OGNJEN
ČALDAROVIĆ
URBANA SOCIOLOGIJA Socijalna teorija i urbano pitanje
GLOBUS / Z A G R E B
C o p y r i g h t G L O B U S , Z a g r e b , Jugoslavij
Predgovor
M n o g i od o n i h koji se b a v e u r b a n o m sociologijom, vjero j a t n o će se složiti s n a m a da postoji d u b o k i nesklad i z m e đ u postojećih ideja ο t o m e što čine k o n c e p t u a l n i okvir djelo vanja u r b a n e sociologije i najčešćeg n i v o a na k o m e se p r o v o d e r a z n o l i k a istraživanja. Osim r a z l i k e koja postoji, dakle, i z m e đ u »teorijske namjere« i p r a k t i č n o g r e z u l t a t a u pojedi n i m istraživanjima, očita je i r a z d v o j e n o s t i n e u s k l a đ e n o s t između htijenja koja se u p r o g r a m s k o m smislu izriču i m a l e ili g o t o v o n i k a k v e s t v a r n e usluge k o j u u r b a n a sociologija čini »popravljanju« u r b a n e svakidašnjice. Z a b r i n u t o s t n a d g l o b a l n o m » u r b a n o m situacijom«, c r n e p e r s p e k t i v e koje se od s t r a n e sociologa g r a d a izriču u vezi s b u d u ć i m oblicima g r a d s k o g života, opća globalizacija tzv. u r b a n o g pitanja, k a o i sve moguće vrste »urbanih kriza« na koje s v a k o d n e v n o iznova ukazuju raznolike publikacije, sve ozbiljnije zahtije vaju da se r a z m o t r i položaj u r b a n e sociologije.
Recenzenti D R M I L A N P R E L OG DR S T I P E SUVAR
Sociološki interes za g r a d stariji je od pojave sociologije k a o znanosti, a proces k o n s t i t u i r a n j a sociologije g r a d a , p r e m a m n o g i m tvrdnjama, još uvijek traje. N e r a d i s e p r o s t o ο t o m e da se postojanje sociologije g r a d a ne priznaje, r a d i se ο t o m e da se precizira p r e d m e t njenog interesa, pa p r e m a t o m e i oblast proučavanja. J o š od v r e m e n a prvih socioloških istraživanja učinjenih u okviru tzv. čikaške škole u r b a n e sociologije, p r e d m e t u r b a n e sociologije činio se definiranim, jasnim i n e u p i t n i m . U r b a n a sociologija se formirala k a o deskriptivna, analitička z n a n o s t koja je p r o u č a v a l a r a z n o l i k e oblike manifestacija tzv. u r b a n o g života, opisujući ih, klasi ficirajući ih i t u m a č e ć i ih na p r i k l a d a n način. U svojim p r o učavanjima p o s e b n u je pažnju posvećivala f e n o m e n u p r o s t o r n i h o b r a z a c a u kojima su se p o j e d i n e d r u š t v e n e p o j a v e
odvijale, što je p o s t u p n o d o v e l o do p r o u č a v a n j a p r o s t o r a — često izoliranog od svog socijalnog sadržaja, pa su se dru štveni procesi i pojave t r a n s f o r m i r a l i u p r o s t o r n e pojave i p r o c e s e . O s o b i t o je t a k a v način razmišljanja p o s t a o pri sutniji k a d a se razvija u r b a n o planiranje, o d n o s n o , p r o s t o r n o p l a n i r a n j e koje počinje p o s e b n o v o d i t i r a č u n a ο p r o s t o r u k a o e l e m e n t u planiranja. T a k a v r a z v o j p o s t u p n o d o v o d i d o r e l a t i v n e vulgarizacije eksplikacionih s h e m a i do o p r a v d a n i h n e z a d o v o l j s t a v a po stojećim o b r a s c i m a eksplikacije u t e r m i n i m a r a z n o l i k i h va rijanti e k o l o š k i h teorija. Premošćivanje e k o l o š k o g determi n i z m a k a o eksplikacione sheme, dešavalo se u n e k i m slučaje v i m a eksplikacija u k o j i m a se p r o s t o r n a p r o b l e m a t i k a globalizirala u k a z i v a n j e m na »šire d r u š t v e n e uzroke« p r o s t o r n i h pojava, što je vodilo, r e l a t i v n o n a i v n o izrečenom, o p ć e n i t o m zahtjevu — želimo li promijeniti p r o s t o r n e (urbane) procese i situacije koje s m a t r a m o n e p o t r e b n i m a , p o t r e b n o je izmije niti u z r o k e , a oni leže u širim d r u š t v e n i m p r o c e s i m a . T a k a v se z a h v a t u »šire d r u š t v e n e procese« nije m o g a o izvršavati p r i l i k o m svakog od poziva, pa su p o s t u p n o aplikativna, p r a g m a t i č n a , »tehnička« u r b a n a sociološka istraživanja na ilazila na više razumijevanja negoli o n a »kritički usmjerena« koja su poizvala na preispitivanje d r u š t v e n i h u z r o k a pretje' r a n o g u r b a n o g rasta, e k o l o š k e ugroženosti, ili p a k , p o r a s t a individualnog p r o m e t a , socijalne segregacije, ilegalne izgrad nje i tsl. Neadekvatnost ekološkog okvira kao osnovnog koncep t u a l n o g o k v i r a n a r o č i t o se počinje osjećati u toj, naglašeno politizirano, razvijenoj u r b a n o j sociologiji, koja se počinje p o s t u p n o javljati k o n c e m šezdesetih godina. »Politizacija« u r b a n e sociologije razvija se i n t e n z i v n o i u s e d a m d e s e t i m g o d i n a m a , da bi postala, koliko m o ž e m o procijeniti, domi n a n t n a linija razvoja d a n a s . Učinilo n a m se i n t e r e s a n t n i m p r o u č i t i o s n o v n e tendencije koje se u o k v i r u t o g »novog vala« do s a d a ocrtavaju, kritički r a z m o t r i t i njihovu u t e m e ljenost i orijentiranost, te m o g u ć e p u t o v e r a z v o j a u b u d u ć nosti. I n t e r e s za p r o u č a v a n j e »novijih tendencija razvoja urba ne sociologije«, o d n o s n o , o n o g a što se u širem smislu m o ž e 6
n a z v a t i o d n o s o m s u v r e m e n e u r b a n e sociologije i s u v r e m e nog grada, o b u h v a t i o je j e d a n d o s t a uzak krug istraživača i t e o r e t i č a r a iz raznih zemalja koje ujedinjuje interes i pri hvaćanje relativno ujednačenog teorijskog okvira koji se d o s t a razlikuje od okvira r a z m a t r a n j a tzv. t r a d i c i o n a l n e u r b a n e sociologije. Proučavajući l i t e r a t u r u , uvidjeli smo da se polje djelovanja nove u r b a n e sociologije isprepleće s n e k i m t a k o đ e r »novo« u s m j e r e n i m disciplinama, k a o što su, na primjer, r a d i k a l n a (marksistička) geografija, k a o i tzv. u r b a n a (politička) ekonomija. U p o m e n u t i m disciplinama dešavaju se o d r e đ e n e p r o m j e n e koje pokazuju dosta slično sti s o n i m a koje se dešavaju u o k v i r u u r b a n e sociologije. Ovdje želimo naglasiti da se u o v o m r a d u nismo u p u š t a l i u p o k u š a j operacionalizacije većine t e m a koje se najčešće p o m i n j u k a d a se u r b a n a kriza raspravlja, k a o što n i s m o p o k u š a v a l i ο u r b a n o j krizi govoriti na općenitoj razini, n e g o s m o se s t r i k t n o ograničili na praćenje i kritičko valoriziranje e l e m e n a t a koji (za sada) čine dijelove k o n c e p t a n o v e u r b a n e sociologije i njenih o b r a z a c a eksplikacije oblika krize suvre m e n o g g r a d a . Stoga će u o v o m r a d u izostati t e m a t i z i r a n j e m n o g o b r o j n i h a s p e k a t a ο k o j i m a se obično razmišlja k a d a se spominje tzv. u r b a n a kriza, a r a z m a t r a t će se o p e t feno m e n i koji se tematiziraju u o k v i r u novih tendencija k a o f u n d a m e n t a l n i elementi n o v e koncepcije. N e k e e l e m e n t e , koji su isuviše p o z n a t i i već m n o g o p u t a raspravljani i u nas i u inozemstvu, k a o što su, na primjer, aspekti partici pacije (samoupravljanja), d e m o k r a t i z a c i j e procesa d o n o š e nja o d l u k a , disperzije p r o c e s a upravljanja g r a d o m i tsl., ni s m o ovaj p u t t a k o đ e r r a z m a t r a l i smatrajući ih dovoljno p o z n a t i m a , već u t v r đ e n i m i valoriziranim, a t a k v a orijen tacija je svjesno i z a b r a n a jer s m o željeli izbjeći globalizirano o p ć e n i t o r a z m a t r a n j e e l e m e n a t a »urbane krize«, smatrajući da je t a k v i h diskusija i suviše te da m n o g o ne d o p r i n o s e poboljšavanju situacije. Koliko je p a k ovakvo, r e l a t i v n o u s k o r a z m a t r a n j e p r o b l e m a t i k e koje je v e z a n o uz n e k o l i k o novijih orijentacija u u r b a n o j sociologiji u novije vrijeme bolje, interesantnije ili potrebnije, ostaje da se p r o s u d i . Osnovicu ovog r a d a čine m o j magistarski rad Sociološki aspekti urbanog planiranja (1976) i disertacija Novije ten-
7
dencije razvoja sociologije grada iz
1980. godine,
kao
i
r u k o p i s ο čikaškoj školi u r b a n e sociologije koji je n a s t a o p r i l i k o m mog b o r a v k a u SAD k a o F u l b r i g h t o v o g s t i p e n d i s t a u t o k u školske godine 1982/83. N e k i dijelovi iz n a v e d e n i h r a d o v a su u m e đ u v r e m e n u objavljivani u n a š o j s t r u č n o j periodici. Zahvaljujući se svima koji su direktnije ili indirektnije doprinijeli da se o v a k v a publikacija p o j a v i u našoj javnosti, želim naglasiti da će sve sugestije i k r i t i k e biti d o b r o d o š l e i s t i m u l a t i v n e za m o j daljnji r a d na o v o m p o d r u č j u suvre m e n e sociologije. U Z a g r e b u , l i s t o p a d a 1983. Autor
II.
Uvod
Rasprava ο tome kada je nastala, da li je konstituirana i što zapravo čini polje djelovanja sociologije grada, još uvijek traje. Neki autori koji se bave proučavanjem povije sti i nastanka ove discipline, smatraju da sociologija grada još nije konstituirana te da je potrebno razlikovati na jednoj strani deskripciju gradova i gradskog načina života, a s druge strane, sociologiju grada koja će se razviti iz ovakve deskrip tivne orijentacije (Chevalier, 1966, str. 309). Neki drugi autori naglašavaju nedostatak općih socioloških teorija koje bi mogle poslužiti fundiranju sociologije grada, pa se stoga većina istraživanja i rasprava kreće bilo na analitičko-deskriptivnom, bilo na individualno-psihološkom planu (Todorović, 1965, str. 23). Neki autori pak smatraju da je so ciologija grada centralna nauka ο suvremenom urbanizira nom društvu, te stoga njen cilj treba da bude opće sociološka teorija ο razvoju suvremenog društva (Berge/, 1955, str. X). Pitanje konstituiranja, dakle, ostaje otvoreno, slično kao i pitanje utvrđivanja »momenta nastanka«, kao i zajedničkog teorijskog koncepta koji karakterizira ovu disciplinu. Kada
8
9
N a s u p r o t idejama postojanja p o s e b n e , k o n s t i t u i r a n e i teorijski i disciplinarno definirane sociologije grada, na t r a g u historijskih tendencija r a z v o j a sociologije grada, na t r a g u r a d o v a Maxa Webera ο e k o n o m s k i h funkcijama g r a d o v a , ο teoriji njihovog razvitka, k a o i Simmelovim i d e j a m a ο »utje caju m e t r o p o l i s a na m e n t a l n i život«, razvija se p a k m i s a o ο t o m e da je u r b a n a sociologija pozvana da rekonstruira
društveni
poredak
mijenjanjem
strukture
gradskog
načina
života, o d n o s n o , izgradnjom n o v i h i liječenjem s t a r i h g r a d o va, što se i s p r a v n o p r o g l a š a v a iluzijom (Chombart de Laume, 1965, str. 3). Istraživanje Maxa Webera ο e k o n o m s k i m funk cijama g r a d a , ο t r g o v a č k o m gradu, ο političkim d i m e n z i j a m a g r a d o v a nisu našla svoje sljedbenike u kasnijem p e r i o d u . J o š je m a n j e sljedbenika bilo koji su nastavili istraživanje položaja r a d n i č k e klase u gradovima, klasne odnose, p r o c e s s t r u k t u r i r a n j a g r a d o v a p o d djelovanjem e k o n o m s k i h z a k o n a d r u š t v e n o g razvoja, o d n o s n o , ο klasno postavljenim pitanji ma rješavanja tzv. u r b a n o g pitanja što je z a p o č e o Engels (Engels, 1 9 5 1 ; Engels, 1957). Pitanje p o v e z a n o s t i u r b a n o g f e n o m e n a s p r o c e s o m u k u p n o g d r u š t v e n o g razvoja, transfor macije d r u š t v a i transformacije u r b a n i h f e n o m e n a u razvoju u r b a n e sociologije, bilo je r a z m a t r a n o t e k s p o r a d i č n o p r e k o istraživanja p o s e b n i h situacija, na primjer, položaja r a d n i č k e k l a s e (u F r a n c u s k o j radovi, na primjer, M. Halbwachs ο »društvenoj morfologiji«), a i n d i r e k t n o , ne u d i s c i p l i n a r n o m smislu, pokušaji izgradnje »socijalističkog grada« p o k l a p a l i su se s p o k u š a j i m a k o n s t i t u i r a n j a socijalističkog d r u š t v a n a k o n revolucije u SSSR-u k a d a su diskusije ο obliku grad skog n a č i n a života, u r b a n o m razvoju, teritorijalnoj disperziji u r b a n i h t e k o v i n a , oblicima stanovanja, i tsl. bile v e o m a in t e n z i v n e i raznolike. Diskusije ο društveno-političkim i prije svega e k o n o m s k i m funkcijama g r a d s k o g načina života se, m e đ u t i m , nisu p o s e b n o vodile u n u t a r u r b a n e sociologije u š i r o k o m r a s p o n u od p e d e s e t a k godina — od v r e m e n a p r o v o đ e n j a p r v i h istraživanja u okviru tzv. čikaške škole urba ne sociologije. 10
Sociološki interes za grad javlja se, d a k a k o , z n a t n o prije no što smo s p r e m n i utvrditi t r e n u t a k u k o m e je sociologija g r a d a postala »konstituirana disciplina«. O n o što naglašava Chevalier (1966) ο deskripciji gradskog n a č i n a života, bilo je k a r a k t e r i s t i č n o za »predsociološka« t u m a č e n j a g r a d a . Pose b a n impuls za t a k o difuzno orijentirano raspravljanje ο utje caju g r a d o v a na ljude d a o je dio r a d a G. Simmela. J o š je važniji utjecaj koji su r a d o v i Simmela izvršili na njegovog u č e n i k a R. Parka, utemeljivača čikaške škole u r b a n e socio logije. Simmel je u t v r d i o da ». . . najdublji p r o b l e m m o d e r nog života proistječe iz n a p o r a individue da održi nezavisnost i individualitet svoje egzistencije p r o t i v vladajućih snaga društva, p r o t i v težine historijskog nasljeđa, k u l t u r e i t e h n i k e života« (Simmel, 1971, str. 324). Simmel je svojim t v r d n j a m a ο t o m e da m e t r o p o l i s s t v a r a psihološke uvjete za formiranje specifičnog m e t r o p o l i t e n s k o g senzitiviteta, intelektualistič kog o d n o s a p r e m a m e t r o p o l i s u i konstelacije međuljudskih o d n o s a koja je specifična za m e t r o p o l i s — stvorio osnovicu za prenošenje p o z n a t i h dihotomija ο zajednici — d r u š t v u na p l a n mali grad — veliki grad, o d n o s n o za transformaciju ideje folk-urban, društva. Osim toga, Simmel je u k a z a o na kalkulativni i d u b o k o racionalistički o d n o s m o d e r n o g čovje ka iz m e t r o p o l i s a p r e m a gradskoj s v a k o d n e v n i c i . Ž i v o t u velikom g r a d u je p o s t a o »punktualan«, m a s i v a n i transcendira sve individualne varijacije p o n a š a n j a . M e t r o p o l i s je i k o z m o p o l i t a n s k a zajednica koja p r u ž a m o g u ć n o s t i za proši rivanje »individualnih horizonta« koji se šire u okviru m e t r o politanske kulture. Većina n a p o r a za utemeljivanjem »nove« u r b a n e socio logije, o d n o s n o , za ocrtavanjem n o v o g teorijskog o b z o r a s u v r e m e n e sociologije i f e n o m e n a s u v r e m e n o g grada, kritički se oslanja na način k a k o je u r b a n a sociologija bila konstitu i r a n a u okviru tzv. čikaške škole. Zbog t o g a je i n t e r e s a n t n o pobliže r a z m o t r i t i k a k o su se formirale o s n o v n e ideje na kojima je izgrađena teorijska o s n o v a u r b a n e sociologije u Chicagu. Na p r v o m mjestu t r e b a naglasiti činjenicu da je osnivač čikaške škole u r b a n e sociologije R. Park većinu ideja ο t o m e k a k o t r e b a orijentirati u r b a n u sociologiju u t e o r i j s k o m smi
li
slu asimilirao u p r a v o od Simmela, koga je k a o s t u d e n t (i bivši) n o v i n a r slušao j e d a n s e m e s t a r u N j e m a č k o j na s a m o m p o č e t k u o v o g stoljeća. Park je Simmelove ideje ο utjecaju m e t r o p o l i s a n a s u v r e m e n o g čovjeka shvatio n a svoj način (»eklektičan«. Levin, 1971, str. LI), što je p o m o g l o da ideje izgube na svojoj teorijskoj jasnoći, ali da im se n a s u p r o t t o m e p r a g m a t i z i r a s t r u k t u r a i da time p o s t a n u prikladnije za operacionaliziranje. N. Levin u k r a t k o sistematizira ideje koje je R. Park asimilirao od Simmela i p r e t o č i o ih u p r i n c i p e koje t r e b a istraživati u r b a n a sociologija. On spominje slije deće ideje: sociologija t r e b a da opisuje idealne f o r m e dru š t v e n e interakcije — a p s t r a h i r a n e od njihovog sadržaja u t o m smislu da se p r o u č a v a j u odnosi imeđu u s p o s t a v l j e n i h i »spontanih« procesa, ideju socijalne distance p o t r e b n o je p r o u č a v a t i p o s e b n o na p l a n u g r a d s k o g života — što se svodi na ispitivanje pozicije m a r g i n a l n o g čovjeka, o d n o s n o , pozi cije stranaca, i p o s e b n o , ideju konflikata i relacija i z m e đ u p r i l a g o đ a v a n j a i konflikata, što je dobilo operacionalizaciju u postojanju različitih g r u p a u u r b a n o j okolici koje se raz ličito postavljaju p r e m a d r u g i m g r u p a m a i d r u š t v u u o p ć e (Levin, 1971, str. LII). O v a k v a »filozofija« d o v e l a je do stva ranja o s n o v n o g k o n c e p t u a l n o g o k v i r a p r o u č a v a n j a g r a d a k a o socijalne laboratorije, a pojave koje su se p r o u č a v a l e u k l a p a l e su se u opću ideju funkcioniranja o d r e đ e n o g orga n i z m a — g r a d a . P o s e b a n je utjecaj, izgleda, Simmel i m a o na m i s a o L. Wirtha ο u r b a n o m fenomenu, p o s e b n o na nje g o v o učenje ο »urbanizmu k a o načinu života«. O n o što je Simmel z v a o m e t r o p o l i s o m , Wirth je n a z v a o u r b a n i z m o m . M a r k s i s t i č k a tradicija istraživanja u r b a n i h f e n o m e n a započeta, k a k o s m o to naglasili, r a d o v i m a Engelsa ο pitanju r a d n i č k e klase u gradu, ο s t a m b e n o m pitanju, nije našla svoju primjenu u r a d o v i m a tzv. čikaške škole u r b a n e socio logije. M a r k s i z a m nije, p r e m a n e k i m mišljenjima, d o b r o »opremljen« da se nosi s f e n o m e n o m urbanizacije, a M a r x i Engels nisu dali n i k a k v u s i s t e m a t s k u misao ο f e n o m e n u m o d e r n o g g r a d a i m a s o v n o j urbanizaciji i z m e đ u 1844. go d i n e i kasnijih f r a g m e n a t a iz III t o m a Kapitala. Za njih je urbanizacija bila d e m o n s t r a c i j a iracionaliteta k a p i t a l i z m a , a g r a d s a m o p o z o r n i c a za d r a m u koja se odvijala na ulici 12
(Mellor, 1977, str. XIII). Bez obzira koliko je ovo mišljenje prihvatljivo ili ne, i n t e r e s a n t n o je u t v r d i t i da je m a r k s i s t i č k a tradicija u posljednjim g o d i n a m a d o s t a s h e m a t i č n o ili p a k nekritički p r i h v a ć e n a . S a m o n e k e o s n o v n e p o s t a v k e marksi stičkog učenja (na primjer, ο klasnoj borbi) su se p o k u š a l e primijeniti na poučavanje u r b a n o g fenomena, ali bez o p e r a cionaliziranja koje bi bilo p l o d o n o s n o .
1. Rani p e r i o d razvoja sociologije g r a d a U r b a n a sociologija intenzivnije se počinje razvijati dva desetih i tridesetih godina ovog stoljeća, n a r o č i t o u SAD, a p o s e b n o u Chicagu. Chicago je bio g r a d koji je intenzivno r a s t a o , p r v e n s t v e n o imigracijom stanovništva, u kojem su živjele m n o g e etničke skupine, koji je, dakle, bio z a h v a l n o područje za socijalnu analizu.* Sociolozi tzv. čikaške škole bili su, dakle, p o s e b n o stimulirani i socijalnim milieu-om koji je p r u ž a o m n o š t v o socijalnih situacija koje su zahtije vale svoje p r o u č a v a n j e . Sociolozi u Chicagu m n o g o su se koristili s t a t i s t i č k o m g r a đ o m u svojim analizama, p o s e b n o u proučavanju tzv. devijantnog ponašanja. Statistička m e t o d a poslužila je k a o o s n o v a za razvoj teorije ο maloljetničkoj delinkvenciji, koju su n a r o č i t o p r o u č a v a l i McKay i Shaw u Chicagu i d r u g i m g r a d o v i m a u SAD — pokušavajući u t v r d i t i »ekološke o b r a s ce« distribucije maloljetničke delinkvencije u p r o s t o r u g r a d a . N a t r a g u p r o u č a v a n j a g r a d a k a o e k s p l a n a t o r n e varijable (odnosno, nezavisne varijable), p o k u š a l i su razviti niz teori ja ο s t r u k t u r i g r a d a k a o r e l a t i v n o diferenciranoj zajednici koja ima svoje z a k o n e r a z v i t k a i a u t o n o m n e t o k o v e p r o mjene. E k o l o š k a teorija, k a o opći naziv za skupinu p o k u š a j a korišćenja p r o s t o r n i h k a r a k t e r i s t i k a k a o objašnjavajućih ka tegorija, postaje o s n o v n a teorija k o j o m se oni služe. * N e k o l i k o p o d a t a k a ο rastu Chicaga. 1880. u Chicagu je živjelo 550.000 stanovnika, 1900. već 1,100.000, 1910. 1,600,000, 1920. 2,700.000 i 1930. 3,300.000 stanovnika. N a v e d e n o p r e m a Mellor, 1977, str. 291.
13
Uporedo s razvojem urbane sociologije uopće, razvija se niz disciplina koje su nastale znatno prije urbane sociologije. Pitanje »nastanka« urbane sociologije, stvarnih osnova njene znanstvene fundiranosti i problema nedovoljno jasne odre đenosti njenog predmeta istraživanja, metodologije, te na ročito teorijskih osnova, upitno je od najranijih dana njenog nastanka, iako se tek u posljednje vrijeme ozbiljnije dovodi u pitanje. Socijalna geografija razvija se prije značajnijeg razvoja urbane sociologije. Slično je i s nizom drugih disci plina kao što su, na primjer, demografija i sociologija sela. Jedna od disciplina, međutim, koja je doživjela vrlo snažan razvoj je human ecology (ljudska ili humana ekolo gija). Ta disciplina nastaje po analogiji ekologije koja se razvija u okviru biologije, pa analogno »biološki orijentira noj« ekologiji dolazi do stvaranja »humane« ili »ljudske« ekologije. Ljudska ekologija se, dakle, bavi proučavanjem čovjeka i njegove okolice u najširem smislu, kao što se kla sična (biološka) ekologija bavi proučavanjem odnosa biljnog i životinjskog svijeta i njegove okoline. »Ljudska ekologi ja .. . predstavlja proučavanje prostorne distribucije ljudi, grupa i institucija,- odnose između njih; promjene do kojih dolazi kroz distribuciju preko procesa adaptacije, kompeticije i prilagođavanja«. (Abrams, 1971, str. 97). Ljudsku eko logiju se, dakle, definira veoma jednostavno po analogiji s biološkom ekologijom. Po jednom mišljenju, ona će ». . . biti definirana kao teorija međuodnosa između habitata i čovje ka« (Bergel, 1955, str. 4), odnosno, kao ». . . proučavanje prostorne distribucije osoba i institucija u gradu i procesa uključenih u formiranje obrazaca distribucije« (Gist i Halpert, 1950, str. 95). Intenzivan razvoj ideje ο humanoj ekologiji poslužio je kao osnovna postavka razvoja raznolikih istraživanja i teo rija klasične sociologije grada. Ekološko tumačenje grada postaje osnovni obrazac ponašanja i primjenjuje se kao kauzalni model objašnjenja određenih pojava. Tako, na pri mjer, problem socijalne delinkvencije postaje problem po jedinih dijelova grada (zona) koji imaju »lošu ekološku struk turu«, a takva struktura onda »izaziva« veći stupanj devijantnog ponašanja od strukture nekog drugog dijela grada 14
s »boljim« ekološkim sastavom. Devijantno ponašanje se, dakle, ne dovodi u vezu sa širim društvenim procesima, s društvom uopće, s konkretnim odnosima koji vladaju u određenom društvu, nego sa »specifičnom ekološkom struk turom grada«. Ideja ο tome da »socijalno zlo« može biti iskorijenjeno poboljšavanjem ekološke strukture, ima i svoj nastavak, naročito u SAD šezdesetih godina, kada su mnogi programi tzv. »čišćenja slumova« ili tzv. »urbane obnove« (slum clearance, urban renewal) bili motivirani željom za mijenjanjem ekološke strukture, a u stvari prikrivali pravi interes kapitala za što profitnijim iskorištavanjem gradskog zemljišta (Goodman, 1972). Razvoj humane ekologije doveo je do nastanka i razvoja posebnih ekoloških teorija ο strukturi grada. Primjena ideje ο mogućnostima kauzalne analize strukture grada dovodi do razvitka nekoliko teorija osnovanih na ideji ekološke eksplikacije. Među najpoznatijima su koncentrično-zonalna teorija koju je razvio Burgess u knjizi The City (Burgess, 1925). Prema toj teoriji, grad se sastoji od pet zona ili pod ručja. Prva zona je CBD (central business district), odnosno, poslovno središte grada. Druga zona, koja se prostire iza prve kao koncentrični krug, je zona tranzicije ili prijelaza i nema posebno jasno definiranu »strukturu«. Treća zona, treći koncentrični krug, je zona »lošijeg stanovanja« u kojoj uglav nom stanuju stanovnici nižeg socijalnog statusa, četvrta zona je zona rezidencijalnog stanovanja u kojoj obitavaju stanov nici »višeg« kao i »srednjeg« socijalnog statusa. Peta i po sljednja zona je zona prometa koja se proteže i do 60 minuta vožnje automobilom od centra grada. Teorija sektora koju je razvio Hoyt (Hoyt, 1939), slična je teoriji koncentričnih zona, no umjesto da govori ο poseb nim koncentričnim zonama koje se u pravilnim razmacima razvijaju od centra prema periferiji, govori ο posebnim sektorima koji imaju specifičan sastav. Možda je u okviru razvoja i primjene različith teorija izraslih na tragu razvoja ekološke teorije grada, najkarakterističniji pokušaj sistematizacije gradskog teritorija prema nekim neadministrativnim odlikama. Sociolozi u Chicagu su uočili da u raznim dijelovima grada obitavaju više ili manje 15
h o m o g e n i z i r a n i slojevi p r e m a kriteriju socijalnog položaja, etničkom, ili n e k o m d r u g o m kriteriju. Uočili su da dolazi do pojave grupiranja pojedinih s k u p i n a više na n e k i m , nego n a drugim područjima. T a k v a p o d r u č j a »neslučajnog o k u p ljanja« n a z v a l i su »prirodnim područjima« i na t o m e izgradili j e d n o od t u m a č e n j a g r a d a . Po toj v a r i j a n t i e k o l o š k e teorije s t r u k t u r u g r a d a najlakše je moguće očitati i objasniti p r o matrajući distribuciju tzv. p r i r o d n i h p o d r u č j a u s t r u k t u r i grada, k a o i s a m u s t r u k t u r u svakog od »prirodnih p o d r u č ja«.* E k o l o š k a teorija ο g r a d u m a n i f e s t i r a l a se još k a o teorija simboličkih vrijednosti (Firev, 1946), p r e m a kojoj je struk t u r u g r a d a najlakše m o g u ć e shvatiti i objasniti p r o u č a v a njem simboličkih vrijednosti i njihove r a s p r o s t r a n j e n o s t i u p r o s t o r u g r a d a . P o s e b n u v r s t u p r i m j e n e e k o l o š k e teorije čini i tzv. p r o m e t n a teorija ο s t r u k t u r i grada, k a o i specifična primjena o d r e đ e n i h statističkih p o k a z a t e l j a k a o e l e m e n a t a za stvaranje tzv. statističke teorije g r a d a (Mann, 1970, str. 7 2 — 9 6 , Bergel, 1955, str. 100—114). Značaj i utjecaj ekološkog n a č i n a razmišljanja vidljiv je i iz činjenice da je Duncan i 1969. g o d i n e izradio j e d n u od modifikacija proširujući e l e m e n t e k l a s i č n e e k o l o š k e analize s n e k o l i k o novih. E k o l o š k a s t r u k t u r a se može, p r e m a t o m a u t o r u , r a z u m j e t i i objasniti a k o se p r o u č a v a j u četiri osnov na e l e m e n t a : stanovništvo, okolica, tehnologija i socijalna organizacija (Duncan, 1969, str. 61). O v a k v a klasifikacija e l e m e n a t a ekološke analize, n a r a v n o , d o p u n j a v a analizu, ali u biti s a m o g r u p i r a o d r e đ e n e i n d i k a t o r e u grublje kategorije b i t n o ne proširujući klasične e k o l o š k e analize. M. Castells z a t o ο D u n c a n o v o j ideji govori k a o ο » e k o l o š k o m tehnologizmu« (Castells, 1977 a, str. 119). Počeci razvoja u r b a n e sociologije obilježeni su, dakle, raznolikim i vrlo i n t e r e s a n t n i m a n a l i z a m a pojedinih feno m e n a u g r a d o v i m a , no bez o d g o v a r a j u ć e teorijske ideje ο p o v e z a n o s t i p r o u č a v a n i h pojava i globalnih p r o c e s a u dru* O v a k o pojednostavljeno shvaćanje n a r a v n o ne može zadovoljavati, ali je i n t e r e s a n t n o da je već o n d a bilo p r i m j e ć e n o da je sociološka struk t u r a grada specifična, drugačija od bilo kakve administrativne podjele i s njom p o v e z a n e eventualne sociološke relevantnosti.
16
štvu. G r a d »kao grad« bio je p r o m a t r a n k a o socijalni labo ratorij, a procesi koji su p r o u č a v a n i t r e t i r a n i su na fenomenološkoj razini, bez u p u š t a n j a u dublju analizu. U većini studija i proučavanja, k a o i u istraživanjima klasične u r b a n e sociologije, o p e r i r a se sa stabilizirajućim e l e m e n t i m a t u m a čenja socijalnih p r o c e s a u g r a d o v i m a (»ekološki obrasci«, »diferencijacija funkcija«, »klasna separacija«, »kulturna se gregacija«, »ekološka d i n a m i k a — infiltracija, invazija i suk cesija«; Bergel, 1955, str. 75—100), a izbjegava se k o n t e k stualiziranje pojava, u o č a v a n j e političnosti pojava i procesa, k a o i sociološka r e l e v a n t n o s t t a k v i h p r o c e s a u društvu. Klasičnoj sociologiji g r a d a m o ž e m o , dakle, p r e d b a c i t i za stupanje ideje n e u t r a l n o s t i p o j a v a u u r b a n i m okvirima, kon centraciju na primjenu različitih t e h n i k a za p r o u č a v a n j e »socijalnog laboratorija«, k a o i inzistiranje na naivnoj pri mjeni ekološke teorije k a o objašnjavajuće teorije ο s t r u k t u r i i funkcioniranju g r a d a i njegovih žitelja. M e đ u p r e d s t a v n i c i m a ekološki orijentirane u r b a n e socio logije u Chicagu t r i d e s e t i h g o d i n a ovog stoljeća p o s e b n o se ističe L. Wirth, čiji je esej Urbanism as a Way of Life (ob javljen 1938. godine) i m a o d a l e k o s e ž a n utjecaj na p r a v a c razvoja u r b a n e sociologije. T e r m i n »urbanizam« drugačije je definiran u SAD, n a r o č i t o u o n o vrijeme, a a u t o r s p o m e n u t o g eseja je njime želio p o s t a v i t i o s n o v e općoj teoriji g r a d a z a s n o v a n o j na ideji da g r a d predstavlja p o s e b a n k u l t u r n i f e n o m e n sa svojim p o s e b n i m s i s t e m o m vrijednosti i n o r m i , s p o s e b n i m p o n a š a n j e m ljudi koje je k a r a k t e r i z i r a n o speci fičnostima i koje odvaja u r b a n o od ruralnog ponašanja, i tsl. W i r t h je izjednačio pojavu u r b a n i z m a s p o j m o m progresa, s p o j m o m t e k o v i n a z a p a d n e k u l t u r e i razvoja p o s e b n o g »na čina života«. Na t o m t r a g u razvila se o s n o v n a ideja ο r a z n i m »urbanim« specifičnostima (»urbani promet«, » u r b a n a kul tura«, »urbana muzika«, »urbani problemi«, »urbano zagađe nje« »urbani karakter«, »urbani folklor«, i tsl.), ali i ο neu m i t n o s t i sudbine u r b a n o g (»urbana civilizacija«). Budući su Wirthove analize i p o s t a v k e poslužile k a o j e d a n od najznačajnih e l e m e n a t a (povoda) k r i t i k e tzv. klasične u r b a n e so ciologije, na tu ćemo se r a s p r a v u p o n o v n o v r a t i t i u kasnijim poglavljima. 2
U r b a n a sociologija
17
III.
