Filip Kočiš
NACISTIČKA PROPAGANDA
Zagreb, rujan 2011.
Sadržaj 1.
SAŽETAK...................................................................................................................................... 3
2.
UVOD ............................................................................................................................................ 4
3.
TEORIJA PROPAGANDE I OSNOVNE PRETPOSTAVKE MANIPULACIJA .................. 5
4.
NACIONALSOCIJALIZAM ......................................................................................................... 6
5.
HITLEROVO SHVAĆANJE PROPAGANDE ........................................................................... 7
6.
GOEBBELSOVA NAČELA PROPAGANDE ......................................................................... 10
7.
ORGANIZACIJA, INSTITUCIJE I AKTERI .......................................................................... 13
8.
EDUKACIJAPROPAGANDISTA ........................................................................................... 19
9.
JAVNO MNIJENJE .................................................................................................................... 21
10. MEDIJI ....................................................................................................................................... 23 11. UMJETNOST U ULOZI PROPAGANDE .............................................................................. 26 12. ZAKLJUČAK .............................................................................................................................. 29 13. LITERATURA ........................................................................................................................... 31
2
1. SAŽETAK U radu pod nazivom Nacistička propaganda, opisuje se propagandni diskurs nacionalsocijalizma, metode, akteri i institucije koji su sudjelovali u oblikovanju i persuaziji javnosti. Također, sadržajem se povezuje odnos između manipulatora i manipuliranih u kontekstu distribucije moći te se navodi naum i metode političke persuazivne djelatnosti u formiranju, učvršćivanju i mijenjanju stavova, kroz čiju se funkciju realizirala propaganda nacionalsocijalističke ideologije u Njemačkoj. U cilju zaokruživanja cjeline predmetnog rada u radu se iznosi i geneza te uvodno navodi i teorijski aspekt propagande.
The paper titled Nazi propaganda describes the discourse of propaganda of National Socialism, methods, actors and institutions that participated in the design and public persuasion. Also, the content will link the relationship between the manipulator and the manipulated in the context of the distribution of power and state the purpose and methods of persuasive political activity in the formation, strengthening and changing attitudes, through whose function is implemented propaganda of the National Socialist ideology in Germany. The paper also lays out genesis of Nazi propaganda and introduces theoretical aspects of the phenomenon.
3
2. UVOD Od samog početka ljudskog postojanja vodeća manjina svojim sposobnostima, snagom i vještinama manipulira ili stremi ka manipulaciji većine ili gomile, istodobno stvarajući promjene civilizacije čiji događaji pokazuju da se iza njih krije duboka promjena mišljenja naroda. Zasigurno, povijesne događaje možemo promatrati kao efekt nevidljivih promjena u ljudskom mišljenju na koje se utjecalo snagom riječi koje predstavljaju važan čimbenik moći. Manus pulare je termin koji označuje upravljanje stvarima i ljudima. U tom smislu, manipulacija se odvija između manipulatora kao autoriteta i manipuliranih te podsvjesno utječe na čovjeka. Primjera radi, na taj način vladajuća elita može stvoriti svoju ideologiju te utjecati na ljude da prihvate aksiom istine. Uz široki opus politoloških, socioloških i radova iz područja informacijskih znanosti, tema propagande iznova se vraća ili nikad ne odlazi iz djelokruga promišljanja ljudi, a najčešće u razdoblju intenziviranja političkih kampanja, izbora, referenduma ili nekog drugog oblika upečatljivog događanja koje koristi komunikacijske instrumente u svrhu mobilizacije i persuazije javnosti. Iako je u suvremenim demokratskim političkim sustavima propaganda u potpunosti zamijenjena disciplinom odnosa s javnošću te je u teorijskom smislu i obrazložena razlika, elementi indoktrinacije i manipulacije i danas predstavljaju konstantu u djelovanju komunikacijskih vještina. Iako su manipulacije snažnije ukoliko živimo u jednom autoritativnom tipu organizacije, manipulacije su prisutne i u suvremenim demokratskim društvima, a izrazito su snažne i u religijama te totalitarnim sistemima, a međusobno dijele gotovo identične propagande elemente koje ćemo opisati nešto kasnije. Predmet rada je prikaz propagandnog diskursa nacionalsocijalizma, aktera i institucija u Njemačkoj, čija je propaganda poput kvazireligioznog fenomena postala sinonim za laž i manipulaciju te je svojim djelovanjem ostavila milijune žrtava iza sebe.
4
3. TEORIJA PROPAGANDE I OSNOVNE PRETPOSTAVKE MANIPULACIJA Propaganda je naziv koji se često upotrebljava kao sinonim riječi manipulaciji, a prvi puta se pojavljuje 1623. godine u nazivu kardinalskog vijeća, koje je osnovao papa Urban VIII. u Rimu radi nadgledanja rada misionara rimokatoličke crkve. Latinski izraz Congregatio de propaganda fide doslovno preveden znači Savjet za vjeru kakvu treba širiti pa otuda i propagare znači širiti, rasprostraniti, raditi za koga ili što, razmnožavati.1 Prema Davisu, propaganda se stalno oslanja na samohvalu i sklona je omalovažavanju, a krajnja svrha propagande je osigurati nekritično prihvaćanje koje se obično postiže tako što se bude emocije i provocira duhovna razina. Propaganda se obično povezuje s ciljevima politike ili religije, a njezina uporaba može biti dobronamjerna (američki New Deal) ili, kako se najčešće i poima, zlonamjerna – nacistička propaganda ( Davis A., 2003., 48). Šiber propagandom smatra namjerno i plansko djelovanje na mijenjanje i kontroliranje stavova radi stvaranja predispozicija za određeni način ponašanja, stoga je propaganda ovom formulacijom objašnjena kao namjeran proces koji djeluje na stavove ljudi i usmjerena je na određeno ponašanje (Šiber I., 1992., 6). Prema makijavelističkoj postavci – cilj opravdava sredstva, nacistička je propaganda bez etičkog propitkivanja djelovala na javnost, istodobno zatvarajući komunikacijski prostor, čime je suzbila bilo kakvu mogućnost korištenja alternativnih metoda informiranja. Time je očišćen prostor drukčijeg mišljenja, što je karakteristično i kod ostalih totalitarnih sistema. Gledajući teorijsku dimenziju propagande potrebno je razjasniti dimenziju prema kojoj se propaganda obično grupira na crnu, bijelu i sivu propagandu. Navedene dimenzije razlikuju se po suodnosu uporabe istine i laži, a nacističku propagandu možemo označiti crnom koja označava beskrupuloznu manipulaciju činjenicama, nebiranja sredstava da bi se postigao cilj. (Šiber I., 1992., 14). Prema tome, nacistička propaganda zasniva se na laži i prevari, što ćemo zornije prikazati nešto kasnije. Potrebno je navesti i vremensku dimenziju propagande – 1
Šušnjić, Đuro, Ribari ljudskih duša – Ideja manipulacije i manipulacija idejama, Beograd 2008., str.173.
5
propagandu na kratke ili duge staze – u drugom svjetskom ratu njemačka propagandna strategija slijedila je vojnu strategiju Blitzkriega; nakon postignuća vojne pobjede nitko neće ni moći ni smjeti postavljati pitanja o istinitosti informacija koje su tome prethodile. Kako se rat produžavao, postupno je dolazila na vidjelo i činjenična osnova objašnjavanja nužnosti i opravdanosti ulaska u rat te je rasla spoznaja o velikoj prevari. Propaganda nacističkog režima u drugom svjetskom ratu postala je sinonim zla, čime je pokrenut nacionalni egoizam, kompleks ugnjetenosti, tradicionalni pruski militarizam, glorifikacija rata i sl. „Propaganda nas je dovela na vlast, ona nam je omogućila da na njoj ostanemo i ona će nam dati sredstva da pokorimo svijet“ - riječi su koje su izrečene na Kongresu u Nűrnbergu 1936. od idejnog tvorca – Adolfa Hitlera, a ne ulazeći u detaljnu analizu sadržaja iz njih je moguće iščitati značaj koji je posvećen propagandi. Manipuliranje posredstvom raznih propagandističkih tehnika, podrazumijeva vrhovni autoritet kao izvor moći kojemu se okreću nemoćni pojedinci radi bilo kakve pomoći. S obzirom da postoje racionalni autoritet koji se zasniva na znanju i koji nas uči i iracionalni koji se zasniva na moći te nas istodobno zastrašuje, manipulator verbalnom i neverbalnom komunikacijom približava čovjeku prilagođenu istinu, prosvjetljuje ga i omogućuje stvarnost bez kritičkog osvrtanja. Esencija manipuliranja izražena je u nacističkoj propagandi koju je bez prethodnog znanstvenog proučavanja koristio Hitler preko podređenih manipulatora te time stvarao moral i nove društvene vrijednosti.
