Marko Samardžija – Norme i normiranje hrvatskog standardnog jezika
Hrvatski je jezik zajednički nazivnik za sve one južnoslavenske govore ili idiome i za sve na njima
zasnovane pisane (književne) jezike kojima su se u prošlosti služili ili se danas služe Hrvati. Organski je idiom (mjesni govor) onaj koji služi kao komunikacijski kod određene zatvorene i
homogene etničke zajednice (konkretnog sela ili skupine zaselaka) Substandardni idiomi vezani su uz urbanu, više ili manje intelektualiziranu sredinu, a nastaju u prostoru organskih idioma i hrvatskog standardnog jezika. Tu ulaze kolokvija lni jezik, dobni žargoni,
stručni žargoni i šatrovački kao tajni jezik rubnih skupina. Standardni je jezik autonomni vid jezika, svjesno normiran i polifunkcionalan, stabilan u prostoru i
elastično stabilan u vremenu. Četiri su važne lingvističke i sociolingvističke značajke: značajke: autonomnost , svjesna normiranost, funkcionalna polivalentnost i elastična stabilnost. Autonomnost – njome se ističe samostalnost standardnog jezika spram svih organskih idioma ili skupina jezika. HSJ ne podudara se ni s jednim od 16 dijalekata HJ a ni s jednim od triju narječja. To
znači da nitko nije govornikom nekog standardnog jezika po mjesnom ili socijalnom podrijetlu, već je njegovo poznavanje HSJ produkt učenja. – Svaki je standardni jezik skup norma od kojih svaka normira jedan njegov dio – Svjesna normiranost – grafijska,
pravopisna,
fonološka,
pravogovorna,gramatička,
leksičkosemantička,
stilistička,
pragmalingvistička i retorička. Jezična je norma sustav od govornika prihvaćenih propisa kojima se određuje što je u nekome dijelu idioma ili u idiomu pravilno, a što nije. Razlikujemo dvije vrste normiranja: spontano kao temeljnu značajku organskih idioma i svjesno kao temeljnu značajku standardnog idioma. Funkcionalna polivalentnost odnosi se na činjenicu da standardni jezik, za razliku od ostalih idioma
mora iti tako kompletiran da se njime bez poteškoća možemo služiti u funkcionalno vrlo različitim komunikacijskim situacijama. Zbog toga što se tim jezikom mora moći sve izreći, neki su standardolozi skloniji uporabi termina omnifunkcionalnost. Elastična stabilnost (gipka postojanost) termin je praških strukturalista kojim se ističe dinamička narav SJ koji je u osnovi stabilan, ali je ta postojanost gipka kako bi mogao udovoljiti svim novim komunikacijskim potrebama svojih govornika. Razlikujemo predstandardno i standardno razdoblje HJ
Kruno Krstić – Hrvatski književni jezik Ako netko misli da je Gajevom i Vukovom suradnjom, odnosno bečkim dogovorom i hrvatskom i srpskom književnom jeziku dana konačna zajednička redakcija, i da od tog časa postoji apsolutni
identitet hrvatske i srpske jezične norme, taj dokazuje, da nema ni pojma, što je književni jezik i kako se on stvara.