Čikaška škola u r b a n e sociologije
Z a š t o se postavlja p o s e b n a p o t r e b a da se piše ο sociolo škoj školi u Chicagu d v a d e s e t i h i t r i d e s e t i h g o d i n a ovog stoljeća? N a m a se čini v a ž n i m u t v r d i t i da li je ta škola, a k o je m o g u ć e govoriti ο »školi«, bila t o l i k o r e l e v a n t n a u razvoju sociološke misli, da li postoji d o v o l j n o o p r a v d a n j e da se ο »školi« m o ž e govoriti, te u k o m smislu je ta škola utjecala na daljnji razvoj sociologije, te koje su njene p o s e b n e zna čajke, o s o b i t o s o b z i r o m na r a z v o j u r b a n e sociologije? U posljednjih p e t n a e s t a k g o d i n a diskusija ο u r b a n o j so ciologiji, koja se prije svega vodi u o k v i r u tzv. »nove u r b a n e sociologije«, d o v o d i u pitanje g o t o v o sve one t e k o v i n e koje su realizirane u o k v i r u o n o g a što je g o t o v o kolokvijalno z n a n o k a o »čikaška škola sociologije« u sociološkim krugovi ma, o d n o s n o , u u ž e m smislu č i k a š k e škole u r b a n e sociolo gije. To je bio j e d a n od m o t i v a da p o d r o b n i j e o b r a d i m po j a m koji je p o z n a t p o d n a z i v o m »čikaška škola u r b a n e so ciologije«. U svojim k r i t i k a m a koje se izriču p r e m a čikaškoj školi, p o s e b n o p r e m a u r b a n o j sociologiji koja se razvijala u to vrijeme i n a r o č i t o u n e k i h p r e d s t a v n i k a , p o s e b n o se ističu M. Castells i sociolozi koji se b a v e p r o u č a v a n j e m urba nog fenomena, a koji su prihvatili njegov k o n c e p t u a l n i apa r a t i k r i t i k u ranijih »paradigmi«, a više ili manje izražena k r i t i k a te škole p r i s u t n a je i u d r u g i h p r e d s t a v n i k a tzv. novog vala u r b a n e sociologije koji se razvija k o n c e m šezdesetih i u s e d a m d e s e t i m g o d i n a m a (M. Harloe, Ch. Pickvance, E. Lebas, D. Harvey, i drugi). Kritike, o p r a v d a n e ili ne, o d n o s e se prilično p a u š a l n o i u krajnjoj k o n z e k v e n c i p o k u š a v a j u diskreditirati cijelu čik a š k u školu. M. Castells, iako vrši d o s t a često generalizaciju pa ο čikaškoj školi g o v o r i k a o ο ideologijskom t u m a č e n j u 18
odnosa p r o s t o r n o g i socijalnog, ο pokušaju »westernizacije« u r b a n e sociologije, ipak, specifično n a p o m i n j e koje a u t o r e s m a t r a osobito »krivim« za specifičan tip razvoja čikaške škole. On p o s e b n o kritizira R. Parka i L. Wirtha, iako u biti razvija dalje n e k e Wirthove ideje (usp. na primjer u La question urbaine, 1972), a drugi a u t o r i k o r i s t e p o j a m »čika ška škola u r b a n e sociologije« k a o oslonac za razvijanje kri tičke orijentacije koju onda, manje ili više uspješno, razvi jaju u okviru s t r u k t u r a l i s t i č k i h ili d r u g i h n e o m a r k s i s t i č k i h pravaca razmišljanja. O n o što je i n t e r e s a n t n o je da se u posljednjih d e s e t a k godina pojam »čikaška škola u r b a n e so ciologije« u tim k r u g o v i m a doživljava prije svega s negativ n o m konotacijom, k a o generalizirani p o j a m koji supsum i ra sva dostignuća i sve a u t o r e koje m o ž e m o svrstati u navede nu školu. U t o m e p o s e b n o prednjači r a d R o s e m a r y Mellor, Urban Sociology in an Urbanized Society, 1977, koja taj po jam koristi u n e o p e r a c i o n a l i z i r a n o m n e g a t i v n o obojenom smislu, a i s t o d o b n o p o k u š a v a razviti i k r i t i č k u distancu pre ma najnovijim s t r u k t u r a l i s t i č k i m t e n d e n c i j a m a . Nedefiniranost p o j m a »čikaška škola« ne proistječe samo iz nedovoljne u p u ć e n o s t i a u t o r a koji v r š e k r i t i k u te »škole«, nego i iz, koliko se to n a m a čini, r a z n o l i k o s t i pojava koje se mogu uključiti u p o j a m »čikaška škola sociologije.« Ο toj je školi moguće govoriti s m n o g o s t a n o v i š t a . S j e d n e strane, p o s e b a n položaj sociologije u Chicagu koji je imala u to d o b a jer je bila prvi i najvažniji sociološki c e n t a r u p o č e t k u ovog stoljeća u Sjedinjenim D r ž a v a m a . Odjel je o s n o v a n 1892. godine, a ostali su odjeli u d r u g i m u n i v e r z i t e t i m a osni vani m n o g o kasnije — k o n c e m d v a d e s e t i h i u tridesetim godinama ovog stoljeća. Samim t i m — j e r je sociologija bila »službeno prva« u Chicagu, a u vrijeme k a d a se nije moglo veoma lako definirati što z a p r a v o znači sociološki (nadajući se da je to d a n a s z n a t n o lakše) — razvio se g o d i n a m a po seban pijetet p r e m a t o m centru sociološke z n a n o s t i . Odre đena doza nostalgije p r e m a »tim danima« t a k o đ e r nije za odbaciti k a d a se govori ο p o j m u »čikaška škola«, pri čemu se, n a r a v n o , referira na globalni pojam, često neznajući ο čemu se z a p r a v o govori. 2*
19
S d r u g e strane, specifična metodologija koja je bila pri mjenjivana u r a d o v i m a sociologa u Chicagu d v a d e s e t i h i tridesetih g o d i n a ovog stoljeća, i koja se često n a z i v a kva litativna metodologija, t a k o đ e r g o v o r e u prilog postojanja j e d n e p o s e b n e ideje, j e d n e specifične metodologije. T r e b a istaći da se »kvalitativna metodologija« razvijala u Chicagu intenzivno negdje do p o č e t k a t r i d e s e t i h godina, a o n d a je p o d utjecajem n e k i h p r e d s t a v n i k a prešla u d r u g u k r a j n o s t — p r e t v o r i l a se u statističku c e n t r a l u o b r a d e r a z n i h masov nih pojava. Kvalitativna m e t o d o l o g i j a — case study, life
history,
participant observation,
content analysis — bila je
o s n o v n a metodologija u r a d o v i m a W. I. Thomasa, R. E. Par ka, ali ne i k o d n e k i h drugih p r e d s t a v n i k a . »Statistički duh« razvio se na odjelu u t r i d e s e t i m g o d i n a m a k a d a je na odjel d o š a o Ogburn i koji je o d m a h počeo s p r e d a v a n j i m a ο sta tistici koja su slušali čak i n e k i profesori —- Burgess k r i š o m od Parka, koji nije i m a o m n o g o povjerenja u statističke po kazatelje i o b r a d e p o d a t a k a , slično k a o i Thomas, koji je t e k poslije dugog n a g o v a r a n j a p r i s t a o da se n a p i š e m e t o d o loški d o d a t a k The Polish Peasant in Europe and America i koji je na k o n c u n a p i s a o Znaniecki! Slijedeći a s p e k t koji se m o ž e navesti u k o r i s t p o t r e b e diskutiranja a s p e k a t a tzv. čikaške škole sociologije je po kušaj definiranja sub-aspekta, posebnog a s p e k t a koji bi se o n d a m o g a o n a z v a t i čikaška škola u r b a n e sociologije — što je t a k o đ e r j e d a n od češćih n a č i n a i m e n o v a n j a ove socio loške grupacije u d v a d e s e t i m i t r i d e s e t i m g o d i n a m a ovog stoljeća. M n o g a istraživanja, pa i s a m p o č e t a k čikaške škole, nisu o d r e đ e n a p r e v e l i k o m r a z n o v r s n o š ć u različitih orijenta cija u istraživanjima, nego, prije svega, k o n c e n t r a c i j o m istra živačkih p o k u š a j a na n e k o l i k o p o d r u č j a koja se kasnije su sreću u o n o m e što se naziva u r b a n a sociologija. Razvojem istraživačkih aktivnosti, n a r o č i t o iza 1913. g o d i n e k a d a na odjel za sociologiju u Chicagu dolazi Robert Ε. Park, ne p o b i t n o dolazi d o stimulacije u p r a v o o n i h istraživanja koja bi se mogla n a z v a t i » u r b a n o m sociologijom«. T a k v a orijen tacija, p r a ć e n a i a n g a ž m a n o m drugih istraživača, prije svega E. W. Burgessom, n a s t a v i l a se do t r i d e s e t i h g o d i n a ovog stoljeća. P o s e b n o su i n t e r e s a n t n e r a z n e »urbane monografi20
je« ο pojedinim a s p e k t i m a života u v e l i k o m gradu, ο čemu će u n a s t a v k u biti više riječi. Dakle, u p r v i m g o d i n a m a svog intenzivnijeg djelovanja odjel za sociologiju se, prije svega bavio istraživanjima koja se m o g u najlogičnije svrstati u istraživanja u r b a n e sociologije. A s p e k t u r b a n e sociologije je, u o n o vrijeme, uključivao dva k r u g a p r o b l e m a . J e d a n a s p e k t p r o b l e m a su istraživanja koja su se p r o v o d i l a u okviru discipline human ecology ( h u m a n a ekologija), koja se k a o disciplina u to vrijeme i k o n s t i t u i r a i s n a ž n o razvija, što je osobito vidljivo u n e k i m r a d o v i m a R. E. Parka, E. W. Burgessa, a n a r o č i t o u r a d o v i m a njenog najuvjerenijeg zastup nika R. McKenzie-a. Drugi a s p e k t istraživanja, koja n a s približavaju p o j m u »čikaška škola u r b a n e sociologije«, su r a z n o l i k e studije in dividua u gradu, procesi adaptacije ljudi na njihovu okolinu, migracije s t a n o v n i k a iz jednog u drugi dio grada, studije »životnih historija« pojedinih p r e d s t a v n i k a s t a n o v n i k a urba nizirane okolice, i tsl. U k o l i k o se o v e dvije g r u p e p r o b l e m a podrazumijevaju dijelovima p r o b l e m a t i k e kojom se inače bavi u r b a n a sociologije, o n d a se s m n o g o o p r a v d a n j a m o ž e reći da je tzv. čikaška škola sociologije bila, prije svega, čikaška škola u r b a n e sociologije d v a d e s e t i h i tridesetih go dina ovog stoljeća. Zbog toga n a m se i čini o p o r t u n i m da se ispitivanju e l e m e n a t a u r b a n e sociologije u vrijeme n a s t a n k a i intenzivnog r a z v o j a čikaške škole p o s v e t i o s n o v n a pažnja. Ο čikaškoj školi je moguće govoriti, k a k o smo to v e ć n a p o m e n u l i , i s a s p e k t a korištenja p o s e b n i h m e t o d a koje se najčešće svrstavaju u tzv. k v a l i t a t i v n u metodologiju (po gledaj ο t o m e , Kupačić, 1973). M e t o d o l o g i j a koja je bila pri mjenjivana u ispitivanju različitih a s p e k a t a adaptacija indi vidua »na grad«, zahtijevala je p r i m j e n u različitih t i p o v a analiza, koje su t a k o đ e r j e d n a od k a r a k t e r i s t i k a orijentacije sociologije u Chicagu u d v a d e s e t i m i t r i d e s e t i m g o d i n a m a ovog stoljeća. Kvalitativna metodologija će u kasnijim godi n a m a biti zamijenjena k v a n t i t a t i v n i m m e t o d a m a , pa će so ciologija u Chicagu biti p o z n a t a po korištenju statističkih m e t o d a z n a t n o više negoli n e k i h d r u g i h »kvalitativnih« m e toda. 21
Postoji još nekoliko e l e m e n a t a koji se m o g u uzeti u razm a t r a n j e k a d a se ο čikaškoj sociologiji d v a d e s e t i h i tridese tih g o d i n a ovog stoljeća g o v o r i k a o o, prije svega, u r b a n o j sociologiji. Do s a d a su, na primjer, objavljene dvije knjige (jedna u p r o š i r e n o m i s k r a ć e n o m izdanju) koje svojim naslo vima eksplicitno g o v o r e ο t o m e da se ο čikaškoj školi može govoriti g o t o v o isključivo k a o ο školi u r b a n e sociologije (Burgess, Bogue, 1964, Contributions to Urban Sociology, Short, 1971, The Social Fabric of the Metropolis. Contribu tions of the Chicago School of Urban Sociology). Knjiga koja je eksplicitno p o s v e ć e n a analizi čikaške škole je i Chicago School 1 9 2 0 — 1 9 3 2 . od R. Farisa (Chicago School 1920 do 1932), ali ne n o s i naslov koji bi a s o c i r a o na u r b a n u sociolo giju, iako je analiza p r o v e d e n a u t o m smislu da su u okviru čikaške škole p r o v o đ e n a g o t o v o isključivo » u r b a n a istraži vanja«. Bez o b z i r a r e d u c i r a m o li ili ne p o j a m »čikaške škole« na p o j a m »čikaška škola u r b a n e sociologije«, ostaje još m n o g o nejasnoća ο t o m e m o ž e li se u o p ć e govoriti ο p o j m u »škola«. Ovdje t r e b a n a p o m e n u t i da se ne radi ο s k o l a s t i č k o m raz m a t r a n j u p o j m a »škola«, nego ο mišljenjima koja se često spominju k a d a se govori ο historiji sociološke misli, p o s e b n o u Sjedinjenim A m e r i č k i m D r ž a v a m a . Pitanje je, n a r a v n o , da li se u o p ć e ο n e k i m u t v r đ e n i m š k o l a m a do sada u sociologiji m o ž e govoriti, pa p r e m a t o m e i ο čikaškoj školi. Ostaje, na r a v n o , i p r o b l e m definiranja razlika i z m e đ u p o j m a »orijen tacije« i »škola«. Postoji i stav da je cijela orijen tacija (škola) ο kojoj se govori bila p r i m j e r o m »velike teori je« ( p r e m a Millsu), te da bi se prije m o g l o r a d i t i ο specifičnoj etnografskoj, a ne sociološkoj orijentaciji (Schwendinger, Η. i /., 1974, str. 389). Isti a u t o r i s m a t r a j u da bi p r e d s t a v n i k e čikaške škole d v a d e s e t i h i t r i d e s e t i h g o d i n a ovog stoljeća t r e b a l o zvati š k o l o m » t e h n o k r a t s k i h u r b a n i h etnografa« ili j e d n o s t a v n o » u r b a n i m tehnografima« (Ibid., str. 389). O s i m o v a k o »radikalnih« ocjena ο kvalifikaciji orijenta cije koju r a z m a t r a m o , p o s t o j e i drugačiji stavovi. John Madge, na primjer, (1964) k a ž e slijedeće: » F a m a čikaške škole . . . ne osniva se na j e d n o j knjizi ili j e d n o m a u t o r u , pa čak niti na j e d n o m p o s e b n o m a s p e k t u . O n a se osniva na 22
v e o m a k a r a k t e r i s t i č n o m p r i s t u p u i v e o m a razvijenom intere su za s t v a r n i svijet« (Madge, 1964, str. 88). Ovaj a u t o r ne dovodi u pitanje postojanje ili nepostoja nje p o s e b n e orijentacije, on je kvalificira. M e đ u t i m , kvalifi kacija interesa za »stvarni svijet« — koji je, očigledno, bio p o s e b n o stimulativan za g o t o v o sve istraživače u Chicagu d v a d e s e t i h i tridesetih godina ovog stoljeća, a n a r o č i t o za R. P a r k a , koji je u više n a v r a t a i z r a ž a v a o želju da se bavi p r o u č a v a n j e m stvarnog događanja, a ne p r o u č a v a n j e m »iz knjiga« — n a m neće m n o g o p o m o ć i u određivanju o s n o v n e usmjerenosti čikaške škole. Madge t a k o đ e r ističe v a ž n u ulogu R. Parka i dalje kaže slijedeće: »R. E. Park je bio m o ž d a p r v a važnija ličnost u sociologiji čiji su interes bili p r i m a r n o ljudi i njihovo n o r m a l n o socijalno p o n a š a n j e negoli njihov povi jesni razvoj, ili njihovi socijalni problemi« (Ibid., str. 88—89). M. Janowitz je s v a k a k o j e d a n od boljih p o z n a v a l a c a pro b l e m a t i k e čikaške škole jer je glavni u r e d n i k svih r e p r i n t izdanja djela a u t o r a iz t r i d e s e t i h i d v a d e s e t i h g o d i n a ovog stoljeća što su se pojavila p o n o v n o u šezdesetim i sedam d e s e t i m godinama. I s t o d o b n o , on je pisac mnogih instruk tivnih u v o d a u pojedine od publikacija. P r e m a to m e, njegovo mišljenje k a o p r e d s t a v n i k a čikaške škole poslijeratne gene racije, t r e b a respektirati. Janowitz s m a t r a da se čikaška škola sociologije p r o m a t r a k a o j e d n a od o s n o v n i h e t a p a historijskog razvoja discipline u Sjedinjenim D r ž a v a m a . Ali, pitanje je — da li je postojao j e d i n s t v e n i d i s t i n k t i v a n »Chi cago« p r i s t u p sociologiji? O n o što nije u sumnji je da je odjel za sociologiju na č i k a š k o m u n i v e r z i t e t u bio m e đ u p r v i m i da je u periodu od s k o r o p o l a stoljeća d o m i n i r a o i n t e l e k t u a l n i m i profesionalnim r a z v o j e m discipline e m i n e n t nošću svojih članova i p r o m i n e n t n o š ć u svojih d i m p l o m a n a da« (Janowitz, 1966, str. VII). Kao što vidimo, ovaj a u t o r s m a t r a da je najvažniji d o p r i n o s k r o z koji m o ž e m o valori zirati d o p r i n o s čikaške škole, njen značaj za o s n o v n u orijen taciju i razvoj sociologije u Sjedinjenim A m e r i č k i m D r ž a v a ma, ali, isto tako, ostavlja o t v o r e n o pitanje — da li se m o ž e govoriti ο s a m o posebnoj orijentaciji, r a z n i m pa i p a k slič nim orijentacijama, ili p a k ο školi koja ima svoj definirani k a r a k t e r ? Pojedine discipline i p o d r u č j a i n t e r e s a kojim su 23
se bavili predstavnici što su djelovali u okviru čikaškog odjela za sociologiju predstavljale su ličnosti koje su imale »svoje ideje« ο t o m e što i k a k o t r e b a istraživati u d r u š t v u te bi se ο cjelovitom p r i s t u p u ili čak školi, t e š k o moglo govoriti. E l e m e n t koji m o ž d a d o p r i n o s i ideji ο t o m e da je postojala p o s e b n a škola sociologije je i u d ž b e n i k što su ga, o d m a h na p o č e t k u dvadesetih g o d i n a ovog stoljeća, objavili z a j e d n o R. Park i E. Burgess i koji je b i o cjeloviti p r e g l e d raznolikih p r i s t u p a proučavanju d r u š t v a s obiljem original n i h t e k s t o v a koji su se oslanjali, uglavnom, na e v r o p s k u filozofsko — sociološku tradiciju. Osim toga, svako poglav lje bilo je p o p r a ć e n o iz bo r o m t e m a za daljnje p r o u č a v a n j e i diskusiju pojedinih pojava, što je značajno p o m o g l o stu d e n t i m a u njihovom daljnjem r a d u . Ta knjiga, š t a m p a n a u v e l i k o m broju p r i m j e r a k a i u k r a t k o m v r e m e n u r a s p r o d a n a , s m a t r a l a se, p r e m a mišljenju Janowitza, »zelenom biblijom« onog v r e m e n a za sociologiju (zelene korice). Pojava ovakvog, v o l u m i n o z n o g u d ž b e n i k a (preko 1000 stranica) s velikim pretenzijama, s v a k a k o je još j e d a n od e l e m e n a t a da se ο odjelu za sociologiju iz d v a d e s e t i h i t r i d e s e t i h godina ovog stoljeća govori k a o ο specifičnoj školi mišljenja. I n t e r e s a n t n o je, m e đ u t i m , da se u tridesetim g o d i n a m a nije pojavila ni j e d n a knjiga koja bi, eventualno, nosila n a z i v »čikaška škola« i koja bi r e z i m i r a l a teorijske i m e t o d o l o š k e d o p r i n o s e nave d e n e škole u p r o t e k l o m p e r i o d u . Knjiga R. Farisa je intere s a n t n a više k a o pregled situacije i djelovanja pojedinih o s o b a s, po n a š e m mišljenju, p r e t j e r a n i m naglašavanjem značajno sti djelovanja E. Farisa (koji je bio njegov r o đ a k ) , p r e g l e d o m pojedinačnih djelatnosti i aktivnosti, a ne s p o k u š a j e m siste m a t s k o g i sintetičkog iznošenja d o p r i n o s a čikaške škole (usp. u Faris, 1967). U svom k o m e n t a r u o p r a v d a n o s t i korištenja naziva »či k a š k a škola«, Janowitz dalje n a p o m i n j e da su sociolozi u Chicagu željeli fundirati sociologiju k a o z n a n o s t (zbog toga i ne čudi da je n a z i v s p o m e n u t o g u d ž b e n i k a Parka i Burgessa Introduction to the Science of Sociology), a p r o u č a v a l i su socijalne p r o m j e n e u z r o k o v a n e industrijalizacijom i u r b a n i zacijom, te su sociologiju z a s n o v a l i u š i r o k o m dijapazonu i t e š k o je bilo povlačiti granice i z m e đ u pojedinih disciplina. 24
Osim toga, s m a t r a Janowitz, sociolozi u Chicagu su vjerovali da sociologija ima važnu ulogu u rješavanju r a z n i h socijalnih problema. Isti a u t o r naglašava i j e d a n d o s t a v a ž a n e l e m e n t — socio lozi u Chicagu su proučavali f e n o m e n d r u š t v a u t o t a l i t e t u , što je e l e m e n t s kojim se ne bismo mogli do kraja složiti zbog različitog shvaćanja p o j m a t o t a l i t e t a . Ο t o t a l i t e t u , u smislu u k o j e m ga J a n o w i t z n a p o m i n j e , m o ž e se g o v o r i t i s a m o utoliko, ukoliko se shvaćanje t o t a l i t e t a svede na r a z n o l i k o s t p r i s t u p a koji su bili primjenjivani i na brisanje razlika m e đ u pojedinim disciplinama koje, doduše, i nisu baš bile p o s e b n o razvijene u dvadesetim g o d i n a m a ovog stoljeća, što osobito vrijedi za samu sociologiju. T e r m i n koji bi, po n a š e m mišlje nju, z n a t n o bolje o d g o v a r a o , a k o se želi referirati na cjelo vitost z a h v a t a p r o u č a v a n j a čikaških sociologa d v a d e s e t i h i tridesetih godina ovog stoljeća, je u k u p n o s t d r u š t v e n i h po java, što n i k a k o ne znači da je shvaćanje t o t a l i t e t a p r a t i l o s p o m e n u t e analize. Dapače, moglo bi se isto t a k o t v r d i t i i s u p r o t n o — shvaćanje t o t a l i t e t a je u p r a v o o n o što je ne dostajalo čikaškim sociolozima i njihova o s n o v n a p r e d n o s t je minucioznost parcijalnih i specifičnih analiza, a ne shvaća nje t o t a l i t e t a . Koliko je to n a m a p o z n a t o , p o j a m t o t a l i t e t a , u o n o m smislu u k o m e se on d a n a s k a o filozofsko-sociološka kategorija koristi u s u v r e m e n o j (marksističkoj) sociologiji, nije se koristio u okviru čikaške škole, pa niti p o j e d i n e a n t r o pološke, a još manje socio-psihološke dimenzije »društva u totalitetu«. N a r o č i t o iznenađuje g o t o v o p o t p u n o izostajanje diskusije političkih i e k o n o m s k i h uzroka bilo koje p r o u č a v a ne pojave. Izostajanje uviđanja o s n o v n e p o v e z a n o s t i poli tičkih i e k o n o m s k i h u z r o k a pojedinih d r u š t v e n i h p o j a v a je o s n o v n a k a r a k t e r i s t i k a čikaške škole, pa je inzistiranje na pojmu t o t a l i t e t a više v e z a n o za p o j a m t o t a l i t e t a d r u š t v e n i h pojava koje o d g o v a r a više, k a k o smo to već n a p o m e n u l i , ideji multidimenzionalnosti d r u š t v e n i h pojava u njihovoj pojavnosti, a ne u njihovoj uzročno-posljedičnoj p o j a v n o s t i . N e a d e k v a t n o s t Janowitzove p r o s u d b e ο t o t a l i t e t u k a o p r e d n o s t i čikaške škole, vidljiva je i u njegovom inzistiranju na t o m e da se kroz t o t a l i t e t m o ž e govoriti i ο s a m o m nazivu »čikaška škola«: »Prema t o m e , u stupnju u k o m e je p o s t o j a l a 25
čikaška škola, njena identifikacija je bila u e m p i r i j s k o m pri s t u p u t o t a l i t e t u društva« (Janowitz, 1966, str. X). N e s p r e t n o s t p o j m a t o t a l i t e t a nije jedini p r o b l e m . Kategorija »empi rijski« implicira u p o t r e b u p o s e b n i h t e h n i k a p r i s t u p a d r u š t v u , što b a š i nije bilo k a r a k t e r i s t i č n o za p r v i p e r i o d r a z v o j a či k a š k e škole. Empirijski p r i s t u p k o m b i n i r a n s u p o t r e b o m r a z n o l i k i h k v a n t i t a t i v n i h t e h n i k a p o s t a t će o z n a k a za čik a š k u k a t e d r u t e k u t r i d e s e t i m g o d i n a m a ovog stoljeća, da bi se, k a o o s n o v n a orijentacija, z a d r ž a o sve do današnjih d a n a i t i m e očigledno p o k a z u j u ć i da je »kvalitativna tradici ja« n a p u š t e n a . P r o b l e m a t i k a p o s e b n e orijentacije ili p o s e b n e škole m o ž e biti i l u s t r i r a n a ovdje još j e d n i m s t a v o m . James F. Short, jr. s m a t r a da ». . . (ja) nisam n i k a d a s m a t r a o Chicago v r h u n c e m sociološkog postignuća, n e g o više p r e d s t a v n i k o m p o s e b n o g n a g l a s k a na field istraživanja i e m p i r i z a m . . .« (Short, 1971, str. IX). Na d r u g o m mjestu isti a u t o r k o n s t a t i r a da se ». . . o s o b i t o s t Chicago stila osniva na k o n t i n u i r a n o m p r o m a t r a n j u ili p r a ć e n j u d o g a đ a j a u njihovim p r i r o d n i m okviri ma i d i s k r e t n i m a n k e t i r a n j i m a , ili d r u g i m r e l e v a n t n i m po d a c i m a p r i k u p l j e n i m uz p o m o ć a n k e t e ili studiranja aranži r a n i h situacija u l a b o r a t o r i j s k i m uvjetima. Puni utjecaj či k a š k e škole još uvijek nije u p o t p u n o s t i realiziran« (Ibid., str. XLIV). Kao što v i d i m o , ovaj a u t o r , koji je i s a m bio s t u d e n t na odjelu za sociologiju Chicago U n i v e r s i t y i koji je t a k o đ e r u r e d n i k r a z n i h reedicija p o j e d i n i h originalnih djela iz p e r i o da d v a d e s e t i h — t r i d e s e t i h godina ovog stoljeća, nije do kraja eksplicitan k a d a se r a d i ο pitanju postojanja škole. M o g l o bi se reći — iako eksplicitno n a g l a š a v a da se ne r a d i ο školi, implicitno p r i h v a ć a p o j a m škole. Ipak, njegova kri tičnost ide do te mjere da se »čuđenje p r e d velikim gradom«, »fasciniranost m e t r o p o l i s o m « i drugi e l e m e n t originalnih i m p u l s a za orijentiranje p o j e d i n i h istraživanja, m o g u po tražiti i u e l e m e n t a r n o j činjenici socijalno — p r o s t o r n o g po rijekla m n o g i h osnovnih p r e d s t a v n i k a čikaške škole koji su, došavši iz m a l i h mjesta srednjeg z a p a d a A m e r i k e (Middle West), m e t r o p o l i s o m u nastajanju j e d n o s t a v n o bili »fascini rani«. I s a m Short u t o m smislu n a v o d i ». . . jer s a m bio 26
m o m a k iz ,malog g r a d a ' u Illinois-u t r a n s p l a n t i r a n po prvi p u t u . . . veliki g r a d . . .« (Ibid., str. IX). Osim ,malog g r a d a ' postoje i drugi razlozi zašto je ,veliki g r a d ' bio u z e t k a o »sociološka laboratorija«, z a š t o se p o j a m »fasciniranosti g r a d o m , metropolisom« koristi g o t o v o uvijek k a d a se želi dati n e k a konstatacija ο čikaškoj školi, te u k o m smislu je grad poslužio k a o »sretno z n a n s t v e n o lovište« (Burgess) za p r o u č a v a n j e raznolikih d r u š t v e n i h odnosa, za p r o u č a v a n j e socijalne psihologije, za p r o u č a v a n j e raznolikih »abnormalnih« pojava koje se u njemu odvijaju. Poslije čitanja m n o g o b r o j n i h djela sociologa čikaške škole, i poslije konzultiranja r e f e r e n t n e l i t e r a t u r e , m o ž e se d o s t a b r z o i lako doći do zaključka, koji ne m o r a biti blizak zaključku Schwendinger, H. i /. ο t o m e da je, m e đ u ostalim, na primjer, R. Park bio rasista (Schwendinger, M. i /., 1974, str. 386), i a k o zaključak koji izvodi /. Short jr., iz očiglednog izostajanja uviđanja širih d r u š t v e n o - e k o n o m s k i h u z r o k a r a z n i h p r o u č a v a n i h pojava u m e t r o p o l i s u , koja su provodili čikaški sociolozi t a k o đ e r , po n a š e m mišljenju, ne z a d o v o ljava. S h o r t s m a t r a d a : ». . . opće d e t e r m i n a n t e u r b a n i h si tuacija — e k o n o m s k e , demografske, e k o l o š k e i a d m i n i s t r a tivne — ograničavaju i uvjetuju ljudsko p o n a š a n j e , ali ga ne kreiraju« — t a k v a t r d n j a je, po n a š e m mišljenju, impli cirana u g o t o v o svim a n a l i z a m a čikaških sociologa, ali je tek u rijetkim p r i l i k a m a eksplicirana. Najekspliciranije su izražene u z r o č n o — posljedične veze p o v e z a n o s t i ekoloških »determinanti«, što je posljedica intenzivnog razvoja hu man ecology na t r a g u prihvaćanja koncepcija a n i m a l n e i biljne ekologije. N i v o ekspliciranosti d r u g i h p r e t p o s t a v k i u u z r o č n o — posljedičnom lancu v e o m a je oscilantan, k o d n e k i h p r e d s t a v n i k a g o t o v o nikad p r i s u t a n , k o d n e k i h tek t u i t a m o . Zbog toga s m a t r a m o da t r e b a biti krajnje o p r e z a n k a d a se konstatacije čikaških sociologa žele p r e d s t a v i t i u n j i h o v o m »totalitetu«, ili p a k k a o k o n s t a t a c i j e koje nisu eksplicitno govorile u u z r o c i m a n e k i h d r u š t v e n i h pojava, ali su te uvjete d e t e r m i n i r a n o s t i pojava »implicirali«. »Nerevo lucionarni« k a r a k t e r čikaške sociologije nije »grijeh« koji se m o ž e s a m o njima pripisati. U k o l i k o se njihovo djelovanje p r i h v a t i skoro isključivo u okvirima disciplinarnih granica 27
u r b a n e sociologije, o n d a nije niti č u d n o da su njihove ideje bile, prije svega, reformski orijentirane, a manje »revolucio n a r n o « . Cijela u r b a n a sociologija je, p r e m a m n o g i m mišljenji ma i z r a ž e n i m u posljednjoj d e k a d i u o k v i r i m a tzv. n o v e u r b a n e sociologije, j e d n a reformska, a ne r e v o l u c i o n a r n a disciplina. Short, m e đ u t i m , osjeća p o t r e b u da »brani« čikašku ori jentaciju u sociologiji od k r i t i k e koja je bila i z r e č e n a u slije d e ć e m stilu : »čikaški sociolozi nisu doveli do formuliranja n i k a k v i h teorijskih h i p o t e z a iz svojih analiza, nego su se kasnije s a m o ponavljali u svojim m i k r o i d e s k r i p t i v n i m ana lizama« (Shills). N e d o s t a t a k ekspliciranosti pojedinih u z r o k a o d r e đ e n i h »urbanih situacija«, koje su se do krajnjih detalja istraživale, su, po n a š e m mišljenju, j e d a n od razloga zašto se nisu izvukli n i k a k v i značajniji teorijski zaključci od šireg sociološkog značenja. N o , ο t o m e će biti riječi kasnije, u slijedećim poglavljima. M n o g i p r o b l e m i s k o j i m a se istraživač susreće k a d a po k u š a a n a l i z i r a t i d o p r i n o s čikaške škole sociologije ili speci fičnije čikaške škole u r b a n e sociologije, p r i s u t n i su i dan-danas k a d a s e pokušaju u t v r d i t i d o p r i n o s i s u v r e m e n e urba ne sociologije. Koliko g o d se u r b a n a sociologija razvila u posljednjih p e d e s e t godina od k a k o su p r o v e d e n a p r v a zna čajnija istraživanja baš u o k v i r u čikaške škole, ne m o ž e m o reći da je uspjela uspješno definirati svoj p r e d m e t i svoje polje djelovanja. Ο t o m e se d o s t a pisalo u t o k u s e d a m d e s e t i h g o d i n a i te s t a v o v e n e ć e m o ovdje ponavljati u p o t p u n o s t i , n e g o ć e m o u p o z o r i t i n a n e k e o s n o v n e t o č k e koje m o g u biti i n d i k a t i v n e za n a s t a v a k r a s p r a v e ο k a r a k t e r i s t i k a m a razvo ja sociologije u okviru čikaške škole (vidi p o d r o b n i j e — Čaldarović, 1980). U r b a n o j sociologiji m n o g i kritičari, p o s e b n o Castells i njegovi »sljedbenici«, odriču p r a v o postojanja k a o nezavisne e p i s t e m o l o š k i i teorijski utemeljene discipline jer se njen teorijski p r e d m e t n e m o ž e k o n s t i t u i r a t i i z p o j m a »urbano«. Taj p o j a m n e referira n a n e k i p o s e b a n materijalni objekt, p r e d m e t , n e g o predstavlja o d g o v a r a j u ć u s k u p i n u p r o b l e m a , p o j a v a ili a s p e k a t a koji djeluju na osobu i »utječu« na njeno p o n a š a n j e u u r b a n i z i r a n o j sredini. To p o n a š a n j e o n d a po28
staje p r e d m e t o m socioloških ispitivanja, ali konceptualizacija ispitivanja sa stanovišta »urbanog« je teorijski n e u t e m e ljena. T a k a v k o n c e p t — djelovanje g r a d a na individuu — koji je bio osnovni koncepcijski okvir istraživanja u o k v i r i m a čikaške orijentacije, doveo je do »ideologijskog razvoja« u r b a n e sociologije. D a p a č e , ideologijska prezentacija proble ma u u r b a n i z i r a n o j sredini imalo je za »zadatak« da p r u ž i j e d n u drugačiju sliku svijeta, ali i da prikrije s t v a r n e u z r o k e pojedinih socijalnih, e k o n o m s k i h i političkih u z r o k a p o j a v e m a l a d a p t a c i j e individua v i s o k o u r b a n i z i r a n o j sredini. Sennett ο nedefiniranosti u r b a n e sociologije kaže, na primjer, slijedeće: »Polje u r b a n i h studija d a n a s je preplav ljeno p o s e b n o m v r s t o m praznovjerja u z n a n s t v e n u čistoću, pa o n d a , k a o Faust, a k o i m a m o čisto i p e r f e k t n o znanje, svijet o k o nas će se iznenada izmijeniti. Kao h u m a n i s t i č k a disciplina, u r b a n a sociologija pokazuje sve z n a k o v e r a p i d n o g nestajanja«. (Sennett, 1969, str. 19). O v o mišljenje nije u s a m ljeno, i a k o postoje varijacije u procjeni hoće li doći do »išče zavanja«, ili će doći do p r e t v a r a n j a u r b a n e sociologije u o p ć u sociologiju — zbog toga jer se s u v r e m e n a u r b a n a sociologija, z a p r a v o , bavi p r o u č a v a n j e m p o j a v a s u v r e m e n o g visokou r b a n i z i r a n o g društva. I n t e r e s a n t a n je i s t a v izrečen prije 25 godina, a koji se v a r i r a u o š t r i m k r i t i k a m a »klasične« u r b a n e sociologije od s t r a n e novog n e o m a r k s i s t i č k o g vala. N. Gist kaže slijedeće: »Urbana sociologija je m o ž d a naj manje jasno definirana oblast od svih socioloških područja. N j e n e su granice, ako postoje, ( p o d v u k a o O. Č.) indistinktivne i n e m a u n i v e r z a l n o g s p o r a z u m a ο n j e n o m s u b s t a n t i v n o m ili t e o r i j s k o m k a r a k t e r u « . (Gist, 1957, str. 159). N e d e f i n i r a n o s t u r b a n e sociologije d a n a s proistječe, m o ž d a , iz nedefini r a n o s t i tradicije te discipline koja je s m a t r a l a da se u r b a n o m sociologijom m o g u ispitivati g o t o v o sve pojave. Rečeno d r u gačije: o b r a z a c proučavanja društva, referencijalni o k v i r koji je bio primijenjivan u čikaškoj školi d v a d e s e t i h i tri desetih godina ovog stoljeća, bio je p r i m a r n o u r b a n o — sociologijski orijentiran, te se i zbog toga m o ž e govoriti ο p o s e b n o m dijelu čikaške škole, n a z v a n e »čikaška škola u r b a ne sociologije«.
29
Razlozi zbog kojih se p r o b l e m a t i k a k o n s t i t u i r a n j a u r b a n e sociologije k a o sociološke discipline t o l i k o često n a v o d e , imaju, po n a š e m mišljenju, osnovni u z r o k u n e z a v i s n o m razvoju discipline koja je u t r i d e s e t i m g o d i n a m a dobila naj značajnije mjesto u sociološkim istraživanjima sociologa č i k a š k e š k o l e — human ecology. Human ecology je p r o u č a vala o d n o s e interakcije čovjeka i njegove okolice, a n a l o g n o i n t e r a k t i v n i m p r o c e s i m a koji se razvijaju i z m e đ u biljaka/ži votinja i njihove okolice. N e z a v i s a n r a z v o j human ecology d o v e o je p o s t u p n o do nezavisnog r a z m a t r a n j a p r o s t o r n i h e l e m e n a t a k a o decizivnih e l e m e n a t a i do p o z n a t e teorije ο p r o s t o r u k a o u z r o č n o m e l e m e n t u o d r e đ e n i h oblika socijalnog p o n a š a n j a . Implicitna p r e t p o s t a v k a m n o g i h socioloških istraživanja u Chicagu, a i kasnije u d r u g i m c e n t r i m a i zemljama, je da prostorna oko
lica,
environment,
vrši stimulativno ili nestimulativno
djelo
vanje na pojedinca. Ostavivši sada po s t r a n i m o g u ć u disku siju ο t o m e da li okolica m o ž e biti s h v a ć e n a s a m o isključivo k a o »fizička okolica«, ili se p a k uvijek radi ο »socijalnoj okolici« (o t o m e pogledaj n a š stav — Čaldarović, O., 1980), v a ž n o je u t v r d i t i da se okolica u z i m a k a o u z r o č n i e l e m e n t u postavljanju o d n o s a i z m e đ u h a b i t a t a i čovjeka. S h o d n o implicitnoj p r e t p o s t a v c i ο djelovanju okolice na pojedinca, proistječe i logičan zaključak: ako p o j e d i n c a p r e m j e s t i m o iz »nezdrave« u »zdravu« okolicu, njegovo će se p o n a š a n j e promijeniti. O v a j se stav, n a r a v n o , ne m o ž e do kraja od baciti k a o i r e l e v a n t a n , ovisno ο stupnju u k o m e s m o sprem ni p r i h v a t i t i relativizaciju i n t e n z i t e t a djelovanja okolice na p o n a š a n j e ljudi. Relativizirajući pojam a p s o l u t n o g u relativ no djelovanje, u d o b r o j sociološkoj tradiciji, p o t r e b n o je u t o m slučaju u s p o s t a v i t i p o j a m socio-prostorne ili p r o s t o r n o -socijalne okolice, ali i p o j a m interakcije k a o ključni p o j a m koji ne daje za p r a v o niti j e d n o m e l e m e n t u da b u d e a p s o l u t n o p r i m a r a n u »izazivanju« pojedinih utjecaja. U d v a d e s e t i m i t r i d e s e t i m g o d i n a m a , u počecima inten zivnijeg razvoja sociologije u Chicagu, inzistiranje na p r o s t o r n i m e l e m e n t i m a dovelo j e p o s t u p n o d o t u m a č e n j a pojava koje se temeljilo na u v a ž a v a n j u p r o s t o r a k a o u z r o č n o g ele m e n t a . Kasniji razvoj, n a r o č i t o u e l e m e n t i m a fizičkog i so-
30
cijalnog planiranja, o d n o s n o u r b a n i z m a ili u r b a n o g plani ranja u e v r o p s k i m zemljama, d o v e o je do daljnjeg širenja ideje da se manipulacijom fizičke okolice d a d u m a n i p u l i r a t i i socijalni odnosi. Zbog t o g a je bilo i moguće da se razvoj planiranja odvija relativno n e z a v i s n o — s jedne strane, po stojalo je p r o s t o r n o , a s d r u g e r a z n a d r u g a planiranja, kao, na primjer, socijalno, e k o n o m s k o . . . Problemi integracije p r o s t o r n i h a s p e k a t a s d r u g i m p o s e b n o su istaknuti u suvre m e n o vrijeme, no k a k o o n i nisu o s n o v n a t e m a ovog r a d a ο njima dalje n e ć e m o raspravljati. H i p o s t a z i r a n j e p r o s t o r n o g elementa, k a o s e p a r a t n o g e l e m e n t a , p o s e b n o je došlo do izražaja u a r h i t e k t u r i gdje je teorija fizičkog ili ekološkog d e t e r m i n i z m a još uvijek o s n o v n a teorija. P o s e b n o n e g a t i v a n tip razvoja d e š a v a o se, pak, u o n i m slučajevima u kojima je planiranje bilo r u k o v o đ e n o , prije svega, nejasnim estetsko-oblikovno-prostornim e l e m e n t i m a , koji su u p o t p u n o s t i distorzirali sliku socijalne r e a l n o s t i u kojoj se proces plani ranja odvijao. A r h i t e k t o n s k a s t r u č n a frazeologija, p l a n e r s k i jezik — često su p u t a toliko nerazumljivi i nabijeni pojmo vima bez s a d r ž i n e d a j e t e š k o v o d i t i bilo k a k v u r a s p r a v u koja će imati sadržinski r e z u l t a t . Simulacija p r o s t o r n e oko lice u a t e m p o r a l n o j dimenziji oduvijek je bila, i bit će, z n a k totalnog izostajanja shvaćanja socijalne realnosti p r o s t o r a planiranja, čemu m n o g o b r o j n i k o m p l i c i r a n i i s u v r e m e n i mo deli p l a n i r a n j a neće p o m o ć i riješiti egzistencijalne p r o b l e m e svakodnevnice. J e d a n od razloga nedefiniranosti u r b a n e sociologije u s u v r e m e n o d o b a je i način k a k o se tretiranje p r o s t o r n o g i socijalnog počelo razvijati u o k v i r u tzv. čikaške škole, na ročito u o k v i r u discipline human ecology. P o j a m zajednice (community), koji u SAD i m a p o s e b n u tradiciju, nije p o j a m koji se p r i m a r n o određuje p r o s t o r n i m varijablama. Pojam zajednice se, u tradiciji a m e r i č k e socio logije, definira, prije svega, uz p o m o ć socijalnih varijabli k a o što su, na primjer, obitelj, grupa, pojedinac, m e đ u s o b n i od nosi, itsl., a k a o k o r e k t i v n a ili varijabla drugog r e d a se p o javljuje odgovarajuća dimenzija p r o s t o r n i h o d n o s a . Zajed nica je uvijek smještena u odgovarajući p r o s t o r n i okvir, a Proučavanje zajednice — obitelji, grupe, institucije, malog
31
g r a d a — odvijalo se uvijek k r o z p o k u š a j e ispitivanja aspe k a t a interakcije između p r o s t o r n i h i socijalnih e l e m e n a t a zajednice. M n o g o b r o j n a istraživanja su u t o k u posljednjih g o d i n a i bila p r o v e d e n a u SAD u o k v i r i m a tzv. istraživanja »malog grada«. Pojam zajednice, k a k o ćemo to kasnije p r e ciznije vidjeti u r a d o v i m a Parka i d r u g i h p r e d s t a v n i k a čika ške škole, z a u z i m a c e n t r a l n o mjesto. Osim do s a d a n a b r o j a n i h e l e m e n a t a u prilog diskusiji ο n a z i v u »čikaška škola (urbane) sociologije«, k a o i ο p o č e t n i m u z r o c i m a r a z v o j a te škole, postoji i niz »objektivnijih« ele m e n a t a koje m o ž e m o s p o m e n u t i k a d a se govori ο o s n o v n i m u z r o c i m a njenog n a s t a n k a . M e đ u objektivnim razlozima n a s t a n k a čikaška škole koji se u l i t e r a t u r i n a v o d e su, prije svega, intenzivan p o r a s t gra d o v a u SAD p o č e t k o m ovog stoljeća, pri čemu je Chicago u m n o g i m e l e m e n t i m a p o r a s t a čak i prednjačio, zatim, inten zivno doseljavanje, k a k o crnaca s juga koji su ostali bez svog z a n i m a n j a p r o p a d a n j e m n e o r g a n i z i r a n e poljoprivrede, t a k o , još više, i n t e n z i v n i m doseljavanjem s t a n o v n i š t v a iz e v r o p s k i h zemalja, različitih etniciteta, što je, n a r a v n o , do velo d o s t v a r a n j a n e b r o j e n i h p r o b l e m a adaptacije stanovni štva, k a k o sa sela i manjih g r a d o v a , t a k o i iz p o t p u n o druga čijih k u l t u r n i h sredina. Brzo doseljavanje dovelo je do in tenzivnog mijenjanja e k o l o š k e s t r u k t u r e gradova, do inten zivnog p o r a s t a k r i m i n a l i t e t a , do p o j a v e slumova k a o regu l a r n i h p r o s t o r a stanovanja, često u n e p o s r e d n o j blizini naj bogatijih k r a j e v a (što će poslije biti vidljivo iz Burgessove teorije ο s t r u k t u r i grada), vrlo b r z e i intenzivne izgradnje g r a d s k e i n f r a s t r u k t u r e i o b j e k a t a za stanovanje — to su n e k i od p r o c e s a koji su se odvijali g o t o v o p r e d očima za i n t e r e s i r a n i h istraživača, a koji su imali »nerv« za p r o v o đ e nje t a k v i h istraživanja i koji se nisu sustezali da ih i p r o v o d e . Bilo je sasvim očigledno da je o s n o v n i p r o b l e m koji je za i n t e r e s i r a o sociologe bio problem adaptacije pojedinca gradu i utjecaj grada na pojedinca. Iz te dvije o s n o v n e cjeline m o g u se o p e r a c i o n a l i z i r a t i p o s e b n e t e m e koje su našle mjesta u t o k u istraživanja — p r o b l e m usamljenih ljudi, p r o b l e m ži v o t a u p r e d j e l i m a g r a d a u k o j i m a se iznajmljuju sobe, hotel sko s t a n o v a n j e , n e p r i l a g o đ e n o s t , b a n d e , itsl. Drugi značajni 32
krug p r o b l e m a koji je t a k o đ e r bio ispitivan bio je p r o b l e m rasnih odnosa koji su se počeli t a k o đ e r manifestirati inten zivnijim doseljavanjem s t a n o v n i š t v a iz e v r o p s k i h zemalja, a n a r o č i t o doseljavanjem crnaca iz južnih d r ž a v a SAD u g r a d o v e sjeveroistočnog dijela. Osim ovih objektivnijih razloga za razvoj specifično usmjerene u r b a n e sociologije u Chicago d v a d e s e t i h i tridese tih godina ovog stoljeća, m o g u ć e je navesti i druge razloge, »subjektivnije« p r i r o d e . U l i t e r a t u r i se m n o g o govori ο ka r a k t e r i s t i k a m a pojedinih istraživača koji su dali osobit p e č a t v l a s t i t o m stilu istraživanja. W. I. Thomas, k a o j e d a n od os n o v n i h p r e d s t a v n i k a p r v e generacije čikaških sociologa, bio je, na primjer, p o s e b n o z a i n t e r e s i r a n za p r o u č a v a n j e p r o c e s a adaptacije i m i g r a n a t a . N j e g o v i n t e r e s za p r o u č a v a n j e dose ljavanja imigrantskih s k u p i n a r e z u l t i r a o je publiciranjem studije koja se i d a n a s s m a t r a j e d n o m od k a p i t a l n i h studija u sociologiji u o p ć e — The Polish Peasant in Europe and America — koju je Thomas i z r a d i o zajedno s poljsko-američkim sociologom Znanieckim. Robert Ε. Park, koji je p o č e o karijeru k a o n o v i n a r i koji je u k a s n i m g o d i n a m a z a p o č e o svoju a k a d e m s k u karijeru, p r o v e o je t a k o đ e r j e d n o vrijeme proučavajući r a s n e o d n o s e . Kao g r a d s k i n o v i n a r dolazio j e u d o d i r sa s t v a r n i m ž i v o t o m u g r a d u i te je pojave kasnije u t o k u svoju a k a d e m s k e karijere bilo s a m p r o u č a v a o , bilo stimulirao izradu m a g i s t a r s k i h ili d o k t o r s k i h radnji ο po jedinim a s p e k t i m a g r a d s k o g života. Te su d o k t o r s k e i ma gistarske radnje u m n o g o slučajeva poslužile kasnije za iz r a d u monografija koje se d a n a s s m a t r a j u k l a s i č n o m literatu r o m u sociologiji. Osim ova dva, m o g l o bi se reći glavna p r e d s t a v n i k a či kaške škole, od kojih prvi predstavlja prvu, a drugi d r u g u generaciju, i drugi p r e d s t a v n i c i čikaške škole su pokazivali posebne sklonosti p r e m a p o j e d i n i m a s p e k t i m a . P r e d s t a v n i c i druge generacije, u g l a v n o m bivši s t u d e n t i R. Parka, u kasni jim g o d i n a m a pokazivali su i n t e r e s e za pojedine a s p e k t e koji su se dosta razlikovali od o s n o v n i h orijentacija što ih je p o s t a v i o Park. Burgess je, na primjer, p o k a z i v a o i n t e r e s p r e m a human ecology, k a o i p r e m a p r o b l e m a t i c i sociologije Porodice, R. McKenzie je p o z n a t g o t o v o k a o isključivi predUrbana
sociologija
33
stavnik human ecology, a L. Wirth, i a k o se b a v i o i sociolo gijom saznanja, p l a n i r a n j e m i n e k i m drugim o b l a s t i m a so ciologije, u okviru u r b a n e sociologije spominje se u g l a v n o m po eseju Urbanism as a Way of Life, koji je j e d a n od naj češće citiranih eseja u sociološkoj publicistici.* Osim d o s a d a n a v e d e n i h razloga pojave č i k a š k e škole sociologije, p o t r e b n o je n a p o m e n u t i i da su p r o c e s i inten zivnog doseljavanja i sve pojave koje su p r a t i l e te p r o c e s e
dovele
do
hitne potrebe
ispitivanja raznih načina za
rješa
vanje o n o g a što će se u kasnijim g o d i n a m a z v a t i urbana kriza. Pojava slumova, k r i m i n a l i t e t a , s a m o u b o j s t a v a , n a v e l a je n a c i o n a l n e organizacije da pokušaju p r o n a ć i k o n k r e t n e mjere za rješavanje, ili p a k u b l a ž a v a n j e »neželjenih posljedi ca«. Odjel za sociologiju u Chicagu d o b i o je n e o p h o d n a fi nancijska s r e d s t v a s k o j i m a je m o g a o z a p o č e t i r a z n a socio loška istraživanja i koja su t r e b a l a d o v e s t i do n i z a p r a k t i č nih zaključaka i e v e n t u a l n i h mjera koje će »popraviti« situa ciju u velikim, b r z o r a s t u ć i m g r a d o v i m a Sjeverne A m e r i k e d v a d e s e t i h i t r i d e s e t i h g o d i n a ovog stoljeća. Odsjek za socio logiju čikaškog u n i v e r z i t e t a n a š a o se u v e o m a povoljnoj situaciji — stajao je financijski »veoma dobro«, š t o je činje nica s k o j o m se u d an aš n j e vrijeme rijetko koji odjel m o ž e pohvaliti! Ako b i s m o sve ove do s a d a s p o m e n u t e razloge aglomerirali, mogli b i s m o reći da se u jednoj r e l a t i v n o p o v o l j n o j si tuaciji našla g r u p a z a i n t e r e s i r a n i h sociologa, s r e l a t i v n o m s l o b o d o m r a s p o l a g a n j a značajnim financijskim s r e d s t v i m a i koja je, s h o d n o svojim i n t e l e k t u a l n i m i n t e r e s i m a , te i ntere se znala i materijalizirati u i s t r a ž i v a č k i m p o d u h v a t i m a . Na o v o m se p r i m j e r u m o ž e vidjeti »dijalektička veza« i z m e đ u d r u š t v e n i h uvjeta za širenje sociologije i s t v a r n o g širenja koje se d e š a v a k a d a su ti uvjeti povoljni, k a o i izostajanje stvarnog a n g a ž m a n a k a d a j e d r u š t v e n a okolina n e p o v o l j n a . Osim ovih do sada n a p o m e n u t i h razloga i n t e n z i v n o g so ciološkog r a z v o j a u Chicagu, j e d a n razlog koji b i s m o mogli n a z v a t i »filozofskim«, i koji je t a k o đ e r djelovao s t i m u l a t i v n o * Ο p o j e d i n i m p r e d s t a v n i c i m a i njihovim interesima i djelima bit će više riječi u n a s t a v k u ovog r a d a .