4. NACIONALSOCIJALIZAM Teorijski aspekt nacionalsocijalizma Hitler je uobličio u Mein Kampfu, no gledajući iz perspektive doktrine, iste ideje mogu se ranije pronaći kod Rosenberga, Gobineaua, njemačkih starih nacionalista, teoretičara krvi i tla te heterogenog skupa protudemokratskih i konzervativnih ideja nastalih od 1918. – 1933., poznatijih kao konzervativna revolucija.2
2
Milardović, Anđelko, Uvod u politologiju, Osijek, 1996., str. 74.
6
Prema Nolteu, izvan nacionalsocijalističke prakse ne postoji nikakvo drugačije učenje, dok te elemente predstavlja: - narod - kao zajednica bliskoga krvnog srodstva; - krv - naturalistička i biološka komponenta vezivanja jednog naroda u organsku cjelinu; - zajednica - kao organska povezanost naroda u cjelinu; - mit o neprijatelju - neprijatelj kao oličenje zla; - rasa - rase su međusobno nejednake. Bjelačka rasa ima moć. Viša rasa su Arijevci „ljudi dugoljaste lubanje, plemeniti, motor moderne civilizacije"; - nacija - sudbinski i prirodno, politički povezan narod; - vođa - čovjek koji usmjerava sve energije mase; - masa - narod pretvoren u masu pod hipnozom totalne promidžbe (propagande); - totalna država - država koja je ukinula razliku između privatnog i javnog; - rat, vječni rat – „zadobivanje i potvrđivanje bezuvjetnog suvereniteta za njemačku rasnu državu u vječnom ratu"; - ideologija „grešnog jarca" - za životne probleme uvijek je netko kriv - taj netko je žrtva ili objekt agresije; - antisemitizam - ideologija i akcija uništenja jednog naroda. Ustav Trećeg Reicha omogućio je koncentraciju totalne moći uz potporu Himmlerove stranačke policijske elite i tajne policije - Gestapo. Time je uspostavljena totalitarna diktatura, koja dijeli obilježja s drugim totalitarnim poredcima poput: jednostranačke države, policijske države, centraliziranog upravljanog gospodarstva i propagande te pretvaranja kulture u propagandu.
5. HITLEROVO SHVAĆANJE PROPAGANDE Iako se kroz bilješke Josepha Goebbelsa može iščitati razrađen niz postupaka propagandnog djelovanja, nacistički režim nije pridavao značaj teorijskom izučavanju, nego se propaganda vršila u praktičnom smislu, uz istodobno poštivanje nauka koje je opisano u Hitlerovom knjizi Mein Kampf. Uopćavajući suvremenu psihologiju, nacisti su najboljim
7
propagandistima smatrali osobe koje su intuitivno mogle dosegnuti mase. Za razliku od marksističko-lenjinističkog shvaćanja propagande i mnoštva publiciranih znanstvenih radova na istu temu, nacistički pristup temeljio se na snazi izgovorene riječi. Svoj propagandni nauk, Hitler je crpio iz nekoliko izvora – katoličanstva, marksizma i masonstva, istodobno shvaćajući propagandu kao instrument obrazovanja javnosti. Propagandu je integrirao u kulturu, ne ograničavajući se na pojedine medije i situacije. Njegovo shvaćanje propagande vođeno je emocionalnom dimenzijom, jednostavnošću, ponavljanjem, snagom, vodstvom i vjerom (Bytwerk L. Randall, 2004., 43). Uistinu, Hitler je narodne mase smatrao glupom i zaboravljivom, smatrajući ih nesposobnim da racionalno i logički razmišljaju. Nadalje, smatrao je da im iz tog razloga treba pružiti pomoć da ostanu na ispravnom putu. Hitler i Goebbels dijelili su mišljenje po istom pitanju, sami su vladali nad masama govoreći im da ne trebaju razmišljati o kompleksnosti njihova okruženja, nego da sve trebaju prepustiti svojim vođama. Razumijevanje psihologije masa za Hitlera je bilo od krucijalnog značenja u provođenju propagande, a kao primjer navodio je neuspjeh propagande u prvom svjetskom ratu, koja nije shvatila ovu determinantu. Uz prethodno naveden značaj izgovorene riječi, koja je predstavlja glavni propagandistički instrument u nacističkoj Njemačkoj, Hitler je vjerovao u veliku laž kao jedan od principa persuazije, objašnjavajući to paradoksom da je veću laž teže razotkriti. Iako Hitler laganje nije smatrao prioritetnim instrumentom propagande, propagandu je uvijek podređivao višem cilju.3 Time je i eksplicitno dokazao negiranje humanizma, koji odbacuje manipulaciju, dok je razmatranje humanitarizma ili estetike smatrao nebitnim.4
Za razliku od Goebbelsa, koji je smatrao dimenziju ponavljanja kao jednog od osnovnih postulata propagande važnim čimbenikom, Hitler je ponavljanje smatrao učinkovitim instrumentom, no prema njemu, isti ne smije biti dosadan nego se treba mijenjati. Nadalje, tajna zadobivanja masa za Hitlera su predstavljale odlučnost i moć, koja se trebala različito manifestirati, ovisno o okolnostima, a masovna okupljanja i marševe smatrao je izuzetno efikasnim instrumentom. Kao što smo prethodno naveli, marksisti su imali veliki 3 4
Bytwerk L. Randall, Bending Spines, 2004.; Hitler, Mein Kampf, str. 107. isto
8
utjecaj na Hitlerovo shvaćanje efikasnosti propagande, najviše na primjeru marksističkih masovnih okupljanja kojima je i sam neposredno nazočio, osjećajući na koji način spektakl može efikasno utjecati na mase. Također, u razdoblju prije Prvog svjetskog rata, Hitler je vrlo često posjećivao niz stranačkih manifestacija, a osobito ga se dojmila demagogija kršćanskosocijalnog gradonačelnika Beča Karla Luegera, koji je svojim vatrenim često i antisemitskim govorima fascinirao mase. Hitler je zbog toga rado isticao Luegerove javne nastupe, naglašavajući da se radi o vrhunskom propagandnom umijeću (Cipek T., 2009., 96/97; Hamann, 1996., 409). Religiozan moment propagande na Hitlera je ostavio veliki utisak. Njegovo shvaćanje utjecaja vjere, svrsishodnog mobiliziranja masa na duhovnoj bazi, predstavljala je efikasan instrument, između ostalog provođenja fizičke sile i nasilja. Uistinu, ako prisebno promotrimo i marksističko shvaćanje prema Šušnjiću, Bog u religijama nije ništa drugo nego moćni predmet manipulacije. Prema istom, Bog je simbol i psihička potreba čovjeka, dok religiozne ideje nisu besmislene (simboli), iako mogu biti naučno neistinite. Religiozna manipulacija odskače od drugih manipulacija i čovjek se može s idejama religije poistovjetiti više nego s ostalim idejama.5 Na pragu te ideje, Hitler je i sam izjavio: „Čovjek ne umire za posao, nego za ideale“. Kao što smo ranije naveli, Hitler je uopćavao psihologiju masa - njegovo vladanje i ophođenje masama možemo komparirati s djelima Gustava Le Bona, koji je između ostalog, u „Psihologiji gomila“ napisao sljedeće; „Većina ljudi, naročito u pučkim masama, nema osim u svom posebnom zanimanju, jasne i promozgane ideje o bilo čemu drugomu. Oni su nepodobni, da se sami vode. Vođa je njihov putokaz, iako vrlo nedostatno, onim periodičnim publikacijama, koje tvore mišljenja za svoje čitaoce i pribavljaju im one sasvim gotove fraze, koje ih razrješuju od razmišljanja“. (Le Bon, G., 1920., 68.) Kao što je i kroz vizualna djela predstavljan javnosti, a o čemu ćemo govoriti nešto kasnije, Hitler je djelovao poput lidera, sigurno odašiljući poruke koje su maksimizirale njegov autoritet, čime je zadobio povjerenje i vjeru sljedbenika poput Boga. Prema nacističkom promišljanju, mase ne žele tolerirati neefikasno vodstvo, a Hitler je bio 5
Šušnjić, Đuro, Ribari ljudskih duša – Ideja manipulacije i manipulacija idejama, Beograd 2008., str. 196.