Radoslav Katičić – Normiranje književnog jezika kao lingvistički zadatak Otpor normiranju dolazi često od filologa. Kako bi pokazali neopravdanost normiranja pozivaju se na lingvistiku. Protivnici jezičnih norma misle kako u jeziku ne postoji ispravno i neispravno. Od antike do početka 19. st. jezikom su se ljudi bavili samo kako bi utvrdili norme književnog jezika. Položaj se iz temelja promijenio u prvoj polovici 19. st. kada se počela starati jezična znanost. Tada je došlo do lučenja proučavanja i normiranja jezika. Lingvisti postaju istraživači svih jezičnih pojava bez obzira na norme. To neobaziranje postalo je preduvjet lingvističkog istraživanja. Tada se prvi put spoznao
povijesni razvoj jezika i načelna ravnopravnost dijalekata u tom razvoju. Daljnjim istraživanjima i propuštanjem utjecaja romantičkih ideja došlo je u lingvistici do velikih promjena. Predodžba o jeziku kao stalnom i neumitnom propadanju pokazala se neopravdanom. Svaki oblik jezika rezultat je historijskog razvoja i nema objektivnog mjerila po kojim bi neki stupnjevi razvoja bili vredniji od drugih. Svaki je historijski nastali oblik jezika dana stvarnost koju lingvistika
mora registrirati kao predmet svog istraživanja. Ljudi koji se bave jeziko m raspali su s u dvije skupine, jedni su bdjeli nad čistoćom jezika, a pravi su
sljedbenici jezične znanosti izučavali samo njegove razne oblike, shvaćajući kako nema dobrih i loših oblika. Ono što je čistuncima bilo loše bio je samo mlađi razvojni oblik. Tako dolazi do rascjepa školske i znanstvene gramatike. Pri takvom položaju u lingvistici posve je razumljivo da se više ili manje lingvistički obrazovani protivnici norma pozivaju na jezičnu znanost. Noviji razvoj lingvistike baca sasvim novo svjetlo na normiranje književnog jezika. U prvom je redu
bolje uočen društveni karakter jezika i njegova razvitka. H J može se prilagoditi svojem specijaliziranom zadatku samo ako se svjesno i strogo normira. Osnovni problem normiranja nije
dakle lingvističke, već društvene prirode. Najviše naime ovisi o društvenom prestižu književnog jezika i njegovih norma i o tome da li je neka društvena zajednica zrela da dobije strogo ujednačen i standardiziran književni jezik. Značenje primijenjene lingvistike postaje sve veće, a normiranje književnog jezika i sva pitanja u s vezi s tim jedno su od njezinih važnijih područja i predstavljaju danas pravi i teoretski punovrijedni lingvistički posao.
Josip Silić – Nekoliko misli o normi (12) x Normu treba promatrati kao statičko -dinamičku pojavu uvjetovanu sistemom i govorom. Ona pretpostavlja i put od sistema do govora (što određuje njezin dijakronijski aspekt ), i put od govora do sistema (što određuje njezin statični, sinkronijski aspekt.) Sinkronijski joj omogućava stabilnost, a dijakronijski evoluciju.
x jezična jedinica može zadovoljavati normu, a da ne zadovoljava sistem, i obratno. To omogućava svojevrsnu nezavisnost uzajamnu norme i sistema.
x s druge strane, bez te proturječnosti ne bi bilo razvoja sistema. x Varijantama bi se kao objektivnim pojavama bez kojih nema ni orma ni razvoja trebalo pristupati konjunktivno, a ne disjunktivno. One jedna drugu ne smiju isključivati, već uključivati.
x Govoreći o isključivanju/uključivanju varijanata treba imati a umu kako sve norme ne pristupaju problemu na isti način. Prvi tip norme utvrđuje sistematske značajke jezičnih činjenica, pa se nazivaju sistemskima. One su najstrože i pristupaju jezičnim načelima po sistemu dopustivo -nedopustivo.
Drugi utvrđuje njihovo funkcioniranje u književnom jeziku, pa se nazivaju funkcionalnima. One pristupaju jezičnim činjenicama po načelu književnojezične -neknjiževnojezične i odvajaju književni jezik od dijalekata. Treći utvrđuje emocionalno -ekspresivne nijanse jezičnih činjenica, pa se nazivaju stilističkima. One im pristupaju po načelu ove u ovoj -ove u onoj funkciji. One odvajaju stilistički markiranu jezičnu činjenicu od stilistički nemarkirane. x U svakoj normi treba utvrditi kriterije po kojima će se ova ili ona upotreba jezika proglasiti pravilnom, odnosno nepravilnom. Da jezična upotreba bude regularna, da odgovara mogućnostima sistema jezika, da bude društveno odobrena. To pretpostavlja da će u utvrđivanju pravilnosti udjela imati i njezina stabilnost, i proširenost, i preferiranost, i obćeobveznost, i njezino odgovaranje uzusu, i odgovaranje sistemu i usklađenost s realnim tendencijama razvoja jezika. x Neki smatraju da uzoran književni jezik treba tražiti u književnom djelu. Drugi smatraju da on ne
može biti uzoran zbog odstupanja od normi. Jezik književnog djela jedan je od načina na koji književni jezik funkcionira, tj. jedan od njegovih funkcionalnih stilova – Funkcionalni stil književnog jezika
pretpostavlja i književnojezično i neknjiževnojezično. I funkcionalne stilove treba promatrati kao svojevrsnu antinomiju, tj. kao područje djelovanja proturječnih sila. Iz toga izlazi da uzornu upotrebu jezika ne treba tražiti u samo jednom funkcionalnome stilu, već u svima njima zajedno.