34
na razvoj sociologije u Chicagu, m o ž e m o p o t r a ž i t i u klasič n o m tvrđenju ο t o m e da grad predstavlja artificijelnu sredi nu za život čovjeka i, p r e m a t o m e , ο p o t r e b i p o v r a t k a u malu zajednicu u kojoj p r e v l a d a v a j u p r i m a r n i , a ne sekun darni odnosi, u kojoj s v a t k o svakog poznaje, u kojoj se mogu k o n t r o l i r a t i okviri vlastite egzistencije (community). »Filozofsko-utopijska« k r i t i k a g r a d s k o g n a č i n a života vidljiva je kasnije u r a d o v i m a L. Mumforda i J. Jacobs, k a o i u drugih a u t o r a . Kritika života u velikom g r a d u , p o t r a g a za m a l o m community, implicitno je p r i s u t n a u g o t o v o svim istraživa njima koja su realizirana u Chicagu. Nije p o t r e b n o p o s e b n o naglašavati r a z n e d i h o t o m n e podjele k a o što su, na primjer,
folk — urban društva, sveta — sekularna društva, društva mehaničke — društva organske solidarnosti, k a o i, n a r a v n o ,
klasičnu dihotomiju koja je poslužila za izvođenje mnogih drugih — Gemeinschaft — Gesellschaft, a koje su implicitno p r i s u t n e u g o t o v o svim studijama čikaške sociologije, a koje se o p e t poklapaju, u najvećem b r o j u slučajeva, s dihotomij o m mali grad (community) — veliki grad. Odbijanje velikog g r a d a k a o »uzroka zla« j e d a n je od e l e m e n a t a koji t a k o đ e r t r e b a uzeti u r a z m a t r a n j e k a d a se g o v o r i ο širim o k v i r i m a i u z r o c i m a pojave o d g o v a r a j u ć e orijentacije čikaške socio logije d v a d e s e t i h i t r i d e s e t i h godina ovog stoljeća. Specifičnu orijentaciju, koju su n a r o č i t o z a s t u p a l i neki p r e d s t a v n i c i č i k a š k e škole (Thomas, Park, d o n e k l e Wirth), p o n e k i a u t o r i povezuju s »njemačkim utjecajima«, o d n o s n o , sa školovanjem pojedinih od p r e d s t a v n i k a . Thomas je p r o veo, k a o i Park, o d r e đ e n o vrijeme na školovanju u Njemač koj, a Wirth je N i j e m a c po porijeklu, pa se ta njegova k a r a k teristika p o n e k a d a ističe k a o o d r e đ e n a specifičnost. P a r k je, k a k o je to i sam izjavio, bio fasciniran Simmelovim pre davanjima, koja je, doduše, slušao s a m o j e d a n semestar, ο čemu će kasnije biti više riječi. Ne t r e b a z a b o r a v i t i i da je R. Park svoju disertaciju ο masi i publici r a d i o p o d m e n t o r stvom Windelbanda, što je t a k o đ e r j e d a n od m o g u ć i h utje caja na njegov daljnji i n t e l e k t u a l n i i n t e r e s . O s i m ovih a u t o ra, i M. Weber, iako u manjoj mjeri, t a k o đ e r je utjecao na formiranje o s n o v n e orijentacije č i k a š k e sociologije. Indirekt3·
35
nije se t a k o đ e r može govoriti i u utjecaju F. Tönnisa, k a o i n e k i h drugih a u t o r a . Osim ovih »njemačkih« utjecaja na formiranje osnovnih ideja čikaške sociološke misli s p o č e t k a ovog stoljeća, vid ljivi su i r a z n i organicistički utjecaji koji se pripisuju djelu H. Spencera, a indirektnije Darwinu i G. T a r đ e - u . Ti su utje caji, n a r a v n o , n a r o č i t o izraženi u human ecology, ali ih, k a k o ć e m o kasnije vidjeti, m o ž e m o susresti u g o t o v o svim koncep t i m a koje je razvio R. Park. Osim o v i h utjecaja, vjerojatno je na p r a v a c r a z v o j a čika ške škole (urbane) sociologije utjecao i H. Mead, i s a m član čikaškog univerziteta, n a r o č i t o na ispitivanje p r o c e s a socijal ne interakcije kojom se b a v e s k o r o sve pojedine monografije n a s t a l e u okviru čikaške škole. M o g u ć e je g o v o r i t i i ο utje caju J. Dewey-]a, o d n o s n o , p r a g m a t i z m a k a o orijentacije. U P i t t s b u r g h u je i z m e đ u 1909. i 1914. godine p r o v e d e n o značajno istraživanje ο »urbanim u v j e t i m a (koje je publici r a n o u 6 knjiga) — ο stanovanju, sanitaciji, k r i m i n a l i t e t u , siromaštvu, rekreaciji, z a r a d a m a , industrijskim ozljedama, i n e k i m d r u g i m a s p e k t i m a . O s n o v n a orijentacija ovih studija, a koja m o ž e poslužiti k a o p o t v r d a ο »objektivnom« uzro ku pojave čikaške sociološke misli, je k a k o p o p r a v i t i posto jeće uvjete života u velikim g r a d o v i m a ? O v a p r v a studija u SAD bila je brzo p r i h v a ć e n a k a o v a ž a n d o p r i n o s u tim p o k u š a j i m a i u b r z o je Rüssel Sage Foundation p o d u z e l a u suradnji s v l a d o m organiziranje niza sličnih istraživanja u m n o g i m g r a d o v i m a SAD. 1928. g o d i n e moglo se n a b r o j a t i čak 154 velike a n k e t e i 2.021 specijalnih a n k e t a , što naj bolje govori ο b r z o m širenju istraživanja (Faris, 1967, str. 8). Zaključujući p r o b l e m a t i k u n a z i v a čikaške škole, te za okružujući uvjete u k o j i m a se o n a pojavila, s m a t r a m o da se ο toj orijentaciji u ispitivanju d r u š t v e n i h p o j a v a m o ž e govoriti prije svega k a o orijentaciji, a ne o d r e đ e n o j školi. Istraživači Chicago School su iskoristili g r a d k a o o s n o v n i referencijalni okvir, a ne d r u š t v o »uopće«. U v j e t n o je mo guće izvršiti daljnju podjelu pojedinih t e m a u o k v i r u među ovisnosti djelovanja »grada i pojedinca«. J e d a n a s p e k t pro učavanja s v a k a k o je zajednica (community), drugi je ispiti vanje socio-psiholoških karakteristika adaptacije, posebno 36
izdvojen razvoj human ecology, a j e d n a od podcjelina p r o učavanja s v a k a k o je metodologija koja je bila primjenjivana u r a z n i m istraživanjima, (»kvalitativna metodologija«). Ta metodologija k a r a k t e r i s t i č n a je po primjeni field istraživač kih t e h n i k a , t e h n i k e korištenja life-history tehnike, k a o i o n o g a što se u sociologiji n a z i v a field work istraživanjima, o d n o s n o , o n o g a što se u širem smislu s u p s u m i r a pod n a z i v o m community studies (proučavanja zajednica). D r u g a faza raz voja čikaške škole manje je k a r a k t e r i s t i č n a po razvoju »kva litativne metodologije«. Iza 1930. g o d i n e sve je prisutnija statistika i druge k v a n t i t a t i v n e m e t o d e . I p r v a i d r u g a faza razvoja škole s v a k a k o su k a r a k t e r i s t i č n e po r a z n o v r s n i m pokušajima povezivanja ekoloških i socioloških, p r o s t o r n i h i socijalnih analiza. Posebna t e h n i k a koja se u r a n o j fazi koristila je bila t e h n i k a mapiranja, k a o što je to Burgess i sam i s t a k a o (Burgess, Bogue, 1964). *
*
*
U k o l i k o bi se sažeto p o k u š a l a p o v u ć i paralela i z m e đ u najnovijeg razvoja u r b a n e sociologije i razvoja koji se od vijao u Chicagu, o n d a bi se moglo reći da je osnovni poticaj razvoju čikaške sociologije bila p r o b l e m a t i k a doseljavanja i p r o b l e m a t i k a rasnih o d n o s a u velikim g r a d o v i m a sjeverne Amerike koji su zahtijevali analize koje su, pak, t r e b a l e predložiti mjere za ublažavanje » u r b a n e krize«. E k o l o š k a se analiza najbolje razvila i prilagodila p r o u č a v a n j i m a sociopsiholoških a s p e k a t a prilagođavanja pojedinca p r o s t o r u . Iz raznolikih t i p o v a »maladaptacija« r a z v i o se i i n t e r e s za p r o učavanje delinkvencije, za p r o u č a v a n j e različitih studija slu čajeva, interes za pojedine profile s t a n o v n i k a g r a d o v a , i slično. Sve do izrastanja referencijalnog okvira, koji je pred ložio L. Wirth 1938. godine*, i koji je, u r e t r o a k t i v n o m smi slu, v a l o r i z i r a o i r e k o n s t i t u i r a o o s n o v n e teorijske p r e m i s e čikaške škole, o s n o v n a teorijska p o d l o g a čikaške škole urba ne sociologije je human ecology s j e d n e s t r a n e i m o d i f i c i r a n a organicistička teorija koju je r a z v i o R. Park. D o p r i n o s L. Wirtha izražen u p o m e n u t o m napisu, a koji je bio i z u z e t n o *
Urbanism as a Way of Life.
37
m n o g o hvaljen, ali i n a p a d a n , je u t o m e da je analizirani p r o b l e m o d n o s a čovjeka i p r o s t o r a t r a n s p o n i r a o u o d n o s čovjeka i u r b a n i z m a , što je još više z a k o m p l i c i r a l o situaciju jer je t e r m i n u r b a n i z a m prilično različito s h v a ć a n i od raz ličitih istraživača, ali i u kolikvijalnom smislu je teško reći na što se on točno odnosi i što se misli k a d a se kaže »urba nizam«. Na n e s r e ć u ili sreću, o v a k a v k o n c e p t je poslužio za dalj nju orijentaciju razvoja u r b a n e sociologije i, po n a š e m mišlje nju, on je u g l a v n o m »kriv« za još uvijek n e s i g u r n o tlo po k o m e se k r e ć e u r b a n a sociologija d a n a s . Krivica se sastoji u t o m e što je ideologijski okvir d a t p o j m o m »urbanizma« poslužio i s p r a z n o m teoretiziranju s jedne, a s druge s t r a n e p r a g m a t i z i r a n j u pojava kojima se bavila u r b a n a sociologija. Drugi a s p e k t »krivice« sastoji se u t o m e što je t a k a v razvoj poslužio k a o osnovica za v e h e m e n t n u k r i t i k u koju je z a p o č e o Castells, a nastavili mnogi drugi. K a k o se destruiranje »kla sične u r b a n e sociologije« nije z a u s t a v i l o s a m o na t o m e , po sljedice su još pogubnije. D e s t r u i r a n u klasičnu u r b a n u socio logiju je t r e b a l o zamijeniti n o v o m , ovaj p u t a z a s n o v a n o m n a s t r u k t u r a l i s t i č k o m n e o - m a r k s i s t i č k o m k o n c e p t u , o p e t razvijneom principijelno od s t r a n e M. Castellsa, a na tragu Althusseropog »simptomatičnog čitanja Marxa«. I a k o je reorijentacija razvoja u r b a n e sociologije d o v e l a do niza plodo nosnih diskusija i izbora novih teorijskih p r e d m e t a z a n i m a nja u posljednjoj dekadi, ona je d o v e l a i do ispraznog t e o r e tiziranja, eshatologizacije klasne b o r b e k a o o s n o v n o g refe r e n t n o g o k v i r a i g o t o v o se m o ž e reći ukidanja u r b a n e sociologije k a o discipline*. Wirth je dio svog o p u s a posvetio i p r o b l e m i m a planiranja pokazujući da se u planiranju vidi j e d a n od principjelnih načina rješavanja p r o b l e m a t i k e ž i v o t a u s u v r e m e n i m u r b a niziranim s r e d i n a m a . Planiranje j e v i đ e n o k a o r a c i o n a l n o sredstvo k o n t r o l e , prije svega, u r b a n o g r a s t a . D r u g i m riječi ma, k a k o se r a c i o n a l n o prilagoditi artificijelnoj sredini sva* R e č e n o m o ž e biti vidljivo i iz činjenice da u r b a n a sociologija ne postoji kao jedan od k o m i t e t a I n t e r n a c i o n a l n e sociološke asocijacije, n e g o postoji Committee for Urban and Regional Research, a m n o g i a u t o r i više niti i ne govore ο u r b a n o j sociologiji.
38
kodnevnice, ili k a k o blasé ličnost (Simmel) p r e o k r e n u t i u odgovarajući tip k r e a t i v n o g p o n a š a n j a u okolici koja će biti stimulativna? T a k v a orijentacija na planiranje p o s t u p n o je d o v e l a do jedne n a i v n e utopijske vjere u to da se p l a n i r a n j e m m o g u riješiti društveni p r o b l e m i »do kraja«. Od jednog h u m a n i s t i č ki izraženog interesa, čuđenja i motivacije p r e m a čovjeku u velikim aglomeracijama, p o s t u p n o se došlo do racionalizi r a n e ideje ο t o m e da je svijet »moguće popraviti« racional n i m planiranjem. J e d a n autor, koji se p o s e b n o bavio p r o u č a v a n j e m do p r i n o s a Roberta Parka, je na d o s t a i n t e r e s a n t a n n a č i n uka zao na različitost porijekla orijentacija čikaške sociologije i e v r o p s k e tradicije. On tvrdi slijedeće: »Izabravši Chicago za svoj dom, ,socijalnu laboratoriju', R o b e r t P a r k je po tvrdio i n t e r p r e t a t i v n u p r o s u d b u čitave legije pjesnika, pisa ca, n o v i n a r a i drugih, da je g r a d p r i r o d a n d o m ljudske v r s t e . F a s c i n a n t a n o d n o s ljubav/mržnja, o d n o s e v r o p s k e i a m e r i č k e inteligencije i m e t r o p o l i s a . . . ( p o k a z a o je) da i u v e l i k o m g r a d u o s n o v n a d i n a m i k a ljudskog p o n a š a n j a postaje p r o blematična, svjesna i, p r e m a t o m e , vidljiva« (Matthews, str. 121). N e š t o kasnije, u svojoj knjizi isti a u t o r p o k u š a v a t r a s i r a t i u nešto širem smislu k a k o je e v r o p s k a k o n c e p t u a l n a s h e m a bila t r a s p o n i r a n a u a m e r i č k e uvjete. »,Urbanizam' je bio p o n u đ e n n a r o č i t o od a m e r i č k e inteligencije, k o j a je često bila nevoljna da p r i h v a t i teoriju koja je učinila distri buciju političke i e k o n o m s k e moći p r i m a r n o m . . . A m e r i č k i liberalni mislioci tendirali su da kategoriziraju k a o , u r b a n o ' o n o što je bilo r e z u l t a t specijalnih funkcija i s t r u k t u r a i što rezultira iz posebnog iskustva, gustoće, h e t e r o g e n i t e t a spe cijaliziranog grada, o d n o s n o , p r o b l e m a koje su socijalisti pripisivali .kapitalističkoj eksploataciji', a k o n z e r v a t i v c i ,de mokraciji'. T a k a v p e r c e p t i v n i izbor utjecao je na r a z v o j a m e r i č k e sociologije odvraćajući r a n u generaciju od a n a l i z e klasne s t r u k t u r e p r e m a diferencijaciji ljudskih t i p o v a iz raženih u p r o s t o r n i m , e k o l o š k i m obrascima.« (Ibid., str. 124). Ovaj se k o m e n t a r m o ž e s m a t r a t i j e d n i m od uspješnijih pokušaja objašnjavanja t r a n s p o n i r a n j a ekspinacije p r o b l e m a t i k e s ekonomsko-socijalno-političke r a v n i na e k o l o š k u .
39
U k o l i k o se o v a k v o objašnjenje p r i h v a t i , bit će m n o g o lakše shvatiti budući razvoj a m e r i č k e sociologije, a p o s e b n o u r b a n e sociologije. Matthews dalje n a v o d i da je s p o m e n u t i izbor orijentacije i o v a k a v način tretiranja socioloških istraživanja u forma t ivnim g o d i n a m a a m e r i č k e sociologije utjecao n a u k u p a n razvoj a m e r i č k e sociologije i na specifičan p r i s t u p koji se kasnije diferencirao u specifične sociološke subdiscipline. On k a ž e slijedeće: »Prema t o m e , m o d e r n e teorije koje su brinule e v r o p s k e k o n z e r v a t i v c e i ljutite socijaliste s obje s t r a n e Atlantika, bile su p r i p i s i v a n e ,gradu' prije negoli .američkoj demokraciji' ili sistemu industrijskog kapitaliz ma. T a k v a evoluciona definicija o s n o v n o g sociološkog in t e r e s a k a o , u r b a n o g ' imala je značajne, iako nesvjesne, p o litičke implikacije koje će kasnije u b r z a t i p r o m j e n u Parkove teorije s m n o g o a p s t r a k t n i j i m s t r u k t u r a l n i m k o n c e p t i m a koji su se, izgleda, činili n u ž n i m kasnijim teorijskim g e n e r a cijama« (Matthews, 1977, str. 125). K a o što je vidljivo, ovaj a u t o r s u g e r i r a da se t r a g o v e funkcionalizma i drugih teorijskih orijentacija u a m e r i č k o j sociologiji t r e b a p o t r a ž i t i u tzv. »formativnim g o d i n a m a « . »Vizuelni senzibilitet«, koji je bio razvijen u čikaškoj školi, može i m a t i i svoje e p i s t e m o l o š k e korijene koji se daju p o tražiti u širem k o n t e k s t u r a z v o j a a m e r i č k o g d r u š t v a i n a u k e . E l e m e n t i koje smo do s a d a spomenuli, a koji su mogli povoljnije ili nepovoljnije utjecati na razvoj čikaške škole u d v a d e s e t i m i tridesetim g o d i n a m a ovog stoljeća, p o t r e b n o je n a d o p u n i t i s još n e k i m a s p e k t i m a . P o j a m zajednice i malog g r a d a p o t r e b n o je p o v e z a t i i s p o l o ž a j e m i n d i v i d u e u t a k v o j »prirodnoj sredini«. Šira javnost, a n a r a v n o i d r u štveni istraživači, gotovo uvijek povezuju p o j a m » n o r m a l n e individue« s p o j m o m » n o r m a l n a okolica«. D r u g i m riječima, community je predstavljala »normalan« o k v i r za r a z v o j »normalne« individue. S h o d n o t o m e , u k o l i k o individua r a s t e u »nenormalnoj« okolici, sasvim je logično očekivati i njen »nenormalan« razvoj. P r e t p o s t a v k a za daljnju akciju (koja je logično slijedila) bila je — p r e m j e s t i m o » n e n o r m a l n u « individuu u »normalnu« okolicu i situacije će se poboljšati. To se, n a r a v n o , m o ž e p r o t e g n u t i i na grad, zajednicu i cjeli40
— da bi se »ponovo uveo« mir, p o t r e b n o je odstraniti ni »negativne elemente«.* Dakle, k a d a se govori ο razvoju e k o l o š k e orijentacije u r a n o j američkoj sociologiji, p o t r e b n o je voditi r a č u n a i ο koncepciji, više ili manje eksplicitnoj, » n o r m a l n o s t i ekolo ških okvira« (kao p r e d u v j e t a »normalnosti individua«), a o n d a i ljudskih grupa. Community, p r e m a t o m e , predstavlja sredinu u kojoj postoji i specifičan moralni konsenzus. Moglo bi se p r e t p o s t a v i t i i da je ideja zajednice bila implicitno pri s u t n a i u kasnijem razvoju čikaške orijentacije, a koja se osnivala na pretpostavci da odnosi community m o r a j u po stojati i specifično djelovati i u manjim g r u p a m a koje obita vaju tzv. p r i r o d n a područja. »Prirodnost« p o d r u č j a m o ž e se identificirati i p r e k o spleta međuljudskih o d n o s a k a r a k t e r i stičnih za te prilike, a koji se t a k o đ e r m o g u naći i u za jednici.** K a d a se govori ο n a s t a n k u i razvoju čikaške sociološke škole, o n d a t r e b a voditi r a č u n a ο nekoliko e l e m e n a t a koje smo do sada n a p o m e n u l i . Realni elementi koji su »objek tivno« djelovali su; izuzetno b r z razvoj g r a d o v a , visoka imi gracija šarolikog stanovništva, konsenzualni/konfliktni od nosi stanovništva u gradovima, p o k r e t i za r e f o r m u gradskog života, k a o i stvarni p r o b l e m i koji su tu r e f o r m u p o t a k n u l i . Na »subjektivnom« nivou t r e b a voditi r a č u n a ο k a r a k t e r i s t i k a m a intelektualne klime u d v a d e s e t i m g o d i n a m a ovog sto ljeća, ο ličnostima i teorijskim orijentacijama glavnih pred stavnika ove sociologije, te ο činjenici da sociologija u smislu u k o j e m d a n a s ο njoj g o v o r i m o (kada se još uvijek v o d e diskusije ο stupnju njene k o n s t i t u i r a n o s t i k a o znanosti), u Chicagu z a p r a v o nije niti postojala, o d n o s n o , da se ο socio loškom moglo govoriti u m n o g o s t r u k o m smislu. Z b o g toga je
indikativno što Vidich i Lyman n a v o d e ο toj p r o b l e m a t i c i : »Ono što je d a n a s p o z n a t o k a o ,čikaška škola', proistječe. * Bezbrojni likovi šerifa u američkim westernima, uglednih g r a đ a n a (suci, advokati, bankari) su elementi koji u v o d e r e d u p o r e m e ć e n u m o r a l n u klimu malog grada u S A D , » N e n o r m a l n e « individue su bile pak oni e l e m e n t u koje je, za opće d o b r o , trebalo odstraniti. ** Ο »prirodnim područjima« će kasnije biti više riječi.
41
prije svega, iz radova R. E. Parka, W. I. Thomasa i G. H. Meada . . . Oni dijele zajednički interes za problem indivi dualne moralnosti i bratstva ljudskog roda u okviru nadiruće urbane i industrijske civilizacije« (Vidich, Lyman, 1982, poglavlje XV).
III.
Ličnosti koje su utjecale na formiranje osnovnih usmjerenja čikaške sociologije
Kada se govori ο primarnim utjecajima na formiranje osnovne orijentacije čikaške škole, postoji dosta veliko sla ganje među pojedinim teoretičarima koji su istraživali feno men čikaške škole — primarni je utjecaj vidljiv, prije svega, u njemačkoj filozofiji i sociologiji izražen u radovima ne kolicine autora. Prije svega se misli na Georga Simmela, koji je ponajviše utjecao na Roberta Parka, koji je smatrao da je Simmelov esej ο mentalnom životu u metropolisu jedan od najvažnijih eseja koji je do tada uopće bio napisan ο problematici života u gradovima. Matthews, na primjer, ο tome kaže slijedeće: »Georg Simmel. . . će biti možda naj važniji utjecaj na osnove Parkove teorije« {Matthews, 1977, str. 34). Ovaj autor je još eksplicitniji kada navodi da: ». . . ukoliko se jedna osoba može zvati sociologom za Parka to je svakako bio Simmel. . . Simmelov proslavljeni esej Metropolis and the Mental Life izgleda da je predložio mnoge sugestije koje je Park kasnije razvio u svom eseju The City. Simmelove spekulacije ο socijalnoj geometriji, ο značaju distance u društvenom prostoru u objašnjavanju fenomena društvenog života, nalaze se kao podloga mnogih formulacija Parkove ekologije. Ne samo osnovne ideje Parkove teorije, nego i njegove metodološke premise i mnoge od njegovih interpretacija razvijene su od Simmelove speku lativne panorame društvenog života«. (Ibid., str. 41). Ovaj je utjecaj utoliko lakše prihvatiti kao stvaran jer je u Parkovoj biografiji vidljivo da je on proveo u Njemačkoj 4 go dine. U te 4 godine Park je ukupno slušao jedan semestar predavanja G. Simmela, koji je kao pripatdozent djelovao na fakultetu. Ο stimulativnom djelovanju G. Simmela na 42
43
pojedine predstavnike čikaške škole, pa prema tome i na osnovnu orijentaciju škole u cjelini, može se govoriti i u slučaju L. Wirtha. Ukoliko se R. Park smatra jednom od ključnih figura urbane sociologije u čikaškoj školi, onda se ο njegovom formiranju treba spomenuti i utjecaj Windelbanda koji je također vidljiv u njegovim radovima. Ne treba zaboraviti niti činjenicu da je Park doktorirao kod Windelbanda radeći na temi ο problemu mase i publike.* Osoba koja je također značajno utjecala na razvoj či kaške škole i čiji je utjecaj direktno vidljiv u nekim Parkovim radovima*, je Oswald Spengler**. Čitajući Spengleroou knji gu Propast zapada, Park je dobio dosta ideja koje je po kušao interpretirati kasnije u svojim djelima. Osim navedenih osoba, ο kojima postoji više ili manje dokumentirana analiza ο njihovom utjecaju na formiranje čikaške sociologije, postoji i uvjerenje da je preko osoba koje su djelovale u Chicagu početkom ovog stoljeća, njemač ka filozofska i sociološka tradicija bila prenesena u američ ku sociologiju. Postoji, naravno, neslaganje oko toga da li je i u kojoj je mjeri navedena tradicija utjecaja na orijenta ciju američke sociologije. Na primjer, M. Janowitz smatra da: ». . . ideja da su američki sociolozi dobili svoje interese u socijalnim ciljevima iz Evrope, jednostavno je nekorektna« (Janomitz, 1969, str. VI). Vidich i Lyman pak smatraju da ». . . (je) Parkovo evropsko obrazovanje dalo . . . njegovoj sociologiji filozofsko-historijsku dimenziju koja ga je usmje rila da socijalne aspekte vidi u internacionalnoj i globalnoj perspektivi. . .« (Vidich, Lyman, poglavlje XV). Mi bismo se prije složili s drugim stavom, jer je svakako * U literaturi ο čikaškoj školi ne m o ž e se n a ć i objašnjenje zašto je Park r a d i o svoj d o k t o r a t k o d Windelbanda a ne, na primjer, k o d Simmela. M o ž d a je jedan od r a z l o g a f o r m a l n e , ali i suštinske p r i r o d e : Park je bio filozof po o s n o v n o m obrazovanju, a katedra na kojoj je d o k t o r i r a o je t a k o đ e r bila filozofska. Vjerojatno je i Simmel i m a o o g r a n i č e n e m o g u ć nosti k a o privatdozent u r u k o v o đ e n j u doktorskim r a d n j a m a . * Mogli b i s m o reći da je utjecaj Simmela i n d i r e k t n o vidljiv. Simmel je j e d a n od a u t o r a čiji su tekstovi g o t o v o najčešće p r i s u t n i u knjizi koju je i z d a o R. Park — Introduction to the Science of Sociology. ** U s p o r e d i , na primjer, p o č e t n e stavove u Parkovom eseju The City.
44
nesumnjivo da je evropski utjecaj značajno prisutan u ranoj američkoj sociologiji. Dapače, može se s dosta sigur nosti tvrditi da su osnovne ideje njemačke filozofske i so ciološke misli s konca prošlog i početka ovog stoljeća bile jednostavno »pragmatizirane« u kasnijem razvoju američke sociologije.* Evropsko obrazovanje, odnosno-specijalizacija, nije bi la sudbina samo R. Parka. Osnivač čikaške škole. A. Small također je proveo jedno vrijeme na školovanju u Njema čkoj, slično kao i W. I. Thomas koji je također jedno vrije me bio na školovanju u Njemačkoj. L. E. Wirth, predstav nik tzv. druge generacije čikaške sociologije, također je i sam često putovao tridesetih godina u Evropu, sura đujući sa sociolozima i filozofima u Njemačkoj, posebno s Κ. Mannheimom čiju je, na primjer, knjigu Ideologija i utopija on preveo na engleski jezik. Ukoliko je utjecaj fi lozofske i sociološke tradicije evropske provenijencije bio karakterističan za širi krug aspekata čikaške škole, interes čikaških sociologa za evropsku sociologiju također je bio izražen i u kasnijim godinama, što je vidljivo ne samo iz do sada navedenih primjera, nego i iz intenzivnog studiranja problema poljskih imigranata, na čemu je radio W. I. Tho mas zajedno s poljsko-američkim sociologom F. Znanieckim. Thomas je i u tridesetim godinama često boravio u Evropi i njegova suradnja s institutom za sociologiju u Stockholmu bila je značajna. Burgess je također bio zainteresiran za komparativno proučavanje porodice pa je u više navrata boravio, na primjer, u SSSR-u. I mnogi drugi čikaški socio lozi, ο kojima se nešto rijeđe piše, su također boravili u Evropi studirajući pojedine aspekte evropske kulture i ci vilizacije — na primjer, F. Frazier je proučavao probleme obrazovanja u Danskoj. * M i , n a r a v n o , ne m o ž e m o ulaziti detaljno u diskusijo ο procjeni »jačine utjecaja. U odbacivanju bilo kakvog utjecaja očigledno se želi naglasiti »samostalnost« razvoja a m e r i č k e sociologije koju pretjerano vezi vanje uz evropsku tradiciju, očito, d o v o d i u pitanje. Ne treba zaboraviti da su najznačajniji sociolozi prve polovice ovog stoljeća u S A D bili iz evrop skih zemalja. Osim Parsonsa, Mertona i j o š nekih a u t o r a , a m e r i č k a socio logija se i d a n a s u g l a v n o m poziva na Weber a i Durkheima.
45
Osim ličnosti iz povijesti filozofske i sociološke misli za koje se manje-više definitivno može utvrditi da su imale utjecaja na formiranje orijentacije u čikaškoj sociologiji, osoba koja se rijeđe spominje, a za koju mi smatramo da je apsolutno imala možda najznačajniji utjecaj na formiranje čikaške škole je Ferdinand Tönnies. Njegov doprinos raz voju, ne samo čikaške škole, vidljiv je naravno, u impli citnom prihvaćanju nekih elemenata njegove teorije Gemeinschafta i Gesellschafta. Nekada se, kada se govori ο formativnim utjecajima na čikašku školu, spominje i E. Dürkheim, zatim A. Comte i, kao što smo već napomenuli, H. Spencer, a u širem smislu i Darwin, odnosno, biologizam u sociologiji općenito.* Mi nismo stekli dojam da se može govoriti ο distinktivnom utjecaju Durkheima na razvoj čikaške škole. Durkheimova teorija ο mehaničkoj i organskoj solidarnosti je svakako implicitno prisutna u radovima čikaške sociologije, no znat no manje od, na primjer, Tönniesove zajednice i društva. Utjecaj A. Comtea se, pa našem mišljenju, direktno ne osjeća i ο njegovom utjecaju može se više govoriti kao ο implicitnom utjecaju na pretvaranje sociologije od spekula tivne u pozitivnu znanost.* U nastavku ćemo se osvrnuti na one elemente za koje se može s više sigurnosti reći da su utjecali na formiranje čikaške škole, odnosno, preciznije, na formiranje osnovnih socioloških postavki nekih od njenih autora, pa ćemo se u tom smislu osvrnuti na neke elemente djela G. Simmela, O. Spenglera i F. Tönniesa, kao predstavnike sociološke i filo zofske misli za koje se s više sigurnosti može reći da su, naročito u nekim svojim koncepcijama, značajno utjecali na formiranje osnovne orijentacije čikaške škole. Ο posebnom utjecaju W. I. Thomasa na kasniji razvoj čikaške škole — ukoliko se prihvati da je on predstavnik Ο biologizmu u sociološkoj misli pogledaj S u p e k , R., Herbert Spen cer i biologizam u sociologiji, M a t i c a Hrvatska, Z a g r e b , 1964. * . M o ž d a s e t a k v a implicitna težnja, naslijeđena o d Comtea m o ž e pri mijetiti i u naslovu o s n o v n o g teorijskog-sintetičkog djela R. Parka i E. Burgessa — Introduction to the Science of Sociology. U svakom slučaju, t e r m i n science nije slučajan.
46
»prve« a Park, Burgess, Wirth i ostali predstavnici »druge« generacije čikaških sociologa — također se može govoriti prije svega, sa stanovišta karakteristika Thomasooe lično sti i njegovog djela. 1. GEORG SIMMEL (1858—1918) G. Simmela možemo smatrati jednim od osnovnih autora koji su utjecali na formiranje čikaške škole, posebno urba ne sociologije. Simmelov esej The Metropolis and Mental Life* je u svakom slučaju, kako smo to pokazali ranije, prilog koji se općenito smatra osnovnim za formiranje misli R. Parka ο nekim aspektima urbane sociologije. Simmel se, zajedno s M. Weberom i Ο. Spenglerom, smatra predstav nikom »njemačke škole« klasične urbane sociologije (Sennett, 1969). Budući se u tradiciji urbane sociologije, odnosno, u okviru tzv. klasične urbane sociologije, mogu razlikovati samo dvije škole — njemačka i čikaška škola, očigledno je da treba posvetiti pažnju mislima pojedinih predstavnika tzv. njemačke škole. Iako Sennett, kao što vidimo, stavlja i M. Webera »uz bok« Simmelu, po našem se mišljenju ο njegovom utjecaju može govoriti vrlo indirektno. Misli M. Webera ο trgovačkim i ekonomskim funkcijama grada, ο međuzavisnosti grada i njegove okolice, gotovo i da nisu našle svoje mjesto u kasnijim radovima čikaških sociologa. Još je upitnije ravnopravno uključivanje O. Spenglera kao jednog od predstavnika njemačke škole urbane sociologije, a izostavljanje, na primjer, F. Tönniesa. No, kako se mi ovdje ne bavimo pokušajima iscrpnih sistematizacija razvoja sociološke misli, vratit ćemo se razmišljanjima G. Simmela ο metropolisu i mentalnom životu. Simmelov interes zainterakciju individue i društva za karakteristike ponašanja i socijalnog udruživanja ljudi u različitim socijalnim okolicama, predstavljao je izvanredno povoljno tlo za razvoj više — manje sistematski usmjerenog razmatranja odnosa čovjeka i njegove okolice, prije svega izraženih u velikom gradu. Zbog toga se može reći, bez *
Die
Großstadt und das Geistesleben,
1903.
47
straha od pretjeravanja, da je spomenuti Simmelov esej gotovo formativno utjecao na R. Parka i njegov kasniji do prinos čikaškoj sociologiji. U eseju Metropolis i mentalni život (Simmel G., 1969, str. 47—61). Simmel proučava položaj čovjeka u suvreme noj visokorazvijenoj, urbaniziranoj okolici. Njega zanima čovjekova autonomija, metode i načini kako da se čovjek opire nadirućim i prevladavajućim silama historijskog na sljeđa, vanjske kulture i tehnike koje su najefektivnije ma terijalizirane u slici velikog metropolisa. U tom smislu on kaže: ». . . čovjek se opire da bude sputan, zbrisan od strane sociotehnološkog mehanizma. Jedno ispitivanje u unutarnje značenje specifično modernog života i njegovih proizvoda, u dušu kulturnog tijela, . . . mora se truditi da riješi izjedna čavanje koje strukture kao što je metropolis, postavljaju iz među individualnog i superindividualnog sadržaja života. Takvo ispitivanje mora odgovoriti na pitanje: Kako ličnost sebe prilagođava u prilagođavanju vanjskim silama?« Aspekt prilagođavanja je osnovni koncept koji je kasnije razvijan u čikaškoj školi u gotovo identičnom značenju u kome ga Simmel koristi. Moglo bi se, dapače, reći da se gotovo cijela čikaška škola (urbane) sociologije sastoji u analizama razno likih aspekata prilagođavanja čovjeka drugačijoj sredini od one u kojoj je odrastao — community, pri čemu se ova druga smatra »nenormalnom«, a ova prva »normalnom«. Simmel smatra da se u suvremenom velikom gradu, metropolisu (ne treba zaboraviti da je ovaj esej pisan na samom početku ovog stoljeća!) razvija poseban »metropoli tanski tip« osobe, čija je osnovna karakteristika intenzifika cija njegove nervne stimulacije. Da bi se čovjek zaštitio od pretjerane nervne stimulacije koja se posebno intenzivira u velikom gradu, a koja bi mogla da dovede do »rastrojstva«, potrebno je da razvije poseban oblik ponašanja, odnosno, poseban izgled, Simmel ga naziva blasé. Budući je čovjekov mozak stimuliran različitošću momentalne impresije i one koja joj je prethodila, pretjerana stimulacija, očito prezenti rana preko mnoštva »impresija« koje se ne »stižu apsorbira ti«, može negativno djelovati na čovjeka. U metropolisu je koncentrirana novčana ekonomija po48
vezana s dominacijom intelekta nad instinktima i emocijama. Novac je zainteresiran za razmjenu vrijednosti i sve poten cijalne ljudske kvalitete reducira na dimenziju — koliko mnogo? U visokourbaniziranoj sredini pojedinca jedino za nima objektivno mjerljivo postignuće izraženo preko količi ne novca. Metropolis je, dakle, i sredina koja stvara i poseb ne psihološke uvjete za život. Duboki kontrast između grada — malog naselja — sela najjače je izražen upravo u metro polisu. Svi stanovnici koji se sa sela doseljavaju u grad, susret će se s problemom adaptacije — grad traži »drugačiji iznos svjesnosti« nego što je to slučaj u seoskom životu. Kako smo već naveli, Simmel inzistira na pretjeranoj nervnoj stimulaciji koja se razvija u metropolisu. Budući da, po njegovom mišljenju, čovjekov intelekt izbjegava pre tjeranu stimulaciju, »metropolitanski čovjek« razvija razno like tipove protektivnih elemenata. »On reagira glavom, umjesto srcem . . . Intelekt, dakle, čuva subjektivni život od prevladavajuće snage metropolitanskog života .. .«. Ranije spomenuta karakteristika metropolisa kao sjedi šta novčane ekonomije je značajna za daljnje proučavanje položaja čovjeka u velikom gradu. Metropolis je kao sjedište ekonomske moći povezan s pojmom dominacije. Protektivni mehanizmi, udruženi s otporom prema reduciranju svih vri jednosti ljudskog života na pitanje »koliko mnogo?«, dovode do značajnih promjena u oblicima ponašanja čovjeka. »Topli tonovi ponašanja« koje su karakteristični za male grupe, za seosku sredinu nestaju, a zamijenjuje ga prije opisano blasé ponašanje. Gradovi se specijaliziraju prema njihovim uloga ma u međunarodnoj podjeli rada, pa tako, na primjer, prema Simmelu London nije nikada bio tretiran kao srce Engleske, nego kao »njena novčana vreća«. Budući čovjek sve više reagira »glavom, a ne srcem«, i moderna čovjekova svijest postaje sve više kalkulativna. Osnovno pitanje koje postavlja Simmel j e : Kako transformi rati svijet u aritmetičke probleme gdje svaki dio može biti matematički formuliran?* * P o l a stoljeća kasnije »transformacija« je trijumfalno z a p o č e l a i, k a k o se čini, napreduje velikim k o r a c i m a u b u d u ć n o s t , u kojoj će »aritme tička kontrola« biti o s n o v a svakog društvenog sistema. 4
Urbana sociologija
49
Jedna od ključnih ideja u ovom SimmeloOom tekstu, koja je po našem mišljenju bitno utjecala na razvoj čikaške sociologije, je njegova postavka ο ljudskom grupiranju. Sim mel smatra da je agregiranje većeg broja individua s različi tim interesima svela njihove aktivnosti u vrlo kompleksan organizam. Ideja da je grad kompleksan organizam, prožima gotovo sva djela iz područja čikaške škole urbane sociologi je. Zapravo, većina proučavanih relacija u gradu dade se svesti na osnovnu dimenziju; odnos pojedinca i organičke cjeline, odnos međusobnog prilagođavanja pojedinca sredi ni, sredine pojedincu. Kao što je vidljivo, ideja ο organičkoj povezanosti individua i »društva« vidljiva je i u ovom Simmelovom radu. Simmel smatra da moderni metropolis zahtijeva punktuabilnost, kalkulativnost; točnost kao osnovne karakteri stike života ljudi u takvoj kompleksnoj sredini. Iracionalni oblici ponašanja moraju se isključiti. »Nema možda nijednog psihičkog fenomena koji je bio bezuvjetno rezerviran za metropolis kao što je blasé ponašanje. Blasé ponašanje re zultira prvo iz rapidne mijenjajuće i koncentrirane stimula cije nerava . . .«. Blasé ponašanje (koje uvodi Simmel) nije bilo kasnije posebno razmatrano od strane sociologa u Chicagu, a, po našem mišljenju, predstavlja jednu od centralnih doprinosa Simmela sociološkoj teoriji ο gradu.* Za razliku od pretjerane nervne stimulacije, koja je bila, prema Simmelu, osnovni razlog za stvaranje blasé ponašanja, čini nam se da se danas može govoriti ο blaziranim oblicima ponašanja u velikom gradu kao ο određenim kulturnim standardi ma, s jedne strane prihvaćenim od posebnih dobnih i socijal nih (adolescentnih) skupina (modernost nezainteresiranog blaziranog ponašanja, poseban rječnik koji se koristi u omla dinskim i studentskim krugovima), ali je značajniji oblik * Parkov i Burgessov interes b i o je, prije svega, usmjeren na utvrđi vanje oblika malfunkcioniranja p o j e d i n c a u u r b a n o j sredini. Njih nisu interesirali uzroci, ili pak opći okvir razloga alijeniranosti čovjeka u m o d e r n o m gradu. P r o b l e m alijeniranosti se, što je interesantno, p o s e b n o obra đuje u nekim od monografskih studija ο p o l o ž a j u pojedinca i ljudskih grupa u velikom gradu, ο č e m u će kasnije biti više riječi. Z b o g ovog izostajanja, Parka i Burgessa se m o ž e smatrati prvenstveno p r a g m a t i s t i m a .