9
uprizorenje koje je fasciniralo mase. Hitler je propagandu smatrao jednim od glavnih instrumenata svoje politike, a uz pridobivanje novih simpatizera propagandu je koristio u cilju homogeniziranja članova NSDAP-a.
6. GOEBBELSOVA NAČELA PROPAGANDE U suvremenom novinarstvu postoji tanka granica koju novinar može prijeći i time ugroziti etičke standarde uravnoteženosti i istinitog izvještavanja. Razloge takvog skretanja možemo potražiti u skladu s psihosocijalnim osobinama osobe koja prikuplja, obrađuje i diseminira informacije. Također, odgovor na ovu pojavu možemo potražiti i kod medijske industrije, odnosno naručitelja ili nakladnika sadržaja, koji poslovanje svoje industrije zasniva na tržišnim principima prema kojima se vijest tretira kao roba, koja na uštrb istinitosti, do konzumenta dolazi raznim kanalima posredstvom bombastičnih naslova vađenih iz konteksta, a koji puta serviranih zbog propagandnog efekta treće osobe, najčešće iz miljea politike, industrije ili obavještajnog podzemlja. Drugim riječima, medijator informacije, iz osobnih razloga, a danas najčešće zbog pritiska naručitelja, iskrivljava sliku te time doprinosi određenom cilju. U taj proces ulazi i neizostavno filtriranje nepoćudnog sadržaja – cenzura od strane naručitelja ili pak, autocenzura – sve raširenija pojava u zemljama koje se zalažu za slobodu medija, a pravac promatranja ove pojave možemo potražiti u konformizmu ili strahu od vlasnika medija. Informacija je oduvijek predstavljala moć, a samim time, oko sebe stvarala borbu oko iste, čime dolazimo do atmosfere političkog. Prije navedeno objašnjene proizvodnje i obrtanja informacija naveo sam zbog shvaćanja važnosti struke, koja pisala u cilju razotkrivanja ili skrivanju istine utječe na javno mnijenje. Nazivamo li takve osobe prilagođenim novinarima koji su prešli na tamniju stranu, stručnjacima za odnose s javnošću ili obavještajnim djelatnicima, njihove metode možemo pronaći u načelima kojima je gotovo do savršenstva ovladao Joseph Goebbels – „producent“ nacističke propagande industrije.
10
Iako se u samim počecima nacionalsocijalizma, Goebbels nije u potpunosti slagao s Hitlerom koji je odbacio socijalistički dio programa stranke i amnestirajući kapitaliste, prepoznao u židovima jedinu pravu prijetnju njemačkom narodu, Goebbels je ipak kapitulirao i odao privrženost Hitleru. Kao glavni čovjek nacističkog Ministarstva za narodnu prosvjetu i propagandu, Goebbels je isticao da je propaganda jedna o najvažnijih djelatnosti nacističke politike te da njegovo ministarstvo na području duhovne mobilizacije radi isto tako važan posao kao što to ministarstvo obrane čini na terenu vojne mobilizacije. Naglašavao je da se zadaća propagande sastoji u tome da složene probleme: privrede, društva, kulture, politike i uopće vladajući svjetonazor, približi narodu (Cipek T., 2009., 97.)
Goebbels je osnovni pravac svojeg propagandnog nauka dijelio s Hitlerom, uključujući i važnost uopćavanja psihologije masa - osim u jednom dijelu. Hitler je osjećao važnost smanjivanja uloge propagande kada NSDAP stekne potpunu političku moć. Nadalje, za Hitlera propaganda je bila od izuzetne važnosti dok je članstvo u stranci skromno; no jednom kada stranka pridobije sve instrumente državne moći, važnost propagande mora se smanjiti, nasuprot jačanju organizacije. Za Hitlera propaganda je trebala uvjeriti ljude u doktrinu i prepustiti praktičan dio organizaciji. S druge strane, Goebbels je smatrao da propaganda zajedno s Ministarstvom za narodnu prosvjetu i propagandu treba imati središnju ulogu i značaj u koordinaciji političke volje nacije i državnih ciljeva.6 Prema Goebbelsu, glavna zadaća propagande bila je postizanje apsolutne odanosti Hitleru i stvaranje harmonične narodne zajednice te je nakon preuzimanja Ministarstva izjavio da postoje dva načina da se izvrši revolucija: prvi i jednostavniji – putem oružane borbe, a drugi, složeniji, je preoblikovanje duha nacije i pridobivanje cijelog njemačkog naroda za novi politički poredak.7 Kao što smo uvodno spomenuli, Goebbels posebnu pažnju nije pridavao teorijskom izučavanju propagande. Ipak, američki istraživač Leonard W. Doobs, uspio je rekonstruirati i sistematizirati Goebbelsovih 19 načela propagande koje ćemo navesti u daljnjem sadržaju.
6
Welch, David, The Third Reich Politics and Propaganda, London, New York, 2002., str. 64. Cipek, Tihomir, Međunarodne studije br. 9, Trijumf volje kao trijumf nacizma, Politička kultura, Zagreb, 2009., str. 97. 7
11
1. Propagandist mora voditi računa o podacima dobivenim istraživanjem javnog mnijenja i obavještajnih službi. 2. Propaganda se mora planirati i voditi samo iz jednog mjesta. 3. U planiranju neke akcije moraju se uzeti u obzir i njene propagande posljedice. 4. Propaganda mora djelovati na politiku neprijatelja i njegove akcije. 5. Moraju biti dostupne obične, svakodnevne informacije koje unapređuju propagandu. 6. Propaganda mora, da bi se uočila, pobuditi interes auditorija i mora se dati kroz medij koji pobuđuje pažnju 7. Jedino vjerodostojnost treba odlučiti da li će propaganda biti zasnovana na istini ili laži 8. Kada je riječ o propagandi neprijatelja onda njena svrha, sadržaj i efikasnost, jačina i efekti izloženosti te priroda te propagande, određuje da i će ona biti ignorirana ili pobijana 9. Vjerodostojnost informacije i mogući efekti komunikacije određuju politiku cenzuriranja 10. Treba koristiti materijal neprijateljske propagande kada on pomaže propagandnim ciljevima 11. Propaganda pomoću glasina treba se upotrebljavati kada je teško vjerovati u službene informacije ili kada službene informacije dovode do neželjenih posljedica 12. Propaganda se može olakšati načelom autoriteta 13. Propaganda mora biti pažljivo vremenski programirana 14. Propaganda mora nazivati stvari i ljude prepoznatljivim frazama i parolama 15. Propaganda prema vlastitoj zemlji mora izbjegavati nastajanje lažnih nada koje se neće ostvariti 16. Propaganda prema vlastitoj zemlji mora stvarati optimalnu razinu straha 17. Propaganda prema kući mora smanjiti utjecaj frustracija 18. Propaganda mora omogućiti da se projicira agresija 19. Propaganda ne može sama izazvati promjene, mora joj se pomoći, konkretnom akcijom
12
7. ORGANIZACIJA, INSTITUCIJE I AKTERI Iako bismo na prvi pogled mogli zaključiti da je nacistički propagandni stroj funkcionirao unisono, hijerarhijski postavljena organizacija bila je nagrižena učestalim preklapanjem nadležnosti i sukobima visokopozicioniranih dužnosnika. U tim situacijama glavnu ulogu u razrješavanju nesporazuma igrao bi Hitler, no ovdje nije bilo riječi o propagiranju politika koje bi bile u sukobu s generalnim smjernicama Hitlerovog nacionalsocijalizma, nego o sukobu taština pojedinih dužnosnika koji su željeli priskrbiti naklonost vođe. Jedino pravilo apsolutnog poštivanja nikada nije dovedeno u pitanje – tko je radio u skladu s Hiterovim ciljevima, bio bi i nagrađen, dok alternativa nije postojala.