x Pri normiranju književnog jezika često se postavlja kao problem odnos ovog ili onog kraja,odnosno ove ili one skupine ljudi prema ovoj ili onoj upotrebi jezika. Pri tom se zanemaruje činjenica da
književni jezik nadrasta i teritorijalne i socijalne granice. x Kada se govori o neknjiževnim jezičnim činjenicama misli se i na dijalektalne pojave. Nitko nije oslobođen od stjecanja književnog jezika učenjem. x Književni jezik u traženju novih načina izražavanja čovjekovih životnih potreba poseže i za načinima izražavanja koji su mu strani. On te nove načine izražavanja ili podređuje svojim zakonitostima, te ih tako usvaja, ili usvojivši ih, a pod pritiskom norme, te svoje zakonitosti mijenj a x Evolucija književnog jezika uvjetovana je promjenama njegovih unutrašnjih odnosa, tj. pojavom novih pravila. No i stara se pravila mogu revitalizirati.
x Promjene u normi zahvaćaju: akcentologiju, ortoepiju, ortografiju, morfologiju, derivatologiju, sintaksu i leksikologiju.
Krešimir Mićanović – Hrvatski s naglaskom
Proučavanje standardnog jezika – najmlađeg jezičnog egzistencijalnog oblika – 30h godina 20. stoljeća postaje težište slavističkih istraživanja. Motivirano je i praktično i teorijski. Praktično bavljenje smješteno je u okvir jezične kulture, a teorijsko je usmjereno na oblikovanje opće teorije o standardnome jeziku.
Sociolingvistički utemeljena lingvistika varijeteta pridonosi razgraničenju spornih termina jezik i varijetet, jezik i dijalekt. Nitko ne govori u cjelini povijeni jezik. Kada neko govori povijesni jezik, on
govori određeni dijalekt, na određenoj razini u određenome jezičnom stilu. Coseriu pod povijesnim jezikom smatra jedan jezik koji postoji kao proizvod kulture i koji vlastiti govornici i govornici drugih
jezika priznaju kao jezik. On nije jedinstven jezični sustav, nego spoj različitih jezičnih sustava koji se načelno razlikuju trojako: s obzirom na prostor oblikuju različite dijalekte (djatopijska različitost), razlikuju se društveno -kulturno i konstituiraju različite jezične slojeve i razine (dijastratička
različitost), razlikuju se s obzirom na ekspresivnost (dijafazijska različitost.) Trima glavnim kriterijima – prostoru, društvu i situaciji, pridodaje se i četvrti, vrijeme. U skladu s tim mogu se razgraničiti četiri velike klase jezičnih varijeteta: dijastratički, dijatopijski, dijafazijski i dijakronijski varijeteti . Prva su tri funkcionalno-kontekstualni varijeteti. Primarna je varijacija dijatopijska, a jezični sustav određene
regije jest dijatopijski varijetet. Sekundarna je varijacija dijastratička i ima individualne (lojalnost prema mjestu, stavovi, orijentiranost k napredovanju) i socijalne (dob kao promjenjiv i spol kao
nepromjenjiv činilac) činioce. Individualni činioci oblikuju svijest o jeziku i utječu na jezično ponašanje. Dijastratički su varijeteti rezultat raslojavanja jezika – sociolekti, varijeteti specifičnni s obzirom na skupinu i društveni sloj. Treća varijacija – dijafazijska, utječe na jezičnu realizaciju pomoću situacijskih činilaca i time dovodi do intrapersonalnih varijacija. Od osobitog je značaja razlikovanje jezika i varijeteta, odnosno razumijevanje jezika kao društvenog fenomena koji čini niz varijeteta, a jedan je od njih i standardni. Ono što standard odvaja od drugih varijeteta su njegova jezična obilježja i njegove funkcije u društvu. Zasebnost se i povlašteno njegovo mjesto ne može razumjeti ako se zanemari njegova simbolička vrijednost, funkcioniranje kao simbola nacionalne integracije ili prestižnost koju mu opskrbljuje uporaba u edukacijskome procesu, javnim institucijama i medijima. Dakle, standardni varijetet je k odificiran, nadregionalan s obzirom na do seg i
valjanost, koristi se prvenstveno u institucionalnim kontekstima i služben im komunikacijskim situacijama, a u svakodnevnome jeziku nikada se ne ostvaruje u svojoj idealnoj kodificiranoj normi.