50
blaziranog ponašanja prisutan u smislu pokušaja stvaranja zaštite pojedinca u velikom gradu. Blazirani izgled i pona šanje trebaju pomoći procesu isključivanja iz potencijalnog angažmana u raznolikim socijalnim situacijama. Interesantno je da Simmel smatra da se blasé izgled po vremeno javlja, ali se postupno pretvara u stalni oblik po našanja. Međutim, takav izgled je karakterističan samo za inteligentna stvorenja — »Glupe osobe koje nisu intelektual no aktivne nisu niti blase«. Ovo ponašanje je karakterizirano i promatranjem svega oko sebe »kao sivog«. Simmel povezu je blazirano ponašanje s novčanom vrijednosti jer je novac »zajednički imenitelj svih vrijednosti«. Za razliku od novča nih uzroka »pretjerane nervne stimulacije«, nama se čini da se u jednoj modernijoj varijanti ο blaziranom ponašanju može govoriti kada se pokuša kontekstualizirati blazirani izgled u odnosima isključivanja iz socijalnih odnosa, kako smo to pokazali na prethodnim stranicama. Međutim, okvir klasične urbane sociologije, koji će biti kasnije apliciran u radovima čikaške škole, vidljiv je poseb no iz slijedećih misli G. Simmela. Ako bi se čovjek angažirao emocionalno, onako kako se angažira u malom naselju gdje svatko svakog poznaje, našao bi se u metropolisu u ne izdržljivom psihičkom stanju. Čovjek mora s rezervom pri mati impulse, pa zbog te »rezerviranosti« ne zna, na primjer, godinama tko su njegovi susjedi. Ukoliko bi se preveliki broj socijalnih kontakata na koje Simmel upućuje uzeli kao jedna od osnovnih karakteristika, a blazirani oblik ponašanja kao druga osnovna karakteristika, odnosno, kao obrambeni stav prema pretjeranoj stimulaciji koja proistječe od množine socijalnih odnosa, onda bi se dobila jedna nova konceptualna cjelina, koja se kasnije u radovima čikaških sociologa treti rala u raznim varijantama — kao nedostatak primarnih, prisnih odnosa, a predominacija sekundarnih, indirektnih odnosa među ljudima. Simmel naglašava još jednu karakteristiku, koja će kas nije biti značajno eksploatirana od čikaških sociologa: metro polis nije mali, autarkični grad — on je, nasuprot tome, kozmopolitanski centar. »Čovjek ne završava s granicama svog tijela ili s područjem koje čini njegovo neposredno 4*
51
p o d r u č j e aktivnosti«. M e t r o p o l i s k a o v e l i k i grad je i m j e s t o specijalizacije raznolikih funkcija ljudskih aktivnosti. Među tim, m e t r o p o l i s nije više prirodna sredina ljudskog obitava nja — on je artificijelna sredina u k o j o j se b o r b a ljudi s pri r o d o m p r e t v o r i l a u b o r b u ljudi s ljudima. K o z m o p o l i t a n s k i k a r a k t e r suvremenog grada v r l o j e lako p o v e z a t i s k a s n i j i m razmišljanjima, na primjer, Louisa Wirtha i njegovim r a z m a t r a n j i m a ο u r b a n i z m u k a o načinu živo ta. Osim k a t e g o r i j e blasé p o n a š a n j a i svih i z v e d e n i c a k o j e se iz tog o b l i k a p o n a š a n j a dadu načiniti, k a t e g o r i j a m e t r o p o l i t a n i z m a j e bila druga osnovna k a t e g o r i j a k o j a j e kasnije t a k o đ e r bila k o r i š t e n a u r a z n i m z n a č e n j i m a u okviru č i k a š k e škole. K a o što se m o g l o vidjeti, u o v o m Simmelovom prilogu m o g u se naći mnogi »korijeni« kasnijih k a t e g o r i j a i njihovih d e r i v a t a u r a d o v i m a č i k a š k i h sociologa. O s n o v n e k a t e g o r i j e k o j e koristi Simmel su: k a t e g o r i j a m e t r o p o l i s a , k a t e g o r i j a malog naselja sa svim njegovim k a r a k t e r i s t i k a m a , kategori j a nervne stimulacije k o j a utječe n a o b l i k e p o n a š a n j a indi vidue u socijalnim odnosima, a k o j a se m o ž d a m o ž e danas o p e r a c i o n a l i z i r a t i na p r e t j e r a n o s t socijalnih k o n t a k a t a u su v r e m e n o m gradu, zatim k a t e g o r i j a b l a z i r a n o g p o n a š a n j a — k a o j e d n a od najoperabilnijih k a t e g o r i j a i k o j a se, k a k o smo t o pokazali n a p r e t h o d n i m stranicama, m o ž e d o b r o povezati i »osuvremeniti« u p o j m o v i m a isključivanja, indiferentnosti i apatije (»od tih tipičnih opasnosti m e t r o p o l i s a štiti nas indiferentnost i antipatija«). Osim navedenog, Simmel koristi i kategoriju rezerviranosti u ponašanju, k a o j e d n o m od o b l i k a p o n a š a n j a u m e t r o p o l i s u k o j a i m a z a d a t a k da »štiti« individuu od p r e t j e r a n o g stimuliranja. Simmel k o r i s t i i k a t e goriju specijalizacije ljudi, ali dijeli i g r a d o v e p r e m a naj važnijim funkcijama k o j e imaju, o d n o s n o , k a t e g o r i j e parti k u l a r n o s t i individua i p a r t i k u l a r n o s t i pojedinih gradskih naselja. Simmel o p e r i r a i s p o j m o v i m a o b j e k t i v n e i subjek tivne vrijednosti te s njima povezane ideje n o v c a k a o jedin stvenog m j e r i l a i zajedničkog i m e n i t e l j a svih p o j a v a u dru štvu. Osim k a t e g o r i j a k o j e smo naveli, v a ž n o je s p o m e n u t i z n a č e n j e k a t e g o r i j e k o z m o p o l i t a n i z m a k o j u Simmel vezuje uz p o j a m velikog grada. M o g l o bi se t a k o đ e r r e ć i da je u
52
o v o m Simmelovom prilogu implicitno prisutna i jedna, r e k l o bi se, »vječna« t e m a ο zlu velikog g r a d a i ο n e p o v r a t n o m toku ljudske historije k o j a se više n i k a d a n e ć e v r a t i t i na one p r o s t o r n e i socijalne okvire ž i v o t a što su bili k a r a k t e r i stični za community. G o t o v o sve o v e n a p o m e n u t e k a t e g o r i j e i dimenzije su u k a s n i j e m razvoju č i k a š k e sociologije bile u manje-više istom ili nešto p r o m i j e n j e n o m i i n s t r u m e n t a l i z i r a n o m znače nju k o r i š t e n e . Socio-psihološke analize, k o j e je inicirao Sim mel — n a r o č i t o u pojmu » p r e t j e r a n e n e r v n e stimulacije«, nisu, k o l i k o je to n a m a u sličnom ili i d e n t i č n o m k o n t e k s t u poznato, našle svoju u p o t r e b u u r a d o v i m a čikaških sociolo ga, i a k o je j a s n o da su svi »derivati« t a k v e stimulacije bili p r o u č a v a n i od strane sociologa u Chicagu.* U v e o m a instruktivnom uvodu izdanja n e k i h Simmelovih dijela, k o j a su r e l e v a n t n a za p r o u č a v a n j e č i k a š k e škole, od D. Levina,** veza između G. Simmela i R. Parka i drugih p r e d s t a v n i k a č i k a š k e škole d a t a je e k s p l i c i t n o u tvrdnji da su Simmelove filozofske ideje bile p r a g m a t i z i r a n e u č i k a š k o j školi. O n o što je, n a p o m i n j e Levine, Simmel z v a o m e t r o polisom, Wirth je kasnije n a z v a o u r b a n i z m o m . Ma k o l i k o lapidarno izrečena, ova v e z a j e n e o s p o r n a .
2 . OSWALD S P E N G L E R ( 1 8 8 0 — 1 9 3 6 ) O s i m n e k i h r a d o v a G. Simmela, s m a t r a se i da je O. Spen gler u t j e c a o na n e k e p e r d s t a v n i k e č i k a š k e sociologije, prije svega na R. Parka. K a o š t o s m o vidjeli, n e k i a u t o r i Spenglera ubrajaju među predstavnike tzv. n j e m a č k e škole k l a s i č n e u r b a n e sociologije (Usp. Sennett, R., 1 9 6 9 ) . U s v o m radu The Soul of the City (Sennett, 1 9 6 9 , str. 61 — 9 1 ) , * * * Spengler iznosi i n t e r e s a n t n e misli ο gradu, k o j e su * Preciznije se ο navedenim k a r a k t e r i s t i k a m a , na što u p u ć u j e i s a m Simmel, m o ž e p o g l e d a t i u Philosophie des Geldes, o d n o s n o u e n g l e s k o m prijevodu, Philosophy of Money, N a p o m e n e o blasé p o n a š a n j u m o g u se naći p o s e b n o n a stranicama 256—258. ** U s p . u Levine, D . , 1971. *** Propast zapada, t o m I I , B e o g r a d , 1937, str. 101—130.
53
p o s e b n o u t j e c a l e na Roberta Ε. Parka* Spengler s m a t r a da grad sliči biljci, da je grad sjedište s v j e t s k e kulture, od nosno, da su sve velike kulture b i l e »gradske«. S v i veliki mislioci su živjeli u gradu, a s v j e t s k a p o v i j e s t j e , z a p r a v o , povijest č o v j e k a u grad, gradskog č o v j e k a . S p e n g l e r vrši o š t r o razlikovanje s e l j a k a i g r a đ a n i n a — s v a k i od tih »tipo va« ima svoje p o s e b n e svjetonazore, o d n o s n o , o b z o r e . In telekt, samosvijest, predstavljaju o b l i k u r b a n o g razumijeva nja stvarnosti, a ne ruralnog. I n t e l e k t je, dakle, s m j e š t e n isključivo u gradu. U ranijim v r e m e n i m a č o v j e k o v vidik je b i o određen i d o m i n i r a n p r i r o d n o m o k o l i c o m . O n a m u j e dala »oblik duši« i v i b r i r a l a je zajedno s njim. Spengler inzistira na t o m e da je s v j e t s k a povijest g o t o v o isključivo v e z a n a uz grad. Z a p r a v o , »svjetska historija je historija grada. Nije m o g u ć e r a z u m j e t i političku i e k o n o m sku historiju a k o se ne shvati da je grad d e t e r m i n a n t a n oblik, č e m u se t o k i smisao više h i s t o r i j e o p ć e n i t o k o n f o r mira.« Spengler s m a t r a da su sve v e l i k e kulture g r a d s k e kulture, a bile su s m j e š t e n e u v e l i k i m c e n t r i m a . S e l j a š t v o k a o opozitan primjer, ne s a m o da stoji »izvan« svjetske povijesti, o n o j e , po mišljenju Spenglera, »bezpovijesno«. »Grad je intelekt. M e g a l o p o l i s je ,slobodni i n t e l e k t ' . U gradu se prestaje p o n a š a t i p r e m a primitivnim s t a n d a r d i m a vrijed nosti zemlje, nego uz p o m o ć a p s o l u t n e ideje n o v c a . G r a d ne znači s a m o intelekt, nego t a k o đ e r i n o v a c « . N a s t a v l j a j u ć i svoju distinkciju i z m e đ u s e l j a k a i građani na, Spengler je dalje v a r i r a na slijedeći n a č i n : U m o d e r n o m v r e m e n u m o ž e se govoriti s a m o ο k o z m o p o l i t u i provincijal cu, a svi drugi k o n t r a s t i su v r e m e n o m izblijedjeli. Čežnja za v e l i k i m g r a d o m zamijenila j e bilo k a k v u drugu nostalgiju. S l i č n o k a o i k o d Simmela, i k o d Spenglera m o ž e m o pri mijetiti d a j e o s n o v n a podloga r a z m a t r a n j a r a z n i h k a r a k t e r i s t i k a grada implicitna p r e t p o s t a v k a ο d i h o t o m n i m k a r a k * D j e l o O. Spenglera se m a l o koristi u sociologiji. Ne ulazeći u p r o c j e n u njegovog djela i z n a č a j a za sociologiju, k a o niti u a u t o r o v o šire djelovanje, a p o g o t o v o u interpretacije r a z n i h vrsta ο »pogubnosti« nje govog djela, s m a t r a m o da su njegove opaske ο p r o b l e m u g r a d a i te k a k o r e l e v a n t n e , p o g o t o v o u vezi s razvojem čikaške škole.
54
t e r i s t i k a m a sela i grada. T a k o , na primjer, u p r e t h o d n o m k r a t k o m izvodu iz Spenglerove knjige m o ž e m o primijetiti da o p e r i r a s dihotomijom selo — grad (veliki grad ili Simm e l o v metropolis), zatim da implicira p r e t p o s t a v k u ο inte r a k t i v n o m odnosu č o v j e k a i njegove o k o l i c e i u v j e t o v a n o s t i k o j a postoji između k a r a k t e r a okolice i s v j e t o n a z o r a čovje ka, ο dihotomiji k o j a postoji između grada k a o sjedišta kulture, intelekta, velikih ličnosti, odnosno, k a o središta svjetske povijesti i »bezpovijesnog« sela. D i s t i n k c i j a između pojedinih tipova ljudskih ličnosti koju Spengler upotrebljava, dade se lako povezati s mnogim »tipovima ličnosti« k o j e n a l a z i m o i u r a d o v i m a č i k a š k i h sociologa (seljak — građa nin, provincijalac — k o z m o p o l i t ) . K r a j n j a k o n z e k v e n c a pro širivanja ideje ο različitim tipovima vodi k r a z m a t r a n j u jednih tipova k o j e k a r a k t e r i z i r a primitivizam u ponašanju, i drugih k o j e karakterizira rafiniranost, intelektualizam. I Spengler i Simmel su u osnovnim c r t a m a opisali dihot o m n e k a r a k t e r i s t i k e dvaju osnovnih ekološko-socijalnih n a s e o b i n a ljudskog o b i t a v a n j a — sela, s j e d n e s t r a n e i grada, s druge strane. G o t o v o sve k a t e g o r i j e k o j e k o r i s t e p o m e n u t a dva autora, nalaze svoju kasniju operacionalizaciju u rado v i m a čikaških sociologa. D a p a č e , v e ć i n a nagoviještenih raz l i k a se materijalizira na nivou pojedinca, obitelji i grupe, pa č a k i na nivou »mase«, a čikaški sociolozi su s a m o bili p o t a k n u t i b o g a t s t v o m »materijala«. O s i m ove dvojice a u t o r a čiji se utjecaj e k s p l i c i t n o spo minje u analizama n a s t a n k a č i k a š k e škole ( S p e n g l e r o v znat no m a n j e (i rjeđe), F. Tönnies j e , b e z sumnje, j e d a n od a u t o r a k o j i se, nažalost, j o š rjeđe spominje, ali koji j e , po n a š e m mišljenju, g o t o v o najviše u t j e c a o na određivanje općeg okvi ra r a n e č i k a š k e sociologije.
3. F E R D I N A N D T Ö N N I E S (1855—1936) I a k o je F. Tönnies p o z n a t u s o c i o l o š k i m k r u g o v i m a go t o v o isključivo po svojoj dihotomiji na Gemeinschaft i Ge sellschaft, odnosno, na zajednicu i društvo, njegov utjecaj na sociologiju uopće, pa i na čikašku r a n u sociologiju, v e ć i je
55
no što se to obično misli. Ca.nhma.nn i Heberle, na primjer, u uvodu u izbor iz djela F. Tönniesa na engleskom jeziku (Canhmann, Heberle, 1971) kažu slijedeće: ». . . svi pričaju ο Gemeinschaft i Gesellschaft, ali je rijetko tko pročitao knjigu od korica do korica, a oni koji su je i pročitali, više nego često su krivo razumjeli njenu poruku« (poglavlje VIII). Isti autori smatraju da je ». . . (Tönnies) bio citiran i, čak, korišten bez citiranja, ali nije bio čitan«. Canhmann i Heberle smatraju da je utjecaj Tönniesa na američku sociologiju bio posebno vidljiv u djelu R. Parka i L. Wirtha. R. Park je dobro poznavao Tönniesov rad i Parkova dihotomija »obitelj — tržište« je ». . . jedna adaptacija Tönnisa, preokretanje idealnog u realni tip — što je vrlo parkijanska procedura« (Ibid., poglavlje XVII). Kao što vidi mo, ovdje se konstatira ne samo postojanje direktne veze između američke sociologije izražene u djelu Roberta Parka i Tönniesovog doprinosa, nego se izražava i kritika na koji način je koncept idealnog tipa apliciran kao realni tip. Canhmann i Heberle smatraju da je i L. Wirth bio ne sumnjivo inspiriran Tönniesovom konceptualizacijom, što se posebno može vidjeti u Wirthovu eseju Urbanism as a Way of Life. U prilogu pod nazivom Koncept Gemeinschaf ta*, Tönnies smatra da je najveći kontrast u odnosu na zajednički život (»živjeti zajedno«) između sela i grada. Ova se razlika, kao što je vidljivo, kontinuirano provlači u svim analizama po jedinih autora za koje možemo s manje ili više sigurnosti reći da su implicirali razvoj čikaške sociologije. Iako se grad razvija, smatra Tönnies, u drugom smislu nego selo, on ipak ostaje trajno ovisan ο selu. Ovakvu konstataciju možemo susresti i kod drugih autora, posebno kod M. Webera. Pojam metropolisa uvodi Tönnies također preko pojma intenzivnijeg odvajanja grada od sela. Što se grad više od vaja od sela, postaje bliži metropolisu. Tönnies upozorava da je potrebno uvažavati i mnoge razlike između naselja, posebno one geografskog karaktera, a upozorava i na raz like između gustine naseljenosti pojedinih naselja, što može *
56
Orig.
Der Begriff der Gemeinschaft,
1925.
imati učinka na karakter društvenih odnosa. Ne treba po sebno napominjati da je ideja gustoće naseljenosti jedna od osnovnih ideja koja će biti primijenjena u kasnijim radovima čikaških sociologa, posebno onih koji će se baviti tzv. human ecology. »Kao što veliki grad predstavlja kontrast malom gradu ili selu, tako veliki grad ili metropolis prema selu ili malim gradovima uzetim zajedno predstavlja kontrast, štoviše, kontrast između glavnog grada i provincijalnih gra dova je najveći.« (Tönnies, 1971, str. 62—72). Kod Tönniesa je, dakle, moguće naći razlikovanja dihotomnog karaktera na naselja s obzirom na gustoću, prirodne karakteristike, veličinu i ulogu u okviru zemlje u cjelini. Tönnies je smatrao da je principjelna razlika koja se nalazi u korijenu svih drugih dihitomija, a koju je već Marx na značio, ali nije dalje proučavao, razlika između sela i grada.* Ekonomski život je, na primjer, ovisan ο nizu činilaca. Kada se piše ο ekonomskom životu, moraju se uvažavati razlike koje proistječu iz razlika između sela i grada, između rijetko i gusto naseljenih mjesta, kao i između metropolisa i provincijalnih naselja. Ostale »institucionalne konfigura cije«, kako ih naziva Tönnies, razvijaju se u odnosu na ove koje smo spomenuli. Interesantno je uočiti da Tönnies ko risti ekonomske elemente kao osnovne elemente koji su im plicirani svakoj daljnjoj razlici koja se poslije može sumirati. Osim ovih elemenata ο kojima se može s više ili manje sigurnosti govoriti da su relevantni za daljnje širenje urbane sociologije u Chicagu, Tönnies je razvijao i neke druge ideje, koje su našle svoju primjenu u kasnijem razvoju sociologije. Prije svega, radi se ο Tönniesovom doprinosu organicističkim koncepcijama. Tönnies dosta piše ο socijalnoj biologiji i ona ga zanima jedino kada se pojavljaju u vezi s zajednič kim životom ljudi. On smatra da se u području zajedničkog ljudskog obitavanja socijalna biologija manifestira u područ jima socijalne antropologije i psihologije, a manjim dijelom * »Uvidjevši to Marx piše: O s n o v a svake razvijene podjele r a d a . . . je podjela na selo i grad. M o g l o bi se reći da je cijela e k o n o m s k a historija društva s u m i r a n a u kretanju te kontradikcije', č e m u je nažalost d o d a o ' . . . ali mi se time s a d a n e ć e m o baviti'«. (Tönnies, 1971, str. 212.)
57
i sociologije. »Kako se ljudski život može promatrati kao suma prirodnih događaja koji su predmet općih prirodnih zakona rasta i pada?« Tönnies ovdje ukazuje na dva sklopa problema koji su relevantni za naša razmatranja. Prva ka rakteristika je prirodnost ljudskog življenja koja se povezuje s prirodnošću teritorija u kojem se prirodno življenje odvi ja, u kome se obitava, a drugi element je prirodnost općih zakona »rasta i pada«. Najočitija primjena ovakvog referencijalnog okvira može se veoma lako naći u kasnijem razvoju human ecology, u kojoj se velika pažnja posvećivala upravo ovim »prirodnim zakonima« rasta i propasti pojedinih pri rodnih ljudskih zajednica koje su, naravno, determinirane socijalno-biološkim činiocima. Osim navedenog, interesantno je analizirati Tönniesovo razmatranje elemenata socijalne strukture koje on raspravlja u području svoje »čiste sociologije«. Pojam »socijalnog enti teta« koji koristi i koji se može shvatiti kroz proces medijacije mnogih individua koje čine sadržaj socijalnog entiteta, odnosno, kroz interakciju individua, u svakom slučaju je pojam koji je mogao biti apliciran i u radovima čikaške škole. Mislimo prije svega na sadržaj pojma »prirodnog pro stora«, na grupu, zajednicu, susjedstvo i slične kategorije koje su kako ekološki, tako i interaktivno definirane. Tön nies u tom smislu, analizirajući tipove socijalnih entiteta, razlikuje socijalni i prirodni odnos. Prirodni odnosi su od nosi biološke naravi, a socijalni odnosi uključuju pozitivne psihološke odnose koji nisu samo osjećajni, nego su i afirmi rani i žele biti stalni. Socijalni odnosi su, dakle, uvjetovani određenim psihološkim odnosima i mogu biti dvostrukog karaktera — karaktera privlačenja ili karaktera odbijanja. Ovi elementi Tönniesovog razmišljanja, u kombinaciji s Spenceroüim biologizmom i darwinizmom, prenesenim kroz djelo G. Tardea, mogli su poslužiti kao solidan referentni okvir za objašnjenje nekih procesa, naročito procesa imigracije i adaptacije doseljenika u novoj sredini. Međutim, svakako je najznačajniji utjecaj Tönniesovog djela na razvoj sociologije uopće, a posebno na razvoj čika ške škole i u okviru nje urbane orijentacije, autorovo razmiljanje ο zajednici i društvu. Tönnies često naziva svoje 58
idealne tipove »parovima koncepata« i pokušava ih formi rati na taj način da budu shvaćeni isključivo kao idealni tipovi, dakle kao tipovi koji trebaju kontrastirati realnosti u cilju lakše stistematizacije i daljnjeg proučavanja. Tönnies smatra da je razdvajanje između realnosti i ideal nih tipova veoma bitno. Konceptualni parovi mogu se deri virati iz različitih oblasti — iz ekonomske, političke, duhov ne i moralne oblasti. Najvažniji »konceptualni parovi« u ekonomskoj oblasti su slijedeći: — selo — grad — mali grad — metropolis — osnovna zemlja — kolonija — primarna — sekundarna proizvodnja — proizvodnja — trgovina — domaćinstvo — tržište — veliko poduzeće — malo poduzeće — pretkapitalistički — kapitalistički način proizvodnje i trgovine. Na nivou političkog života konceptualni parovi se sa stoje u slijedećim kombinacijama: — folk društvo — državno društvo — aristokracija — demokracija — federalizam — unitarizam — konzervativne — mutativne partije — običajni zakon — revolucionarna legislativa. Na nivou duhovnog, odnosno, moralnog života, moguće je razlikovati slijedeće parove: — ženski um — muški um — vjerovanje u čuda — poznavanje zakona prirode — religija — znanstvena spoznaja — crkva — sekta — ortodoksija — hereza — umjetnost — nauka — distributivna — komutativna pravda. Tönnies upozorava da se svi spomenuti »konceptualni parovi« nalaze u međusobnom odnosu (što se gotovo uvijek zaboravlja!) i da treba voditi računa ο tome da je prvi član u horizontalnom smislu uvijek stariji, a drugi je mlađi jer se razvija od prvog. Tönnies posebno upozorava: »(Parovi) 59
moraju biti korišteni samo kao sredstva da se osiguraju sigurno točke ο razmišljanju ο činjenicama; oni nude . . . dvije stvari: raščišćavanje konfuzije koja vlada u svijetu iskustva i čine iskustvene podatke komparabilnim« (Tönnies, 1971, str. 214). Druga važna opaska koju napominje Tönnies, a koja se također često zaboravlja, je da su sve spomenute kategorije, »konceptualni parovi«, operabilnog karaktera, da se pojav ljuju simultano ili parcijalno, odnosno, da ih se ne smije apsolutizirati i kontekstualizirati kao točke oslonca u »iz gradnji teorija«.* Heberle i Canhmann posebno ukazuju na problematičnu upotrebu konceptualnih parova u smislu raz matranja realnih tipova, što je posebno došlo do izražaja u pokušajima stvaranja »kontrastnih teorija« i hipoteza. Tönniesov doprinos koji smo ovdje u kratkim crtama naznačili, svakako predstavlja jedan od najznačajnijih iz vora tzv. njemačkog utjecaja na razvoj američke sociologije uopće, a posebno na razvoj američke sociologije u Chicagu dvadesetih i tridesetih godina ovog stoljeća. Po našem mišljenju, implicitna pretpostavka u Tönniesovom razlikovanju između Gemeinschaft i Gessellschaft je pretpostavka ο postupnom jačanju procesa racionalizacije u društvenom razvitku. Ideja razvojnosti društva od manje organiziranih i iracionalnijih, ali istodobno i prisnijih oblika, ka organiziranijim, racionalnijim, ali i »otuđenijim« oblicima međuljudskih odnosa prisutna je u mnogih mislioca, poseb no kod M. Webera.** Racionalizacija i individualizacija čovje* Sklonost ka pretjerivanju, ka pojačavanju razlika i inzistiranje na p o j e d i n i m e l e m e n t i m a su, nažalost, g o t o v o uvijek prisutni elementi izgradnje socioloških teorija i tvrdnji. Adorno je d o b r o primjetio da su sociološke teorije ili t o l i k o rivijalne da ih je besmisleno dokazivati, ili su pak, t o l i k o k o m p l e k s n e da ih je n e m o g u ć e dokazati. Pretjerivanje opsjednutost idejom, su m o ž d a jedini načini izgradnje socioloških teo rija uopće. * * N a o v o m mjestu m i n e m o ž e m o ulaziti u r a z m a t r a n j e u k u p n o g d o p r i n o s a F. Tönniesa razvoju sociologije u o p ć e , niti koji su sve autori d o b r o ili loše primjenjivali neke elemente njegove sociologije, niti m o ž e m o u l a z i t i u p r o s u d b u Canhmana i Heberlea ο k r i v o m Dahrendorfovom shvaćanju Tönniesa koji ga je s m a t r a o p r o t i v n i k o m moderniteta.
60
ka u »modernom« društvu su, po našem mišljenju, rezultati procesa historijske transformacije i promjene različitih od nosa koji su konstatirani kao tipični za Gemeinschaft. Prema tome, postupni prijelaz od Gemeinschafta ka Gesellschaftu je neizbježan i praćen je procesom individualizacije, metropolitanizacije, pretvaranja malih naselja u velika naselja, procesom racionalizacije poslovanja, preovlađivanjem nov čanih nad afektivnim odnosima, promjenom primarnih u sekundarne međuljudske odnose, itd. Sve ove teme, koje su implicirane ili eksplicirane u djelu Tönniesa i drugih pred stavnika njemačke filozofije i sociologije s konca prošlog i početka ovog stoljeća, očigledno su našle svoje mjesto u razvoju ne samo američke, nego sociologije uopće. Tönniesovi konceptualni parovi nisu jedini parovi koji su se u povijesti sociologije iskristalizirali kao relevantni. Osim razlike između zajednice i društva, a zatim i podjele direktno proistekla iz Tönniesove podjele. Naravno. Cooleyova upotreba pojmova primarnih i sekundarnih grupa je u ovom kontestu također relevantna. Međutim, tema koja se nalazi »ispod« nabrojanih i drugih podjela u sociologiji, je slabost sociološke metodologije, odnosno, potreba za re feriranjem na idealne tipove kao apstraktne primjere spram kojih se realna situacija također konstituira kao sređeni kaos. Ono što se pri tome često zaboravlja, a na što ispravno upozorava i Tönnies, je da su idealni tipovi historijske kate gorije koje nisu jednom zauvijek fiksirane i ograničene odre đenim historijskim prostorom. Drugi problem na koji Tön nies upozorava, a koji još više ograničava slobodno korište nje idealnih tipova, je problem simultanosti pojavljivanja različitih kategorija, odnosno, njihova relativizacija, što još više komplicira ustanovljavanje određene sistematizacije koja može imati prediktivni karakter. To dalje komplicira položaj sociologije i vraća je u prostor historijskog rekonstituiranja povijesti, što je onda mala razlika spram historije. Tönnies samo upozorava da njegovi konceptualni parovi trebaju doprinijeti raščišćavanju konfuzije koja vlada u svi jetu iskustva i lakšem stvaranju komparativnih nizova, pri čemu ovo drugo i dalje ostaje principjelni problem sociološke analize. 61
Interesantno je napomenuti da je F. Tönnies na poziv A. Smalla, osnivača katedre za sociologiju u Chicagu, bio 1904. godine u SAD na jednoj konferenciji na kojoj je podnio saopćenje. *
*
Početak sociologije u Chicagu
*
Osim navedenih utjecaja pojedinih autora na glavne predstavnike čikaške sociologije, a koji se mogu grupirati u filozofsku i sociološku tradiciju Njemačke s konca prošlog i početka ovog stoljeća, vidljivi su i utjecaji nekih autora, kao što je, na primjer, Max Weber. Težnja pretvaranja so ciologije iz apstraktnog »filozofiranja« u znanstvenu disci plinu dijelom je možda proistjecala od, kako smo to ranije naglasili, Comteovog utjecaja — iako se takva veza teško može dokumentirati. Širi utjecaj biologizma, ispoljen prije svega u radovima H. Spencera, dade se lakše utvrditi. Na pomenuli smo da se ο odgovarajućim utjecajima dade go voriti i u slučaju G. Tardea, a u širem smislu i ο utjecaju E. Haeckela kao osnivača ekologije. Utjecaj znanstvenika iz američkog kruga dade se svesti na djelovanje Cooleyja, na njegove radove ο primarnim i sekundarnim grupama. G. H. Mead je svakako mogao utjecati na osnovne tokove razvoja čikaške sociologije uopće, no ο njemu se može govoriti kao ο članu akademske zajednice jer je preko trideset godina djelovao na čikaškom sveučilištu, pa je na Parka i suradnike mogao djelovati »u hodu«. »Simbolički interakcionizam« možemo naći u mnogim razmišljanjima R. Parka i suradnika, pa se utjecaj G. H. Meada ne može u potpunosti zanemariti. To je posebno vid ljivo u analizi rasnih odnosa, u analizi procesa adaptacije na individualnom nivou i drugim individualno i grupno psiho loškim analizama pojedinih elemenata »prirodnih područja«.
62
V.
Početak sociologije u Chicagu relativno je lako utvrditi budući se zna godina osnivanja katedre za sociologiju na čikaškom univerzitetu. Odjel za sociologiju osnovan je 1892. kada je Albion Woodbury Small (1854—1926) dobio poziv da osnuje sociološku katedru. Small nije izuzetno zanimljiv autor, posebno za problematiku urbane sociologije, pa se s njegovim opusom nećemo posebno baviti. Interesantno je da je i on proveo određeno vrijeme na usavršavanju u Nje mačkoj (u vremenu od 1879—1881) studirajući njemačku filozofiju u Berlinu i Leipzigu i mnogi ga smatraju jednim od najznačajnijih autora koji su utjecali na proširenje nje mačke filozofske tradicije u SAD. Osim A. Smalla,
Henderson
i
George
kome su se uskoro pridružili Charles Ε. Vincent,
najznačajniji
autor
i
pred
stavnik prve generacije čikaških sociologa bio je William Isaac Thomas (1863—1947), ο kome će biti više riječi u na stavku. On je došao na sociološki odjel 1895. godine. Po trebno je naglasiti da je i Thomas bio jedan od prenosilaca njemačke filozofsko — sociološke tradicije jer je i on 1888 —1889 bio u Berlinu i Göttingenu na specijalizaciji. Period od 1892. do 1915. godine uglavnom se smatra osnovnim, formativnim godinama čikaške sociološke škole. Period pak najsnažnijeg razvoja čikaške sociologije, onaj period po kome je ta škola možda najviše poznata i u kome se s obzirom na tipove istraživanja i orijentacija koje su se tada razvijale može govoriti ο predominaciji tzv. urbane sociologije, je period između 1920. i 1932. g., kako to navodi i Faris, kada se djelovanje R. Parka najviše osjećalo (Faris, 1967, str. 3). Faris smatra da nema razloga da se tvrdi da je čikaška škola poslije tridesetih godina ovog stoljeća do63
živjela izvjestan pad, kako se to može susresti u nekim pre gledima razvoja američke sociologije, nego da su se u perio du iza tridesete godine počeli intenzivnije razvijati i socio loški centri u drugim univerzitetima u SAD, kako to Faris naziva — došlo je do »zdravog širenja«. Mi smatramo da se ipak može govoriti ο opadanju značaja čikaške škole, što je prije svega rezultat odlaska nekih važnijih ličnosti sa so ciološke katedre — 1 9 1 8 . godine W. I. Thomasa i, odmah na početku tridesetih godina, odlazak R. E. Parka u miro vinu. To baca i novo svjetlo ο tome u kom se smislu može govoriti ο čikaškoj školi, ili pak samo ο pojedinim snažnim ličnostima koje su u Chicagu djelovale i dale lični pečat sociološkoj orijentaciji. W. I. Thomas se od članova prve generacije čikaških sociologa smatra najsnažnijom figurom, a period od cea 1 9 0 0 . pa sve do njegovog odlaska ( 1 9 1 8 ) je dominiran njego vom ličnošću. Matthews upozorava da je situacija u čikaškom univer zitetu kada je, na primjer, JR. E. Park 1 9 1 3 . došao na so ciološki odjel, bila dominirana ». . . raspravama ο prirodi društva, kršćanskom filantropijom i deskriptivnim studijama dizajniranim da se opiše sva mnogostranost društvenih pro
blema . . .« (Matthews, 1 9 7 7 , str. 1 ) . Hawthorn pak upozora
va da je razvoj sociologije u Chicagu u početku dvadesetog stoljeća (period do 1 9 2 0 . godine), karakteriziran brzim po rastom institucionalnih uvjeta za dobar rad. »Historija so ciologije u Americi u 1 9 2 0 . godinama stvarno je historija in stitucionalnog, a ne intelektualnog uspjeha.« (Hawthorne, 1 9 7 6 , str. 2 0 9 ) . Ovaj autor ilustrira brzi porast sociologije i »institucionalnih preduvjeta« u SAD u prva dva desetljeća ovog stoljeća podatkom, na primjer, da se 1 8 8 0 . g. samo na 6 koledža ili sveučilišta predavala sociologija, 1 8 9 4 . se socio logija predavala već na oko 2 0 0 koledža ili sveučilišta, a 1 9 0 9 . na 4 0 0 . Drugi element, kojim ovaj autor ilustrira brzi institucionalni porast sociologije, je porast broja redovitih profesora, a koji je u istom periodu (od 1 8 8 0 — 1 9 0 9 ) narastao na čak 50 osoba. Interesantan je i podatak da je 1 9 1 6 . godine bilo več 26 raznolikih tipova socioloških udžbenika. (Ibid., str. 1 9 1 ) . 64
Short upozorava da je zadatak prve generacije sociologa koji su djelovali u Chicagu bio da fundiraju sociologiju, dok je druga generacija sociologa, što su je predstavljali R. Park i suradnici, bila »odgovorna« za tip i karakter sociologije koji će ona uzeti u slijedećim godinama. Osnovna ideja koju je druga generacija sociologa u Chicagu provodila je bila, po mišljenju ovog autora, pretvoriti sociologiju od spekulativne discipline u pravu znanost (Short, 1 9 7 1 , poglavlje XI). Još jedan podatak koji može dobro ilustrirati institucio nalni porast sociologije, što naravno ne isključuje i porast njenog intelektualnog značaja budući je institucionalna os novica stvarna baza za odvijanje bilo kakvog znanstvenog rada, daju i Vidich i Lyman u svom pregledu historije ame ričke sociologije. Oni ističu da je između 1 8 9 5 . i 1 9 1 7 . godine izgrađeno u Chicagu 68 objekata koji su imali fakultetsku namjenu. (Vidich, Lyman, 1 9 8 2 , poglavlje XV).
Osim predstavnika prve generacije koje smo spomenuli ranije, predstavnici tzv. druge generacije čikaških sociologa* obilježeni su prije svega ličnošću Roberta Ε. Parka ( 1 8 6 4 — 1 9 4 4 ) . Osim Parka, važan predstavnik čikaške sociologije druge generacije je E. W. Burgess ( 1 8 8 6 — 1 9 6 6 ) . Osoba koja je podjednako predstavnik i prve i druge generacije je George Herbert Mead ( 1 8 6 3 — 1 9 3 1 ) , čijim se mi djelom ovdje nećemo baviti jer ono pretežno pripada području socijalne psihologije, iako se određeni međuutjecaji, kako smo to ranije napomenuli, ne daju isključiti.** William Fielding Ogburn ( 1 8 8 6 — 1 9 5 9 ) također je predstavnik druge generacije čikaških sociologa, kao i Louis Wirth ( 1 8 9 7 — 1 9 5 2 ) . Među značajnije sociologe u Chicagu u dvadesetim i tridesetim godinama ovog stoljeća često se navodi i Ellsworth Faris ( 1 8 7 4 — 1 9 5 3 ) . Osim navedenih autora, koji se s više ili manje opravdanja mogu smatrati »osnovnim« predstavnicima so ciološkog djelovanja u dvadesetim i tridesetim godinama u Chicagu, postoji i niz autora koji su svojim djelovanjem do* Podjela na p r v u i d r u g u generaciju uvjetnog je i g o t o v o isključivo kronološkog k a r a k t e r a jer se djelovanje jedne i druge, n a r a v n o , isprepliće. ** Vrlo interesantan prikaz djelovanja H. G. Meada u C h i cag u i nje govog doprinosa a m e r i č k o j socijalnoj psihologiji pogledaj u Lewis i Smith, 1980. 5
U r b a n a sociologija
65
prinijeli da danas možemo s više ili manje prava govoriti ο posebnosti čikaške sociologije. Interesantan je slučaj R. McKenziea, koji nikada nije djelovao na čikaškoj sociološkoj katedri, ali je gotovo cijelo svoje znanstveno djelovanje po svetio širenju i razmatranju problematike human ecology koja se, očito, počela razvijati u nekim radovima Parka i Burgessa. Sličan je slučaj i s Ε. Frazierom koji se pak bavio posebnom problematikom sociologije porodice i to prije svega sociologijom crnačke porodice i koji je, kao i McKen zie, bio čikaški student. Dakle, ο ovim autorima, i još nekim drugim ο kojima će kasnije biti više riječi, može se govoriti kao ο indirektnim predstavnicima čikaške sociologije, čije je djelovanje obilježeno, prije svega, prihvaćanjem nekih od osnovnih postavki čikaške sociološke škole i njihovom raz radom u vlastitim radovima. U većini slučajeva radi se ο bivšim studentima sociologije u Chicagu. Najpoznatiji radovi iz područja tzv. socioloških monografija nastali su upravo za vrijeme studiranja njihovih autora — u najvećem broju slučajeva radi se ο prerađenim doktorskim disertacijama. Među značajnijim »studentima«, čija karijera je tek u ma njem broju slučajeva bila kasnije karijera sveučilišnih nastav nika u Chicagu ili u nekim drugim sveučilišnim centrima u Americi ili drugdje, svakako je i Nels Anderson, poznat po svojoj monografiji ο »hobo-u« — čovjeku lutalici, zatim Ernest Momrer (autor studije ο dezorganizaciji obitelji) i Clifford Shaw, koji je posebno ispitivao delinkvenciju i kri minalitet maloljetnika i napisao par studija ο t o m problemu (najpoznatija je studija ο distribuciji delinkvenata u urbanim područjima u Chicagu). Klasičnom se smatra i studija H. W. Zorbaugha ο jednom predjelu Chicaga (The Gold Coast and the Slum), zatim studija F. M. Thrashera ο maloljetničkim bandama, studija L. Wirtha (njegova doktorska diserta cija) ο židovskom getu (The Ghetto), i kasnija studija, tako đer klasična literatura sociologije, W. F. Whytea o slumu
(Street
Corner
Society).