Uz Josepha Goebbelsa, glavni Hitlerovi propagandisti bili su Otto Dietrich, Robert Ley, Alfred Rosenberg, Joachim Ribbentrop, Philip Bouhler i Max Amann. Njihova dirigirana zaduženja s vremenom su se mijenjala, dok je kontrola nad propagandom bila podijeljena na državnu i stranačku kontrolu, koje ćemo kasnije i opisati. Ilustracije radi, važno je navesti slučaj koji se dogodio 1940. godine između Goebellsa i Dietricha. Goebbels i Dietrich su istovremeno na dnevnoj bazi, njemačkim novinarima slali smjernice, no iste se nisu preklapale, što je urednike dovodilo u neugodan položaj. Hitler je intervenirao, zatvorivši ih u željezničko vozilo kako bi izgladili nesuglasice, no postignuti sporazum nitko nije poštivao. Također, brifiranje stranih dopisnika vršilo se iz ureda Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva propagande. Takvoj atmosferi, može se pridodati primjer borbe Goebbelsa i Ribbentropa oko međunarodne propagande u vrijeme njemačke invazije Sovjetskog saveza, koje je rezultiralo Rosenbergovom kontrolom nad propagandom zaduženom za Istok. 8
8
Bytwerk, L. Randall, Bending Spines: The Propagandas of Nazi Germany and the German Democratic Republic, 2004., str. 58
13
Područja i nadležnost propagandista9 Područje
Državna kontrola
Stranačka kontrola
Novine
Goebbels
Goebbels
Dietrich
Dietrich
Ribbentrop
Amann
Goebbels
Goebbels
Ley
Amann
Film
Goebbels
Goebbels
Knjige
Goebbels
Bouhler
Magazini
Rosenberg Aman Javni skupovi i ceremonije
Goebbels
Goebbels Rosenberg Ley
Inozemna propaganda
Goebbels
Goebbels
Ribbentrop Rosenberg Kazalište
Goebbels
Goebbels Rosenberg
Umjetnost
Goebbels
Goebbels Rossenberg
Radio
Goebbels
Stranačka edukacija
Goebbels Goebbels Ley Rosenberg
Ministarstvo za narodnu prosvjetu i propagandu
9
isto
14
Na čelu s Josephom Goebbelsom, ministarstvo je zapošljavalo 1900 djelatnika do 1942. godine. Uz centralno sjedište, koje je bilo smješteno u Berlinu, ministarstvo je imalo 42 regionalna propagandna ureda koja su u razdoblju ratnih zbivanja zapošljavala dodatnih 1400 djelatnika. 92% djelatnika bili su pripadnici NSDAP-a koji su radili u 17 odjela, pokrivajući područja propagande, radija, tiska, filmova, glazbe, umjetnosti i sl. Ministarstvo se financiralo uglavnom od radijske pretplate, čime se osigurala svojevrsna financijska neovisnost od državnog aparata. Profil zaposlenika s najvećim mogućnostima napredovanja bili su doktori društvenih ili humanističkih znanosti, mlađi od četrdeset godina s pozadinom pripadnosti starim nacistima. Kako je Hitler uočavao razliku između propagande i organizacije, tako je Goebbelsu termin prosvjetljenja služio kao alat za pridobivanje podrške, a propaganda za proizvodnju strasti kod javnosti. Državna komora za kulturu (Reichskulturkammer) Opremljena apsolutnom moći, Državna komora za kulturu nije se ograničavala samo na kadrovska sređivanja u području kulture i umjetnosti. Uz Goebbelsa koji je u sektoru imao vrhovnu pravnu vlasti, komora je raspolagala svim pravnim sredstvima za ukidanje nekih kulturnih manifestacija, zabranjivanja kazališnih predstava i sl. Drugim riječima, sve javne kulturne manifestacije morale su prethodno biti pismeno odobrene. Komora je kontrolirala školovanje umjetnika te odobravala stipendije, natječaje i potvrđivala intendante. 10 Uz regionalne ispostave, Komora je koordinirano djelovala nad cijelom zemljom. Centralni ured za propagandu nacističke stranke (Reichspropagandaleitung) Krovna institucija zadužena za propagandu na stranačkoj razini bio je Centralni ured za propagandu nacističke stranke s Goebbelsom na čelu. U praksi, vođenje Ureda Goebbels je na dnevnoj bazi delegirao posredstvom zamjenika. Poslovi Ureda uključivali su propagande akcije na svim razinama, od masovnih i stranačkih skupova te skupova na lokalnoj razini. Uz organiziranje stranačkih govornika, Ured se bavio izdavanjem mjesečnika Unser Wille und Weg i proizvodnjom te distribucijom plakata i brošura. Također, u mjestima koja nisu imala kino dvorane, Ured je organizirao projekcije. Kulturna sekcija bavila se odobravanjem glazbe, simbola i zgrada u kojima će se održavati skupovi, dok je sekcija zadužena za koordinaciju
10
Brenner,Hildegard, Kulturna politika nacionalsocijalizma, Zagreb, 1992., str. 74.
15
bila odgovorna za odnose s državom i drugim organizacijama. Uz široke ovlasti, Ured nije bilo snažan poput Ministarstva za narodnu prosvjetu i propagandu.11
Krug
Reicha
za
nacističku
propagandu
i
narodnu
prosvjetu
(Reichsring
fűr
nationalsozialistische Propaganda und Volksaufklärung) Podređen Centralnom uredu za propagandu nacističke stranke, Krug se bavio koordinacijom i unifikacijom propagande koja je zbog svojevrsne decentralizacije s vremenom postala drugačije diseminirana. Mnoge organizacije koje su se bavile propagandom, nisu pratile glavne propagandne smjernice, stoga je s vremenom to stvarala pomutnju kod javnosti. Krug je pomagao u koordinaciji aktivnosti Njemačkog narodnog fronta, studentskih organizacija, SA, SS-a i kolonijalnih ureda NSDAP-a. Neke zadaće uključivale su: jamčenje stranačkog vodstva nad cjelokupnim propagandnim aparatom, uspostavljanje općih smjernica, distribucija informativnog materijala Centralnog ureda za propagandu nacističke stranke svim propagandistima, organizacija unificiranih ceremonija i posebnih događanja, širenje svjesnosti značenja smjernica i osnovnih pravila Centralnog ureda za propagandu nacističke stranke prema propagandistima, razjašnjavanje i uklanjanje nesporazuma i sukoba između različitih propagandnih ureda, podrška propagandnih kampanja i masovnih okupljanja, organizacija susreta i korespondencija omogućujući nesmetano funkcioniranje propagandnog sistema, proizvodnja kvartalnih izvješća o aktivnostima, informiranje Centralnog ureda za propagandu nacističke stranke u vezi s odobrenjem sadržaja i sudjelovanja, tri tjedna prije održavanja konferencije.
11
Bytwerk, L. Randall, Bending Spines: The Propagandas of Nazi Germany and the German Democratic Republic, 2004., str. 61.
16
Djelovanje Kruga funkcioniralo je više u teorijskom smislu nego u praksi, zbog samovolje pojedinih rukovoditelja koji su umjesto izvršavanja zapovjedi, često na svoju ruku izdavali iste.
