z-a dobro službe, dosegne. Ako pomoćnik komesara poželi da krivo povede ovaj slučaj ništa ga, naravno, ne može u tome spriječiti. Ali, što se njega lično tiče, on sada više ne vidi nikakvog irazloga za veliku priču. Zato kratko odgovori: »Naki dućan, gospodine.« Pomoćnik komesara, Ikoji je spustio pogled na onaj dronjak plavog štofa, čekao je na dalja obavještenja. Pošto ona nisu došla, nastavio je da ih pribavlja seirijom pitanja, koja je blago i strpljivo postavljao. Tako je stekao  predodžbu o prirodi trgovine gospodina Veri oka, njegovom ličnom izgledu i na kraju čak čuo i njegovo ime. U  jednoj pauzi pomoćnik komesara je podigao pogled, i otkrio da je lice glavnog inspektora malo živoulo. Cuitka su gledali jedan u drugoga. »Naravno«, reče onaj drugi, »odjeljenje nema nikakvih podataka o tocm čovjeku.« »Da li je iko od imojih prethodnika znao išta o ovome što ste mi sada ispričali?« upita pomoćnik komesara, stavljajući laiktove na sto i podižući sklopljene ruke pred lice, kao da će se pomoliti, samo što mu je u očima nedostajao onaj pobožan izraz. »Nije, gospodine, razumije se da nije. Kakvog bi ito imalo smisla? Ne bi bilo ni od kakve koristi da se taj' čovjek   javno ističe. Bilo je dovoljno da ja znam ko je 0* 131on, i da ga iskoristim na način od koga smo mogli imati koristi.« »I vi smatrate da je takvo privatno pribavljanje podataka u skladu sa službenim položajem koji vi zauzi-' mate?« »Savršeno, gospodine. Smatram da je to sasvim kako dolikuje. Biću slobodan da vam kažem, gospodine, da me to upravo i čini onim što jesam, a na mene se gleda kaoi na čovjeka koji zna svoj posao. Taj Verlok je moja privatna stvar. Jedam moj lični prijatelj koji radi u francu-i skoj policiji mi je nabacio da je taj čovjek špijun jedne ambasade. Privatno prijateljstvo, privatna informacija, privatno korištenje te informacije — tako ja na to gledam.« Pomoćnik komesara, nakon što je u sebi primijetio da duševno raspoloženje renomiranog inspektora Hita utiče na obris njegove donje čeljusti, kao da je snažno ubjeđenje o vlastitoj profesionalnoj vrijednosti bilo smješteno u tom dijelu njegove anatomije, privremeno odbaci tu izjavu jednim mirnim »Je li?« a zatim osloni obraz na Sklopi i ene ruke: »Pa dobro, privatno razgovarajući, alko baš hoćete, koliko ste već dugo u privatnom dosluhu s tim špijunom ambasade?« Privatni odgovor glavnog inspektora na to pitani e, toliko privatan da nikada nije ni uobličen u glasne riječi,  bio je: »Dugo, dugo, a sve je počelo davno prije nego što je iko i sanjao da ćeš iti doći na ovo ovdje mjesto.« Javni odgovor, da itako kažemo, bio je mnogo određeniji. »Prvi put u životu sam ga vidio prije nešto više od sedam godina, kada su dva Carska veličanstva i jedan Carski kancelar bili ovdje u posjeti. Meni je palo u nadležnost da se pobrtnam o njihovoj bezbjednosti. Baron StotVartenhajm je tada bio ambasador. Veoma nervozan stani gospodin. Jedne večeri, tri dana prije banketa 132 u Gilđholu, on mi poruči da hoće da ise sa mnom nakratko vidi. Ja sam se nalazio u prizemlju ambasade, a kočije su već bile pred vratima, spremne da povezu ona Carska veličanstva i kancelara u operu. Ja sam se odmah popeo gore. Našao sam ibarona kako seta gore-dolje po svojoj sobi, i u očajanju krši ruke. Uvjeravao me je da ima puno  povjerenje u našu policiju i moje sposobnosti, ali da je tu kod njega jedan čovjek koji je upravo stigao iz Pariza i čijoj informaciji treba bezuslovno vjerovati. Želi da ja čujem šta je taj čovjek imao da kaže. Odmah me je odveo u svoju garderobu Ikoja se nalazila u susjednoj sobii, gdje1 sam ugledao jednog krupnog čovjeka u teškom kaputu, kako sasvim sam sjedi na stolici, i u iruci drži šešir i štap. Baron mu se obrati na francuskom i reče:

»Govorite, prijatelju.« Osvjetljenje u toj sobi baš nije bilo naročito. Razgovarao sam s njim možda nekih pet minuta. Saop-štio mi je nešto što me rje doista zapanjilo. Zatim me je baron nervozno odveo na stranu hvaleći ga do neba, a kad sam se ponovno okrenuo, ustanovio sam da je taj čovjek iščezao kao duh. Ustao i iskrao se niz neke stra-« žnje stepenlice, pretpostavljam. Nije bilo vremena da po-< trčim za njim, pošto sam imorao da  požurim za amibasan dorom niz glavino stepenište, da se uvjerim da je družina bezbjedno krenula u operu. Međutim, još iste večeni sam postupio prema ovom obavještenju. >Ne zraam da li je baš sasvim Ibilo ispravno ili nije, ali je .zvučalo sasvim dovoljno ozbiljno. Veoma je vjerovatno da nas je ono spasilo jedne gadne neprilike na dan carske posjete centru grada.  Nešto kasnije, nakon otprilike mjesec dana pošto sam unaprijeđen iza glavnog inspektora, pažnju mi privuče  jedan visok Ikrupan čovjek, koji je upravo izlazio iz jedne draguljarnice u Strandu, a činio mi se nekako poznat. Pošto mi je bilo usput, krenuo sam za njim prema Cerinig Krosu, a kad sam ugledao jedinog od naših detektiva s druge strane ulice, dadoh imu iznak da pređe na moju stranu, pokazali mu onog čovjeka, i inaredih da prati 133njegovo 'kretanje nekoliko dana, a zatim mi podnese izvještaj. Već sutradan je taj moj čovjek došao da mi kaže; da se taj čovjek oženio kćerkom svoje gazdarice u jednom matičnom uredu itoga istog daina u 11,30 sati, i otpu-* tovao s njom na nedjelju >u Margejt. Vidio je ikako se pitljag ukrcava ina kočije. Na koferima je (bilo stranih! hotelskih naljepnica Pariza. Nekako nisam mogao da tog čovjeka sebi izbi j em iz glave, i čim sam prvi  put morao službeno u Pariz, razgovarao sam o njemu s onim svojim,1 prijateljem iz francuske policije. Taj  prijatelj mi je rekao: 'Iz onog što md govoriš mislim da se radi o jednom prilično poznatom emisaru i uhodi Revolucionarnog Crvenog Komiteta. Kaže da je porijeklom Englez. Nama se čini da je već dobrih nekoliko godina tajni agent jedne od stranih ambasada u Londonu'. Tada se sasvim razbude moja sjećanja. On je onaj čovjek ikoji je iščezao, a vadio1 sam ga kako sjedi na stolici u garderobi foarona Štot--Vartenhajima. Rekao sam svom prijatelju da je sasvim, u pravu, da pozudano znam da je tajni agent. Poslije toga se moj prijatelj potrudio da 'mi pronjušfca čitav dosije o tom čovjeku. Mislio sam da neće biti naodmet da saznam; sve što se saznati može, ali vi sada sigurno ne biste željeli da čujete cijelu itu priču, gospodine?« Pomoćnik komesara zaniječe poduprtom glavom. »Sada me samo zanima priča o vašim vezama s tom korisnom osobom«, reče i sklopi svoje umorne duboko usađene oči, ali ih odmah hitro otvori i pogleda opet vrlo bistrim  pogledom. »To su sasvim neslužibene veze«, reče glavni inspektor ogorčeno. »Jedne sam večeri otišao u njegov dućan,  predstavio mu se, i podsjetio ga na naš prvi susret. Nije ni okom trepniuo. Rekao mi je da se oženio i da se sada simirio, i da ne želi ništa drugo već da ga niko ne ometa u njegovim skromnim poslovima. Na svoju sam mu ruku obećao da će ga policija ostaviti na miru, dok god se ne uplete u nešto baš nezgodno. I to bi mu nešto vrijedilo, jer i jedna riječ koju ihismo mi -uputili carini u Doverii 134  bila bi dovoljna da se neki od onih paketa koje dobiva iz Pariza i Brisla otvore, zatim bi posigurno došlo do  pljenidbe, a možda i sudskog postupka na kraju.« »To je neka veoma opasna trgovina«, promrmlja pomoćnik komesara. »Sto li se on time bavi?« Glavni inspektor prezirno podiže obrve. »Najvjerovatnije ima neku vezu — prijatelje na Kontinentu — među ljudima koji se bave rasparčavanjem takvih roba. Zasigurno istog soja kao i on, Ijemdohan — kao i ostali.« »Šta vam daje zauzvrat, za tu zaštitu ikoju mu pružate?« Glavini inspektor nije baš pokazivao namjeru da mnogo obrazlaže vrijednosti usluga gospodina Verloka. »On nikom osfiim mene ne bi bio od velike koristi. Čovjek dosta toga treba da zna unaprijed, da bi mogao da ima koristi od takvog jednog čovjeka. Ja odmah shvatim -svaki njegov mig, svaki nagovještaj koji on može da mi da. A kada mi zatreba neki trag, on ini obično uvijek može pripomoći.« Glavni inspektor Hit odjednom u tonu u razmišljanja, a pomoćnik komesara obuzda smiješak kada mu se otela  pomisao da glavni inspektor Hit može možda svoj ugled velikim dijelom da zahvali tajnom agentu Verloku. »U širem smislu, koristan je na još jedan način. Svim naišim ljudima iz Specijalnog kriminalističkog odjeljenja koji vrše dužnost u predjelu Čering Krosa i Viktorije izdato je naređenje da pažljivo motre na svakog koga vide s njim. On često dočekuje došljake, a kasnije brine za njih. Izgleda da je određen za tu vrstu posla. Ako mi neka adresa na brzinu zatreba, uvijek je mogu od njega dobiti. Naravno, ja znaim i kako da održavam te odnose. U  posljednje idivije godine nisam is njim razgovarao više od tri puta. Ja imu pošaljem pisamce, bez potpisa, a oni mi odgovori na isti način, na moju kućnu adresu.« $ vremena na vrijeme pomoćnik komesara bi neprimjetno Mimnuo glavom. Glavni inspektor dodade kako 235smatra da istaknuti članovi međunarodnog revolucionarnog vijeća ne povjeravaju gospodinu Verloku sve svoje tajne, ali nema sumnje da uopšte uzevši uživa njihovo povjerenje. »Kadgod sam imao razloga da  posumnjam da se nešto spirema«, zaključi on, »uvijek sam se uvjerio da on može da imi kaže nešto što je vrijedno da se zrna.« Pomoćnik komesara stavi značajnu primjedbu: »Ovoga puta vas je iznevjerio.«

»Ovoga puta nisam Mi posumnjao da se išta sprema:«, odgovori glavni inspektor Hiit. »Nisam ga ništa ni pitao,  pa nije ništa ni mogao da mi odgovori. On ipaik nije naš čovjek. Nije 'to isto kao Ikada taismo ga mi plaćali.« i»iNije«, promrsi pomoćnik komesara. »On je špijun koga plaća neka strana vlada. Mi onu se nikada ne bismo smjeli otvoriti.« »Ja moram da obavljam svoj posao onako kako znam i umijem«, izjavi glavini inspektor. »Kada bi došlo do toga da moram da se povezem i sa samim đavolom — to bih učinio i podnio posljedice. Ima nekih sitvari koje nisu za svačije uši.« »Vaše poimanje tajnosti 'kao da se sastoji u tome da čak i svoga šefa odjeljenja ne obavještavate, hm? Ne, ide li ono malo predaleko? On živi iznad svog dućana?« »Ko — Venloik? O, da. iStanuje iznad svog dućana. Majka njegove žene, -čini uni se, živi s njima.« »Da li se na kuću imotri?« »Ah, zaboga, ne 'motri. To ne bi valjalo. Motri se na neke ljude koji tamo dolaze. Moje je mišljenje da on ništa ne zna o toj aferi.« »A kako .tumačite ovo?« Pomoćnik komesara glavom pokaza parčenee materijala koje je ležalo pred njim na stolu. »Ja 'to jednostavno ne mogu rastumačiti. To se jednostavno ne može objasiti. Ne znam kako to da objasnim uz  pomoć onoga što md je poznato.« Glavni inspektor pri-znade ovo otvoreno kao da mu je ugled podupcrt stijenom. 136 »(Bar ne sada, u ovom trenutku. Mislim da će se ipak ispostaviti da je Majkelis najviše umiješan u to.« »Doista mislite tako?« »Da, gospodine; jer sito se tiče ostalih zmaim gdje su bili.« »A šta je onda is oniim drugim čovjekom koji je navodno pobjegao iz parka?« »Mislim da je on do sada već podaleko odmakao«, izjavi glavni inspektor. Pomoćnik komesara ga je oštro pogledao i odjednom ustao kao da je donio odluku kojim putem da usmjeri akciju. U stvari je baš u tom trenu bio podlegao jednom neodoljivom iskušenju. Glavni inspektor bijaše atpušiten s uputom da se javi svom pretpostavljenom (rano ujutro sutradan, radi daljih dogovora -oko ovoga slučaja. Saslušao je to s nedokučivim izrazom na licu, i izašao iz sobe odmjerenim korakom. Ma kakvi da isu bili planovi pomoćnika komesara, oisu imali nikakve veze s kancelarijskim poslom, koji mu je zagorčavao život isvojom ograničenošću i svojim nedostatkom životnosti. Sigurno da nisu, jer bi inače bilo teško objasniti onu opštu živahnost koja je obuzela pomoćnika komesara. 'Čim je ostao sam, odmah je posegao za šeširom i stavio ga na glavu. Zatim je opat sjeo da još jednom porazmisli o čitavoj toj stvari. Ali pošto je već bio donio odluku, ovo ne potraj a dugo. I prije nego š/to je glavni inspektor Hit odmakao daleko na svom putu kući, i on je napustio zgradu. 137GLAVA SEDMA ■Pomoćmiik komesara se uputio kratkom uzanom uličicom nalik vlažnom blatnom jarku — a zatim prešavši glavnu cestu uđe u neku javnu zgradu, i zamoli mladog privatnog sekretara (neplaćenog) jedne istaknute ličnosti, da ga ta osoba primi. Ovaj plavokosi mladić glatka lica, kome je brižljivo po sredini razdijeljena kosa davala izgled visokog urednog školarca, sasluša taj zahtjev pomoćnika komesara sa sumnjičavim izrazom li progovori (prigušenim šapatom: »Hoće li litjeti da vas primi? To ne tanam. Došao je pješice iz parlamenta prije sat vremena da bi obavio razgovor isa stalnim podsekretarom, a sada se upravo sprema da ponovo odšeta natrag. Mogao je i da pošalje po njega, ali ion valjda pjelšači da bi se malo kretao. To mu je sve kretanje za koje može da odvoji malo vremena dok traje ovo zasjedanje. Ja se ne žalim, meni se baš dopadaju te šetnjice. 'On se oslanja o 'moju ruku, i ne otvara usta. Znate, on je umoran, i, ovaj, trenutno nije baš u najboljem raspoloženju.« »U vezi je is onom grini'Skom aferom.« 138 »Ah! Tim gore. Veoma je ogorčen na vas tamo u policiji. Ali ja ću poći da vidim, ako baš insistirate.« »Učinite tako, dobri čovječe«, reče pomoćnik komesara.  Neplaćenom (sekretaru se veoma dopala ova odvažnost. Namjestivši nedužan izraz lica, otvori jedna vraita, i uđe sa sigurnošću umiljata i povlaštena djeteta. Ubrao se ponovo ipojaivi, dade iznak glavom pomoćniku komesara, koji se nađe u prostranoj sobi sa uglednom ličnošću. Taj čovjek je bio krupan i visok, izdužena bijela lica, koje se prti dnu širilo zbog velike dvostruke brade i ličilo na jaje /uokvireno tankim prosi jedim zaliscima. Činilo se da se ta ugledna ličnost u svakom trenu sve više širi. Taj utisak je potkrepljivala i is gledišta krojača nesrećna činjenica da dugmad na skopčanom omom kaputu samo što misu popucala od silne napetosti. Glava mu je bila nasađena na debelom vratu, a sa svake strane agresivnog  povijenog nosa, koji je plemenito stršio iz širokog bijelog lica, oči padibuhlih donjih kapaka netremice su gledale, ohole i umorne. Sjajni -cilindar i par dznoišenih rukavica što su ležali spremni 'uiz kraj dugog stola, isto su izgledali kao da su prošireni, ogromni. Stajao je na ćilimu pred kaminom u velikim 'udobnim visokim cipelama, i nije rekao ništa u .znaik pozdrava.

»Voilio bih da znam da li je to početak još jedne terorističke kampanje«, upitao je iznenada dubokim prijaznim glasom. »I ne zalazite u detalje. Nemam vremena za to.« Pre'đ tom ogromnom grubom pojavom pomoćnik komesara činio se inelkaiko krhkim i tananim, poput trske koja se obraća hrastu. I doista, neprekinuto rodoslovlje toga čovjeka bilo je nekoliko vijelkova starije i od najstarijeg hrasta u zemlji. »Nije. Ukoliko čovjek uoplšte može i u šta da bude siguran, uvjeravam vas da nije.« »Da, ali izgleda da vi tamo«, reče ovaj veliki čovjek, prezirno niahniuvfši rulkom prema prozoru koji je gledao 139na prometnu ulicu, »smatrate da se ta vaša uvjeravanja sastoje uglavnom u tome da pravite budalu od ministra unutrašnjih poslova. Nema ni mjesec dana otkako mi je u ovoj sobi sa sigurnošću rečeno Ikako ništa slično ne može da se dogodi.« Pomoćnik komesara mirno pogleda u pravcu prozora. »Dozvolite mi da primijetim, ser Etelrede, da ja do sada još nisam imao prilike da vas u bilo šta uvjeravam.« Ohole opuštene oči usredotočiše se sad na pomoćnika komesara. »Istina«, priznade duboki, prijazan glas. »Ja sam bio poslao po Hita. Vi ste jtoš prilično novi u svojoj služibi. Kako< vam inače ide tamo?« »Čini imi ise da svaki dan ponešto naučim.« »Sigurno, sigurno. Nadam ise da ćete uspjeti.« »Zahvaljujem ser Etelrede. Nešto sam i danas naučio i to baš u proteklih sat vremena. U ovoj aferi ima nečeg što se ne susreće u uobičajenim anarhističkim izgredima, ma koliko da se čovjek u to unese. Upravo zato i jesam ovdje.« Veliki čovjek ise podboči tako da su mu dlanovi počivali na kukovima. »Vrlo dobro — nastavite. Samo bez detalja, molim. Poštedite me detalja.« »Neću vas mučiti detaljima ser Etelrede«, poče pomoćnik komesara s imkinim i nepomućenim samopouzdanjem. Dok je on govorio kazaljke na satu za leđima velikog čovjeka — teškom, sjajnom i masivno izrađenom od istog tamnog mramora ikao i kamin, ikojli je avetinjski tiho otkucavao — pomakle isu se 'za sedaim minuta. Trudio se da bude vjeran u opisivanju pa je u govoru nastojao da umeće rečenice kojima bi i najsitniju činjenicu, to  jest isvalku pojedinost, savršeno obuhvatio.
»Hoću ser Etelrede — jedan nesavršen svijet. Baš zbog toga sam, čim sam .shvatio karakter ove afere, pomislio da joj treba prići u strogoj tajnosti, i usudio se da dođem ovamo.« »Taiko i treba«, odobri ugledna ugl edna ličnost, gledajući ga samodopadno preko svog dvostrukog podvodj'ka. »Drago mi je da tamo kod vas postoji neko ko smatra da i u državnog sekretara s vremena na vrijeme treba da se  pouzda.« Pomoćnik komesara ovo sasluša -uz simiješak. »Ja sam, u stvari, pomislio da bi možda bilo bolje da se u ovoj fazi Hit zamijeni.« »Sta! Hit? Magarac — hm?« uziviknu 'ugledna ličnost s očitom nenaklonošću. »Ni u kom slučaju. Molim vas, ser Eteilrede, nemojte da tako- nepravedno tumačite moje napomene.« »A išta je onda? Isuviše pametan?« »;Ni to. Bar u pravilu. Sve osnove za svoje pretpostavke mogu injem-u da zahvalim. Jedina stvar koju sam sam otkrio jest da se u privatne svrhe koristio tim čovjekom. Kako 'da mu čovjek i zamjeri? On je stari policajac. Otvoreno mi je rekao da mu je potreban alat s kojim bi mogao da radi. A meni je tada palo na pamet da bi taj alat trebalo staviti na raspolaganje čitavom kirimd142 nalistiSkom odjeljenju, a ne ostavljati ga privatnom svojinom glavnog inspektora Hita. Ja sam proširio svoju koncepciju zadataka našeg odjeljenja na onemogućivan je djelovanja tog tajnog agenta. Ali glavini inspektor je stari policijski čovjek. On bi me okrivio da izopačujem moral odjeljenja i osujećujem njegovu efikasnost. On bi to o,gorčeno protumačio kao zaštitu pruženu zločinačkoj klasi revolucionara. Za njega Ibi to imalo upravo takvo značenje.« »
»On bi -tako rekao, zar ne?« promrsi ponosna ser Etel-redova glava s visine. »Biojim se da (bi, i to is takvim ogorčenjem i zgražanjem koje vi ili ja ine možemo niti da zamislimo. On je izvanredan službenik. Ne ismijamo i suviše da naprežemo njegovu lojalnost. Tu se uvijek griješi. Pored toga, meni su potrebne odriješene ruke — odrešenije — no što bi bilo preporučljivo da ih damo glavnom inspektoru Hitu. Ja nemam ni najmanju želju da poštedim tog Verioka. On će se, pretpostavljam, silno 'zgranuti kad oitknije da je njegova veza s ovom aferom,, ma kakva oma bila, tako brzo otkrivena. Neće ga baš biti teško prestrašiti. Ali naš pravi cilj leži negdje iza njega. Zato molim da me ovlastite da mu oibeizbijedim toliku ličnu fbezibjedinost, koliku budem ismatrao potrebnom.« »Svakako«, reče ugledna ličnost na ćiliimku. »Utvrdite isto više možete; utvrdite to na svoj način.« »Moram da se latim toga mi časa ne dangubeći, još večeras«, reče pomoćnik komesara. Ser Etelred zavuče jednu iruku ispod peša od kaputa i, zajbaeivši glavu unatrag, odmjereno ga pogleda. »Večeras ćemo do kasna zasjedati«, reče on. »Dođite u parlament sa svojim izvještajem, alko se već prethodno ne ibuidemo razišli. Upozorieu Tuidlza da povede računa o vašem dolasku. On će vas uvesti u moju sobu.« Brojna familija i široki krug poznanika ovog mladolikog ličnog sekretara, gajili isu nadu da će on positići sjajan uspjeh u životu. U međuvremenu društvo, koje je on ukrašavao u svojim dokonim časovima, odabralo je da mu tepa gornjim nadimkom. A ser Etelred1, pošto je svaki dan slušao kako ga izgovaraju njegova žena i kćeri (naj10 — Tajni agent 145žešće u vrijeme doručka) podario mu je tu Čast da ga i sam ozbiljno prihvati. Pomoćnik komesara je bio iznenađen i silno zadovoljan. »iSvalkaiko ću vam donijeti svoj izvještaj u parlament u đlučaju da budete imali vremena da . . .« »Neću imaiti vremena«, prekine ga ugledna ličnost, »ali 6u vas primiti. Ni sada nemam vremena ... A i vi idete?« »Da, ser Etelrede. Mislim da je tako, najbolje.« Izgledna ličnost je toliko zabacila glavu da je morala gotovo da sklopi oči da bi mogla da održi na oku  pomoćnika komesara. »Hm. Ha! I Išta ćete uraditi? Hoćete li se maskirati?« »Pa neću se baš maskirati! Ali ću se, naravno, svući.« »Dalbome«, ponovi veliki čovjek nekako odsutno uzvišen. Polako okrenu isvoju veliku glavu, i preko ramena nadmeno Ibaci pogled ukoso prema teškom mramornom satu koji je podmuklo tiho kucao. Pozlaćene kazaljke su iskoristile priliku da se iza njegovih leđa islferadu i pređu ni više ni manje već dvadeset pet minuta. Pomoćnik komesara, koji mije imogao da ih vidi, malo se u. međuvremenu uzvrpolji. Ali veliki čovjek mu okrenu svoje mirno i nepomućeno lice. »Virio ddbro«, .reče on i zastade, kao da pireizire kancelarijsfci sat. »Ali šta vais je, u stvari, navelo da krenete u tom pravcu?« »Oduvijek sam bio mišljenja«, poče pomoćnik komesara. »Oh, da! Mišljenje! To se podrazumijeva. Ali neposredan motiv?« »Kako> da kažem, ser Eteiirede? Otpor novog čovjeka prema starim metodama. Zelja da saznam nešto iz prve ruke. iNeiko nestrpljenje. To je moj stari posao, samo mu uislovi drugačiji. Već ime neko vrijeme tište na par  osjetljivih mjesta.« 146 »Nadam se da ćete se navići«, reče veliki čovjek i ljubazno ispruži ruku, meku na dodir ali široku i snažnu kao u nekog uspješnog farmera. Zamjenik komesara je protrese i povuče se. U prednjoj sobi Tudliz, koji ga je čekao sjedeći na rulbu stola, pođe prema njemu, trudeći se da poitisne svoju  prirodnu živahnfost. »Dakle? Zadovoljna?« reče sav važan. »Savršeno. Zaslužili ste moju zahvalnost do groba«, odgovori pomoćnik komesara, čije se izduženo lice činilo kao da je od drveta u poređenju s onim namještenim, dostojanstvenim izrazom ovog drugog, kome su neprestano  prijetili (talaisići smijuljelnja. »Ma nema na čemu. Ali, ozlbiljno, ne možete da pretpostavite koliko su ga ozlojedili napadi na njegov nacnt zakona o nacionalizaciji rilbariske industrije boji je predložio parlamentu. Oni ga nazivaju početkom socijalne revolucije. Naravno, to jest revolucionarna mjera. Ali ti ljudi nemaju pristojnosti. Ti lični napada. ..« »iCitam novine«, primijeti pomoćnik komesara. »Odvratno? Hm? Vi nemate predstave koliki on posao preturi preko [glave svakog dana. Sve sam radi. Izgleda ida ni u koga ne može da se pouzda u pogledu tog ribarstva.« »A ipak, čitavih pola sata je posvetio meni, sitnoj sardelici«, iulbaoi pomoćnik komesara. »Sitnoj? Doista? Drago mi je što to čujem. Šteta je što iste ga onda uiznemiravali. Ova ga borba strašno iscrpljuje. Silno je iznuren. Osjećam to po načinu na koji se oslanja o moju ruku dok pješačimo. I, čujte, je li on  bezlbjedan na ulici? Malins je danas poslije podne poslao ovamo svoje ljude. Za svakom uličnom svjetiljkom stoji po jedan policajac, a svaka druga osoba koju sretnemo na putu odavide do dvorišta dvora je očigledno detektiv. To će uskoro početi da ga živcira. Čujte, valjda neće ti strani lupeži baciti nešto na njega? To bi bila nacionalna pošast. Ova zemlja ne bi mogla bez njega.«

10* 147»A o vama i da ine govorimo. On se oslanja o vašu rulku«, pripomenu pomoćnik ikomesara ozbiljno. »Vi  biste obojica nastradali.« »To ibi bio lak način za jednog mladog čovjeka da uđe u Moriju. 'Nisu imnoigi britanski ministri bili ubijeni da ibi ise na Ito gledalo kao na manje važan nemao događaj. Ali sada ozbiljno...« i»iBojim se da ćeite, ako želite da uđete u ilstoriju, sami nešto morati da uradite. Ozbiljno. Ne prijeti vam ni  jednom nikakva opasnost, osim da se preradite.« Saosjećajnom Tudlzu ovo dobro dođe da se nasmiješi. »Mene to ribarstvo neće satrti. Navikao sam ja da ostajem do kasno«, našali se lakoumno. Ali pošto ga odjednom obuze kajanje, navuče na lice zlovoljan diržav-ničlki izraz, kao što. bi neko navukao rukavicu. »Njegov neizmjerni initeleikt će podnijeti svaki napor. Samo se ja bojim za njegove nerve. Ta reakcionarna banda, s onim opakim Cizmanom na čelu, vrijeđa ga svaike noći.« »Kad baš hoće da izazove revoluciju!« promrmlja pomoćnik komesara. »Vrijeme je sazrelo, a on je jedini ikoji je dovoljno dorastao tom zadatku«, protestave.o je revolucionarno nastrojeni Tudlz, koji se razjario pod mirnim pogledom pomoćnika komesara. Negdje u hodniku žestoko zazvoni neko udaljeno zvono, i s odanom budnošću mladić naćuli uši. »Spreman je da krene«, uzvikne šapatom, zgrabi svoj šešir i nestade iz sobe. Pomoćnik (komesara manje živahno izađe na druga vrata. Ponovo pređe glavnu cestu, prođe uzanoim uličicom i  ponovio žurno uđe u zgradu svog odjeljenja. Istim užurbanim korakom produži do vrata svoje kancelarije. Prije nego i(h je i čestito zatvorio očima pretraži isvoj1 pisaći isitol. Za /trenutak 'mirno postoj a, a zatim se približi stolu, pregleda posvuda po podu, sjede u svoju stolicu, zazvoni i sačeka. »Je li glavni inspektor Hit već otišao?« »Da, gospođine. Otišao je prije pola sata.« 148 Klimnu glavom. »Hivala. To je sve.« I dok je tako sjedio smakaviši šešir sa čella, pomisli da je to baš nalik na tog bezobraznog Hita da mirno odnese jedini komad dokaznog 'materijala. No ovo ne pomisli neprijateljski raspoloženo. Stari i zaslužni službenici obično sebi dozvoljavaju takve slobode. Onaj komad kaputa sa naši-venom adresom svakako i nije stvar koja treba da se ostavlja naokolo. Odagnavši od sebe misao o takvom izražavanju nepovjerenja glavnog inspektora Hita, on napisa i otposla pisamce svojoj supruzi u Ikome joj stavi u zadatak da ga ispriča kod Majlkelisove zaštitnice, kod koje su te večeri bili pozvani na večeru. Kratki kaput i niski, okrugli šešir koje je sitavio na sebe u prdatoru nalik alkovu u kome su bili umivaonik, red drvenih klinova i jedna polica, izvanredno su istakli izduženost njegovog ozbiljnog potamnjelog lica. Koraknu zatim natrag u puno svjetlo sobe, inailik vizija 'mirnog misaonog Don Kino ta, uipalih očiju imračnog sanjara i vrlo odlučna držanja. Napustio je tu pozornicu na kojoj se svakodnevno naprezao^, brzo, poput hitre sjene.  Njegov silazak na ulicu bio je nalik silasku u ljigav akvariijum, iz koga je istekla voda. Obavi ga gusta mračna vlaga. Zidovi kuća su tuli mokri, a b'laito na cesti se presijavalo fosforescentniim sjajem. Kada je iz uzane uličice pored stanice na Čerimig Kroisu izbio na Strend, uitopi se u atmosferu 'toga kraja. iNije se razlikovao od ostalih čudnih stranih spodoba koje uveče tamo mogu da se vide kako hitro zamiču iza mračnih uglova. Dođe na stajalište >uz (sam ruto trotoara i sačeka. Njegove izvježbane oči su u zbrci (svjetla i sjena koje su se ispreplitale po cesrti razabrale da kočije gamižu prema njemu. Nije dao nikakav znak, već kada se niski stepenik  koji je klizio uz troitaar primače do njegovih nogu, spretno uskoči ispred velikog točka koji se okretao', i  progovori kroz mali poklopac prije nego što je čovjek, koji je lijeno zurio preda se sa svoga visokog (sjedišta i shvatio da mu se ukrcao putnik. 149Vožnja nije bila duga. Naglo se okončala, na dat znalk, mi ma Ikom određenom mjestu, iameđu diva Stuba dd uličnih isvjeMljlfci, ispred jedne ogromne proda vmdce zavjesa na ičijim isu izlazima kapci od valovitog lima već bili spušteni iza moć. Piroiturivtši komad Ikovanag novca kroz vrata s poklopcem, putnik skliznu napolje i izgubi se, ostavivši u glavi vozača osjećaj da tsei radilo o nekoj eks-cenltričnoj sablasti. Pošto mu se pod rukoim veličina novca učinila zadovoljavajućom, a nije bio knjiški obrazovan, nije ga mučio strah da će kasnije otkriti da mu se novac u džepu pretvorio u suv list. Pošto je bio iiznad svijeta svojih putnika prirodom svoga podla, razmišljao je o njihovim postupcima s ograničenim interesovanjem. Njegova se filozofija ispoljavala u tame da  je smjesta ošifcro okrenuo svoga konja, U međuvremenu je pomoćindlk komesara naručivao kod konobara u jednom malom italijanskom restoran/u iza ugla — u jednoj od onih stupica iza gladne, dugoj i uskoj, u kojoj ih namami red ogledala i bijeli stota jaci, bez vazduha ali osobene atmosfere — atmosfere lažno doibre kuhinje, koja se izruguje kukavnom čovječanstvu u njegovoj najinasiulšnijoj1 od svih 'životnih potreba. U toj pokvarenoj atmosferi pomoćnik komesara, razmišljajući o svom poduhvatu, kao da je izgubio još malo od svoga identiteta. Pcrožimao ga je osjećaj usamljenosti, zlokobne slobode. Bilo je to prilično* prijatno osjećanje. Kada je uistao i čekao ina kusur, nakon što je plaitio svoje mršavo jelo, i ugledao se u ogledalu, pogodi ga vlastiti njemu nepoznati izgled. Razmišljao je o svojoj slici melanho-lična i ispitivačkog pogleda, a onda mu odjednom pridođe nadahnuće da podigne kragnu

svoga sakoa. Taj mu se poduhvat učini pohvalnim, i on ga upotpuni tako što je vrhove svojih crnih brkova zavrimo prema gore. Bio je zadovoljan tim jedva primjetljivim preinakama u vlastitom izgledu, '»Ovo će baš valjati«, pomisli. »Malo ću se islkvasiti, imalo iisprskati.« 150 Uto osjeti "konobara ikraj svog lalkta, i primijeti malu gomilicu srebrnih novčića na rubu stola pred njim. Konobar je jednim okom motrio na tu gomilicu, dok je dragom pratio duga leđa jedne, ne (baš veoma mlade djevojke, što je prošla pored1 njih ma putu prema jednom stolu on pozadini, kao da nikog žiivog mije primjećivala i izgledala sasvim nepristupalčno. Izgleda da je bila redovna mušterija. Pošto je izašao, pomoćnik komesara primijeti u sebi da su gosti ovoga imjesta, (budući da su često bili izlagani lažno dobroj ikuhimjd, pogubili sva svoja nacionalna i lična obilježja. A to je (čudno, pošto je italijanski restoran toliko svojstvena britanska institucija. Ali ti ljudi koji su ovamo zalazili, isto bu se toliko denacioinalizovali koliko i jela koja su pred njih stavljana, s potpuno neobilježe1-nim postovamjelm. Niti su ličnioišcu biili obilježeni, ni profesijom, ni društvenim položajem, miti raiso'm. Kao da Bu stvoreni za italijaniski restoran, ulkolilko italijamski resto-iratn nije nekim slučajem bio stvoren za njiih. Ali ova po^ sljedinja pretpostavka je neodriždiva, jer te ljude čovjek me bi mogao nigdje dalje smjestiti izvan ovih posebnih ustanova. Ove zagonetne osobe migdlje se dalje ne susreću, ni na kom drugom mjestu. Bilo je (nemoguće odrediti kakvim se poslom danju bave i kuda uveče idu ma spavanje. A i lom sam je postao neOdrediiv. Niko ne bi mogao da pogodi čime ise bavi. Sto se tiče odlaženja na spavanje, čak je i sam ibio u nedoumici. Ne, doduše, što se tiče samog mjesta, već više s obzirom na vrijeme u koje će moći da mu se vrati. Obuzelo ga je prijatno osjećanje nezavisnosti, Ikada  je čuo kako se staklena vrata za njim zatvoriše is nelkim, ne (baš sasvim prigušenim treskom. Odmah je kročio u  beskraj masnog gliba i vlažme mokre žbuke, prošarane svjetiljkama i obavijen, pritisnut, probijen, davljen i gušen tamom jedne vlažne londonske noći, od čađi i kapljica vode. Ulica Bret nije bila daleko. Onako- uska odvajala se od jednog otvorenog trougaonog prostora, okruženog 152mračnim i tajnovitim 'kućama, svetilištima sitne trgovine koja su trgovci napuštali preko moći. Samo je kiosk   jednog prodavca voća na uglu snažno blještao od svjetla i Iboje. Iza injega je sve bilo crno, a ono nekoliko ljudi što je tuđa prolazilo u jednom se koraku gubilo iza us-plamtjelih gomila naranči i limuna. Ničiji koraci nisu odzvanjali, a ini neće. Pustolovni šef specijalnog kriminalističkog odjeljenja je izdaleka zainteresovano posmatrao ova nestajanja. iBio je laika srca kao da je posve sam, stoji u zasjedi u džungli ikoja je na hiljade milja daleko od pisaćih stolova i kancelarijskih mastionica. Te razdragane i raštrkane misli koje su prethodile jedinom važnom zadatku, kao da dokazuju đa ovaj naš svijet i nije baš tako ozbiljna stvar. Jer poimoćnik (komesara po svojoj prirodi nije bio lakomislen. Obrisi policajca Ikoji je obilazio svoje redarstveno područje ocrtavali su se na (snažnom sjaju naranči poput mračne mrlje koja se beiz žurbe pomicala i konačno nestala u ulici Bret. Pomoćnik komesara, kao da je i sam kriminalac, povuče se u zaklon, -čekajući na njegov po-vratalk. Ali ovaj policajac kao da je zanavijek bio izgubljen za policiju. Nikada se nije .vratio. Mora da je kasao na drugom kraju ulice Bret. Pošto je došao do tog zaključka, uđe u ulicu B,ret, i naiđe na jedna velika kola koja su stajala ispred slabo osvijetljenih prozora jedne kočijaške fename. Kočijaš se okrepljivao unutra, a konji, spustivši glave, mirno su se hranili iz zobnica. Još tamo dalje, na suprotnoj strani ulice, neka druga mrlja slabog vsvjetila dopirala je iz izloga gospodina Verloka, u ikome isu se mazirale obješene novine, bezbrojne gomile neodređenih kartonskih kutija i obrisi knjiga. Pomoćnik komesara je stajao i iposimatrao taj izlog B diruge strane ulice. Nije moglo da bude nikakve zabune. Pored izloga, krealtoig sjenama — obrisima stvari koje je teško opisati, kroz vrata, koja su bila odškrinuta, na trotoar se isprobijao uzak jasan snop plinskog svjetla što je gorjelo uinuitra. 252 Iza pomoćnika komesara stajala su ona kola i konji, stopljeni u jedinstvenu masu, nalik nelkoim crnom plećato:m čudovištu koje je zatočilo pola ulice i ponekad odjednom zatoptalo gvozdenim potkovama, žestoko zaizvečalo i teško dahitalo. Prodorno, razdragano', zloslutno su blještala svjetla jedne velike, dobro posjećene gostione u drugom kraju ulice Bret, preko puta široke ceste. Ta granica od bljelatavih svjetala se sukobljavala sa sjenama koje su :se sakupljale oko skromnog prebivališta domaće sreće gospodina Verloka i odbijala ih natrag, čineći ga tako još sumornijim, potištenijim i neprijatnijim. 153GLAVA OSMA Pošto je upornim moljakanjem otopila led oko srdaca nekolicine gostioničara (nekadašnjih poznanika njenog nesretnog pokojnog muža), majka gospođe Verlok je konačno tselbi osigurala ulaizak u sirotište koje je osnovao  jedan dobrostojeći gostioničar za nezbrinute, siromašne udovice svojih kolega iz struke. Ovu zamisao, koja se porodila u njezinom pronicavom nespokojnom srcu, ova starica željela je da potajno, ali  pod svaku cijenu izbori. To se deišaivailo u doba kada njena ikćer Vini mije mogla a da ne pripomene gospodinu Verlaku Ikako je »majka trošila (po pola 'krune i pet ši-liniga slkoro svaki dan ove posljednje sedmice na fijaker«, ali .ta primjedba nije izrečena prijekornim glasom. Vini je poštovala slabost svoje majke. Saimo je bila malko* iznenađena tom iznenadnom pomamom za kretanjem. Gospodin Verlok, koji je na svoj sopstvenii način  bio isu-više velikodušan, uiz gunđanje je odbacio ovu prdlmjedbu pošto ga je ometala u raamiišljanjiima. Ona su  bila Česta, duiboka i duga, o nečem Isto je mnogo važnije od pet si-