Najznačajnija studija iz povijesti sociološke misli u Ame rici je studija Thomasa i Znanieckog ο poljskim doseljenici ma
u
SAD
(The
Polish
Peasant
in
Europe
and
America),
kao i studije ο »middletownu« od Lyndtoüih (Middletown i 66
M i d d l e t o w n in Transition). Thomas je napisao i interesantnu monografiju ο neprilagođenim pod naslovom The Unadjust ed Girl, a Ε. Η. Sutherland je napisao studiju ο lopovima na osnovi životne priče »pravog« lopova (The Professional Thief, By a Professional Thief). Mi ćemo se u posebnom poglavlju osvrnuti na neke značajnije monografske studije i njihove osnovne zaključke kao i metodologiju koja je bila primije njena. U doba kada se utemeljuje sociologija u Chicagu, dosta je snažan bio i teološki utjecaj. Taj se utjecaj nije osjećao samo indirektno, nego i direktno u djelovanju, na primjer,
A. Smalla,
Ch. Hemdersona,
Vincenta,
a kasnije u djelovanju
E. Farisa, koji je i sam prije svoje socio-psihološke karijere bio svećenik. Moglo bi se reći da je, osim W. I. Thomasa, gotovo cijela prva generacija sociologa u Chicagu bila u iz vjesnom smislu »teološki orijentirana«. Na tu činjenicu is pravno upozoravaju i Vidich i Lyman, kao i R. Faris*
R. Faris upozorava da se do momenta ustanovljenja so ciološke katedre u Chicagu 1892. godine, ο sociologiji u Americi može govoriti s velikim rezervama. Sociologija nije niti postojala, pa prema tome »nijedan od originalnih čla nova čikaškog odjela nije studirao sociologiju, zato što nije bilo nikakvog odjela da ih školuje« (Faris, 1967, str. 9). W. I. Thomas je bio više zainteresiran za probleme etno logije, što je vidljivo i iz udžbenika koji je napisao 1907. go dine (Source Book for Social Origins), a koji je, u doba kada sociologija nije bila osobito definirana znanost, vjerojatno služio i kao udžbenik za sociologiju. U toj obimnoj knjizi Thomas je uključio mnogobrojne originalne tekstove naj značajnijih autora, slično kao što će to kasnije učiniti i Park i Burgess radeći na svojem udžbeniku — Introduction to the Science of Sociology (1921). Thomasov specifični interes za sociologiju zadržao se i u kasnijim godinama kada je, pri premajući reviziju izdanja spomenute knjige, zapravo na pisao novu pod naslovom Primitive Behavior (1937). * U p i t n o je, m e đ u t i m , s koliko o p r a v d a n j a Vidich i Lyman r a z m a t raju formativne godine američke sociologije isključivo kroz r a z m a t r a n j e distinkcije i z m e đ u svetog i sekularnog, naglašavajući značenje širenja protestantske etike. 5*
67
U nastavku ćemo više pažnje posvetiti opusima onih autora za koje se s više sigurnosti može reći da su utemeljili određenu orijentaciju u sociologiji koja je bila karakteristič na za Chicago tridesetih godina ovog stoljeća. Posebno nas, naravno, interesiraju radovi onih autora koji se klasično svrstavaju u područje tzv. urbane sociologije. W. I. Thomas se indirektnije može vezati uz pojam urbane sociologije, no svakako je najznačajniji predstavnik tzv. prve generacije sociologa u Chicagu i njegov je utjecaj, posebno na R. Parka, neosporan. Osim Thomasa, najveću pažnju posvetit ćemo radovima samog Parka, koji je, očigledno, bio centralna fi gura uopće u tridesetim godinama na čikaškom sociološkom odjelu, a posebnu u području urbane sociologije. Klasičan predstavnik urbane sociologije u Chicagu svakako je i E. W. Burgess,
a
human
ecology
je
razrađivao
i
R. McKenzie.
Louis Wirth je pak autor koji se može smatrati najznačajni jim za usmjerenje daljnjeg razvoja urbane sociologije u Americi, ali i u Evropi.
VI.
Osnovni predstavnici čikaške škole 1. M . I . T H O M A S (1863—1947) W. I. Thomas je rođen u Virginiji, SAD 1863 godine, a 1880 je upisao fakultet, 1886. godine je doktorirao na sve učilištu u Tennessee-ju dobivši prvi doktorat uopće koje je to sveučilište dodijelilo. Na istom fakultetu je počeo raditi, a razdoblje između 1888—1889. Thomas je proveo u Nje mačkoj na studijama u Berlinu i Göttingenu. Po povratku iz Njemačke zaposlio se na jednom koledžu sve do 1893. go dine. Zainteresiravši se sa sociološke probleme, 1893. godine odlučuje da počne studij sociologije na čikaškom univerzite tu, dakle, samo jednu godinu iza njegovog osnivanja. Socio logiju je studirao kod A. Smalla i Ch. Hendersona i poslije studija 1895. godine preselio se u Chicago i počeo držati predavanja na čikaškom univerzitetu u svojstvu predavača. Kada je obranio svoj drugi doktorat, ovaj puta iz sociologije, postao je docent (assistant professor) 1896. godine i od tada pa sve do 1918. godine je bio stalni član katedre za socio logiju u Chicagu. Njegova akademska karijera bila je na prasno prekinuta 1918. godine.* Poslije naprasno prekinute akademske karijere** Thomas se počeo prije svega baviti istraživanjima. Već 1908. godine * -»Thomasova f o r m a l n a a k a d e m s k a karijera završila se 1918. g o d i n e jer je b i o u h a p š e n u j e d n o m čikaškom h o t e l u s m l a d o m ž e n o m p o d o p t u ž b o m ο p r o t u p r o p i s n o m ponašanju, lažnoj registraciji i p o v r e d i zakonitosti. Javnost je bila z g r a n u t a jer je suprug m l a d e žene (vojnik) u p r a v o otplovio u F r a n c u s k u , k a o i činjenicom da je Thomas b i o veliki zastupnik ženske emancipacije« (Matthews, 1977, str. 102). ** O d n o s R. Parka p r e m a Thomasu b i o je p o s e b n o i n t e r e s a n t a n . Park je osjećao i obavezu p r e m a Thomasu k a o p r e m a osobi koja ga je i p o z v a l a na čikaško sveučilište. K a d a fakultet nije z a u z e o čvrst stav prilikom Thomasovog hapšenja 1918. godine, on je m o r a o napustiti fakultet. K a d a je, m e đ u t i m , R. Park b i o predsjednik sociološkog u d r u -
68
69
on je bio angažiran za Helen Culoer Fund for Race Psycho logy i zbog toga je često putovao u Evropu prikupljajući materijal, prije svega, za studiju ο poljskim doseljenicima. U tim je putovanjima susreo i Znanieckog, koji je mnogo doprinijeo izradi studije The Polish Peasant in Europe and America. Thomasova suradnja za navedenu fundaciju trajala je sve do 1919 godine kada je zbog navedenih »poteškoća« također prekinuta. Janowitz navodi da je »slučaj Thomas« dijelom isceniran te da je angažiran da bi se diskreditirala njegova žena, aktivistkinja u mirovnom pokretu H. Forda. Thomas je surađivao i na izradi knjige Old Worlds Transplanted, također s R. Parkom, ali sve do 1931 godine nije se znalo (nije se smjelo znati?) da je Thomas principijelni pisac te knjige. Od 1920. do 1923. godine Thomas je radio na istraživanjima u Chicagu, a od 1923. do 1928. se nastanio u New Yorku i predavao na New School for Social Research, koja će se kasnije, u četrdesetim godinama ovog stoljeća, nazvati simbolično »univerzitetom u egzilu«, jer je pružila utočište mnogim intelektualcima koji nisu mogli predavati ili djelovati u svojim zemljama. Djelomična rehabilitacija Thomasa uslijedila je njegovim izborom za potpredsjednika američke sociološke asociacije, što je, kako smo već napomenuli, aranžirao Park, a provela grupa »mladoturaka«. Između 1930. i 1936. godine Thomas često putuje u Evropu, prije svega u Švedsku — gdje radi na problemima kriminoloških istraživanja. Često surađuje sa sociološkim institutom u Stockholmu. Već u poodmaklim godinama svog života, Thomas je u 1936—1937. godini nastavnik na Harvardu, a 1939. godine provodi istraživanja u New Hawenu, na sveučilištu Yale, a 1940. se povlači u Berkeley, gdje je 1947. godine umro. Thomasova biografija je dosta interesantna i daje niz podataka, kako ο njegovoj ličnosti, tako i ο sredini u kojoj zenja S A D , p o z v a o je Thomasa 1925. g o d i n e na skupštinu gdje je p o d n i o i saopćenje, a kasnije je Park organizirao p o s e b a n sastanak sa s t u d e n t i m a koji su Thomasa izabrali za potpredsjednika sa sukcesijom. D u g o vre m e n a je t r e b a l o da se Thomas rehabilitira i m o ž e se reći da to niie do kraja n i k a d a uspio. U svakom slučaju, više n i k a d a nije p r e d a v a o na sveučilištu u Chicagu iako je p r e d a v a o na d r u g i m f a k u l t e t i m a
70
je djelovao. Thomas je, prema Farisu, bio veoma aktivan i živa osoba. »Thomas je bio snažan, živ, aktivan i produktivan i, kako nije bio ograničen vlastitim kriticizmom, perfekcionizmom ili bilo kojom karakterističnom inhibicijom kon vencionalnog akademizma, on je mnogo značajnije dopri nio američkoj sociologiji negoli je to učinio bilo tko od njegovih kolega u Chicagu.« (Faris, 1967, str. 13). Thomas je bio neumoran istraživač, što je vidljivo i iz njegovog opusa (usporedi u bibliografskom dodatku). Janowitz daje interesantan anegdotski opis jedne od situacija koja je bila karakteristična za Thomasa. Dok je proučavao problem poljskih iseljenika u Chicagu, jednog jutra je, hodajući pločnikom, opazio na ulici, među smećem, mnogo pisama. Na ulici ih je počeo čitati, zatim ih je pokupio, i tako se počeo baviti studiranjem poljskih doseljenika me todom ličnih dokumenata! Poznato je da je to jedna od najvažnijih publikacija koju je Thomas u suradnji za Znanieckim objavio u nekoliko tomova i čije je objavljivanje bilo unekoliko otežano »skan dalom« iz 1918 godine.* Thomasa je interesirao, kako to navodi Janowitz, ». . . stvarni svijet imigranata, prostitutki i intelektualaca . . .« (Janowitz, 1966, str. XXXIV). Tema koju smo započeli kada smo govorili ο osnovnim okvirima nastanka čikaške škole, i kada smo, među ostalim, spomenuli socijalno prostorno porijeklo pojedinih predstav nika čikaške škole, eksplicitno se naglašava u komentaru M. Janowitza, koji je napisao predgovor knjizi izbora iz djela W. I. Thomasa. »(Thomas) se nije konformirao obrascu sociologa rođenih na selu — moralizatora koji su mrzili kulturu grada; on je bio previše gradski orijentiran i dugo vremena posvećen proučavanjima primitivnog i ruralnog društva« (Ibid., str. XXXI). * U vezi s autorstvom The Polish Peasent in Europe and America, p o s t o j e različita mišljenja ο t o m e t k o je od dvojice a u t o r a više d o p r i n i o n j e n o m nastanku. Većina mišljenja se slaže, ipak, da je glavni a u t o r bio Thomas, a da je, k a k o to s m a t r a , na primjer, i Janowitz, Znaniecki i m a o » m i n o r n u ulogu« inzistirajući n a pisanju p o s e b n o g » m e t o d o l o š k o g d o d a t k a « , koji se Thomasu, koji je i inače p o k a z i v a o rezerve p r e m a »čvrstim m e t o d a m a « , nije činilo n u ž n i m ( p r e m a Janowitz, 1966, str. XIX).
71
Osim studije ο poljskim doseljenicima objavljene u šest tomova, značajna knjiga, koja je, kako smo to naglasili ranije, imala pretenzije udžbeničkog karaktera, je Spurce Book for Social Origins iz 1907. godine. Primitive Behavior je novija varijanta tog udžbenika iz 1937. godine, dakle, poslije punih trideset godina. Budući da je Thomasovo područje interesa izuzetno široko, a kako se on ipak ne može smatrati jednim od predstavnika čikaške škole urbane sociologije, mi ćemo se u nastavku orijentirati samo na neke najznačajnije teme koje su mogle više ili manje da utječu na formiranje stavova, na primjer, R. Parka i Burgessa. Thomasovi interesi locirali su se u područje sociologije porodice, u proučavanjima odnosa spolova, u probleme adaptacije individue, u položaju djeteta u društvu, u analizi problema kriminaliteta, a na ravno, i u mnogim etnološkim aspektima. Ono što je, možda, najznačajnije u Thomasovom djelu su njegovi koncepti, dijelom metodološke prirode, u definiranju situacija i ο četiri osnovne želje koje rukovode ponašanjem pojedinca. Njegovo proučavanje ličnosti dovelo ga je do spoznaje ο postojanju tri osnovna tipa ličnosti: filistra, boema i kreativ nog čovjeka. Analiza radova R. Parka pokazuje da je Thomas imao značajnog utjecaja na njegove stavove, posebno preko teorije ο četiri želje i potrebe uvažavanja metodološkog principa definiranja situacije. Osim ovih kategorija koje Thomas koristi, važna je i njegova ideja ο marginalnom čovjeku — do koje dolazi na osnovu ispitivanja problema adaptacije imigranata u novoj sredini. Thomas se, gotovo isključivo, služio »nekvantitativnim« metodama oslanjajući se, prije svega, na analizu dokumenata, na pisma, na tzv. life history (životne historije), i zbog toga ga se može smatrati jednim od osnovnih predstavnika one orijentacije u sociolo gijskoj metodologiji koja se često naziva kvalitativnom metodologijom. Ο djelu W. I. Thomasa mi ćemo navesti još neke karakte ristike, kasnije, kada budemo analizirali metodološke karak teristike »čikaške škole«, i kada budemo zaključno rasprav ljali status i značaj čikaške škole u sociologiji. 72
2. ROBERT Ε. PARK (1864—1944) R. Park je jedan od osnovnih predstavnika čikaške škole, i to posebno čikaške škole urbane sociologije, pa ćemo njemu posvetiti nešto veću pažnju. Ličnost R. Parka se, i u radovima autora koji su pisali ο čikaškoj školi, izdvaja kao posebno značajna, ne zbog njegovog djelovanja na orijentiranju urbane sociologije, nego s obzirom na njegovo ukupno djelovanje. Smatramo li period između 1920. i 1930. godine »zlatnom dobom« čikaške sociologije, onda ga moramo povezati posebno s djelovanjem R. E. Parka, koji nekoliko godina prije 1920. dolazi na čikaško sveučilište, a odmah iza 1930. ga i napušta. Parkov utjecaj nije vidljiv samo u njegovim radovima, nego i u njegovom stimulativnom dje lovanju na kolege s kojima je surađivao na katedri. Što se posebno odnosi na E. W. Burgessa. Park je također značajan jer je kao nastavnik usmjerio mnogobrojne studente na proučavanje raznolikih aspekata iz područja »sociološke laboratorije« (grada). Iz njihovih su istraživanja kasnije nastale mnogobrojne disertacije, a zatim, najčešće, i publika cije od kojih danas mnoge smatramo klasičnom literaturom sociologije. Završivši školovanje 1892. godine. Park dolazi u New York gdje počinje svoju novinarsku karijeru. Radeći kao gradski reporter, kretao se po različitim područjima New Yorka i bio je, kako je to sam isticao, zainteresiran za proučavanje svih oblika gradskog života.* Poslije određenog vremena novinarskog zaposlenja u New Yorku, Park provodi pet godina u Detroitu, također kao novinar, a 1897—98, radi u Chicagu — također kao novinar. U tim godinama Park je osjećao sve veće nezadovoljstvo svojim pozivom i, kako su postojale povoljne okolnosti (njegov otac je bio spreman financirati njegovo eventualno daljnje školovanje). Park je 1898 otišao na Harvard University. Na Harvardu je, za razliku od svog prethodnog filozofskog obrazovanja, slu* U autobiografskoj bilješci, Park n a v o d i slijedeće: »Radeći svoj novinarski posao, d o b i o s a m . . . . koncepciju g r a d a , zajednice i regije ne k a o geografskog fenomena, nego kao socijalnog o r g a n i z m a « ( p r e m a Matthews, 1977, str. 10).
73
šao druge kolegije i posebno bio zadovoljan predavanjima W. Jamesa, u čemu neki autori nalaze razloge velikog utjecaja W. Jamesa na Parka, ο čemu, po našem mišljenju, ne postoje tako očiti pokazatelji.* Završivši svoje doškolovanje. Park odlučuje provesti neko vrijeme u Evropi, posebno u Njemačkoj, te 1899. s obitelji (žena i troje djece) odlazi u Berlin. U jesen 1899. godine upi suje zimski semestar i sluša F. Paulsena i G. Simmela. Svoje školovanje Park je nastavio u Strassburgu gdje je slušao pre davanja Windelbanda, kao i neke predmete iz političke eko nomije i geografije. Park je proveo ukupno 4 godine u Nje mačkoj radeći na svojoj disertaciji koju je dovršio kasnije u SAD. Parkova disertacija — Masse und Publikum, eine me thodologische und soziologische Untersuchung, Bern 1904 — tek je nedavno objavljena na engleskom jeziku pod naslovom — The Crowd and the Public, 1972. g. Parkova disertacija bila je prezentirana filozofskoj katedri u Heidelbergu, na koju je u međuvremenu došao Windelband. Vrativši se u SAD, Park je i dalje intenzivno razmišljao ο svojoj budućoj karijeri.** Jedno vrijeme radio je kao novinar za agenciju koja je ispitivala karakter belgijske vladavine u Kongu i provjeravala tvrdnje ο lošem odnosu prema domoro dačkom stanovništvu. 1905. godine, zainteresiravši se preciz nije za crnački problem u SAD, zapošljava se kod Booker T. Washingtona koji je tada vodio Tuskegee Institute. Park je u Tuskegeeu proveo punih 7 godina. U prvo vrijeme posao je bio interesantan i Park je, kako i sam navodi, s poslom bio zadovoljan. Međutim, odvojeni život i porast nezadovolj stva bavljenjem ovim poslom naveli su ga da počne opet razmišljati ο promjeni zaposlenja. 1921. godine na jednoj konferenciji ο imigracijskim problemima slučajno je susreo W. I. Thomasa koji ga poziva na čikaški univerzitet. * Ideje više nisu bile n i k a k o z a m j e n a ili surogat za stvarnost i svijet stvari. Z a t o je m o j interes b i o prije u znanosti negoli u filozofiji.« ( P r e m a Matthews, 1977, str. 33.) ** P a r k je t a d a i m a o 40 g o d i n a i » . . . sve što m o g u p o k a z a t i je ova m a l a knjiga i stidim se toga (disertacija)«, ( p r e m a Matthews, 1977, str. 57).
74
Prihvatiši tu ponudu. Park slijedeće, 1913. godine, dolazi u Chicago i počinje svoju akademsku karijeru u 49. godini. Interesantno je da sve do 1919 godine Park nema značaj niju ulogu kao nastavnik u čikaškom sociološkom odjelu — predavao je jedan, manje važan kurs. Punu profesorsku plaću počeo je dobivati tek 1923. godine.* Park radi na Odjelu za sociologiju sve do 1932. godine kada se povlači u mirovinu. U tom periodu Park dosta pu tuje, istražuje rasne i međuetničke odnose na Pacifičkoj obali, na Zapadnoindijskim otocima, na Hawaima, pa čak i u Kini, Africi, Brazilu, a predavao je na univerzitetu na Hawaima i na univerzitetu u Pekingu. Između 1932 godine i svoje smrti. Park je jedno vrijeme predavao na Fisk University, a uglav nom je pisao eseje, knjige i surađivao aktivno u sociološkom životu SAD. Njegova veza s fakultetom održala se još niz godina preko suradnje na izradi mnogobrojnih disertacija ko jima je bio sam rukovodio, bilo bio jedan od savjetnika u izradi. Faris, kao bivši student čikaškog sveučilišta, navodi da je »Park uvijek bio u žurbi, želio je steći dijelove organizira nog znanja više no što to čovjek može steći u svom životu . . . (on je) preferirao široka otkrića i proširene generalizacije ispred intenzivnih istraživanja u okviru uskog problema« {Faris, 1967, str. 39). Kod Parka je, izgleda, bila razvijena jedna odbojnost prema upotrebi kvantitativnih metoda, što navodi i Matthews. »Jednom je (Park) započeo našu istraži vačku grupu rekavši da sociologiju ne interesiraju činjeni ce .. . Prikupljanje činjenica je posao historičara. Brojevi či njenica i njihova analiza su posao statističara. Sociologija, rekao je, je zainteresirana za značenje činjenica, za ljude koji su uključeni, kao i za proučavanje namjera i njihovih promena« (E. Bogardus, u pismu Matthewsu, Matthews, 1977, str. 114—115). Sam Park je ο svom odnosu prema sociologiji izjavio slije deće: »Istraživanja su mi otkrila da u sociologiji imamo mno* Matthews navodi da je P a r k bio krajnje neformalan, rastresen, pa čak i siromašan. K a d a je t r e b a l o da se f o r m a l n o u p o z n a s A. Smallom, p r o č e l n i k o m , na primjer, studija sociologije, Thomas mu je p o s u d i o svoje odijelo jer je Parkovo bilo nezadovoljavajuće kvalitete!
75
go teorije, ali malo radnih koncepata . . . Ne vidim druge mo gućnosti za provođenje znanstvenog istraživanja negoli po stavljanja, prije svega, sistema klasifikacije i konceptualnog okvira prema kojem možemo sortirati i, u općim pojmovi ma, opisati pojave koje želimo istraživati . . . Moj doprinos sociologiji nije ono što sam želio, pa niti ono što bi moj originalni interes indicirao, nego potreba da napravim siste matsko ispitivanje socijalnog rada u kome sam sebe našao. Problem koji me uvijek interesirao bio je prije teorijski, ne goli praktički. Uglavnom sam istraživao tri područja: kolek tivno ponašanje, human ecology i rasne odnose.« (Prema Odum, 1969, str. 132—133). U svom profesionalnom radu. Park je surađivao s mnogim istraživačima i bio je hvaljen kao osoba koja može vrlo sti mulativno i vrlo dobro da orijentira studente u izradi njiho vih disertacija. Međutim, njegova suradnja, kako navodi Matthews, s Ε. W. Burgessom bila je najintenzivnija. Burgess je bio veliki radnik, spretan menedžer, više orijentiran na rje šavanje konkretnih problema sociologijom, a Park je imao drugačije, više »teorijske« pretenzije. /. Short također navodi da je Park bio relativno slabo zainteresiran za kvantitativnu obradu i korištenje podataka. »Park je bio sumnjičav prema kvantitativnim metodama, ali je ipak smatrao da je sistematsko mjerenje nužno« (Short, 1971, str. XVI). Postoji gotovo opće slaganje da je Robert Park osoba koja je najznačajnije utjecala na razvoj sociologie u Chicagu u tridesetim godinama ovog stoljeća. Naravno, osim uvjere nja da je Parkoüo djelovanje bilo uglavnom pozitivno, ima i drugačijih ocjena. G. Hawthorn navodi jedno negativno viđe nje Parkovog doprinosa: »Parkova karijera (je) bila razmišlja jući progresivizam . . . Njegova koncepcija Chicaga kao socio loške laboratorije, mjesta u kojem se (dijelom zato što je okolica ravna) vrlo jasno vide načini na koji se socijalne in terakcije grupiraju u geografski distinktivne asocijacije, je proizvoljna« (Hawthorn, 1976, str. 210). Teško bismo se mogli složiti s ovakvim linearnim, »geografskim« zaključivanjem, pri čemu bi trebalo uvažiti karakter čikaške okolice kao 76
osnovnu varijablu koja je utjecala na formiranje čikaške orijentacije u urbanoj sociologiji. Postoji i mišljenje da je Park bio konzervativac, dapače — »rasista« — kako ga nazivaju neki analitičari povijesti američke sociologije.* Osim ovakvog »radikalnog« prosuđi vanja, ο Parku se može naći i slijedeći stav: »Zbog Parkovog interesa za rasne odnose, začuđuje da se postignuće ekonom ske i socijalne jednakosti nije nikada pojavilo kao dominan tan cilj u njegovim razmišljanjima« (Turner, 1967, str. XVII). Turner, koji je napisao jedan od predgovora za izbor iz nekih Parkovih djela, navodi također da Park nije nikada do kraja odbacio biološku ideju ο višoj i nižoj rasi. Koliko je Park dobro surađivao s Burgessom vidljivo je i po tome da se ta dva autora spominju isti broj puta poseb no, a isto toliko puta oni se spominju i kao nerazdvojni tim, pa je najčešće susretanje spominjanja njihovih imena u obliku kovanice, tako da bi neupućeni mogao pomisliti da se radi ο jednoj osobi; Park — Burgess. Očigledno je da postoji raznolikost u prosuđivanju ο tome koliko je Park doprinio, i koliko je svojim djelovanjem utjecao na aktualni oblik razvoja američke sociologije u kas nijim godinama. Kada se rade kompletni pregledi povijesti razvoja jedne znanstvene discipline u određenom društvu, onda se za donošenje ocjene moraju imati u vidu mnogobrojni činioci. Kako se mi ovdje ne bavimo pisanjem povijesti ame ričke sociologije, mi ćemo se zadržati na prosuđivanju Parkovog doprinosa razvoju, prije svega, urbane sociologije, od nosno, na onim njegovim kategorijama i pretpostavkama koje čine pojam urbane sociologije u Chicagu vezanim uz njegovo ime. U jednoj prilici i sam Park je (u svojoj »autobiografskoj bilješci«) naveo svoje osnovne interese u sociologiji i svoje viđenje sociološkog rada. »(U Njemačkoj) slušajući preda* Schwendinger, Η. i J. s m a t r a j u da je Park bio rasista, te da n i k a d a nije p o n u d i o n e k o r e v o l u c i o n a r n o rješenje rasnih o d n o s a , iako ih je v r l o d o b r o p o z n a v a o . Osim ove primjedbe, ovi autori smatraju da cijela Parkova i Burgessova teorija predstavlja primjer »velike teorije« u M i l l s o v o m smislu {Schwendinger, Η. i J., 1974, str. 389).
77
vanja Georga Simmela u Berlinu, primio sam moje jedino formalno obrazovanje ο sociologiji. . . . nikad nisam odustao od ambicije koju sam dobio čitajući Fausta — ambiciju da upoznam ljudsku prirodu, da je upoznam u njenoj širini, u njenoj intimnosti. . . Kada sam postao umoran od čitanja knjiga i kada sam počeo tražiti nešto interesantnije nego što su logičke formule, otišao sam među ljude da istražujem međuljudske odnose . .. Vjerujem u znanje iz prve ruke, ne kao zamjenu, nego kao osnovicu za više formalno i sistematizirano istraživanje« (Prema, Hughes, et. all., ed., 1974, str. V—IX). Očigledno je da se u ličnosti R. Parka krila jedna dina mična, intelektualno zainteresirana, angažirana i zanimljiva osoba, koja je cijeli život pokušavala da upozna »ljudsku dušu«, želeći, ne da proučava probleme samo iz knjiga, da iz prve ruke upozna sve one bitne sociološke probleme s kojima se američko društvo susretalo u ono doba. Činjenica da Park i njegove kolege s čikaškog univerziteta nisu pred lagali neka »revolucionarna« rješenja, ne mora istovremeno značiti da i njega, a indirektno i ostale, možemo kvalificirati kako su to učinili neki od spomenutih autora, nego da su djelovali u klasičnom reformističkom uvjerenju ο »poprav ljanju« stvarnosti kroz racionalnu akciju. Parkov život bi bio daleko lakši i »akademskiji« da se povukao u sjenu svoje katedre, a ne da je umjesto toga istraživao najosjetljivije probleme američkog društva — koji su to bili, i ostali do današnjeg dana — probleme rasnih i međuetničkih odnosa i s njima povezanim problemima života u velikim grado vima.* * Što se rasni p r o b l e m i u a m e r i č k o m društvu više upoznaju, to se više dobiva utisak da je njihovo definitivno rješavanje utoliko teže. U k o l i k o se takav utisak, kakav mi i m a m o d a n a s poslije p u n i h 70 g o d i n a od prvih socioloških istraživanja u Chicagu, m o ž e steći, vjero j a t n o ga je bilo još lakše dobiti u vrijeme čikaške sociologije. U p i t n o koliko secommunity situacija poslije niza reformi, pokazivao je: za probleme i adaptacije ljudi na » r a t a protiv siromaštva« i drugih akcija stvarno popravila? U n e p r e k i d n i m akcijama za poboljša vanje svakidašnjice posmo našem j e d a n od razloga shvaćanja * Prvi puta djelo je objavljeno 1921.leži, g., a mi koristilimišljenju, izdanje socijalnih znanosti k a o aplikabilnih n a u k a , kao n e č e g a što p r u ž a osnovu za r a c i o n a l n u socijalnu akciju.
78
a. Osnovni radovi R. E. Parka Kada se govori ο djelima R. E. Parka, onda se često može susresti mišljenje da on niti u jednom svom djelu nije izrazito kondenzirano iznio svoje viđenje sociologije, odnono, svoje viđenje teorije. Međutim, kada se govori ο manje ili više vrijednim radovima, onda se obično na prvo mjesto stavlja njegov rad izveden u koautorstvu s E. W. Burgessom — Introduction to the Science of Sociology* — u kome se na najsistematskiji način iznosi viđenje sociologije. Knjiga je zapravo jedan reader iz sociologije u kome se nalaze mnogobrojni originalni tekstovi i upute za praktičan rad studenata u vidu check pitanja i komentara pojedinih origi nalnih tekstova. Osim ove knjige koja je, kao što je vidljivo, napisana u koautorstvu s Burgessom, ali za koju se istovremeno zna da je Burgess napisao samo jedno poglavlje, te da je, dakle, ne samo »duhovni« otac te knjige Park, pa ga manje — više možemo smatrati jedinim autorom, drugi Parkov prilog koji je posebno značajan i u kome se mogu vidjeti osnove Parkove sociološke analize je esej pod naslovom The City-, Suggestions for the Investigations of Human Behavior in an Urban Envi ronment, prvi puta objavljen 1916 godine, dakle, tri godine od kako je Park započeo svoju akademsku karijeru. U tom je eseju autor iznio osnovne elemente svoje analize, koju je kasnije u nizu radova varirao i primjenjivao — bilo sam, ili je usmjeravao svoje studente da primjenjuju u mnogobrojnim istraživanjima. Ukoliko se pokušaju operacionalizirati Parkovi interesi u sociologiji, onda se oni mogu svesti na problematiku proučavanja grada i odnosa ljudi u gradu. Određena podjela tih interesa bi pokazala da se Park i dalje, cijelo vrijeme interesirao za problem novina kao masovnog medija te da je i tome posvetio određen dio svojih radova, da se, gotovo stalno zanima za rasne odnose, a da je neprestani interes
— T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o a n d L o n o d n , 1969, 1040 stranica.
79
vanjske uvjete njihove egzistencije. U tom smislu posebno je instruktivan Parkov esej — Community Organizations and Juvenile Delikvency. Esej, pak, koji ukazuje na osnovne elemente metodološkog pristupa proučavanja grada je po znati esej pod naslovom — The City as a Social Laboratory.* U predgovoru novom izdanju knjige Introduction to the Science of Sociology, M. Janowitz ističe da se ta knjiga među studentima nazivala »zelenom biblijom« te da je do 1943. godine, dakle, u rasponu od nešto više od dvadeset godina od prvog izdanja, prodano preko 30.000 kopija {Janowitz, 1969, str. VI). Knjiga je podijeljena na 14 velikih poglavlja, a iza svakog poglavlja, u kome se iznose teorijski problemi i historijski pregled razvoja pojedine ideje, slijedi izbor iz djela najvažnijih autora koji najbolje reprezentiraju šaro likost pristupa temi, a onda slijedi komentar sintetičkog karaktera u kome se iznose osnovne misli i kritičke napo mene, iza čega, pak, slijedi niz praktičnih pitanja i sugestija za daljnji studentski rad na proučavanim problemima. Četrnaest osnovnih poglavlja predstavljaju samostalne cjeline, od kojih su se dijelovi pojavili i prije 1921. godine u pojedinim časopisima. Svako od poglavlja podijeljeno je na niz potpoglavlja u čije detalje mi ne možemo ulaziti, nego ćemo knjigu predstaviti po osnovnim tematskim cje linama i problemima koji se ističu. Osnovna poglavlja su: 1. Sociologija i društvene nauke, 2. Ljudska priroda, 3. Ljudska grupa, 4. Izolacija, 5. Socijalni kontakti, 6. Socijalna interakcija, 7. Socijalne snage (sile), 8. Kompeticija, 9. Kon flikt, 10. Akomodacija, 11. Asimilacija, 12. Socijalna kon trola, 13. Kolektivno ponašanje i 14. Progres. U prvom poglavlju Sociology and Social Sciences (Socio logija i društvene nauke), str. 1—64, iznose se osnove socio loškog proučavanja u osam potpoglavlja: 1. Sociologija kao »znanstvena« historija, 2. Historijske i sociološke činjenice. * 1974. godine Hughes et all, eds., su objavili djelo p o d naslovom The Collected Papers of R. E. Park skupljene sve značajnije r a d o v e od ovog a u t o r a u tri t o m a ( T o m I, 403 str., t o m I I , 278 str., t o m I I I , 358 str.) i u ta tri t o m a se m o g u naći sva r e l e v a n t n a djela. Mi ć e m o u nastavku na voditi iz tog izdanja Parkovih djela, a u p u ć u j e m o na bibliografski d o d a t a k na kraju ovog r a d a u k o m e su n a b r o j a n a i d r u g a izdanja Parkovih djela.
80
3. Ljudska priroda i zakon, 4. Historija, prirodna historija i sociologija, 5. Socijalni organizam: Humanitet ili Levia than?, 6. Socijalna kontrola i škole mišljenja, 7. Socijalna kontrola i kolektivni um i 8. Sociologija i socijalno istraži vanje. U ovom se poglavlju raspravlja odnos sociologije i drugih znanosti, što je gotovo klasičan pristup u svim socio loškim udžbenicima, ali se osnovni akcent stavlja na prouča vanje međuodnosa sociologije i povijesti. Sociologija se određuje kao ona koja ». . . pokušava objasniti.. . prirodu konkretnog procesa . . . Pod prirodom smatramo onaj aspekt i karakter stvari u odnosu na koji je moguće utvrditi opće postavke i formulirati zakone« (str. 11). Odmah na početku autori naglašavaju da sociologija spada među prirodne zna nosti, a karakteristike prirodne znanosti su da operira s hipotezama i utvrđuje činjenice na takav način da one međusobno mogu biti komparirane i verificirane kasnijim promatranjem i eksperimentom. Porijeklo sociologije je u historiji, a kada je historija počela interpretirati institucije, pretvorila se u »povijest institucija«. To je rani stupanj razvoja sociologije. Daljnji stupanj razvoja sociologije označen je naporom da se pokušaju objasniti znanstvenim metodama pojedine historijske činenice. »Čitav se problem može sumirati u ovu opću postavku: historija interpretira, prirodna znanost ob jašnjava« (str. 17). Nominalistički i organicistički karakter shvaćanja društ vene organizacije vidljiv je u slijedećem razmišljanju Parka i Burgessa: »Osnovno je utvrditi da je društvo odvojeno od individua koje ga čine i nema nikakvog uređaja za osjećaj bola ili zadovoljstva. Nema nikakvih društvenih senzacija. Percepcija i mentalna imaginacija su individualni, a ne socijalni fenomeni. Društvo živi. . . jedino u svojim odvo jenim organima ili članovima, i svaki od tih organa ima svoj vlastiti um i organ kontrole koji mu daje . . . moć neza visnog pokretanja (locomotion)* str. 27). Svaka akcija u društvu pokretana je od individua koje često nisu svjesne u potpunosti svojih sila što pokreću nji hove akcije, a još manje su svjesne svojih motiva, sentime6
Urbana sociologija
81
nata. Nivo nesvjesnosti motiviranosti ljudskih aktivnosti utoliko je viši ukoliko ljudi djeluju instiktivno ili pod utje cajem običaja. Tada, pak najčešće djeluju u okviru grupe, a ne individualno. Park i Burgess u ovo prvom poglavlju ukazuju također i na interesantnu distinkciju između proučavanja jednog procesa u njegovoj akciji i kasnije resistematizacije (restrukturacije) tog procesa. Inzistiranje na proučavanju procesa, poslužilo je kasnije nekim analitičarima čikaške škole za utvrde da je Parkova sociologija bila, zapravo, sociologija razumijevanja procesa. »Objaviti ili dati publicitet ο jednom događaju, znači učiniti od događaja nešto drugo od onoga što je bio prije publiciranja. Štoviše, događaj kao publiciran još uvijek je različit od događaja kao reflektiranog u svi jesti individua kojima je publikacija namijenjena.« str. 38.)* Ralika između individualne i društvene akcije može se odrediti, prije svega, preko osnovnih karakteristika same akcije. Smislenost djelovanja pojedinih individua u grupi može se verificirati kroz konzistentnost akcije, odnosno, svjesnost akcije proistječe iz cilja koji se treba, postaviti. Pokušavajući premostiti distinkciju između pojedinačnog i grupnog, individualnog i kolektivnog, autori uvode kategoriju socijalne kontrole, koja se kasnije puno koristi u istraživa njima, te se s mnogo opravdanja može govoriti da je to jedna od osnovnih kategorija koja je korištena u okviru čikaške škole urbane sociologije.
* Prezentacija, publiciranje i rekonstituiranje d o g a đ a j a , k a o sociološki p r o b l e m i spoznaje i razumijevanja, m o g u d o b r o ilustrirati dugogodišnji Parkov novinarski staž. M o ž d a bi d o b a r k o m p a r a t i v n i primjer bio i primjer koji koristi M. Weber k a d a govori ο biciklisti na ulici.
Iz prvog poglavlja je vidljivo da je sociologija shvaćena kao prirodna znanost, da je ona znanost koja, prije svega, treba poslužiti boljem razumijevanju ljudskog ponašanja, a da su motivi ljudskog djelovanja uvijek individualni. Ο grupnom se djelovanju može govoriti tek kad su zadovoljeni izvjesni uvjeti. Osnovni zadatak sociologije je proučavanje odgovarajućih oblika kolektivnog (grupnog) ponašanja. U drugom poglavlju. Human Nature (Ljudska priroda, str. 64—161), navode se različiti aspekti »ljudske prirode«. Raspravljaju se razlike između stečenih i socijalno naslije đenih elemenata, ljudske prirode, neke karakteristične uloge procesa socijalizacije. »Ljudska priroda u cjelini može biti promatrana kao superstruktura osnovana na instiktima, dispozicijama i tendencijama naslijeđenim od predaka« (str. 80). U trećem poglavlju, The Society and the Group (Društvo i grupa, str. 161—226), odnosi između ličnosti i grupe, a zatim grupe i društva, se dalje razmatraju na osnovi odre đenja pojma grupe s obzirom na ranije iznesene karakte ristike ljudske prirode. U ovom se poglavlju također defi niraju razni pojmovi koji su se koristili u istraživanjima u okviru čikaške škole. Treba, naravno, imati na umu i činjenicu da je Park često mijenjao definicije pojmova koje je koristio, pa je zbog toga često teško reći što predstavlja onu »pravu« definiciju. To zatim otežava uspostavljanje bilo kakvog pojma »Parkove sociološke teorije«. »Društvo je apstraktan i inkluzivan pojam, a čine ga socijalne grupe od kojih svaka ima svoj poseban tip organizacije, no isto dobno i opće karakteristike društva. Zajednica je pojam koji je primijenjen na društvo i socijalne grupe kada su one proučavane sa stanovišta geografske distribucije individua i institucija koje ih čine. Prema tome, slijedi da je svaka zajednica društvo, ali ne i svako društvo zajednica. . .« (str. 163.) U daljnjem ekspliciranju pojmova društva i za jednice. Park i Burgess posižu za komparabilnim uspored bama s biljnim svijetom i, moda se s pravom može tvrditi da je cijela čikaška škola urbane sociologije bilo pod prilič nim biologističkim utjecajem (naročito human ecology), oni u ovom poglavlju eksplicitno naglašavaju da biljne zajednice
82
6-
Kada se u jednoj grupi može konstatirati stanje konzistentne akcije, onda se može govoriti ο grupnom djelovanju. »Od tada, socijalna kontrola je osnovna činjenica i problem društva. . . sociologija, striktno govoreći, je stanovište i metod za ispitivanje procesa putem koga su individue uklju čene u neku vrstu permanentne korporativne egzistencije koju zovemo društvom. Sociologija . . . može biti opisana kao nauka ο kolektivnom ponašanju.« (str. 42).