S obzirom da je Goebbels propagandu smatrao cjelinom, razlikovao je svrsishodnost djelovanja državne i stranačke propagande. Na primjeru kontrole tiska, koja je vršena na razini države, smatrao je da se ista ne može vršiti s razine stranačke propagande: „Tisak me sluša kao ministra. Ukoliko bi im prišao kao čelnik propagande Reicha, rekli bi da nemam pravnog autoriteta. S druge strane, ukoliko bi željeli napuniti Tempelhof s ljudima, taj posao bi prepustili stranci. Kada želimo doseći ljude propagandnom kampanjom, stranka je odgovorna. Kada to želimo učiniti kroz tisak – zaduženo je ministarstvo“ (Bytwerk L. Randall, 2004, 63; Heiber, Goebbels Reden, 1:252).
Otto Dietrich Uz Goebbelsa koji se NSDAP-u priključio s prethodnim novinarskim iskustvom, 1931. godine Hitler je za Reichpresschef-a postavio Ottu Dietricha, dok je već 1937. godine, imenovan načelnikom Vladinog ureda za novinstvo i osobnim Hitlerovim sekretarom za novinstvo. Iako podređen Goebbelsu na razini RMVP-a, Dietrich i Goebbels imali su jednake ovlasti na stranačkoj razini. U razdoblju drugog svjetskog rata, Dietrich se češće nalazio u prisustvu Hitlera. Kako je Hitler po prirodni bio optimističniji od Goebbelsa, Goebbles je negodovao u vezi s Dietrichovim priopćenjima, koja su se nasuprot istinitom prikazu ratnog stanja, zasnivala na Hitlerovom optimizmu. Goebbels nije bio naklonjen Dietrichu, što je vidljivo iz njegovih izjava: „Dr. Dietrich potiče nevolju. Želi postati ministar za novinstvo. Budalast bez mašte i razumijevanja“. (Bytwerk L. Randall, 2004, 63; Froehlich, Die Tagebuecher von Joseph Goebbels, 7:182) Dietrich se suprotstavljao Goebbelsu, organizirajući paralelne dnevne tiskovne konferencije u Berlinu, no unatoč Hiterovom autoritetu koji je stajao iza njega, Dietrichove naredbe išle su preko Goebbelsa na objavu, tako da se Goebbels nalazio u povoljnijem položaju.
17
Robert Ley Robert Ley dobro je surađivao s Goebbelsom. Nakon 1932. godine, Ley obnaša dužnost organizacijskog direktora Reicha.12 Na čelu DAF-a s 25 milijuna članova, Ley je pružao niz usluga, koje su uključivale i propagandu. Kao organizacijski direktor, uspostavio je razne edukacijske tečajeve i škole. Alfred Rosenberg Alfred Rosenberg predstavljalo je stranačkog teoretičara te nije imao znakovitog utjecaja na dnevnu propagandu. Iako njegove knjige nisu bile čitljive ni samom Hitleru, Rosenberg je bio vrlo ambiciozan te je napredovao do mjesta Hitlerovog zamjenika za cjelokupno intelektualno i filozofsko obrazovanje NSDAP-a. Između ostalog, njegov Ured izdavao je mjesečnik Die neue Gemeineschaft. Nakon njemačke invazije na SSSR, imenovan je ministrom za okupirane istočne teritorije, čime je zadobio kontrolu nad propagandom za istočna područja. Kao i prema većini propagandista, Goebbels ga je smatrao nekompetentnim.
Joachim Ribbentrop Kao ministar za vanjske poslove od 1938. do 1945. godine, Ribbentrop je zadobio priličan autoritet nad inozemnom propagandom te je kontrolirao kratkovalno emitiranje programa. Goebbels nije podnosio njegovo uplitanje u stvari koje nisu u njegovom djelokrugu, no svjestan činjenice koliko narod voli Ribbentropa - nije želio raditi protiv njega.
Philip Bouhler Philip Bouher bio je zadužen za cenzuru na čelu Nacističkog cenzorskog odbora za očuvanje nacionalsocijalističke literature. Bouhler je pazio da sva literatura zadovoljava stranačka stajališta.
Max Amann 12
Reichorganisationsleiter
18
Na čelu stranačke izdavačke kuće Franz Eher Verlag i predsjednik za novinstvo pri RKK-u, Amann je kontrolirao cjelokupno izdavaštvo. Iako nije bio zadužen za određivanje uređivačke politike medija, učestalo se uplitao u istu - kada je to i poželio.
Hijerarhija Uz poteškoće u upravljanju hijerarhijskom strukturom propagandnog aparata nacističke Njemačke, a koje su rezultat partikularnih interesa visoko pozicioniranih dužnosnika oko moći i utjecaja unutar zatvorenog sistema upravljanja, nasuprot drugih totalitarnih sistema, ovaj propagandni aparat možemo okarakterizirati kao manje centraliziran sustav. Gledajući iz perspektive stranačke hijerarhije, propagandno djelovanje je 1939. godine disperzirano preko četrdeset regionalnih oblasti (Gaue). Regionalne oblasti bile su podijeljene na županije (Kreise), koje su pak, podijeljene na 28.376 lokalnih grupa (Ortsgruppen). Veće lokalne grupe bile su podijeljene na ćelije koje su se sastojale od četiri do osam blokova, dok je svaki blok sadržavao četrdeset ili šezdeset kućanstava. Stranački dužnosnici na razini regionalnih oblasti i županijama primali su plaće, dok ostali propagandisti nisu primali nikakve posebne naknade, iako su usporedo s ovim funkcijama obnašali dobro plaćene dužnosti u državnoj upravi. Osobe koje su bile podređene dužnosnicima na višoj razini, bili su zaduženi poslove aktivne propagande (govori i javna okupljanja), film, kulturu, radio i druga područja. Propagandi uredi 1934. godine, brojali su 14.000 zaposlenih, dok je dvije godine kasnije na razvoju propagandnog filma, sudjelovalo čak 25.000 ljudi. (Bytwerk L. Randall, 2004, 72)
8. EDUKACIJAPROPAGANDISTA Važan moment u hijerarhijsko upravljanoj propagandi za naciste je predstavljala edukacija kadra. Vjera i strast predstavljali su ključne čimbenike u edukaciji propagandista,
19
tako da teorijska znanja o dosezima propagande nisu bili glavni kriterij za uključivanje pojedinaca u propagandu strukturu. Goebbels nije mogao učinkovito diktirati propagandom s vrha, nego se preko lokalnih razina koje smo ranije opisali, služio pojedincima koji su željni uloge u cjelokupnom sistemu svakodnevno prenosili propagandnu poruku prema svojim sugrađanima. Uz propagandiste koji su bili zaduženi za provođenje kampanja na lokalnoj razini ili prodavanja specijalnih izdanja Hitlerovih govora, kao i upozoravanja javnosti na zabranu slušanja stranih radio postaja, čak 9.800 educiranih govornika sudjelovalo je u širenju nacionalsocijalističke ideologije.13 Govornikom je mogla postati osoba koja je učlanjena u stranku prije 1933. godine, a ta propozicija je tumačena kao jamstvo prisutnosti duha i autentičnosti starih članova koji su doprinijeli usponu nacionalsocijalizma. Govornici su bili podijeljeni na razine i specijalnosti, tako da su u skladu s tim nastupali na malim ili velikim događanjima. Edukacija i dnevno brifiranje propagandista vršilo se posredstvom raznih publikacija – časopisa i biltena, koji su sadržajem pokrivali širok krug tema. Najraširenije glasilo Unser Wille und Weg, sadržajno je pokrivalo ideološke teme i praktične savjete, primjerice o toplini prostorija u kojima se održava javno okupljanje i sl. Također, publiciran je i materijal pod nazivom Auflklärungs und Redner Informationsmaterial (Obrazovni i govornički informativni materijal), koji je uključivao i kopije glasila Unser Wille und Weg. Materijal je osiguravao detaljne informacije koje su govornici mogli uklopiti u svoje govore, primjerice činjenice o obvezatnoj vojnoj službi u svijetu kao prilog Hitlerovoj objavi obveznog služenja vojnog roka u Njemačkoj 1936. godine. Publikacija Der Hohenisträger bila je namijenjena stranački dužnosnicima na lokalnoj ili višoj razini. Iako je klasificirana kao povjerljiva, publikacija je služila za diseminaciju informacija i među niže rangiranim službenicima i ostalom javnošću. Sadržaj je bio ispunjen savjetima o ohrabrivanju obitelji kako imati više djece, kako uspostaviti kontakt s lokalnim grupama i njemačkim emigrantima, a kritiziralo se i neprimjereno ponašanje uniformiranih osoba koje istodobno nose torbe s komercijalnim natpisima. Nadalje, organizacijski priručnik Roberta Leya iz 1938. godine propisivao je dužnosti kojih se svaki pripadnik stranke morao pridržavati. Priručnik je sadržavao 12 zapovijedi nacizma:
13
Bytwerk, L. Randall, Bending Spines: The Propagandas of Nazi Germany and the German Democratic Republic, 2004. str. 74.