154 linga. O nečem daleko važnijem, i nauiporedivo težem za razmatranje 's filozofskim mirom, iz ma kog ugla. Pošto je dostigla svoj cilj u smišljenoj' tajnosti, ova junaana starica je sve to otvorenoi povjerila gospođi Verlok. U duši je likovala, a u srcu 'strepila. Strepila je jer se pribojaivala, adi i veoma cijenila povučen karakter svoje kćeri Vini, čija su nezadovoljstva 'bila strašno neprijatna zbog silnih oblika užasnih ćutanja. Ali ona nije dopuštala svojim unutrašnjim strepnjaima da joj oduzmu prednost poštovanja vrijedne imirnoće i dostojanstva, kojui su njenoj spoljaišnjosti davali (trostruki podbradak, ogromno stairaičiko. tijelo i onemoćalo stanje njezinih nogu. Ta je priča svojom neočefcivanošću toliko zaprepastila gospođu Verlokj da je i protiv svoga običaja prekinula Ikućni posao kojim je upravo bila zabavljena. Radilo se tada o brisanju prašine u salonu iza dućana. Okrenula se  prema majci. »Zaštoi si poželjela da tako nešto urajđitš?« uzviknula je 'zgranuta i zaprepaštena. Mora da je ito zaprepaštenje bilo žestoko, dok je od-stupila od onog svog mirnog neradoznalog porihvatanja činjenica, u kome- je bila sva njena moralna snaga i okrilje u životu. »Zar ti ovdje nije Ibiio po volji?« Bila se 'upustila u ova ispitivanja, da oi već u idućem trenu povratila isvoj uobičajeni način ponašanja i dalje 'brisala prašinu, dok je starica, preplašena i nijema, sjedila pod svojtom zapuštenom bijelom kapicom i uprašanoim crnom perikom. Vini je obrisala prašinu sa stolice, i prelazila opra-šivačem preko imahagonija na naslonu sofe ispunjene konjskom dlakom na kojoj je gospodin Verlok volio da se odmara u kaputu i šelširu. iSva ise predala poslu, ali je ipak malo poslije sebi dozvolila da postavi još jedno pitanje: »Kako ti je, za ime svijeta, pošlo za rukom, majko?« 255Pošto nije zalazila
»Nema svrhe da ise čeka da ja umrem, zar ne? Sve što ostavljam ovdje sada je zauvijek tvoje, mila moja.« Vini je sa šeširom na glavi ćuteći stajala iza majčinih leđa i dalje namještala ovratnik na staričinom kaputu. Zatim je s misrnim izraizoim lica uzela svoju tašnu 157i kišobran. Došlo je vrijeme da ise potroši ona suma od ..tri šilinga i šest penija iza možda p'Osljednju vožnju fijta-keroim u iživoitu majke gospođe Verlok. Izašli su na du-ćainiska .vrata. Vozilo ikoje je čekalo tna njih, veoma bi dobro moglo da ilustruj-e onu izreku da »istina može da bude okrutnija ad karikature«, kald ibi takva iterelka uopište i postojala. Pužući za onemoćalim konjem, gradski fijaker se dovukao na raiskflumatanim točkoviilma, a na kočijaškom sjedištu bio je bogalj. Ova poisiljednija osobitost je unijela malo pometnje. Kada je spazila kukasto gvožđe kako proviruje iz lijevog rukava na čovjekovom kaputu, majka gosipođe Verlok odjednom izgubi herojsku neustrašivoisit koju je tih dana pokazivala. »Šta ti misliš, Vini?« Malko je ustuknula. Žestoko prigovaranje zajapurenog ikočijaša kao da je bilo iisitisnuto iz pritiješnjenog grla. Nadnoseći se sa svoga sjedala, Išaptao je tajnovita gnjevno: »Sta je to sada? Da li se može tako postupati s čovjekom?« Njegovo ogromno neumiveno lice se zajapurilo na blatnoj ulici. Zar M nnu daili dozvolu, piitao je  pomaimljeno, da... Policajac iz tog reona umiri ga prijateljskim pogledom, a zatim, obraćajući se dvjema ženama beiz naročitog  poštovanja, reče: »On vozi fijaker već dvadeset goldina. Ne znam da je ikada imao (nesreću.« »Nesreću!« — povika ikočijaš prezirnim šapatom. Policajčeve riječi smiiriše1 situaciju. Skromni skup od sedmoro ljudi, uglavnom maloljetnika, se raziđe, Vini uđe za majkom u fijaker. Štivi se popne na sjedalo do koči-jaša. Njegova razjapljena usta i utučen pogled slikovito su ocrtavali njegovo duševno stanje s obzirom na događaje koji su se zbivali. Dok su išli uskim ulicama, njih divije su primjećivale da odmiču po. pročeljima kuća koje su sporo i klimavo promicale pored njih uz strašno kilo pararnje i 'zveket stakla, kao da će se srušiti kad fijaker prođe; a onemoćali konj Ikome se oprema objesila preko oštre kičme i mlohavo mlatarala ipo (slabinama, kao da je 158 sitaim koracima beskrajno strpljivo plesao na vrh prstiju. Kasnije u širem prostoru Vij;thola sva vizuelna svjedočanstva o kretanju su postala neprimjetna. Kloparanje i zveket stakla se u beskonačnost odu'ljdloi ispred dugačke zgrade Ureda 'za finainsije — a i samo vrijeme kao da je bilo is*alo. Konačno Vini priimirjeti: »Ovo baš nije jalko: dobar konj.« Oči su joj svjetlucale u sjeni fijakera i ukočeno je gledala preda se. Na kačijaškam sjedalu, Štivi najprnije zatvori svoja razjapljena usta, a zatim usrdno procijedi: »Nemoj! Ne!« Kočijalš koji je visoko držao oko fcuike obavijene uzde se i ine osvrnu. Moižda nije ni čuo. Stiivijeve grudi su  počele da se nadimaju. >»iNe šolbaj! -Ne!« čovjek polaiko okrenu svoje padlbulo uimazano lice od mnogo boja, na kame su se ježile sijede dlake. Oči su mu se caklile od Vlage. Ogromne usne su mu bile ljubičaste. Ostale su zatvorene. Prljavom nad]anicoan ruke, u koj'oj je idržao bič, trljao je čelkinje koje su mu izbijale iz ogromne braide. ■»Ne smijete«, žestoko promuca Štivi. »To boli.« »Ne smijem da udaram biče/m?« upita otnaj drugi zamišljenim šapatom, i odmah ošilnu konja. Uradi to ne zato što mu je duša bila okrutna i srce zlo, već zato što je morao da zaradi svoju vozarinu. I neko vrijeme zidovi Sent Sivna, isa svojim tornjevilma i kupolicama nepofmdčno i nijemo su posunatrali jedan fijaker koji je tandrkao. Ali se i kotrljao naprijed. Na mostu dođe do gungule. Štivi je odjednom pošao da siđe sa sjedišta. Začuše se povici na trotoaru, ljudi jiunnuiše, kočijaš zaustavi fijaker psujući šapatom, gnjevno i zaprepašteno. Vini spusti prozor, isturi glavu blijeda kao smrt. Iz dubine fijakera, njena majka je uzvikivala sa strepnjom u glasu: »Je K se taj dečko; povrijedio? Je li taj dečko  poivrijeden?« 159Štivi se nije povrijedio, nije čak ni bio pao, ali uzru-janje, kao obično, obuzelo mu je moć suvislog govora, talko da mu nije pošlo za rukom ništa drugo već da za-muica: »Prejako. Prejako.« Vini proturi ruku i položi je na njegovo rame. »Štivi! Da si se smjesta popeo na sjedište i da nisi vise pokušao da ponovo siđeiš.« '»Ne. Ne. Hodam. Moram da hodam.« Pokušavajući da iskaže prirodu te potrebe, počeo je toliko da muca, da se ništa nije moglo razabrati. Nikakva fizička nemogućnost nije priječila put tom ćudljivom prohtjevu. Štivi bi mogao lako da iide ukoraik s onim onemoćalim, sfcakutavim konjem, a da mu ne ponestane daha. Međutim, njegova sestra odlučno uisfcraiti pristanak. »Kakva je to ideja! — Ko je još čuo za tako nešto! Da se trči za fijakerom!« Njezina majka preplašena i (bespomoćna u dubini vozila, pirefclinjala je: »O, nemoj mu dozvoliti, Vini. Izgubiće se. Neimoj mu dozvoliti.« »Sigurno da neću. Sta mu još neće pasti na pamet! Gasipodin Verlok će se veoima ožailoistiti kada čuje za oivu  besmislicu, Štivi, mogu da ti kažem. Nimalo mu neće biti dralgo.«

Pošto je pojam duboke žalosti i jada gospodina Veir-loka kao i obično snažno djelovao na Štivijev« u suštiimi  poslušnu prirodu, on se mane1 svakog otpora i pope natrag na fcočiijaševo sjedalo, očajna lica. ■Kočija'š bijesno okrete iprema njem;, svoje ogromno zajapureno lice: »Da više nisi pokušao opet tu ludoriju, mlado mOmče.« Poišto mu je italko jedva čujnim šapatom zaprijetio, opet potjera konja i važno se .zamisli. Ovaj mu je incident ostao pomalo nejasan. Njegovom ralzuimu, koji je ipaik izgubio svoju prvobitnu žuistriniu, otupljujući od du»gogodišnjeg B'jeldenja na milosti i nemilosti' -vremenskih prilijka, nije nedostajalo nezavisnosti i moći zdravog ra260 suđivanja. Ozbiljno odbaci pretpostavku da je StM obični pijani mladi cuigaroš. U unutrašnjosti kočije, čar tišine u kojoj su dvije žene rame uz rame odolijevale posfcakivainju, kloiparanju i zveketu putovanja, bio je prekinut Stivdjevim ispadom. Vini povisi glas: »Učinila si ono što si željela, majko. Samo sebi možeš da zahvališ ako kasnije ne budeš zadovoljna. A ja mislim da nećeš biti. To zaista mislim. Zar ti nije bilo sasvim ugodno u toj kući. Sta će ljudi da misle o nama kad si se tako prepustila jednoj dobrotvornoj ustanovi?« »Mila moja«, zaiviče starica glasno da bi nadjačala buku, »ti si meni bila savršena kći, kakvu -ista veoma samouvjerena supruga. Po pitanju Vinine sestrinske odanosti njezin se stodciizam ipak pokolebao. Izuzela je ovo osjećanje iz pravila da sve što je

ljudsko, i nešto od onoga što je .bosansko, podliježe propadanju. Nije mogla drugačije; suviše bi bila preplašena da to nije učinila. Ali u razmatranju uislova bračnog stanja svoje kćeri, odlučno je odbacila sve laskave iluzije. Zauzela je hladnorazumski stav da će dobrota gospodina Verloka to duže da potraje, što se manje napreže. Taj savršeni čoivjek, dakako, voli svoju suprugu, ali bi beiz suimnije više volio da izdržava tek onoliko članova njene porodice, koliko to sljeduje, da se to osjećanje iskaže kako dolikuje. Bilo bi bolje kada bi se sva ta 'dobrota usredotočila na sirotog Stivija. I ta se junačna žena odlučila da ode od svoje djece — iz odanosti prema njima i ubijeđena da je učinila veoma razborit potez. Taj je potez naročito »valjao« (imajka gospođe Verlok je bila pronicaiva na svoj način) zato što će Stivijeva moralna prava biti ojačana. Taj siroti dečko, dobar i koristan momak, iako pomalo čudan, nije dovoljno osdgu11* 163ran. Bio je preuzet zajedno sa svojom majkom, nekako na isti način kao i namještaj iz Belgravijske kuće, po osnovi da isključivo njoj pripada. »Šta će se desiti«, pitala se (jer majka gospođe Varlok bila je puna bujne mašte), »kada ja umrem?« A to je pitanje sebi uvijek sa strahom  postavljala. Isto joj je tako bilo strašno da pomisli da tada neće imaiti načina da sazna šta se dešava s tim nesretnim dečkom. Ali alko ode, kao što je naumila, i tako ga »prenese« na njegovu sestru, omogućiće mu da se nađe u povoljnom d direktno zavisnom položaju. To je bilo' još pronicavi]e smišljen povod za junaštva i  beskrupuloznost majlke gospođe Verlok. Time što ga napušta, ona trajno .zbrinjava svoga sina u životu. Drugi ljudi čine materijalne žrtve da bi ostvarili takav cilj, a ona to radi ovako. To i jest bio jedini način. Osim toga moći će da vidi kalko to' hoda. Bilo kalko- bilo, izbjeći fe onu strašnu neizvjesnost na samrtnoj postelji. Ali teško  je, teško, surovo teško. Fij alkar je kloparao, zveckao, poskakivao; iu stvari, ovo se posljednje naročito osjećalo. Tako se žestoko drmusao i poskakivao da se nije ni osjećalo kreće li se naprijed, i čovjeku je izgledalo kao da ga tresu u nekom uređaju koji sam miruje; onoj srednjovjekovno*] spravi za kažnjavanje zločinaca, ili nekom sasvim novom izumu za liječenje ullijenjeine jetre. Bilo je do krajnosti mučno, i povišeni glas majke gospođe Veirlok odjeknu kao kirik bola. »Znam, mila moja, da ćeš doći da me posjetiš kad god budeš mogla da za 'to odvojiš vremena, zar ne?« »Svaikalko«, odgovori Vini kratko gledajući ravno preda se. I kočija poskoči ispred jednog masnog, zaparenog dućana, 'usplanutjelog od plinskog svjetla, punog zadaha  pržene ribe. Starica još jednom zakuka: 164 »I, milla moja, moram da viđam tog sirotog dečka svake nedjelje. Valjda mu neće biti teško da provede taj dan sa svojom starom majkom.« Vini ravnodušno viknu: »Teško! Mislim da neće. Tom ćeš dječaku strahovito nedostajati. Kamo sreće da si malo i na to mislila, majko.«  Nije mislila na (to! Ta junačina žena proguta jedan nepodesan predmet nalik bilijarskoj kugli, koji je pokušao da  joj iskoči iz grla. Vini je načas sjedila nijema, pi-ljeći u prednji dio kočije, a zatim reče ljutito, što je bilo neuobičajeno za nju: »Mislim da ću se u početlku dobro zabaviti okoi njega, jer će biti toliko nemiran.« »Sto god da budeš radila, ne doizvoli mu da sekira tvoga supruga, mila moja.« Tako su prisno raspravljale o odnosima u novonastai-loj situaciji. A fijaker je poskakivao. Majika gospođe Verlok izrazi neke svoje žile slutnje. Može li se pouzdati da Štivi sav taj put pređe sam. Vini ustvrdi da je on sada mnogo manje »rastresen«. Po tom pitanju se složiše. To se ne može osporiti. Mnogo 'manje, gotovo nimalo. Dovikivale su se u onom zveketu, prilično razdragano, ali odjednom materinska briga opet izbi. Moraće da  promijeni dva omnibusa, a i propješači između stanica. To je i suviše teško! Starica se prepusti tuzi i očaju. Vini je zurila preda se. »Ne uzrujavaj se toliko, 'majko. Razumije se da moraš da se viđaš s njim.« »Hoću, mila moja. Pokušaću da se suzdržim.« Brisala je svoje suzama oblivene oči. »Ali ti nećeš moći da odvojiilš vremena da pođeš s njdm, a ako se on zaboravi i izgubi, i neko mu nešto oštro kaže, može da smetne s uma svoje ime i adresu i ostane danima izgubljen.« Srce joj se stezalo pri pomisli na Stivtija u bolesničkoj sobi nekog sirotišta — čak makar samo dotle dok  165traje raspitivanje. Jer bila je ponosna žena. Vini je ukočeno gledala, strogo i zamišljeno. »Ja ne mogu da ti ga dovodim svake sedmice«, vaknu. »Ali ne brini se, majko. Ja ću se pobrinuti da se ne izgubi na dugo.« Uto osjetilše čudan potonuo uldar; stubovd od cigala lagano promakoše ispred klapatavih prozora kočije; nagli  prestanak užasnog posikaikivanja i> strahovitog zveketa zbuni dvije žene. Sita se desilo? Sjedile su nepomične i  preplašene, u strahovitoj tišini, dok se vrata ne otvoriše, i začu se grubi usiljeni šapat: ;»Evo nas!«

Red kućica sa zaibatom, ma svakoj po jeidain slabo oisvijetljen prozorčić u prizemlju, okruživao je tamni otvoreni prostor prekriven travom sa zasađenom živicom i ogradom, odvojen od široke ceste po kojoj su se ispre-plitala svjetla i sjene, i 'koja je odzvanjala od inuklog tutaja prometa. Pred vratima jedne od tih majušnih ku-' cica, one na Ikojoj nije gorjelo svjetlo na prozorčetu u prizemlju, kočija se zaustavila. Majka gospođe Vetrlok izađe prva, natraiške i s ključem u ruci. Vini se zadržala na popločanom puteljfcu da plati koči jašu. Stavi, nakon što je pomogao1 da se bezibroj malih paketića uinese unutra, izašao je napolje i stao. pod svjetlo'  jedne plinske lampe koja je pripadala Dobrotvornom društvu. Kočijaš pogleda u srebrnjake, koji su onako sićušni na njegovom velikom prljavom dlanu simbolizovali neznatnu naknadu, kojom se nagrađuje čaistolju-biva hrabrost i mučan rad ovoga čovječanstva, čiji je vijek na ovoj grešnoj zemlji 'kratak. Bio je pristojno plaćen — četiri novčića od po jadnog šilinga, koje je posrnatrao u savršenoj tišini, kao da su bili iznenađujući elementi nekog žalosnog problema. Dugo se opipavao tražeći put do nekog unutrašnjeg džepa na onom pohabanom odijelu, da bi u njega pohranio svoje blago. Štivi, tanak i malo podignutih ramena, ruku du166  bako zavučenih u džepove toplog kaputa, stajao je uz rub puteljlka i durio se. Kočijaš, koji je prekinuo svoje uobičajene radnje, kao da se nečeg odjednom prisjetio. »A! Tu li ste, mlado momče«, zašapta on. »Poznaćeš ga drugi put, jelide?« Štivi je zurio u konja čiji je stražnji dio zbog mršavog trupa bio neprirodno izdignut. Mali ukrućeni repić kao da  je naknadno bio uglavljen, neslane šale radi, a tanki pljosnati vrat, nalik na dasku obloženu usta vi je-nom kožom starog konja, objesio- se preima zemlji pod težinom ogromne fcoščate glave. Uši su nemarno visile pod različitim uglovima; jezivi obrisi rebara i kičme ovog nijemog stanovnika zemlje utapali su se u zagušljivoj mirnoći vazduha. Kočijaš lagano kucne Štivi ja po prsima gvozdenom kukom što je povirivala iz dronjarrog umašćenog rukava. »Gledaj vamo, mlado momče. Bi 1' ti volio da sjediš iza ovog konja do mož' bit' dva uj'tru?« Štivi se tupo zagleda u razjarene očiee crvenih rubova na kapcima. »Nije ćopav«, i dalje je šaptao onaj drugi. »Nema nikakvih rana po sebi. Evo ga. Bi 1' ti se dopalo?«  Njegov napregnuti zgasli glas zaodjenu ove riječi velom silne tajnosti. U Stivijev se pogled polako uvlačio strah. »Satno ti gledaj! Do tri il' četir' sata uj'tru. Ozeb'o i gladan. Tražim mušterije. Pijance.«  Na njegovim dobroduišruim ljubičastim obrazima na-kostriiješile su se sijede dlake i poput Vengilijevog Silena, koji je lica umrljanog šakom od jagoda govorio neukim sicilijanskim čobanima o bogovima s Olimpa, pričao je Stiviju o porodičnim stvajrima i poslovima muškog svijeta, čije su patnje velike, ogromne, a smrtnost ni u kom slučaju zagairantovana. 167»Ja sam noćni kočijaš, jesam«, šaptao je s nekim ponosnim ogorčenjem. »Moram, do đavola, da uzmem ono što mi daju. Kod kuće imam gospoju i četvoro djece.« Kao da je od te strašne očinske izjave zanijemio svijet. Zavlada tišina. Obrisi sapi ostarjelog konja, ata apokaliptičkoig jada, rasplirijavali su se u svjetlu dobrotvorne plinske svjetiljke. Kočijaš zagunđa a zatim doda svojim tajnovitim šapatom: »Ziivot nije lak na ovom svijetu.« Stivijavo se lice već neko vrijeme grčilo i konačno mu provale osjećanja u onoj uobičajenoj sažetoj formi: »Grozno, grozno!« Pogled mu je i dalje bio prikovan za konjska rebra, smeten i sjetan, kao da se plašio ofoazrijefti oko- sebe i suočiiti s grozotom ovoga svijeta. A njegova mršavost, ružičaste usne i blijedo čisto lice davali su mu izgled krhkog dječaka, uiprkos zlatastkn paperjastim maljama po obrazima. Preplašeno se duirio poput djeteta. Kočijaš ga je, nizak i krupan, posmatrao svojim zažagrendim očicama koje kao da su trpjele bol od bistre jetke tečnosti. »Teško konjima, ali još teže sirotanima kao ja«, sop-tao je jedva čujno. »Teško, teško!« promuca Štivi, grčeći se od saosje-ćanja i gurajući ruke još dulblje u džepove. Nije mogao ništa da kaže; osjetljivost na svaku hol i svaku bijedu, želja da učini konja sretnim, da učini kočijaša sretaim, pređe u smiješnu želju da ih ponese sa sobom u krevet. A znao je da to nije mogiuće. Jer Štivi nije bio lud. To je bila, što kažu, simbolična želja, a istovremeno i veoma određena, pošto je potekla od iskustva, majke mudrosti. Kada bi se kao dijete šćućurio u nekoim mračnom uglu, preplašen, nevoljan, tužan, i s crnim jadam u dušiA njegova bi sestra Vini došla i odnijela ga sa sobom u krevet, kao' u neko nebo u kome vlada mir utjehe. Štivi, iako sklon da zaboravi obične činjenice kao što su vlastito ime i adresa, na primjer, vjerno je pamtio osjećanja. Najbolji je lijek  da te iz sažaljenja uzmu i ponesu u kre168 tj samo ima jednu lošu stranu: teško ga je primijeniti u širem razmjeru. I gledajući u kočijaša Štivi to jasno -uoči,  jer bio> je razuman. Kočijaš se i dalje polako spremao kao da Štivi nije mti postojao. Pošao je da se popne na svoje sjedište, ali se u  posljednjem trenu, iz nekog neobjašnjivog razloga, možda jednostavno što mu je dojadilo da vozi kočiju, predomisli. Umjesto toga priđe svom sapatniku u irgaćenju i sagnuvši se da dohvati uzde, podiže onu veliku izmorenu glavu do viisine svoga ramena, jednim pokretom desne ruke. »Ajmo«, prošapta tiho.

I hramaj'ući povede kočiju. Bilo je neke ozbiljnosti u tom odlasku. Sfcripavi šljunak na puitu je jaukao pod točkovima koji su se polagano okretali, a mršave konjske slabine nestajale asketski odlučno sa svjetla, zalazeći u tamu otvorenog prostora nejasno oivičenog šiiljatim kro-vićiima i slabo osvijetljenim prozorima kućica sirotišta. Tužaljka šljunka polako je putovala duž čitavog puteljka. Između svjetiljki koje su stajale na ula.au u siro.tište, ta se polagana svečana povorka ponovo pojavi, osvijetljena na tren. Niisfci jaki muškarac je žurno hramao i rukom  pridržavao glavu konja, te mršave životinje koja je tako dostojanstveno za njim kaskala, 3j marami nilski sanduk  na kotačima smiješno se kotrljao za njima kao da se ge.ga. S'krenuše nalijevo. Na pedesetak jardi od glavnog ulaza u toj istoj ulici nalazila se neka krčma. Štivi, koji je os'tao sam pored stuba svjetiljke Dobrotvornog drušltva, s rukama duboko zavučenim u džepove,  piljio je tupo i oizlovoljeno. Na dnu džepova, njegove bespomoćne slabašne ruke bile su stisnute u ljutite pesnice. Svako suočavanje sa svim što se posredno ili neposredno kosilo s njegovim patološkim strahom od bola, završavalo je kod Štivi ja ćudljivim raspoloženjima. Od plemenitog gnjeva njegove su se slabašne grudi nadimale kao da će prsnuti, a iskrene oči žmirkale. Savršeno je mudro znao da je nemoćan, ali ne i dovoljno mudar đa 269obuzda svoje strasti. Saosjećanje, koje ga je svega obuhvatilo, imalo je dvije faize koje su bile tako neodvojivo vezane kao lice i naličje medalje. Nakon more prekomjernog saosjećanja nastupio bi bol bezazlenog  bespoštednog gnjeva. Ta dva stanja su se spolja očitovala istim znacima, ispraznim tjelesnim nemirom, koji je njegova sestra Vini smirivala, a da nikada nije ponikla u njegov dvostruki karakter. Gospođa Verlok nije  protraćila niti jedan djelić ovog prolaznog života da zađe u dubinu problema. To je neka vrsta ekonomije koja ima sve odlike a i neke prednosti mudrosti. Očigledno da je nekome i bolje da ne zna i suviše. Takav jedan stav se savršeno slaže s urođenim nehatom. Te večeri, kada je majka gospođe Verlok, zauvijek se rastajući od svoje djece, tako reći bila napustila i ovaj život, Vini Verloik se nije udubijivala u duševno stanje svoga brata. Taj nesretni dječak je bio, 'dakako, veoima uzrujan. Pošto je još jednom na pragu uvjerila staricu da ona već zina kako će se osigurati od toga da se Štivi izgubi na dtugo vremena na svojim hodočašćima sinov-s'kog pijeteta, ona uhvati brata za ruku da krenu. Štivi nije čak ni mumljao za sebe, ali zahvaljujući onom posebnom osjećanj'u sestrinske odanosti koje je razvila još u najranijem djetinjstvu, ona je osjećala da je dječak doista veoma uizruijan. čvrsto mu stisne ruku, kao da se oslainja o nju, razmišljajnici o riječima koje bi za tu priliku bile najprikladnije. »Štivi, sad moraiš dobro da paziiš na mene na prela-zdma, i da prvi uđeš u oimnibus, kao dobar brat.« To poticanje na mušku zaštitu Štivi, kao- i obično, poslušno prihvati. Bio je polaskan. Digao je glavu i isprsio se. »Ne budi nervozna, Vini. Ne smiješ da budeš nervozna! Ne brliind za oiminilbus!« promuca, ujadinj'ujaići osobine plašljivog djeteta i odlučnog muškarca. Neustrašivo je koračao uz tu ženu koja ga je držala pod ruku, ali mu se donja usna atroimiboljila. A dok su hodali trotoarom 170 gliiibave široke glavne ulice, čija je bijeda u svemu što život čini ugodnim billa smiješno razgolićena pod  bezumnim obiljem plinskih svjetiljki, njihova je sličnost bila toliko izražena da je paidala u oči svakom slučajnom prolazniku. Pred vratima one gostione na uglu, gdje je obilje plinskog svjetla dostiglo granicu prave bezbožinosti, uz rub trotoara stajao je fijaker bez kočijaiša, kao da je odbačen u jarak jer se nepopravljivo raspao. Gospođa Verlok   prepozna vozilo. Izgledalo je beskrajno tužno, tako groteskno jadno- i nadnaravno- jezivo, kao da se radi o kočija u kojoj se vozi sama smrt, tako da gospođa Verlok, s onim sažaljenjem koje žene lako osjete za konja (kada ne sjede iza njega) tilho uzvikne: »Siroto marvinče!« Štivi naglo- zastade i naglim trzaj em zaustavi svo-j'u sestru. »Siroto! Siroto!« istisne suosjećajno. »I kočijaiš siromah. Sam ima je kaizao.« Otphrve ga prilzor malaksalog usamljenog ata, i premda ga je sestra vukla, tvrdoglavo je stajao u mjestu pokušavajiUići da opilše taj prizor ljudske i koinj'ske bijede u bliskom dodiru. Ali to- je bilo veoima teško. »Jadno ■marvinče, jadni ljudi«, bilo je sve što je bio u stanju da ponovi. To mu se ne učini dovoljno izražajnim, te zastane i ljiutito- proimnsi: »Sramota!« Štivi se baš nije naj-v-ješitije izražavao, i možda baš zbog tog razloga njegovim je mislima nedostajala jasnoća i preciznost. Ali om je zato osjećao, mnogo potpunije i dublje. U tu riječcu se skupio saiv gnjev i svo njegovo, užasavanje nad tom vrstom bijede koja mora da se hrani patnjom neke druge nesreće — na to da siromašni kočijaš bije onog nesretnog konja u ime svoje sirote djece kod kuće. A Štivi  je dobro znao šta to znači kada te biju. Znao je to iz iskustva. Zao je ovaj svijet. Zao! Zao! ■Gospođa Verlok, njegova jedina sestra, starateljka, i zaštitnica, nije mogla da se pohvali takvom dubinom 272zapažanja. Osim toga ona nije osjetila magiju kočijaševe rječitosti. Ona nije ni naslućivala šta se krije iza riječi »sramota«. Zato i reče mirno: »Hajde, Štivi. Ti tu ništa ne možeš da pomogneš.« Poslušni Štivi pođe, ali je sada hodao uiz nju bez ponosa, gegajući se i mrmljaijući polovične riječi, pa čak i riječi koje bi sačinjavale cjelinu, da se nisu sastojalo od polovina koje nisu pripadale jedna drugoj. Kao da je

 pokušavao da sve riječi kojih se prisjećao' naturi svojim osjećanjima, da bi sročio barem donekle odgovarajuću misao. I to mu, napokon, i pođe za rukom. Zaustavi se da to odmah izusti: »Zao svijet za sirote ljude.« Tek što je izrekao tu misao shvati da mu je već poznata, sa svim svojim posljedicama. Ta okolnost silno učvrsti njegovo uvjerenje, ali i pojača njegovo ogorčenje. Osjećao je da neko mora da bude kažnjen zbog toga —  kažnjen veoma strogo. Pošto nije bio skeptik, već moralan stvor, bio je na neki načiin na milosti i nemilosti svojoj strasnoj pravdoiljuhivoisiti. »Odvratno«, doda kratko-. Gospođi Verlok je bilo1 jasno da se veoma uzrujao. »iNiko tu ništa ne može da pomogne«, reče ona. »Hajdemo. Zar ti tako- paziš na metne?« Štivi poslušno uibrza korak. Dičio se time da je dobar brat. A i osjećao je jaiku moralnu obavezu u tom pogledu. Ipak su ga zaboljele riječi koje je izustila njegova sestra Vini — koja je bila dobra. Niko tu ne može da  pomogne! Išao je uz nju zlovoljno, ali se uskoro odobrovoljio. Kao i ostali svijet koga zbunjuju misterije svemira i on je imao1 svojih trenutaka kada se tješio povjerenjem u or-ganizovane snage na zemlji. »Policija«, natukne  povjerljivo. »Policija nije za to«, primijeti gospođa Venlok uzgred, i dalje se žureći. Štivijevo se lice poprilično izduži. Razmišljao je. Sto je dublje razmišljao to su mu se sve više raizjapljivala usta. I takvog beznadežno tupa 172 izgleda on odustane od tog svog intelektualnog poduhvata. »Nije za to?« promrmlja rezigniran ali iznenađen. »Nije za to?« U sebi je bio stvorio savršenu predodžbu gradske policije kao dobrotvorne ustanove za suzbijanje zla. Taj pojam dobrotvornoisti naročito je usko* vezivao s pojmom moći ljudi u plavom. Njezino je volio sve policajce, s nekim prostodušniim povjerenjem. I zato ga je to zaboljele I raspalio se pri pomisli da bi predstavnici te snage mogli da budu i dvolični. Jeir Štivi je bio iskren i  pošten kao sunce. A šta onda misle s tim pretvaranjem? Za razliku od svoje sestre, koja je poklanjala svu vjeru  površinskim vrijednostima, on je želio da pronikne u bit stvari. Zatto nastavi s ogorčenim pitanjima: »A za što su onda oni, Vini? Za šta su? Reci mi.« Vini nije voljela polemiku. Ali najviše iz straha od tamnog neraspoloženja koje može da obuzme Stivija zbog toga što će mu u početku veotna nadostajati majka, ona nije sasvim odbacila ovu raspravu. Bez imalo ironije, ona ipak dade odgovor koji i nije baš neprirodan za ženu gospodina Verloka, delegata centralnog Crvenog komiteta, ličnog prijatelja nekih anarhista i sljedbenika socijalne revolucije. »Zair ne zinaš zašto postoji policija, Štivi? Postoji da oni koji nemaju ništa ne bi uzeli šta od onih koji imaju.« Izbjegla je glagol »krasti«, pošto je uvijek uznecni-ravao njezina brata. Jer Štivi je bio krajnje pošten. Neke  proste principe su tako čvrsto usadili u njega (s obzirom na to da je bio »pomalo čudan«) da bi ga i na samo  pominjanje nekih prestupa svega obuzeo užas. Uvijek su ga se lako doimale riječi. I sada su ga se duboko doimale i zgranule ga, a duhovne snage mu se napregnule da ih shvati. »Šta?« upita odmah zabrinuto. »Čak ni onda kada su gladni? Ni onda ne smiju?« Oboje zastanu u hodu. 173»Ne, čalk nit'i orada«, odgovori gospođa Verlok mirne duše — poput osobe koju ne muče problemi podjele dobara, gledajući usput niz cestu, neće li ugledati omnibus odgovarajuće borje. »Ni u kom slučaju. I zašto mi o tome uopšte i raspravljamo. Ti nikada nisi gladan.« Baci hitar po.gfl.ed na dječaka, koji je poput mladog muškarca stajao uz nju. U njezinim je očima bio mio,  privlačan i odam i samo malo, sasvim malo čudan. I nije mogla da ga vidi drugačije, jer za njega je bilo vezano ono nešto malo osjećanja koja su davala okus njenom inače otužnom životu — srdžba, hrabrost, sažaljenje, pa čak i samopožrtvovanje. Ne doda: »1 neoeš ni biti, dok god sam ja živa.« A mogla je baš i da kaže, jer je već bila  poduzela sve potrebne korake za ostvarenje toga cilja. Gospodin Verlok je bio veoma dobar suprug. Ona je bila iskreno ubij edena da niko ne može, a da ne voli tog dječaka. »Brzo, Štivi. Zaustavi onaj zeleni omnibus«, poviče odjednom. A Štivi, uzdrhtao i važno, se osjećajući što se njegova sestra Vini oslanjala o njegovu ruku, izbaci onu drugu visoko iznad glave prema oimniihusu koji se približavao — s pattpumiim uspjehom. Sat kasnije gospodin Verloik podiže pogled s novina koje je iza tezge čiltao, ili bar gledao u njih, i dok se kloparanje zvonceta utišavalo spazi Vini, svoj'u ženu, kako ulazi i prolazi kroz dućan u namjeri da se popne na gornji sprat, a za njom ide Štivi, njegov sura. Pojava njegove supruge gadila je gospodinu Verloku. Jedino nju su i regiistrovala njegova čula. Priliku njegovog sure njegovo čulo vida i ne oslika, zbog one .mrzovoljne zamisli enosti koja ga je poput vela ogradila od svih manifestacija svijeta čula. Gledao je za svojom ženom bez ijedne riječi, kao za kakvom prikazom. Njegov glas za kućnu upotrebu bio je promUkao i blag, ali se sada nikako nije ni začuo. Nije se čuo ni za večeram, ina koju ga je njegova žena pozvala na onaj svoj uobičajeni način, kratko: »Adolfe.« 274 Sjeo je da tu večeru pojede, odsutan, tsa šeširom zabače-jii'in na potiljak. Za ovu naviku nije bila kriva njegova  j)ii!viv.eniost životu izvan kuće, već česte posjete kafana-tna u inostranistvu, Ikoje su postojanoj odanosti gospodina Vorloka vlastitom kućnom ognjištu davale karakter ne-učti've privremenosti. Dva puta je na

kloparanrje napuklog Kvonceta bez riječi onstao, izgubio se u dućan i ćutke se vraćao. Za vrijeme tih odsustvovanja gospođi Verlok, koja je silno osjećala (prisustvo praznog mjesta sa svoje desne strane, veoma je nedostajala njezina majka pa je ukočeno zurila, dok je Štivi, iz istog razloga, stalno strugao nogama kao da se  pod ispod stola bio neprijaitino užario. Kada se gospodin Verlok vratio da sjedine na svoje mjesto, poput samog otjeliovljemja tišine, pogled gospođe Venlok se neznatno izmijeni, i Štivi je prestao da ispo-Ijava svoj nemir   preko nogu, iz ogromnog strahopoštovanja koje je osjećao prema .mužu svoje sestre. Upućivao mu je poglede  pune saosjećanja i poštovanja. Njegova sestra .Vini ga je već bila upozorila (u omnibusu) da će gospodina Veriloika kod kuće naći ožalošćenog, te ga zato ne smije uzrujavati. Srdžba njegova oca, razdražljivost gospode  podstanara i sklonost gospodina Verloka da se odveć ojadi, bile su glavne prisilne mjere S.tivijevog samoobuzdavanja. Od svih ovih raspoloženja koje je bilo lako izazvati, ali ne uvijek i lako razumjeti, ovo posljednje je imalo najjače moralno djejstvo, jer gospodin Verlok je bio dobar. Njegova majka i njegova sestra utvrdile su ovu etičku činjenicu na čvrstim temeljima. Postavile je, podigle i posvetile je iza leđa gospodina Verloka, iz razloga koji nisu imali nikakve veze s apstraktnim moralom. A gospodin Verlok toga nije bio ni svjestan. Treba reći da nije ni sanjao da se Stivij'u činio dobrim. A ipak je tako bilo. Bio je čak jedini čovjek koji se u Stivijevoj svijesti k'valifikovao ikao takav, jer su se gospoda podstanari često mijenjali, i bili suviše nepristupačni da ih  pobliže odredi po nečemu, osim po! cipelama, a s obzirom na disciplinske mjere njegovog oca, majka i sestra su se u svome 175očaju ustezale da pred žrtvu iznesu teoriju o dobroti. Bilo bi to i suviše okrutno. Čak-je bilo moguće da im Štivi i ne povjeruje. Sto se tiče gospodina Veri oka, ništa nije moglo1 da poljulja Stivijeva vjerovanja. Gospodin Verlok je bio, očigledno, ali ipak nekako tajanstveno dobar. A tuga dobroga čovjeka je svetinja. Stivd je svoime zetu upućivao poglede dubokog sa-osjećanja. Gospodin Verlolk je bio žalostan. Vinin brat nikada ranije nije došao u toliko prisnu vezu s tajnom dobrote toga čovjeka. Tu je žalost mogao da shvati. A i Štivi je bio žalostan. Veoma žalostan. Ista vnsta žalosti. I pošto mu pažnja skrene ina to neprijatno stanje, on zastruže nogama. Njegova au se osjećanja obično ispolja-vaila uznemirenošću njegovih ruku i nogu. »Umiri noge, mili«, reče gospođa Verlok strogo ali nježno, a zatitn se obrati svoime mužu ravnodušnim glasom, u kome se očitovao vrhunac njene umješnosti da instinktivno odredi mjeru: »Hoćeš li Maziti napolje večeras?« upita. I sama pomisao na to se gospodinu Verloku činila odvratnoim. Zlovoljno odmahne glavom, a zatim sjedne oborena pogleda gledajući u komad sira na tanjiru čitav minut. Potom ustade i izađe — izađe pravo napolje, uiz zveket zvonca na dućarasfcim vratima. Ponio se tako nedosljedno, ne zlbog toga da bi bio neprijazan, već zbog toga što je osjećao nelki nesavladivi nemir. Taj mu izlazak nije bio baš ni od kakve koristi. Ono što je njemu trebalo ne bi imogao da nađe u čitavom Londonu. Ali je izašao. Pošto je u pratnji teških turobnih misli krenuo mračnim ulicama, pa orada osvijetljenim, svratio u dva sumnjiva lokala pa opet izašao kao da je bio neodlučan da li da korene u provod ili ne, konačno se vratio u svoj ugroženi dom, gdje je umoran sjeo iza tezge, a one se odlmah sakupile žurno oko njega, poput čopora mrkih gladnih pasa. Nakon što je zaključao kuću i ugasio plinska svjetla poveo ih je sa sobom uz stepenice. Jeziva pratnja za čovjeka koji polazi na spavanje. Njegova žena 176  je bila legla nešto malo prije njega, i dok su se njeni punački oblici nejasno nazirali pod jorganom, s glavom na  jastuku i rukom ispod obraza, nudila je njegovoj rastresenosti prizor pospanosti za šta treba mirna duša. Veliike oči su joj bile širom otvorene, nepomične i tamne na snježnoj bjelini posteljine. Nije se ni pomakla. I jest bila mirne duše. Duboko je bila uvjerena da stvari ne podnose da čovjek previše u njih zalazi. Ona je oid toga instinkta sačinila svoju snagu i mudrost. Ali mu-čaljivost gospodina Varlofca ju je strašno (morila, već danima. U stvari j'u je nervirala. Onako ležeći nepomična, reče mirno: »Prehlaidli'ćeš se ako budeš tako hodao u čarapama.« Te riječi brige supruge i razboritosti žene podsvjesno se dojmiše Verloka. Bio je ostavio svoje duboke cipele u  prizemlju i zaboravio da obuje papuče, pa se muvao po sobi bešumno, onako bosonog, kao medvjed u kavezu.  Na zvuk glasa svoje žene zastane i zagleda se u nju nekim mjesečarskim bezizražajnim pogledom koji je  potrajao toliko dugo da se gospođa Verlok malo promeškoljila pod pokrivačem. Ali ona ni ne pomaknu svoju tamnu glavu utonulu u bijeli jastuk, a niti ruku ispod obraza, dok su joj velilke tamne oči i dalje netremično gledale. Ona osjeti oštar bol samoće od tog bezizražajnog pogleda njezinog muža i sjeti se prazne sobe svoje maj'ke na drugoj strani ođimorišta. Nikada se prije nije odvajala od majke. Uvijek su bile jedna uz drugu. Sad je toga postala duboko svjesna. Satna je sebi govorila da je majka otišla — otišla zauvijek. Gospođa Verlok se nije zavaravala. Ipak, ostao je .Štivi. I oma reče: »Majka je učinila šta je željela. Ja u tome ne vidim nikakvog smisla. Sigurna sam da nije mogla da pomisli da je tebi dojadila. Čista je zloća što nas je ovako ostavila.« Gospodin Verlok nije bio baš načitana osoba; izbor njegovih aluzivnih izreka je bio skučen, ali okolnosti su mu nekako čudno nametale pomisao kako pacovi prvi' 12 — Tajni agent