Standardni je jezik proizvod standardizacije koja je uvjetovana društveno i politički. Taj proces ima za posljedicu oblikovanje standardnog varijeteta koji dobiva povlašteno mjesto nad ostalim varijetetima. Tako standardni varijetet postaje jezikom, a ostali varijeteti ostaju dijalektima. Izvori
prestižnosti standardnog jezika prepoznaju se u tome što se standardu dodjeljuju visoke funkcij e. On je instrument moći u društvu. Proces standardizacije utemeljen je u ideji postizanja uniformnosti. U procesu razrade, ozakonjivanja
i nametanja službenog, standardnog jezika važnu ulogu vrši školski sustav. Jedno od glavnih njegovih obilježja, a ujedno i motiv nastanka jest to što je on instrument za nadregionalnu komunikaciju. Osim toga je i sredstvo za ostvarenje kulturnih i civilizacijskih potreba, a time se standard razlikuje od razgovornog jezika.
Prema Garvinu i Mathiot tri su ključne komponente proučavanja jezične standardizacije: strukturalna obilježja, funkcije standardnoga jezika i stavovi spram njega.
Najočitija strukturalna obilježja u leksiku i sintaksi su elastična stabilnost i intelektualizacija. Elastična je stabilnost pojam kojim se pokriva dinamička napetost između norme i kodifikacije: standardni se jezik stabilizira prikladnom kodifikacijom, a norma utvrđena kodifikacijom mora biti elastična da bi se
prilagodila promjenama u jezičnoj zajednici. Intelektualizacija se podrazumijeva kao jačanje intelektualne komponente, kao prilagođavanje jezika usmjereno na to da jezični izrazi budu određeni, apstraktni i točni.
Funkcije standardnog jezika su: ujedinjavanje (standard kao poveznica nasuprot dijalektalnoj raznolikosti), odvajanje (afirmiranje zasebnog identiteta spram drugih), prestiž , sudjelovanje
(omogućuje zajednici korištenje vlastitog jezika s ciljem participiranja u modernom svijetu) i funkcija normativne orijentacije (standard služi kao orijentir u pitanjima jezične korektnosti). Stavovi govornika korespondiraju s funkcijama – jezična lojalnost i funkcija ujedinjavanja i odvajanja, ponos i
prestiž, želja za sudjelovanjem odnosi se na funkciju sudjelovanja, a svijest o normi na funkciju normativne orijentacije.
Haugenov model standardizacije, odnosno pretvaranja nerazvijenog jezika u razvijeni: selekcija
norme, kodifikacija (minimalno variranje forme), elaboracija (maksimalna varijacija funkcija) funkcije, implementacija (društveno prihvaćanje). Elaboracija i kodifikacija odnose se na normu, a
selekcija i prihvaćanje na funkciju. Prvi se tiču jezika, a drugi društva. Odluči li zajednica stvoriti novi standard mogu se primijeniti tri postupka: komparativni, povijesni statički. forma
društvo
selekcija
funkcija
prihvaćanje
jezik
kodifikacija
elaboracija
Jezično planiranje širi je pojam od procesa standardizacije, čija je jezgra kodifikacija. Ono započinje selekcijom kao prvim korakom u planiranju statusa, nastavlja se kodifikacijom kao prvim korakom u
planiranju korpusa. Je li ovaj model jezičnog planiranja i model standardizacije? Standardizacija je proces stvaranja eksplicitne norme u nekom društvu, trenutku, determinirano ekonomskim, političkim i kulturno-historijskim razlozima, u kojemu ono za takvom jezičnom normom osjeća potrebu. Jezično je planiranje osnovno lingvističko sredstvo provođenja jezične politike, skupom mjera koje se u okviru nje podu zimaju s ciljem usmjeravanja jezičnog razvoja da bi se jezici osposobili
za obavljanje svojih funkcija u komunikaciji i stvaralaštvu članova zajednice. Jezična politika je skup racionalnih i uglavnom institucionaliziranih postupaka kojima neko društvo utječe na jezične oblike javne komunikacije i na formiranje svijesti svojih sudionika o tim oblicima. Haugen standardizaciju
smješta u planiranje korpusa.