20
Fűhrer je uvijek u pravu. Uvijek je potrebno održavati disciplinu. Ne rasipaj svoje vrijeme na ćaskanje, prioni poslu i budi koristan. Budi ponosan, ali ne arogantan. Program je tvoja dogma – zahtijeva potpunu predanost i stav. Ti si predstavnik stranke. Ponašaj se u skladu s time! Lojalnost i nesebičnost predstavljaju najviše zaduženje. Pokaži da si istinski socijalist – budi dobar drug. Ponašaj se prema sugrađanima kao što bi htio da se drugi ponašaju prema tebi! U borbi budi snažan i tih! Hrabrost se ne iskazuje kroz nepristojnost! Što god pomaže pokretu pomaže i Njemačkoj, što znači da pomaže tvojem narodu. (Bytwerk L. Randall, 2004, 77; Organisationsbuch der NSDAP, 5th ed. (Munich: Franz Eher, 1938), 8.
9. JAVNO MNIJENJE
Uspjeh nacističke propagande ne može se isključivo promatrati kroz organizacijsku shemu pošiljatelja poruke, nego je potrebno razmotriti primatelja, odnosno javnost i javno mnijenje u tom razdoblju. Prema tome, uspjeh nacističke propagande ovisio je i o stajalištu javnosti. U skladu s Goebbelsovim prvim načelom propagande, prema kojemu propagandist mora voditi računa o podacima dobivenim istraživanjem javnog mnijenja i obavještajnih službi, nacistička ideologija proklamirana je u skladu s pulsom nacije. Uistinu, to ne treba tumačiti kao demokratski način osluškivanja javnosti, prema kojemu će se kreirati politike u svrhu izražene volje i svijesti naroda, nego isključivo kao strategijski pristup mobilizacije i istraživanja o mogućem nerežimskom načinu razmišljanja kod pojedinaca.
21
Ispitivanje javnog mnijenja, na svojstven način odvijalo se posredno preko agenture tajne policije – SD, Gestapa, NSDAP-a, lokalnih vlasti i sudstva, a njihove obavještajne proizvode, uz Goebbelsa koristio je i Hitler. Primjerice, zbog istih izvješća, Hitler je izbjegavao povećanje cijene hrane, bojeći se da njegov režim ne izgubi na popularnosti i time izgubi potporu. O veličini mreže agenata govori i podatak od 3.000 stalno zaposlenih agenata SD-a i 50.000 vanjskih suradnika 1939. godine, koji su prikupljali tražene informacije.14 U centru razmatranja fenomena uspjeha nacističke propagande nalazi se percepcija javnosti, odnosno razlog i način zbog čega je prihvaćena ideologija. Pojednostavljeno bi zvučalo kada bismo nacističku propagandu okarakterizirali kao masovnu amputaciju svijesti posredstvom hipnostičkog transa ili nekog neobjašnjivog stanja koje je vješto proizvedeno da se zavede svijest javnosti.
Osnovu
u objašnjenju fenomena nacističke propagande možemo potražiti u
Lazarsfeldovim istraživanjima propagande i utjecaja medija koji su provedeni četrdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u, a koja su pokazala da ljudi u propagandnim porukama traže potvrdu stavova koje su već internalizirali i da zbog toga zapravo nema takvog medijskog postupka kojim se nekom mogu nametnuti stavovi i tip ponašanja koji su mu u potpunosti neprihvatljivi (Cipek T., 2009., 107.). Drugim riječima, možemo konstatirati da njemačka javnosti nije bila tabula rasa, nego podobna gomila sklona autoritetu koja je zbog generiranih frustracija uslijed poraza u Prvom svjetskom ratu i velikoj gospodarskoj krizi 1929./1933. godini, očajno tražila rješenje iz loše situacije.
Nadalje, nacistička propaganda vraćala se povijesnim korijenima i reflektirala esenciju vőlkisch
ideje, koja se oslanjala na zajednicu ispred pojedinca – Volksgemaineschaft,
potrebu za rasnom čistoćom, mržnju nad neprijateljima – židovima i boljševicima, karizmatskim vodstvom tzv. Fűhrerprinzip. Pobuđivanjem starih/novih ideja, nacistička propaganda uspješno je mobilizirala javnost.
14
Welch, David, The Third Reich Politics and Propaganda, London, New York, 2002., str. 72.
22
10. MEDIJI Kao što smo prethodno spomenuli u kontekstu rada, mediji su produžena ruka propagande bez koje je nemoguće vršiti persuaziju nad primateljima poruke. Nacistički propagandisti, odnosno glavni ideolozi propagande – Hitler i Goebbels, u samim začecima svojeg političkog djelovanja bili su svjesni da masovni mediji moraju služiti državnim interesima. Time se nije podrazumijevala potpuna kontrola medija od strane vlasti, jer u teoriji nacisti su pozdravljali privatno vlasništvo medija, no praksa je pokazala – suprotno. U ovom dijelu ćemo navesti dominantne medije kojima su se koristili nacistički propagandisti.
Tisak U samom početku, socijalističke i komunističke nakladničke kuće brzo su bile ugašene, dok su ostali s vremenom bili istisnuti s tržišta. Masovna proizvodnja stranačkog i državnog tiska ubrzo je postigla visoku nakladu, tako da je NSDAP-ov dnevnik Vőlkischer Beobachter 1933. godine zabilježio nakladu od 130.000 primjeraka, dok je 1944. godine naklada iznosila 1.7 milijuna primjeraka.15
Kontrolom nad medijima i uređivačkom politikom, nacisti su i sadržaj iz sektora privatnih medija unificirali, dok su novinari morali biti članovi Novinarske komore Reicha. Nacisti u zaobilazili tipičan način cenzure, no Zakonom o uredništvu od 3. listopada 1933. godine, urednici su postali pravno odgovorni za sadržaj njihovih novina. Drugim riječima, u tom razdoblju postaje vidljiva autocenzura, uzrokovana strahom pojedinaca od mogućih otkaza. U razdoblju nacističke vladavine, navodi se podatak od 80.000 – 100.000 izdanih „direktiva“ koje su sugerirale na koji način urednici trebaju pratiti aktualne događaje. Također, urednicima se intervalno dostavljalo i bilten Zeitschriften-Dientst s primjerima dobrog i lošeg novinarstva.16
15
Bytwerk, L. Randall, Bending Spines: The Propagandas of Nazi Germany and the German Democratic Republic, 2004., str. 90. 16 isto
23
Radio Početkom rata većina stanovnika Njemačke imala je pristup ili je posjedovala radio uređaj, a smatrajući ga učinkovitim medijem, poticana je i proizvodnja pristupačnih radioprijamnika – Volksempfänger koji su imali ograničeni domet zbog onemogućavanja slušanja stranih radio postaja. Iako je slušanje stranih radio postaja bilo zabranjeno, 1944. godine, program BBC-a slušalo je preko deset milijuna Nijemaca.17 Osoba zadužena za nadziranje njemačkog radio sustava bio je Hans Freitzche.