177napuštaju brod ikoji tone. Umalo da to i ne izreče glasino. Postao je sumnjičav i ozlojeđen. Zar je moguće da ta starica ima tako savršen nos? Ali bezrazložnost jedne takve sumnje je bila očigledna i gospodin Veirlok  obuzda jezik. Ipak, ne posve. Promrmlja utučeno: »Možda je baš tako bolje.« Poče da se svlači. Gospođa Variok je i dalje bila veoma mirna, savršeno mirna, netremično gledajući svojim mirnim sanjivim očima. I njeno srce kao da je zastalo na djelić sekunde. Te noći ona nije bila »baš posve svoja« kaiko kažu, a poprilično joj se nametnula misao da jedtna jednostavna rečenica može da nosi u sebi neikoliko različitih značenja — uglavnom neprijatnih. Kako to možda može da bude bolje? I zašto? Ali ipak nije sebi dozvolila da dokolici, besmisleno i isprazno nagađajući. Prilično je čvrsto vjerovala svom uibjeđenjiu da stvari ne podnose da se u njih isuviše zalazi. Praktična i snalažljiva na svoj sopstveni načiln — ne gubeći vrijeme isturi Štivi ja u prvi plan, poiš-to je njezina uismjecrenost ka jednom ciljti imala nepogrešivu moć i snagu instinkta. »Ja zaista ne znam šta treba da uradim da bih oraspoložila tog deaka u prvih nekoliko dana. Biće od jutra do mraka uznemiren dok se ne navikne na to da mu nema majke. A on je tako dobar dječak. Ne bih mogla bez njega.« Verlok se i dalje svlačio uvukavši se u sebe i ne primjećujući ništa oko sebe, poput čovjeka koji se svlači u osami neke ogromne bezinadežne pustinje. Jer tako ga se negostoljubivo u duši i doimao ovaj lijepi svijet, naše zajedničko nasljeđe. Sve je bilo tako tiho i u kući i napolju, da se usamljeno kucanje sata na odimoriištu pri-kralo u sobu kao da traži društvo. Gospodin Veirlok uđe u krevet sa svoje strane, i dalje tih i ćutke ležeći iza leđa gospođe Verlok. Njegove za brekle rulke beživotno su počivale na pokrivaču kao bačeno oružje, kao odbačeno oruđe. U tom trenu je za dlaku htio da sve otvoreno prizna svojoj ženi. Taj mu se tre278 nutak učinio povoljnim. Gledajući je krajičkom oka, ugleda njezina punačka ramena, sva u bijelom, zatiljak, kosu, složenu za noć u tri pletenice, sa vrpcama na krajevima. I suiadrža se. Gospodin Verlok je volio svoju ženu, onako kako to i treba — to će reći supiružanski, s pažnjom koju čovjek poklanja svom najvažnijem imetku. Ta glava uređena za spavanje, ta punačka ramena, ličila su na neku porodičnu svetinju — onu svetinju kućnog mira. Nije se micala, ogromna i bezoblična, nalik nedovršenom kipu u ležećem položaju. Bila je tajanstvena, zagonetna kao i sva živa bića. Nadaleko poznati tajni agent A iz alarmantnih depeša pokojnog bairoina ŠtotVatrtenhajma nije bio od onih ljudi koji bi mogli da dokuče tu misteriju. Lako ga se moglo preplašiti. A bio je i nehatan, od one vrste nehaja koja je često tajna dobroćudne prirode. Nije htio da dira u tu misteriju iz ljubavi, straha i nehaja. Uvijek 'će za to biti vremena. Nekoliko je minuta ćutke podnosio svoje patnje, u dremljivoj tišini sobe. A zatim je pomuti jednam odlučnom izjavom. »iSutira putujem na Kontinent.«  Njegova je supruga možda već bila i zaspala. Nije 'mogao da to nasluti. Međutim ga je gospođa Verlok doista čula. Njene su oči još uvijek bile širom otvorene, i mimo je ležala, uvjeirena u svoje instinktivno ulbjeđenje da u stvari ne treba i suviše duboko zadirati. Osim toga, nije bilo ništa neobično u tome da se gospodin Verlok uputi na takvo putovanje. Obnavljao je svoje zalihe u Parizu i Brislu. Često bi tamo odlazio da lično sklapa poslove. Sitna probrana 'klijentela se skupljala oko dućana u ulici Bret, tajna klijentela, koja je savršeno odgovarala  poslovima što ih se laćao gospodin Verlok, koji je mističnim sfcladoim temperamenta i potrebe, bio predodređen da čitavog svog života bude tajni agent.  Načas je zastao, a onda dodao: »Neće me biti sedmicu dana, a možda i dvije. Neka gospođa Nil dođe da ti  pomogne preko dana.« 12* 279Gospođa Nil je bila bedimerka u ulici Bret. Žrtva braka s nekim razuzdanim stolarom i pritisnuta brigom da  prehrani čefcu sitne dječice, drvenih ruku i do ispod pazuha opasana pregačom od grube jute, odisala je patnjama sirotinje, šireći oko sebe zadah sapunice i ruma u lanmi ribanja i zveketu limenih kaniti. Gospođa Venlak koja je naumila nešto sasvim određeno, progovori savršeno ravnodušnim glasom: »Nema potrebe da ta žena biva ovdje po čitav dan. Sasvilm ću dobro da se ispomognem sa Štivi]em.« Onda dopusti usamljenom satu na oidmorištu da odbroji petnaest otkucaja u ponor vječnosti pa upita: »Da ugasim svjetlo?« Gospodin Veirloik se oporo obrecnu na svoju ženu: »Ugasi.« 180 GLAVA DEVETA  Nalkon desert; dana gospodin Verloik se vratio s Kontinenta, ali mu čuda putovanja po kiostrainstvu nisu razgalila dušu niti imu se od radosti zbog povratka kući1 lice ozarilo. Ušao je uz zveket dućanskog zvonceta snužden, uznemiren i umoran. S tonboan u ruci, (pognute glave zakoračio je pravo iza tezge, i sklj'oikao se u stolicu, kao da je propješačio čitav put od Doveira. Bilo je rano jutro. Štivi, koji je poprašivao predmete u izlogu, osvrnuo se i zablenuo u njega sa strahopoštovanjem. »Evo!« reče gospodin Verloik lagano ćušnuvši kožno koferče koje je ležalo na podu; Štivi se baci na njega, ščepa ga i odnese s trijumfalnom oidanošću. Bio je toliko hitar da se gospodin Verlok baš dobro iznenadi.

Već na klepetanje zvonceta gospođa Nil, koja je klečeći1 pocrnjivala rešetku kamina u dnevnoj sobi, provirila je kroz vrata, a izaitkn ustala i onako u pregači garava od vječitog irgaćenja, pošla da kaže gospođi Verlok koja je  bila u kuhinji da se »gazda evo vratio«. Vini samo priđe unutrašnjim vratima prema dućanu. »Sigurno ćeš htjeti da doruSkuješ«, reče izdaleka. 181Gospodin Verlok učini nemoćan pokret rukama kao da ga nagovaraju na nešto neizvodljivo. Ali kada je već  bio namamljen u kuhinju, nije odbio hranu koja je pred njega stavljena. Jeo je kao da je u lokalu, sa šeširom smaknutim s čela dok su mu krajevi teškog kaputa visjeli sa svake strane stolice. A preko stola prekrivenog smeđom irnušemom Vini, njegova supruga, jednako je pripovijedala, obraćajiuići mu se riječima vješto odabranim, bez sumnje, i podešenim prema okolnostima njegova povratka, kao što su bile i Penelqpine riječi po Odisej e-vom povratku. Gospođa Verlok, međutim, nije tkala u odsustvu svoga muža. Ona je dala da se sve sobe na spratu temeljito očiste, prodala nešto robe, razgovarala s Majlkelisoim nekoliko puta. Posljednji put joj je rekao da ide da živi u nelkoj kućici izvan grada, negdje na putu između Londona, Četama i Dovera. I Karl Junt je dolazio jednom, a pod ruku ga je vodila ona »njegova užasna matora domaćica«. On je »odvratni starkelja«. O drugu Osipanu koga je bila kratko primila, iza utvrde od pulta, ukočena lica i odsutnog pogleda, ne reče ništa, adi sjetivši se tog kršnog anarhiste ona načas zaouta i neznatno se zarumeni. A zatim je brže-foolje .ubacila Štivi ja u razgovor o kućnim događajima, napomenuvši da je bio poprilično utučen. »To je sve zbog toga što nas je majka onako ostavila.« Gospodin Venloik ne reče ni »do đaivola« niti »neka se Štivi nosi do đavola«. I gospođa Verldk, koja nirje bila upućena u taj'nie njegovih rndsTi, nije to njegovo velikodušno suzdržavanje pravedno ocijenila. »To ne znači da nije radio kao i obično«, nastavi. »Bio je veoma koristan. Naprosto da čovjek pomisli kako, bi sve učinio za nas.« Gospodin Verlok upulti nezainteresovan, sanjiv pogled prema Stiviju koji je sjedio s njegove desne strane, nježan, ibljedolik i razjapljenih ružičastih usta. Nije to bio ispitivački pogled. Bio je bez ikakvih zlih namjera. 182 I, ako je gospodin Verloik na čas i pomislio kako brat njegove žene izgleda neobično beskorisno, bila je to samo nejasna uzgredna pomisao, lišena one snage i istrajnosti koja nekada daje nekoj misli moć da pokrene svijet. Zavalivši se u stolici, gospodin Verlok sikide šešir. Prije nego što je njegova ispružena ruika mogla i da ga spusti, Štivi hitro priskoči i s poštovanjem ga odnese u kuhinju. I gospodin Veriok ise opet zateče iznenađenim. »Mogao bi s tim dječakom da učiniš šta god hoćeš, Adolfe«, reče gospođa Venloik s izrazom one svoje nepomućene mirnoće. »Išao bi za rteibe kroz vatru. On. ..« Ućuti i pozorno oislušniu u pravcu kuhinjskih vraita. Tamo je gospođa1 Nil ribala pod. Kada se Štivi pojavio u kuhinji ona tužno zaječa, pošto je bila otkrila da Štivi  ja nije teško navesti da joj za dobrobit one sitne dječice kod kuće, pokloni šiling koji mu je njegova sestra Vini s vremena na vrijeme darivala. Onako pužući po lokvicama, na sve četiri, mokra i glibava poput nekog gmaza ili domaće životinje koja prebiva po smetljištima i ka'ljavoj vodi, proabori svoju uobičajenu uvodnu riječ: »Lako mi  je za telbe, kada ništa ne motraš da radiš kao pravi gospodin.« I nastavi s beskrajnom tugovanikom siromaha, dirljivo pritvoinnom, jadno potkrijepljenom strašnim zadahom jeftinog ruma i sapunice. I cijelo je vrijeme, doik   je pričala, svojski ribala, i dahtala. A bila je i iskrena. Iznad onog tankog crvenog nosa, njene ofone-vidjele, zamagljene oči, kupale su se u isuzama, jer je doista ujutro osjećala potrebu za nečim okrepljujućim. U dnevnoj sobi gospođa Verlok znalački primijeti: »Ona gospođa Nil opet priča greeparajuće priče o svojoj dječici. Neće baš biti da su svi onako maleni kakvim ih ona prikazuje. Neka od njih mora da su već dovoljno porasla da se i sama pobrinu oko sebe. Samo uznemiruje Stivija.« 'Ove riječi potvrdi tup udarac pesnice o kuhinijtski sto. U Stiviju se kao i obično pobudila samilost, ali odmah  potom se ražestio kada je otikrio da mu je iz džepa ne283stao šiling. Nemoćan da odmah riješi bijede »mališane« gospođe Nil, osjeti da neko mora za to da ispašta. Gospođa Verlok se digla i otišla u kuhinju da »zaustavi tu besmislicu«. To uradi odlučno, ali pažljivo. Bila je sigurna da je gospođa Nil, čim bi ddbiila novac, otišla iza ćoška da popije nešto žestoko u .nekom jadnom memljivom bircuzu — neizbježnoj stanici via dolorosa njenog života. Komentar gospođe Venldk o ovoj praksi bio je neočekivano dubok, s obzirom da je dolazio od osobe koja nema običaj da zalazi ispod površine stvari. »Naravno, kako bi inače i izdržala. Kad bih ja bila na mjestu gospođe Nil čini mi se da ne bih drugačije radila.« Kada je tog istog poslijepodneva gospodin Verlok, prenuvši se iz posljednjeg iz serije drijemeža ispred vatre u dnevnoj sobi, objavio svoju namjeru da iizađe u šetnju, Vini dobaci iz dućana: »Voljela bih da povedeš sa sobom i tog dječaka, Adolf e.« Po treći put toga dana gospodin Verlok se iznenadi. Tupo je zurio u svoju ženu. Ona, međutim, uporno nastavi. Kad god je besposlen, taj dječak je vrlo utučen. To joj teško pada, sekira je, priznala je. Iz usta one smirene Vini ovo zazvuča kao preuveličavanje. Ali doista Štivi jest bio utučen, i to na upadljiv način na koji tugiujiu domaće životinje. Popeo bi se na miraono odmorište, i sjeo ispod velikog sata, potkupljenih nogu i podbočene glave. Bilo

 je strašno naići na njegovo blijedo lice i krupne oči koje svjetlucaju u polutami, a ni misliti na njega kako sjedi tamo gore mije bilo baš prijatno. Gospodin Verldk se pribrao nalkon ove zapanjujuće ideje. Volio je svoju suprugu, kalko to i dolikuje muškarcu  — to će reći velikodušno. Ali mu na uim padne uvjerljiva zamjerka i on je iskaže. »Može da se desi da me izgubi iz viđa i zaluta negdje«, reče. Gospođa Verlok odlučno zanijeka glavom. 184 »Neće. Ne poznaješ ti njega. Taj dječak te naprosto obožava. Ali ako se ipak desi da ga zagubiš.. .« Gospođa Verlok zastade na čas, ali samo na čas. »Ti samo produži i prošetaj kako si bio namjerio. Ne brini. S njim će biti sve u redu. On će se ubrzo, zdr,av i čitav, vratiti kući.« Taj optimizam izazove kod gospodina Verloka i četvrto iznenađivanje toga dana. »Hoće li?« promrndža on sumnjičavo. Ali možda njegov sura i nije bio onoliki idiot kolikim se činio. Njegova žena ipalk najbolje zna. On skrenu svoj beživotni pogled i reče oporim hrapavim glasom: »Pa neka onda pođe sa mnom«, i prepusti se kandžama mračnog nespokoja koji možda više voli da sjedi za leđima jahača, ali umiije, isto tako, da tabana iza petama onih ljudi koji nisu bogati da bi držali konje — kao gospodin Verlok, na primjer. Vini, koja je stajala pred dućanskim vratima, nije vidjela tog kobnog pratioca gospodina Verioka u njegovim šetnjama. Pratila je pogledom ta dva lika kako se udaljavaju niz prljavu ulicu, jedan visok i krupan, a drugi vižljast i nizak, tanjušna vrata i šiljastih ufitilje-nih ramena, Ikoja su se blago dizala prema poluprovid-nim ušesima. Kaputi su im bili sašiveni od istog materijala, a šeširi crni i okrugli. »Kao da isu otac i sin«, reče u sebi. I niiko se nikada nije ponašao tako očinski prema sirotoim Štivi ju do gospodina Veri oka. Bila je svjesna da je to njezina zasluga, s tihim ponosom čestitala sebi na izvjesnoj odluci koju je bila donijela piri je nekoliko godina. Koštalo ju je to dosta napora, doduše, pa čak i nekoliko suza. Još je isrđačnije sebi čestitala kada je narednih dana primijetila da se gospodinu Veri oku izgleda dopalo Štivi j evo društvo. Sada, kad bi se spremao da pođe u šetnju, glasno bi pozvao dječaka, otprilike onako kao što čovjek   poziva kućno pseto da mu pravi društvo, međutim, naravno, ipak drugačije. U kući se, opet, primjećivalo kakogospodin Venlok počesto ilj'ulbopitljivo zuri u Štivi ja. I njegovo se ponašanje promijenilo. Premda je joiš uvijek   bio mučaljiv, nije više bio onako bezvoljan. Gospođa Ver-lok je smatrala da je s vremena na vrijeme razdražljiv, što se moglo smatrati poboljšanjem. Sto se tiče Stivija, on više nije snužden sjedio pod satom, već je, za se, pri jeteći mrndžao po ćoškovima. Kada bi ga upitala: »Šta ti to govoriš, Štivi?« on bi samo razjaipio usta i začkiljio u svoju sestru. Ponekad bi, bez nekog naročitog razloga, stiskao pesnice a kada bi se naišao sam, namrgođeno bi gledao u zid. Onaj list papira i olovka koje su mu davali za crtanje kružnica ležali bi netaknuti na kuhinjskom stolu. To jest bila neka promjena, ali nikakvo poboljšanje. Gospođa Verlolk, koja je sve te ćudljive postupke objašnjavala njegovom uznamirenošću, počela je da se pribojava da je Štivi slušao previše onih razgovora njezinog muža koje je ovaj vodio sa svojina prijateljima, pa mu štete. U doba svojih »šetnji« gospodin Verlok je, dakako, sretao razine ljude i s njima vodio1 razgovore. A i nije moglo drugačije da bude. Njegove su šetnje sastavni dio njegovih spoljnih djelatnosti, u koije se njegova žena nikada nije naročito udubljivala. Gospođa Verlok je ocijenila da je situacija s tim u vezi prilično škakljiva, ali je sve to podnosila s onom istom nedokučivom mirnoćom koja se duboko doilmala mušterija u dućanu, čak ih i za-pamjivala, zadivljavala, i zbog koje su se oni ostali posjetioci držali na odstojanju1. Ne! Ona se pribojavala da ima nekih stvari koje nije dobro da Štivi sluša, rekla je svom mužu. To samo uzrujava jadnog, dječaka, jer on tu ništa ne može da promijeni. Niko ne može. Bilo je to u dućanu. Gospodin Verlok je Gutao. Nije odgovorio ništa, premda je odgovor bio jasan. Ipak se suzdržao da podsjeti svoju ženu na to da je to bila njezina ideja da ga Štivi prati na njegovim šetnjama. tJ tom trenu, neprisitrasnom bi se posimatraču gospodin Ver-lok učinio više nego čovječan u svojoj velikodušnosti. S  jadne palice je skinuo neku malu kartonsku kutiju, 186 zavirio u mju da bi se uvjerio da se radi o pravom sadržaju i spustio je nježno na pult. Tek pošto je to uradio, prekinuo je tišinu da bi rekao kako bi Štivi ju bilo naročito' korisno da ga malo pošalju izvan grada; samo se njemu čini da njegova supruga ne bi mogla da bude bez njega. »Ne bih mogla bez njega!« ponovi polako gospođa Varlok. »Da ja ne bih magla bez inijaga kada bi to bilo za njegovo dobro! Koješta! Naravno da mogu da budem bez njega. Samo što on nama kuda da ode.« Gospodin Verlok izvadi neki simeđi papir i klupko kanape; u međuvremenu je mnnđžao kako> Maiikelis živi u kućici izvan grada. Majlkelis ne bi imao ništa protiv da da Stivij'u sobicu da u njoj sipava. Tamo nema nikakvih  posjetilaca, niti ikakvih priča. Majkalis piše knjigu. Gospođa Verlok izjavi svoje simpatije prema Maj-kelisu, pomenu svoje gnušanje prema Karlu Juntu, tom »odvratnom starkelji«, a o Osipanu ne reče mašta. Sto se tiče Stivija, nijemu mora da će biti drago. Gospodin Majkelis je uvijek bio dobar i ljubazan prema njemu. Izgleda da on voli tog dječaka. Pa dječak i jeste doista dobar momak.

»A i ti kao da isi ga odnedavna zavolio«, doda ona nakon pauze is nepomućenim samouvjerenieim. Gospodin Verlok, koji je kartons'kju kutiju uvezao da bi je poslao poštom, prekide kainaip nepromišljenim trzanjem i promrmlja za sebe nekoliko ipso'vki. Zatim podignu glas do uobičajenog hrapavog iminndžanja i izjavi kako je «n voljan da ga saim povede do tamo i ostavi na sigurnom is Majlkelisom. Već -sutradan je sproveo svoju zamisao u djelo. Štivi se nije nimalo protivio. Kao da je ;na neki zbunjen način  bio i veoma nestrpljiv. Često je upućivao bezazlene upitne poglede prema tupom licu gospodina Verloka, naročito kada ga njegova sestra nije pastnaitrala. Izraz mu je bio ponosan, pun strepinje da ise to ne ostvari, sav usredsre-đen, kao u malog djeteta kome su po prvi put .ukazali 187povjerenje 'kutijom šilbica uz đoavolu da krasne jedno drvce. Na to gospođa Verlok, srećna zbog bratove  poslušnosti, preporuči da bespotrebno ne iprlja odjeću tamo na selu. Štivi uputi isvojoj sestri, čuvaru i zaštitniku,  pogled u kom izgleda po prvi put me "bijaše onog bezgraničnog djetinjeg povjerenja. Bio je to gordo natmuren  pogilsd. Gospođa Verlok se nasmiješi. »Zaboga! Ne smiješ odmah da se vrijeđaš. Znaš da se dobro uprljaš kad god ismogneš, Štivi.« Gospodin Verloik je već ibioi odmakao ikomad puta niz ulicu. I talko je gospođa Verlok, izbog majčinog junačnog postupka i bratovog odlaska izvan grada, ostajala češće nego inače posve sama ine isamo u dućanu već i u kući. Jer, gospodin Veiiok je morao da odlazi u svoje šetnje. Bivala  je sama duže nego inače i onoga dana kada je pokušan napad bombom u Grmić Pauku, pošto je gospodin Verlok   bio izašao veoma rano i nije se vratio sve do pod veće. Nije imala ništa proitiv te samoće. Nije ni imala želje da izađe napolje. Vrijeme je bilo isuviše ružno, a u dućanu je bilo prijatnije mego li napolju. Sjedila je iza tezge i nešto šila, i nije podigla pogleda sa svoga posla Ikada je gospodin Verlok ušao uz snažno klepetanje zvonceta. Bila je prepoznala njegov korak napolju na trotoaru. Nije podigla pogleda, ali kada je gospodin Verlok ćutke, šešira navučena na čelo krenuo piravo prema salonu, ona reče spokojno: »Baš je odvratan dan. Jesi li, možda, otišao da vidiš Štivi ja?« »Nisam!« reče gospodin Verloik tiho i zakupi staklena vrata salona iza isoboim, neočekivano snažno.  Neko vrijeme gospođa Verloik ostade ćuteći i .mirno sjedeći s radom u krilu, a zatim ga skloni pod tezgu i ustade da upali plinsko svjetlo. Pošto to uradi, preko dnevne sobe ipređe do kuhinje. Gospodin Verlok će uskoro htjeti da večera. Uvjerena u snagu svoje ljupkosti, Vini nije očekivala od svoga muža da u svakodnevnom opho288 gled na svog supruga, koji se stiskao oko vatre, siđe do kuhinje (dva stepenika niže). Tek nakon što se vratila s kuhinjskim možem i viljuškom u ruci, ponovo progovori: »Da nisam imala povjerenja u tebe ne bih se udala za tebe.« Gospodin Verloik, nagnut nad ogradom kamina i s glavom 'među rukama, kao da je bio zaspao. Vini skuva čaj i  pozva ga poluglasno: » Adolf e!« Gospodin Verlok smjesta ustade i zatetura malko prije nego 'što sjede za stol. Njegova supruga, nakon što je  provjerila oštricu noža i položila ga na zdjelu slkrenu mu pažnju na hladnu govedinu. On i ne registrova ovaj  prijedlog, brade spuštene na grudi. »Treba da jedeš kad si prehlađen«, reče odlučno gospođa Verlok. On podiže pogled i odimahnu glavom. Oči su mu bile zakrvavljene, a lice crveno. Prstima je bio razbarušio kosu te je bila neuredno raskuštra vijena. Sve u svemu, izgledao je loše, odajući nelagodnost, Tazdražljivost i zlovolju koja nastupa nakon teškog razvrata. Ali gospodin Verlok nije bio razvratan čovjek. Po svom ponašanju zasluživao je poštovanje. Njegov sadašnji izgled je bio posljedica grozničave prehlade. Ispio je tri šolje čaja, a jela nije ni okusio. Uzmicao je pred njim s užasnim gađenjem. Gospođa Vemlok ga je nutkala a zatim konačno rekla: »Jesu li ti noge mokre? Trebalo je da obučeš papuče. Ionako nećeš više izlaziti večeras.« s 'Gospodin Verlok joj je mrzovoljnim gunđanjem i 0nafcovima saopštio da mu inoge nisu mokre i da mu je i u krajnjoj liniji svejedno. Prijedlog da obuje papuče zanemario, kao da i nije vrijedan pažnje. Ali pitanje krčernjeg izlaska dobi neočekivan rasplet. Gospođin Ver• je razmišljao da te večeri još izađe, ali ne samo u P^ju. Njegove imisli su ispredale jedan opsežniji zahvat. ^rerHrzovoljmih i nedorečenih irečenica dalo se razabrati 192da gospodin Verlok razmatra mogućnost da emigrira. Nije bilo baš sasvim jasno da li na umu ima Francusku ili Kalif orni ju. Krajnja neočekivanost, nevjerovatnost i nepojmlji-vost takvog jednog događaja oduže ovoj nejasnoj izjavi svalku snagu utiska. Gospođa Verloik, mirna, kao da joj muž prijeti propašću svijeta, reče: »Koješta!« Gospodin Verlok izjavi da je sit svega, i osim toga . . . Ona ga prekide: »Dobro si se prehladio.«

Bilo je doista očigledno da gospodin Veirlok nije u< svom uobičajenom stanju, fizički, pa čak ni mentalno. Mračna neodlučnost ga ophrva pa poćuti na čas. Zatim promrmlja nelkolilko zloslutnih napoimena o tome kako  je na to prisiljen. »Prisiljen!« ponovi Vini mirno se zavalivši u stolici nasuprot mužu, skrštenih ruku, »voljela bih da vidim toga ko može na bilo Ma da te prisili. Nisi ti rob. Niko ne mora da robuje u ovoj zemlji — pa ni ti«. Ona uouti a zatim nastavi s nepokolebljivom upornom prosstodušno-šću: »Posao ne ide tako loše. Imaš udoban dom.« Ona se oisvrne po salonu, pređe pogledom od kre-demca u uglu do prijatne vatre iu ognjištu. Udobno zaštićen dom iza dućana sa sumnjivom robom i tajnovito nejasno osvijetljenim izlogom, sumnjivo odškrinutih vrata u mračnoj i uzanoj uličici, bio je po svim bitnim obilježjima koja dolikuju, čestit dom. Toj odanoj ljubavi silno je nedostajao njezin brat Štivi, koji sada uživa u kišovitom boravku na selu među kentskim stazicama, pod brigom gospodina Majkelisa. Silno joj je nedostajao, i čeznula je za njim, svom snagom njenog zaštitničkog žara. Ovo je  bio i dom tog dječaka — ovaj krov, ovaj krede-nac, vatra u kaminu. Na tu pomisao gospođa Verlok ustade,  prođe do drugog kraja stola i reče iz dubine duše: »I nisam ti ja dosadila.« 192 Gospodin Verlok ne pusti ni glasa. Vini mu se s leđa prigne preko ramena i priljubi usne uz njegovo čelo. Tako imalo postoji. Iz spolj'njeg svijeta niti šapat nije dopirao do njih. Odjek koračaj a po i trotoaru gubio se u slabo osvijetljenom dućanu. Satno je plinska svjetiljka iznad istola i dalje jednako prela u .tjeskobnoj tišini dnevne sobe. Za vrijeme tog neočekivanog i dugog poljupca gospodin Verlok, ščepavši is obje ruke robove stolice na kojoj j'e sjedio, bio se ukipio1 kao svetac. Kada je taj pritisak prestao on otpusti stolicu, ustade i ode ispred kamina. Otečena lica i kao ošamuićen, pogledom je pratio pokrete svoje žene. Gospođa Verlok je mirno raspreimala stol. Spokojnim je glaisom kcmemtarisala prijedlog. Taj je prijedlog neodrživ. Oisuidila ga je iz svih mogućih uglova viđenja. Nj'oj je bilo iskreno stalo do Stivijeve dobrobiti. Po njenom mišljenju Štivi je bio dovoljno »čudan« da ga se ne bi smjelo tako naglo odvesti u inostrainisltvo. Ništa dlruigo. Ali dok je tako zaobilazila tu vitalnu tačfcu već se bila poprilično u govoru ražestila. U međuvremenu je hitrim pokretima .opasala pregaču da opere šoljice. I kao da je potaknuta zvukom svoga glasa kome se nifco nije suprotstavljao, ona čak ode toliko daleko da izjavi gotovo oštrim tonom: »Ako pođeš u inostransitvo, moraćeš da ideš bez mene.« »Ti znaš da ja ne bih to učinio«, reče gospodin Verlok suivo, a taj mulkli glas koga je koristio u privatnom životu  počeo je da podrhtava od nekog zagonetnog osjećanja. Gospođa Verlok se već bila pokajala zbog svojih riječi. Zazivučale su neprijatnije nego što je ona željela. Oisim toga, u njima je bilo neraizbora izlišnosti. U stvari, nij;e ni imala namjeru da ih izrekne. To je bila jedina od onih rečenica na koju čovjeka navuče demon bandogla13 — Tajni agent 193Vog nadahnuća. Ali znala je i kaiko da stvar popravi, i da sve bude Ikao da ništa nije ni rekla. Okretne glavu i preko ramena uputi prema toni čovjeku, koji je kao ukopan stajao pred ognjištem, pogled napola đavolast a napola surov, pogled koga Vini iz doba belgravi jakog panlsiona nije bila u stanju da uputi, zbog svoje konvenjeioinalinoi&ti i svoga neiskustva. Ali taj čovjek je isalda bio njen suprug, a ona više nije neiskusna. Čitavu ga je sekundu .tako poismatrala, i dok joj je ozbiljno lice bilo ukočeno poput maske, reče vragolasto: »Ne bi ni mogao. Isuviše bih ti nedostajala.« Gospodin Verlok izakoralknu naprijed. »Taono«, reče on glasnije isprulživtši ruke i korak-nuvši prema njoj. Zbog neke divljine i dvoumijenja Ikoji su se očitovali na njegovani izrazu lica nije se maglo posve jasno razabrati ima ili namjeru da je izadavi ili izagrli. Ali klo-paranje dućainskog izvonceta svrati pažnju gospođe Verlok s tog pokreta. »Dućan, Adolf e. Idi ti.« iOn izastađe, a ruke mu se lagano spustiše. »Idi ti«, ponovi gospođa Verloik. »Ja sam u pregači.« Gospodin Verlok je tupo posluša, ukočena pogleda i inalik automatu čije su lice obojili u crveno. Ta sličnost s mehaničkom figurom sezala je toliko daleko da je ispo-Ijavao i smiješne geste automata Ikoji je svjestan mašinerije u sebi. Zatvorio je vrata salona, a gospođa Venlofe hitrim pokretima odnese poslužavnik u kuhinju. Oprala je šo-lijice i  još neke stvarčice prije nego je zastala u svom poslu da osluhine. Nikakav cavuik nije dopirao do nje. Mušterija se dugo zadržala u dućanu. To mora da je mušterija, jer da nije, gospodin Verlok bi je uveo u kuću. Trzajem razdriješi povez na pregači, baci je na stolicu i polako se vrati u dnevmu sobu. Baš u taj čas gospodin Verlok uđe iz dućana. Bio je izašao crven, a ušao je čudno blijed kao krpa. Njegovo 294

lice koje je izgubilo onu ošamućenu grozničavu omamlje-nost, za to kratko -vrijeme je poprimilo izbezumljen, iznuren izraz. Krenuo je pravo prema sofi i zastao zagledavši se u svoj Ikaput koji je tamo ležao, kao da se plaši da ga dotakne. »Sta se desilo?« upita gospođa Verlok prigušenim glasom. Kroz vrata koja su ostala odškrinuta mogla je da vidi da kupac još nije bio otišao. »Čini mi se da ću ipak imorati da izađem večeras«, relče gospodin Verloik. I ne pokuša da uzme svoj kaput. Bez ijedne riječi Vini se uputi prema dućanu, i zatvorivši vrata za sobom, zađe iza teczge. Nije otvoreno zagledala kupca sve dok se nije udobno smjestila u stolici. Ali do italda je već bila primijetila da je bio visok i mršav i da isu inu brkovi bili usukani prema gore. U stvari, on je baš tada suikao oštre vrške. Njegovo izduženo fcošlčato lice izranjalo je iz zadignute kragne. Bio je imalko isprskan, malko mokar. Cmofcos, a jagodične su mu se kosti jasno ocrtavale ispad nešto ulubljenih sljepoočnica. Sasvim nepoznat. Čalk niti mušterija. Gospođa Verlok ga spokojno pogleda. »Došli ste sa Kointinenlta?« upita nakon izvjesnog vremena. Mršavi stranac odgovori samo slabim čudnim smiješkom, a da i nije ni gledao u njiu.  Nepokolebljiv ravnodušan pogled gospođe Verloik je počivao na njemu. »Razumijete engleski, zar ne?« »iOh, ida. Razumijem engleski.« U njegovom govoriu nije bilo ni traga stranom naglasku, samo se činilo da se u svom polaganom izražavanju imalo napreže. A gospođa Verlok, •zahvaljujući svom bqgatom iskustvu, došla je do zaključka da neki stranci  bolje govore engleski od domaćeg svijeta. Netremice gledajući u vrata dnevne sobe, ona reče: »Da ne namjeravate, možda, da za posve ostanete u Engleskoj?« 13* 295Stranac joj se outke nasmiješi. Imao je blaga usta i ispitivačke oči. Učilnilo se da je pomalo tužno odmahnuo glasam. »Moj muž će ise već pobrinuti za vas kako treba. Dotle, sasvim lijepo možete ida se smjestite kod gospodina Đuiijanija. To je hoitel Kontinenta!. Prisan. Miran je. Moj će vas muž odvesti donde.« »Dobar prijedlog«, reče mršavi crnamanjasti čovjek, čiji se pogled odjednom dkruti. »Vi znate gospodina Verloka od prije — zar ne? Možda iz Francuske?« »Čuo sam za njega«, priznade posjetilac svojim polaganim, pomnim govorom iz koga je ipak provijavala izvjesna namjera da buide kratak. ■Nastupi pauiza. Zatim on ponovo progovori, s daleko manje promišljanja: »Da vaš muž nije slučajno izašao napolje da ime sačeka ina ulici?« »
Fnkitao je od (bijesa i koračao gorendolje između stola i sofe, a raskopčan kaput irmu zapin'jao o ćoišikove. Rumenilo bijesa se povuklo, lice ostalo bijelo kao kreč, a mozdrve podrhtavale. Gospođa Verilok, u natmjeri da  praktično pojednostavi stvari, pripisa sve ove pojave prehladi. »Ddbro«, reče, »otarasi se tog čovjeka, ima ko da je, čiim prije možeš, pa se vrati kući. Potrebno ti je jedino dain-ldva njege.« Gospodin Verljok se smiri, i, odlučnog izraza svog blijedog lica, već je bio otvorio vrata, kad ga njegova žena šapatom poizva natrag: »Adolfe! Adolfe!« Gn se vrati, prestravljen. »Šta će biti s novcem što si ga podigao?« upita. »Imaš li ga kod sebe? Zar ne bi bilo, bolje . ..« 197'Gospođin Verlok se neko vrijeme tupavo zablenu u dlan ispružene ruke svoje žene, a zatim se udari po čelu: »Novac! Da! iNisam ishvaltio o čemu pričaš.« Iz unutrašnjeg dižepa izvadi novu lisnicu od svinjske kože. Gospođa Verloik je beiz ijedne riječi uzme, i osta da stoji sve dok se žvance, koje je fclepetalo iza gospodina Verloka i njegovog posjetioca, nije utišalo. Tek tada je zavirila u novčanik da vidi kolika je svota, izvlačeći novčanice da bi se u toi uvjerila. Nakon što je obavila tu  provjeru, poče 'zamišljano da se osvrće oko sebe, kao da ne vjeruje tišini i praziniini 'kuće. To joj se prebivalište njezinog bračnog života učini toliko samotnim i nesigurnim kao da ise nalazi uisred netke šume. Nije mogla da 'smisli niikaikvo skrovito mjesto među masivnim teškim namještajem, a da joj1 ise mije učinilo- nesigurnim i naročito privlačnim za provalnika, kakvog ga je ona zamišljala; a zamišljala ga je kao saviiišenog, obdarenog istanlčanim sposobnostima i čudesnom pronicljivošću. Na dućanisku fioku za novac se nije smjelo miti  pomMIti. Svaki lopov bi ponajprije za njom posegao. Gospođa Ver-ldk, žunno raskopčavši nekoliko kopči, eulšnu lisnicu u njedra. Pošto je 'taka zbrinula kapital svoga muža, gotovo se obradovala fead je zaiSula klepetanje zvonceta na kućnim vratima, ikoje je najavljivalo nečiji dolazak. Pošto je namjestila onaj čvrsti iuporan pogled i ukočen izraz namijenjen prolaznim kupcima, uđe u dućan i zađe iza tezge. Čovjek, koji je stajao uisred dućana, ispitivao ga je brzim, hladnim, sveobuhvatnim pogledom. Pogledom je  prelijetao 'zidove, zahvatao o strop i pregledao pod, sve u jednom času. Vrhovi njegovih dugih plavih brkova sezali su ispod linije donje čeljusti. Nasmiješio se smiješkom starog, premda ne bliskog poznanika, i gospođa Verlok ise sjeti da ga je već prije vildjela. Nije mušterija. Umekša onaj svoj »pogled za (mušterije« na običan ravnodušan pogled, i zajgieda se u njega preko tezge. 298 On se približi tezgi s one druge strane, povjerljivo, ali ne bas nd s odiviše povjerenjia. »Je li suipnuig kod kuće, gospođo Verlok?« upita ležernim normalnim glasom. »Nije. Izašao je.« »iBaš šteta. Svratio sam da ga zamolim za jednu malu privatnu informaciju.« To je bila živa istina. Glavni inspektor Hit je već bio otišao do svoje kuće i čak namjeravao da obuje i papuče,  pošto je i onako, rekao je isam sebi, bio izguran iz tog slučaja. Obuzeše ga neke prezirne a i gnjevne misli, a  pošlto mu se to učini nezahvalnim, odluči da potraži olakšanje negdje izvan (kuće. Ništa ga ne sprečava da onako, što kažu, usput prijateljski posjeti gospodina Ver-loka. U svojstvu običnog građanina upotrijebio je svoja uobičajena prevoizna sredstva. Njihov oplati pravac je bio put doma gospodina Verlofca. Glavini inspektor Hit je toliko strogo poštovao to svoje privatno, svojistfcvo da se naročita trudio da izbjegne sve policajce koji su na dužnosti na pojedinim punktovima u blizini ulice Biret. Ta predosltražnost je bila mnogo poitrebnija čovjeku njegova položaja nego jednom nepoznatom pomoćniku komesara. Privatni građanin Hit uđe u ulicu, manevrišući na način koji bi -se, da je u pitanju pripadnik zločinačke klase, ožiigosao kao šun'janje. Ono parčenee krpe koju  je pokupio u Griniču bilo imu je u džepu. -Međultim, nije imao ni nlaj'manj'u namjeru da ga predoči u svojstvu  privatnog lica. Naprotiv, htio j'e da sazna samo onoliko koliko mu gospodin Verloik bude onako sam od sebe rekao. Ponadao se da će te rijeci sadržavati elemente po kojima bi se mogao, optužiti Majkelis. To je, uglavnom,  bila nada koju je potakla profesionalna savjesnost, ali ne i bez neke moralne vrijednosti. Jer, 'glavni inspektor Hit  je bio u službi pravlde. Razočarao se kada je ustanovio da gospodin Verloik nije kod kuće. ».Pričekao bih ga kad bih posigurno znao da se neće dugo zadržati«, reče. 199Gospođa Verlofk mije bila voljina da ga i u šta uvjerava. '■ »Ta informacija koju trebam je sasvim privatna«, po.novi on. »Shvatate li šta hoću da kažem? Pitam se da li  biste :mi vi mogli dati bilo ikakvu ideju, feuda je mogao da ode?« Gospođa Verlok odmahnu glavom. »Ne bih vam ništa znala reći.« Okrenula ise da poreda neke kutije na policama iza tezjge. Glavni inspektor jlu je zamišljeno posimatrao neko vrijeme. »Pretpostavljam da znate ko sam ja«, reče. Gospođa Verlolk ga oamoitri preko ramena. Glavnog inspektora Hita zapanji njezina ravnodušnost. »De, de. Vi znate da sam ja iz policije«, reče oštro. »Ja sebi time ne razbijam minoigo glavu«, primijeti gospođa Verlolk i ponovo se posveti reidanju svojih kutija.