83
nisu društva u h u m a n o m smislu. U b i l j n i m z a j e d n i c a m a oni žele utvrditi p o s t o j a n j e o d n o s a k o m p e t i c i j e i konflikta, čije o d n o s e oni utvrđuju i u h u m a n i m z a j e d n i c a m a . U t o m smislu i n t e r e s a n t a n j e i ovaj s t a v : » B o r b a z a egzistenciju . . . j e u biti nužna za p o s t o j a n j e društva. K o m p e t i c i j a , segregacija i a k o m o d a c i j a služe da održe socijalnu distancu, da fiksiraju status, da čuvaju nezavisnost individua u društvenim od n o s i m a . . . P r o c e s k o m p e t i c i j e , segregacije i a k o m o d a c i j e . . . k o m p a r a b i l a n je s istim p r o c e s i m a u ž i v o t i n j s k i m i biljnim z a j e d n i c a m a . S e l o , gradić, grad ili n a c i j a m o g u biti prouča v a n i sa s t a n o v i š t a adaptacije, b o r b e za egzistenciju i preživ l j a v a n j e njegovih individualnih č l a n o v a u o k o l i c i k r e i r a n o j o d s t r a n e zajednice k a o cjeline« (str. 1 6 5 — 1 6 6 ) . Ovi procesi k o j i su u o č e n i u biljnim i životinjskim z a j e d n i c a m a , a koji su ovdje poslužili da se definiraju o s n o v n i pojmovi, kasnije se detaljnije p r o u č a v a j u u p o s e b n i m p o g l a v l j i m a o v e knjige, pa će ο n j i m a biti više riječi kasnije. U Četvrtom poglavlju (str. 2 2 6 — 2 7 9 ) g o v o r i se ο p r o b l e m u izolacije, te se n a v o d e različita stajališta i p r i m j e r i povijesnih i z o l a c i j a individua i o d n o s a tog p o s t u p k a p r e m a ljudskom stvaralaštvu. O v o poglavlje, k o j e nije o s o b i t o r e l e v a n t n o z a utvrđivanje o s n o v n i h socioloških p o j m o v a č i k a š k e škole, i n t e r e s a n t n o j e k a o p r o u č a v a n j e t e m e k o j a nije t a k o česta u sociologiji. P o s e b a n a s p e k t k o j i p o j a m i z o l i r a n o s t i pove zuje sa kasnijim a s p e k t i m a č i k a š k e škole, je v e z a između p r o s t o r n e izoliranosti i p r e s t a n k a k o m u n i k a c i j e , što dovodi do a u t o h t o n i h o b l i k a r a z v o j a pojedinih grupa. U slijedećem ( p e t o m ) poglavlju — Social Contacts [Soci jalni kontakti, str. 2 8 0 — 3 3 9 ) — analiziraju se p r o b l e m i o d n o s a društva k a o individualnih č l a n o v a , i k a o predstav n i k a pojedinih društvenih grupa. »Članovi društva p r o s t o r n o se odvajaju, ali s o c i j a l n o su u k o n t a k t u k r o z o s j e ć a j percep cije i k r o z k o m u n i k a c i j u ideja, pa se č a k m o g u organizirati i u k o l e k t i v n o p o n a š a n j e . S o c i o l o š k i i n t e r e s u tim situacijama leži u činjenici da različite vrste socijalnih k o n t a k a t a između o s o b a i grupa d e t e r m i n i r a j u ponašanje« (str. 2 8 1 ) . I d e j a ο p o s t o j a n j u socijalnih k o n t a k a t a k o j i nisu pro s t o r n o limitirani, prisutna je i u suvremenijim r a z m a t r a n j i m a o d n o s a p r o s t o r a i čovjeka, a k a o što vidimo, ovdje su 84
postavljeni elementi z a t a k a v o b l i k razumijevanja. Diskusija, k o j a g o t o v o neprekidno traje u u r b a n o j sociologiji, ο međuuvjetovanosti prostornog i socijalnog p o č e l a j e , dakle, d o s t a odavno. » U o b i č a j e n o j e . . . shvatiti k o n t a k t u p r o s t o r u . Kon t a k t i o s o b a i grupa m o g u biti o n d a ispitivani u j e d i n i c a m a ,socijalne distance' . . . a p r o s t o r n i k o n c e p t m o ž e biti apli ciran na objašnjavanje p r i m j e r a ο socijalnim k o n t a k t i m a « (str. 2 7 2 ) . Park i Burgess smatraju da p o s t o j i n e k o l i k o o s n o v n i h o b l i k a k o n t a k a t a . O s n o v i c a k o n t a k a t a j e zemljište. Drugi tip r e l e v a n t n i h k o n t a k a t a j e dodir, k o j i predstavlja psiho lošku osnovicu socijalnih k o n t a k a t a , a k o n t a k t i k o j i se realiziraju na grupnom nivou m o g u se r a z l i k o v a t i u n u t a r grupe i »van« grupe, a p o s e b a n o b l i k predstavljaju p r i m a r n i i sekundarni k o n t a k t i . U šestom poglavlju — Social Interactions (Socijalne interakcije, str. 3 3 9 — 4 3 5 ) — o d m a h se primjećuje da je n o m i n a l i s t i č k a k o n c e p c i j a b i l a n e i z b j e ž n a da bi se o b j a s n i l i p r o c e s i socijalne interakcije. Z b o g t o g a nije niti začuđujuće da o v a dva a u t o r a na slijedeći način definiraju s o c i j a l n u i n t e r a k c i j u : »Sociologija, k a o i druge p r i r o d n e n a u k e , teži predikciji i k o n t r o l i o s n o v a n o j na ispitivanju p r i r o d e čov j e k a i društva . . . S o c i o l o g i j a j e prisiljena d a r e d u c i r a k o m pleksnosti i bogastvo ž i v o t a na j e d n o s t a v n e p o j m o v e , o d n o s n o , e l e m e n t e i sile. J e d n o m , k a d a j e k o n c e p c i j a » e l e m e n a t a « ili »sila« bila p r i h v a ć e n a , p o j a m i n t e r a k c i j e je p o s t a o neizbježan, logičan r a z v o j . . . U sociologiji su te sile institucije, tendencije, ljudska bića, ideje . . . U principu . . . »sile« i »elementi« u sociologiji m o g u biti k o m p a r i r a n i sa s i l a m a ili e l e m e n t i m a u b i l o k o j o j p r i r o d n o j n a u c i « (str. 3 3 9 — 3 4 0 ) . U s e d m o m poglavlju se r a z p r a v l j a ο socijalnim snagama odnosno, silama (Social Forces, str. 4 3 5 — 5 0 4 ) . I n t e r a k c i j a individua se r a z m a t r a k a o i n t e r a k c i j a o d r e đ e n i h s o c i j a l n i h snaga k o j e su r e p r e z e n t i r a n e p o j e d i n i m n o s i o c i m a u društvu. » T e r m i n ,socijalne snage' p o s t a o je i n t e r e s a n t a n u A m e rici . . . s p o r a s t o m općeg i n t e r e s a z a p r o b l e m e g r a d s k o g života, odnosno, rad i kapital, o p ć i n s k e r e f o r m e i s o c i j a l n o 85
blagostanje, problemi socijalne politike.« (str. 491.) Nomina lističku viđenje odnosa pojedinca i društva prenosi se s nivoa grupe na nivo društva u cjelini, pa se onda ο društvu govori kao ο »posebnoj konstelaciji kompleksa socijalnih snaga ugrađenih u institucije i organizacije«. Shodno reče nom, proučavanje problema odnosa u zajednici, posebno tzv. urbane zajednice, može biti vrlo lako transponirano u problematiku proučavanja odnosa konstelacije pojedinih institucija i organizacija. Slijedeća četiri poglavlja posvećena su osnovici koncep cije Parka i Burgessa koja se u različitim analizama njihove sociologije najčešće povezuje s biologističkim koncepcijama. Osnovna četiri elemenata koja čine konceptualni okvir za analizu društva su: kompeticija, konflikt, akomodacija i asimilacija. U osmom poglavlju — Competition (Kompeticija, str. 504—5.74) — iznose se preciznije karaktristike procesa tak mičenja u ljudskim grupama. Od navedena četiri elementa, kompeticija se u procesu intrakcije smatra fundamentalnom. Ona se definira kao ». . . interakcija bez socijalnog kontakta« (str. 506). Za razliku od konflikta koji predstavlja »svjesni tip kompeticije«, kompeticija predstavlja »nesvjesni« tip kon flikta i najbolje se može proučavati u biljnim zajednicama u kojima se, logično, konflikt ne pojavljuje jer su biljke »nesvjesne«. Važan pojam, koji se također u ovom poglavlju uvodi, je pojam vanjskog prostora, kao i pojam slobodnog kretanja (locomotion). »Društvo se sastoji od prostorno odvojenih individua koje su teritorijalno raspršene i sposobne za nezavisno kretanje. Kapacitet nezavisnog kre tanja je osnova i simbol svakog oblika nezavisnosti. Sloboda je fundamentalna sloboda slobodnog kretanja . . .« (str. 508). Međutim, postavlja se i važno pitanje: Kako spojiti slobodu individue i njenog »nezavisnog kretanja« i potrebe provođenja kontrole koju zajednica mora postavljati* nad« individuom? Autori priznaju da društvo može jedino posto jati ako kontrolira neovisno kretanje ljudi u interesu grupe kao cjeline. Prilikom realiziranja socijalne kontrole nad pojedincem institucije koje to provedu susreću se nužno s procesom kompeticije. »Kompeticija je proces kroz koji je 86
distributivna i ekološka organizacija društva stvorena . . . Podjela rada i cijela ekonomska međuzavisnost individua . . . proizvod je kompeticije. S druge strane, moralni i politički poredak koji se postavlja iznad kompetativne organizacije, proizvod je konflikta, akomodacije i asimilacije« (str. 508). Kompeticija je univerzalni proces u svijetu živih bića i ona djeluje neprekidno, često neopažena i od individua koje su uključene u kompetitivne procese. Međutim, u periodima kriza, kada ljudi postaju svjesni kompeticije, ona se često preokreće u direktan konflikt. Park uzima klasičan primjer rata kao pojave koja pokazuje prelazak kompeticije u konflikt.* Objašnjavajući proces kompeticije. Park i Burgess uvode i proces akomodacije koji predstavlja, u izvjesnom smislu, prilagođavanje individua restriktiranom svijetu društvenog života. Nikada, po mišljenju Parka, čovjek ne može imati »odjednom sve«, te prema tome, po njegovom mišljenju, cijela socijalna organizacija »... u biti predstavlja akomoda ciju, odnosno, ograničavanje prirodnih želja individue« (str. 510). Dakle, akomodacija je proces koji se mora povezivati s uspostavljenim socijalnim poretkom čiji su elementi fiksirani i u običajima i tradiciji. Osim navedenog, u ovom se poglavlju uvodi i važna di stinkcija i kategorizacija dvaju procesa. Autori, kao što je to vidljivo iz dosadašnjeg izlaganja, razlikuju dvije razine: s jedne strane — socijalne procese, a s druge strane — soci jalni poredak. Socijalni proces je karakteriziran s četiri osnov na procesa koji neprikidno cirkularno djeluju. Socijalni po redak, za razliku od procesa, sastoji se iz nekoliko »potporedaka«; iz ekonomskog, političkog, iz socijalnih organizacija i iz ličnog i kulturnog nasljeđa. Iako je ova podjela prisutna u sistematskom izlaganju elemenata sociološke analize. Park je u cijelom svojim dje lovanju bio manje — više orijentiran gotovo isključivo na proučavanje »procesa«. Njegov interes za socijalne institucije. * »Političke organizacije postoje za potrebu nošenja s konfliktnim situacijama. Partije, p a r l a m e n t i i sudovi, javna r a s p r a v a i glasanje su j e d n o s t a v n o zamjena za rat« (str. 509).
87
za instituciju zajednice, što će biti vidljivije iz n e k i h njegovih drugih r a d o v a ο k o j i m a ć e m o r e f e r i r a t i nešto kasnije, pred stavljaju p o k u š a j e povezivanja ovih dvaju p o r e d a k a . S o c i o logija j e , p r e m a t o m e , o z n a č e n a kao znanost koja se intere
sira za proučavanje socijalnog procesa da bi unaprijedila raznolike elemente socijalnog poretka i metode za njegovo održavanje elementima socijalne kontrole.
Ο konfliktu (Conflict, str. 5 7 4 — 6 6 3 ) se raspravlja u deve t o m poglavlju. Konflikt je drugi e l e m e n t u c i r k u l a r n o m l a n c u s o c i j a l n o g p r o c e s a . Park i Burgess utvrđuju da je k o n f l i k t uvijek svjestan i da ga ta dimenzija o d v a j a od k o m p e t i c i j e . K o m p e t i c i j a je stalna i i m p e r s o n a l n a , konflikt je i n t e r m i t e n t a n i p e r s o n a l a n . ». .. O p ć e n i t o m o ž e m o reći da k o m p e t i c i j a određuje p o l o ž a j individue u zajednici; konflikt fiksira n j e n o m j e s t o u društvu. Lokacija, položaj, e k o l o š k a m e đ u z a v i s n o s t — to su k a r a k t e r i s t i k e zajednice. Status, subordinacija, sup e r o r d i n a c i j a , k o n t r o l a — to su k a r a k t e r i s t i k e društva.« (Str. 547—575.) » B o r b a za opstanak«, k o j a se u »normalnim« u v j e t i m a p r e p o z n a j e k a o p r o c e s k o m p e t i c i j e , u k o l i k o postaje »svjes na«, p r e t v a r a se u konflikt, a članovi društva se iz svojih k o m p e t i t i v n i h uloga p r e t v a r a j u u rivale i neprijatelje. Z b o g toga, a u t o r i s m a t r a j u da je k o n f l i k t organizacioni princip d r u š t v a k o j i dovodi do s t v a r a n j a grupnog jedinstva, do stva r a n j a svjesnosti u grupi, do p o s t i z a n j a zajedničkih c i l j e v a i o r i j e n t a c i j e grupe p r e m a z a j e d n i č k o m djelovanju.
U d e s e t o m poglavlju — Acomodation (Akomodacija,
str.
6 6 3 — 7 3 4 ) — dalje se r a z m a t r a j u k a r a k t e r i s t i k e a k o m o d a c i j e k a o t r e ć e g č l a n a u lancu socijalnog p r o c e s a . A k o m o d a c i j a je p r o c e s socijalne k o n t r o l e i o n a se ispoljava p r e k o tradicije, s e n t i m e n a t a , k u l t u r e i t e h n i k e . Park i Burgess s m a t r a j u da su a k o m o d a c i j e postignuta prilagođavanja k o j a su s o c i j a l n o , a n e b i o l o š k i p r e n e s e n a . A d a p t a c i j a j e posljedica k o m p e t i c i j e , a a k o m o d a c i j a je rezultat k o n f l i k t a . O n a može biti izjedna č e n a s postignutim ekvilibrijem k o j i i dalje ostaje d i n a m i č a n . Autori razlikuju dva o s n o v n a tipa a k o m o d a c i j e — j e d a n je aklimatizacija, a drugi naturalizacija. Č e t v r t i član socijalnog p r o c e s a je asimilacija (Asimilation, str. 7 3 4 — 7 8 5 ) , ο č e m u se r a s p r a v l j a u n a r e d n o m poglavlju. 88
Ovaj se p r o c e s odnosi na onaj p o j a m koji se č e s t o u kolokvi j a l n o m g o v o r u u p o t r e b l j a v a — na p o t r e b u usvajanja kulturne tradicije i kulturnih normi određene zajednice od s t r a n e do seljenika u tu zajednicu. Park i Burgess n a g l a š a v a j u da u S A D asimilacija n e m a negativnu k o n o t a c i j u , za razliku od E v r o p e gdje o z n a č a v a uništavanje a u t e n t i č n e kulture j e d n e zemlje i n a m e t a n j e pravila j e d n e druge kulture ili sredine. Asimilacija se u S A D s m a t r a s r e d s t v o m s o c i j a l n e k o n t r o l e i k a o prirodan, poželjan proces i praksa, a k o ne i p o l i t i k a da se postigne v e ć e jedinstvo različitih n a r o d a k o j a su naselili Ameriku. To vidljivo u a m e r i č k o m društvu i teoriji tzv. »meltingpot«-a (izmješanosti rasa). »Asimilacija je p r o c e s prodiranja i fuzije pri č e m u o s o b e i grupe prihvaćaju uspomene, s e n t i m e n t e i težnje drugih o s o b a ili grupa, te dijeleći njihovo iskustvo i historiju po staju i n k o r p o r i r a n i u jedinstveni kulturni život« (str. 7 3 5 ) . O n a se s m a t r a p r o i z v o d o m n o r m a l n e socijalne interakcije.* U o v o m se poglavlju p o j a m asimilacije dijelom o p e r a c i o nalizira u okviru p o j m a »amerikanizacije«, pri čemu se na glašava p o t r e b a postupne, a nenasilne a d a p t a c i j e i m i g r a n a t a . U p r e o s t a l a tri poglavlja o v e o b i m n e knjige raspravljaju se p r o b l e m i socijalne k o n t r o l e , k o l e k t i v n o g p o n a š a n j a i pro gresa, ai k a k o ne donose p o s e b n o n o v e e l e m e n t e za prosu đivanje z n a č a j a Parkove i Burgessove sociologije, njih neće mo k o m e n t i r a t i . S o c i j a l n a k o n t r o l a je i m p l i c i r a n a u objašnjivanju ranijih e l e m e n a t a socijalnog p o r e t k a , a a u t o r i razlikuju tri o s n o v n a o b l i k a : e l e m e n t a r n i oblici, j a v n o mnijenje i društ v e n e institucije. K o l e k t i v n o p o n a š a n j e j e p o n a š a n j e individua pod u t j e c a j e m »impulsa« koji se razvija u grupi za postiza njem pojedinog cilja i za ostvarivanje zajedničkih ideja. O v o m se djelu, j e d n o j od prvih s i s t e m a t i z a c i j a sociološ kih k a t e g o r i j a u S A D u okviru č i k a š k e sociologije, m o g u dati, n a r a v n o , mnogi kritički k o m e n t a r i k o j i će se oslanjati bilo na prihvaćanje raznih utjecaja, bilo na n e p r i l a g o đ e n o s t * Očito je da su mnogi autori, a n a r o č i t o , na primjer, Schwendingeri, dobili inspiraciju u ovim mislima Parka i Burgessa da Parka p r o g l a s e — rasistom! N a r a v n o , »pacifizam« ove vizije asimilacije u p i t a n je s o b z i r o m na r a z n e historijske primjere pojedinih n a r o d a u S A D , a jedinstven p r i m jer je o d n o s doseljenika p r e m a a u t o h t o n o j indijanskoj kulturi.
89
pojedinih upotrijebljenih kategorija. Osnovni kvalitet ovog djela je njegova širina, mnoštvo autentičnih tekstova i pri loga koji čine ovo djelo utoliko vrijednijim.
b) Ostala značajnija djela Roberta Ε. Parka Kada se analiziraju druga značajnija djela Roberta Parka, onda se još više uočavaju teškoće konstruiranja i rekapitu lacije odgovarajuće teorijske cjeline. Jedno od rijetkih djela u kojima se na relativno sistematski način iznosi koncept sociologije koja je bila primijenjena u njegovim radovima i u radovima nekih njegovih suradnika, je upravo djelo ο kome smo već referirali — (Introduction to the Science of Sociology). Park, prema mnogim mišljenjima, nije mnogo pisao i nije pisao u sistematskom obliku njegova su razmatranja više usmjerena na poticanje proučavanja različitih aspekata socijalnih procesa nego što je to on sam sustavno provodio. To je još jedan od razloga zašto je njegove analize teško rekonstituirati kao sistematizirano iznošenje sociološke teorije. Najvjerojatnije, on nije niti imao namjeru stvoriti neku sve obuhvatnu teoriju koja će poslužiti kao teorija koja bi mogla dati trajnu osnovicu za sustavno proučavanje ljudskog društva. Od ostalih Parkovih radova, od kojih ćemo mi u nastavku spomenuti neke najvažnije, isprepliću se mnoge teme što smo ih susreli u Introduction to the Science of Sociology. Najveća pažnja je posvećena pojmu grada, odnosno, poku šajima njegove operacionalizacije. Međutim, pojam grada se stalno isprepliće s pojmom community, kao i s pojmovima prirodnog područja, ljudske grupe ili pojedinca u gradu. Drugi, širi krug problema koji se mogu utvrditi u djelu R. Parka su različiti tipovi društvenog poretka, koji se također mogu situirati u područje grada kao »sociološku laboratoriju«. Problematika posebnih područja, najčešće zvanih prirodnih područja, je također jedan od uglova pro matranja kompleksne socio-ekološke strukture grada. U 90
daljnjoj operacionalizaciji pojma »prirodnog područja«. Park nije bio dovoljno konzekventan da se izbjegnu eventualna pogrešna tumačenja. Naime, pojam »prirodnog područja« se isto tako lako može poklopiti i s moralnim područjem u kome prevladava tzv. moralni poredak, a ponekada je ο prirodnom području, također u smislu moralnog područja koje je, dakle, rukovođeno i podređeno moralnom poretku, moguće govoriti u istom smislu — čak u smislu grada kao cjeline, odnosno, kao specifičnog moralnog područja. Na drugom mjestu, pak, možemo se susresti s određenjem gra da kao prirodnog područja bez referiranja na »moralni aspekt«,* odnosno, u jednom drugom smislu, ο gradu koji se sastoji iz mnoštva moralnih i prirodnih područja koja mogu, ali ne moraju biti međusobno preklopljena. Treći aspekt problematike kojom se Park bavio, a koji se može detektirati u njegovom djelu, su pojedinačna raz matranja karakterističnih aspekata strukture grada. U razma tranju raznolikih aspekata strukture grada. Park se ponovno koristi pojmovima community, susjedstvo, ponovno s kate gorijom moralnog područja, s pojmom prirodnog područja u užem smislu riječi i s pojmom različitih oblika instituciona lne organizacije grada. Problem institucionalne organizacije Park razmatra kao nezavisan problem, odvojen od prouča vanja grada kao spleta prirodnih, odnosno, moralnih po dručja. Institucije predstavljaju elemente socijalne kontrole, socijalizacije grada, dakle, sasvim »neprirodne« elemente koji služe da se suzbiju prirodne nepravilnosti koje se ne uspije vaju riješiti normalnim procesima kompeticije. Četvrti aspekt, ο kome se kao relativno nezavisnom može govoriti kada se analizira Parkova sociologija, također je vezan uz opći pojam grada, ali je češće referiran na specifični aspekt proučavanja jedne socijalne pojave i odnosa spram grada — delinkvenciju. U širem smislu, to je područje odno sa patološkog ponašanja i strukture grada, što je područje koje će posebno u radovima McKay-ja i Shaw-a naći svoje pristalice. * Park p o j a m »moralnosti« koristi u p o s e b n o m smislu, ο č e m u ć e m o kasnije više reći.
91
U širem smislu bi se moglo govoriti da je moguće razli kovati i peti aspekt Parkovog interesa u kome je problem delinkvencije supsumiran. To je područje klasične human ecology, kroz koju Park daje neka osnovna razmatranja, a koje je kasnije bilo razvijeno naročito od strane McKenzie-a. Jedan od najznačajnijih Parkovih tekstova, po mišljenju mnogih autora, je The City: Suggestions for the Investigation of Human Behavior in the Urban Environment (usp. u Park, 1974 a, str. 13—52). Prvi put je objavljen 1916. godine i predstavlja ne samo prvi Parkov tekst koji se sustavno bavi pojmom grada, nego i osnovni prilog uopće u području urba ne čikaške škole, što je kasnije poslužio za mnoge operacio nalizacije gradskih pojava. U tom se prilogu Park uglavnom bavi opisivanjem ekološke organizacije grada, problemom planiranja grada i ograničavanja administrativnih područja u gradovima, analizira se i aspekt susjedstva, razmatraju se osnovni elementi industrijske organizacije grada i moralnog poretka u gradu, utjecaj komunikacije i širenja vijesti u gradu a analiziraju se, također, i elementi uspostavljanja so cijalne kontrole u gradu. Parkova definicija grada — ili bolje rečeno poduži opis, toliko puta je citiran da ćemo ga ovdje prezentirati u skra ćenoj varijanti. Grad je, prema njemu, i stanje svjesti i duha, ali istodobno i geografska, ekološka jedinica, koncentracija ljudi, ali i prirodno boravište civiliziranog čovjeka.* Grad s razvojem civilizacije sve manje predstavlja prirodna, a sve više počinje bivati artificijelna sredina, naročito s jačanjem procesa planiranja koji često postavlja artificijelnu mrežu odnosa iznad prirodne mreže odnosa. Prirodna ili moralna organizacija je, dakle, isto tako prezentna kao i ova, vještački stvorena. Grad je, po njegovu mišljenju, dvostruko interesantna organizacija. S jedne strane, grad predstavlja »ekspresiju ljudske prirode«, što je jedan od pojmova koje Park nije sustavno razrađivao, a koji se u najvećem broju * »Stanje d u h a « n a s n a r a v n o najviše približava p o i m a n j u g r a d a koje s u s r e ć e m o k o d Spenglera koga on, nešto kasnije, u o v o m tekstu i sam pominje.
92
slučajeva odnosi na »moralni aspekt«, »civilizaciju«, odnosno, pojam razvijenog, prirodnog doma civiliziranog čovjeka koji više ne stanuje u šumi i bori se sa svakodnevnim nedaćama preživljavanja. Drugi aspekt prirode grada je njegova artificijelnost, postavljanje organizacija iznad čovjekovog »nor malnog« ponašanja. Još jedan put da se opiše na koji način grad predstavlja ekspresiju čovjeka je i Parkova ideja ο postojanju tzv. pri rodnih područja. Ona u ovom smislu mogu biti najbolje de finirana kao socijalno konstruirana područja, koja se mogu identificirati, prije svega, preko stanovnika koji obitavaju ta područja, odnosno, područja se mogu prepoznati kao relevantna baš po tome što ih pojedine skupine stanovnika specifično obilježavaju. U tom smislu Park kaže i slijedeće: »Kako vrijeme prolazi, svaki dio i kvar grada poprima ka rakter i kvalitet svojih stanovnika. Svaki poseban dio grada je neizbježno povezan s posebnim sentimentima svog sta novništva« (Park, 1974 a, str. 17). Međutim, grad nije samo moralni fenomen i nije samo prostor, zajednica u kome se mogu otkriti tzv. prirodna područja, nego je on, gledajući ga kroz prizmu artificijelnosti prostor života u kome su ljudski odnosi sve više impersonalni i racionalni, definirani u termi nima interesa i novca te se u tom transformiranom obliku, smatra Park može smatrati odgovarajućom laboratorijom za istraživanje kolektivnog ponašanja.* »Laboratorijski kara kter« grada (Usp. posebno u tekstu The City as a Social La boratory) proistječe i iz Parkove tvrdnje da se u gradu, na primjer, i štrajkovi, koji su endemični gradskoj sredini naj bolje i proučavaju, jer su gradovi kao veliki organizmi stalno u stanju nestabilnog ekvilibrijuma. Karakteristične elemente, koji su se kasnije gotovo institucionalizirali u urbanoj soci ologiji, a među kojima je jedan od najkarakterističnijih, na primjer, »slabljenje primarnih i jačanje sekundarnih među ljudskih odnosa«, također možemo susreti u ovom prvom značajnijem radu R. Parka. Intimni su odnosi u velikom * I a k o se ovdje eksplicitno ne spominje G. Simmel, njegova prisutnost nije nešto što se s m u k o m primjećuje. On nije s a m o implicitno, n e g o i eksplicitno prisutan.
93
gradu oslabili i moralni poredak koji se osnivao na njima i postupno postao »razrijeđen«. U ovom, a i u kasnijim prilozima. Park često koristi u eksplanatornom smislu rečenicu — »pod dezintegrirajućim utjecajima gradskog života došlo je do . . .« — koja vrlo dobro ilustrira osnovni referencijalni okvir koji je postavljen u njegovoj sociologiji, a to je da se grad, kao specifično organizirani prostor, organizam, može u sociološkom smislu proučavati kao da »djeluje« na čovjeka. Grad, međutim, nije jedinstven organizam, kao što bi se moglo pomisliti iz dosadašnjeg izlaganja, nego je on, sli jedeći nominalističku koncepciju strukture društvenih enti teta, sastavljen od raznolikih područja koja mogu biti defi nirana fizički (ekološki), artificijelno, moralno, odnosno, kao tzv. prirodna područja. Grad je, prema tome, mozaik razli čitih područja od kojih svako ima svoj poseban život i svoje posebne karakteristike, što se dade opisati kao svojevrstan »duh stanovnika« koji žive na tom području. Iako se grad može proučavati i kao cjelina u kojoj postoji niz ovakvih mikrokozama, izostajanje poimanja pojma cjeline grada ne kada se javlja zbog nepostojanja suradnje između pojedinih područja koja čine gradsku strukturu. »Proces segragcije je«, smatra Park, »odredio moralne distance koje čine grad mozaikom malih svjetova što se dodiruju, ali se međusobno ne miješaju« (Ibid., str. 47). Grad predstavlja i vrlo privlačno tlo za ekspresiju svakog pojedinca, te u tom smislu naročito privlači mnoge »mlade nerve«. Običan stanovnik često nema što tražiti u gradu, a izuzetan stanovnik, koji se razlikuje od »običnog«, je da pače, privučen gradskim životom. Svaki takav stanovnik na lazi u gradu vrlo povoljnu klimu koja stimulira njegovo djelovanje. Ovakvo razmišljanje, u kome nije teško prepo znati tragove razmišljanja O. Spenglera (seljak i građanin, »bezpovijesni« i kozmopolita), dovest će kasnije do karakteriziranja pojedinih tipova ličnosti koje obitavaju u gradu i koje je već ocrtao Thomas, a u kasnijem razvoju, u mono grafijama, do razmatranja posebnih tipova gradskih sta novnika (među kojima je najpoznatiji hobo, odnosno lutalica 94
koji se nikako ne može »smiriti«, te prostitutke lopovi, sta novnici slumova, bogataških četvrti, pripadnici pojedinih bandi, it sl.). Sve je njih, prema Parku, privukao grad jer je pružio veće šanse za ekspresiju njihovih ličnosti. »U maloj zajednici, normalan čovjek, čovjek koji nije ekscentrik ili genije, ima izgleda da uspije . . . Grad, nasuprot tome, na građuje ekscentričnost« (Ibid., str. 47—48). Zbog svega što smo naveli, mogli bismo reći da grad, prema R. Parku, pokazuje u »dijalektičkom smislu« i dobre i loše strane ljudske prirode, i kao takav predstavlja stvarno dobru laboratoriju za proučavanja svih strana ljudske pri rode. Park nije do kraja zadovoljan samo s terminom »soci ološka laboratorija«, on čak uvodi i pojam »klinike« u kojoj ». . . ljudska priroda i socijalni procesi mogu biti jednostavno i profitabilno proučavani« (Ibid., str. 51). U svom drugom značajnijem prilogu ο problemu sociolo gije grada — The City as a Social Laboratory (Park, 1974 c, str. 73—87) — dalje se razvijaju misli iz priloga koji smo ukratko prezentirali. On ovdje također utvrđuje da je grad prirodni habitat čovjeka, da je u njemu čovjek dostigao najveće vrhunce znanosti, kulture, umjetnosti i da je, oči gledno, čovjek »osuđen« da živi u gradu. Pod direktnim utje cajem Simmela i Spenglera, čovjekovu osuđenost da živi u gradu Park izvodi iz ideje da je gradeći grad, gradeći sredinu u kojoj je postigao tako velika dostignuća, čovjek i sam iz gradio sebe. Gradeći sebe, transformirajući sebe, čovjek se susreo s nizom problema adaptacije u gradu, postizanja slo bode pred gradskim institucijama, odnosno, može se zaklju čiti, smatra Park, da se čovjek još nije u potpunosti prilago dio gradu. Karakteristika grada kao sociološke laboratorije, vidljiva je i iz Parkovog određenja u kome on laboratorijski karakter povezuje s eventualnim provođenjem raznih eksperimenata, na primjer, premještanja osobe iz »nezdrave« u »zdravu« okolinu. Zbog toga je grad dobra laboratorija jer se, u rela tivno kontroliranim uvjetima, mogu proučavati promjene individue pod utjecajem promjena u okolici. Takva konsta tacija je poslužila za osnivanje svih ostalih ekoloških tvrdnji 95
ο međudjelovanju okolice i individue, djelovanju prostornog na socijalno, kao i obrnuto.* Grad je oduvijek bio središte socijalne promjene, pa je i to jedan od razloga zbog kojih Park smatra da je on dobro polje za »kliničko« razmišljanje. Pojam sociološke laborato rije se može shvatiti u dvostrukom smislu. Jedan aspekt predstavlja shvaćanje da se u takvoj sredini dadu čak izvo diti eksperimenti, a s druge strane — laboratorijski karakter je predstavljen mnogim prirodno nastalim pojavama kao što je, na primjer, štrajk ili neke druge manifestacije soci jalne promjene. Jedne su, dakle, pojave koje su stimulirane, a druge su nastale prirodno, treba ih samo proučavati. I je dan i drug tip govore u prilog shvaćanja grada kao socio loške laboratorije. U jednom drugom radu — The City as a Natural Pheno menon (1974 d, str. 118—127)** Park je izvršio novu résistematizaciju svojih razmišljanja ο gradu pa je, na primjer, u tom tekstu utvrdio da se grad može promatrati na tri osnovna nivoa: kao teritorijalni agregat, kao fizički i konce ptualni artefakt, te kao funkcionalna jedinica. Interesantno je da iako se spominju tri aspekta, očito se radi ο daljnjem razdjeljivanju onog aspekta koji se ranije grubo nazivao — ekološki kontekst, odnosno, fizička sredina. I u ovom radu se raspravlja pojam tzv. prirodnog po dručja. To su područja koja se razlikuju od bilo kojih admi nistrativnih područja i, kao što smo vidjeli, nastaju kao pro izvod djelovanja svojih stanovnika. Ona su izraz određenih kulturnih navika, običaja i organizacije života svake od ćelija koju možemo identificirati u gradu. U eseju pod naslovom Sociology, Community and Society (1974, str. 178—210), koji je prvi puta publiciran 1929. go* Ne propitkujući valjanost takvih pretpostavki, Park i njegove ko lege g o t o v o n i k a d a ne stavljaju p r o b l e m e »nezdrave okolice« u o d n o s s p r a m n e k i h drugih, širih u z r o k a . N i s m o sigurni da je to n a m j e r n o uči njeno uvijek, niti da se od te t o č k e m o ž e početi »radikalna« kritika čikaške škole. Širi društveni u z r o c i se manje-više niti ne spominju i u n e k i m d r u g i m sociološkim orijentacijama, a o v a k o neoperacionalizirani, k a k o se često n a v o d e , zvuče p r a z n o i ideološki. ** Ovaj je esej n a p i s a n 1940. godine.
96
dine, Park na slijedeći način definira prirodna područja-, »(prirodna područja) su proizvodi snaga koje stalno djeluju utječući na stvaranje pravilne distribucije stanovništva i fun kcija u okviru urbanog kompleksa. Ona su 'prirodna' jer nisu planirana . . . Prirodna područja su rezultat premještanja i sortiranja koje zovemo segregacijom« (str. 196.). Park smatra da je moguće razlikovati razne oblike prirodnih područja. On u ovom prilogu spominje centralnu poslovnu zonu, odnosno CBD (Central Business District), rezidencijalni kvart, suburbiju, područje lake i teške industrije, kao i slum područja, posebna geta u gradu i boemski kvart. Ovakva klasifikacija raznih prirodnih područja vrlo je bliska i inspirirana je Burgessovom teorijom ο rastu grada. U okviru prirodnih područja moguće je na lokalnom, ali i na globalnom, planu razlikovati razne vrste institucija i organizacija koje djeluju u svakom od područja. Sve institu cije »neprirodnog« karaktera, dakle, one koje nisu nastale »prirodnom« aktivnošću stanovnika. Park smatra nepri rodnim. Ranije smo napomenuli da su institucije organi za provođenje socijalne kontrole društvenog poretka. Sve ostale institucije koje su, pak, »prirodnog« karaktera, dakle, sve one koje su nastale aktivnošću stanovnika (kultura, obredi, jezik, štampa, itsl.) su normalne, prihvatljive i »prirodne«. U jednom drugom eseju — The City as a Social Labora tory (1974 c, str. 79) — Park određuje prirodna područja na slijedeći način: »Područje je zvano 'prirodno' jer je nastalo bez nacrta . . . jer ima prirodnu povijest. Postojanje takvih prirodnih područja . . . je izvjesna indikacija da je grad . . ., u izvjesnom smislu i do izvjesnog stupnja, jedan organizam. Grad je u biti konstelacija prirodnih područja, svakog sa svojim karakterističnim millieuom i od kojih svako ima svoje specifične funkcije u urbanoj zajednici kao cjelini«. Osim kategorije prirodnog područja koju Park koristi u svojim analizama grada, značajna je i kategorija moralnog područja, ο kojoj smo već nešto napisali. Moralno područje je jedan od elemenata proučavanja grada kroz nekoliko ti pova poredaka. Jedan od tih poredaka je i kulturni poredak, koji se sastoji iz množine tzv. moralnih područja. Ono nasta7
U r b a n a sociologija
97
je p r o c e s o m socijalne segregacije i p r o s t o r n o m k o n c e n t r a c i j o m odgovarajućih t i p o v a ličnosti koje nalaze razloga da žive zajedno u o k v i r u o d r e đ e n e teritorije. P a r k to t u m a č i na slije deći n a č i n : »Neizbježno je da individue koje teže o d r e đ e n o m obliku uzbuđenja . . . n a l a z e sebe, od v r e m e n a do v r e m e n a , na istim mjestima. R e z u l t a t toga je . . . da s t a n o v n i š t v o samo t e n d i r a segregiranju, ne p r e t e ž n o u skladu sa svojim intere sima, nego s u k u s i m a i t e m p e r a m e n t o m . « (Park, 1974 str. 49). Iz rečenog proistječe da g o t o v o svako susjedstvo m o ž e po primiti k a r a k t e r p o s e b n o g m o r a l n o g p o d r u č j a . Analiza g r a d a se, k a k o s m o to već n a p o m e n u l i ranije, m o ž e p o d u z e t i kroz tri o p ć a o b r a s c a p r o u č a v a n j a . Prvi je teritorijalni, drugi je ekonomski ili kompetitivni, a treći je kulturni poredak. Teritorijalni p o r e d a k se, očigledno, odnosi na nivo e k o l o š k e analize, e k o n o m s k i ili k o m p e t i t i v n i se o d n o si na p r o b l e m e e k o n o m s k e organizacije d r u š t v a i tržišta, a k u l t u r n i p o r e d a k na a n a l i z u p r i r o d n i h područja, u o v o m slu čaju shvaćenih k a o m o r a l n a područja. N e š t o drugačije o b l i k o v a n p r i s t u p analizi č o v j e k o v e o k o lice Park p r e d l a ž e u s v o m eseju Communit Organization and Juvenile Delinquency (Park, 1974 b, str. 5 2 — 6 4 ) . U n j e m u ističe da se analiza čovjekove okolice t r e b a p r o v o d i t i na ne k o l i k o nivoa. Prvi n i v o je a n a l i z a samog čovjeka, d r u g i je analiza obitelji ( » k o r p o r a t i v n a ličnost«), treći n i v o je susjed stvo, a četvrti je community, k o j a m o ž e biti p r o u č a v a n a na l o k a l n o m i širem nivou. Najveći p r o b l e m u analizi Parkove sociologije je često korišten, a n e d o v o l j n o j a s n o definiran p o j a m zajednice (community). N e k a d a se p o d zajednicom p o d r a z u m i j e v a ci jeli grad, n e k a d a je to s a m o obitelj, n e k a d a g r u p a , n e k a d a b a n d a , područje g r a d a ili p a k p o s e b n a institucija. N a j e d n o m mjestu u svojim r a d o v i m a . P a r k na slijedeći n a č i n definira pojam zajednice: »Zajednica je s k u p i n a ljudi koji z a u z i m a j u više ili manje jasno definirano p o d r u č j e . . . Zajednica nije s a m o s k u p i n a ljudi, nego i s k u p i n a institucija« (Park, 1974 b, str. 63). O v a k v a definicija ili o d r e đ e n j e zajednice d i r e k t n o asocira na p o k u š a j povezivanja o d r e đ e n j a p o j m a u vezi s njegovom socijalnom i n j e g o v o m p r o s t o r n o m k o m p o n e n t o m (skupina ljudi koji zauzimaju o d r e đ e n i p r o s t o r ) . P o k u š a v a 98
jući p o v e z a t i ta d v a o s n o v n a a s p e k t a zajednice (društvenu i p r o s t o r n u k o m p o n e n t u ) . P a r k ističe da će (u okviru granice bilo koje zajednice) e k o n o m s k e , političke i k u l t u r n e institu cije t e n d i r a t i da z a u z m u manje ili više jasno definiranu i ka r a k t e r i s t i č n u distribuciju. Osim toga, i u o k v i r u lokalnog područja će i s t a n o v n i š t v o i p o s e b n o l o k a l n e institucije po stupno postajati distinktivne s o b z i r o m na k a r a k t e r područja, a koji je p a k o d r e đ e n geografskim i d r u g i m e l e m e n t i m a . U cjelini, t a k v a organizacija zajednice je o n o što se u Parkovoj sociologiji n a z i v a ekološkom razinom. Ekološka ravan proučavanja posebno se pokazala povo ljnom za analizu d e l i n k v e n t n i h pojava, o d n o s n o , pojava koje su bile p r o u č a v a n e u okviru discipline human ecology, č e m u je i Park p o s v e t i o o d r e đ e n u pažnju. Njegovi r a d o v i klasifi cirani p o d n a s l o v o m human ecology m o g u se naći u d r u g o m t o m u njegovih djela iz 1974 g. M e đ u t i m r a d o v i m a j e d a n od značajnijih je Human Ecology (Park, 1974 e, str. 145—158). O d m a h na p o č e t k u ovog eseja P a r k definira human ecology p r e k o p o j m a kompeticije, konflikta, a k o m o d a c i j e i asimila cije koji predstavljaju o s n o v n e p o j m o v e njegove ekologije. »Kompeticija djeluje i u ljudskoj . . . zajednici da p o n o v n o uspostavi zajednički ekvilibrij koji je bilo zbog nekog vanj skog činioca ili n e k o n t r o l i r a n o g t o k a ž i v o t n e historije, bio poremećen« (str. 150). O s n o v n i k o n c e p t u p r o u č a v a n j i m a human ecology je k o n c e p t ekvilibrija i njegove d i n a m i č k e r a v n o t e ž e . Kada je ekvilibrij p o r e m e ć e n , o n d a dolazi do razvijanja n e k o g od s p o m e n u t i h e k o l o š k i h procesa da bi se p o v r a t i l a p o r e m e ć e n a r a v n o t e ž a . » U k r a t k o , d r u š t v o s eko loškog s t a n o v i š t a je teritorijalna jedinica, o d n o s n o , p o d r u čje u o k v i r u koga se biotička k o m p e t i c i j a o t k l a n j a i b o r b a za život dobija više i sublimiranije oblike« (str. 150—151). K a k o je j e d n o s t a v n o P a r k zamišljao djelovanje e k o l o š k i h procesa u v e k i m gradu, m o ž e n a m poslužiti j e d a n p r i m j e r koji on koristi u razvijanju e k o l o š k i h p r o c e s a . On ekološki proces ilustrira, na primjer, b o r b o m industrijskih i trgo vačkih institucija da se o d r e d i njihova pozicija u d u g o r o č n o m smislu i u o d g o v a r a j u ć e m p o d r u č j u g r a d a . R e z u l t a t te b o r b e će u d u g o r o č n o m smislu o d r e d i t i s u d b i n u tog područja, o d n o sno, cijele zajednice community). T i m e se o d r e đ u j e i a s p e k t 99
dominacije — koja će institucija, koji će sadržaj u dugoroč nom smislu orijentirati razvoj određenog dijela grada, odre đene zajednice, ovisit će ο rezultatu ove »borbe«.* Osnovni proces koji se, dakle, odvija u ekološkoj ravni proučavanja je proces kompeticije. On je više izražen u biotičkim zajednicama, a u ljudskim zajednicama zadobiva sublimiranije oblike. Osim ove, postoje naravno i druge razlike između animalne i humane ekologije. Jedna od razlika je da čovjek nije, naravno, toliko ovisan ο svojoj okolici kao što je to, na primjer, biljka ili životinja te da svoju okolicu može transformirati u skladu sa svojim želja ma. Čovjek je također znatno povećao svoje mogućnosti reagiranja u okolici, odnosno, pojačana je sposobnost ada ptacije koje je kod biljnog i životinjskog svijeta znatno ograničenija. Struktura životne zajednice čovjeka ima sasvim drugačiji karakter od biljne ili animalne zajednice. Ljudska zajednica je obilježena, prije svega, institucionalnim i soci jalnim odlikama, a ne prvenstveno biološkim i osniva se na običajima i pravilima. Osnovni ekološki proces koji se može utvrditi u ljudskim zajednicama je, nasuprot kompeticiji, proces konsenzusa. Ovakva distinkcija između biotičkih i humanih zajednica dovela je Parka do potrebe razlikovanja dvaju osnovnih oblika poredaka. Jedan oblik poretka, bliži animalnim i bio tičkim zajednicama, on naziva simbiotiskim društvima i daje niz primjera u kom smislu postoji simbiotički odnos između živog animalnog i biljnog svijeta i njihove okolice. Drugi oblik ekološke strukture, ovaj puta bliži ljudskim zajedni cama, je kulturno društvo koje je osnovano ne više na kom peticiji, nego na komunikaciji i konsenzusu.** * I n t e r e s a n t n o je da P a r k ne spominje financijski kapital kao ključnu o d r e d n i c u ove »borbe«. Slijedeći njegove k o n c e p t e , umjesto analize procesa donošenja o d l u k a u tijelu koje u k o n k r e t n o m smislu d o n o s i odluke, m o ž e m o zamisliti trgovačke i industrijske k a p a c i t e t e k a k o se m e đ u s o b n o b o r e za pojedinu lokaciju u stilu science fiction filmova ο d i n o s a u r u s i m a ! ** P a r k je cijelu svoju sociologiju z a s n i v a o na d u a l i z m u p r i r o d e i društva, što je vidljivo i iz ovog primjera. Sve su njegove podjele svodive s jedne strane na o p ć u g r u p u »priroda« — u kojoj prevladavaju prirodni zakoni, i na drugu o p ć u g r u p u — »društvo« — u kojoj prevlađuju društve ni zakoni. T i m e je on j e d a n od klasičnih primjera nastavka d i h o t o m n i h podjela u sociološkoj teoriji.