Televizija
Emitiranje televizijskog programa započelo je u Berlinu 1935. godine i Hamburgu 1941. godine. S obzirom da televizijski prijamnici zbog visoke cijene nisu bili pristupačni javnosti, nacisti su otvorili televizijske dvorane diljem Njemačke. Najzastupljeniji format bio je newsreel ili filmska vijest koja je prikazivana u kino dvoranama prije filma, u trajanju od dvadeset do trideset minuta. Sastavljen od sugestivnih i impresivnih kadrova, newsreel je podlagan glazbom i glasom spikera te je služio isključivo u propagandne svrhe. Ovakav format, Goebbels i Hitler su smatrali efikasnim medijem. Goebbels je osobno pregledavao priloge, s uključenim i isključenim tonom, kako bi bio siguran u kakvoću produciranog materijala. Također, Hitler je osobno do razdoblja Staljingrada pregledavao newsreel zapise – dok je Hitler prioritete sadržaja stavljao na izgovorenu riječ, Goebbels je držao stajalište da primat treba prepustiti slici koja govori sama za sebe. Kako ćemo kasnije opisati, vizualna komponenta, posebice format filma, za nacističku propagandu je bila od izuzetnog značaja.
Plakati Format tiskanog plakata igrao je važnu ulogu u nacističkoj propagandi. Iako je u razdoblju između dva rata došlo do ubrzanog razvoja drugih medija – radija i televizije, plakati su ostali snažno sredstvo pojavnosti proklamirane ideje. Karakterističan dizajn s dojmljivom crvenom pozadinom komunicirao je s javnostima, dok su nacistička obilježja – 17
isto
24
zastava,
svastika
i
orao
vješto
zaokruživali
sliku
i
snažno
prenosili
identitet
nacionalsocijalističke ideje. Kako se s vremenom propaganda uvukla u sve pore društva, ovim vizualnim medijem utjecalo se na obrazovanje, glazbu, manipuliralo se nužnošću odricanja od postojećeg načina života u cilju pripadnosti nacionalnoj zajednici – Volksgemeinschaft. Bilo da je riječ o propagiranju nužnosti unutarnjeg restrukturiranja, počevši od mijenjanja svijesti i postojećih navika življenja za opće dobro, do alarmiranja javnosti zbog židovske i boljševičke pošasti kao i prenošenja poruke o ugroženosti Njemačke od strane SAD-a i europskih sila, plakati su ostali sveprisutan medij čija poruka je bila zastupljena na svakom koraku.
Film Nacisti su prepoznali važnost i ulogu filma koji je služio kao logičan nastavak radijskog programa. Za razliku od diseminiranja eksplicitnog propagandnog sadržaja, film je prikrivenije trebao djelovati na javnost te istodobno zabaviti posjetitelje kino dvorana. Goebbells je bio izuzetno zainteresiran za film te je isticao djelo sovjetskog redatelja Sergeja Einsensteina „Krstarica Potemkin“ kao primjer kojeg treba slijediti. O masovnosti ovog medijskog izričaja koji je korišten u izgradnji Hitlerovog kulta ličnosti i promicanju nacističke ideologije, govori podatak da je poslije Hollywooda, Njemačka imala najproduktivniju filmsku industriju na svijetu.18 Nacionalsocijalistički film je trebao ispuniti sljedeće zadaće; -
produbiti vjeru u Njemačku i njezinog vođu;
-
oblikovati zajednički narodni doživljaj suvremenih zbivanja;
-
stvarati mentalne pretpostavke za formiranje etosa zajednice;
-
pojašnjavati smisao mjera i zapovijedi državnog vodstva. (Cipek T., 2009., 99.)
Iako je filmska produkcija bila u vlasništvu privatnika, nacisti su nastojali potpuno centralizirati filmsku proizvodnju. Oko 1150 filmova snimljenih u Trećem Reichu oko polovicu su činili dokumentarni i filmovi s ratnom tematikom. Također, propaganda je bila zastupljena i u zabavnim igranim filmovima koji su činili preko 50% filmske produkcije.19
18
Tegel, Susan, Nazis and the Cinema, London, Continuum Books, 2008. Cipek, Tihomir, Međunarodne studije br. 9, Trijumf volje kao trijumf nacizma, Politička kultura, Zagreb, 2009. str. 99. 19
25
Od filmova s političkom tematikom 27% su bili izričito politički, 14% manifestno politički, a 11% akcijski, koji se mogu ubrojiti u latentno političke. Među igranim političkim filmovima isticali su se antisemitski (Jud Suess, 1940), antikomunistički („Weisee Sklaven“; 1936), antiengleski („Ohm Krűger“, 1941), vrlo popularni bili su i ratni filmovi o pilotima („Stukas, 1941; „Quax der Bruchpilot“, 1941), kao i o podmorničarima („U-Boote vestwärts“, 1941). Među propagandnim, isticali su se filmovi Leni Riefenstahl, o kongresima nacističke stranke („Sieg des Glaubens“, iz 1934. godine kao i „Triumph des Willens“ iz 1935.), a rado su gledani i njezini filmovi o Olimpijadi održanoj u Berlinu 1936. godine („Fest der Schőenhiet“ i „Fest der Vőlker, iz 1938. godine) (Cipek T., 2009., 99.). Zasigurno, najimpresivniji uradak nacističke filmske industrije bio je film Trijumf volje kontroverzne redateljice Leni Riefenstahl, koji je zadovoljivši teorijski okvir propagandnog filma – tehnike sortiranja, transfera i posebnih apela, dokumentarističkim izričajem doprinio percepciji propagandnog filma kao umjetničkog djela.
11. UMJETNOST U ULOZI PROPAGANDE Ideologija nacionalsocijalizma uspješno je artikulirana kroz umjetničku ideologiju ili umjetničku politiku stvarajući kontrolu nad društvom. Time je umjetnička politika poslužila kao socijalni inženjering i snažno propagandno sredstvo. Nacionalsocijalizam je spoznao socijalnu aktivnost umjetnosti i napravio jedinstveni pokušaj u povijesti modernog upravljanja državom kako bi područje umjetnosti u potpunosti iskoristio. Za vrijeme skupa u Nürnbergu 1935. godine, Hitler je izjavio da nijedan narod ne živi dulje od dokaza njihove kulture. Također, prema pisanju Vőlkischer Beobacthera iz iste godine,
samo
stranka
i
država
imaju
pravo
definirati
standarde
u
skladu
s
26
nacionalsocijalističkim konceptom kulture.20 Iako je još 1929. godine, osnivanjem Borbenog saveza za njemačku kulturu započelo buđenje nacionalnog mita, ovim je odaslana poruka javnosti o spremnosti nacionalsocijalista u izgradnji države posredstvom snažne kulturne politike koja će obuhvatiti sve vidove umjetnosti, posebice arhitekturu, literaturu, teatar i film. Arhitektura je za Hitlera predstavljala oblik opuštanja dok je u slobodno vrijeme diskutirao o građevinskim planovima sa svojim omiljenim arhitektom Albertom Speerom. Hitler je tražio da arhitektura istakne moć, veličinu naroda i simbole vječnost, stoga su sve građevine iz tog razdoblja monumentalnog izgleda. Glavne značajke nacionalsocijalističke arhitekture: tlocrti – strogo simetrični i po mogućnosti ponovljeno centrirani prema samima sebi; masivna težina i raspored materijala uz obveznu upotrebu njemačkog klesanog kamena, izbjegavanje stakla i drugih lakih građevinskih materijala; kutni kvadri, povremeno i iskošena podnožja nalik na srednjovjekovne utvrde, zatim – umjesto stupova s kružnim tlocrtom, kanelirani stupovi pravokutna tlocrta i pilastri, bez baza i kapitela; zatim – arhitektonski motivi kao što su Fűherov balkon i sl.21 Kao primjer možemo navesti Olimpijski stadion u Berlinu, Kuću njemačke umjetnosti u Műnchenu, Kancelarijat Reicha i Dvoranu naroda, koja ipak nikada nije izgrađena. Za naciste su građevine predstavljale vjeru u Tisućljetni Reich, dok je Berlin trebao primjereno predstavljati autoritarnu vodeću državu. „Geopolitičko značenje glavnog središta jednog pokreta ne može biti…precijenjeno“, pisao je Hitler u knjizi Mein Kampf. „Već i samo postojanje takvog mjesta, okruženo magičnom čarolijom jedne Meke ili Rima, može pokretu trajno podariti snagu koje opravdanje leži u njegovu unutrašnjem jedinstvu i priznavanju vrha koji predstavlja to jedinstvo“. (Brenner H., 1992., 172.) Iako su za vrijeme nacističke vladavine mnogi prominentni pisci napustili zemlju, literarna djela nastavljala su izlaziti, barem od autora koji su nastavili s pisanjem bojeći se odmazde nacista. U isto vrijeme, izašlo je mnogo novela propagandnog sadržaja. Primjerice, novela Parteigenosse Scmiedecke iz 1934. godine, govori o čovjeku koji je zbog članstva u 20
Bytwerk, L. Randall, Bending Spines: The Propagandas of Nazi Germany and the German Democratic Republic, 2004., str. 109. 21 Brenner,Hildegard, Kulturna politika nacionalsocijalizma, Zagreb, 1992., str. 79.