»Zovem se Hit. Glavni inspektor Hit iz Specijalnog kriminalističkog oidljeljenja.« Gospođa Verlolk lijepo namjesti jednu kartonsku kutijicu, i okrenuvši ise ponovo ga pogleda, bezizražajno i ruku opuštenih iniz tijelo. Tišina je zavladala na neko vrijeme. »Znači, vaš muž je izašao prije petnaestak minuta! I 'nije rekao kada će se vratiti?« »Nije izašao sam«, nabaci gospođa Verlok nehajno. »S prijateljem?« Goisipođa Verlok dotaknu koisu na zatiljku. Bila je u savršenom redu. »iS nekim strancem koji je svratio.« »Ah, talkou A kako je izgledao taj stranac? Bi li vam bilo teško da mi ga opišete?« Gospođi Verlolk ne bi Itešlko. I kada je glavni imspek-toir Hit čuo da se radi o crnokosom, mršavom muškarcu izdužena lica i dugih povij enih brkova, uznemiri se i uz-vilknu: 200 »^Neka me đavo odnese alko iniiisam na to pomislio. Nije gubio vrijeme.« ■U dubini duše je bio Oigorčen ovim ponašanjem svog neposrednog šefa. Ali on nije bio donlkihotski raspoložen. Izjgulbio je svaku želju da sačeka da se gospodin Verlok vrati. Zlbog čega su izašli, nije znao, ali je  pretpostavio mogućnost da se vrate zatjeldno. Ovaj se slučaj ne vodi kako treba, svi se pačaju, pomisli ogorčeno. »Bojim se da neću imati vremena da čekam vašeg muža«, reče. Gospođa Venlok ravnodušno primi ovu izjavu. Njezina ravnodušnost se cijelo vrijeme duboko doimala glavnog inspektora Hita. Baš u tom trenu ona probudi njegovu znatiželju. Glavni inispelkltor Hit, koji je bio na vjetroimetinii, poivede se za svojim osjećanjima kao svaki najobičniji građarDin. -»'Mislim«, reče, inetremično je gledajući, »da biste mi vi (mogli sasvim lijepo objaisiniti što se događa, samo kad biste htjeli.« Prisilivlši svoje lijepe mirne oči da mu uzvrate isti pog'led, goisipođa Veinlok promrmlja: »A šta se to događa?« »Pa ona afera zbog koje sam i došao da malo popričam isa vašim suprugom.« Toga dana je gospođa Verlolk pregledala jutarnje novine, letimično kao i inače. Ali nije ni 'kročila izvan kuće. Prodavači novina nikada ne zalaze u ulicu Bret, jer to nije ulica u kojoj bi mnoigo. profitirali. A jeka njihovih izvikivan ja, nakon što preleti napučenim prometnim ulicaima oslabi među prljavim ciglenim zidovima, a da i ne dopre do dućanisfcog praga. Njezin suprug mije donio kući večernje novine, ili ih barem ona nije vidjela. Gospođa Verlok mije baš ništa znala i o kakvoj aferi. To i reče, s iskrenim prizvulkoim čuđenja u svoim tihom glasu. 201Glavni inspektor Hit nije ni na čas povjerovao u toliku ■neupućenost. Oštro i bez ustezanja on izloži gole činjenice. Gospođa Verldk odvrati pogled. »Mislim da je to ludorija«, izgovori polako. Zastane. »Mi ovidje nismo potlačeni robovi«, nastavi. 'Glavni inspektor je napelto iščekivao. Aili više ništa ne 'dođe. »I vaš muž vam nije ništa pominjao kaida je došao kući?« Gospođa Verldk samo okrenu glavu s lijeva na desno u znak negirainja. Mrtva tišina zavlada u dućanu. Glavni inlspektor Hit bijaše izazvan preko svake mjere. »I još jedna sitnica«, poče on ravnodušnim glasom, »o kojoj sam htio da popričam s vašim mužem. U ruke naim  je dospio. . . m|m ... mim. . . vjerujemo ukraden kaput.« Gospođa Verlok, Ikojoj je te večeri bila puna glava lopova, blago se dotače po prsima svoje haljine. »Mi nismo izgubili nikakav kaiput«, reče ona mirno. »Baš čudno«, nastavi privatni građanin Hit. »Vidim da ovdje dlržite poprilične količine mastila.« On uze jednu bočicu i zagleda je pod plinskom lampom u sredini dućana. »Djulbičaslto, zar ne«, primijeti, lapulštajući je na mjesto gdje je bila. »Kao 'što rekoh, čudno. Jer, taj kaput ima s unutrašnje strane prišivenu etiketu, na kojoj je takvim mastilom ispisana vaša adresa.« Gdspođa Verlok se podboči o tezigu i uzviknu prigušenim glasom: »OPa to je onda moj brat.« »A gdje je vaš brat? Mogu li ga vidjeti?« upita hitro glavni inlspekitor Hit. Gospođa Venlok se još malo pri gnu  pcreko tezige. »GNTe, On nije ovdje. A ja sam lično ispisala tu etiketu.« »A gdje je vaš brat sada?« 202 »On j,e kod ... jednog prijatelja — izvan grada.« »Taj kaputt i stiže ddande. A kako je ime tom vašem prijatelju?« »Majlkelis«, priznade gospođa Verldk šapatom punim strahopoštovanja. Glavni inspektor Hit ispusti zvižduk. Oči mu živnuše. »CBalš tako. Izvanredno. A sada o vašem bratu, kako on izgleda, krupan, cmomanjjast momak, hm?«

»O, ne«, uzvilkniu gospođa Venlok vatreno. »To mora da je lopov. Štivi je tanjuhan i plav.« »Ddbro«, -reče glavni inispelktor s 'odobravanjem. I ddk je gospođa Verlok, što od straha Sto od čuđenja zurila u njega, on je i dalje ispitivao situaciju. Zašto je adresa bila ušivana u kaput? I saznade da su raskomadani ostaci kolje je toga jutra pregledao s krajnjom od-viratnošću, pripadali nervoznom, rastresenom i pomalo čuldlnom mlaldiiou, a isto tako da je ta žena s kojom razgovara vodila brigu- o toim momlku od njegovih najranijih dana. »Lalko se uzbudi?« natuknu on. »Ah, da. Ali kako je uspio da izgubi kaput?« Glavni inspektor Hit odjednom izvuče roskaste novine koje je bio kupio prije manje od pola salta. Zanimali su ga kon'ji. Budeći da ga je zvanje prisiljavalo da svojim sugrađanima prilazi sa sumnjom i nepovjerenjem, glavni inspektor Hit je poriv ka lakovjernosti, usađen u gruldd ljudskih bića, pra«nk> na taj naičiin što je poklanjao  beskrajnu vjeru sportskim prognozerima baš tih istih večernjih novina. Pošto je spustio to poseibno večernje izdanje ina tezgu, on ponovo zavuče rulku u džep, i izva-divši onaj dronjalk koji mu je sama suidlbina pomogla da nađe u onaj gomili stvari kao sakupljenih po klaonicama i staretinarnicama, i pruži ga gospođi Verlok da ga razgleda. »Fretpdstavljam da prepoznajete ovo?« 203Ona mehanički prihvati taj dronjalk objema rukama. Oči kao da su joj postajale sve veće doik ga je posmatrala. (»Da«, prošaipta ona, a zatim podigne glaVu i malko zatetura uinaizaid. »Zašto li je toliko raskidan?« Glavni inspektor joj1 istrjgne krpicu iz ruke preko tezge, a ona troimo pade. u stolicu. On pomisli: identifikacija  je savršena. I u tom tremu mu se oitvori čitava zapanjujuća istina. Verlok je onaj »druigi čovjek«. »Gospođo Verlok«, reče om, »l5ini mi se da vi znate više o toj aferi s bomibom nego ste i sami svjesni.« Goisipođa Verlok je uikočeno sjeidlila, izgubljena od' beskrajnog zaprepaštenja. Kaikve veze sve to ima jedno s drugim? I tako se ukočila da mije bila u stanju da okrene glavu na klepeltanjje zvonieata, 'na šta se privatni isljednik Hit okrete olko svoje osi. Gospodin Verlok zatvori vrata za sobom, i načals se dvojica ljudi zagledaše  jedan u drugog. Gospodin Verlok, i ne p!0gl'edaiviši svoju suprugu, priđe glavnom inspektoru, kome ođlanu kaida je vidio da se ovaj vraltio: sam. »Vi avjdlje?« promrnidlža tuipo gospodin Verlok. »Koga to tražite?« »Nikoga«, reče glavni inspektor Hit tihim glasom. »Slušajte, želio bih da malo porazgovaramo.« Gospodin Verlofc je bio još uvijek blijed, ali kao da se vratio' nešto odlučnijeg izraza. I ne pogleda u svoju žeinu. Reče: »Uđite onda ovamo.« I krenu prema salonu. Vralta jedva da se i zaitvoirtlše, a gospođa Verlok, sko-čiviši sa stolice poletje kao da će ih oitvoiriti, ali umjesto toga spuizine na koljena i pmljiufbi uvo na ključaonicu. Dvojica muškaraca mora da su oidmah zastali čim su ušli u sobu, jler je mogla jasno da razabere glas glavnog inspektora, iako riije mogla da vidi njegov prst koji je  bio odlučno uperen u prsa mjezina muža. 204 '»Vi ste onaj drugi čovjek, Verlok. Viđena su dvojica kako ulaze u paifk.« Zatim glas gospodina Veriofca izjavi: »Onlda me vodite. Sita vas priječi? Imate na to pravo.« »Ah, ne, isuviše dobro iznam kome ste se povjerili. On će morati sam da poradi na toj aferari. Ali vi budite načisto da sam vas ja oUkrio.« 'Nakon toga je mogla da čuje samo mrmljanje. Inspektor Hit moira da je pokazivao gospodinu Verloku onaj1 komadićak Stivijeva kaputa, jer je njegova sestra, staratelj i zaiŠtiltnik, nešto jasnije razabrala glas svoga muža: »Nisam ni primijetio da je.namjestila tu ujdurmu.« I opet gospođa Verlok ne raizahra ništa od mrmljanja, čija joj je nerazjumljdivost manje mučila mozak od užasnih nagovještaja razgovijetnih riječi. Zatim glavni inspektor Hit, s dlnuge strane salona,, pojača glas: »Mora da ste bili p'oludljeili.« A glas gospodina Verloka oidivrati s nekim mračnim gnjevom: »Bio sam lud više od mjesec dana, ali više nisam. Sve je svršeno. Sve <će to izaći iz mene, a za posljedice me ni najmanje nije (briga.« Zavlada tišina, a zatim privatni građanin Hitt pro-mTtmlja: »Šta će izaći?« »iSve«, uizvilkniu glas goispodina Verlaka, a zatim se jako utiša. Ulslko.ro se opet pojača. »iPoanajete ime već nekoliko godina, a i uvjerili ste se da sam i (koristan. Znate da sam čestit čovjek. Da, čestit.« Ovo ukazivanje na staro poznanstvo mora da se glavnom inspektoru učinilo, krajnje neumjesnim. Glas mu  poprimi prizvuk op'oimdnijarija.

205»iNe polazite mnogo vjere u ono što vam je obećano. Da saim ja na vašem mjestu ja bih se iščiistio. Ne vjeru^ jem da ćemo va(s goniti.« Začu se slalb Venlolkov smijeh. »Ah, da. Nadate se da će me netko drugi maknuti umjesto vas, zar ne? Ne, ne, neće me se sada otresti. Bio sam isuiviše dugo pošten prema tim ljudima, a sada sve mora da izađe na vidjelo.« »Pa neka onda izađe«, složi se ravnodušni glas glavnog inspektora Hita. »Saimo mi redite kako ste se izvukli?« »Krenuo sam put Česlterliiid Voka«, začuje gospođa Verlok glas svoga muža, »kad sam začuo tutanj. Tada sam  potrčao. Magla. Nisam vidio nikoga sve dok nisam stigao do kraja lice Džorđž. Mislim da nisam nikoga sreo donde.« »Baš tako da je bilo glatlko?« čuidio se glas glavnog inspektora Hita. »A tutanj vas je uplašio, hm?« ■»Jesit, isuviše je rano nastupio«, priznade zlovoljan, suiv gilais gospodina Venlolka. Gospođa Verlolk priiljiulbi uvo uz ključaonicu; usne su joj bile pomodriile, ruke ibile iledene, a blijedo lice, s očima nalik dvjema tamnim dupljama, kao da su joj lizali plamenova vatre. S druge strane vrata glasoivi skoro  posve ultihinuše. Tu i tamo> bi uhvatila po koju riječ, po-neikad izgovorenu glasom njezinog supruga, a nekada mirnim tonom glavnog inspektora. Razabrala je kako ovaj potonji reče: »(Smatramo da se spotaikao o korijen stabla?«  Nastup'i hrapavo tečno mnmljanje, koje potraj a neko vrijeme, &. zatim glavni inspektor, kao da odgovara na raeiko pitanje, razgovijetno reče: »Naravno, razniiet u paramparičad: udovi, šljunak, odjeća, kosti, iverje od drveta — sve izmiješano. Da znate da su morali da donesu lopaftu da bi ga mogli sakupiti.«1 Gospođa Venldk se naglo uspravi iz klečećeg položaja i začepiviši uši zatetura prema stolici između tezga 206 i polica na zidu. Njezine izbezumljene oči opaziše večernje novine koje je ostavio glavni inspektor, i pošto udari o tezgu, šoepa ih, pade u stolicu i precijepi taj optimistički ružičasti list preko pola, pokušavajući da ga otvori, a zatim ih ibaci na pod. S druge strane vrata, glavni inspektor Hit je govorio gospođinu Vemloku, tajnom agentu: »Tako će vaša obrana praktično biti puno priznanje.« »Hoće. Imam namjeru da ispričam sve što znam.« »Neće vam povjerovati onoliko koiliko vi mislite da hoće.« I glavni inspektor se zamisli. S obzirom na to kako se ta stvar raizivijalla, imogle bi da budu objelodanjene mnoge stvari, opustošena polja saznanja koja bi, gajena rukom sposobna čovjeka, mogla da budu od velike važnosti, kalko za pojedinca -tako i za čitavo društvo. Bilo je to tužno, tužno uplitanje. Majlkelis će ostati pošteđen, Profesorova kućna radinost će izaći na svjetlo dana, po-remetiće se čitav sistem policijskog nadzora i neće biti kraja graji po novinama po kojima, kalko mu se sad odjednom učini, pišu budale da bi ih čitali malouimnici. U sebi se saglasio s riječima koje je gospodin Verlok izre-< kao kao odgovor na njegovu posljednju primjiedbu. »Možda i neće. Ali će poremetiti mnoge s'tvari. Uvijek sam bio pošten čovjek i ostaću i dalje pošten u toj ...« »Ako vam /buldu doipustili«, reče glavini inspektor ci-ničlno. »Najprije će vam, bez sumnje, održati pridikui  prije nego vas stave na optuženičku klupu. A na kraju, vaim možda još i odmjere kaznu koja će vas lijepo iznenaditi. Ja ne bih baš previše vjerovao omom gospodinu s kojim iste upravo raizgovarali.« Gospodin Verlok je slušao, mrgodeći se. ^Moj vaim je savjelt da se izgubite dok još možete. Ja niiisam dobio nikakvih instrukcija. Ima nelkih«, nastavi glavni inspektor, naročito naglasivši onu riječ nekih, »Ikoji veić misle da ste ise već izgubili.« »Doista!« omače se gospodinu Verloiku. Premda je nakon povratka iz Griniča goitovo sve vrijeme presjedio 207u točionici neke male neugledne gostione, nije miogao da se ponatda taiko povoljnoj vijesti. »Tatova su mišljenja o vama«, potvrdi glavom glavini inispektor. (»'Nestainite. Izgubite se.« »A kuda?« progunđa gospođin Verlok. Zatim podiže gilavu i uperivišli pogled prema zatvorenim vratima sah Iona USridno promrmlja: »Samo kad biste ime još večeras odveli. Ja (bih (mirno pošao.« »Vjerujem vam«, složi se zajedljivo glavni inispek-* toir, i sam slijedeći pravac rijegova pogleda. Čelo gospodina Verloka orosiše sitne graške znoja. On povjerljivo utiša svoj proimiUkli glas pred nagnutim glavnim inspektorom. »Dječak nije bio sasvim normalan, bio je neuračunljiv. Svaki sud bi to smjesta uvažio. Zreo za duševnu bolnicu. I to je majlgoire štto je moglo da ga zapadne da. . .« Glavni inspektor, s rukom na kvalki vrata, prošapće gospodinu Venlolku u Ece: »On nije (možda bio> sasvim normalan, ali vi imora da ste bili sasvim poludjeli. Ko li vas je samo naveo na tako nešto?« Pomislivši na gospođina Vladimira, gospodin Veirlok riije izasltao da pirobere riječi. »Jedna sjevernjačka svinja«, zasiikta žestoko. »Jedan, može se reći, gospodin.« Glavni inspektor, koji ga je netremice posirmatrao, kratko* kilimnu glavoim u znak razumijevanja i otvori vrata. Gospođa Verlok je možda čula, ali nije vidjela kada je izašao ispraćen žeistoikim klepetanjem Hvonceta. Sjeidlila je na svom sitražanskom mjestu iza tezge, ulkru-ćena ina stolici, a dva su joj komada poderanih ružičastih raovima ležala pod nogama. Lice je grčevito stiskala među dlanovima, zariviši vrhove prsiti ju u čelo,

kao da je koža bila maska Ikoj'u je htjela silovito da ziguli. Ta savršena napamičnoist izražavala je nijezin bijes a očajanje, svu moguću siliniu traigianih čuvstava, potpunije od vriska ili lupanja izibeizumlljenom glavom o zid. Dok je svojini 208 žustrim brzim korakom prolazio kroz dućan, glavni inspektor baci prema njoj samo jedan letimičan pogled. I kad  je napuknuto zvonce prestalo da podrhtava na svojoj čeličnoj spirali, ništa se više nije micalo oko gospođe Verlok, kao da se u njenom položaju krila magična mo6 da sve umrtvi. Čak su i plamenovi plinske svjetiljke, koji su popu't leptirova izlazili iz zidnih krakova za plin u obliku slova T gorjeli beiz podrhtavanja. U tom dućanu sa sumnjivom roboim i jelovim policama tamnosmeđe boje, koje kao da su proždirale svjetlo, zlatni krug vjenčanog prstena na lijevoj ruci gospođe Verlok silno se blistao, snažnim nepomućenim sjajem uzorka iz neke raskošne riznice, bačenog u kantu za smeće. 14 — Tajni agent 209GLAVA DESETA Pomoćnik komesara, ikoji se fijakerom žurno odvezao iz Sohoa u pravcu Vestministera, izašao je u samom centru imperije u kojoj sumce nikada ne zalazi. Nekoliko snažnih policajaca, koji se baš nisu činili osobito počastvovanima što im je palo u dužnost da čuvaju to uzvišeno mjesto, pozdraviše ga salutirajući. Pošto je kroz nimalo veličanstven portal ušao u okrug parlamenta, tu kuću koju milioni ljudi drže kućom par excellence, na pokon ga primi živahni i revolucionarno raspoloženi Tudlz. Ovaj ugledni fini mladić prikri svoje izinenađenie što se pomoćnik komesara, čiji je dolazak trebalo da išče-i kuje negdje oko ponoći, već tako rano pojavio. Njegovi preuranjeni dolazak je protumačio kao znak da su stvari, ma o čemu da se radilo, pošle naopako. S krajnje spremnim saosjećanjem, koje kod finih mladih ljudi često ide uz živahan temperament, sažali se na uglednu ličnost koju je nazivao »Sefom«, a isto tako i na pomoćnika komesara, čije mu se lice činilo još zlokobnije bezizražajnim nego prije, i upravo čudesno dugačkim, »ka210 kav čudan čovjek stranačkog izgleda«, poimisli on u sebi, smiješeći se izdaleka, prijateljski vedro. I čim se  pribli-žiše jedan drugome on poče da priča s ljubaznom namjerom da neprijatnost neuspjeha skrije bujicom riječi. Izgleda da će se veliki napad, koji je prijetio te noći, izjaloviti. Neki beznačajni sljedbenik onog »divljaka čizmama« nemilosrdno gnjavi veoima prorijeđeni Donji dam nekom besramno krivotvorenom statistikom. On, Tudlz, nada se da će ih toliko ugnjaviti, da bi svakog časa moglo da se odgađa zasjedanje zbog premalog broja  prisutnih. S druge strane, opet, on možda toliko oteže samo da bi omogućio onom krkanu da s mirom, večera. U svakom slučaju šef se ne da nagovoriti da pođe kući. »Mislim da će vas odmah primiti. Sjedi sam samcat u svojoj sobi i razmišlja o ko zna čemu«, vedro zaključi Tudlz. »Dođite.« I uprkos svojoj ljubaznoj prirodi, ovaj' mladi lični sekretar (neplaćeni) nije bio pošteđen oipštih. ljudskih slabosti. Nije želio da povrijedi osjećanja pomoćnika komesara koji ga je neobično podsjećao na čovjeka koji je nešto gadlno zabrljao u poslu. Ali njegova znatiželja je bila i suviše jaka, da bi obično saosjećanje moglo da je obuzda. Nije mogao da se suzdrži a da u hodu ne dobaci uzgred preiko ramena: »A šta je sa vašom sardelicoim?« »Ulovio sam je«, odgovori pomoćnik komesara kratko, ne namjeravajući pri tom da bude odbojan. »Fino. Ne mo'žete da pojmite koliko ti veliki ljudi ne vole da se razočaraju u malenkostima.« Kao da se nakon te dubokoumne izjave iskusni Tudlz zamislio, čitave dvije sekunde nije ništa rekao. Zatim: »Milo mi je, ali sluša jlte, je li to zaista toliko sitna, ribica koliko je prikazujete?« »Znate li šta sve može da se radi sa sardelicama?« upita na to pomoćnik komesara. »Ponekad ih stavljaju u kutije kao sardine«, zasmi-julji se Tudlz, čija je erudicija po pitanju industrije ribe bila svježa i u poređenju s njegovim nepoznavanjem svih 14* 211ostalih grana industrije, beskrajna. »Na španskoj obali postoje tvornice za konzerviranje ribe, koje .. .« Pomoćnik komesara prekide toga državničkog pripravnika. »Da, da, ali sardelica se ponekad i baci da bi se uhvatio kit.« »Kit. Auu!« uzvikne Tudlz sa strahopoštovanjem. »Onda znači da vi hvatate kita?« »Pa, ne baš kita. Ono što ja hvatam sličnije je morskom psu. Možda ne znate kako izgleda morski pas?« »Oh, znam. Zatrpani smo stručnim knjigama do vrata, pune su ih police — s ilustracijama... To je opasna životinja, lopovskog izgleda, krajnje odvratna, glatka lica i s brcima.« »Opis je u dlaku tačan«, poprati pomoćnik komesara, samo što je moj glatko izbrijan. Vi ste ga vidjeli? Mudra je to riba.« »Jesam li ga već vidio?« reče Tudlz s nepovjerenjem. »Ne znam gdje sam mogao da ga vidim.« »U Eksploreru, rekao bih«, mirno dobaci pomoćnik komesara. Na pominjanje tog krajnje ekskluzivnog kluba Tudlz kao da se uplaši i umuknu. »Koješta«, usprotivi se sa strahopoštovanjem u glasu. »Šta hoćete time da kažete? Je li član?« »Počasni«, procijedi pomoćnik komesara kroz zube. »Gospode!«

Tudlz je izgledao tako zabezeknuto da se pomoćnik komesara malo nasmije. »Ovo je strogo među nama«, reče. »Ovo je naj gadni ja stvar koju sam čuo u svom životu«, izjavi Tudlz malaksalo, kao da ga od zaprepaštenja u času napustila sva ona poletnost. Pomoćnik komesara ga ozbiljno pogleda. Sve dok nisu stigli do vrata sobe onog velikog čovjeka, Tudlz nije  prekinuo ono svoje zaprepašteno i svečano ćutanje, kao da je bio duboko uvrijeđen što je pomoćnik komesara objavio jednu tako neprijaznu i uznemiravajuću činje212 niču. To je iz temelja promijenilo njegovu predodžbu o Eksploreru kao klubu naj odabrani] ih, o njegovom društvenom čistunstvu. Tudlz je bio revolucionarno raspoložen samo u politici; svoja socijalna ubjeđenja i lična osjećanja želio je da uščuva nepromijenjenim čitav onaj niz godina koje su mu dodijeljene na ovom svijetu, što mu se u cjelini činio prijatnim obitavalištem. On se izmaknu u stranu. »Uđite bez kucanja«, reče. Abažuri od zelene svile navučeni nisko na svim svjetiljkama stvarali su u sobi ugođaj duboke šumske tmine. Ohole oči su u fizičkom smislu bile slaba tačka ovog velikog čovjeka, obavijena tajanstvom. Kad god bi mu se ukazala prilika on ih je savjesno odmarao. Ušavši u sobu, pomoćnik komesara najprije ugleda krupnu blijedu ruku koja je podržavala veliku glavu i zaklanjala gornji dio širokog blijedog lica. Otvorena torba s aktima stajala  je na pisaćem stolu pored nekoliko araka papira i pregršti razbacanih guščijih pera za pisanje. Baš ničeg drugog nije bilo na toj ogromnoj ravnoj površini, osim jedne malene bronzane statuete, uvijene u togu, tajanstveno  budne u onoj svojoj sjenovitoj nepomičnosti. Pomoćnik komesara, kome je bila ponuđena stolica, sjede. Na tom slabom svjetlu, njegova su istaknuta fizička obilježja, ono izduženo lice, crna kosa, mršava pojava, izgledale još više strano nego inače. Veliki čovjek ne ispolji niti iznenađenje, niti znatiželju, niti bilo kakvih emocija. Položaj u kome je odmarao svoje ugrožene oči, odavao je duboku zamišljenost. On ga ni najmanje ne promijeni. Ali glas mu nije bio sanjiv. »Dakle! Sta ste već uspjeli da otkrijete? Naišli ste na nešto neočekivano već na prvom koraku.« »Ne baš neočekivano, ser Etelrede. Naišao sam uglavnom na jedno psihološko stanje.« Ugledna ličnost se malo pomjeri. »Molim vas, morate da budete jasniji.« 213»Da, ser Etelrede. Vi bez sumnje znate da većina zločinaca kad tad osjeti neodoljivu potrebu da se ispovjedi ... da nekome otvori dušu. Oni se često ispovijedaju policiji. U tom Verloku, koga je Hit toliko silno želio da sačuva u tajnosti, našao sam čovjeka upravo u tom stanju. Čovjek mi se, slikovito govoreći, naprosto bacio na grudi. Bilo je dovoljno da mu šapnem ko sam i da dodam: 'Znam da vi stojite iza toga slučaja.' Mora da mu se učinilo čudesnim da nam je to već poznato, ali je to lako prihvatio. To ga ni na trenutak nije pokolebalo. Na meni  je samo bilo da postavim ona dva pitanja: 'Ko vas je na to nagovorio?' i 'Ko je to učinio?' Odgovorio je na prvo  pitanje s naročitom žestinom. Sto se tiče drugog pitanja, razabrao sam da je čovjek s bombom bio njegov šurak, maloumno stvorenje .. . Slučaj je prilično čudan — i suviše dug da bi se ovdje do detalja predočio.« »I šta ste, dakle, otkrili?« upita veliki čovjek. »Prvo, otkrio sam da bivši zatvorenik Majkelis nema s tim nikakve veze, iako je taj momak zaista s njim privremeno boravio izvan grada, sve do osam sati danas ujutro. Više je nego vjerovatno da Majkelis o svemu tome  još uvijek ništa i ne zna.« »Jeste li sigurni u to?« upita veliki čovjek. »Sasvim siguran, ser Etelrede. Taj Verlok je jutros otišao tamo i odveo tog momka da tobože prošetaju. Pošto to nije bilo prvi put, Majkelis nije mogao ni najmanje da posumnja u bilo šta neuobičajeno. Sto se tiče ostalog, u svom ogorčenju, taj Verlok nije ništa zatajio . . . baš ništa. Bio je gotovo sišao s uma nakon jednog neobičnog istupa, koga bismo vi ili ja teško mogli da shvatimo ozbiljno, ali koji se njega očito snažno dojmio.« Pomoćnik komesara zatim ukratko iznese velikom čovjeku, koji je mirno sjedio i zaklanjao oči rukama, mišljenje gospodina Verloka o postupcima i karakteru gospodina Vladimira. Pomoćnik komesara je ostavljao utisak da do izvjesne mjere i prihvata to mišljenje. Ali ugledna ličnost ipak primijeti: 214 »Sve to zvuči prilično fantastično — baš fantastično.« »Zar ne zvuči? Čovjek bi to mogao da shvati kao neslanu šalu. No, čini se da je naš čovjek to očito ozbiljno shvatio. Osjetio se ugroženim. Prije je, znate, bio u direktnoj vezi sa samim starim Stot-Vartenhajmom, te je stekao uvjerenje da su njegove usluge neophodno potrebne. Bilo je to jedno strahovito surovo buđenje. Pret postavljam da je bio izgubio glavu. Razljutio se i prestrašio. Tako mi svega, stičem dojam da je mislio da su ljudi iz ambasade ne samo u stanju da ga izbace iz službe, već da ga na ovaj ili onaj način i likvidiraju. . .« »Koliko ste se-dugo zadržali s njim?« prekide ga ugledna ličnost zaklonjena svojom krupnom rukom. »Nekih četrdesetak minuta, ser Etelrede, i to u nekom ozloglašenom hotelu koji se zove Hotel Kontinental, zatvoreni u sobi koju sam, uzgred budi rečeno, unajmio za noć. Zatekao sam ga pod uticajem one reakcije koja slijedi nakon napora izazvanog zločinom. Taj se čovjek ne može nazvati okorjelim kriminalcem. Očito je da nije

 planirao smrt tog nesretnog momka — njegovog sure. Za njega je to bio udarac — to sam mogao da razaberem. Možda je čovjek jakih emocija. Možda je čak i volio tog momka — ko će znati? Možda se nadao da će momak  umuknuti; u tom slučaju bi bilo nemoguće ući bilo kome u trag. U svakom slučaju, nije smatrao da dječaka izlaže većoj opasnosti nego da ga uhapse.« Pomoćnik komesara zastade u svojim nagađanjima, da malo porazmisli. »Iako, sada, u tom posljednjem slučaju, ne znam, kako je mogao da se ponada da će njegov udio u tom  poduhvatu ostati neotkriven«, nastavi on, ne znajući ništa o tome koliko je Štivi bio odan gospodinu Verloku (koji je bio dobar), te koliko je Štivi bio čudnovato mučaljiv, što je prilikom onog starog događaja s vatrometom na stepeništu godinama odolijevao preklinjanjima, umiljavanju, ljutnji i drugim sredstvima kojima je njegova voljena sestra htjela da se domogne istine. Jer, Štivi 225je bio lojalan. »Ne, ne mogu da dokučim. Moguće je da o tome uopšte nije niti razmišljao. To zvuči kao neko  pretjerivanje u nagađanjima, ser Etelrede, ali na temelju te njegove utučenosti stekao sam dojam da se radi o naglom čovjeku, koji, nakon što počini samoubistvo s uvjerenjem da će time okončati sve svoje patnje, otkriva da time ništa nije postigao.« To svoje objašnjenje pomoćnik komesara je izložio glasom u kome je bilo prizvuka ispričavanja. Ali odista,  pretjerivanju je često svojstvena izvjesna jasnoća, i velika ličnost nije bila uvrijeđena. Lagani trzaj krupnog ti jela, napola utonulog u polutamu koja se širila oko zelenih svilenih abažura, i pokret velike glave koja je počivala na krupnoj ruci poprati isprekidan, prigušen, ali snažan zvuk. Veliki se čovjek nasmijao. »Sta ste uradili s njim?« Pomoćnik komesara veoma spremno odgovori: »Kako je izgleda jedva čekao da se vrati svojoj ženi u dućan, pustio sam ga, ser Etelrede.« »Stvarno? Ali taj čovjek će se izgubiti.« »Oprostite mi, ali nisam toga mišljenja. Gdje bi rno-gao da ode? Osim toga, ne smijete da zaboravite da on mora da misli i na opasnost koja mu prijeti od njegovih drugova. On je na dužnosti tamo. Kako da objasni zašto je napušta? Ali čak kada i ne bi bilo nikakvih zapreka da slobodno djeluje, on ništa ne bi učinio. U ovom momentu on nema dovoljno moralne snage da donese bilo kakvu odluku. Dozvolite mi, također, da istaknem, da u slučaju da sam ga ja zadržao, mi bismo već morali da imamo određene predstave o provođenju postupka u pogledu kojeg sam najprije htio da saznam vaše mišljenje.« Ugledna ličnost teško ustade; impozantna, nejasna pojava u zelenkastoj polutami sobe. »Još večeras ću razgovarati sa državnim pravobrani-ocem, i poslaću po vas sutra ujutro. Biste li još išta željeli da mi sada kažete?« I pomoćnik komesara je bio ustao, vitak i gibak. 216 »Mislim da ne bih, ser Etelrede, ukoliko ne bih ulazio u detalje koji...« »Ne. Samo bez detalja, molim vas.« Velika nejasna prilika kao da se skupila od fizičkog .straha od detalja; zatim je istupila naprijed, povećana, ogromna i teška, pružajući golemu ruku. »I kažete da taj čovjek ima ženu?« »Ima, ser Etelrede«, reče pomoćnik komesara pokorno stežući pruženu ruku. »Pravu ženu i pravu, uzornu bračnu vezu. Rekao mi je da bi nakon razgovora u ambasadi sve odbacio, prodao svoj dućan i napustio zemlju, da nije  posigurno znao da njegova žena ne bi htjela ni da čuje o odlasku u inostranstvo. Ništa nije karakteristič-nije za  jednu uzornu bračnu vezu od toga«, nastavi, s primjesom gorčine pomoćnik komesara, čija žena isto tako nije htjela ni da čuje o odlasku u inostranstvo. »Da, pravu suprugu. I žrtva je bio pravi sura. U neku ruku ovdje  prisustvujemo jednoj porodičnoj drami.« Pomoćnik komesara se malo nasmiješi, ali čini se da su misli velikog čovjeka bile daleko odlutale, možda do  problema državne unutrašnje politike, poprišta njegovih krstaških bojeva protiv tog bezbožnika Čizmana. Pomoćnik komesara se tiho povuče, neprimijećen, kao da je već zaboravljen. I on je posjedovao vlastite krstaške instinkte. Ova afera, koja je iz ovog ili onog razloga bila toliko odvratna glavnom inspektoru Hitu, njemu se činila kao proviđenjem dani početak krstaških vojni. Jedva je čekao da otpočne. Polako je pošao pješice prema kući, razmišljajući putem o tom poduhvatu i Verlokovoj psihologiji s  pomiješanim osjećanjima odvratnosti i zadovoljstva. Propješačio je čitav put do kuće. Pošto je zatekao salon u mraku, pope se gore i zadrži neko vrijeme između spavaće sobe i garderobe, presvlačeći se, hodajući tamo-amo  poput zamišljenog mjesečara. Ali se toga izraza otresao čim je ponovo izašao napolje da se pridruži svojoj su pruzi u kući velike dame, Majkelisove patronese. 217Znao je da će tamo biti dobrodošao. Kad je ušao u manji od dvaju salona, ugleda svoju ženu u jednoj grupici  pored klavira. Jedan mlađi kompozitor, na usponu ka slavi je sa stolice pred klavirom razgovarao s dvojicom krupnijih ljudi koji su s leđa izgledali staro, i sa tri vitke žene, koje su se s leđa činile mlade. Iza paravana, s velikom su damom bile samo dvije osobe: jedan čovjek i jedna žena, koji su sjedili u foteljama pored njezine sofe. Pružila je ruku pomoćniku komesara. »Nisam ni sanjala da ću vas vidjeti večeras ovdje. Ani mi je rekla ...« »Da, nisam ni ja znao da ću okončati posao tako brzo.«

Pomoćnik komesara doda tihim glasom: »Drago mi je što mogu da vam saopštim da je Majkelis potpuno čist u ovoj stvari.« Patronesa bivšeg zatvorenika primi ovo uvjeravanje s ogorčenjem. »Šta? Zar isu vaši ljudi bili toliko glupi da njega dovedu u vezu sa. ..« »Ne glupi«, prekide je pomoćnik komesara uspro-tivivši se smjerno. »Dovoljno pametni... baš dovoljno pametni za to.« Zavlada tišina. Čovjek podno kauča je prestao da razgovara sa damom i podigao je pogled blago se osmijehnuvši. »Ne znam da li ste se ikada prije upoznali«, reče velika dama. Gospodin Vladimir i pomoćnik komesara predstaviše se i primiše na znanje međusobno postojanje s formalističkom i uzdržanom ljubaznošću. »Plašio me je«, izjavi odjednom ona dama koja je sjedila pored gospodina Vladimira, lagano pokazavši glavom  prema tome gospodinu. Pomoćnik komesara je poznavao tu damu. »Ne izgledate uplašeni«, izgovori on, nakon što je pomno odmjerio svojim umornim i mirnim pogledom. U međuvremenu u sebi pomisli kako čovjek u toj kući, prije 218 ili poslije, svakog sretne. Ružičasto lice gospodina Vladimira se namreška u osmijeh, jer bio je duhovit, ali mu oči ostadoše ozbiljne, poput očiju uvjerenog čovjeka. »Pa, makar je pokušao, u najmanju ruku«, ispravi se dama. »Možda je to moć navike«, reče pomoćnik komesara, potaknut neodoljivim nadahnućem. »Prijeti društvu svim mogućim strahotama«, nastavi dama umilno i polako, »d propos ove eksplozije u Grinič Parku. Čini se da svi treba da premiremo od straha pred onim što treba da dođe, ukoliko se ti ljudi ne suzbiju po čitavom svijetu. Nisam ni slutila da je taj događaj toliko ozbiljne prirode.« Gospodin Vladimir, koji se pretvarao da ne sluša, prignuo se prema kauču i razgovarao ljubazno prigušenim glasom, ali je čuo pomoćnika komesara kada je rekao: »I ne sumnjam da gospodin Vladimir jasno razabire pravi značaj toga događaja.« Gospodin Vladimir se upita na šta smjera taj prokleti nametljivi policajac. Poticao je iz sredine koja je generacijama bila žrtvom moći oruđa samovoljne vlasti — i rasno, i nacionalno strepio je od policije. To je bila naslijeđena slabost, sasvim neovisna o njegovoj moći rasuđivanja, njegovom razumu i iskustvu. Bila mu je u krvi. Ali to osjećanje, koje je nalikovalo nerazumnom strahu koji ljudi osjećaju pred mačkama, nije ga sprečavalo da bezgranično prezire englesku policiju. Dovršio je onu rečenicu kojom se obratio velikoj dami i  promeškoljio se u stolici. »Hoćete da kažete da mi imamo veliko iskustvo s tim ljudima? Da, mi zaista trpimo mnogo od njegovih aktivnosti dok vi. . .« Gospodin Vladimir zastade za trenutak, smješkajući se zbunjeno »dok vi mirne duše podnosite njihovo prisustvo u svojoj sredini«, završi, ipokazujući jamice u oba svoja glatko izbrijana obraza. Zatim doda 229mnogo ozbiljnije: »Mogao bih čak da kažem — zato što ih podnosite.« Kada je gospodin Vladimir prestao da priča, pomoćnik komesara obori pogled, i razgovor se okonča. Gotovo odmah nakon toga, gospodin Vladimir se oprosti. Tek što je okrenuo leđa kauču, ustade i pomoćnik komesara. »Mislila sam da ćete ostati da odvedete Ani kući«, reče ledi patronesa Majkelisova. »Mislim da ću još malo morati da radim večeras.« »U vezi...?« »Pa da, na izvjestan način.« »Recite mi šta je to u stvari — taj užas?« »Teško je da se kaže šta je to, ali može da bude cause celebre«, reče pomoćnik komesara. On žurno napusti salon, i zateče gospodina Vladimira još uvijek u predsoblju, kako pomno zamotava vrat u veliki svileni šal. Iza njega je čekao lakej i pridržavao mu kaput. Drugi je čekao spreman da mu otvori vrata. I  pomoćniku komesara su pridržali kaput i odmah ga pustili napolje. Nakon što je sišao niz spoljne stepenice zaustavio se, kao da razmišlja kojim će putem krenuti. Kada je kroz otvorena vrata gospodin Vladmir to opazio, malo se zabavi u predsoblju da izvadi cigaru i zamoli vatre. Smireno mu je dade jedan postariji nalivrejisani čovjek. Ali se šibica ugasi; lakej potom zatvori vrata, a gospodin Vladimir pripali svoju ogromnu havanu s dokonom brižljivošću. Kada je konačno izašao iz kuće, ogorčen primijeti onog »prokletog policajca« kako još uvijek stoji na trotoaru. »Može li biti da čeka na mene«, pomisli gospodin Vladimir obzirući se oko sebe, neće li ugledati kočiju. Ne vidje ni jedne. Nekoliko fijakera je stajalo uz rub trotoara, svjetiljke su im jednolično plamtjele, a konji stajali savršeno mirni, kao da su isklesani od kamena. Koči jaši su sjedili nepomično pod velikim krznenim šubarama; ni kaiševi na bičevima nisu se micali. Gospodin Vladimir krenu dalje, a »prokleti policajac« pođe s njim ukorak. 220  Ne progovori ni riječi. Po četvrtom koračaju gospodin Vladimir se ražesti i ozlovolji. To dalje ne ide tako. »Odvratna li vremena«, zareza divlje. »Umjereno«, reče ravnodušno pomoćnik komesara. Ućuta na časak.