Jezično kultiviranje koje ulazi u planiranje korpusa jedna je od etapa u izgradnji norme. Kao zaseban problem bavi se nastankom, oblikovanjem, razvojem i društvenim funkcioniranjem standardnih jezika.
Prva sustavna i znanstveno utemeljena koncepcija skrbi o jeziku razrađena je u Praškoj školi. Pražani jezičnu kulturu razumijevaju kao svjesnu skrb o standardnom jeziku koja se ostvaruje trojako: teorijskim lingvističkim radovima, nastavom jezika u školama i književnom praksom. Njihov je koncept jezične kulture kasnije mijenjan utoliko što se pozornost skreće na dvije dihotomije: kultura kultivacija i jezični sustav – govor. Praška koncepcija jezične kulture neodvojiva je o teorije standardnoga jezika.
Jezični purizam jedna je od najnapadanijih i najspornijih aktivnost unutar jezičnog kultiviranj a. Svoje mjesto unutar lingvistike jezični purizam zadobiva s praškim funkcionalizmom koji problem jezičnog kultiviranja smatra legitimnim lingvističkim problemom.
Često se purizam smatra popratnim
fenomenom nacionalizma. Motivi se pur ističkog djelovanja prepoznaju u želji da se materinski jezik,
kao dio nacionalne kulture i iskaznica nacionalnog identiteta, razlikuje od drugih. On može biti usmjeren protiv vanjskih utjecaja. Naime, purifikacija je usmjerena na to da se standard kao simbol
nacionalnih identiteta očuva od vanjskih utjecaja. U drugom slučaju, puristička je djelatnost usmjerena na unutarnje elemente koji se označavaju kao dijalektalizmi. Potrebno je razlikovati različite tipove purizma: racionalne i neracionalne pristupe, blage, umjerene i ekstremne.
Kako se varijeteti klasificiraju u jedan jezik?
Mogu se izdvojiti tri vida identiteta nekog jezika: tipološki, genetski i vrijednosni. Tipološki se utvrđuje na osnovi opisa gramatičkog sustava. Genetski se vid određuje po mjestu što ga jezik zauzima u rodoslovnom stablu kojim se prikazuje genetska klasifikacija jezika. Tipološki se identitet utvrđuje na osnovi inherentnih, jezičnih svojstava i nužan je preduvjet genetske klasifikacije. U slučaju kada su ova tri identiteta podudarna može se govoriti o jedinstvenom identitetu. Granice između jezika ne mogu se odrediti isključivo na temelju strukturalnih razlika ili kriterija međusobne razumljivosti. Da bi se odredilo što je jezik ili varijetet jednog jezika treba uzeti u obzir sociopolitičke kriterije i pridodati ih strukturalnim lingvističkim kriterijima.
Što čini jedan varijetet standardnim? Književni jezik je preširok termin jer se u književnosti ne upotrebljava samo standardni jezik. Standardni jezik je više civilizacijski pojam s naglaskom na funkcionalnost, a književni jezik je pretežno kulturni pojam koji naglašava vrijednost. Prednost se daje terminu standardni varijetet, a ne standardni jezik. Iako sinonimi, ti se pojmovi mogu razlučiti s obzirom na razliku između jezi ka i varijeteta. Standardni varijetet je dio jezika, označava pojedinačni standardizirani varijetet, a standardni jezik označava jezik koji sadrži barem jedan standardni varijetet. Standardni je varijetet instrument nadregionalne komunikacije ( čime se razlikuje od lokalnih i regionalnih varijeteta),
komunikacijsko je sredstvo za više kulturne i civilizacijske potrebe (čime se razgraničava standard od razgovornog varijeteta). Nadalje, on je kodificiran. Kodifikacija je normativni postupak u užem smislu što podrazumijeva izradu normativnih priručnika. Standardiziranost se, dakle, određuje kodifikacijom. Standardizacija započinje tamo gdje ima varijacija. Kodifikator mora odabrati jednu od mogućnosti temeljem određenih kriterija – kriterij autoriteta, zemljopis ni kriterij, književni kriterij, aristokratski kriterij, demokratski kriterij, logički i estetski. (Jespersen) Pranjković ih ima 12. Silić smatra da su uvjeti: da jezična uporaba bude regularna, da odgovara mogućnostima sistema jezika i da bude društveno odobrena. Na pitanje kako razgraničiti standard od nestandarda Ammon odgovara modelom četiriu društvenih silnica. Njegov model sadrži četiri komponente: jezični kodeks, autoriteti za normu, modelski govornici/pisci i jezični eksperti. Jezični je kodeks središnji dio modela. Posebno važna komponenta modela modelski su govornici/pisci i njihovi tekstovi služe kao izvor kodifikacije.