100
Ova dva poretka međutim ne egzistiraju u potpunosti odvojeni jedan od drugog. Oni se slijede u sukcesiji, oni se, kako to Park ističe, »aranžiraju« u vidu hijerarhijskih struk tura. »U biti, . . . oni čine piramidu od koje ekološki poredak čini osnovicu, a moralni poredak čini njenu nadgradnju« (str. 157). Ekološki poredak, »bazu«, možemo naći prije svega u biotičkim zajednicama, ali i u primitivnijim oblicima ljudskih zajednica u kojima nisu odnosi komunikacije i konsenzusa prevladali, nego su još uvijek osnovni kompetitivni odnosi. U ovom kontekstu očito je da Park smatra ekološki poredak osnovicom bilo kakvog socijalnog poretka. Društvo »aranžira« individue kao što raspoređuje i elemente svoje društvene strukture. Društvo, prije svega, ima kon trolnu funkciju i ono organizira, raspoređuje i orijentira energije individua od kojih je i samo sačinjeno. Ono to po stiže putem različitih društvenih institucija, od kojih gotovo sve imaju kontrolnu funkciju. Dakle, osnovna funkcija dru štva je da ograničava kompeticiju i razvija procese koope racije. Zbog ovakvog shvaćanja društvene strukture, nije čudo da je većina istraživanja u okviru čikaške škole upravo išla na utvrđivanje elemenata socijalne kontrole u pojedinom području grada. Problem organizacije zajednice (community organization) je proučavan kao efikasan oblik organizaci onog postojanja društvenih institucija u okviru određenog te ritorija grada koji treba realizirati djelovanje društvenih institucija. Da bi se, pak, znalo koji tip community organiza tion treba da se razvija u svakoj od zajednica, trebalo je za jednice temeljito proučiti. Prema tome, gotovo sva istraži vanja čikaške škole išla su na utvrđivanje elemenata socijalne kontrole u okviru određenog teritorija. U eseju The Urban Community as a Spatial Pattern and Moral Order (1974 f. str. 165—178)* navode se daljnji argu menti u prilog atomističke strukture društva, u prilog nomi nalističkog i organicističkog shvaćanja stvarnosti. Park smatra da »... u okviru granica svakog prirodnog područja. * U r b a n a zajednica k a o p r o s t o r n i o b r a z a c i m o r a l n i p o r e d a k .
101
distribucija stanovništva tendira da zauzme definitivne i ti pične obrasce. Svaka lokalna grupa predstavlja više ili manje definitivnu konstelaciju individualnih jedinica od kojih se sastoji. Oblik koji ta konstelacija zauzima . . . čini ono što su Dürkheim i njegova škola zvali morfološki aspekt društva.« (str. 166). Ovakvo shvaćanje društvene strukture nije nastalo samo zbog toga što je Park bio pod jakim utjecajem biologizma, nego i, koliko se to nama čini, iz njegove želje da se sociologija fundira kao »prava znanost«, da se realizira ideja ο sociologiji kao prirodnoj znanosti. Zbog te ideje želio je da razmatranje društva maksimalno podvrgne even tualnoj rigoroznoj znanstvenoj analizi. To je vidljivo i iz sli jedećeg pokušaja objašnjavanja strukture društva: »Reduci ravši sve društvene odnose na odnose prostora i na među ljudske odnose, bit će moguće primijeniti osnovnu logiku fizičkih nauka. Socijalni fenomeni bili bi reducirani na ele mentarno kretanje individua, upravo kao kod fizičkih feno mena, kemijskih reakcija u kojima se prati kvalitet doga đaja, toplota, zvuk, elektricitet, koji su svi reducirani na elementarno kretanje molekula atoma. Teškoća je što se u kinetičkoj teoriji pretpostavlja da su elementi nepromjenljivi« (str. 173). Velika želja, koju je Park gotovo stalno pokazivao, da od sociologije napravi »pravu znanost« dovela je, čak, do toga da je pokušao reducirati elemente ljudskog društva na »atomske čestice« s kojima će onda moći u laboratorijskim uvjetima izvoditi najrazličitije eksperimente. Teškoće, na koje i sam Park upozorava, ο tome da su atomi društvene strukture — ljudi — promjenlji vi, mogu se prevazići time da se, u tom slučaju, okrenemo psihološkim analizama i tek na osnovu značajnog psihološ kog produbljivanja znanja ο ljudima, moguće je steći jasnije spoznaje ο ljudima kao dijelovima društvene strukture. In dikativan je u tom kontekstu i slijedeći autorov stav: »Socio logija . . . kao svaka prirodna nauka klasificira svoje objekte da bi ih konceptualno definirala i od njih načinila apstrakcije iz kojih se onda mogu izvlačiti opći zaključci. Ali sociologija mora prvo imati svoje objekte proučavanja, prije no što pristupi njihovoj klasifikaciji. 102
Što je to društveni objekt? »To je jedan artefakt, nešto izrađeno, ceremonijal, običaj, ritual, riječi; sve što, kao i riječ, ima značenje i nije samo ono što se opaža. Fizički objekt postaje socijalni objekt jedino onda kada znamo nje govu upotrebu, njegove funkcije, njegovo značenje i njegovo različito značenje za različite osobe« (Park, 1974, str. 202). Izneseni autorov stav je jedan od rijetkih u kojima Park, na relativno sistematiziran način, izlaže svoje viđenje dru štvene strukture i u kome se, što ne treba posebno naglaša vati jer je očigledno, vidi značajan utjecaj Simmelove socio loške analize usmjerene analiziranju razumijevanja i značenja ljudskih akcija.
c) Procjena P a r k o v o g doprinosa sociologiji
Kada se pokušava izraditi rezime Parkovog djelovanja i ocijeniti kakav je njegov doprinos razvoju sociologije u Chicagu, pa i šire, na razvoj sociologije u SAD, a posebno na razvoj urbane sociologije, onda se, u raznim analizama koje su do sada učinjene, može utvrditi da su mišljenja uglav nom pozitivna, ali ima i onih koji ga oštro kritiziraju. Parkovo djelo se posebno pozitivno procijenjuje kada ga se stavlja u kontekst razvoja sociologije u SAD, ali se, sa žaljenjem, konstatira da on nigdje nije sustavno izložio svoje teorijske poglede. Mi smatramo da određena teorijska orijentacija, ako se ο tome u to vrijeme s obzirom na stupanj razvijenost sociologije uopće može govoriti, nije niti postojala, niti je autor, najvjerojatnije, imao neke dalekosežne teorijske pre tenzije, što je vidljivo i iz njegovog djela, ali i iz nekih nje govih ocjena ο tome kako on razumijeva sociologiju. On je, kako je to sam istakao, jednostavno pokušavao utvrditi raznolike sisteme klasifikacije u sociologiji, koji su tek pred uvjet za sustavnije analiziranje ljudskog društva i njegovo dublje proučavanje. J. Madge, na primjer, smatra da je ». . . R. Park bio možda prva važnija ličnost u sociologiji čiji su interes bili primarno ljudi i njihovo normalno socijalno ponašanje, prije nego 103
njihov socijalni razvoj ili njihovi socijalni problemi« (Madge, 1964, str. 88—89). Jedna od najboljih procjena Parkovog doprinosa sociologiji, koliko je to nama poznato, učinjena je od A. Boskoffa, koji smatra da je Park višestruko značajan za razvoj američke sociologije, no naglašava neka područja u kojima je njegovo djelovanje bilo najznačajnije. Park je, prije svega, značajan za iniciranje community studies (istra živanja zajednice), koja su u ozbiljnijem smislu i započele s njegovom aktivnošću, značajan je i za orijentiranje istraži vačkog postupka na proces i za primjenjivanje »razumijevajuće sociologije«. Osim toga, a što je posebno značajno za američku sociologiju, značajan je Parkov gotovo stalni inte res za proučavanje rasnih odnosa kao i, po mišljenju ovog autora, po tome što je postavio temelje human ecology i dao osnovne koordinate njenog razvoja. Boskoff dalje navodi da je veoma značajan utjecaj koji je na Parka izvršio Thomas, što je, na primjer, vidljivo u Parkovoj primjeni Thomasove postavke ο četiri želje, koje je Park preveo u tri želje. Inte res koji je Park pokazao za proučavanje ljudske gomile, što je bio predmet njegove doktorske disertacije, također je jedno od područja koje, Boskoff ističe. Ovaj autor upozo rava na specifično shvaćanje uloge urbane sociologije koje nailazimo kod Parka, a koja se pretvorila u osnovicu za daljnji razvoj human ecology. Na sreću ili nesreću — stvar je lične procjene — takva orijentacija urbane sociologije, koju je postavio Park, dovela je do tipa razvoja koji je proučavao posebno socijalno, a posebno prostorno. Nešto manje uspješnu procjenu Parkovog djelovanja dali su Schwendinger, Η. i J. (usp. u Schwendinger, H. i J., 1974), na što smo već ukazivali u ovom radu. U okviru »ra dikalne« perspektive koju zastupaju ovi autori, može se naći, među ostalim, i tvrdnja da su Park i Burgess poimali društvo u okviru »liberalno-sindikalističke ideje, odnosno, u termi nima funkcionalno neovisnih sklopova, konflikata interesa i integracija kroz akomodaciju . . . Oni su generalizirali ove formalne pojmove u univerzalne pojave društvenog života . . . Pankonfiliktizam je bio osnovni lik njihove konflikt-kontrolne teorije (str. 394). Osim utvrđivanja »liberalno sindikalističke« orijentacije, ova dva autora oštro napadaju 104
parkovu i Burgessovu* sociologiju zbog njene plošnosti. Stvarne izvore socijalne i ekonomske moći oni nisu otkrili, iako su bili, kako ističu ovi autori, opsjednuti beskrajnom potragom za tim izvorima u ime socijalne kontrole. Siri okvir problema koji su utjecali na formiranje soci ološke orijentacije Parka i Burgessa, smatraju ovi autori, može se izraziti na slijedeći način: Liberalni kapitalizam je doveo postupno do slabljenja tradicionalne kontrole, izazvao je krupne promjene u ekonomskom životu, a one nisu dovele automatski do novih oblika ljudske solidarnosti. Život se postupno pretvorio u borbu za vlastitu egzistenciju. Izostali su obziri ili obaveze prema tradicionalnoj grupi ili društvu kao cjelini. Čak je i sloboda takmičenja, koja je bila tipična za američko društvo, postala ugrožena. Prirodan rezultat takvog stanja je pojava socijalne anomije, izražena ponajviše u tzv. socijalnoj dezorganizaciji, porastom konflikata, po rastom individualnog egoizma i stanjem bezakonja. Osnovni zadatak društvene nauke, koja je proučavala takvu socijalnu situaciju, je bio — kako pronaći elemente integracije i kako pojačati elemente socijalne kontrole koji će smanjiti dru štvenu anomiju? Schwendingeri posebno naglašavaju da je Park-Burgessova teorija imala i pozitivnu stranu zbog toga jer je predstavljala impuls za stvaranje novih pokušaja fundiranja »metateorije«, što se kasnije posebno očituje u ra dovima Parsonsa i Mertona. Osim ovih kvalifikacija značaja R. Parka i njegove socio loške orijentacije, lapidarno i, po našem mišljenju, prilično nekorektno se ο njegovom djelovanju izjasnio i G. Hawthorn (usp. u G. Hawthorn, 1976), ο čemu smo ranije već izvijestili i nema potrebe da podsjećamo na ocjene ovog autora. Inte resantnu sistematizaciju Parkovog djelovanja i prosudbu nje govog djelovanja za daljnji razvoj čikaške sociologije, donosi i R. Turner (Usp. u Turner, R., 1967, str. IX—XLVI). Ovaj autor konstatira da »možda nitko drugi nije tako snažno utje cao na smjer koji će preuzeti američka empirijska sociologija * I n t e r e s a n t n o je da Park i Burgess postoje k o d ovih a u t o r a s a m o kao neraskidiva složenica. Niti j e d n o m nisu s p o m e n u l i posebno Parka, a posebno Burgessa!
105
kao R. Ε. Park« (str. IX), da bi dalje utvrdio da je kod Parka posebno značajna koncentracija na proces i na proučavanje značenja individualnih i kolektivnih akcija. Parkov se model istraživanja, prema mišljenju Turnera, može najbolje nazvati »dinamički dezekvilibrijski model«, odnosno, istraživanje ko je pretpostavlja da je dinamički ekvilibrij krajnji cilj, a svi procesi koji vrše poremećaj ekvilibrija su upravo procesi koje treba istraživati. Turner, također, podsjeća da Pari? nije nigdje sustavno iznio svoju teoriju, niti što točno smatra pod pojmom ekvilibrija. Interesantne su i Turnerove opaske ο tretiranju grada kao sociološkog laboratorija. »Svi Parkovi interesi našli su svoj fakus u gradu, koji je on često romantizirao . . . Iako nema ničega posebnog u logici Parkove eko loške teorije koja ograničava njenu primjenu na gradove, ideje su dobile svoj konačan oblik, skoro isključivo, u odnosu na metropolis« (str. XXIV—XXV). Ovaj autor upozorava i na »nesretnu koincidenciju da se često proučavanje urbanih prostornih obrazaca izjednačava isključivo sa human ecology. On smatra da utjecaj prostorne distribucije na društveni život predstavlja jedan od mnogih problema ekološke ana lize, ili, ističe Turner, Park nije nikada smatrao da se ekolo gija isključivo odnosi na jedan uzak aspekt prostornih odno sa, nego da se odnosi na cjelinu prostornih odnosa koji mogu biti opservirani jedino u vezi sa socijalnim procesima (str. 29). Osim navedenih autora koji su dali određene naznake za procjenu Parkovog djelovanja u sociologiji, treba navesti i stavove koje ο Parku iznosi i F. Matthews, koji je i napisao monografiju ο R. Parku (usp. u Matthews, 1977). Ovaj autor također smatra da je Parkov doprinos razvo ju sociologije dosta teško ocrtati jer nije nigdje sustavno iz nesen teorijski koncept. Zbog toga je utvrđivanje njegovog značaja, s obzirom na razvoj sociologije u SAD, moguće je dino iz fragmentarnih prosudbi i uz rizik da se dadu krive procjene i objašnjenja. Matthews smatra da se Parkovo djelo može najlakše proučiti kroz različite »konceptualne cjeline«, odnosno, one tipične dihotomne konceptualne pa rove, vidljive već kod F. Tönniesa. Opće ideje kojima je Park bio rukovođen, prije svega, su ideja progresa, koja se operacionalizira u socijalnoj promjeni koja se dešava u ljudskoj 106
povijesti. Progres se odvija u nekoliko faza, razina: od jednostavnog ka kompleksnom, od naivnog ka razvijenom, od ruralnog ka urbanom i od statičkog ka dinamičkom. U ovim općim Parkovim koncepcijama treba prepoznati utjecaj Spencerove »rastuće kompleksnosti«, smatra Matthwes, kao i Tönniesove ideje ο Gemeinschaft i Gesellschaft, što je Park preveo na distinkciju; jednostavno — kompleksno, odnosno; statično — dinamičko, a poseban par koji se kod Parka koristi je par; sveto — sekularno. Naglašavajući da je osnov na ideja koju treba respektirati u Parkovom djelu ideja pro gresa, Matthews naglašava da je on, pak, ne smije shvatiti jednoznačno — iako je on neizbježan, ne znači da su svi nje govi plodovi isto tako pozitivni. Osim do sada navedenih parova koji su karakteristični za Parkovu analizu, Matthews napominje da treba voditi računa i ο slijedećim parovima: svjesno — nesvjesno, etički neutralno — etički nabijeno, determinirano — voljno, snažno — meko, snage koje utječu na subjekt da djeluje neovisno ο svojim svjesnim željama — svjesno djelovanje, itd. Osnovni pojam koji raspravlja i Matthews u Parkovoj sociologiji je pojam zajednice (community). »Problematič nost« upotrebe pojma community u Parkovoj sociologiji pro istječe, na što smo ranije ukazali, iz mješavine prostornog i socijalnog, ali i iz miješanja idealiziranog stanja zajednice i »normalnosti« članova koji obitavaju tu zajednicu u okviru harmoničnog društvenog društveno-ekološkog poretka. Mat thews smatra da je još veći problem uzrokovan korištenjem pojma zajednice kao realiteta u kome vladaju kompetitivnokooperativni odnosi. Time se još više dovela u pitanje kon cepcija zajednice kao stabilne, moralno konsenzualne zaje dnice. Još su veći problemi, naravno, proistekli kada se cijeli grad shvatio kao aglomeracija sastavljena od mnogobrojnih zajednica koje karakteriziraju osnovni ekološki odnosi, među kojima je najznačajniji odnos kompeticije. Inzistiranje na »zlu grada« i »liječilačkom karakteru« zdravih zajednica, jed na je od konzekvenci ideje ο bazično pozitivnom karakteru svake zajednice, koju je i Park prihvatao, što je vidljivo iz njegove, zapravo, pragmatične orijentacije na social work (socijalni rad). Naravno, Parkove ideje su ovdje, kao i u dru107
gim mjestima, k o n t r a d i k t o r n e — s j e d n e p r e d s t a v l j a konfliktno područje u kojoj ekološki o d n o s i s a m o o d r ž a n j a , a s d r u g e predstavlja onaj socijalno-ekološki o k v i r u n a c j e d i n o »prirodno« m o ž e razvijati i u lijek od nevolja velikog grada.
s t r a n e , zajednica vladaju osnovni s t r a n e , zajednica k o m e se pojedi k o m e m o ž e naći
Završavajući poglavlje ο djelovanju R. Parka, n a p o m i njemo da je on, u s v a k o m slučaju, c e n t r a l n a figura čikaške škole u r b a n e sociologije, pa i šire — sociologije u SAD u njenim f o r m a t i v n i m g o d i n a m a . T e š k o ć a d a v a n j a cjelovite procjene P a r k o v o g djelovanja leži s j e d n e s t r a n e u r a z n i m p r o b l e m i m a u z r o k o v a n i m k a r a k t e r o m njegovog opusa, n a što smo više p u t a ukazivali, ali i iz k a r a k t e r i s t i k a »sociološke situacije« v r e m e n a u k o m e je on djelovao. Sociologija je bila u f o r m a t i v n i m g o d i n a m a , r e l a t i v n o je i lako, a i s t o d o b n o i teško, bilo zaključiti da se n e t k o »bavi sociologijom«.* Pro m a t r a j u ć i njegov opus, n a r o č i t o n e k e njegove izjave iz »auto biografske bilješke«, j a s n o je da on nije niti i m a o n a m j e r u izgraditi odgovarajući, cjeloviti »sociološki sistem«, nego da je sociologiju s h v a ć a o prije svega k a o o d r e đ e n i pogled na svijet koji će poslužiti boljem r a z u m i j e v a n j u tog istog svijeta, a, n a r a v n o , i n j e g o v o m poboljšavanju. U t a k v o m koncipi ranju, j e d n a od njegovih aspiracija je, a što se m o ž e vidjeti u njegovim r a d o v i m a , bila da sociologiji d a d e »znanstveniji« k a r a k t e r , a s druge s t r a n e — da u t v r d i poziciju sociologije k a o z n a n o s t i koja se i n t e r e s i r a za p r o u č a v a n j e r a z n o v r s n i h p r o c e s a u društvu, prije svega k r o z što bolje razumijevanje tih p r o c e s a .
rijsku dimenziju koja ga je usmjerila da proučava, na pri mjer, socijalne a s p e k t e u i n t e r n a c i o n a l n o j i globalnoj perspe ktivi (Vidich, Lyman, 1982, poglavlje XV).
3. Ε. M. BURGESS (1886—1966) Ernest Watson Burgess se r o d i o 1886. u K a n a d i s t u d i r a o sociologiju u Chicagu, a 1913 g. je d o k t o r i r a o s t e m o m The
Function of Socialization in Social Evolution.* Od 1916 godine pa sve do 1592. godine, k a d a odlazi u mirovinu, p r o v o d i k a o n a s t a v n i k na Odjelu za sociologiju čikaškog u n i v e r z i t e t a . Burgess se p o s e b n o i n t e r e s i r a o za p r o b l e m a t i k u sociolo gije p o r o d i c e , za sociološke a s p e k t e k r i m i n a l i t e t a i prevenciju zločina. Interesiravši se za p r o b l e m e sociologije obitelji. Burgess je n e k o l i k o p u t a bio u Evropi, čak je n e k o l i k o p u t a posjetio i SSSR interesiravši se za p r o b l e m e organizacije p o r o d i c e u toj zemlji.** Burgessova ličnost se, k a d a se g o v o r i ο n j e g o v o m d o p r i n o s u sociologiji — p o s e b n o u r b a n o j socio logiji, g o t o v o r e d o v i t o povezuje s ličnošću Roberta Parka.
Vidich i Lyman i s p r a v n o naglašavaju da je Park v j e r o v a o da će p r o b l e m i r a s n i h konflikata, socijalne n e j e d n a k o s t i i u r b a n e dezorganizacije, k a o i etičke integracije, biti riješeni s a m i m socijalnim p r o c e s o m . Osim toga, Parkovo e v r o p s k o o b r a z o v a n j e dalo je njegovoj sociologiji filozofsku i histo-
K a d a je p o č e t k o m t r i d e s e t i h godina R. Park n a p u s t i o sociološku k a t e d r u p o v u k a v š i se u mirovinu, Burgess je o s t a o k a o c e n t r a l n a figura koja je t r e b a l a nastaviti tradiciju čikaške škole. M e đ u t i m , sve do kasnih tridesetih godina, i s t r a ž i v a č k a a k t i v n o s t je bila d o n e k l e zamrla, a k a k o n a v o d i Cottrell u p r e d g o v o r u i z a b r a n i m djelima E. W. Burgessa, o s o b a koja je kasnije dala i n t e l e k t u a l n e poticaje istraživač k o m r a d u bio je L. Wirth, (usp. u Cottrell et. al., ed., 1973 a, str. 13). Isti a u t o r n a v o d i da je Burgess bio eklektik, čak teo rijski dogmatik, m e t o d o l o š k i rigorozan, n a r o č i t o u drugoj polovici svoje a k a d e m s k e karijere, te da je bio, prije svega, z a i n t e r e s i r a n za k o n k r e t n u aplikaciju znanja u socijalnoj po litici, što je vidljivo i iz s t r u k t u r e njegovih r a d o v a . Cottrell
* I d a n a s postoji m n o g o ljudi koji su spremni za sebe reći da raspravljaju ο o d g o v a r a j u ć e m »sociološkom aspektu«, m a d a nisu niti so ciološki školovani, niti su svojim djelovanjem pokazali da im je »socio loški aspekt« blizak.
* Funkcija socijalizacije u društvenoj evoluciji. ** I n t e r e s a n t n o je da je 1954 godine, u d o b a hajke protiv k o m u n i z m a u S A D , i Burgess bio ispitivan od » K o m i t e t a za zaštitu države« ο svojini v e z a m a sa SSSR-om!
108
109
s m a t r a da se i n t e l e k t u a l n i Burgessov z a d a t a k u Chicagu sveo n a p o k u š a j povezivanja e k o l o š k e p e r s p e k t i v e p r o u č a v a n j a ο g r a d u s n o r m a t i v n i m a s p e k t i m a socijalne s t r u k t u r e .
Burgess i Park su i z u z e t n o d o b r o surađivali. Burgess
je bio odličan m e n e d ž e r , d o b a r o r g a n i z a t o r i p r a k t i č n o ori j e n t i r a n istraživač, a Park je bio o s o b a koja je davala ideje, inicirala pojedine t e m e i nije se m n o g o interesirao za poje dine a s p e k t e provodljivosti p o j e d i n i h ideja. Zajedno s Par kom, Burgess je usmjerio m n o g e generacije s t u d e n a t a na izradu različitih m o n o g r a f s k i h studija ο gradu. »Pod stimu l a n s o m Park-Burgessovog i n t e l e k t u a l n o g r u k o v o d s t a v a , ge neracije s t u d e n a t a bile su k o r i š t e n e u Chicagu k a o neplaćeni istraživači« (Cottrell, ibid., str. 11). O s n o v n i sociološki Bur gessov i n t e r e s bio je u s m j e r e n na p r o u č a v a n j e p o r o d i c e u različitim k u l t u r n i m situacijama.* 1925. godine, godišnje savjetovanje Sociološkog udru ženja SAD bilo je p o s v e ć e n o sociološkim p r o u č a v a n j i m a g r a d a . Slijedeće godine pojavila se publikacija koju je izdao E. W. Burgess, tadašnji tajnik udruženja, pod n a s l o v o m —
The Urban Community. U p r e d g o v o r u toj publikaciji (usp.
Burgess, Ε. W., 1926, str. VII—X) Burgess u t v r đ u j e da su studije ο selu p r e t h o d i l e različitim p r o u č a v a n j i m a socijalnih procesa u g r a d o v i m a . Postoji n e k o l i k o razloga zašto je p r o učavanje g r a d a u izvjesnom smislu »kasnilo«. On n a v o d i tri o s n o v n a r a z l o g a : zbog veličine i k o m p l e k s n o s t i grada, zbog nepredvidljivih p r o m j e n a koje p r a t e brzi rast g r a d a i zbog m o b i l i t e t a i r a z n o l i k o s t i s t r u k t u r a stanovništva, što je g o t o v o o n e m o g u ć i l o razumijevanje g r a d a k a o pojave koja je značaj nija od geografske ili a d m i n i s t r a t i v n e jedinice. Burgess s m a r t a da se i n t e r e s za p r o u č a v a n j e g r a d a razvio iz r a z n o l i k i h p o k r e t a koji su se razvijali u g r a d o v i m a te koji su trebali d o v e s t i do boljeg r a z u m i j e v a n j a socijalne s t r u k t u r e g r a d a . »U biti, grad je bio ' s r e t n o l o v a č k o polje' r a z n i h po k r e t a : p o k r e t z a bolju u p r a v u , p o k r e t socijalnog rada, p o k r e t * I n t e r e s a n t n o je da je Burgess cijeli život živio sa sestrom i o c e m te da se n i k a d a nije ženio, što je po mišljenjima jednih istraživača bila prednost, a po mišljenjima drugih manjkavost za poduzimanje istraživanja iz sociologije p o r o d i c e !
110
javnog zdravlja, pokret javnih igrališta, pokret za izgradnju društvenih centara, pokret za bolja naselja, pokret za amerikanizaciju. Svim ovim pokretima nedostajalo je osnovno razumijevanje koncepcije grada. Oni su se osnivali samo na administrativnim s r e d s t v i m a . . . da poprave zlo života u gradu. Čak se pokret za community organizaciju teorijski oslanjao na koncepciju grada kao jedinice administrativnog karaktera, a ne na pragmatičnim eksperimentalnim progra mima rukovođenima proučavanjima stvarnih uvjeta i tren dova u urbanom životu« (Ibid.) Završavajući uvod u skupinu referata različitih autora, od kojih će se dobar dio njih u kasnijim godinama profilirati kao »urbani sociolozi«. Burgess napominje da je tendencija onog vremena bila da se grad shvati kao živi organizam, kao i da se istraživanja koja se trebaju provoditi u gradu moraju dovesti prije svega do ». . . fundamentalnih promjena u razumijevanju grada kao proizvoda međuigre ekonomskih i kulturnih sila«. Osnovni interes Burgessa u gradskim studijama koncen trira se oko dvije osnovne ideje. Jedna je da se grad treba proučavati kao dinamička struktura, kao organizam, da se utvrđuju raznoliki indikatori njegove strukture, a druga je da se rezultati socioloških istraživanja moraju primijeniti u konkretnom poboljšanju uvjeta gradskog života, odnosno, trebaju pomoći provođenju različitih tipova pokreta koji će dovesti do popravljanja uvjeta života u gradu. Takav re lativno strogo utvrđen krug interesa Burgessa vidljiv je i u njegovom opusu koji se odnosi na probleme sociologije gra da. Njegov najznačajniji esej po kome je, moglo bi se reći, on i danas poznat je esej pod naslovom The Growth of the City (Rast grada), u kome on iznosi svoje viđenje i svoju te oriju porasta grada. Drugi krug njegovih interesa je izražen u pokušajima aplikacije modela rasta grada iznesenom u prethodnom eseju, a koji se može dobro očitati u radu pod naslovom Can Neighborhood Work Have a Scientific Basic? (Može li socijalni rad u susjedstvima imati naučnu osnovu?), u kome iznosi razne načine kako se pragmatički može pristupiti analizi problema susjedstva. 111
Njegove ideje ο problemu rezidencijalne segregacije u američkim gradovima izložene su u eseju Residential Segre gation in American Cities (Rezidencijalna segregacija u ame ričkim gradovima). U opisu Burgessovog doprinosa čikaškoj školi urbane sociologije, mi ćemo se zadržati na iznošenju osnovnih ideja iz spomenutih radova, ostavljajući po strani njegova interesovanja iz područja sociologije porodice i sociološke meto dologije. U osnovnom eseju po kome je gotovo danas jedino i poznat, a po kome se i doprinos čikaške škole urbane soci ologije nekada gotovo jedino i procjenjivao — (The Growth of the City, Burgess, 1967 a, str. 23—36. Burgess pokušava formulirati model rasta grada koji je proučavao, naravno, na primjeru Chicaga i koji je kasnije u literaturi poznat kao tzv. koncentrični model rasta grada. Treba odmah na početku naglasiti da je i sam autor s rezervama govorio ο primjeni tog modela na ostale gradove, pa je kasnija kritika, koja se pojavila u vidu pretencioznog sociološkog »imperijalizma«, ο univerzalnoj primjeni tog modela unaprijed deplasirana, iako je autor ostavio mogućnost za pokušaje primjene tog modela i u drugim situacijama. On smatra da »tipičan pro ces ekspanzije grada može biti najbolje ilustriran . . . serijom koncentričnih krugova koji mogu biti obilježeni da označe sukcesivne zone urbanog širenja i tipove područja koja se razlikuju u procesu ekspanzije. Ovaj grafički prikaz je ide alna konstrukcija tendencije bilo kojeg grada da se radijalno širi od svog centralnog poslovnog područja . . .« (str. 26). Vidljivo je da Burgess govori ο idealnom, a ne ο realnom modelu procesa rasta grada, pa je, dakle, interpretacija koja je njegov model uzimala kao stvarni model bilo kojeg grada ustvari prezentacija one pogreške koja se primjećuje i u kri voj upotrebi modela Gemeinschafta i Geselischafta. Burgess razlikuje pet osnovnih zona. Prva je zona Loop, što je naziv za centralnu poslovnu zonu ili CBD (Central Business District) u Chicagu, druga se zona koncentrično širi od centralne i u njoj možemo naći slumove različitih tipo va — njemački geto, »malu Italiju«, kinesku četvrt, područje iznajmljenih soba, itd. Treća zona napučena je prvenstveno
»zaposlenim osobama«, kao i imigrantima koji već duže vrijeme borave u SAD, pa su se emancipirali od druge zone i »osvojili« dio treće zone. Četvrta zona je u biti rezidenci jalna zona i u njoj se mogu razlikovati različite kategorije stanovništva: bogatiji i siromašniji, kao i njima pripadajući objekti — obiteljske kuće, veće ili manje, ali i siromašnije kuće, kao i višekatnice. Posljednja, peta zona se proteže i do 60 minuta utrošenog vremena na putovanje do centra grada, dakle, zona komutiranja, zona koju bismo danas mogli naj prije nazvati suburbanom zonom. Zone se, po mišljenju autora, mogu odvojeno dobro prou čavati, ali postoji i tendencija u svakoj zoni da se proširi na račun drugih zona. Postoji, dakle, određena sukcesija, odno sno, sukcesivno mijenjanje bazične namjene svake od na vedenih zona. Pojam sukcesije je eminentno ekološka kate gorija koju ćemo detaljnije raspravljati kada budemo go vorili ο još jednom predstavniku čikaške škole, ο R. McKenzie-u. Burgess postavlja različita pitanja na koja također po kušava dati i odgovore: Koji su razlozi rasta grada? Koji je minimalni normalni stupanj ekspanzije grada? »Na ta pi tanja može se, možda, najbolje odgovoriti misleći ο urba nom rastu kao ο rezultanti organizacije i dezorganizacije analogne anaboličkim i kataboličkim procesima tjelesnog metabolizma« (str. 29). Govoreći dalje ο »pulsu zajednice«, vidljivo je u kolikoj mjeri je u Burgessovom razmišljanju prisutno organicističko nasljeđe. U njegovom je radu najo čitije vidljiva kombinacija biologističkog shvaćanja ljudskog društva povezanog s analizama i kategorijama human eco logy. Ovaj Burgessov rad je zbog svoje jednostavnosti i te orijske plošnosti bio veoma mnogo primjenjivan u gotovo svim monografskim urbanim studijama, odnosno, doktora tima na čikaškom univerzitetu tridesetih godina ovog sto ljeća.
112
8
U drugom radu koji ćemo nešto više prezentirati — Can Neighbordhood Work Have a Scientific Basic? (Burgess, 1967 b, str. 37—50), koji je prvi puta objavljen 1925 godine i koji je bio uključen u skupinu eseja u knjizi pod naslovom Urbana sociologija
113
The City — koja je također publicirana 1925. godine. Burgess je više zainteresiran za konkretne pragmatične probleme ustanovljavanja načina organiziranja socijalnog rada u su sjedstvima na naučnoj osnovi. On je uzeo Chicago kao primjer grada na osnovi koga je i esej nastao, međutim, on pretpostavlja da je proces urbanog života u jednoj urbanoj zajednici tipičan za život u gradskim zajednicama SAD te da se, analogno rečenom, ovaj prikaz može primjenjivati i u drugim američkim gradovima. Nastavljajući se na organičko normalističku tradiciju proučavanja ljudskih zajednica. Burgess utvrđuje da svaka zajednica (community), ili čak sub-zajednica kao što je, na primjer, susjedstvo, može biti analizirana kao posebno po dručje u kojem djeluju različite »sile«. Te sile on grupira u tri osnovne skupine: ekološke, kulturne i političke. Nave dene sile djeluju na formiranje posebnih aspekata zajednica, pa se može govoriti i ο postojanju triju oblika zajednica: ekološke, kulturne i političke. Ekološka zajednica se može shvatiti kao community u aspektima prostornog kretanja, odnosno, u njenim geografskim aspektima. Kulturna zaje dnica je reprezentirana određenim duhom njenog stanovni štva, pa se ona treba proučavati kroz sentimente, oblike ponašanja, ceremonije. Smatrajući taj aspekt zajednice naj više zanemarenim. Burgess daje primjere koje treba prou čavati, a koji su »lebdeći« jer nisu dovoljno proučeni. Imi grantske skupine predstavljaju dobro tlo za proučavanje navedenih aspekata zajednice, a neke od pojava se izraža vaju, na primjer, u slijedećim neoperacionaliziranim tvrdnja ma, na primjer; »samosvijest Nove Engleske«, »južnjačka ljubaznost«, »škotska škrtost«, itd. Treći aspekt zajednice je politička zajednica i nju treba proučavati, smatra Burgess, u slijedećim dimenzijama: Koji su tipični elementi koji utječu na to da se stanovnici jedne zajednice ponašaju kao lokalna politička struktura? Kako jedna zajednica postaje lokalna politička struktura? Pod ko jim uvjetima? Analogno postojanju triju grupa zajednica. Burgess utvr đuje i postojanje triju grupa sila koje djeluju u zajednici: 114
ekološke, kulturne i političke sile. Ekološke sile, koje on nekada naziva i ekonomske sile, determiniraju proces kompeticije i segregaciju i distribuciju stanovništva prema mjestu stanovanja i prema njihovom zanimanju (str. 42). Govoreći ο kulturnim silama. Burgess se susreće problemom tipičnim za urbanu sociologiju, a to je problem situiranja kulturnih pro cesa u odgovarajući prostor, što rješava vrlo jednostavno: »kultura kao socijalno nasljeđe grupa uključuje i lokalitet (prostor)« . . . (str. 44—45), što znači da je jednim jedno stavnim potezom Burgess objasnio da kultura ima svoju ekspresiju u životu svojih stanovnika u okvirima odgovara jućeg prostora. Vidljivo je da kada spominje kulturnu za jednicu, odnosno »kulturne sile«, Burgess ima na umu pojam prirodnog područja iako ga eksplicitno ne pominje. Burgess daje vrlo redukcionističko viđenje kulturnih sila ilustrirajući ih, na primjer, problem delinkventnosti (što se više pojavljuje u zajednicama koje češće migriraju) i osla njajući se na ideju ο »kulturnom konfliktu«. Rezultat inten zivnih promjena u kulturnim obrascima dovodi često do amoralnosti i delinkvencije, ukratko, do lične i socijalne de zorganizacije, smatra Burgess (str. 45). Političke sile predstavljaju, pak, formalnu kontrolu javnog mnijenja i provode zakonitost u odgovarajućem po dručju grada. Na koncu, odgovarajući na pitanje koje je postavio u naslovu ovog eseja ο tome može li socijalni rad u zajednici, susjedstvu imati naučni karakter, on utvrđuje da rad može imati znanstveni karakter ako se oslanja na sistem proučavanja koji je on predložio. Naučni interes za zajednicu trebao bi biti sve intenzivniji jer rast grada, smatra Burgess, dovodi do razaranja suvremenih zajednica i susjedstava te se, ukoliko se želi sačuvati »ljudska karakte ristika« grada, tipičnost susjedstava i zajednica u širem smi slu moraju održati. Burgessov esej ο rezidencijalnoj segregaciji (Burgess, 1967 c, str. 50—64), prvi puta publiciran 1928 godine, ima nešto više izražene teorijske aspiracije i, kao gotovo svi ostali njegovi radovi, oslanja se na njegov vlastiti kon centrični model rasta grada. Shvaćajući grad kao organizi8'
115
ranu skupinu pojedinačnih područja (zajednica). Burgess navodi slijedeće: »Grad je . . . podijeljen u rezidencijalna područja i susjedstva od kojih svako jeste ili tendira da bude predominantno naseljeno jednom rasnom ili migrantskom skupinom, ekonomskom ili socijalnom klasom« (str. 51), Burgess, međutim, niukom slučaju ne ispituje razloge zbog kojih su pojedine rezidencijalne skupine »izabrale« pojedina područja za stanovanje, odnosno, koje to »sile« djeluju kada se govori ο naseljavanju pojedinih tipova stanovnika u po jedine tipove predjela gradova, posebno ne postavljajući pitanje ο tome ima li što tu što bi trebalo eventualno pro mijeniti, on samo želi ispitati aplikabilnost modela i utvrditi aktuelnu situaciju. U tim pokušajima on vrši odgovarajuću modifikaciju svog modela, naglašavajući još jače ovaj puta da se baš svaki grad ne mora razvijati po rečenom modelu, međutim, ne odbacujući sam model, nego uvodeći druge elemente koji mogu dovesti do neprilagođenosti modela. Radijalno širenje jeste jedini činilac, smatra Burgess, koji utječe na model rasta američkih gradova, ali treba konsta tirati postojanje i drugih činilaca koji utječu na urbani rast. On smatra da treba voditi računa ο geografskim ele mentima, ο prostornim elementima, ο prirodnim elementima, vještačkim barijerama, ali i ο naslijeđenim oblicima načina korištenja određenog dijela gradskog teritorija, što sve može dovesti do iskrivljavanja obrasca. Iako uvida da je potrebno uvažavati u nekim slučajevima i druge elemente, ipak je uvjeren da se osnovni koncept modela neće bitno izmijeniti. Segregaciju stanovništva Burgess proučava isključivo na osnovi svojih analiza imigrantnog stanovništva te obrazaca naseljavanja tog stanovništva — prvog mjesta naseljavanja, zatim zauzimanja boljih pozicija i integriranja u urbanu za jednicu. Zbog toga nije niti začuđujuće da je on socijalnu segregaciju stanovništva sveo na proučavanje populacionih kretanja posebnih skupina stanovništva, proučavajući ga posebno kroz različite »valove invazija«. Osnovni proces koji se može konstatirati u »valovima invazije« je proces sukce sije, a on se sam, smatra autor, sastoji od nekoliko faza: od invazije teritorije, koja često započinje kao neprimjetan pro ces, odnosno, kao postupna penetracija jednog stanovništva 116
u jednu ekološku zonu,- zatim slijedi reakcija, koja može biti više ili manje violentna rezistencija stanovnika zajednice koji su »invadirani«, a koja, pak, dovodi postupno do treće faze ovog procesa, odnosno, definitivnog prodora »novih« stanovnika i istodobno napuštanja, također definitivnog, ranijih stanovnika. Četvrta faza ili klimaks predstavlja po stignuće novog stabiliteta, uspostavljanje ravnoteže i novog ekvilibrijuma (str. 59). Ovaj prikaz je dobra ilustracija primjene ekološke anali ze na proučavanje jednog od socijalnih procesa koji se odvi jaju u velikom gradu. Iako bi se ovakav model eksplikacije mogao vrlo lako odbaciti kao neprimjeren, treba, ipak, na glasiti da on može biti vrlo dobro primijenjen u analizi pro cesa mijenjanja struktura stanovništva u pojedinim dijelo vima gradova ili susjedstvima. Struktura velikih američkih gradova najlakše se može proučavati ako se shvati kao kom binacija mnogih gradskih dijelova od kojih svaki ima svoju karakteristiku. Jedna od karakteristika je i stupanj horaogeniziranosti stanovništva s obzirom na rasnu, nacionalnu, imovinsku, kao i druge elemente strukture. Takva struktura gradova ušla je i u kolokvijalni jezik, pa se često govori ο »dobrim« i »lošim« susjedstvima kao ο osnovnim karakte ristikama pojedinih dijelova grada. Osim »dobrih« i »loših« susjedstava, govori se i ο susjedstvima koja su u »procesu rehabilitacije«, kao i ο onima koja se nalaze u procesu »deteriorizacije«. Za takvo zaključivanje nije potrebno provoditi posebne analize, dovoljno je promatrati oko sebe. Kontrasti između pojedinih predjela grada toliko su oštri, a rastojanja između potpuno kontrasnih predjela pak često veoma mala. Nekada je moguće naći »vrlo dobro susjedstvo« ograničeno, odnosno, zaokruženo »vrlo lošom zajednicom«. Pojavni, vanjski elementi pojedine oblasti u rasulu ili, pak, u procesu rehabilitacije su polusrušene kuće koje se nalaze tik uz »nor malne«, napušteni automobili na ulicama pored sasvim upo trebljivih, stanovnici koji su redovito zaposleni, a koji žive u istoj ulici u kojoj se nalazi mnogo prosjaka i slično. »Po pravljanje susjedstava« se u SAD često svodi na pokušaj iseljavanja crnih i doseljeničkih stanovnika iz Portorica i doseljavanja stanovnika srednje klase. Poboljšavanje situaci117
je vezano je, dakle, prije svega uz mijenjanje socijalne stru kture stanovništva. Burgessovo djelovanje je, kao što je vidljivo iz ove kratke prezentacije nekih važnijih njegovih radova, bilo orijentirano na praktičku primjenu socioloških saznanja u svakodnevnoj socijalnoj politici. Njegov osnovni doprinos urbanoj sociolo giji predstavlja koncentrični model rasta grada koji je ne samo on dogmatizirao, nego je dogmatizacija došla još više do izražaja u kasnijim godinama. Često se taj koncentrični model smatra jedinim doprinosom urbane sociologije u Chi cagu, vjerojatno zbog njegove samorazumljivosti i jednostav nosti. Interesantno je kako su dvije sasvim suprotne osobe kao što su bili Park i Burgess, kako to navode raniji studenti sociologije u Chicagu, dobro surađivali. No, to svakako nije tema ovog rada pa ćemo to ostaviti budućim zainteresiranim istraživačima.