»Uhvatili smo nekog čovjeka kome je ime Verlok«, izjavi on ležerno. Gospodin Vladimir se ne spotaknu, niti zabaulja unatrag, ne promijeni koraka. Ali nije mogao da se suzdrži a da ne uzvikne: »Šta?« Pomoćnik komesara ne ponovi svoju izjavu. »Vi ga znate«, nastavi on istim tonom. Gospodin Vladimir zastade i reče grlenim glasom: »Šta vas navodi na taj zaključak?« »Mene ništa. To kaže gospodin Verlok.« »Neko lažljivo pseto«, reče gospodin Vladimir pomalo istočnjačkom frazeologijom. Ali je u duši bio zapanjen čudovišnom promućurnošću engleske policije. Promjena mišljenja na tu temu je bila toliko snažna da na trenutak  osjeti slabu mučninu. Odbaci cigaru i krenu dalje. »Ono što mi se najviše dopada u tom događaju, jest«, nastavi pomoćnik komesara polagano, »da je to izvanredan  početak za akciju koju smatram da treba poduzeti — to jest, čišćenja ove zemlje od svih tih stranih političkih špijuna, policije i te vrste, hm, pasa. Po mom mišljenju su to ogavni napasnici, a također i opasni elementi. Ali ne možemo da ih lako jednog po jednog pronađemo. Jedino što nam je ostalo jest da njihovim poslodavcima  postane neprijatno što ih zapošljavaju. Stvari postaju nepristojne. A i opasne za nas ovdje.« Gospodin Vladimir se opet načas zaustavi. »Šta hoćete da kažete?« »Postupak protiv tog Verloka će pokazati javnosti i tu opasnost i tu besramnost.« »Niko neće povjerovati u ono što bude rekao takav jedan čovjek«, reče prezirno gospodin Vladimir. »Obilje i preciznost njegovih navoda uvjeriće veliku većinu«, nastavi pomoćnik komesara blago. 221»Znači da ozbiljno mislite da to sprovedete?« »Mi imamo čovjeka. Stoga nemamo drugog izbora.« »Time ćete samo pothraniti lažljivi duh tih revolucionarnih hulja«, usprotivi se gospodin Vladimir. »Zbog čega hoćete da pravite skandal — iz moralnih razloga ili što već?«  Nelagodnost gospodina Vladimira je bila očigledna. Pomoćnik komesara, koji se uvjerio da mora da ima neke istine u onome što je gospodin Verlok izjavljivao, reče ravnodušno: »To ima i svoju praktičnu stranu. Mi zaista imamo mnogo posla oko te brige o pravim anarhistima. Ne možete ni da kažete da nismo efikasni. Ali ne namjeravamo da dozvolimo da nas gnjave još i tobožnji, ni pod kojim izgovorom.« Glas gospodina Vladimira dobi oholi prizvuk. »Ja sa svoje strane ne mogu da dijelim sa vama mišljenje u pogledu toga stanovišta. Ono je sebično. U moja osjećanja prema vlastitoj zemlji ne može da se posumnja, ali sam istovremeno bio mišljenja da treba da budemo i dobri Evropljani — mislim pri tom na vlade i ljude.« »Da«, reče pomoćnik komesara prosto. »Samo što vi posmatrate Evropu s njenog drugog kraja. Ali«, nastavi on dobroćudnim tonom, »strane vlade ne mogu da se potuže na neefikasnost naše policije. Pogledajte samo na ovaj  pokušaj nasilja; slučaj naročito težak da mu čovjek uđe u trag, utoliko što ga nisu počinili pravi anarhisti. Za manje od dvanaest sati smo ustanovili identitet čovjeka koji je praktično bio raznesen u paramparčad, pronašli organizatora ovoga pokušaja nasilja, i stekli uvid po pitanju podstrekača koji je stajao iza njega. A mogli smo ići i dalje; međutim smo se zaustavili u granicama naše teritorije.« »Znači da je taj poučni zločin bio planiran u ino-stranstvu«, reče hitro gospodin Vladimir. »Priznajete da je  planiran u inostranstvu.« 222 »Teoretski. Samo teoretski na stranoj teritoriji; u inostranstvu samo fiktivno«, reče pomoćnik komesara aludirajući pri tome na karakter ambasada koje se smatraju sastavnim dijelom zemlje kojoj pripadaju. »Ali to je samo jedan detalj. Govorim vama o toj stvari, pošto upravo vaša vlada najviše gunđa protiv naše policije. Vidite da baš nismo tako loši. Izričito sam želio da vam ispričam o našem uspjehu.« »Ja sam vam sigurno veoma zahvalan«, promrsi gospodin Vladimir kroz zube. »Mi možemo tačno pokazati svakog ovdašnjeg anarhistu«, nastavi pomoćnik komesara, kao da citira glavnog inspektora Hita. »Sada nam samo predstoji da se riješimo provokatora, pa da budemo bez brige.« Gospodin Vladimir podiže ruku prema fijakeru koji je prolazio. »Vi nećete ovamo«, primijeti pomoćnik komesara, gledajući u građevinu plemenitih proporcija i gostoprimljiva izgleda, sa svjetlima koja su kroz staklena vrata velikog predvorja padala na široko vanjsko stepenište. Ali gospodin Vladimir koji je sjedio ukočena pogleda u fijakeru, odveze se bez riječi.  Ni pomoćnik komesara nije skrenuo u tu raskošnu zgradu. Bio je to klub Eksplorer. Kroz glavu mu prođe  pomisao da se gospodin Vladimir, počasni član, neće ubuduće ovdje više mnogo viđati. Pogleda na svoj sat. Bilo  je samo pola jedanaest. 223GLAVA JEDANAESTA  Nakon što ga je napustio glavni inspektor Hit, gospodin Verlok se muvao po salonu. S vremena na vrijeme bi kroz otvorena vrata bacio pogled na svoju ženu. »Ona sada zna sve o tome«, pomisli u sebi saosjećajući s njom u njenoj tuzi, ali i osjetivši zadovoljstvo zbog sebe samoga. Premda je duši gospodina Verloka možda nedostajalo veličine, ona je ipak bila sposobna za nježna osjećanja. Pri pomisli da je trebalo da joj saopšti tu vijest bila ga je

spopadala groznica. Glavni inspektor Hit ga je oslobodio te dužnosti. Baš dobro, barem što se toga tiče. Sada mu  je samo preostalo da se suoči s njenom tugom. Gospodin Verlok nije ni sanjao da će razlog toj tuzi da bude smrt, čija se potresnost ne da umanjiti niti filozofijom zavaravanja niti bujicom uvjeravanja. Gospodin Verlok nije nikada niti poželio da Štivi okonča tako na prasno i surovo. On uopšte nije želio da Štivi nastrada. Mrtvi Štivi mu je zadavao više glavobolje no što mu je ikada zadavao dok je bio živ. Gospodin Verlok je bio predviđao povoljan ishod svoga poduhvata, ne oslanjajući se pri tom na Stivijevu inteligenciju, koja je nekada 224 znala gadno da se poigra s čovjekom, već na slijepu poslušnost i slijepu odanost toga dječaka. Iako baš nije bio neki naročit psiholog, gospodin Verlok je tačno ocijenio dubinu tog njegovog fanatizma. Usudio se da živi u nadi da će se Štivi odmaknuti od zidova opservatorija, kao što mu je prethodno bilo rečeno, i da će krenuti putem koji mu je nekoliko puta prethodno pokazivan, te da će se pridružiti svome zetu, mudrom i dobrom gospodinu Verloku, koji će ga čekati ispred parka. Petnaest minuta je trebalo da bude dovoljno i najvećoj budali da postavi  paklenu mašinu i da se udalji. A Profesor je garantovao čak i za više od petnaest minuta. Ali se Štivi bio sapleo već u prvih pet minuta nakon što je ostao sam. Gospodin Verlok je bio moralno satrven. Sve je bio predvidio, samo to nije. Bio je predvidio da će se Štivi zbuniti i izgubiti, da će ga tražiti, na kraju ga naći u nekoj policijskoj stanici ili sirotištu u provinciji. Bio je predvidio da Stivija mogu uhapsiti, ali se nije plašio, jer gospodin Verlok   je imao visoko mišljenje o Stivijevoj lojalnosti, koja je, zajedno s potrebom da šuti, bila brižno usađena, za vrijeme onih mnogobrojnih šetnji. Poput nekog putujućeg filozofa, gospodin Verlok je šetkajući ulicama Londona promijenio Stivijeve predstave o policiji, razgovorima punim lukavih napomena. Nikada ni jedan mudrac nije imao pozornijeg i zadivljenijeg učenika. Pokornost i obožavanje su bili toliko očigledni da je gospodin Verlok počeo da osjeća nešto nalik sklonosti prema tom dječaku. U svakom slučaju, nije bio predvidio da će njegovo učestvovanje u svemu tome biti tako brzo objelodanjeno. A da će se njegova žena dosjetiti da iz  predostrožnosti ušije adresu u dječakov kaput, bilo je posljednje na šta je gospodin Verlok ikada mogao da  pomisli. Čovjek ne može baš sve da ima na umu. Na to je, znači, ona mislila kada je govorila da on ne treba da se brine ako izgubi Stivija za vrijeme šetnji. Bila ga je uvjeravala da će dječak svakako biti pronađen. Pa, i jest  pronađen, ali kako! 15 — Tajni agent 225»Hm, hm«, mrmljao je gospodin Verlok u čudu. Šta je, u stvari, željela time da postigne? Da ga poštedi gnjavaže da stalno budno motri Stivija? Najvjerovatnije je imala dobre namjere. Samo je trebalo da ga upozna s mjerama predostrožnosti koje je poduzela. Gospodin Verlok zađe za dućansku tezgu. Nije imao namjere da obaspe svoju ženu ogorčenim prijekorima. Gospodin Verlok i nije osjećao ogorčenje. Neočekivani slijed događaja ga je obratio u fatalistu. Sada se ništa ne može pomoći. On reče: »Nisam htio da dječak nastrada.«  Na zvuk glasa svoga muža gospođa Verlok se strese. Nije otkrila lice. Povjerljivi tajni agent pokojnog barona Stat-Vartenhajma ju je neko vrijeme posmatrao žalosnim upornim i tupim pogledom. Pocijepane večernje novine su joj ležale pod nogama. Iz njih nije mogla mnogo da sazna. Gospodin Verlok osjeti potrebu da razgovara sa svojom ženom. »Taj prokleti Hit te je uzrujao, je 1'? Grubijan jedan, da sve to tako izlane jednoj ženi... A ja sam se razbolio od razmišljanja kako da ti to saopštim. Satima sam sjedio u točioni »Češajrski sir« i razmišljao o najboljem načinu. Ti valjda znaš da ja nikada nisam želio da se išta ružno desi tom dječaku.« Gospodin Verlok, tajni agent, govorio je istinu. Najteži udarac od te prerane eksplozije pretrpjela je njegova supružanska privrženost. On doda: »Baš mi nije bilo naročito milo da sjedim tamo i razmišljam o tebi.« On primijeti kako se njegova žena još jednom lagano stresla, što pogodi njegova osjećanja. Pošto je i dalje uporno skrivala lice rukama, on pomisli da je možda bolje da je načas ostavi na miru. Potaknut obazrivošću gospodin Verlok se ponovo povuče u salon, u kome je plinska svjetiljka prela poput zadovoljne mačke. Gospođa Verlok je kao brižna supružnica bila ostavila komad hladne govedine, nož i viljušku i pola vekne hljeba, gospodinu 226 Verloku za večeru. On sve to primijeti, sada po prvi'put, i nakon što odreza sebi komad hljeba i mesa, poče da  jede. Dobar apetit nije bio znak njegove bezosjećajnosti. Gospodin Verlok toga dana nije bio doručkovao. Izašao je iz kuće bez jela. Pošto nije bio energičan čovjek, svoju je odlučnost crpao u nervoznom uzbuđenju koje kao da ga  je najviše stezalo u grlu. Nije mogao da proguta ništa kruto. Majkelisova kućica je bila bez igdje ičega za jelo. Taj uslovno pušteni apostol je živio na malo mlijeka i koricama starog hljeba. Osim toga, kada je gospodin Verlok stigao kod njega on je već bio pojeo svoj isposnički obrok i već sjedio gore. Utonuo u napore i oduševljenja književnog stvaranja, on čak nije ni odgovorio kada je gospodin Verlok povikao uz maleno stepenište: »Vodim ovog momka kući na dan-dva.«

U stvari, gospodin Verlok nije ni očekivao nikakav odgovor, već je odmah izašao iz kućerka, a poslušni Štivi je krenuo za njim. Sada, kada je čitava akcija bila okončana i njegova se sudbina našla izvan njegovog domašaja, gospodin Verlok  se odjednom osjeti fizički praznim. Sjekao je meso, hljeb, i gutao večeru stojeći pored stola, povremeno ba-civši  po koji pogled prema svojoj ženi. Činjenica da je i dalje ukočeno sjedila, ometala je njegova razmišljanja. Opet uđe u dućan, i priđe joj sasvim blizu. Ta tuga pokrivenog lica ispuni Verloka nelagodnošću. Očekivao je, dakako, da će se njegova žena jako uzrujati, ali je želio da se pribere. Bila mu je potrebna sva njezina pomoć i  puna odanost u toj novoiskrsloj situaciji, s kojom se u svom fatalizmu već bio pomirio. »Tu se ništa ne može uraditi«, reče snuždeno saosje-ćajući. »Hajde, Vini, treba da mislimo o budućnosti. Treba da budeš pribrana nakon što me odvedu.« Ućuta. Grudi gospođe Verlok su se grčevito dizale i spuštale. To nije ohrabrivalo gospodina Verloka, koji je smatrao da novonastala situacija, od dvoje ljudi kojih se 15* 227to najviše tiče, zahtijeva pribranost, odlučnost i neke druge kvalitete koji ne idu uz duševnu rastrojenost i duboku tugu. Gospodin Verlok je bio human čovjek. Došao je kući spreman da u potpunosti shvati sva osjećanja svoje žene prema njezinom bratu. Samo što nije razumio niti prirodu niti obim tih osjećanja. A to mu se moralo i oprostiti, jer to i nije mogao da shvati, a da ne prestane da bude ono što jeste. Bio je zaprepašten i razočaran, što se odrazilo u njegovom govoru, koji je bio nekako grub. »Mogla bi barem da me pogledaš«, reče on sačekavši časak. Kao da je na silu protjeran kroz ruke kojima je gospođa Verlok zaklanjala lice dopre odgovor, prigušen, gotovo sažaljiv. »Ne želim da te gledam do kraja života.« »Hm? Šta!« Gospodin Verlok je bio prosto zapanjen površinskim i bukvalnim značenjem ove izjave. Očito je ne treba ozbiljno shvatiti, jer je to samo vapaj pregoleme tuge. On je ovi plastom svoje supružanske obzirnosti. Poimanjima gospodina Verloka nedostajalo je širine. Pošto je bio pod pogrešnim dojmom da se vrijednost pojedinaca sastoji u tome kakvi su, nije nikako mogao da dokuči Stivijevu vrijednost u očima gospođe Verlok. Ona  je to đavolje teško primila, pomisli on u sebi. Za sve je to kriv onaj prokleti Hit. Što li mu je samo trebalo da toliko uzruja tu ženu? Ali ne smije joj se dozvoliti, za njeno vlastito dobro, da tako i dalje nastavi dok sasvim ne skrene s uma. »Slušaj! Ne možeš tako da sjediš u dućanu«, reče on tobože strogo, a pri tom pomalo i doista ozlovoljen; jer  trebalo je još pretresti neke veoma hitne, prijeko potrebne stvari, pa makar se presjedilo i čitavu noć. »Svaki čas neko može da naiđe«, doda on i opet sačeka. Pošto ni to ne imade nikakvog efekta, za vrijeme te pauze pade mu na pamet ideja, da je smrt završni čin svega. On promijeni ton. »Hajde, to ga neće vratiti«, reče on blago, 228 osjetivši se spremnim da je uzme u naručje i privije na grudi, gdje su nestrpljenje i saosjećanje bitisali jedno uz drugo. No osim što se malo stresla, gospođa Verlok nikako drugačije nije reagovala na tu već isuviše otrcanu izreku. Dirnut je bio i sam gospodin Verlok. Podstaknut u svojoj prostodušnosti da pokuša da je umiri, poče da istupa sa svojom vlastitom ličnosti. »Budi pametna, Vini. Kako bi tek bilo da si izgubila mene?« Pomalo je očekivao da će vrisnuti. Ali ona ne dade ni glasa od sebe. Malo se ispravila, i utonula u potpun mir iz koga se ništa nije dalo naslutiti. Srce gospodina Verloka brže zakuca od ozlojeđenosti i nečeg nalik uzbunjenosti. Položi joj ruku na rame i reče: »Ne budi luda, Vini.« Ona se i ne pomače. Nemoguće je o bilo čemu razgovarati sa ženom kojoj ne možeš da vidiš lice. Gospodin Verlok uhvati svoju ženu za ručne zglobove. Ali ruke kao da su joj se bile prilijepile za lice. Od njegova trzaja ona čitavim tijelom poletje naprijed i umalo ne pade sa stolice. Uplaši se kad je osjetio da je toliko bespomoćno klonula, pa pokuša da je vrati natrag na stolicu, kad se ona odjednom sva ukoči, istrgnu mu se iz ruku, istrči iz sobe, protrči kroz salon i izletje u kuhinju. Sve se to zbilo u času. 'Uhvatio je toliko lica i vidio krajičak očiju, uvjerivši se tako da nije gledala u njega. Sve je to ličilo na borbu oko stolice, jer gospodin Verlok odmah sjede na mjesto svoje žene. Gospodin Verlok ne  pokrije lice rukama, ali ga obuze mračna zami-šljenost. Zatvor se ne može mimoići. On sada nije niti želio da ga izbjegne. Zatvor je mjesto sigurno od nekih nezakonitih osvetničkih poduhvata kao i grob, s tom razlikom što u njemu ima mjesta za nadu. Pred sobom je vidio zatvor, prijevremeno puštanje, a zatim život negdje u inostranstvu, o kakvom je već bio razmišljao u slučaju neuspjeha. A do neuspjeha je i došlo, iako ne baš onakvog 229pred kakvim je strahovao. Neuspjeh je bio tako blizu uspjeha da bi ovim dokazom čudesne efikasnosti posigurno zaplašio gospodina Vladimira i izbio mu iz glave ono njegovo svirepo izrugivanje. Tako se barem sada činilo gospodinu Verloku. Njegov bi ugled kod ambasade bio ogroman da — da njegovoj ženi nije pala na pamet ta zlosrećna ideja da ušije adresu u Stivijev kaput. Gospodin Verlok, koji nije bio budala, ubrzo je bio shvatio koliko izvanredan uticaj je on imao na Stivija, iako baš nije znao posigurno otkud i kako, jer mu nisu bile poznate priče o njegovoj bezgraničnoj mudrosti i dobroti, koje su dvije zabrinute žene utuvile Stiviju u glavu. U

svim mogućnostima koje je bio predvidio, gospodin Verlok je uvijek računao da može da se osloni na Stivijevu nagonsku odanost i slijepu, opreznu ćutljivost. Jedina mogućnost koju nije bio predvidio bila ga je užasnula, i kao dobrodušnog čovjeka i kao odanog muža. Inače, posma-trana sa svih ostalih aspekata bila je prilično  povoljna. Ništa se ne da porediti s vječnom diskrecijom smrti. Dok je zbunjen i zastrašen sjedio u maloj točioni »Češajrski sir« nije mogao a da to samom sebi ne prizna, jer njegova osjećajnost nije ga priječila u zdravom rasuđivanju. Stivijeva naprasna smrt, ma kako mučna pomisao na nju bila, samo je doprinijela uspjehu, jer, cilj gospodina Vladimira nije, razumije se, bio da sruši neki zid, već da proizvede moralni efekat. Moglo bi se reći da  je po cijenu velikog truda i jada Verlokovih, taj efekat i postignut. Ali kada se on uvukao u kuću u ulici Bret, sasvim neočekivano, gospodin Verlok se, poput čovjeka koga muče noćne more, borio da sačuva svoju službu i  primio taj udarac poput dubokog fataliste. Služba je propala, iako, u stvari, nije bilo nekog krivca. Uzrok je bila samo jedna sićušna okolnost. Kao kad bi se čovjek u mraku okliznuo na koru od naranče i slomio nogu. Gospodin Verlok umorno uzdahnu. On ništa nije uzimao za zlo svojoj supruzi. Pomisli: »Ona će morati da se  brine o dućanu dok mene budu držali iza brave.« 230 I pomislivši kako će joj s početka užasno nedostajati Štivi, ozbiljno se zabrinu za njeno zdravlje i raspoloženje. Kako li će da podnese tu samoću — bez igdje ikoga u kući? Ne bi bilo dobro da klone duhom dok on bude pod ključem. Šta bi u tom slučaju bilo s dućanom? Dućan je izvor prihoda. Premda je gospodin Verlok u svom fatalizmu prihvatio činjenicu da je krahirao kao tajni agent, nije ni u kom slučaju htio da propadne u svakom  pogledu. I to najviše, mora mu čovjek priznati, iz obzira prema svojoj supruzi. Onako tiha i van domašaja njegovih očiju tamo u kuhinji, plašila ga je. Kad bi samo njezina majka bila uz nju. Ali ta luckasta starica. . . Gospodina Verloka obuze gnjev. Mora da razgovara sa svojom ženom. Mogao bi joj reći da čovjek nekada zapadne u bezizlaznu situaciju. Ali ipak nije odmah pošao da joj to priopšti. Prije svega,  bilo mu je jasno da večeras nije vrijeme za bilo kakve poslove. Ustade da zatvori ulična vrata i utrne svjetiljku u dućanu. Osiguravši tako mir svome kućnom ognjištu, gospodin Verlok uđe u salon i poviri dolje u kuhinju. Gospođa Verlok je sjedjela na mjestu gdje bi se obično uveče namjestio jadni Štivi sa papirom i olovkom, da bi kratio vrijeme crtajući one bezbrojne krugove, koji su podsjećali na prikaz haosa i vječnosti. Ruke je skrstila po stolu i u njih zagnjurila glavu. Gospodin Verlok je neko vrijeme razmišljao o njenim leđima i frizuri, a zatim se odmakao od kuhinjskih vrata. Zbog one filozofske, gotovo prezirne neradoznalosti, na kojoj se temeljila njihova  porodična sloga, bilo je veoma teško da joj se čovjek približi, sada kada se ukazala ta tragična potreba. Gospodin Verlok to bolno osjeti. Vrzmao se oko stola u salonu nalikujući, kao i obično, ogromnoj životinji u kavezu. Pošto je znatiželja jedan oblik otkrivanja samoga sebe, osoba koja uporno ne pokazuje znatiželju uvijek ostaje  pomalo tajnovita. Kad god bi prošao pored kuhinjskih vrata, gospodin Verlok bi bacio nelagodan pogled 231u pravcu svoje žene. Ne zato što je se plašio. Gospodin Verlok je sebi zamišljao da ga ta žena voli. Ali ga nije bila navikla da joj se povjerava. A ovo što je sada morao da joj povjeri bilo je duboke psihološke prirode. Kako da joj, bez ikakve prakse u tom polju, kaže nešto što je i njemu samom bilo nejasno: da sudbina kuje kobne zavjere, da neka zamisao toliko dugo sazrijeva u glavi sve dok ne počne zaista da postoji u spoljnom svijetu, dok  ne dobije svoju nezavisnu moć, pa čak i sugestivan glais? Ne može da joj kaže da jednog čovjeka može da  proganja neko debelo, podrugljivo, glatko izbrijano lice, dok mu se i najbezumniji izlaz, samo da ga se otarasi, ne učini najmudrijom idejom. Prisjeti vši se tako u sebi prvog sekretara jedne velike ambasade, gospodin Verlok zastade u dovratku, i gledajući dolje u kuhinju ljutita lica i stisnutih pesnica, obrati se svojoj ženi: »Ti ni ne slutiš s kakvom sam životinjom morao da imam posla.« Zatim ponovo krenu oko stola, ali kad opet dođe do vrata, zastade, i odozgo sa stepenica se ljutito zapilji unutra. »S ludom, podrugljivom, opasnom životinjom, koja nema pameti koliko. . . Nakon tolikih godina! Čovjek moga kova! Uvijek s glavom u torbi. Ti nisi ni znala. A i nije trebalo. Kakve koristi od toga da ti čovjek kaže da sam za svih sedam godina našeg braka rizikovao da mi u svako doba neko zabije nož u leđa? Ja nisam od onih koji zagorčavaju život ženi koja ih voli. Tebe se to i nije ticalo.« Gospodin Verlok još jednom razjareno obiđe krug po salonu. »Opaka životinja«, opet će on s dovratka. »Da me tako tek šale radi najuri na ulicu da skapavam. Vidio sam da mu se to činilo vraški dobrom šalom. Čovjeka kao što sam ja! Slušaj! Neki od svjetskih velikana mogu samo meni da zahvale što im je do današnjeg dana ostala 232 glava na ramenu. Za takvog si se ti čovjeka udala, draga moja!« Primijeti da mu se supruga uspravila. Ruke su joj i dalje bile pružene po stolu. Gospodin Verlok joj je posmatrao leđa, kao da je tako mogao da nasluti kako na nju djeluju njegove riječi. »Nije bilo ni jedne krvave zavjere u posljednjih jedanaest godina a da ja nisam bio upleten, po cijenu vlastitog života. Na desetine sam tih revolucionara otpravio s njihovim prokletim bombama da se upecaju na granici. Stari Stot-Vartenhajm je znao da ja vrijedim ovoj zemlji. A onda odjednom iskrsne neka nedotepavna, nadmena svinja.«

Polako sišavši niz dvije stepenice gospodin Verlok uđe u kuhinju i izvadi čašu iz kredenca i, držeći je u ruci, ode do vodovoda i ne gledajući u svoju ženu. »Stari baron ne bi nikada napravio takvu užasnu glupost da me pozove da ga posjetim u jedanaest prije podne. Ima ih dvojica ili trojica u ovom gradu koji, kad bi me vidjeli kako ulazim tamo, ne bi oklijevali da me prije ili  poslije maznu po glavi. Bila je to suluda, smrtna šala, da se ni za šta izlaže čovjek kao što sam ja.« Odvrnuvši česmu, natoči tri čaše vode, jednu za drugom, i sali ih niz grlo da ugasi požar gnjeva. Taj čovjek, koji se ne bi laćao uobičajenih mukotrpnih poslova što društvo pruža svojim poniznijim članovima, obavljao je svoju tajnu vještinu s neumornom predanošću. Bio je lojalan prema svojim poslodavcima, trudeći se da doprinese društvenoj stabilnosti, a i prema vlastitim sklonostima, što je postalo očigledno kada se, spustivši čašu na sudoper, okrenuo i rekao: »Da nisam mislio na tebe, ščepao bih tu naduvenu životinju za vrat i tresnuo mu glavom o kamin. Dobro bih udesio tu ružičastu glatko izbrijanu .. .« Gospodin Verlok se ne potrudi da završi rečenicu, kao da se završna riječ podrazumijevala. Po prvi put u životu se povjeravao ovoj nimalo znatiželjnoj ženi. Izu233zetnost toga događaja, snaga i značaj ličnih os&n tim pobuđenih u toku ove ispovijesti nagnaše gospodiivjalo  je loka da potpuno zaboravi na Stivijevu sudbinu. Iz0 stav-nih horizonata gospodina Verloka načas nestade djvijeće vog mucanjem, strahom i gnjevom ispunjenog bitkiračne jedno sa strahotama kojima je okončao život. Zćr>oput toliko i zapanjio, kada je podigavši oči, uhvatio u'jaj u pogled svoje supruge, koji nikako nije dolikovao i-šljala Nije to bio bijesan pogled, niti pažljiv, ali je ta pozcOseći. bila osobena i nije mu se dopadala,  pošto je bila Vepla-sređena na nešto što je bilo van domašaja ličnosti toliko dina Verloka. To ga se toliko snažno dojmilo da se (često nuo preko ramena. Iza njega nije bilo ničega: samcodupi-čen zid. Izvrsni muž Vini Verlok  ne zamijeti ni?dugo), zapisa na zidu. Ponovo se okrenu svojoj ženi, i jgao tu nešto naglašenije. Reče: udara »Bio bih ga ščepao za vrat. Ne makao se s ovai prosta ako ne bih, samo da nisam tada pomislio inskom ispustio  bih toj životinji dušu dopola prije negoošto je pustio. I ne misli da bi požurio da pozove policiji drugo se usudio. Razumiješ zašto — zar ne?« mnogo Znalački zažmirka na svoju ženu. »Ne razumijem«, odgovori gospođa Verlok ^vuk tih pogledavši ga. »O čemu to pričaš?« '■avijske Gospodin Verlok se silno obeshrabri, zbog iih pokoji ga je ophrvao. Imao je buran dan i nervi su rstepe-krajnje napeti. Nakon mjesec dana ispunjenih izhačnog ćom brigom, koja se okončala neočekivanom katruma fom, uzburkana duša gospodina Verloka žudjela jjjim počinkom. Okončana je njegova karijera tajnog agetni na način koji niko nije mogao da predvidi, i sada biično žda mogao da konačno mirno prespava jednu noćslike pogledavši svoju ženu, posumnja u to. Ona to v
»Da. Ti iz ambasade. Baš divna bratija, je 1'? Pobri-nuću se da još prije nego protekne nedjelju dana neki od njih. požele da su dvadeset stopa pod zemljom. Hm? Sta?« On pogleda postrance, pognute glave. Gospođa Verlok je zurila u okrečeni zid. Goli zid, potpuno prazan. Toliko  prazan da bi se čovjek najradije zaletio i udario glavom o njega. Gospođa Verlok je i dalje nepomično sjedjela. Skamenila se od preneraženosti i očaja, kao što bi se pola žitelja kugle zemaljske prenerazilo, kada bi zbog  podmuklosti Proviđenja, kome su toliko slijepo vjerovali, na ljetnom nebu odjednom zgaslo sunce. »Ambasada«, poče opet gospodin Verlok nakon uvodne grimase; iskezio je zube poput vuka. »Kada bih samo na  pola časa mogao tamo da uđem s nekom toljagom. Mlatio bih njome da ne bi ostala ni koščica od te bande. Ali neka, ja ću njima već pokazati šta to znači pokušati izbaciti čovjeka kao što sam ja na ulicu da tamo skapava. Imam i ja jezik. Čitav će svijet saznati šta sam ja za njih uradio. Ne bojim se ja. Baš me je briga. Sve će izaći na vidjelo. I najmanja sitnica. Neka se samo pripaze!« Tim je riječima gospodin Verlok iskazao svoju žeđ za osvetom. Bila je to baš prikladna osveta. Posve u skladu s karakterom gospodina Verloka. Osim toga, uklapala Vj ^omet njegovih mogućnosti i bila u skladu s njego™Ofe.,lnom praksom, koja se baš i sastojala u tome pogledavši ,Tjfi t nezakonite postupke svojih bližnjih. Za teško prima, , mati i anarnisti bili jeđno te isto, u prirodi  prPf0V°rij e pravi razlike među ljudima. Njegov je , . >>Mo^ace? s^ - ,ako raspoređen po čitavom polju njeca]no. »bta ]e tu 3, ^ kaQ pripadnik revolucionarnog pro234 ■ ftlo je bez sumnje bio (iai'° je poprilično jaka neprijateljska osjećanja prema onim koji se dru-Atvenn ističu. * Ništa na ovom svijetu me sada ne može zadržati«, imstuvi i zastade, netremično gledajući u svoju ženu, koja je opet netremično zurila u prazan zid. Gutanje u kuhinji i dalje potraj a, i gospodin Verlok osjeti razočarenje. Očekivao je da će njegova žena nešto da kaže. Ali usne gospođe Verlok i dalje su ostale u istom položaju, zadržavajući kao i cijelo njezino lice, mirnoću skulpture. I gospodin Verlok se razočara. Ipak je shvatio da situacija od nje i ne zahtijeva da nešto kaže. Bila je žena od vrlo malo riječi. Iz razloga koji su počivali na samim temeljima njegove psihe, gospodin Verlok je bio sklon da ima vjere u svaku ženu koja mu se podala. Zato se i pouzdavao u svoju suprugu. Slaganje među njima  je bilo savršeno, premda baš i ne posve jasno. Bilo je to prećutno slaganje koje je odgovaralo neradoznalosti gospođe Verlok i duševnim opredjeljenjima gospodina Verloka koji je naginjao nehaju i tajnovitosti. Oboje su se klonuli zadiranja u bit činjenica i motiva. Ta suzdržanost, koja je na neki način izražavala njihovo duboko međusobno povjerenje, istovremeno je unosila izvjesnu ne jasnoću u njihovu prisnost. Ni u jednom braku odnosi nisu savršeni. Gospodin Verlok je uzeo zdravo za gotovo da ga je njegova žena razumjela, ali bi u tom trenu ipak volio da čuje iz njezinih usta šta ona misli. To  bi ga utješilo. Ta mu je utjeha, međutim, bila uskraćena iz nekoliko razloga. Jedan od njih je bio čisto fizičke prirode: gospođa Verlok nije u dovoljnoj mjeri imala kontrgT" ". vlastitim glasom. Činilo joj se da ne postoji r"*. ... već vrištanje i ćutanje a po instinktu se op ia Javn°s ^ ćutanje. Vini je po prirodi bila ćutljiva. Op'va\ GosPodm vale su je strašne misli i gotovo je parali7'dVan3a Jasno joj je nestalo svake boje, usne su joj ' namjeru da donost bila gotovo zapanjujuća. Pvazmr  241jući u gospodina Verloka: »Taj čovjek je odveo dječaka da ga ubije. Odveo je dječaka od kuće da ga ubije. Odveo je dječaka od mene da ga ubije!« Ta strašna, izluđujuća pomisao, razdirala je čitavo biće gospođe Verlok. Uvukla se u njezine žile, kosti, u svaku dlaku na glavi. U sebi je zauzela biblijski žalobni stav: pokriveno lice, razderana odjeća, a u ušima su joj odjekivali kuknjava i naricanje. Ali zubi su joj bili grčevito stisnuti, a oči sijevale od bijesa, pošto nije bila pokorna osoba. Zaštita koju je pružala svome bratu imala je korijen u strastvenoj i gnjevnoj prirodi. Morala je da ga voli ratobornom ljubavlju. Vodila je bitke u njegovo ime čak i protiv sebe same. Njegov nestanak je imao okus gorčine poraza i patnje iznevjerene strasti. Nije to bila obična smrt. Osim toga, nije joj ga smrt oduzela. Gospodin Verlok joj ga je oduzeo. Vidjela je to. Posmatrala je kako odvodi dječaka, a ni prstom nije makla. I  pustila ga je da ode, kao — kao budala — slijepa budala. A onda, nakon što je ubio dječaka, on se vraća kući njoj. Vratio se kao što se svaki drugi muškarac vraća kući svojoj ženi... Kroz stisnute zube gospođa Verlok   promrsi u pravcu zida: »A ja sam mislila da se prehladio.« Gospodin Verlok je čuo te riječi i odgovorio na njih: »Nije to bilo ništa«, reče zlovoljno. »Bio sam jako uzrujan. Uzrujao sam se zbog tebe.« Okrenuvši polagano glavu gospođa Verlok preseli pogled sa zida na svoga supruga. Gospodin Verlok je gledao u  pod, nervozno držeći prste u ustima. »Tu se više ništa ne može pomoći«, promrmlja i mlo-iiu, -Tri opusti ruku. »Moraš da se pribereš. Ta će ti sabražda mo)^t-v)ati. Ti si nam navukla policiju na vrat. Ali pogledavši ^vige necu o tome da progovorim ni riječi«, teško prima, *rjn Verlok velikodušno. »Kako da si i mogla da progovori: " fc »Moraćeš se , vi gospođa Verlok. Činilo se kao da je ćajno. »Sta je tu j ^ 234