Josip Silić – Funkcionalni stilovi hrvatskog jezika
Jezik kao sustav podliježe lingvističkim, a jezik kao standard sociolingvističkim zakonitostima.
Lingvističke su isključivo jezične, dok su sociolingvističke i jezične i društvene. Jezik kao sustav neovisan je o kulturi, književnosti, civilizaciji, politici, vjeri, naciji. Jezika kao standarda nema bez vrijednosnog suda. Jezik kao sustav čisti je suodnos činjenica. Dakako da je poželjno da jezik kao
standard poštuje zakonitosti jezika kao sustava. Svaki se jezični sustav ostvaruje govorima, od kojih se jedan od njih može izabrati kao osnovica standardnoga, javnokomunikacijskoga govora, koje obično nazivamo standardni jezikom. Jezični
sustav može imat više standardnih jezika (varijeteta). Štokavsko, čakavsko i kajkavsko narječje različiti su jezični sustavi. U hrvatskom standardnom jeziku oni imaju načelno onu ulogu koju imaju drugi slavenski jezici. Oni su zasebna hrvatska narječja, a ne narječja hrvatskog jezika. Zato je o čakavskim pojavama pogrešno govoriti kao o dijalektalizmima, već o pojavama iz štokavskoga narječja. Hrvatski se standardni jezik definira kao jezik hrvatske polifunkcionalne javne komunikacije. Njegove se funkcije nazivaju njegovim funkcionalnim stilovima: znanstvenim, administrativno-poslovnim,
književnoumjetničkim, razgovornim i
novinarsko-publicističkim.
Zašto je standardni jezik
polifunkcionalan? Nitko ne govori standardnim jezikom kao cjelinom, nego jednom od njegovih funkcija, jednom od njegovih funkcionalnih stilova. Svatko govori onako kako to zahtijeva njegova
društvena djelatnost. A kako je ona različita, različit je i jezik koji ju prati.
Bičanić,Franić, Hudeček, Mihaljević – Pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskog jezika Povijest Hrvatski je jezik zajednički naziv za sve zapadnojužnoslavenske govore i na njima zasnovane književne
jezike kojima su se u prošlosti služili ili se danas služe Hrvati. Ubraja se u slavenske jezike koji spadaju u indoeuropsku jezičnu porodicu. Povijest Hrvata od doseljenja do 9. st. gotovo je sasvim nepoznata, pa se 7. i 8. stoljeće zovu tamnim
stoljećima. Prvo razdoblje hrvatske pismenosti najduže je i traje sedam stoljeća – 9-15, a karakterizira ga trojezičnost i tropismenost. Drugo predstandardno razdoblje (16.st) zbog velikih migracija karakterizira razmještaj narječja i dijalekata. Treće predstandardno razdoblje trajalo je cijelo 17. stoljeće i prvom polovinom 18. st. Bartol Kašić 1604. tiska prvu hrvatsku gramatiku – Institutionum linguae Illyricae libri duo. Četvrto razdoblje u povijesti hrvatskoga književnog jezika,
ujedno i prvo standardno razdoblje, traje od druge polovice 18. stoljeća do hrv atskoga narodnog preporoda. U tome razdoblju hrvatski se književni jezik sastoji od dvaju pismenih jezika -
novoštokavskoga i kajkavskoga. Oba su u procesu standardizacije. Drugo se standardno razdoblje može podijeliti u dva podrazdoblja: 1. od 30-ih godina do polovice 19. stoljeća (obilježeno je hrvatskim narodnim preporodom i zbivanjima u vezi s njim) 2. od polovice do kraja 19. stoljeća (obilježeno je sukobima pojedinih filoloških škola). U tome razdoblju dolazi do napuštanja manjinskoga kajkavskog književnog jezika na sjeverozapadnome području i priključenja jugoistočnomu području, što dovodi do brisanja granica tih dvaju u 16. stoljeću oblikovanih područja. Osnovica općehrvatskoga standardnog jezika postaje novoštokavština, ukinuto je jekavsko -ikavsko dvojstvo u korist jekavskoga te usvojena novoštokavska sklonidba. Grafijskom reformom Ljudevita