27
nacističkoj stranci izgubio posao prije 1933. godine. Priča je prožeta njegovim nastojanjem za dobivanjem posla, jer zbog svojih nacionalsocijalističkih nazora dolazi u konflikte s ostalima koji nisu prihvatili novi poredak. Priča ipak bilježi sretan završetak – uz pomoć svojih prijatelja-istomišljenika, glavni protagonist dobiva bitku i novi posao.22 Nasuprot pisanog izričaja, nacisti su radije koristili izgovorenu riječ kao oblik manipulacije. Kao reprezentativan medij poslužilo im je kazalište. Predstave Thing-teatra zamišljene su kao scenska djela koja su trebala doprinijeti simbolu moći i jedinstva nove države te podariti reprezentativan umjetnički izraz i time stvoriti novo njemačko nacionalno kazalište. Sadržaj predstave prikazivao je narod i njemačke junake koji pobjeđuju sve neprijatelje. Uz prikazivanje borbi, uniformi, zborova, zvona i ritma koji iskazuju uzvišenost trenutka, Thing-teatar se izgrađivao u za što veći broj gledatelja – 20 000 gledatelja pratilo je u Koblenzu izvedbu Heinrich Lerschova Thing-komada Narod u nastanku, dok su službene statistike izvođenja iz 1934. i 1935 godine navodile oko 58.000 gledatelja.23 Nacisti su odlučili uništiti sva nepoćudna umjetnička djela, stoga je prikupljeno 12.000 grafičkih listova i 5000 slika i skulptura koja su trebala zauvijek biti maknuta od pogleda javnosti. Dio radova obilazio je gradove s putujućom izložbom Izopačene umjetnosti, jedan dio je prodan u inozemstvu, a dio od 1004 ulja i skulptura i 3825 akvarela, crteža i grafičkih listova – spaljeno. S druge strane djela koja su predstavljala simbol osnaženog čistog seoskog života, obitelj, priroda, prikaz idealne žene i muškaraca te portreti koji su idealizirali pojavnost Hitlera stavljena su u prvi plan, dok su izložbe koje su predstavljale umjetnička djela s navedenim motivima služile organizaciji optimizma u narodu.
22
isto Thing-prostori su podizani na „povijesnom posvećenom tlu“: u Annabergu (Gornja Šleska), Eishstattu (Bavarska), Bad Schmiedebergu (Saska), Koblenzu na Rajni, Stolzenauu na Weseru, Heringsdofu na Usedomu, pred Marenburgom u Zapadnoj Pruskoj. Dolmeni (megalitski grobovi), povijesna bojna polja, ruševine, mostobrani, sjedišta kneževa bili su omiljeni rekviziti. (Brenner, Hildegard, Kulturna politika nacionalsocijalizma, Zagreb, 1992. str. 131. ) 23
28
12. ZAKLJUČAK Nacistička propaganda iskoristila je sve metode manipulacija s kojima je raspolagala. Izuzetan trud i financijska sredstva utrošena su u provođenju nacionalsocijalističke ideologije apelirajući na moral i aksiom istine koji se mora prihvatiti. Propovijedajući s pijedestala vlasti, njemačkoj javnosti omogućen je predložak života kojeg treba slijediti - vlast raspolaže sa svim instrumentima kojima će poboljšati blagostanje i poziciju naroda koju on zaslužuje. Drugim riječima, nacisti su umješnim korištenjem propagandnih sredstava ušli u sve pore društva, amputirajući kritičku svijest kod javnosti. No, kako opisati masovnu podršku koju su nacisti uživali u razdoblju ekspanzije i ratnih djelovanja te da li su uistinu isprali svijest jednog naroda u svrhu ostvarenja zacrtanih političkih ciljeva? Unatoč ratnom porazu, propaganda je uništila samu sebe. Bila je precijenjena, dok su njezini ideolozi zaboravili da nijedna ideja dugoročno ne može dobiti trajno priznanje. Ipak, propaganda je u jednom uspjela – pobudila je stara nadanja njemačkog naroda, nudeći im odgovor na frustracije koje su generirane uslijed poraza u Prvom svjetskom ratu i velikoj gospodarskoj krizi 1929./1933. godini. Propaganda nikako nije mogla suzbiti katastrofalnu percepciju koja je stvorena za vrijeme najžešćih ratnih previranja i staljingradskog debakla koji je uvelike utjecao na pad morala kod njemačke javnosti. Također, posljedično ne možemo govoriti o kolektivnoj krivnji njemačkog naroda zbog lojalnosti koja je pružena, posebno na samom početku. Nacistička politika nije doživjela masovnu podršku zbog genocida nad Židovima, nego je podrška realizirana prvenstveno zbog redukcije nezaposlenosti, povrata okupiranih teritorija i vraćanja ponosa i slave moralno poraženoj naciji. Ipak, zaključiti da njemački narod nije bio svjestan genocida predstavljao bi falsifikat povijesnih činjenica, no razloge za prešućivanje monstruoznih događanja možemo povezati sa strahom od nacističkog terora ili vjerom u razloge kao nužnom žrtvom za postizanje viših ciljeva. Postupci nereagiranje ne mogu se opravdati, jer se pasivnost ne može tolerirati niti pod neposrednom ugrozom vlastitog života. Nacistička propaganda stvorila je
29
okruženje u kojemu se javnost pretvarala da vjeruje, dok se istodobno vlast pretvarala da je sigurna kako javnost vjeruje. S druge strane, nacistička propaganda je pokazala koliko instrumenti manipulacije mogu utjecati na javno mnijenje. Iako je više od pola stoljeća prošlo od ekspanzije nacističke propagande, a gledajući s tehnološke strane, ista je ukazala na krhkost ljudske svijesti i podložnost manipulacijama od strane autoriteta. Bilo da je riječ o totalitarnom ili suvremenom demokratskom političkom okruženju, pojedinac ili skupina, nisu imuni na politiku kao borbu za vlast, jer da bi zaživjela, politika mora prisilnim putem ili konsenzusom postići priznanje od javnosti. Iako se u suvremenom svijetu eksplicitan teror manipulacije može detektirati, pojavom suvremenih medija i vješto modificiranog propagandnog pristupa, čovječanstvo se na umješan način tjera na pristanak – čime se ponovno aktualiziraju osnove Goebbelsovih načela propagande.
30
13. LITERATURA Brenner, Hildegard, Kulturna politika nacionalsocijalizma, August Cesarec, Zagreb 1992. Bytwerk, L. Randall, Bending Spines, The Propagandas of Nazi Germany and the German Democratic Republic, Michigan State University Press, East Lansing, 2004. Cipek, Tihomir, Trijumf volje kao trijumf nacizma, Međunarodne studije br. 9, Politička kultura, Zagreb, 2009. Doob, L. W., Goebbel's Principles of Propaganda, Public Opinion Quartlerly, 1950. Hitler, Adolf, Mein Kampf, 1938. Milardović, Anđelko, Uvod u politologiju, Osijek, 1996. Šiber, Ivan, Politička propaganda i politički marketing, Alineja, Zagreb, 1992. Šušnjić, Đuro, Ribari ljudskih duša - Ideja manipulacije i manipulacija idejama, Beograd 2008. Tegel, Susan, Nazis and the Cinema, Continuum Books, London, 2008. Welch, David, The Third Reich Politics and Propaganda, London, New York, 2002.
***
31