Gospodin Verlok nastavi prekinuti govor: »Ja te ne krivim. Ja ću njima već pokazati. Kad ih strpam iza brave sasvim ću slobodno moći da pričam — razumiješ li? Moraš da računaš na to da ćeš dvije godine morati da budeš  bez mene«, nastavi on iskreno zabrinutim glasom. »Tebi će biti lakše nego meni. Imaćeš šta da radiš, dočim ja ... Pazi, Vini, ti moraš da vodiš posao za te dvije godine. Ti se dovoljno u to razumiješ. Ti si pametna glava. Ja ću ti dojaviti kada dođe vrijeme za prodaju. Treba da budeš naročito oprezna. Drugovi će cijelo vrijeme motriti na tebe. Moraš da se dovijaš koliko god znaš i umiješ i da ćutiš kao riba. Nitko ne smije da sazna šta namjeravaš da uradiš. Ja ne želim da me tresnu po glavi ili zbodu s leđa, čim izađem.« Tako je govorio gospodin Verlok angažujući svoju glavu i um do krajnjih granica, usmjeravajući ih ka budućim  problemima. Glas mu je bio tugaljiv pošto je tačno predosjećao situaciju. Sve ono što nije htio da se dogodi, dogodilo se. Budućnost je postala neizvjesna. Njegova moć rasuđivanja je, možda, bila osuđena strahom od okrutne ludosti gospodina Vladimira. Čovjeku koji je prešao četrdesetu moglo se oprostiti što ga mogućnost da izgubi zaposlenje prilično izbezumi, naročito ako se pri tome radi o tajnom agentu jedne političke policije koji se osjeća sigurnim, jer je ubij eden u izuzetnu vlastitu vrijednost i poštovanje koje uživa kod uglednih ličnosti. Moglo mu se oprostiti. Sada kada se sve okončalo katastrofalno, gospodin Verlok je bio pribran, ali ne i dobrog raspoloženja. Jedan tajni agent, koji izađe na vidjelo iz želje za osvetom i počne da se šepuri svojim podvizima pred očima javnosti,  postaje metom očajničkog i krvoločnog gnjeva. Gospodin Verlok se trudio da bez pretjeranog uveličavanja to  jasno predoči svojoj supruzi. Ponovi da nema namjeru da dopusti da ga revolucionari likvidiraju. 16 — Tajni agent 241Gledao je pravo u oči svojoj ženi. Proširene zjenice te žene utopiše njegov pogled u svojim beskrajnim du binama. »I suviše te volim da bih to dopustio«, reče on uz pomalo nervozan smijeh. Slaba rumen obli mrtvački blijedo i ukočeno lice gospođe Verlok. Pošto je prebrala sve događaje iz prošlosti, ne samo da je čula, već je i razumjela riječi koje je izgovorio njezin muž. Pošto se ove apso] atno nisu uklapale u njezino duševno stanje, izazvaše kod nje zagušujući efekat. Duševno stanje gospođe Verlok se odlikovalo jednostavnošću, ali nije bilo zdravo. I suviše ga je obuzela jedna fiks-ideja. Svaki djelić njezina mozga bio je ispunjen mišlju da joj je taj čovjek, s kojim je proživjela sedam godina, odveo »sirotog dječaka« da bi ga ubio — taj čovjek na koga se i dušom i tijelom navikla; taj čovjek kome je poklonila vjeru odveo je dječaka da ga ubije! Po svom obliku, sadržini i efektu, koji je bio sveobuhvatan mijenjajući čak i oblik neživih stvari, bila je to misao kojoj čovjek treba da se mirno čudi do u beskraj. Gospođa Verlok je mirno sjedila. I po toj misli (ne po kuhinji)  prilika gospodina Verloka je hodala gore--dolje na već poznat način u kaputu i sa šeširom, taba-najući u cipelama po njezinom mozgu. Vjerovatno je i pričao, ali je misao gospođe Verlok uglavnom potiskivala govor. Tu i tamo bi se, međutim, glas i začuo. S vremena na vrijeme bi izronilo nekoliko suvislih riječi. Sadržaj im je uglavnom bio optimističan. U svakoj takvoj prilici bi proširene zjenice gospođe Verlok, gubeći nešto od one svoje uprtosti u nepoznato, pratile pokrete njezina supruga, odajući utisak crnohumorne brige i nedokučive  pozornosti. Pošto je bio dobro potkovan po pitanju svega onoga što se odnosi na njegov poziv, gospodin Verlok   je predviđao da bi svi njegovi planovi i kombinacije mogli da budu veoma uspješni. Doista je vjerovao da bi uglavnom mogao lako da izbjegne nož razjarenih revolucionara. 242 I suviše često je preuveličavao snagu njihovog bijesa i njihovu spremnost na obračun (iz profesionalnih razloga) da bi bilo u kom pravcu mogao da ima nekih iluzija. Jer da bi bio u stanju da razumno pretjeruje, čovjek treba da krene s vjerodostojnim aršinom. A isto tako je znao i koliko se toga dobrog i zlog zaboravi za dvije godine ■—■ dvije duge godine. Njegov prvi istinski povjerljiv razgovor sa suprugom je počivao na optimističnim osnovama. Također je smatrao dobrim potezom da ispolji toliko samopouzdanja koliko god je mogao da smogne. To će osokoliti sirotu ženu. Kad on bude pušten na slobodu, što će u skladu s glavnom djelatnosti njegovog života, naravno, biti u tajnosti, oni će se izgubiti zajedno, ne gubeći ni časka. Što se tiče zametanja tragova, zamolio je svoju ženu da se, što se toga tiče, ni najmanje ne brine. U tome je vješt kao sam đavo . .. Odmahnuo je rukom. Ispada da se hvališe. Samo želi da je osokoli. To je bilo veoma dobronamjerno s njegove strane, ali gospodin Verlok nije imao tu sreću da se uskladi sa svojom publikom. Taj samouvjereni ton doprije do ušiju gospođe Verlok, iako joj je većina riječi promakla, jer šta su za nju sada  bile riječi? Jer kakve je koristi sada moglo da bude od riječi uz onu fiks-ideju? Pogled njezinih tamnih očiju  pratio je sada tog čovjeka koji tvrdi kako će izbjeći kaznu .. . toga čovjeka koji je odveo sirotog Štivi ja iz kuće da ga negdje ubije. Gospođa Verlok nije mogla da se prisjeti gdje tačno, ali je srce veoma glasno zakucalo. Gospodin Verlok je sada nježnim supružanskim glasom izražavao svoje čvrsto ubjeđenje da njih oboje pred sobom još imaju dobrih godina da mirno požive. U pitanje sredstava nije zalazio. To mora da bude miran život, što kažu, gnijezdo u hladovini, skriven među ljudima kao među travkama, skroman, poput života ljubičica. Gospodin Verlok je upotrijebio ove riječi: »Pritaji se načas.« I daleko od Engleske, dakako. Nije se jasno razabiralo 16*

243da li je gospodin Verlok na umu imao Španiju ili Južnu Ameriku, ali je u svakom slučaju naumio u inostranstvo. Pošto je ova posljednja riječ doprla do uha gospođe Verlok, ostavila je određen utisak. Ovaj čovjek pominje odlazak u inostranstvo. Taj utisak je bio sasvim nepovezan, a moć unutarnje navike gospođe Verlok bila je tolika da se ova smjesta upita: »A šta sa Stivijem?« Radilo se ovdje o zaboravnosti na izvjestan način, ali ona odjednom shvati da više nema potrebe da se brine što se toga tiče. Više nikada neće imati razloga za to. Siromah dječak je bio odveden i ubijen. Siroti dječak je mrtav. Ta zaboravnost koja ju je potresla, probudi um gospođe Verlok. Počela je da razabire izvjesne posljedice svega toga, koje bi iznenadile gospodina Verloka. Ona sada više ne mora da ostane ovdje, u ovoj kuhinji, u ovoj kući, s tim čovjekom, pošto je tog dječaka zauvijek nestalo. Nema nikakve potrebe. I na to gospođa Verlok ustade kao oparena. Ali nije mogla niti da razabere šta će je uopšte držati na ovom svijetu. I ta je nemoć ophrva. Gospodin Verlok ju je posmatrao sa supružanskom zabrinutošću. »Sad si već više nalik na sebe«, reče on nelagodno. Nešto čudno u pogledu njezinih mrkih očiju poljulja njegov optimizam. Baš u tom momentu se gospođa Verlok počela smatrati oslobođenom od svih ovozemaljskih stega. Bila je slobodna. Njen ugovor sa životom, koji je  predstavljao onaj čovjek što tamo stoji, je istekao. Ona je slobodna žena. Da je gospodin Verlok ovo kojim slučajem dokučio, bio bi se grdno zaprepastio. Kada je srce bilo u pitanju gospodin Verlok je bio nemarno širokogrudan, ali uvijek pod ubjeđenjem da je voljen zbog sebe samoga. U tom pogledu je bio savršeno nepopravljiv  — njegova moralna shvatanja u punom skladu s njegovom taštinom. A da to tako mora da bude u slučaju njegove vrle i zakonite bračne veze, bio je posve ubij eden. Ostario je, udebljao, otežao u uvjerenju da posjeduje dovoljno čari da bude voljen zbog sebe samoga. Kada je spazio 244 gospođu Verlok kako bez riječi izlazi iz kuhinje, bio je razočaran. »Kuda ćeš?« povika prilično oštro. »Gore?«  Na zvuk njegova glasa gospođa Verlok, koja je stajala u dovratku, se osvrnu. Instinktivan oprez izazvan strahom, užasnim strahom da joj se taj čovjek ne približi i ne dotakne je, natjera je da lagano klimne glavom prema njemu (s visine od dvije stepenice) i učini pokret ustima, što je gospodin Verlok u svom supružanskom optimizmu  protumačio kao slabašan i nesiguran smiješak. »Tako, vidiš«, ohrabri je osorno. »Odmor i mir su ti sada potrebni. Hajde. Uskoro ću i ja za tobom.« Gospođa Verlok, sada slobodna žena koja, u stvari, ni sama nije znala kuda da se djene, posluša ovaj savjet ukočeno i odmjereno. Gospodin Verlok je gledao za njom. Uspela se uz stepenice i nestala. Bio je razočaran. Nešto u njemu bi bilo mnogo zadovoljnije da je osjetila potrebu da mu se baci na grudi. Ali on je bio velikodušan i obziran. Vini je uvi jek bila zatvorena i ćutljiva. A i sam gospodin Verlok se baš nije naročito razbacivao riječima. Ali ovo nije bilo obično veče, već jedno od onih kada muškarac osjeti potrebu za nedvosmislenim dokazima odanosti i ljubavi, koji bi ga ojačali i osokolili. Gospodin Verlok uzdahne i ugasi plin u kuhinji. Iskreno i snažno je saosjećao sa svojom ženom. Gotovo da mu suze navriješe na oči dok je stajao u salonu i razmišljao o usamljenosti koja se nad njim nadvila. U tom raspoloženju mu je silno nedostajao Štivi koga nije bilo u ovom mučnom životu. Teška srca se prisjetio njegovog kraja. Da samo taj momak nije tako glupo samog sebe uništio! Opet ga spopade osjećaj nezatomive gladi, kakav nakon napornog i opasnog zahvata ne pamte ni pustolovi ozbiljnijeg kova od gospodina Verloka. Komad goveđeg pečenja, koje kao da je pripremljeno za daću nakon Stivijevog pokopa, privuče njegovu naročitu pažnju. I gospodin Verlok ga se opet prihvati. Lati ga se halapljivo,  bez 245okolišanja i ne vodeći računa o maniru, režući debele komade oštrim kuhinjskim nožem, i proždirući ih bez hljeba. U toku tih razmišljanja Verloku pade na um da ne čuje svoju ženu kako se kreće po sobi kako bi trebalo da je čuo. Pomisao da bi mogao da je zatekne kako sjedi na krevetu u mraku ne samo da mu prekide volju za  jelom, već ga i mine želja da već sada krene za njom. Spustivši kuhinjski nož, gospodin Verlok poče pomno da osluškuje. Laknu mu kad konačno začu da se kreće. Odjednom je počela da hoda po sobi. . . Naglo je prešla preko sobe i  podigla prozorski kapak. Nakon kratke tišine koja je zavladala tamo gore, kada je, pretpostavljao je, povirila napolje, čuo je kako se polako spušta prozor. Tada ona učini nekoliko koračaj a i sjede. Svaki sušanj u kući mu  je bio poznat, jer se bio posve odomaćio. Kada je ponovo začuo korake svoje supruge iznad svoje glave, znao je da je obuvala cipele za šetnju, kao da je gleda kako to radi. Na taj zlokobni zvuk gospodin Verlok lagano slegnu ramenima i odmaknu se od stola, stade, leđima okrenut prema kaminu, pognu glavu na stranu i poče zbunjeno da gricka vrhove prstiju. Po zvukovima je razabirao njezine pokrete. Ona je žustro hodala tamo-amo, zastajući naglo, sad pred šifonjerom, sad pred ormarom. Teško breme umora, kao posljedica dana ispunjenih neugodnim  potresima i iznenađenjima, posve je ophrvalo gospodina Verloka.  Nije podigao pogleda sve dok nije začuo svoju ženu kako silazi niz stepenice. Bilo je kako je i pretpostavio, obukla se za izlazak. Gospođa Verlok je bila slobodna žena. Bila je otvorila prozor spavaće sobe ili s namjerom da zaviče »Ubi-stvo! Upomoć!« ili da se baci napolje. Jer nije posigurno znala kako da počne da koristi tu svoju slobodu. Kao da je

 bila rascijepljena nadvoje, a duševne funkcije kao da joj nisu bile baš najbolje koordinirane. Ulica, prazna, opustjela, odbijala ju je, pošto je bila na strani tog čovjeka koji je toliko čvrsto ubij eden da će ga kazna mi246 moići. Plašila se da viče, jer možda niko ne bi naišao. Očigledno niko ne bi došao. Njezin poriv za samoodržanjem uzmicao je pred dubinom pada u taj ljigavi, duboki jarak. Gospođa Verlok zatvori prozor, i obuče se da izađe na ulicu drugim putem. Bila je slobodna. Kompletno se obukla, stavivši čak i crni veo preko lica. Kada se  pojavila pred njim na svjetlu salona, gospodin Verlok primijeti da joj je čak preko lijeve ruke visila torbica... Dakako, hrli svojoj majci.  Njegovom iscrpljenom mozgu se nametnu pomisao da su žene ipak zamorna stvorenja. Ali je bio i suviše  plemenit da bi pri tome ostao više od časka. Taj čovjek, čija je taština okrutno povrijeđena, i dalje je ostao plemenit, ne dopuštajući sebi zadovoljstvo da se oporo osmijehne ili učini kakav preziran pokret. Od srca širok, on samo baci pogled na drveni zidni sat i reče savršeno mirno, iako usiljeno: »Dvadeset je i pet minuta poslije osam, Vini. Nema smisla da tako kasno ideš tamo. Nikako nećeš uspjeti da se  još večeras vratiš.« Gospođa Verlok se naglo zaustavi pred njegovom ispruženom rukom. On doda utučeno: »Majka će ti biti u krevetu prije nego stigneš donde. Ovakve vijesti mogu i da pričekaju.« Gospođi Verlok nije bilo ni na kraj pameti da se uputi majci. Ustuknula je pri samoj pomisli na to, i, osjetivši stolicu iza sebe, povinova se tom čulu i sjede. Namjera joj je bila samo da zanavijek izađe napolje iz ove kuće. Iako je ovo osjećanje bilo ispravno, njegov mentalni oblik poprimi nešto manje profinjeno obličje koje je odgovaralo njezinom porijeklu i društvenom položaju. »Radije bih dovijeka ostala na ulici«, pomisli. Ali ovo stvorenje čiji je moral podnio udarac prema kome bi, po-smatrano s fizičke strane i najstrašniji potres u istoriji bio samo slabašno i neznatno drmusanje, bilo je na milosti i nemilosti tričarija i slučajnih kontakta. Sjela je. Sa šeširom i velom bila je nalik gošći koja je navratila da načas obiđe gospodina Verloka. Njezina iznenadna po247slušnost ga ohrabri, dok ga njezin izgled samo privremenog i prećutnog pokoravanja, malko uznemiri. »Dopusti da ti kažem, Vini«, reče on strogr> »daje večeras tebi mjesto ovdje. Do đavola! Ti si mi natovarila na vrat tu prokletu policiju. Ne krivim te, ali je to ipak tvoje mas-lo. Bolje bi ti bilo da skineš taj prokleti šešir. Ne mogu da ti dozvolim da izađeš, stara moja«, doda on blažim glasom. Gospođa Verlok se u sebi uhvati za tu izjavu s bolesnom nepopustljlvošću. Taj čovjek koji joj je odvukao Stivija ispred samog nosa da bi ga ubio na nekom mjestu, čije joj ime u tom trenutku ne može da padne na pamet, neće da joj dozvoli da izađe napolje. Pa naravno da neće. Sada, nakon što je ubio Stivija nikada je i neće pustiti da izađe napolje. Htio bi da je bezrazložno zadrži. I nakon tako karakterističnog mozganja, koje je imalo svu snagu sulude logike, raspamećeni um gospođe Verlok poče praktično da razmišlja. Mogla bi da šmugne pored njega, otvori vrata i istrči. Ali on bi sunuo za njom, šče-pao je i odvukao je natrag u dućan. Mogla bi da ga grebe, udara i ujeda — i da ga ubode, ali za to bi joj bio potreban nož. Gospođa Verlok je mirno sjedila pod crnim velom, u svojoj vlastitoj kući, poput maskiranog, tajnovitog posjetioca čije se namjere ne daju naslutiti. Velikodušnost gospodina Verloka nije prelazila granice ljudskih mogućnosti. Konačno ga je ražestila. »Zar ne možeš da prozboriš? Baš možeš čovjeka da raspališ. Ah, da. Poznati su mi ti tvoji mučki trikovi. Nisu oni od danas. Ali sada ti neće upaliti. Za početak, skini to prokleto čudo s glave. Čovjek ne zna da li govori s lutkom ili sa živom ženom.« Krenu prema njoj, ispruži ruku, strgne veo, i otkrije lice u čije se misli još uvijek nije moglo proniknuti, i o koje se njegova ljutnja skrha poput staklene kuglice koja je udarila o stijenu. »Tako je već bolje«, reče on da bi  prikrio svoju trenutačnu nelagodnost, i uzmaknu do svog starog mjesta uz kamin. Nikada mu nije ni na pamet  palo 248 da bi supruga mogla da ga napusti. Malo se postidi sebe samoga, jer volio ju je, i bio velikodušan. Šta da uradi? Sve je već bio rekao. Silno se usprotivi. »Tako mi svega! Znaš da sam se razletio na sve strane. Čak sam se izložio riziku da me otkriju, da bih pronašao nekoga za taj prokleti posao. I kažem ti, opet. nisam mogao da nađem nikoga ko bi bio dovoljno lud ili dovoljno gladan da ga se lati. Za šta me ti smatraš? Šta ti misliš da sam ja? Ubica, ili šta? Dječak je mrtav. Misliš li da sam  ja htio da on odleti u vazduh? On je mrtav. Njegove su muke prekraćene. Naše tek počinju, kažem ti, baš zbog toga što je on sebe raznio. Ja te ne optužujem. Ali samo pokušaj da shvatiš da je to bio samo nesretan slučaj, isto kao kad bi ga pregazio autobus, dok je prelazio preko ulice.«  Njegova velikodušnost nije bila beskrajna jer je on bio ljudsko biće, a ne čudovište, kao što je to gospođa Verlok  vjerovala. On ućuta i snažno otpuhnu da mu se podigoše brci iznad sjajnih bijelih zuba, tako da je ličio na životinju koja razmišlja, ne baš opasnu, sporu životinju glatke glave, tužnije nego u foke, i hrapava glasa. »A kada smo već kod toga, tvoja je krivica koliko i moja. Nego! Možeš da piljiš koliko ti drago. Znam ja tebe.  Ne makao se s mjesta ako sam ikada pomislio da tog dječaka iskoristim u tom poslu. Ti si mi ga neprestano utrpavala dok sam izluđivao od biiga kako da vas sve sačuvam od neprilika. Koji te je đavo natjerao? Čovjek bi  pomislio da si to namjerno uradila. I nek me đavo odnese ako nisi. Ko će znati da sve iz potaje nisi otkrila o čemu se radi kad samo tako paklenski ravnodušno buljiš ni u šta i ne progovaraš ni slova . . .«

 Njegov promukli glas, za kućnu upotrebu, utiša se načas. Gospođa Verlok ne odgovori ništa. Prije tog ću-tanja, on se stidio svojih riječi. Ali kako to obično biva kod miroljubivih muževa u kućnim svađicama, baš kada se  postide oni nastave dalje. 249»Ti đavolje znaš da držiš jezik za zubima«, poče on opet, ne podigavši glasa. »Dovoljno da čovjek skrene s  pameti. Sreća tvoja da ja nisam od onih koji se lako raspale, pa da poludim od te tvoje nijemačke mučalji-vosti. Ja tebe volim. Ali nemoj ni ti predaleko da tjeraš. Sada nije vrijeme za to, treba da razmišljamo o tome šta treba da se uradi. I ne mogu da te pustim da izađeš večeras i odjuriš majci s nekom suludom pričom o meni. To neću da dozvolim. I hoću da smo načisto: ako smatraš da sam ja ubio tog dječaka, onda znaj da si ga i ti ubila na isti način kao i ja.« Po svojoj iskrenosti i otvorenosti ove su riječi daleko nadmašivale sve što je ikada do tada bilo izrečeno u toj kući, koja je živjela od prihoda jedne tajnovite djelatnosti, potpomognuta prodajom manje-više sumnjivih roba: nužnih zala koje je stvorilo mediokritetsko čovječanstvo da bi očuvalo jedno nesavršeno društvo od opasnosti moralne i fizičke korupcije — obje tajne. Ove su riječi bile izrečene pošto se gospodin Verlok doista ra~ žestio, ali ćutljivost iz obzira koja je vladala u njegovom kućnom životu, čije je gnijezdo bilo u sj eno vito j uličici iza  jednog dućana, gdje sunce nikada nije sijalo, ostala je nepomućena. Gospođa Verlok ga je pristojno saslušala, a zatim ustala sa svoje stolice u šeširu i kaputu, poput gošće koja je završila posjetu. Pošla je prema svome mužu, ispruživši jednu ruku, kao da hoće tiho da se oprosti. Zbog onog vela koji je visio samo s lijeve strane lica njezini su uzdržani pokreti bili nekako neuredno formalni. Kad je stigla do ćilimka pred kaminom, gospodina Verloka više nije bilo tamo. On se uputio prema sofi, i ne podigavši pogled da vidi kakav je učinak imala ova tirada. Bio  je umoran, doista bračno rezigniran. Osjetio se bolno pogođenim u svoje najosjetljivije tajno mjesto. Ako joj se i dalje duri, u ovoj užasno bremenitoj tišini, neka joj bude. Bila je majstor tog zanata. Gospodin Verlok se tromo  baci na sofu, kao i obično, ne obraćajući pažnju kakva će sudbina snaći njegov šešir, koji, kao da 250  je već vičan da se sam o sebi brine, nađe sebi sigurno skrovište pod stolom. Bio je umoran. I zadnji atom njegove snage se potrošio u burnim agonijama koje je bio donio taj dan, pun zapanjujućih omaški što su privele kraju jedan mučan mjesec planiranja i nesanice. Bio je umoran. Čovjek nije od kamena. Neka sve ide do đavola! Gospodin Verlok se odmarao, na svoj uobičajeni način, obučen, u odijelu u kojem je i izlazio napolje. Jedna strana raskopčanog kaputa se vukla po podu. Gospodin Verlok je lješkario na leđima. Ali on je čeznuo za jednim savršenijim vidom odmaranja — za spavanjem — za nekoliko trenutaka slatkog zaborava. A to će kasnije doći na red. Za sada se samo odmarao. I on pomisli: »Kada bi se samo okanila te proklete besmislice. To je izluđujuće.«  Nešto nije bilo u redu s tim osjećanjem gospođe Verlok da je ponovno na slobodi. Umjesto da krene prema vratima, ona se nasloni na rešetke na kaminu, poput umornog putnika koji se odmara uz neki plot. Izgledala je  pomalo divlje, zbog onog crnog vela koji joj je poput odrtine visio niz obraz, i zbog onog ukočenog pogleda mrkih očiju koje su pile sve svjetlo sobe, do posljednjeg tračka. Ta žena, sposobna da poduzme nešto što bi temeljito uzdrmalo predodžbu gospodina Verloka o ljubavi, i dalje je bila neodlučna, kao da je savjest goni da još nešto učini kako bi ova transakcija formalno bila okončana.  Na sofi se gospodin Verlok bio udobno ututkao i iz dubine duše isijavao želju koja je bila toliko pobožna, koliko čovjek samo može da očekuje s obzirom da potiče s takvog izvora. »Da kojom srećom nisam«, profrkće promuklo, »nikada ni očima vidio Grinič Park i sve ono što uz njega ide.« Prigušeni zvuk koji je bio dobro usklađen s tom njegovom skromnom željom, ispuni tu malu sobu osrednje veličine. Zvučni talasi koji su se rasprostirali prema od251govarajućim matematičkim formulama, prostrujaše oko svih neživih stvari i zapljusnuše glavu gospođe Verlok, koja kao da bijaše od kamena. I ma koliko se to činilo nemogućim, oči gospođe Verlok kao da su se još  povećavale. Glasno izgovorena želja gospodina Verloka koja se izlila iz njegovog prepunog srca, uli se u jedno  prazno mjesto u pamćenju gospođe Verlok. Grinič Park! Park! Tamo je dječak ubijen. Neki park —• zgnječene grane, iskidani listovi, šljunak, komadići bratova mesa i kostiju, sve zajedno suklja u vazduh poput rakete. Sada se prisjećala onoga što je bila čula, prisjećala i mogla sebi zorno da dočara. Morali su da ga zgrnu lopatom. Tresući se od jeze čitavim tijelom, vidjela je pred sobom i samo to oruđe — tu lopatu — natovarenu užasnim sadržajem koji je nastrugan sa zemlje. Gospođa Verlok očajno sklopi oči, ne bi li taj prizor skrila tamom svojih kapaka, a od svega, nakon kiše udova, ostade samo Stivijeva otrgnuta glava, a onda i ona poče da se gubi polako i blijedi poput posljednje zvijezde sa neke pirotehničke predstave. Gospođa Verlok otvori oči. Lice joj više nije izgledalo kao da je od kamena. Svako bi mogao da primijeti tu finu promjenu obrisa njezinog lica i pogleda očiju, koja joj dade nov i zapanjujući izraz; izraz koji bi stručnjaci rijetko zamijetili u uslovima u kojima vlada udobnost i sigurnost, potrebni za jednu temeljitu analizu, ali čije značenje ne može da promakne niti letimičnom pogledu. Gospođa Verlok više nije sumnjala u konačan ishod ovoga posla . . . razum joj više nije  bio nesređen, već je bio pod potpunom kontrolom njezine volje. Ali gospodin Verlok nije primijetio ništa. On se odmarao u onom patetično optimističnom raspoloženju koje je bilo izazvano pretjeranim umorom. Nije više želio nikakvih neprilika, a ponajmanje sa svojom suprugom. Bio je nepopravljiv u nastojanju da se odbrani. Bio

 je voljen zbog sebe samoga. Njezino ćutanje u tom momentu protumačio je kao situaciju koja ide njemu u prilog. Došlo je vrijeme da se s njom izmiri. To 252 ćutanje je bilo predugo potrajalo. On ga prekine oslovi vši je upola glasa: »Vini.« »Molim«, odgovori poslušno gospođa Verlok, slobodna žena. Sada je u potpunosti vladala svojim umom, govorom, osjećala je da je zadobila neku natprirodnu moć kontrole nad svakim djelićem svoga tijela. Čitavo je ono sada bilo u njezinom vlastitom posjedu, jer posao je bio okončan. Bila je oštroumna. Postala je lukava. Odlučila se da mu tako spremno odgovori iz određenog razloga. Nije željela da se pomjeri iz tog položaja na sofi, koji je  bio vrlo pogodan. I uspjelo joj je. Čovjek se nije ni pomakao. Ali pošto mu je odgovorila, i dalje se nehajno oslanjala o okvir ognjišta, ličeći na umornog putnika koji se malo odmara. Nije hitila. Čelo joj je bilo glatko, bez ijednog nabora. Nije mogla da vidi Verlokovu glavu i ramena, pošto su bili zaklonjeni naslonom od sofe. Pogled  je prikovala za njegove noge. I dalje je bila onako zagonetno mirna i odjednom sabrana, sve dok se gospodin Verlok ne oglasi supružan-ski strogo i odmače se malo ustranu da bi joj napravio mjesta da i ona sjedne na sofu. »Dođi«, reče on naročito podešenim tonom koji bi mogao da se smatra i grubim, ali gospođi Verlok dobro  poznatim kao znak umiljavanja. Ona se smjesta uputi, kao da je i dalje bila odana supruga, koja je vezana za tog čovjeka neraskidivim ugovorom. Desnom rukom lagano pređe uz rub stola a kad je dalje krenula prema sofi, nož je bez i najmanjeg šu-šnja nestao sa stola. Gospodin Verlok začu samo škripanje dasaka na podu i osjeti zadovoljstvo. Čekao je. Gospođa Verlok  se približavala. I kao da je beskućnička Stivijeva duša potražila utočište u samim grudima njegove sestre, hranitelja i zaštitnice, u licu je sve više počela da liči na svoga brata; što se više približavala to se ta sličnost sve više povećavala, čak joj je i donja usna tupo bila ovješena, a oči bile pomalo razroke. Ali gospodin Verlok  253to nije primijetio. Ležao je na leđima i zurio preda se. Dijelom na plafonu a djelimično na zidu mogao je da vidi kako se primiče sjena jedne ruke koja u šaci stišće kuhinjski nož. Sjena promaknu tamo-amo. Pokreti su joj  bili polagani. Dovoljno spori da gospodin Verlok razabere 0 čijoj se to ruci radi, i kakvo je oružje u pitanju. Dovoljno spori da shvati puno značenje tog znamenja zle kobi, i osjeti ukus smrti koja mu se pela uz ždrijelo —  njegova je žena poludjela i bila ubilački raspoložena. Bili su dovoljno spori da u njemu zamre parališući efekat toga otkrovenja i da donese smjelu odluku da iz te sablasne borbe s naoružanim luđakom izađe kao pobjednik. Bili su dovoljno spori da on razradi plan svoje odbrane, prema kome je trebalo da šmugne iza stola i da tu ženu obori na pod teškom drvenom stolicom. Ali nisu bili dovoljno spori da on smogne vremena da bilo šta od toga sprovede. Niti prstom nije stigao da makne. Nož mu se već zario u prsa. Na svom putu nije naišao ni na kakav otpor. Slučajnost tako tačno pogađa. U taj snažni udarac koji je zadala preko naslona sofe, gospođa Verlok je  bila pretočila sve ono što je bila ponijela od svojih davnih 1 mračnih predaka, sve primitivno divljaštvo pećinskog čovjeka, i nervoznu, neuravnoteženu žestinu iz doba barova. Gospodin Verlok, tajni agent koga silina udarca okrenu na bok, izdahnu, a da se i ne pomače; u znak   protivljenja samo je htio da promrsi riječ: »Nemoj.« Gospođa Verlok je već bila zarinula nož i njena sličnost sa pokojnim bratom je izblijedjela, sada je posve ličila na sebe. Duboko je udahnula, jer je to bilo po prvi put da slobodno diše, otkako joj je glavni inspektor Hit  pokazao onu krpicu iz Stivijeva kaputa. Nagnula se naprijed i podbočila rukama o naslon sofe. Zauzela je taj  položaj, ne da bi se naslađivala gledajući mrtvo tijelo gospodina Verloka, već zbog toga što je salon počeo da se okreće i pomiče, i činilo joj se u jednom trenu kao da se nalazi na uzburkanom moru. Osjećala je nesvjesticu, ali  je bila sabrana. Postala je slobodna žena, tako potpuno 254 oslobođena svega da više nije imala nikakvih želja niti ikakvih obaveza, pošto više nije bilo Stivija da uporno od nje traži ljubav. Gospođu Verlok, koja je razmišljala u slikama, više sad nisu progonile vizije, jer uopšte nije razmišljala. I nije se ni micala. Bila je žena koja uživa u svojoj potpunoj slobodi od odgovornosti i beskrajnoj dokolici, kao da je leš. Nije se micala, nije razmišljala. A nije ni smrtnički ovoj pokojnog gospodina Verloka koji  je počivao na sofi. Da gospođa Verlok nije disala, njih bi dvoje sada bili u savršenoj slozi: onoj slozi filozofske uzdržanosti, bez suvišnih riječi i s malo kretnji, na kojoj je počivao njihov uzoran porodični život. A on i jest bio uzoran, pošto je valjanom mučaljivošću zataškavao probleme koji su mogli da iskrsnu kod obavljanja jednog tajnog zanata i trgovanja sumnjivom robom. Do posljednjeg časa njegovo dostojanstvo je ostalo nepomućeno nedoličnom vriskom ili bilo kakvim nekontrolisanim vidovima ponašanja. I nakon što je zadat onaj posljednji udarac, ova uzornost je i dalje živjela, u nepokretnosti i tišini.  Ništa se u salonu nije ni pomaklo sve dok gospođa Verlok nije polagano podigla glavu da s nepovjerenjem upitno pogleda na sat. Odjednom se začulo neko kucanje nalik otkucajima sata. Sve jače se čulo, a ona je  posigurno znala da se zidni sat nije čuo, nije glasno kucao. Sta to treba da znači da sada odjednom počinje tako glasno da kuca? Kazaljke su pokazivale deset minuta do devet. Gospođa Verlok nije marila za vrijeme, a kucanje

se i dalje nastavilo. Ona zaključi da to ne mora da bude sat i namrštenim pogledom poče neodlučno da vrluda po zidovima, a zatim se nekud zagleda u neodređenom pravcu i poče da osluškuje s kog mjesta dopire. Tik, tik, tik.  Neko vrijeme, gospođa Verlok je osluškivala, a zatim s predumišljajem spustila pogled na tijelo svoga muža.  Njegov počinak u tako odomaćenom i poznatom položaju pružao joj je priliku da ga gleda bez osjećanja zbunjenosti pred bilo kakvom posebno novom pojavom u nje255nom domaćem životu. Gospodin Verlok se, po običaju, odmarao. Vidjelo se da mu to godi. Zbog položaja u kome je ležao, gospođa Verlok, njegova udovica, nije mogla da mu vidi lice. Njezine lijepe, dremljive oči, koje su putovale prema zvuku, postale su zamišljene kad naiđoše na pljosnati predmet od kosti, koji je malko provirivao iza naslona sofe. Bila je to drška kuhinjskog noža, i na njoj ništa nije bilo neobično osim  položaja; pod pravim uglom u odnosu na kaput gospodina Verloka, i činjenice da je nešto kapalo s nje. Tamne kapi su padale po ćilimu, jedna za drugom, uz nekakav tiktav zvuk, koji je bio sve češći i žešći, nalikujući kucanju nekog razbješnjelog sata. Kada je to kapanje dostiglo veliku brzinu, zamijeni ga zvuk ujednačenog ćurka. Gospođa Verlok je posmatrala tu promjenu, a tjeskobna sjena poče da joj prelazi preko lica. To liptanje, tamno, brzo, u tankom mlazu . . . Krv! Na tu nepredviđenu okolnost nestade dokonosti i osjećanja neodgovornosti u gospođe Verlok. Odjednom zgrabi rub suknje i, tiho jeknuvši, jurnu prema vratima, kao da je to curkanje bilo prvi znak neke razorne bujice. Pošto na putu naletje na stol, odgurnu ga objema rukama kao da je živ, tako snažno da se ovaj malko provoza sobom na sve četiri noge, uz glasno struganje, a onaj veliki tanjir s komadom mesa stropošta se na pod i razbi. Zatim se sve utiša. Kad je stigla do vrata, gospođa Verlok zastade. Okrugli šešir koji se odjednom pojavio nasred sobe nakon što se stol pomakao, lagano se zanjiha, okrenut naopako, od strujanja vazduha od njezine jurnjave. 256 GLAVA DVANAESTA Vini Verlok, udovica gospodina Verloka, sestra pokojnog vjernog Štivi ja (koji je u eksploziji nevin raznesen u  paramparčad, ubijeđen da učestvuje u poduhvatu koji je od opšte dobrobiti) nije otrčala dalje od vrata salona. Bila je pobjegla pred običnim kapanjem krvi, a to je učinila iz instinktivnog gnušanja. I tamo je bila zastala, ukočena pogleda i pognute glave. Kao da je u toj jurnjavi preko salona protrčala kroz dugi niz godina, gospođa Verlok kod vrata bila je sasvim različita osoba od one žene koja se bila oslanjala o sofu, s malom vrtoglavicom, ali inače slobodna da uživa u dubokom miru do-količenja i lišena svake odgovornosti. Gospođi Verlok se više nije mutilo u glavi. Glava joj je bila posve bistra. Ali, s druge strane, više nije bila mirna. Plašila se. Iako je izbjegavala da pogleda u pravcu svoga muža koji je počivao, to nije bilo zato što ga se plašila. Gospodin Verlok nije izgledao zastrašujuće. Činilo se da mu je udobno. Osim toga, bio je mrtav. Gospođa Verlok nije imala nikakvih predrasuda o mrtvima. Njih ništa ne može da vrati natrag među žive, ni ljubav, ni mržnja. Oni čo17 — Tajni agent 257vjeku ništa ne mogu da učine. Kao da ih i nema. U sebi je osjećala silni prezir prema tom čovjeku koji je dozvolio da tako lako bude ubijen. Bio je domaćin jedne kuće, muž jedne žene i ubica njezinog Stivija. A sada baš više ništa ne predstavlja. Ništa više od one odjeće koja je na njemu, od kaputa, od cipela — ili onog šešira što leži na podu. Nije vrijedan ni da ga čovjek pogleda. Cak više nije ni ubica nesretnog Stivija. Jedini ubica koga će naći kada budu došli da traže gospodina Verloka biće — ona! Ruke su joj se toliko tresle da iz dva pokušaja nije uspjela da učvrsti veo na licu. Gospođa Verlok više nije bila osoba, dokona i bez ikakvih odgovornosti. Bila je uplašena. Probola je gospodina Verloka, ali to je bio samo  jedan udarac. Udarac, koji ju je oslobodio svih vapaja što su joj stezali grlo, i suza sažeženih u njezinim vrelim očima, izluđujućeg i ogorčenog bijesa što ju je obuzeo zbog izdajničkog ponašanja onog čovjeka, koji je sada bio manji od nule, a koji joj je oduzeo dječaka. Bio je to udarac na koga su je potakli nejasni porivi. Ali ona krv što  preko drške kaplje na pod, pretvorila ga je u sasvim jasan slučaj ubistva. Gospođa Verlok, koja se uvijek ustezala da zadire u bit stvari, bila je sada prinuđena da u ovom slučaju gleda istini u oči. Nije vidjela nikakvo lice koje je  progoni, niti kakav tračak prijekora, niti kakav pokajnički prizor, niti ikakvu idealnu predodžbu. Vidjela je samo  jedan predmet: vješala. Gospođa Verlok se plašila vješala. Prestravljivala su je kao ideja. Pošto taj posljednji dokaz ljudske pravde nije nigdje vidjela osim na drvorezima koji su služili kao ilustracija nekih pripovjedaka, najprije ih je vidjela podignuta pod crnim, olujnim nebom, ovjenčane lancima i ljudskim kostima, a oko njih kruže ptičurine koje kljuju oči mrtvaca. To je bilo dovoljno  jezivo, ali gospođa Verlok, koja nije baš bila dobro obaviještena, dovoljno je znala o institucijama svoje zemlje da ne pomisli da se vješala još uvijek dižu na ne258 kim romantičnim mjestima; pustim obalama rijeka ili vjetrom šibanim rtovima, već u dvorištima zatvora. Tu, između četiri visoka zida, kao u jami, u cik zore, ubicu dovode da ga smaknu, u strašnoj tišini, a novine uvijek   jave »u prisustvu službenih lica«. Oči su joj bile uprte u pod, a nozdrve podrhtavale od straha i srama, vidjela je sebe, samu samcatu, u grupi nepoznatih muškaraca u cilindrima koji mirno vrše pripreme za njeno vješanje. To nikada! Nikada! I kako se to radi? Nemogućnost da zamisli pojedinosti takvog tihog pogubljenja još pojača taj njen teško pojmljiv izluđujući užas. Novine nikada ne donose nikakve pojedinosti osim ove posljednje, a ta