Gaja uspostavljenje jedinstveni općehrvatski grafijski sustav. Treće standardno razdoblje dijeli se na pet (pod)razdoblja: 1. od 1901. do 1918. 2. od 1918. do travnja 1941. 3. od travnja 1941. do svibnja
1945. 4. od svibnja 1945. do proljeća 1990. 5. od proljeća 1990. do danas.12 Takva je podjela uvjetovana ključnim političkim događajima kao važnim prekretnicama i smjernicama u procesu jezične standardizacije. Nakon predradnji u posljednjemu desetljeću 19. stoljeća, u 20. su stoljeću postavljeni temelji suvremenomu hrvatskom jezičnom standardu, hrvatski je jezik doveden do visokoga stupnja standardiziranosti te se, potkraj stoljeća, izborio za pravo na vlastiti naziv postavši „državnim" jezikom. Veći dio 20. stoljeća u znaku je za hrvatski narod i njegov jezik uglavnom nepovoljnih političkih zbivanja. U čitavome razdoblju od početka stoljeća do 1990. (izuzevši vrijeme NDH) Hrvatima se nastojao nametnuti jezik lišen značajki koje bi mogle podsjećati na posebnu (hrvatsku) jezičnu tradiciju i posebnu normu. Unitaristička koncepcija jezika bila je nametana u školama i u državnoj upravi. Izvan tih okvira ustrajalo se na očuvanju hrvatske jezične posebnosti. Na početku 20. st. očit je utjecaj hrvatskih vukovaca i njihove koncepcije hrvatskoga standardnog jezika, ali i navještaj drukčijega pogleda na hrvatski standardni jezik, njegove početke, pojedina razdoblja u oblikovanju te njegovo mjesto medu drugim slavenskim i neslavenskim standardnim jezicima.
Neki normativni i drugi priručnici tiskani od 1990. do danas Pravopisi
Slaven Batnožić - Branko Ranilović - Josip Silić, Hrvatski računalni pravopis, Zagreb, 1996. Vladimir Anić - Josip Silić, Pravopis hrvatskoga jezika, Zagreb, 2001. Stjepan Babić - Sanda Ham - Milan Moguš, Hrvatski školski pravopis, Zagreb, 2005. Lađa Badurina - Ivan Marković - Krešimir Mićanović, Hrvatski pravopis, Zagreb, 2007. Stjepan Babić - Milan Moguš, Hrvatski pravopis, Zagreb, 2010. Rječnici Vladimir Anić, Rječnik hrvatskog jezika, Zagreb, 1991. Vladimir Brodnjak, Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, Zagreb, 1991. Alemko Gluhak, Hrvatski etimološki rječnik, Zagreb, 1993.
Vladimir Anić - Ivo Goldstein, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1999. Maja Bratanić - Milan Moguš -
Marko Tadić, Čestotni rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 1999. Jure Šonje (ur.), Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 2000. Tomislav Sabljak, Rječnik hrvatskog žargona, Zagreb, 2001. Skupina autora, Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb, 2002. Vladimir Anić, Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 2003. Gramatike
Eugenija Barić i dr., Gramatika hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, 21990.; Hrvatska gramatika, Zagreb, 1995.
Stjepan Babić i dr., Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika: Nacrt za gramatiku, Zagreb, 1991.
Stjepko Težak - Stjepan Babić, Gramatika hrvatskoga jezika: Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Zagreb, 1992.