uvijek dolazi uz prenemaganja, na kraju oskudnog izvještaja. Gospođa Verlok je to vrlo dobro upamtila. Kroz glavu joj uz žestok bol prođoše riječi: »dubina pada u rupu iznosila je četrnaest stopa«, kao da ih neko užarenom iglom urezuje u mozak. »Dubina pada u rupu iznosila je četrnaest stopa.« Te su riječi u njoj izazvale i fizičku reakciju. Grlo joj se na mahove toliko stezalo, kao da se odupire gušenju; a strah od trzaja bio je toliko živ, da se objema rukama uhvatila za glavu, kao da hoće da je spasi, da joj je ne otrgnu s ramena. »Dubina pada u jamu  bila je četrnaest stopa.« Ne! Do toga nikada ne smije da dođe. Ona to ne bi mogla da podnese. Ni samu pomisao na to ne može da podnese. Ni razmišljanja o tome ne može da podnese. Stoga gospođa Verlok donese odluku da se odmah s jednog od mostova baci u rijeku. Ovoga puta joj je pošlo za rukom da učvrsti veo preko lica. Lice kao da joj je bilo maskirano, bila je sva u crnini od glave do pete, osim nekoliko cvjetova na šeširu; mahinalno  pogleda na sat. Pomisli kako mora da je bio stao. Nije mogla da vjeruje da su prošle samo dvije minute otkako je  posljednji put na njega pogledala. Naravno da nisu. Mora da je čitavo vrijeme stajao. U stvari, od časa kada je  prvi puta duboko udahnula vazduh s olakšanjem nakon onog uboda, do časa kada je gospođa Verlok donijela odluku da se utopi u Temzi prošle su samo 17* 259tri minute. Ali, gospođa Verlok nije mogla da povjeruje u to. Kao da je negdje već čula ili čitala, da satovi uvijek stanu u času ubistva, da bi upropastili ubojicu. Ona nije za to marila. »Na most... preko ograde i gotovo ...« Ali kretala se veoma sporo. Mučno se vukla preko dućana i morala je da zastane malo i osloni se o kvaku, prije nego je smogla snage da otvori vrata. Ulica je preplaši, pošto je vodila ili do rijeke ili do vješala. Zabaulja preko kućnog praga, poletje gla-vačke i raširenih ruku, poput osobe koja pada preko ograde mosta. To izlaženje na vazduh imalo je okus davljenja; ljigava je vlaga obavi, uđe joj u nozdrve, prionu za kosu. Nije, u stvari, kišilo, ali je svaka plinska svjetiljka bila obavijena krugom izmaglice rđine boje. Kola i konji su bili otišli, a zavjesom zakriljeni izlog kočijaške krčme ličio je na četvrtasti komad umrljanog krvavo--crvenog svjetla koje plamti uz sam trotoar. Dok se polagano vukla u tom pravcu, gospođa Verlok je razmišljala kako nema prijatelja. To je bila istina, tolika istina da sada, kad je odjednom poželjela da ugleda neko prijateljsko lice, nije mogla da se sjeti nikoga doli gospođe Nil, dvorkinje. Nije imala poznanika. Nikom neće društveno nedostajati. Ne smije, međutim, da se pomisli da je Verlokova udovica zaboravila na svoju majku. Nije. Vini je bila dobra kći, pošto je bila odana sestra. Njezina se majka uvijek na nju oslanjala. Od nje ne može da očekuje niti savjet niti utjehu. Sada kada je Štivi mrtav, i ta veza kao da se prekinula. Nije mogla da se pojavi pred tom staricom s onom jezivom pričom. Osim toga, bila je i suviše daleko. Sada je njeno neposredno odredište bila rijeka. Gospođa Verlok pokuša da ne misli na svoju majku. Svaki ju je koračaj stajao toliko napora, da joj se svaki sljedeći činio neizvedivim. Gospođa Verlok se bila dovukla do plameno crvenog izloga krčme. »Do mosta .. . pa preko ograde«, ponovi u sebi sa silnom upornošću. Podigla je ruku, upravo na vrijeme da se podupre o ulič260 nu svjetiljku. »Neću stići do tamo prije jutra«, pomisli. Strah od smrti paralisao je njezine napore da izbjegne vješala. Činilo joj se da već satima tetura po toj ulici. »Nikada neću stići donde«, mislila je. »Naći će me kako se vucaram ulicama. To je i suviše daleko.« Zastade, dah-ćući ispod crnog vela. »Dubina pada u rupu je bila četrnaest stopa.« Silovito od sebe odgurnu stub ulične svjetiljke, i produži. Ali je novi talas nemoći zapljusnu poput beskrajnog mora i isplakne svu njezinu odvažnost. »Nikada neću stići donde«, mrmljala je i odjednom zastala teturajući malko u mjestu. »Nikada.« I pošto shvati da neće moći da ode ni do najbližeg mosta, gospođa Verlok pomisli na bijeg u inostranstvo. To joj iznenada pade na pamet. Ubice katkada pobjegnu od kazne. Oni bježe u inostranstvo. U Spaniju. Kaliforniju. Za nju puka imena. Taj široki svijet, stvoren u slavu čovjeka, za gospođu Verlok je bio ogromna ne poznanica. Nije znala kuda da se djene. Ubice imaju prijatelja, rođaka, pomagača... znaju šta treba da urade. A ona, nema nikoga. Ona je najusamljenija od svih ubica koji su ikada zadali smrtni udarac. Bila je sama u Londonu i čitav taj grad čuda i gliba, labirinta od ulica i kiše svjetala bio je potonuo u jednoj beznadežnoj noći, odmarao se na dnu nekog crnog ponora i nema mnogo nade za jednu bespomoćnu ženu da se uza nj uspuže i izbavi. Ona posrne naprijed i slijepo pokuša da ponovo isko-rakne, strahovito se plašeći da ne padne, ali nakon što je učinila nekoliko koračaj a iznenada osjeti neko uporište, neku sigurnost. Podigavši glavu ugleda lice jednog čovjeka kako zuri u nju preko vela. Drug Osipon se nije plašio nepoznatih žena, i nikakav ga osjećaj lažne pristojnosti nije mogao spriječiti da sklopi poznanstvo s jednom ženom, koja je očigledno bila poprilično pijana. Druga Osipona su zanimale žene. On pridrži ovu svojim velikim rukama, zagledajući je znalački, sve dok je ne 262začuje kako iznemoglo izreče »Gospodine Osipon«, a zatim je skoro ispusti na zemlju. »Gospođo Verlok!« uzviknu. »Otkud vi ovdje!« Činilo mu se nemogućim da je ona mogla da se na-pije. Ali nikad se ne zna. Nije se upuštao u taj problem, već, trudeći se da ne obeshrabri milostivu sudbinu koja mu je predavala udovicu druga Verloka, pokuša da je privije na grudi. Na njegovo veliko iznenađenje ona mu se bez opiranja primače, i čak odmori na tren u njegovom

naručju, prije no što je pokušala da se izvuče. Drug Osipon nije htio da bude neljubazan prema milostivoj sud bini. On sasvim prirodno skide svoje ruke s nje. »Prepoznali ste me«, promuca ona stojeći pred njim, na sada već gotovo sigurnim nogama. »Naravno da sam vas prepoznao«, reče Osipon savršeno spremno. »Bojao sam se da ne padnete. I suviše sam često razmišljao o vama u posljednje vrijeme, da vas ne bih, bilo gdje i u bilo koje doba, prepoznao. Uvijek mislim na vas. .. otkako sam vas prvi puta ugledao.« Izgleda da gospođa Verlok nije čula. »Pošli ste u dućan?« reče ona nervozno. »Da«, odmah odgovori Osipon. »Čim sam pročitao novine.« Doista se drug Osipon dobra dva sata bio muvao oko ulice Bret, ne mogavši da se odluči na smion potez. Taj kršni anarhista baš nije bio smion osvajač. Sjećao se da gospođa Verlok nije odgovarala na njegove poglede ni najmanjim znakom ohrabrenja. Pored toga je pomislio da bi dućan mogao da bude pod prismotrom policije, a drug Osipon nije želio da policija stekne pretjerani dojam o njegovoj naklonosti prema revolucionarima. Čak ni sada nije tačno znao šta da uradi. U poređenju s njegovim uobičajenim ljubavnim spekulacijama ovo je bio ozbiljan poduhvat. Nije imao predstave šta može da se očekuje od njega, niti koliko daleko će morati da ide da bi dobio ono što je moglo da se dobije . .. pod pretpostavkom da uopšte ima nekih izgleda. Ta neodlučnost u 262  postizanju eventualnog uspjeha odrazi se i u njegovom glasu, koji postade staložen, što je savršeno odgovaralo okolnostima. »Smijem li da vas upitam kuda ste se uputili?« upita prigušenim glasom. »Ne pitajte!« kriknu gospođa Verlok s grozničavom, suzbijenom žestinom. Sva njena snažna vitalnost uzmicala  je pred pomisli na smrt. »Nije važno kuda sam se uputila...« Osipon zaključi da je bila veoma uzrujana, ali savršeno trijezna. Na trenutak je mirno postajala pored njega, a zatim iznenada učinila nešto što on nije očekivao. Pod-vukla svoju ruku ispod njegove. Sigurno je da ga je taj  pokret zapanjio, ali isto toliko i osjetna odlučnost kojom ga je izvela. Ali, pošto je situacija bila delikatna i Osi ponovo ponašanje je bilo obzirno. Zadovoljio se tim da blago pritisne njezinu ruku uz svoja kršna rebra. U isto vrijeme osjeti kako je povučen naprijed, te se povinova tome pritisku. Na kraju ulice Bret shvati da je poveden ulijevo. Pokori se. Prodavač voća na uglu je bio ugasio blještavilo svojih naranči i limunova, i trg Bret je bio u potpunoj tami,  prošaranoj magličastim kolutovima od nekoliko uličnih svjetiljki, od kojih se mogao nazreti njegov trougaoni oblik, sa snopom od tri svjetla na jednom stubu u sredini. Tamni obrisi čovjeka i žene polagano su klizili, s rukom pod ruku, nalikujući u toj jadnoj noći na ljubavnike beskućnike. »Sta biste rekli kad bih vam kazala da sam pošla u potragu za vama?« upita gospođa Verlok, snažno stišćući njegovu ruku. »Rekao bih da ne biste mogli da nađete nikoga ko bi bio spremniji da vam pomogne u vašoj nevolji«, odgovori Osipon, koji pomisli kako napreduje nevjerojatnom brzinom. U stvari, razvoj ovog delikatnog događaja gotovo da mu je oduzimao dah. »U mojoj nevolji!« ponovi polagano gospođa Verlok. 263»Da.« »I vi znate u čemu se sastoji moja nevolja?« prošapta ona sa nekom neobičnom žestinom. »Deset minuta nakon što sam pročitao večernje novine«, objasni Osipon vatreno, »sreo sam čovjeka, koga ste možda jedanput ili dvaput vidjeli u dućanu, i porazgovarao s njim, nakon čega mi je sve postalo jasno. Onda sam se uputio ovamo, pitajući se da li vi.... Zavolio sam vas toliko, da se to riječima iskazati ne da, otkako sam vas  prvi put ugledao«, uzviknu, kao da ne može da obuzdava svoje osjećaje. Drug Osipon je ispravno pretpostavljao da ni jedna žena nije u stanju da u potpunosti posumnja u takvu jednu izjavu. Ali nije znao da ju je gospođa Verlok prihvatila svom snagom koju nagon za samoodržanjem ulijeva u osobu koja se davi. U očima udovice gospodina Verloka ovaj je kršni anarhist bio nalik blistavom glasniku života. Polagano su hodali ukorak. »To sam i slutila«, promrsi malaksalo gospođa Verlok. »To ste mogli da pročitate u mojim očima«, natuknu Osipon u dubokom uvjerenju. »Da«, prošapta mu ona na uvo. »Ljubav kao što je moja ne može da ostane skrivena od jedne žene poput vas«, nastavi on nastojeći da odvrati od sebe razmišljanja o materijalnim stvarima — kao što su vrijednost dućana i visina svote koju je gospodin Verlok  mogao da ostavi u banci. Sav se dao na sentimentalnu stranu ove afere. Negdje u dubini duše bio je pomalo zapanjen svojim uspjehom. Verlok je bio dobar čovjek, a posigurno i dobar muž, koliko je moglo da se vidi. Ipak, drug Osipon nije imao namjeru da se svađi sa svojom srećom zbog jednog mrtvaca. Odlučno potisnu svoje sa-osjecanje sa duhom druga Verloka i nastavi: »Nisam mogao da je prikrijem. Samo sam na vas mislio. Mislim da vam nije moglo promaći da je nazrete 264 iz mojih očiju. Ali ja nisam ništa mogao da naslutim. Uvijek ste bili toliko uzdržani.. .« »A šta ste drugo mogli i da očekujete?« provali iz gospođe Verlok. »Ja sam bila poštena žena.«

Ućutala je a zatim dodala s tmurnim ogorčenjem, kao da sa sobom razgovara: »Dok nije od mene napravio ovo što sam sada.« Osipon pređe preko ovih riječi i opet nastavi svoje. »Oduvijek mi se Činilo da vas nije bio baš zaslužio«, poče on, napuštajući svaku lojalnost. »Vi ste zaslužili bolju sudbinu.« Gospođa Verlok ga ojađeno prekide: »Bolju sudbinu! Na prevaru mi je oduzeo sedam godina moga života.« »Izgledalo je da s njim sretno živite«, Osipon pokuša da se opravda zbog podgrijavanja svojih ponašanja u  prošlosti. »Zato sam i bio toliko bojažljiv. Izgledalo je da ga volite. Bio sam iznenađen — i ljubomoran«, doda. »Da ga volim!« uzviknu gospođa Verlok šapatom punim prezira i žestine. »Da ga volim! Bila sam mu dobra žena. Ja sam poštena žena. Mislili ste da ga volim! To ste mislili! Slušajte, Tome ...«  Na zvuk svoga imena drug Osipon uzdrhta od ponosa. Jer, ime mu je bilo Aleksandar, a samo najprisniji  prijatelji su ga zvali Tom. To je bilo ime za prijatelje i momente prisnosti. Nije se sjećao da je ona ikoga mogla da čuje da ga tako oslovljava. Očigledno da to ime ne samo da je čula, već ga i čuvala u sjećanju, a možda i u srcu. »Znate, Tome, bila sam mlada. Skršena. Umorna. Dvoje je ljudi o meni ovisilo, a činilo mi se da sam na kraju snaga. Dvoje ljudi — majka i onaj dječak. Bio je više moj negoli majčin. Noći i noći sam probdjela držeći ga u krilu, sasvim sama, gore u potkrovlju, a nije mi bilo više od osam godina. A onda — bio je moj, kažem vam... Vi to ne možete da shvatite. Niko to ne može 265 "»■UH *'-» MC-.n '*■«*'da razumije. 1 što sam drugo mogla? Bio je tu i jedan mladić...« Sjećanje na tu mladalačku romansu s mladim mesarom preživjelo je, poput blijeska ideala, u tom srcu koje je strepilo od straha pred vješalima i bilo puno revolta protiv smrti. »Tog čovjeka sam tada voljela«, produži udovica gospodina Verloka. »Pretpostavljam da je i on to mogao da vidi u mojim očima. Zarađivao je dvadeset i pet šilinga nedjeljno, a otac mu je priprijetio da će ga otjerati s  posla, ako bude tolika budala da se oženi djevojkom koja ima sakatu majku i slaboumnog dječaka na vratu. Ali on je i dalje navraćao kod mene, dok jedne večeri nisam smogla hrabrosti da mu zalupim vrata pred nosom. Morala sam to da uradim. Ludo sam ga voljela. Dvadeset i pet šilinga nedjeljno! A onda je tu bio i taj drugi čovjek — dobar podstanar. I šta drugo djevojka može da uradi? Da li sam mogla da odem na ulicu? Činilo se da  je fin. A i htio me je. Šta sam mogla da uradim, pored majke i tog sirotog dječaka? Hm? Rekla sam »da«. Činilo se da je dobroćudan, bio je široke ruke, imao novaca, nikada ništa nije prigovarao. Sedam godina — sedam godina sam mu bila dobra žena, tom finom, tom dobrom, tom velikodušnom, tom... A on me je volio. Ah, da. Volio me je da sam ponekad poželjela... Sedam godina. Sedam godina njegova žena. A znate li šta je on bio, taj vaš dragi prijatelj? . . . Znate li šta je on bio?... Bio je sotona!« Od te izjave koju je izrekla s nadljudskom žestinom drug Osipon sasvim zanijemi. Vini Verlok se okrenu i uhvati ga za obje ruke, gledajući ga pravo u oči, dok je izmaglica obavijala tamu i osamu trga Bret na kome kao da su se svi znaci života podavili u trougaonom bunaru od asfalta i cigala, slijepih kuća i bezosjećajnog kamenja. »Ne, nisam znao«, izjavi on nekako tupo, ali tu komiku, jadna žena koju je progonio strah od vješala, nije 266 ni primijetila. »Ali sada znam. . . Sada, sada razumijem«, i dalje je zamuckivao, u sebi se dovijajući kakve je grozote Verlok mogao da čini pod onim naoko uljuljkanim mirnim plaštem svoga braka. Istinski strašno. »Razumijem«, ponovio je, a zatim mu odjednom pridođe pa izusti: »Zlosrećna ženo!« sa uzvišenim saosjećanjem umjesto onog prisnijeg »mila sirotice« kako mu je inače bio običaj. Ovo nipošto nije bio uobičajeni slučaj. Osjećao je da se nešto nenormalno zbiva, ali nikako nije gubio iz vida ogromnu dobit koju je mogao da izvuče. »Nesrećna, hrabra ženo!« Bilo mu je drago što se dosjetio te varijante, ali mu ništa drugo nije moglo pasti na pamet. »Ah, ali on je sada mrtav«, bilo je sve što je mogao da smisli. I unio je priličnu dozu mržnje u taj svoj suzdržljivi uzvik. Gospođa Verlok se pomamno držala njegove ruke. »Znači da ste naslutili da je mrtav«, promrmlja ona, sva izvan sebe. »Vi! Vi ste pogodili što sam morala da uradim. Morala!« U neobjašnjivom tonu tih riječi mogao je da se osjeti i trijumf i olakšanje i zahvalnost. Posve je zaokupio Osi ponovu pažnju, na račun doslovnog značenja tih riječi. Pitao se šta se to s njom, u stvari, zbiva, pa se bila dovela u to stanje divlje pomame. Čak je počeo i da se pita ne treba li možda skrivene razloge one griničke afere  potražiti negdje duboko među nesrećnim okolnostima Verlokova braka. Otišao je toliko daleko da posumnja da gospodin Verlok kojim slučajem nije izabrao taj neobični način da bi počinio samoubistvo. Dođavola! To bi moglo da razjasni sve bezumlje i bezglavost čitave stvari. Jer prilike nisu zahtijevale nikakav anarhistički potez. Baš suprotno; i Verlok je toga bio duboko svjestan kao i svaki revolucionar njegova kalibra. Kakve li šale ako je Verlok čitavu Evropu jednostavno napravio budalom, čitav revolucionarni svijet, policiju, štampu, a i samouvjerenog Profesora. Uistinu, pomisli zaprepašteni Osipon, izgleda da je gotovo izvjesno da jeste. Bijednik! I učini mu se

267sasvim mogućim, da u toj zajednici od dva člana, nije baš muška strana morala da bude sotonska. Aleksandar Osipon, zvani Doktor, bio je po prirodi sklon popustljivosti u prosuđivanju svojih muških prijatelja. Osmotrio je gospođu Verlok koja mu se objesila o ruku. O svojim je, opet, prijateljicama razmišljao polazeći s naročito praktičnog polazišta. To što je gospođa Verlok uskliknula kada je saznala da on zna za smrt gospodina Verloka, što nije bilo nikakvo nagađanje s njegove strane, nije ga i suviše uznemirilo. Žene često govore kao da su lude. Ali ga je zanimalo na koji je način ona to saznala. Iz novina nije mogla da sazna ništa osim golih činjenica: da je jedan čovjek nastradao u eksploziji u Grinič Parku, ali mu identitet nije utvrđen. Bilo je nepojmljivo, po ma kojoj teoriji da joj je Verlok mogao bilo šta natuknuti o svojoj namjeri, ma kakva ona bila. Taj problem je silno zanimao druga Osipona. On stade u mjestu. U međuvremenu su bili obišli sve tri strane trga Bret i ponovo se našli blizu ulaza u ulicu Bret. »Kako ste to saznali?« upita on tonom koji je nastojao da primjeri prirodi otkrovenja koje je čuo od te žene što stoji pored njega. Ona je neko vrijeme strahovito drhtala, a onda mu odgovorila apatično: »Od policije. Dolazio je neki glavni inspektor. Kaže da se zove inspektor Hit. Glavni inspektor Hit, tako se  predstavio. Pokazao mi je .. .« Gospođi Verlok je zastala riječ u grlu. »O, Tome, morali su lopatom da ga sakupljaju.« Prsa su joj se uzbibala od suvih jecaja. Osiponu se odmah razvezao jezik. »Od policije! Hoćete li da kažete da su iz policije već dolazili? Da je sam glavni inspektor dolazio da vam to kaže?« »Da«, potvrdi ona, onim istim apatičnim tonom. »Došao je. Jednostavno. Došao je. Nisam znala. Pokazao mi 268  je komadić kaputa, i jednostavno tako. 'Je li vam ovo poznato?' pitao je.« »Hit! Hit! I šta je uradio?« Glava gospođe Verlok klone. »Ništa. Ništa nije uradio. Otišao je. I policija je na strani tog čovjeka«, promrmlja ona žalosno. »I još jedan drugi je dolazio.« »Drugi — hoćete da kažete, jedan drugi inspektor?« upita Osipon u silnom uzbuđenju, glasom veoma sličnim glasu preplašenog djeteta. »Ne znam. Dolazio je. Izgledao je kao stranac. Možda je to bio neki od onih iz ambasade.« Drug Osipon umalo ne pade od tog novog šoka. »Ambasade! Znate li vi šta pričate? Kakve ambasade. Sta, tako vam svega, podrazumijevate pod ambasadom?« »Ono mjesto na trgu Češam. One ljude koje je toliko kleo. Ne znam. A zar je to sada važno!« »A taj čovjek, šta je on uradio, šta vam je rekao?« »Ne sjećam se... Ničega. Sve mi je svejedno. Ne pitajte me«, preklinjala je umornim glasom. »Dobro. Neću«, pristade Osipon nježno. A tako je ozbiljno i mislio, ne zato što ga je dirnuo patos ovog preklinjućeg glasa, već stoga što je osjetio da gubi ,tle pod nogama u dubinama ovog mračnog događaja. Policija! Ambasada! Au! Iz straha da mu razum ne zađe na puteve po kojima ga njegova urođena bistrina ne bi mogla sigurno da vodi, on odlučno izbaci iz glave sve pretpostavke, sva nagađanja i sve teorije. Ima uza se tu ženu koja mu se doslovno bacila u naručje, i to mu je sada najvažnije. Ali nakon svega onoga što je već čuo, ništa ga više ne može iznenaditi. I kada je gospođa Verlok, koja, kao da se iznenada prenula iz sna o sigurnosti, počela divlje da ga salijeće kako je potrebno da odmah otputuju na Kontinent, on se ni najmanje ne začudi. Jednostavno, s iskrenim žaljenjem reče da do jutra nema nikakvog voza, posmatrajući zamišljeno njezino lice pokriveno crnim velom, u svjetlu plinske svjetiljke, oba-vijene koprenom od magle. 269Njezin tamni lik je pokraj njega utonuo u noć, ličeći na figuru do pola isklesanu u gromadi crnog kamena. Bilo je nemoguće da se ocijeni koliko ona toga zna, i dokle se upustila s policajcima i ambasadama. Ali, ako ona hoće da pođe u inostranstvo, on se tome neće usprotiviti. I on sam jedva čeka da ode. Razabrao je da taj posao, dućan koji je na tako čudnovat način dobro poznat glavnim inspektorima i članovima stranih ambasada, nije mjesto za njega. To treba pustiti kraju. Ali tu je još i ono drugo. Ušteđevina. Novac! »Morate negdje da me sakrijete do jutra«, zavapi ona očajnički. »Stvar je u tome, mila moja, da ne mogu da vas od-vedem tamo gdje ja živim. Dijelim sobu s jednim pri jateljem.« I sam je pomalo bio ispunjen strahom. Ujutro će svi đavolji detektivi biti po stanicama, u to sumnje nema. A ako  je uhvate, iz ovog ili onog razloga, za njega će zaista biti izgubljena. »Ali morate. Zar vama baš ni najmanje nije stalo do mene — ni najmanje? O čemu razmišljate?« Ovo reče oštro, a istovremeno joj se ruke, kojima ga je obeshrabreno obujmila, opustiše niz tijelo. Vladala je tišina dok se magla spuštala, a tama nepomućeno vladala trgom Bret. Ni žive duše, čak niti zaljubljen mačor, skitnica ni beskućnik, ne približiše se tom čovjeku i ženi koji su gledali jedno u drugo. »Moglo bi se možda pronaći kakvo sigurno prenoćište«, prozbori napokon Osipon. »Ali da budem iskren, mila moja, ja uza se nemam dovoljno novaca da bih se uputio da ga pokušam potražiti — imam tek nekoliko penija. Mi revolucionari nismo baš bogati.« U džepu je imao petnaest šilinga. Nastavi:

»A onda, pred nama je i putovanje — ranom zorom.« Ona se nije ni pomakla, ni glasa pustila, i druga Osi-pona malko izdade srčanost. Ona očigledno nema namjeru 270 da mu išta ponudi. Onda se odjednom ščepala za prsa, kao da je osjetila oštar bol. »Ali ja imam«, izusti bez daha. »Ja imam novaca. Ja imam dovoljno novaca. Tome, hajdemo odavde.« »Koliko imate?«, upita on i ne pomakavši se, da se ne zaleti na taj mamac; jer on je bio oprezan čovjek. »Ja imam novac, kažem vam. Sav novac.« »Šta hoćete da kažete? Sav novac što je u banci, ili šta?« upita on ne mogavši da povjeruje, ali spreman da ga ništa na putu do sreće ne može iznenaditi. »Da, da!« reče ona nervozno. »Sav što je bio. Sav imam.« »Kako ste, zaboga, uspjeli da ga se već domognete?« začudi se on. »On mi ga je dao«, promrmlja ona iznenada se utišavši, obuzeta drhtavicom. Drug Osipon odlučno obuzda svoje iznenađenje koje je sve više raslo. »Znači da smo onda spašeni«, izusti on polako. Ona krenu naprijed i pade mu na grudi. On je rado dočeka. Ima sav novac. Njezin je šešir bio prepreka jačim izlivima oduševljenja, a i veo. Ti su izlivi bili prilagođeni situaciji, ali ništa više. Primala ih je bez otpora, ali se nije njima prepuštala, već je bila pasivna, kao da je samo napola pri svijesti. Lako se oslobodila njegovog mlitavog zagrljaja. »Ti ćeš me spasiti, Tome«, naglo izusti uzmičući, ali još uvijek ga držeći za revere mokrog kaputa. »Spasi me. Sakrij me. Ne dopusti da me uhvate. Prije me ubij. Ja to ne bih sama mogla da učinim — ne bih, ne bih — čak ni  pred onim čega me je strah.« Đavolje se čudno ponaša, pomisli on. Počela je da mu natjeruje neku neopisivu nelagodnost. On odvrati osorno,  jer bio je zaokupljen važnim mislima: »Koga se đavola pa bojiš?« »Zar nisi mogao da naslutiš šta sam bila prisiljena da uradim!« poviče žena. Od jasnoće strašnih predodžbi bila  je izbezumljena, a glava joj je brujala od teških 271riječi zbog kojih je pred očima neprestano vidjela sliku svoje užasne situacije, pa je mislila da je ta njezina nesuvisla priča svakom živom jasna. Nije niti slutila koliko je malo toga rekla onim isprekidanim rečenicama koje je samo u mislima iskazala do kraja. Osjetila je olakšanje, koje puno priznanje donosi, i pridavala posebno značenje svakoj rečenici koju je izrekao drug Osipon, koji je na situaciju gledao iz ugla koji se sasvim razlikovao od njezinog. »Zar nisi naslutio šta sam bila prisiljena da uradim?« Glas joj zamre. »Ne bi trebalo da nagađaš čega se ja to plašim«, nastavi ona i dalje ogorčeno i natmureno mrmljajući. »Neću da mi se to dogodi. Neću.  Neću. Neću. Moraš da mi obećaš da ćeš me prije ubiti!« Tresla ga je za revere kaputa. »To nikada ne smije da se desi!« Kratko ju je uvjerio da nikakva obećanja s njegove strane nisu potrebna, ali je dobro pripazio da joj se ne suprotstavi na bilo koji način, budući da je već otprije imao mnogo iskustva s uzrujanim ženama i uopšte naginjao tome da se radije povede iskustvom u određenim situacijama i ponašanjima, nego da svoju pamet uvijek  iznova napreže pri svakom pojedinom slučaju. U ovom slučaju njegova je pamet bila angažovana u drugom  pravcu. Ženske riječi padaju u vodu, ali vozni red i dalje ostaje nedostatan. Ostrvska Velika Britanija mu se nametala kao užasan problem. »Kao da se čovjek svake noći nađe pod ključem«, pomisli razdražljivo, toliko stjeran u škripac, kao da je s tom ženom na leđima morao da se uspne uza ogroman zid. Odjednom se udari po čelu. Silno naprežući mozak upravo se dosjetio linije Sau-tempton—San Malo. Brod odlazi oko ponoći. A onda ima voz oko 10,30. Oraspoložio se i bio spreman da pređe na djelo. »S Vaterloa polazimo. Ima još sila vremena. Ipak će sve biti u redu. A šta je sada? To nije put do tamo«, protivio se. 272 Gospođa Verlok koja ga je kao kukom držala pod ruku, pokušavala je da ga ponovo odvuče u ulicu Bret. »Zaboravila sam da zatvorim dućanska vrata kada sam izlazila«, šaptala je ona, strahovito uzrujana. Dućan i sve ono što je u njemu, prestali su da zanimaju druga Osipona. Znao je da ograniči svoje želje. Spremao se da kaže »Pa šta onda, neka ostanu otvorena«, ali se suzdržao. Nije volio da se raspravlja oko sitnice. Čak je znatno ubrzao korak, pošto je pomislio da je možda bila ostavila novac u ladici. Uprkos svojoj spremnosti, zaostajao je za njenom grozničavom nestrpljivošću. Isprva se činilo da je dućan u potpunom mraku. Vrata su bila odškrinuta. Oslanjajući se o zid kuće gospođa Verlok zadihano reče: »Niko nije ulazio unutra. Pogledaj! Svjetlo — gori li svjetlo u salonu?« Drug Osipon proturi glavu i u mračnom dućanu opazi slabo svjetlo. »Gori«, reče on. »Zaboravila sam da ga ugasim«, dopirao je tihi glas gospođe Verlok ispod vela. I dok je on stajao i čekao da ona uđe prva, ona reče glasnije: »Uđi i ugasi ga — ili ću poludjeti.« On se nije odmah usprotivio ovom prijedlogu, koji je imao tako čudnovate motive. »Gdje li je sav taj novac?« upita.

»Kod mene! Hajde, Tom. Brzo! Ugasi ga... Uđi!« vikala je i ščepa ga s leđa za oba ramena. Pošto nije očekivao da će primijeniti fizičku snagu, zaglavinja od tog guranja, duboko u dućan. Snaga te žene ga  je zapanjila, a njeni postupci užasnuli. Ipak se nije vratio na ulicu da se s njom oštro raspravi. Njezino luđačko  ponašanje počelo je da ga se neprijatno doima. Ali sada je trebalo povlađivati ovoj ženi. Drug Osipon lako obiđe tezgu i mirno se približi ostakljenim vratima salona. Zavjesice na staklima su bile malko razmaknute, on po  prirodnom instinktu zaviri unutra, baš kada se spremao da pritisne kvaku. Zavirio je unutra bez ikakvih razmišljanja, ikakve namjere i znatiželje. Zavirio 18 — Tajni agent 273je jer nije mogao da se odupre tom porivu. Zavirio i spazio gospodina Verloka kako mirno počiva na sofi. Krik iz dubine grudi zamre i ne oglasivši se, već se pretvori u nekakav ljepljiv, mučan okus na njegovim usnama. Istovremeno, duhovni dio ličnosti druga Osipona izbezumljeno ustuknu. A njegovo tijelo koje je tako ostalo bez intelektualnog vodstva, snagom instinkta se i dalje držalo za kvaku na vratima. Kršni anarhista nije ni zateturao. Buljio je lica priljubljenog uz staklo, izbečivši oči. Sve bi na ovom svijetu dao da može da pobjegne odatle, ali razum koji mu se povratio, izvijestio ga je da nije dovoljno da samo otpusti kvaku. Šta je to — ludilo, noćna mora ili zamka u koju je navabljen s đavolskom prepredenošću? Zašto — zbog čega? Nije znao. U sebi nije osjećao ni truna krivice, a i savjest mu je bila čista u pogledu to dvoje ljudi, te mu pomisao da će ga ovo dvoje Verlokovih iz tajnovitih razloga umoriti ne prođe toliko kroz glavu, koliko kroz samu trbušnu šupljinu i izađe napolje, ostavljajući za sobom trag mučnine i slabosti. Drug Osipon se na trenutak na neki poseban način slabo osjećao; taj je trenutak dugo potrajao. I piljio je. U međuvremenu je gospodin Verlok sasvim mirno ležao, iz nekih razloga koji su samo njemu bili poznati, pretvarao se da spava, dok ta njegova divljakuša od žene čuva vrata — nevidljiva i tiha u mračnoj i pustoj ulici. Da to sve skupa nije kakva zastrašujuća namještaljka koju je  policija njemu smislila. U svojoj skromnosti ustezao se da tome da takvo tumačenje. Ali pravo značenje toga prizora koji je posmatrao, sinu drugu Osiponu kad je opazio šešir. Izgledao je nekako neobično, poput predznaka zle kobi. Crn i izvrnut, ležao je na podu pred sofom, kao da je spreman da primi koji  peni milostinje od ljudi što će uskoro doći da posmatraju Verloka, koji u dubokom kućnom miru počiva na sofi. Sa šešira oči kršnog anarhiste pređoše na stol koji je bio pomaknut sa svog mjesta i slomljeni tanjir. Odjednom se prenerazise pošto opaziše bijelo svjetlucanje 274 ispod polusklopljenih očiju tog Čovjeka na sofi. Gospodin Verlok nije toliko izgledao kao da spava, koliko da leži pognute glave i netremice bulji u lijevu stranu svojih grudi. A kada drug Osipon razabere dršku od noža, okrenu glavu od staklenih vrata i silno se ispovraća. Od treska kojim su se zalupila ulična vrata on se namrtvo prestravi, duša mu siđe u pete od jeze. Ova kuća sa svojim bezopasnim stanarem ipak može da bude zamka — neka strašna zamka. Drug Osipon još nije bio sasvim načisto šta mu se to zbiva. Udarivši nogom o rub tezge okrenu se i zatetura, jauknuvši od bola, a uz klepetanje zvona osjeti ruke koje su ga grčevito ščepale, dok su hladne usne žene gmizale prema njegovom vlastitom uvu, da bi uobličile riječi: »Policajac! Vidio me je.« Prestao je da se opire; ona ga nikako nije puštala. Ruke su joj se poput lokota zatvorile oko njegova vrata, a prsti nerazdvojivo ispreplitali. Dok su se koraci primicali ubrzano su disali pribijeni jedno uz drugo, teško i mučno kao da vode smrtnu bitku, a u stvari se radilo o smrtnom strahu. A i vrijeme kao da je stalo. Rejonski policajac doista je opazio gospođu Verlok, samo pošto ju je on opazio iz jako osvijetljene ulice na drugom kraju ulice Bret, ona za njega nije bila ništa drugo već ustreptala sjena u mraku. Čak nije ni bio siguran da li je uopšte tu sjenu i vidio. Nije imao razloga da požuri. Tek kada je došao do dućana primijeti da je zatvoren ranije nego obično. U tome nije bilo ništa neobično. Ljudi na dužnosti u tom kraju imali su posebna uputstva u vezi tog dućana: ne treba da se miješaju ni u šta što se oko tog dućana događa, osim ako baš dođe do nekih nereda, ali ako išta naročito primijete, treba da podnesu izvještaj. Nije bilo ništa naročito da se primijeti; ali iz osjećaja dužnosti, da umiri savjest, a i zbog onog sumnjivog promicanja sjene u mraku, policajac pređe cestu i  provjeri vrata. Zasun na vratima čiji je ključ, zauvijek oslobođen dužnosti, počivao u džepu od prsluka 18* 275pokojnog gospodina Verloka, držao je dobro kao i inače. Dok je savjesni policajac drmao kvakom od vrata Osipon osjeti kako usne žene opet gamižu prema njegovom uvu: »Ako uđe, ubij me — ubij me, Tome.« Policajac produži dalje, u prolazu osvijetlivši dućan-ski izlog, tek reda radi. Još koji tren su onaj čovjek i žena unutra nepomično stajali, teško dišući, prsa o prsa, a zatim se njeni prsti rastaviše, a ruke joj polako kliznuše niz tijelo. Osipon se nasloni na tezgu. Kršni anarhista je osjetio silnu potrebu za osloncem. Bio je i suviše ispunjen odvratnošću da progovori. Ipak je uspio ogorčeno da pomisli, pokazavši tako barem da je shvatio svoj položaj. »Još prije nekoliko minuta bi me bila natjerala da nabasam na tog čovjeka koji vršlja tu okolo s onom svojom  prokletom lampom.« Udovica gospodina Verloka koja je nepomično stajala usred dućana uporno ponovi: »Uđi i ugasi ono svjetlo, Tome. Natjeraće me u ludilo.«