Dragutin Raguž, Praktična hrvatska gramatika, Zagreb, 1997. Sanda Ham, Školska gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb, 2002. Josip Silić - Ivo Pranjković, Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta, Zagreb, 2005. Ranko Matasović, Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb, 2008. Jezični savjetnici Stjepan Babić, Hrvatska jezikoslovna čitanka, Zagreb, 1990. Stjepko Težak, Hrvatski naš svagda(š)nji, Zagreb, 1991. Stjepko Težak, Hrvatski naš osebujni, Zagreb, 1995. Stjepko Težak, Hrvatski naš (ne)zaboravljeni, Zagreb, 1999. Mihovil Dulčić (ur.), Govorimo hrvatski, Zagreb, 1997. Ivan Zoričić, Hrvatski u praksi, Zagreb, 1998. Skupina autora, Hrvatski jezični savjetnik, Zagreb, 1999. Jasmina Nikić-Ivanišević i dr., Jezikomjer: Vodič za izbjegavanje najčešćih pogrešaka u hrvatskom standardnom jeziku, Stobreč, 2006. Nives Opačić, Reci mi to kratko i jasno: Hrvatski za normalne l jude, Zagreb, 2009. Lana Hudeček - Milica Mihaljević - Luka Vukojević, Jezični savjeti, Zagreb, 2010. Hrvatski jezik
Hrvatski jezik obuhvaća: - mjesne govore, skupine govora, poddijalekte, dijalekte i narječja - gradske govore i žargone - hrvatski standardni jezik. Narječja su hrvatskoga jezika kajkavsko, čakavsko i štokavsko. Nazvana su prema upitnoj -odnosnoj zamjenici kaj/što/ča. Narječja se dijele na dijalekte, poddijalekte, skupine govora i mjesne govore. Hrvatski je standardni jezik normiran, autonoman,
višefunkcionalan, stabilan u prostoru i elastično stabilan u v Aremenu.
Autonoman je jer, iako je dijalektna osnovica hrvatskoga standardnog jezika štokavska, standardni jezik nije istovjetan ni s jednim dijalektom, nikomu nije materinski jezik i svi g a govornici moraju učiti.
Stabilan je u prostoru jer je isti u svim područjima u kojima se govori hrvatski jezik te podmiruje sve
komunikacijske potrebe pripadnika određene zajednice na čitavu njezinu prostoru. Elastično je stabilan u vremenu jer se teži tomu da se što manje mijenj a u vremenu (nemoguće je
održati ga nepromjenjivim zbog promjena u nejezičnoj stvarnosti koje mora opisati). Normiran je jer je uređen normom. Dvojba o tome pripada li što standardnomu jeziku postoji tamo
gdje postoje inačice, tj. mogućnost izbora između jezičnih jedinica. Kako inačice postoje na svim jezičnim razinama, sve su jezične razine standardnoga jezika uređene normom te se govori o pravopisnoj, gramatičkoj (naglasnoj, fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj), leksičkoj i stilskoj normi. Standardni je jezik normiran normativnim priručnicima: pravopisom, gramatikom, rječnikom i jezičnim savjetnikom. U nekim razdobljima izdaju se i razlikovni rječnici. Hrvatski je pravopis fonološki s morfonološkim elementima. Fonološki je pravopis utemeljen na glasovnome načelu. Prema tome se načelu u hrvatskome piše npr. natkriti, otpasti, potprogram, raščistiti, svadba, ropski, potkresati. Morfonološki pravopis čuva glasovni sastav tvorbenih sastavnica, tj . vodi računa o prepoznatljivosti morfema u riječi. Prema morfonološkome se načelu u hrvatskome jeziku piše podcijeniti, podstaviti, podtočka, predsjednik, gradski. Gramatika je jezični priručnik koji navodi propise na fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj i sintaktičkoj razini. Višefunkcionalan je jer ima pet funkcionalnih stilova koji se razlikuju s obzirom na obvezu poštovanja norme i s obzirom na slobodu onoga koji se njima služi. Funkcionalni su stilovi hrvatskoga jezika od najslobodnijega do onoga u kojemu se norma najjače poštuje: književnoumjetnički, razgovorni, publicistički, administrativni i znanstveni. Svaki se funkcionalni stil dalje dijeli na podstilove. Svaki funkcionalni stil ima riječi koje su mu svojstvene. Riječi svojstvene književnoumjetničkomu stilu jesu poetizmi,
razgovornomu
kolokvijalizmi,
publicističkomu
žurnalizmi,
administrativnomu
administrativizmi, a znanstvenomu nazivi.
Razlike među pravopisima (Matičin, Školske knjige, Institutov, Anić -Silić) – pisanje dočetaka na –dak, veliko i malo početno slovo, -ije u stranim imenima , razdvajanje negacija pomoćnih glagola, kraćenje jata kod pokrivenog r.