Ona razabra njegov pokret žestokog odbijanja. Ništa na ovom svijetu ne bi natjeralo Osipona da uđe u salon.  Nije bio praznovjeran, ali na podu je bilo i suviše krvi; ogavna lokva posvuda oko šešira. On procijeni da se isuviše približio tome lesu, a da ostane miran — a možda i njegova glava sigurna na ramenima! »Onda isključi plin! Eno tamo. Pogledaj. U onom ćošku.« Kršna prilika druga Osipona oštro zakroči preko dućana i poslušno čučnu u jedan ćošak, ali u toj poslušnosti nije  bilo ni tračka dobre volje. Nervozno je pipao — i odjednom uz zvuk prottnrmljane psovke svjetlo iza staklenih vrata se ugasi, a uzdahtala žena histerično odahne. Noć, neumitna čovjekova nagrada za pošteni trud na ovom svijetu, noć se nadvila nad gospodinom Verlokom, provjerenim revolucionarom, »čovjekom iz stare garde« —   poniznim čuvarem društva; tajnim agentom A od neprocjenjive vrijednosti iz onih depeša barona Štot-Varten276 haj ma; slugom reda i zakona, odanim, povjerljivim, nepogrešivim, savršenim, koji je možda imao samo jednu  jedinu simpatičnu manu: idealističko uvjerenje da ga vole što je takav. Osipon je pipajući u mraku tražio put natrag do tezge kroz taj zagušljivi prostor u kome se sada bilo smrklo kao u rogu. Glas gospođe Verlok koja je stajala usred dućana razlijegao se za njim u toj tami, očajnički pre-klinjući: »Neću da me objese, Tome. Neću . ..« Ona umuknu. Osipon koji je stajao kod tezge je opomenu: »Ne viči toliko«, a zatim kao da se duboko zamisli. »I ti si to sasvim sama uradila?« upita je muklim glasom, ali se činilo da je zapovjednički miran, na šta se srce gospođe Verlok ispuni zahvalnim pouzdanjem u njegovu zaštitničku moć. »Da«, prošapće ona iz mraka. »Nikada ne bih povjerovao da je to moguće«, promrsi on. »Niko ne bi.« Čula je kako se muva okolo, a zatim je škljocnula brava na vratima salona. Drug Osipon je okrenuo ključ u vratima počivališta gospodina Verloka, ali ne iz poštovanja prema njegovoj vječnoj prirodi ili bilo kakvih nejasnih sentimentalnih obzira, već iz određenog razloga, jer ni najmanje nije bio siguran da se još ko ne skriva negdje u kući. Nije vjerovao toj ženi, ili bolje rečeno, do sada nije bio u stanju da prosudi šta bi moglo da bude istinito, moguće, ili čak vjerovatno u ovom zapanjujućem svemiru. Bio je toliko prestravljen da, kada je u pitanju ova neobična afera, koja je započela s policijskim inspektorima, ambasadama, a okončaće se ko zna gdje — za nekoga i na vješalima, nije znao u šta da povjeruje, a u šta ne. Prestravio se kada je pomislio da neće moći da dokaže kako je proveo vrijeme od sedam uvečer, kada se motao ulicom Bret. Bio je prestravljen od te divlje žene koja ga je uvukla ovamo i koja će ga, ne  bude li oprezan, uvući u sve to kao saučesnika. Prestravio se od te silne brzine kojom je navabljen u toliku 277 -"~^«,W,«,,^pfe^opasnost. Prošlo je nekih dvadeset minuta otkako ju je sreo — ne više. Začu se prigušen, preklinjući glas gospođe Verlok: »Ne dozvoli da me objese, Tome. Odvedi me u inostran-stvo. Radiću ti. Robovaću ti. Voljeću te. Nemam nikoga na ovom svijetu . .. Ko će me pogledati ako ti nećeš!« Zastala  je na tren, a zatim joj iz dubine osamljenosti koja ju je okruživala uz slabo curkanje s drške noža, odjednom  pridođe, njoj, onoj pristojnoj djevojci iz belgravij-skog pansiona, odanoj i čestitoj supruzi gospodina Ver-loka: »Neću od tebe tražiti da me oženiš«, izusti posramljenim glasom. Koraknu naprijed u onom mraku. On se prestravi od nje. Ne bi se iznenadio da ona odjednom izvuče još jedan nož koji je namjeravala da zarije njemu u grudi. On sigurno ne bi pružio otpor. On u tom trenutku nije imao niti toliko snage da joj kaže da se ne primiče. Samo je upita nekim potmulim čudnim glasom: »A je li spavao? « »Nije«, viknu ona i užurbano nastavi: »Nije spavao. Niti govora. Pričao je kako niko ništa ne može da mu naudi.  Nakon što je odveo toga dječaka meni ispred samog nosa da ga ubije, tog milog, nedužnog dobroćudnog momčića. Moga rođenog, kažem ti. Mirno je ležao na kauču — nakon što je ubio tog dječaka — mog dječaka. Da sam ja bila na njegovom mjestu, bila bih otišla na ulicu samo da mu se sklonim ispred očiju. A on meni najjednostavnije kaže 'dođi' nakon što mi je rekao da sam ja pripomogla ubistvu toga dječaka. Čuješ li ti, Tom? On mi najmirnije kaže 'Dođi ovamo' nakon što mi je istrgao samo srce zajedno s tim dječakom i skršio ga u  blatu.« Ućutala je, a zatim dvaput dremljivo ponovila: »Krv i prljavština. Krv i prljavština.« Drugu Osiponu se od jednom upali lampica. To je onda onaj maloumni momak nastradao u parku. A svi su redom na najkolosalniji način bili dovedeni u zabludu. On uzvikne učevno, krajnje zaprepašten: »Onaj degenerik, zaboga!« 278 »Dođi ovamo«, začuje se opet glas gospođe Verlok. »Sta je on to mislio, od čega da sam ja napravljena? Reci mi, Tome. Dođi ovamo! Ja! Tek tako! Bila sam ugledala nož i pomislila kako ću mu i doći ako me baš toliko silno želi. Ah, da! Došla sam — po posljednji put... S nožem.« Ona ga je bila silno prestravila — sestra onog degenerika — i sama degenerik ubilačkog tipa... sklona lažima. Za Osipona bi se moglo reći da je osim svih ostalih vrsta straha osjećao i onaj naučno osnovan. Bio je to neizmjeran i složen strah koji je bio toliki da mu je u tami davao lažan izgled mirnog i zamišljenog čovjeka. Jer s mukom se kretao i govorio, kao da su mu i volja i um bili dopola paralisani, a nije mu se vidjelo ono sablasno lice. Osjećao se kao da je dopola umro. Poskoči stopu uvis. Gospođa Verlok je neočekivano obeščastila onu nepomućenu uzdržanu pristojnost svoga doma jednim strašnim prodornim urlikom:

»Pomozi mi, Tome! Neću da me objese!« On pojuri naprijed da joj rukom začepi usta, i vrisak zamre. Ali u toj svojoj hitnji je obori. Osjećao je kako mu se sada pripila oko nogu, a njegov strah dostiže vrhunac, pretvorivši se u nekakav otrov, izazove priviđenja i  poprimi simptome delirijuma. Doista je sada vidio zmije. U toj ženi koja se obavila oko njega vidio je zmiju koje ne može da se otarasi. Nije bila samo smrtonosna, predstavljala je samu smrt, saputnicu života. Gospođa Verlok, kojoj nakon tog nastupa kao da je laknulo, nije više bila ni najmanje bučna. Bila je kukavna. »Tome, ne možeš sada da me odbaciš«, mrmljala je s poda. »Jedino ako mi petom smrskaš glavu. Ja te neću napustiti.« »Ustani«, reče Osipon. Lice mu je bilo tako blijedo da se to sasvim dobro vidjelo u dubokoj tami dućana; dok gospođa Verlok, pokrivena velom, kao da nije imala lica, gotovo nikakvih 279 nMm)*«w^razabirljivih obrisa. Nešto maleno i bijelo je podrhtavalo — cvijet na njenom šeširu i pokazivalo gdje  je, u kom pravcu se kreće. Cvijet se podiže u tami. Ona je bila ustala s poda, i Osipon zažali što smjesta nije bio istrčao na ulicu. Ali je s lakoćom primijetio da mu to ne bi vrijedilo. Ona bi potrčala za njim. Ona bi ga ganjala i vrištala sve dok se svi  policajci u blizini ne bi dali u potjeru. A zatim, sam bog zna, šta bi napričala o njemu. Toliko se prestravio da mu načas glavom prohuja suluda pomisao da je zadavi u tami. Potom se još više prestravi! Drži ga u šahu. Vidio je sebe kako u gadnom strahu živi u nekom mračnom seocu u Spaniji ili Italiji, dok jednog lijepog jutra i njega ne nađu mrtvog, s nožem u grudima, kao i gospodina Verloka. Duboko uzdahnu. Nije se usuđivao ni pomaknuti. A gospođa Verlok je ćutke čekala da se njezin spasilac umilostivi; njegovo joj je misaono ćutanje godilo. On odjednom progovori, gotovo prirodnim glasom. Njegova su se razmišljanja bila okončala. »Hajdemo odavde, inače ćemo okasniti na voz.« »Kuda ćemo, Tome?« upita ona plašljivo. Gospođa Verlok više nije bila slobodna žena. »Najprije do Pariza, kako najbolje znamo i umijemo ... Izađi prva i vidi je li put čist.« Ona ga posluša. Kroz oprezno otvorena vrata dopirao je njezin prigušeni glas: »Sve je u redu.« Osipon izađe napolje. Unatoč njegovih nastojanja da bude što pažljiviji, napuklo zvonce zaklepeta, nakon što se vrata zatvoriše, kao da uzalud želi da upozori gospodina Verloka koji je počivao, da njegova žena, u pratnji njegovog prijatelja, za posve odlazi. U kočiji, koju su uskoro zaustavili, kršni anarhista poče da objašnjava. Još uvijek je bio strahovito blijed, a oči kao da su mu bile pola inče utonule u napeto lice. Činilo se da je o svemu krajnje sistematično porazmislio. 280 »Kada stignemo«, govorio je čudnim jednoličnim glasom, »ti moraš da uđeš u stanicu prije mene, kao da se ne  poznajemo. Ja ću uzeti karte, i tutnuti tebi tvoju u prolazu. Tada ćeš ti otići u čekaonicu prvog razreda za dame, i sjediti tamo do na deset minuta do polaska voza. Tada izađi. Ja ću biti napolju. Ti prva uđi na peron, kao da me ne poznaješ. Možda tamo ima onih koji motre i sve čitaju. Onako sama, ličiš na ženu koja putuje. Mene znaju. Ako te vide sa mnom mogli bi da pogode da si ti gospođa Verlok koja bježi. Shvataš li, mila moja?« doda on s naporom. »Da«, reče gospođa Verlok koja je nasuprot njemu sjedila sva ukočena od straha pred vješalima i straha od smrti. »Da, Tome«, i doda za sebe, kao da ponavlja neki strašni refren: »Dubina pada u rupu je bila četrnaest stopa.« Osipon, čije je lice bilo kao oblijepljeno gipsom nakon neke razorne bolesti, reče: »Doista bi sada trebalo da imam novac za karte.« Gospođa Verlok raskopča nekoliko kopči na gornjem dijelu haljine i dalje zureći preda se preko blatobrana, uruči mu novu lisnicu od svinjske kože. On je primi bez ijedne riječi, i kao da je ukopa negdje duboko u njedra. Zatim se pljesnu po kaputu s vanjske strane. Sve su to izveli, a da nisu ni jednog pogleda izmijenili; ličili su na dvoje ljudi koji iščekuju da ugledaju željeni cilj. Tek kada je fijaker skrenuo iza jednog ugla i pošao prema mostu, Osipon ponovo otvori usta. »Znaš li koliko u tome ima novaca?« upita on, kao da se polagano obraća nekom đavolku koji sjedi između ušiju konja. »Ne«, reče gospođa Verlok. »On mi je to dao. Nisam brojala. Nisam na to tada ni pomislila. Kasnije. ..« lOna malko pomaknu desnu ruku. Neznatni pokrp'^ te desne ruke koja je prije manje od sata zadala smrt0" udarac u srce jednoga čovjeka, bio je toliko izraža:ako 283da Osipon nije mogao da obuzda jezu. Zatim je namjerno pojača i promrsi: »Hladno mi je. Sav sam prozebao.« Gospođa Verlok je gledala pravo preda se imajući pred očima svoje spasenje. S vremena na vrijeme, poput crne zastave, prostrte preko ceste, riječi »dubina pada u rupu bila je četrnaest stopa« bi se ispriječile tom netremičnom pogledu. Kroz crni veo, beonjače njezinih krupnih očiju su blještale poput očiju maskirane žene. Osiponova je ukočenost bila nekako poslovna, davala mu čudnovat službeni izraz. Najednom se on ponovo začu, kao da je morao da otkoči nekakav zasun da bi mogao da progovori.

»Slušaj! Znaš li je li tvoj ... da li je imao račun u banci na svoje ili nečije tuđe ime?« Gospođa Verlok okrenu prema njemu svoje zamaskirano lice i onaj silni sjaj svojih očiju. »Tuđe ime?« upita ona zamišljeno. »Budi precizna u kazivanju«, poduči je Osipon dok se kočija hitro kretala. »To je veoma važno. Objasniću ti. Banka ima brojeve tih novčanica. Ako su mu isplaćene na njegovo vlastito ime, onda kada njegova.. . njegova smrt bude izašla na vidjelo, te novčanice mogu da posluže kao sredstvo da nam se uđe u trag, pošto mi nemamo drugog novca uza se. Imaš li još kakvih novaca kod sebe?« Ona odrečno odmahnu glavom. »Baš nikakvog?« »Nekoliko novčića.« »U tom slučaju će biti opasno. Moraćemo naročito pažljivo da baratamo s tim novcem. Naročito pažljivo. Možda  bismo morali da izgubimo polovinu od te svote, da zamijenimo te novčanice na jednom sigurnom mjestu u Parizu koje mi je poznato. Ako je slučaj ono drugo — hoću da kažem ako se njegov račun vodi pod nekim drugim imenom, i ako mu je novac isplaćen pod tim drugim a).enom, recimo kao Smitu, novac se savršeno  bezbjedno Čije trošiti. Razumiješ li? Banka nema mogućnosti da 280 sazna da su gospodin Verlok i, recimo, Smit jedna te ista osoba. Shvataš li koliko je važno da u svom odgovoru na moje pitanje ne pogriješiš? Možeš li uopšte da daš odgovor na to pitanje? Možda i ne možeš. Hm?« Ona reče sabrano: »Sada se sjećam! Nije se vodio u banci pod svojim imenom. Rekao mi je jednom da je novac dobivao na ime Prozor.« »Jesi li sigurna?« »Sasvim.« »I ne misliš da banka zna njegovo pravo ime? Neko iz banke ili.. .« Ona slegnu ramenima. »Otkud ja da znam? Postoji li ta mogućnost, Tome?«  Ne. Mislim da ne postoji. Bilo bi nam mnogo prijatnije da znamo.. . Evo nas. Izađi ti prva i uđi pravo unutra. Hitro koračaj.« lOn zaosta da plati kočijašu od svoje sitne srebrnine. Plan koji je do u tančine bio razradio, izvršen je. Kada je gospođa Verlok ušla u čekaonicu za dame s kartom za Sen Malo u rukama, drug Osipon uđe u stanični restoran i za sedam minuta sali tri ture groga. »Pokušavam da izbijem hladnoću«, objašnjavao je konobarici, prijateljski klimajući glavom i kezeći se na nju. Onda izađe napolje, i iz te vesele međuigre sa sobom ponese lice čovjeka koji kao da je pio na samom Vrelu Tuge. Podiže pogled prema satu. Vrijeme je. Sačeka. Gospođa Verlok izađe tačno na vrijeme, spuštenog vela i sva u crnini — crna kao sama smrt, okrunjena nekolikim jeftinim izblijedjelim cvjetovima. Prođe pored jedne grupice ljudi koji su se smijali, ali čiji bi smijeh zamro od jedne jedine riječi. Hodala je nehajno, ali pravih leđa, i drug Osipon se prestravljeno zagleda u njih  prije no što sam zakorači. Voz je bio na peronu, ali je malo ljudi bilo oko niza otvorenih vrata. Bilo je malo putnika, s obzirom na godišnje doba i užasno vrijeme. Gospođa Verlok je polako 283 '^BHPWBHIHSIWiiroB
talijanski seljak preporučuje svom omiljenom svecu. Učevno je piljio u nju. Buljio joj je u obraze, nos, oči, uši. . . Loše! Fatalno! Usne gospođe Verlok se malko razdvojiše jer se opustila od onog njegovog 284 strastveno pomnog pogleda, zurio joj je i u zube... Nema više sumnje ... ubilački tip ... Drug Osipon nije preporučio svoju prestravljenu dušu Lombrozu samo zato, što iz naučno potkrijepljenih razloga nije mogao da vjeruje da u sebi nosi nešto takvo kao što je duša. Ali imao je u sebi naučnog duha, koji ga je potakao da na peronu  jedne željezničke stanice, nervoznim istrzanim riječima izjavi: »Bio je izuzetan momak, taj tvoj brat. Veoma zanimljiv za proučavanje. Na izvjestan način savršen tip. Savršen!«  Naučno se izražavao u svom potajnom strahu. Kada je gospođa Verlok čula te riječi pohvale o svom ljubljenom  pokojniku, nagnu se naprijed a u očima joj bijesnu tračak svjetla, nalik sunčanoj zraci pred provalu oblaka. »Jest, baš takav je bio«, prošapta nježno a usne joj zadrhte. »Ti si mu poklanjao mnogo pažnje, Tome. Zbog toga si mi bio drag.« »Gotovo je nevjerovatno koliko među vama dvoma ima sličnosti«, i dalje uporno nastavi Osipon oglasivši onaj strah koji ga nije napuštao, pokušavajući da prikrije ono nervozno mučno nestrpljenje — iščekivanje da voz već  jednom krene. »Da, jako ti je bio nalik.« Te riječi baš nisu bile dirljive niti saosjećajne. Ali taj momenat sličnosti na kome je toliko insistirao, bio je sam  po sebi dovoljan da snažno djeluje na njena osjećanja. Tiho jeknuvši ona raširi ruke i konačno brižnu u plač. Osipon uđe u vagon, žurno zatvori vrata i okrete se da vidi koliko je sati na staničnom časovniku. Još osam minuta. U prve tri gospođa Verlok je strašno plakala, bespomoćno, bez predaha ili prekida. Zatim se malko  pribrala i tiho jecala dok su joj suze obilato lile. Pokušala je da razgovara sa svojim spasiteljem, čovjekom koji je  bio glasnik života. 285»Ah, Tome, zar sam mogla da se plašim smrti nakon što mi je on tako okrutno oduzet! Kako sam mogla? Kako sam mogla da budem tolika kukavica!« Glasno je oplakivala ljubav svoga života, tog života bez ljupkosti i privlačnosti, i gotovo bez doličnosti, ali koji  je sav bio predan samo jednom cilju, čak i po cijenu ubistva. I kao što to često biva u žalopojkama sirotog čovječanstva, bogatog patnjama, ali oskudnog u riječima, istina, sam vapaj istine počne da proviruje u otrcanoj izvještačenoj formi između riječi lažnih osjećaja. »Kako sam mogla toliko da se bojim smrti! Tome, pokušala sam. Ali se plašim. Pokušala sam da se ubijem. Ali nisam mogla. Jesam li bezdušna? Mislim da čaša užasa još nije bila dovoljno napunjena kada je u pitanju osoba  poput mene. A kada si ti došao . . .« Ućutala je. Onda, ponesena bujicom povjerenja i zahvalnosti, reče: »Do kraja ću svoga vijeka živjeti za tebe, Tome«, izgovorila je jecajući. »idi u drugi kraj, dalje od perona«, reče Osipon zabrinuto. lOna dopusti svom izbavitelju da je udobno smjesti, a on osmotri da li će nastupiti nova kriza plača, još žešća od one prve. Posmatrao je te simptome nekako ljekarski, kao da broji sekunde. Napokon začu kondukterov zvižduk. Kad je osjetio da voz počinje da se kreće, gornja usna, bez njegove volje, poče da mu se grči i otkri zube, a divlja mu se odlučnost ocrta na licu. Gospođa Verlok niti je šta čula niti vidjela, a Osipon, njen izbavitelj, stajao je mirno. Osjetio je kako se voz sve više zahuktava i tutnji, praćen glasnim jecanjima te žene, a zatim u dva krupna koračaj a pređe vagon, otvori vrata i iskoči napolje. Iskočio je na samom kraju perona, i toliko je očajnički nastojao da se drži svoga plana da je nekim čudom, u vazduhu, uspio da zalupi vrata vagona. Tek tada je počeo da se strmoglavijuje poput pogođenog zeca. Bio je izubijan, skrhan, blijed kao krpa, i bez daha, kada se pri286 digao. Ali bio je pribran, i savršeno sposoban da se suoči s izbezumljenim željezničarima koji se u času sjatiše oko njega. Blagim uvjerljivim tonom objasnio im je da je njegova supruga dobila iznenadnu vijest da joj je majka na umoru i smjesta morala da se uputi u Bretanju; i da je, naravno, bila veoma uzrujana, a on veoma zabrinut njezinim stanjem, da je pokušao da je oraspoloži i da uopšte nije ni primijetio da je voz krenuo. A kada svi povikaše »Što niste onda otišli do Soutemptona, gospodine?«, on odgovori da nije mogao, pošto je kod kuće ostavio mladu snahu, samu s troje sitne djece, koja bi se silno zabrinula što ga nema, a telegrafski ured zatvoren. U momentu se snašao. »Ali mi se čini da ovo više nikada neću uraditi«, zaključi; nasmiješi se svima redom, razdijeli nešto sitniša, i izađe iz stanice, ni jednom ne za-šepavši.  Napolju, drug Osipon, prepun sigurnih novčanica, kao nikada u svom životu, odbi jedan fijaker koji mu se nudio. »Mogu da hodam«, reče, prijazno se nasmijavši ljubaznom koči jašu. Mogao je da hoda. I hodao je. Prešao most. Kasnije tornjevi Opatije onako masivni i ukočeni ugledaše plavu ćubu njegove kose kako promiče ispod svjetiljki. Vidješe ga i svjetla Viktorije, i trga Sloane skvera, i ograda  parka. I drug Osipon se još jednom nađe na mostu. Rijeka, mračno čudo od mirnih sjena i putujućih blijesaka koji se stapaju u mrkoj tišini, privuče njegovu pažnju. Stajao je dugo i gledao preko ograde. Sa zvonika odjekne metalni udar iznad njegove oborene glave. On pogleda na sat.. . Pola jedan, u jednoj ludoj noći u Lamanšu.

I drug Osipon ponovo krenu dalje. Njegov kršni lik je mogao da se vidi te noći u udaljenim dijelovima ogromnog grada, koji je čudovišan drijemao na tepihu od gliba, pokriven koprenom od magle. Vidio se kako  prelazi ulice, bez života i zvukova, ili kako nestaje u nedo-glednim perspektivama sjenovitih kuća koje rube  prazne 287ceste, oivičene niskom plinskih svjetiljki. Hodao je skve-rovima, trgovima, ledinama, šetalištima,  jednoličnim ulicama nepoznatih imena gdje se ljudska prašina tromo hvata, bespomoćno van bujice života. Hodao je. I naglo skrenuvši u maleni vrtić s parčetom škrtog travnjaka uđe u majušni čađavi kućerak, otključavši  bravu ključem koga je nosio u džepu. Potpuno obučen se bacio u krevet. Ležao je mirno, čitavih četvrt časa. Zatim naglo ustade, privuče koljena i  potkupi noge. Cik zore ga zateče u istom položaju, široko otvorenih očiju. Taj čovjek, koji je mogao toliko dugo, toliko daleko da hoda, a da se na njemu ne primijeti ni tračka umora, mogao je i da sjedi, a niti okom da trepne. Ali kada je sunce poslalo svoje zrake do njegove sobe, on opusti ruke i zavali se na jastuk. Oči su mu bile uprte u strop. Odjednom se zaklopiše. Drug Osipon je spavao na svjetlu dana. GLAVA TRINAESTA Ogromni željezni katanac na vratima kredenca koji je bio jedini predmet na kome je oko moglo da počine, a da ga ne ubode bijedna ružnoća oblika i siromaštvo materijala. Pošto nije mogao da ga, zbog njegovih veličanstvenih proporcija proda po normalnoj cijeni, neki trgovac brodskom robom u istočnom dijelu Londona, prodao je taj kredenac Profesoru za nekoliko penija. Soba je bila prostrana i čista, pristojna i sirotinjska, odisala neimaštinom u svakoj ljudskoj potrebi, osim golog hljeba. Na zidovima nije bilo ničega osim tapeta, gole  površine arseničkog zelenila, tu i tamo uprljane, tako da su mrlje ličile na izblijedjele mape nenaseljenih kontinenata. Za jelovim stolom sjedio je drug Osipon, podbočene glave. Profesor je na sebi imao svoje jedino odijelo od lošeg tvida i šljapkao tamo-amo po golim daskama u svojim nevjerovatno otrcanim papučama, ruku zavučenih u  prenatrpane džepove sakoa. Svom kršnom gostu je opisivao posjetu koju je nedavno bio učinio apostolu Majkelisu. Taj savršeni anarhista je čak postao malo druže-ljubiviji. 288 19 — Tajni agent 289»Taj čovjek nije ni čuo da je Verlok mrtav. Naravno! On nikada i ne poviri u novine. I suviše ga rastu-žuju, kaže. Ali nije važno. Ušao sam u tu kućicu. Nigdje ni žive duše. Morao sam nekoliko puta da ga zovnem prije nego što mi se oglasio. Mislio sam da još uvijek tvrdo spava. Ali nije spavao. Već je četiri sata pisao svoju knjigu. Sjedio je u onom kaveščetu zatrpan rukopisima. Na stolu pored njega bila je sirova dopola pojedena šargarepa. Njegov doručak. Sada živi od sirovih šargarepa i malo mlijeka.« »A kako onda od toga izgleda?« upita nehajno drug Osipon. »Anđeoski. . . Zgrabio sam s poda šaku stranica. Zapanjujuće siromašna moć rasuđivanja. Nikakve logike tu nema. Ne može razložno da reda misli. Ali to još nije ništa. Podijelio je svoju biografiju u tri dijela i nazvao ih 'Vjera, Nada i — Milosrđe'. Sada razrađuje ideju o svijetu kao ogromnoj i lijepoj bolnici, s vrtovima i cvijećem, gdje jaki treba da se posvete njezi slabih.« Profesor načas zastade. »Možete li da sebi zamislite tu ludoriju, Osipone! Izvor svih zala na ovome svijetu!« nastavi on s mračnim uvjerenjem.. »Rekao sam mu da ja sanjam o svijetu koji je nalik klanici, gdje bi primali slabe da bi ih potpuno istrijebili. Shvatate li, Osipone? Izvor svih zala! Oni su naši mračni gospodari slabi, mlitavi, luckasti, kukavice, ma-lodušni i ropskog duha. Oni imaju moć. Oni su u većini. Njihovo je carstvo zemaljsko. Istrebljenje, istrebljenje, jedini je  put ka napretku. Jeste! Priključite mi se, Osipone. Najprije treba dokrajčiti mnoštvo slabića, a zatim one koji su koliko-toliko jaki. Shvatate li? Najprije slijepe, zatim gluvonijeme, pa sakate i bogalje — i tako dalje. Svaka  pokvarenost, svaki porok, svaka predrasuda, svaka konvencija treba da propadne.« »A šta onda ostaje?« upita Osipon prigušenim glasom. 290 »Ostajem ja — ako sam dovoljno jak«, izjavi bljedunjavi Profesor čije su ogromne uši, tanke poput opni, najednom postale zagasito crvene. »Zar ja nisam dovoljno propatio od te tiranije slabića?« nastavi on žestoko. A zatim dotičući džep na svom sakou: »A ipak sam sila«, nastavi. »Ali vremena! Vremena. Vremena mi dajte! Ah, ta masa, i suviše zagluplje-na da bi osjetila sažaljenja, ili strah. Ponekad pomislim da im sve ide u prilog. Sve — čak i smrt — moje jedino oružje.« »Dođite i popijte pivo sa mnom u Silenusu«, reče on kršnom Osiponu nakon tišine koju je narušilo užurbano šljapkanje papuča na nogama toga savršenog anarhiste. Ovo posljednje je bilo prihvaćeno. Bio je razdragan toga dana, na njemu svojstven način. Potapšao je Osi-pona po ramenu. »Pivo. Pa neka bude tako. Hajde da pijemo i razveselimo se, jer mi smo jaki, a sutra ćemo umrijeti.« Uposlio se oko obuvanja cipela, a u međuvremenu govorio oštrim, odlučnim glasom.

»Sta je to s vama, Osipone? Izgledate mi potišteni, pa čak tražite i moje društvo ... Čujem da se neprestano viđate na mjestima na kojima se preko čašice razgovara o krajnjim glupostima. Zašto? Zar ste se okanili sakupljanja žena? One su ti slabići što hrane jake — hm?« On udari o zemlju jednom nogom i maši se druge, teške, blatnjave mnogo puta krpljene cipele. U sebi se mračno nasmiješi. »Recite mi, Osipone, užasni čovječe, da li se i jedna od tih vaših žrtvi ubila zbog vas — ili su vaši uspjesi za sada ostali neokrunjeni? Samo krv daje pečat veličine. Krv. Smrt. Osvrnite se u istoriju.« »Haj'te do đavola«, reče Osipon i ne okrenuvši glave. »Zašto, to budi nade slabih, onih čija je teologija izmislila pakao za jake. Osipone, ja prema vama gajim osjećanje prijateljskog prezira. Vi ne biste bili u stanju ni muvu da zgazite.« 19* 291 J&OT&-Ali dok se na krovu omnibusa kotrljao na feštu, Profesoru opade dobro raspoloženje. Razmišljanja o masama koje su kuljale po trotoarima, ugušila su njegovo samopouzdanje teretom sumnji i nelagodnosti, koje je mogao da odagna samo povlačenjem u onu sobu s velikim kre-dencom, zakračunatim ogromnim lokotom. »I tako«, reče mu drug Osipon preko ramena, sjedeći na sjedištu iza njegovih leđa. »I tako Majkelis mašta o svijetu koji liči na lijepu i razdraganu bolnicu.« »Upravo tako. Silno milosrđe, od koga zacjeljuju rane slabima«, potvrdi Profesor sarkastično. »To je baš smiješno«, priznade Osipon. »Ne možete liječiti slabost. Ali Majkelis možda i nije posve zašao u ćorsokak. Za dvije stotine godina Ijekari će vladati svijetom. Nauka već vlada. Ona, doduše, možda vlada iz  prikrajka, ali vlada. I sve nauke moraju jednog dana da se sliju i dostignu svoje savršenstvo u nauci liječenja —  ne slabih, već jakih. Čovječanstvo hoće da živi — da živi.« »Čovječanstvo«, potvrdi Profesor, samouvjereno blje-snuvši svojim očalima žicanih okvira, »ne zna šta hoće.« »Ali vi znate«, zagunđa Osipon. »Maločas ste vapili za vremenom — vremenom. Pa doktori će vam dati to vaše vrijeme —- ako budete dobri. Vi za sebe tvrdite da spadate među jake — jer u džepu nosite dovoljno eksploziva da i sebe i, recimo, dvadeset ljudi pošaljete na vječni počinak. Ali ta vječnost je prokleta rupa. Vama treba vremena. Vi — kada biste vi mogli da naiđete na čovjeka koji bi mogao da vam da nekih deset godina, vi biste ga zvali svojim gospodarom.« »Moja deviza je: Nema Boga — nema gospodara«, reče Profesor poslovično i ustade da izađe iz autobusa. Osipon krenu za njim. »Pričekajte samo dok budete ležali kao proštac, kada dođe kraj vašem vijeku«, odvrati on skakućući s jedne stepenice na drugu. »Svoga prljavog, bijednog, kukavnog parčića od vijeka«, nastavi on  prelazeći preko ulice, i cupkajući uz trotoar. 292 »Osipone, mislim da ste protuva«, reče Profesor vješto otvorivši vrata renomiranog Silenusa. I kad su se smjestili za malim stolom on dalje nastavi da razvija svoju ljupku misao. »Vi čak niste ni Ijekar. Ali ste smiješni. Vaše  poimanje čovječanstva koje na sve strane pokazuje jezik, ođ jednog pola do drugog i guta pilulu što im je nudi nekolicina dostojanstvenih lakrdijaša, je pro-ročansko. Proročanstvo! Kakva li je korist od razmišljanja šta će  biti!« On podiže čašu. »Neka bude razoreno sve što jest«, reče mirno. Otpi i zapade u ono njemu svojstveno ćutanje. Pomisao da je čovječanstvo nebrojeno poput zrna pijeska na morskoj obali, neuništivo i da je njime teško baratati, tištala ga je. Zvuk eksplozije bombi se u masi tromog zrnevlja gubi bez odjeka. Na primjer, onaj Verlokov slučaj. Ko o tome sada razmišlja? U to Osipon, kao nagnan nekom tajnovitom silom, izvuče iz džepa ispresavijane novine. Na to šuškanje Profesor   podiže glavu. »Kakve su to novine? Ima li šta u njima?« upita. Osipon se trgnu kao prepadnuti mjesečar. »Ništa. Baš ništa. Od prije deset dana su. Vjerovatno sam zaboravio da ih izvadim iz džepa.« Ali nije tu starež bacio. Prije nego što ih je vratio u džep, krišom poviri u zadnji red jednog odlomka. Glasio je ovako: »Izgleda da će nedokučiva misterija zauvijek da obavija ovaj čin ludila ili očaja.« To su bile završne riječi jednog novinskog članka pod naslovom »Samoubistvo jedne putnice na brodu koji je  plovio preko Lamanša.« Drugu Osiponu je bila već dovoljno poznata ljepota novinarskog stila. »Izgleda da će nedokučiva misterija zauvijek da obavija . . .« Znao je napamet svaku riječ. »Nedokučiva misterija. . .« Robusni anarhista obori glavu na grudi i otisnu se u dugo sna-trenje. Ova stvar je ugrožavala i same izvore njegove egzistencije. Nije se više usuđivao da se otisne u ona osva293janja, udvaranja po klupama u Kensington Gardensu, ili za vrijeme slučajnih susreta pored ograda, a da ga ne uhvati strah od toga da ne počne da s njima razgovara o toj nedokučivoj misteriji koja će ... Na naučnoj se osnovi  plašio ludila koje ga je vrebalo skriveno između tih redaka. »Koja će zauvijek da. obavija.« Bio je opsjednut, mučilo ga je. U posljednje je vrijeme bio propustio nekoliko takvih sastanaka, koji su nekada bili puni beskrajnog povjerenja u riječi i mušku nježnost. Naklonost tih žena iz raznih društvenih slojeva, koje su u njega imale  puno povjerenje zadovoljavala je njegovo samoljublje, i pribavljala mu izvjesnu materijalnu podlogu. To mu je

 bilo potrebno za život i nudilo mu se. Ali ako više ne bude mogao da se okoristi, svoje ideale i svoje tijelo izložiće riziku gladi. »Taj čin ludila ili očaja.« Sigurno je da »nedokučiva misterija« mora da »zauvijek obavija« što se tiče čovječanstva. Ali kakva korist od toga ako samo on, od svih ljudi na svijetu, nikada neće moći da se otarasi toga prokletog saznanja? A ono što je drug Osipon znao tačno je odgovaralo onome što je novinar mogao da sklopi — sve do samog praga te »misterije koja će zauvijek da obavija«. Drug Osipon je bio dobro obaviješten. Znao je ono što je mornar na brodskom mostiću vidio: »Ženu u crnoj haljini i s crnim velom, koja je oko ponoći tumarala po keju. 'Idete li ovim brodom, gospođo?', upitao ju je da je  potakne. 'Ovuda.' Činilo se kao da ne zna šta da uradi. Pomagao joj je da se usphe na palubu. Činilo se da je slaba.« Osipon je znao i šta je brodska sobarica bila vidjela: jednu gospođu svu u crnini, blijeda lica, koja je stajala usred  prazne kabine za dame. Nagovarala ju je da tamo malko prilegne. Činilo se da ta gospođa prilično nerado razgovara, kao da je bila u nekoj gadnoj nevolji. Kasnije je sobarica primijetila da je gospođa napustila kabinu. Zatim je sobarica izašla na palubu da je potraži, i gospodin Osipon bio je obaviješten da je ta dobra žena pronašla 294 tu nesrećnu gospođu kako leži u nadsvođenoj stolici na palubi. Oči su joj bile otvorene ali nije odgovarala ni na koje postavljeno pitanje. Činilo se da je jako loše. Sobarica je pošla da dovede glavnog konobara, i to dvoje je stajalo pored nadsvođenog sjedišta i dogovaralo se šta da urade s tom svojom neobičnom i nesretnom putnicom. Razgovarali su glasnim šapatom (pošto je izgledalo da ih ona ne čuje) o Sent Malou i tamošnjem konzulu, i o tome kako će se staviti u vezu s njenom porodicom u Engleskoj. Zatim su otišli da obave sve oko njezina  prebacivanja dolje, jer doista iz onoga što su mogli da vide u izrazu njezinog lica, činilo im se da umire. Ali drug Osipon je znao da se iza te blijede maske od očaja skrivala silna životna snaga, ljubav za životom koja može da odoli bjesomučnoj tjeskobi koja nagoni na ubistvo i strah, onaj slijepi luđački strah od vješala. Znao je. Ali sobarica i konobar nisu znali ništa drugo nego da gospođe u crnom više nije bilo na nadsvođenom sjedalu, kada su se za manje od pet minuta vratili po nju. Nigdje je nije bilo. Bila je nestala. Bilo je tada pet sati izjutra, i nije se radilo o nesretnom slučaju. Sat kasnije je jedan od brodskih ljudi pronašao vjenčani prsten kako leži na sjedištu. Zalijepio se za drvo na mjestu koje se malo navlažilo, i blještavilom privukao pažnju tog čovjeka. Na njemu  je bio s unutarnje strane ugraviran datum 24. juni 1879. »Nedokučiva misterija koja će zauvijek da obavija. . .« I drug Osipon pridiže pognutu glavu, nalik Apolonu s onom sjajnom ćubom zlatne kose, obožavan od mnogih smjernih žena s ovih ostrva. Profesor se u međuvremenu bio uzvrpoljio. Ustao je. »Ostanite«, reče Osipon hitro. »Sta vi znate o ludilu i očaju, recite mi?« Profesor pređe vrškom jezika preko svojih suvih tankih usana i reče učevno: »Takve stvari ne postoje. Strasti više ne postoje. Svijet je pun mediokriteta, omlitavio, bez snage. A ludilo i očaj su snaga. A snaga je zločin u očima budala, slabića 295i maloumnika koji vladaju svijetom. Vi ste mediokritet. Verlok, čiju je aferu policija tako lijepo uspjela da za-gladi, bio je mediokritet. A policija ga je ubila. Bio je mediokritet. Svi su mediokriteti. Ludilo i očaj! Neka mi  budu poluga i pomaknuću svijet. Osipone, od srca vas prezirem. Ne možete čak ni da pojmite šta je to što bi neki zadrigli građanin nazvao zločinom. U vama nema nimalo snage.« Ućutao je podrugljivo se smješkajući ispod  bijesnog bljeskanja debelih stakala. »I dozvolite da vam kažem da ono maleno naslijeđe što pričaju da ste dobili, nije ni najmanje izoštrilo vašu inteligenciju. Sjedite tu za stolom kao klada. Doviđenja.« »Hoćete li da ga vama dam?« upita Osipon i blesavo se naceri. »Šta da mi date?« »Naslijeđe. Čitavo.«  Nepotkupljivi Profesor se samo nasmiješi. Sva se odjeća raspadala na njemu, cipele bile izobličene od mnogih opravki, teške kao olovo, a voda je pri svakom koraku u njih ulazila. Reče: »Poslaću vam račun za neke hemikalije koje sutra moram da naručim. Prijeko su mi potrebne. Važi li, hm?« Osipon polagano pognu glavu. Bio je sam. »Nedokučiva misterija. ..« Činilo mu se kao da pred sobom u vazduhu vidi vlastiti mozak kako pulsira u ritmu nedokučive misterije. Mozak mu se očito razbolio . .. »Taj čin ludila i očaja.« Mehanički klavir pored vrata bezočno je svirao neki valcer, a zatim naglo zamukao, kao da se naljutio. Drug Osipon, zvani Doktor, izađe iz pivnice Silenus. Zastane na vratima žmirkajući na ne baš presjajnom suncu  — a novine koje su izvještavale o samoubojstvu jedne žene bile su mu u džepu. Bilo mu je kucalo u tom ritmu. Samoubistvo jedne žene — »čin ludila i očaja«. Hodao je ulicom ne gledajući kuda gazi; hodao je u pravcu koji ga neće odvesti na mjesto sastanka s nekom drugom ženom (jednom guvernantom srednjih godina 296 koja je poklonila vjeru toj božanskoj, apolonovskoj glavi). Krenuo je u suprotnom pravcu. Nije mogao ni da vidi ni jednu ženu. One su propast. Nije mogao ni da razmišlja, niti radi, niti spava, niti jede. Ali je počeo sa zado-