4. RODERICK McKENZIE (1885—1940) R. McKenzie nije bio član čikaške sociološke škole, odno sno, nije nikada radio na odjelu za sociologiju u Chicagu, ali je bio osoba koja je prihvatila neke od postavki te škole, posebno one iz područja human ecology, i primjenjivao ih u svom profesionalnom radu. McKenzie je slijedio gotovo sve postavke ο području human ecology koje su postavili Park, Burgess i ostali autori koji su se bavili tom disciplinom. McKenzie je analizirao i zajednicu, kao i proces metropolitanizacije u SAD, ο čemu ćemo u nastavku detaljnije izvije stiti. R. McKenzie se rodio 1885. g. u Kanadi, a 1913. godine je počeo studij na čikaškom sveučilištu gdje je došao u kon takt s poznatom grupom čikaških profesora. 1920 godine postao je nastavnik na sveučilištu u Seattle-u. 1925 godinu je proveo na specijalizaciji u Evropi, ο čemu je objavio publi kaciju L'évolution économique du monde* (1928). 1930. godi* E k o n o m s k i razvoj svijeta.
118
ne odlazi na sveučilište Michigan u Ann Arbor, gdje osniva sociološku katedru. Tamo je djelovao sve do 1940. godine kada je naprasno umro u svojoj 55 godini. Imao je razvijene profesionalne i prijateljske odnose s Parkom i Burgessom. planirao je napisati zajedno s Parkom knjigu ο human eco logy, no nije ostvario tu želju. Izbor iz njegovih djela (Usp., Hawley, Α., ed., 1968) po kazuje da se njegovo glavno interesovanje može naći u području humane ekologije, pa ćemo i mi tom njegovom radu posvetiti najveću pažnju. U radu The Ecological Approach to the Study of Human Community (McKenzie, 1968 a)*, koji je prvi puta objavljen 1924 godine, postavljaju se osnovne dimenzije ekološkog pristupa. McKenzie želi prvo utvrditi kakav je odnos između humane i biljne ili životinjske ekologije. On kaže: ». . . hu mana ekologija je proučavanje prostornih i vremenskih odno sa ljudskih bića pod utjecajem selektivnih, distributivnih i akomodativnih sila okolice« (str. 4). Darwinizam je gotovo najosnovniji utjecaj koji se može primijetiti u radovima go tovo svih ekologista, pa prema tome i u radovima McKenziea. On smatra, na primjer, da se borba za opstanak odvija i u ljudskom društvu isto tako kao i u životinjskim zajednicama. On razlikuje nekoliko tipova zajednica. Prvi oblik zajednice je primarna zajednica (poljoprivredno središte, rudarsko na selje, ribarsko naselje), a drugi je sekundarna zajednica koja zadovoljava sekundarne funkcije (komercijalna, distributivna zajednica). Treći oblik zajednice je industrijski grad, a četvrti oblik zajednice je ona zajednica koja nema distinktivan oblik niti funkcije. Interesantno da je distinkcija tipova zajednica izvršena prije svega s obzirom na ekonomske, a ne ekološke parametre. U ovom istom eseju autor tumači razvoj ljudske zajednice u cikličkim krugovima, navodeći da se sve zajednice kreću u cikličkim krugovima težeći uvijek da uspostave stanje di namičkog ekvilibrija. U drugom značajnijem prilogu pod naslovom The Scope of Human Ecology (Domet humane ekologije, McKenzie, * Ekološki pristup proučavanju ljudske zajednice.
119
1 9 6 8 b), koji je prvi puta publiciran 1 9 2 6 godine, navode se osnovni ekološki procesi u ljudskim zajednicama. Ovaj puta autor definira nešto šire područje djelovanja humane eko logije utvrdivši da se njeno područje djelovanja nalazi u me đudjelovanjima ekoloških i kulturnih sila. Koji su tipični procesi koje treba proučavati u okviru human ecology? McKenzie navodi ukupno čak 18 različitih procesa. Ekološka distribucija je prvi proces i ona predstavlja ». . . prostornu distribuciju ljudi i njihovih aktivnosti koja proistječe iz me đudjelovanja sila koje više ili manje svjesno djeluju . . .« (str. 2 0 ) . Drugi značajan proces je ekološka jedinica ili eko loška konstelacija, što predstavlja ukratko specifičnost svake jedinice s kojom operiramo u ekološkoj analizi. Jedinica, dakle, mora biti dovoljno distinktivna da bi bila istodobno specifična. Treći značajan proces su mobilitet i fluiditet, čime se želi naglasiti da su sve ekološke jedinice u procesu stalne promjene, a četvrti proces — distanca — predstavlja mjeru fluiditeta koja se, prije svega, izražava u prostornim elemen tima. Peti proces uključuje razlikovanje raznih ekoloških činilaca, a među kojima McKenzie razlikuje: geografske, eko nomske, kulturne, tehničke, političke i administrativne čini oce. Šesti ekološki proces predstavlja sama analiza eko loških procesa, odnosno, ». . . tendencija u vremenu prema posebnim oblicima prostornog i preživljavajućeg grupiranja jedinica koje posjeduju ekološku distribuciju« (str. 2 3 ) . U okviru rečenog, autor razlikuje 5 osnovnih procesa s kojima smo se već susretali i kod drugih autora čikaške škole. To su koncentracija, centralizacija, segregacija, invazija i suk cesija. Slijedeći proces koji autor naglašava je regionalna koncentracija, a koja predstavlja ». . . tendenciju da se osobe koncentriraju u određenom području ili regiji« (str. 2 4 ) . a regionalna specijalizacija, kao slijedeći proces, je ». . . pri rodan rezultat kompeticije pod postojećim uvjetima tran sporta i komunikacije« (str. 2 5 ) . Disperzija je ekološki proces suprotan koncentraciji, a proces centralizacije je također ekološki proces koji ». . . je učinak ljudskih bića da žive zajedno na određenim lokacija ma zbog zadovoljavanja specifičnih zajedničkih interesa . . .« (str. 2 6 ) . Osim navedenih procesa, McKenzie raspravlja i ο 120
tipovima centara smatrajući da se njihov karakter također dade proučiti iz ekoloških procesa. Uvodi interesantan po jam »kretanja centara«, odnosno, premještanja centara odre đenih aktivnosti s obzirom na ekonomsku i ekološku aktiv nost. U tom su smislu karakteristični procesi centralizacija i recentralizacija kao proces ponovnog uspostavljanja centa ra. Segregacija, kao slijedeći ekološki proces, je rezultat raznolikih sila selekcije. McKenzie, ipak, utvrđuje da je osno vica svake segregacije ekonomska situacija. Objašnjavajući nešto detaljnije ekološke procese invazije i sukcesije, autor naglašava da je invazija ». . . proces grup nog premještanja; ona pretpostavlja osvajanje jednog segregiranog područja drugim, najčešće onog pored« (str. 3 1 ) Sukcesija, pak, predstavlja cikličke promjene ekoloških proseca. Ovakav pristup humanoj ekologiji koji nalazimo kod McKenziea, gotovo da više nema nikakve veze sa stvarnim sociološkim proučavanjima jer su svi procesi koji se navode praktički apstrahirani, bilo od ljudskih aktivnosti i želja, bilo od nekih širih procesa koji uvjetuju ekološke procese. Nema potrebe posebno navoditi kako je čovjek kao aktivni subjekt praktički u potpunosti isključen iz ove komplicirane igre eko loških činilaca. U navedenom izboru iz djela R. McKenziea nalazi se i kraći esej ο problematici susjedstva (str. 7 3 — 8 3 ) u kome se, prije svega, konstatiraju različite tvrdnje ο značaju susjed stva u modernom gradu. Određenu pažnju autor je posvetio i proučavanju pro blematike ekologije institucija, kao i problematici metropolitanizacije, što je posebno interesantno jer su radovi iz tog područja pisani u tridesetim godinama kada su se problemi metropolitanizacije ozbiljnije tek naslućivali. 5. LOUIS WIRTH ( 1 8 9 7 — 1 9 5 2 )
L. Wirth se rodio u Njemačkoj 1 8 9 7 . godine. 1 9 1 1 . godine ga je ujak odveo u SAD, a 1 9 1 4 godine došao je u Chicago na studij. 1 9 2 2 g. boravio je u Njemačkoj, a 1 9 2 5 godine je 121
doktorirao na čikaškom odjelu za sociologiju s temom The Ghetto, koja je kasnije poblicirana kao jedna od značajnih monografija studenata — doktoranada. 1930—31 godine Wirth ponovo boravi u Evropi, posjećuje Francusku i Nje mačku baveći se, prije svega, sociologijom saznanja. Tada je dosta kontaktirao sa sociolozima i filozofima u Njemačkoj, posebno s Κ. Mannheimom, W. Sombartom, L. von Wieseom i drugim. Njegov profesionalni interes za sociologiju saznanja vidljiv je i iz činjenice da je Mannheimovo djelo Ideologija i utopija preveo na engleski (zajedno s Reisom). Uvidjevši opasnost širenja nacizma između 1932. i 1937. godine, gotovo cijelu obitelj je postupno prebacio u SAD. 1931. godine po staje profesor u Chicagu, gdje ostaje sve do svoje iznenadne smrti 1952. godine od srčanog udara. L. Wirth je bio član mnogobrojnih komisija, agencija, bio je predsjednik američkog sociološkog udruženja, držao je mnogobrojne govore preko radija, naročito za vrijeme ratnih godina, a 1950. godine postao je prvi predsjednik Internacio nalnog sociološkog udruženja. L. Wirth je predstavnik druge generacije čikaških socio loga, a njegovo djelovanje ostalo je poznato kasnijim gene racijama, prije svega po radovima iz urbane sociologije. Tu se svakako posebno izdvaja esej Urbanism as a Way of Life (Urbanizam kao način života), objavljen prvi puta 1938 godi ne, a za koga je i sam utvrdio da je to jedan od njegovih tekstova za koji je primio najveći broj upita za ponovno štampanje. Po mišljenju Reissa (Reiss, A J., ed., 1964, str. IX—XXX), Wirth je bio posebno zainteresiran za područ ja demografije, humane ekologije i tehnologije. Ne treba zanemariti niti njegov interes za sociologiju saznanja ili, kako je on nazivao, »sociologijom intelektualnog života«. Osim interesa ovog autora koja možemo stvrstati u područje klasične urbane sociologije, problem planiranja je također predstavljao jedno od područja ο kojima je on pisao. To je proistjecalo iz njegovog uvjerenja ο tome da je urbani pore dak moguće racionalnim sredstvima, odnosno, planiranjem učiniti snošljivijim. Reiss smatra da je Wirth bio prilično skeptičan prema mogućnostima zasnivanja opće, generalne sociološke teorije. 122
Nasuprot izgradnji »velike teorije«, bio je više usmjeren na akciona istraživanja.* Osim toga, u smislu njegove metodo loške orijentacije, treba naglasiti da je bio pristalica vrijed nosnog pristupa u sociologiji, a ne neutralnog. Wirth je smatrao da je sociologija kao znanost nužno i komparativna znanost, te da se zbog toga ona mora zasnivati na povijesti. Reiss naglašava da je i Wirth imao sklonost za razvijanje idealnih tipova, što je vidljivo iz nekih njegovih radova i što je interesantno naročito ako se prihvati Reissova tvrdnja da je Wirth bio dosta skeptičan prema Weberovoj studiji ο protestantizmu i kapitalizmu, iako je cijenio njenu metodo logiju. Budući da se i u svojim radovima Wirth služi dosta empirijskim podacima, a da je bio više »filozofski orijentiran« od mnogih čikaških sociologa, Reiss ga s određenim opravda njem naziva »fenomenološkim empiristom«. Nema sumnje da je Wirth svakako jedan od najintere santnijih predstavnika čikaške škole urbane sociologije, sva kako jedan od onih koji je svoje poglede iznio na sustavan i logičan način, naročito u eseju Urbanizam kao način života. Način njegovog pisanja odaje skeptičnog mislioca, koji re lativno shvaća pojave i probleme oko sebe ne dozvoljavajući da ga nepromišljenost odvede u izricanje apsolutnih prosudbi ο pojedinim fenomenima kojima se bavio. Zbog toga smatra mo da se radi ο jednom sociologu koji je u mnogome nadišao do sada spomenute sociologije u Chicagu. Njegov pozitivni skepticizam može biti vidljiv i iz ovih riječi: »Ništa nije samoevidentno, čak nije niti evidentno. Najteža stvar je saznati što ljudi smatraju utvrđenim. Naše generalizacije neće biti mnogo vrijednije od preciznosti s kojom su naši koncepti formulirani. Što više, što precizniji koncepti u sociološkim teorijama postaju, to im je sve manja vrijednost«. (Prema Reiss, str. XVI—XVII). Wirthovi radovi, posebno iz područja urbane sociologije, pisani su s mnogo ozbiljnosti i s teorijskim pretenzijama, te je ο njima moguće govoriti kao ο radovima koji su izvršili teorijski pomak u razmišljanjima njegovih prethodnika u okviru čikaške škole. Osnovni problem kojim se u širem * N a r a v n o , ne u današnjem smislu »akcijskih istraživanja«!
123
smislu bavio Wirth je, kako to navodi Reiss, kako toliko mnogo ljudi živi zajedno, a imaju tako malo zajedničkog u smislu vrijednosti i vjerovanja? Međutim, po nekim elementima njegovog opusa možemo ga svrstati i u klasičnije predstavnike čikaške škole. Na primjer, on također razlikuje nekoliko tipova poredaka u društvu, kao i Park, a kasnije i Burgess. Wirth također raz likuje simbiotički poredak u kome vladaju kompetitivni od nosi i koji predstavljaju osnovne odnose koji vladaju u dru štvu u kome je simbioza osnovni društveni odnos. Drugi po redak koji Wirth razlikuje je kulturni poredak koji predsta vlja društvo u odnosima simbola, komunikacije, a javlja se tamo gdje su kompetitivni odnosi uglavnom ukinuti, a pre vladavaju odnosi kooperacije izraženi kroz simboličke rela cije. Treći tip poretka je moralni ili politički poredak, koji također predstavlja jedan od mogućih oblika analize društva, a koji se odnosi na mehanizme održavanja društvenog siste ma. Političkim poretkom Wirth pokušava riješiti osnovni problem života različitih individua bez zajedničke osnovice. Politički poredak osigurava nužne mehanizme perzistencije poretka, organizira postojanje zajedničkih normi, relativno podjednako zajedničkih različitim individuama. Ovakvo shva ćanje političkog ili moralnog poretka dosta razlikuje Wirtha od Parkovog poimanja moralnog poretka, a približava ga Parkovom razumijevanju pojma institucionalnog djelovanja, odnosno, značaja institucija u ekološkom poretku. Problem koegzistencije velikog broja ljudi na ograniče nom teritoriju je problem koji zaokuplja Wirtha. Koji meha nizmi osiguravaju koegzistenciju? Jedan od elemenata osi guravanja koegzistencije je i ekološka zajednica koja pred stavlja zajedničku osnovicu međusobnog preživljavanja. Dru gi element je zajednička ekonomska osnovica života koja do vodi do podjele rada. Treći element, koji omogućuje egzisti ranje većeg broja ljudi na istom prostoru, su zajednički, ali istodobno i različiti interesi koji predstavljaju mogućnost za formiranje kolektivne akcije, koja je, opet, pretpostavka za bilo kakvo konsenzualno ponašanje. Osim nabrojanih eleme nata Wirth ukazuje i na normativnu osnovicu koja se osniva na zajedničkim vrijednostima koje ljudi u određenom terito124
riju dijele i na kulturu kao cjelinu vrijednosti, običaja, senti menata i socijalnog nasljeđa, koja, također, pruža osnovu za egzistiranje mnoštva različitih individua na istom prostoru. U svom eseju pod naslovom The Scope and Problems of the Community (Problemi zajednice Wirth, 1964 a), koji je prvi puta objavljen 1933. godine, Wirth, pokazujući i u ovom kao i u drugim radovima relativizirajući stil objašnjavanja problema, konstantira na prvom mjestu da postoji veliko nerazumijevanje i zbrka oko pojma zajednica (community). Na taj problem smo i mi ukazivali u više navrata u ovom radu pokazujući do kojih je sve nerazumijevanja u konkret nim radovima pojedinih autora mogao dovesti. Želeći da »raščisti« problematiku pojma zajednice, Wirth ukazuje da prije no što se želi razjasniti pomenuti pojam, treba prije toga utvrditi precizna značenja pojmova »socijalna grupa«, »zajednica« i »društvo«. On smatra da su grupe »bilo koji agregat ili udruženje ljudi koji imaju nešto zajedničko i osjećaj pripadanja jednih drugima« (str. 166—167). Treba razlikovati dvije vrste grupa i na taj način pokušava razrije šiti probleme zajednice i društva. Jednake tipove grupa treba zbog njihovih karakteristika klasificirati kao zajednice, dru ge, pak, kao društva. U tom smislu Wirth jedini ispravno slijedi Tönniesova uputstva ο »konceptualnim cjelinama« koje međusobno interferiraju i koje su, prije svega, i histo rijske i relativizirajuće kategorije, kada kaže da je ο za jednici i društvu potrebno misliti ne kao ο apsolutno odvo jenim, nego kao ο komplementarnim aspektima svake grupe. Prema tome, Wirth je, koliko je to nama poznato, jedini od autora čikaške škole koji je pojmove Gemeinschaft i Gesell schaft shvatio na način koji je relativno najbliži Tönniesovim zamislima. Da bi se pojedina zajednica mogla proučavati, Wirth upozorava da je nju potrebno proučavati kroz najmanje dva presjeka. Jedan ugao proučavanja je njena teritorijalna osnovica, a drugi je »konstalacija pojedinih tipova ličnosti« koje obitavaju zajednicu. U teritorijalnom proučavanju mo guće je razlikovati neke klasične ekološke kategorije kao što su, na primjer, razlika između centra i periferije, distri bucija populacije po raznim kriterijima, itd. Zajednica je 125
i s t o d o b n o i odgovarajući »fizički m e h a n i z a m « , što je tako đer j e d a n o d njenih t e r i t o r i j a l n i h aspekata.' P o t r e b n o j e izvr šiti analizu zgrada, ulica, k o m u n i k a c i j s k i h sredstava, k a o i svih o s t a l i h k o m p l e k s a » t e h n i č k i h s r e d s t a v a k o j i m a j e j e d n o p o d r u č j e t r a n s f o r m i r a n o u ljudski h a b i t a t « (str. 1 7 4 ) . U okviru teritorijalnog aspekta zajednice potrebno je, ukoliko je to m o g u ć e , izvršiti i a n a l i z u » k o n s t e l a c i j a institucija«. Tu t r e b a t a k o đ e r primijeniti o s n o v n e e k o l o š k e postupke, anali zirati p r o s t o r n u distribuciju i n s t i t u c i j a i p o d r u č j a utjecaja. Drugi, o s n o v n i a s p e k t z a j e d n i c e j e , k a k o s m o n a p o m e nuli, k o n s t a l a c i j a o s n o v n i h t i p o v a ličnosti. Wirth j e d n o s t a v n o p r e d l a ž e analizu ljudskih g r u p a (ukoliko se mogu identifici rati), i to socio-psihološkim p r i s t u p o m . Z b o g t o g a on niti ne n a z i v a ovu analizu, na p r i m j e r , a n a l i z o m pojedinih grupa ličnosti, n e g o a n a l i z o m k o n s t a l a c i j a p o j e d i n i h t i p o v a ličnosti d o k o j i h s e (eventualno) m o ž e d o ć i s o c i o l o š k o m a g r e g a c i j o m p s i h o l o š k i definiranih t i p o v a l i č n o s t i . Z a j e d n i c e se u o v a dva o s n o v n a p r e s j e k a m o r a j u prou č a v a t i k a o d i n a m i č k e s t r u k t u r e . D i n a m i z a m pojedinih zajed nica n a j č e š ć e se ispoljava u k o n f l i k t i m a k o j i se mogu p o j a v i t i zbog m n o g i h u z r o k a . N a j č e š ć i o b l i c i k o n f l i k a t a su između p o j e d i n i h t i p o v a » k o n s t e l a c i j a ličnosti«, o d n o s n o , i z m e đ u po j e d i n i h vrijednosti, n a m j e r a , s k l o n o s t i , težnji, ali i zbog razli čitih e k o n o m s k i h , rasnih, p o l i t i č k i h ili kulturnih razlika. K o n f l i k t i u n u t a r z a j e d n i c a m o g u se pojaviti i zbog različitih institucionalnih p r i t i s a k a k o j i d o l a z e izvana, a k o j i se ne mogu realizirati, odnosno, n a i l a z e na n e r a z u m i j e v a n j e u o k o l i c i u k o j o j djeluju. U o v o m eseju k o j i j e , k a o š t o je to vidljivo, pisan u dob r o j t r a d i c i j i e k o l o š k e analize, m o g u ć e j e , ipak, p r i m i j e t i t i d a Wirth. d a l e k o fleksibilnije i d a l e k o o p r e z n i j e primjenjuje e k o loški p r i s t u p analizi zajednice, o d n o s n o , m n o g o uspješnije negoli drugi a u t o r i č i k a š k e š k o l e p o k u š a v a p r e m o s t i t i j a z iz m e đ u e k o l o š k o g , odnosno, p r o s t o r n o g i socijalnog a s p e k t a . U p r i l o g u p o d n a s l o v o m Human Ecology (Wirth, 1 9 6 4 b, str. 1 7 8 — 1 8 8 ) , a k o j i j e prvi p u t o b j a v l j e n 1 9 4 5 . godine, a u t o r p o k u š a v a ispraviti n e k e o d p r o b l e m a k o j i s u n a s t a l i k a d a s e t o k o m r a z v o j a h u m a n e e k o l o g i j e usavršio g o t o v o isključivo njen p r o s t o r n i a s p e k t , a s k o r o u p o t p u n o s t i zapustio njen 126
s o c i o l o š k i dio. U k a z a j u ć i na činjenicu da je istraživanje ljud skih z a j e d n i c a p o s t o j a l o davno prije no što je ustanovljena z n a n o s t k o j a se b a v i tim p r o u č a v a n j e m . W i r t h ukazuje da su m n o g o b r o j n i p r o b l e m i u prošlosti h u m a n e e k o l o g i j e proistjecali iz lošeg r a z u m i j e v a n j a p o j m o v a zajednice i društva (Ge meinschaft i Gesellschaft). »Nažalost, o v a dva idealnotipska a s p e k t a društvenog ž i v o t a bili su č e s t o p o m i j e š a n i s k o n k r e t nim r e a l n o s t i m a . B i l o je n e o b i č n o neuvidjeti da su sve zajed nice i s t o v r e m e n o i društva, k a o i da ljudska društva imaju m a k a r n e k u odliku zajednica.« (Str. 181.) Wirth dalje ukazuje na to da su k a t e g o r i j e Tönniesa, p r i m i j e n j e n e u području hu m a n e ekologije, d o v e l e do izdvajanja o s n o v n i h karakteri s t i k a zajednice sadržanih u slijedećim k a t e g o r i j a m a : simbiotički odnosi, dimenzije p r o s t o r a i v r e m e n a , k a r a k t e r i s t i k e fizičke strukture, k o m p e t i c i j a i podjela r a d a . N a s u p r o t tome, izdvojene su slijedeće k a r a k t e r i s t i k e društva; k o m u n i k a c i j a , konsenzus, d j e l o v a n j e n o r m i i vrijednosti, p o s t o j a n j e svjesne socijalne k o n t r o l e i k o l e k t i v n e akcije. S v i su se ti e l e m e n t i istraživali u oblasti h u m a n e ekologije k a o e l e m e n t i koji stvar no p o s t o j e , a ne k a o e l e m e n t i k o j i predstavljaju idealnotipske k o n s t r u k c i j e i k o j i služe za uspostavljanje odgovarajućih s t a n d a r d a za u s p o m e n e s r e a l n i m s i t u a c i j a m a . Wirth je u o v o m eseju k r a j n j e s k e p t i č a n p r e m a daljnjem razvoju h u m a n e ekologije, p o s e b n o što j o š uvijek n e postoji p r e c i z n a m e t o d a definiranja p o j m o v a e k o l o š k i h činjenica.* U t o m smislu, W i r t h navodi i slijedeće: » I p a k je j o š uvijek upitno — do kog stupnja e k o l o š k e činjenice m o g u služiti k a o indeksi socijalnih i psiholoških č i n j e n i c a ? « (str. 1 7 7 ) . O s i m g o t o v o k l a s i č n e d i h t o m i j e ο zajednici i društvu k o j a je n a š l a p o s e b n u u p o t r e b l j i v o s t u p o d r u č j u h u m a n e ekolo gije, p o t r e b n o j e , s m a t r a Wirth, voditi r a č u n a i ο drugim d i h o t o m i j a m a , pri č e m u je distinkcija na primitivna ili folk i s druge strane, na urbanizirana ili moderna društva j e d n a od onih k o j a se g o t o v o p o d j e d n a k o č e s t o k o r i s t i l a . Sistemati zacija, k a r a k t e r i s t i k a folk društva, dovodi do izdvajanja sli* Vjerojatno bi nešto slično isti a u t o r d a n a s u t v r d i o i za u r b a n u sociologiju u cjelini, k a o što su to neki autori u posljednjih petnaestak godina u m n o g o n a v r a t a činili (Vidi, na primjer, Castells, 1977, Lebas, 1982, Mellor, 1977, i drugi).
127
jedećih karakteristika: malo društvo, izolirano društvo, sta novnici su pretežno nepismeni, društvo je pretežno homo geno, postoji izražen osjećaj grupne solidarnosti, ponašanje je tradicionalno, spontano, nekritičko i lično. Osim ovih, često se spominju i slijedeće karakteristike : nepostojanje formalne legislative, nepostojanje eksperimentiranja s inova cijama, srodstvo je snažno izraženo, grupa je osnovica društ venog poretka, sveto je nadređeno svjetovnom, ekonomija je netržišnog karaktera i prevladava folk mentalitet.* Wirth smatra da će humana ekologija uvijek nailaziti na probleme definiranja svog djelovanja, prije svega zbog os novnog problema uzrokovanog utvrđivanjem stupnja među zavisnosti prostornog i socijalnog. Te će teškoće biti prisutne i u budućnosti. »Bilo bi apsurdno reći da je nešto u područ jima samima ili pak spomenuti činjenicu da se ona nalaze u blizini centra grada i da to onda proizvodi visok stupanj delikvencije ili neke druge oblike socijalne dezorganizacije. Relativna koncentracija i segregacija određenog stanovništva koje živi pod određenim uvjetima i u određenoj kulturi su elementi u kojima moramo tražiti objašnjenje ovih činjenica« (str. 188).** Iako se ne primjećuje da je u ovakvom prijedlogu za objašnjenje problematike socijalne organizacije Wirth učinio definitivan korak ka eksplikaciji socijalnih, ekonom skih i političkih uvjeta nastanka, na primjer, segregacije ili delinkvencije u društvu, ipak je ukazivanje na ova dva ele menta značajan pomak ka drugačijem shvaćanju pojma se gregacije od jednostavnih ekoloških procesa kojima se segre gacija fiksirala u jednostavnim, neutralnim, prostornim ele mentima. U search
eseju pod naslovom (Stanovanje kao
Housing as a Field of Social Re područje sociološkog istraživanja,
Wirth, 1964 c, str. 292—303), koji je prvi put publiciran 1946 godine, Wirth ukazuje na potrebu razlikovanja nekoliko ni-
* Detaljnije ο n a v e d e n o j dihotomiji usp. u r a d o v i m a Roberta Redfielda. ** Kritizirajući o p r a v d a n o » p r o s t o r n i determinizam«, Witrh, pak, uka zuje na aspekte koje on s m a t r a r e l e v a n t n i m — gustoću i koncentraciju, pa t i m e ne dovodi cijelu p r o b l e m a t i k u u pitanje, nego, nažalost, samo mijenja »uzročne članove«.
128
voa sociološkog istraživanja stanovanja. Stanovanje se mora proučavati prije svega kao socijalna vrijednost na ljestvici socijalnih vrijednosti individua — na kojem se mjestu nalazi stanovanje kod pojedinih socijalnih grupa stanovništva? Na drugom mjestu, stanovanje se može ispitivati kao sociološki fenomen u vezi sa životom zajednice, a kao posebno značajan aspekt, stanovanje se mora ispitivati kao element socijalne politike svake zemlje, dakle kao element koji se može plani rati s obzirom na očekivane demografske i druge trendove. U svom nesumnjivo najznačajnijem eseju iz područja urbane sociologije, u eseju pod naslovom Urbanism as a Way of Life (Urbanizam kao način života),
koji je prvi puta objav
ljen 1938 godine, i za koga je, po riječima samog Wirtha, bilo najviše zahtjeva za ponovno štampanje od raznih izda vača, Wirth je na najsistematiziraniji način izložio svoje vi đenje područja interesa urbane sociologije. Posebna prednost ovog eseja je u tome što je autor skicirao i analitički okvir koji je kasnije poslužio mnogim generacijama urbanih socio loga za provođenje raznolikih istraživanja urbaniziranih sre dina. U prvom dijelu ovog eseja, kojeg ćemo zbog njegovog značaja nešto detaljnije komentirati, Wirth iznosi različite elemente za definiranje pojma grada, pokušava dati ele mente i za sociološku definiciju grada, a zatim razmatra pojedine elemente kojima se gradska struktura dade operacionalizirati. Na kraju, prezentiraju se i neke sociološke varijable koje mogu poslužiti za sociološko istraživanje. Odmah na početku Wirth prihvaća civilizacijsku funkciju grada smatrajući da je veliki grad pružio osnovni okvir za civilizirani razvoj čovječanstva, za razvoj kulture, nauke i umjetnosti u velikim gradovima. Kada se raspravlja ο gradu, onda treba, po njegovom mišljenju, uzeti u razmatranje dva idealna tipa — ruralno društvo s jedne, a s druge strane urbano društvo. Kada se sociološki pokušava odrediti što je to grad, onda treba prije toga raščistiti neke pojmove. Wirth u ovom eseju podjednako često koristi i pojam commu nity (zajednica) kao zamjenu za pojam grad. Očigledno je postupio kao i većina sociologa u Chicagu u dvadesetim i 9
Urbana sociologija
129
tridesetim godinama — gradovi se mogu proučavati i kao svojevrsne ljudske zajednice, bez obzira smatrali ih jedin stvenom zajednicom ili skupinom mnogobrojnih različitih zajednica. Wirth u nastavku iznosi slijedeće: »Sociološki re levantna definicija grada teži da izabere one elemente urba nizma koji ga označavaju kao distinktivan oblik ljudskog života« (str. 1 4 5 . ) . Interesantno je primijetiti da osnovni pojam koji koristi u ovom eseju, pojam urbanizma, Wirth, iako i sam inzistira na preciznom određivanju korištenih pojmova, ne definira sve do konca teksta. Izostajanje pre ciznog definiranja tog pojma dovelo je u kasnijim godinama do velike zbrke u shvaćanjima elemenata klasične urbane sociologije, kao i žestoke kritike koja je upravo bila upućena urbanoj sociologiji razvijenoj na osnovi nejasno shvaćenog i nedefiniranog pojma urbanizma.* Pokušavajući odrediti elemente za sociološko defini ranje grada, Wirth odbacuje definiranje grada samo na osnovi kriterija veličine broja stanovnika, zatim samo na osnovi prostornih elemenata (veličina površine koju naselje zauzima), zatim samo na osnovi transportnih funkcija, odno sno, na bazi značaja grada kao prometnog čvorišta ili zbroja njegovih prometnih funkcija, kao i sa stanovišta koncentra cije raznolikih institucija u gradu kao kriterija za definiranje pojma grada. Gustoća stanovništva, jedan od kriterija, može biti stvarno samo jedan od kriterija, smatra Wirth, ali ne i jedini. Fizičke, odnosno, geografske karakteristike grada, tipovi političkog uređenja također mogu biti samo neki od kriterija, ali ne istovremeno i jedini i odlučni. On konstatira da ». . . možemo očekivati da će pojave urbano-socijalne scene varirati u skladu s veličinom, gustoćom i razlikama u funkcionalnim odlikama gradova« (str. 148). Wirth smatra da se urbanizam kao način života (iako, kako smo već ranije napomenuli, nije definirao niti pojam urbanizma, a niti njegovu vezu s »načinom života«!) može naći i u nekim drugim situacijama, a ne samo u velikim * Ο p o j m u u r b a n i z m a pisali s m o u više n a v r a t a . Usp., na primjer, Č a l d a r o v i ć , O., 1980.
130
gradovima, ali je njegova najveća prisutnost upravo u veli kim, metropolitanskim centrima.* Wirth također ukazuje na opasnost miješanja pojma urbanizma i industrijalizma, odnosno, društva modernog ka pitalizma.** Odbacivši, dakle, pojedinačne elemente kao jedine do voljne za definiranje pojma grada, Wirth konačno daje svoju definiciju grada na slijedeći način: »Za sociološke potrebe grad može biti definiran kao relativno veliko, gusto i stalno naselje socijalno heterogenih individua« (str. 148). Izražava jući kritiku spram svojih prethodnika — Webera, Parka, i Burgessa — koji su također pokušali dati definicije grada. Wirth smatra njihove definicije manjkavim, jer su se osla njale samo na jedan ili manji broj kriterija. Pogotovo, takve definicije grada nisu mogle poslužiti za operativno provo đenje istraživanja u velikim gradovima. Iz njegove je pak de finicije vidljivo da treba razlikovati tri osnovna elementa. Jedan je broj stanovnika, drugi je gustoća naseljenosti, a treći je heterogenitet stanovništva. Uzimajući u razmatranje prvi elemenat (veličinu agregata stanovništva), on utvrđuje da će veličina, odnosno, broj stanovnika imati utjecaj na karakter međuljudskih odnosa. Pri tome, Wirth iznosi nekoliko tvrdnji koje su postale go tovo klasične u urbanoj sociologiji, a koje predstavljaju istovremeno i elemente škole simboličkog interakcionizma * O v a k o shvaćen p o j a m u r b a n i z m a blizak je p o d j e d n a k o Simmelovom m e t r o p o l i s u k a o i Parkovom k o z m o p o l i t s k o m k a r a k t e r u velikog grada. ** O v a opaska, iako zanimljiva, nije kasnije u r a d u razvijena. V e ć i n a kritika nejasnog p o j m a u r b a n i z m a najčešće p a k povezuje p o j a m u r b a n i z ma i industrijalizma, a p o s e b n o m o d e r n o g kapitalizma. P r o b l e m i koji odatle proistječu ne dolaze s a m o od »krivog čitanja« W i r t h o v o g teksta i njegove n a z n a k e da t r e b a izbjegavati miješanje n a v e d e n i h p o j m o v a , n e g o i iz t o g a što i sam a u t o r nije do kraja k o n z e k v e n t a n jer i s a m razdvajajući, na primjer, p o j m o v e r u r a l n o g i u r b a n o g , k a r a k t e r i s t i k a m a u r b a n o g d r u š t v a pridodaje i karakteristike industrijskog društva, pa time s a m p a d a u kontradikciju. Shvaćajući, na primjer, u r b a n i z a m k a o svojevrstan » d u h urbaniteta«, m o ž e m o li ga igdje naći, izuzev u velikim m e t r o p o l i t a n s k i m centrima koji su se u p r a v o razvili na o s n o v u industrializma i s u v r e m e n o g kapitalizma? 9·
131
(Cooley, Mead). Veći broj ljudi će: 1. dovesti do većeg stupnja individuanlih razlika; 2. dovesti do potencijalno većeg stupnja diferencijacije među ljudima; 3. doći će do potenci jalno višeg stupnja socijalne segregacije; 4. veze solidar nosti će se češće zamijeniti s formalnim kontaktima; 5. sla bije će biti izražene karakteristike folk društva; 6. smanjiće se broj osoba koje se međusobno lično poznaju; 7. promije nit će se, dakle, ukupnost socijalnih odnosa; 8. »urbaniti« će se češće susretati u segmentarnim ulogama; 9. međusobna ovisnost, ako i postoji, bit će više funkcionalnog, a ne emo tivnog karaktera; i 1 0 . prevladavat će sekundarni odnosi, impersonalni odnosi, vještački, tranzitivni i segmentarni odnosi među ljudima, (str. 1 5 1 ) * Osim spomenutih odnosa koji se javljaju u gradovima, a u vezi s brojnošću njihove populacije, Wirth napominje da povećanje broja stanovnika utječe na kreiranje odnosa utilitarnosti među ljudima, do pojave specijalizacije koja će imati krajnji rezultat u profesionalizaciji čovjekova života. Uobičajeni moral će se transformirati u »profesionalni mo rali«, a i gradovi će se specijalizirati za neke od posebnih funkcija u društvenoj podjeli rada. Direktna komunikacija će biti zamijenjena indirektnom komunikacijom, dakle, uz korištenje različitih medija, a proces direktnog ophođenja među ljudima zamijenit će se procesom reprezentacije. Raspravljajući dalje drugi element u svojoj sociološkoj definiciji grada — gustoću naseljenosti, Wirth ističe da su * Wirth ovdje d i r e k t n o p o m i n j e tzv. blasé l i č n o s t i operacionalizira taj p o j a m na v r l o sličan način k a k o je to učinio G. Simmel, ali ga direkt no ne spominje. W i r t h s m a t r a da preveliki e m o c i o n a l n o a n g a ž m a n u veli k o m g r a d u d o v o d i d o »atomizacije individue« ( š t o j e očigledno samo drugi izraz za Simmelov p o j a m »pretjerane n e r v n e stimulacije«!), što bi d o v e l o do toga da individua dobije »shizoidni k a r a k t e r « (što p a k Simmel s p o m i n j e kao » m e n t a l n i poremećaj«) u z r o k o v a n p r e t j e r a n i m gomilanjem utisaka. Od takvog k a r a k t e r a Wirth čini p r e l a z ka anomiji: » K a d god i n d i v i d u a dobije s j e d n e strane izvjestan stupanj e m a n c i p a c i j e ili slobode od ličnih e m o c i o n a l n i h k o n t r o l a i n t i m n e grupe, o n a gubi s d r u g e strane s p o n t a n u m o r a l n u angažiranost i m o r a l n i osjećaj sudjelovanja koji pro istječe iz života u i n t e g r i r a n o m društvu. To č i n i osnovu za stanje anomije ...« (str. 153). W i r t h je p o k a z a o k a k o se i n d i v i d u a l n i p o r e m e ć a j izražen u kategoriji »blazirane ličnosti«, u m n o ž a v a i dovodi p o s t u p n o do stanja bezakonja k a o društvene karakteristike ž i v o t a u velikim gradovima. 132
u t o r i koji su u povijesti sociološke misli problematizirali pojam gustoće (Darwin, Durkheim, Simmel) značajno dopri nijeli da se ο tom pojmu može jednostavnije raspravljati. Gustoća »... proizvodi diferencijaciju i specijalizaciju. Time ona pojačava proces diverzifikacije i kompleksnost socijalne strukture. Gustoća ispunjenosti gradskog zemljišta, dakle, gustina izgrađenosti gradskog zemljišta, vrijednost zemljišta, visina rente, pristupačnost pojedinom zemljištu, prestiž (koji proistječe iz načina korištenja zemljišta), estetsko prosuđi vanje, nedostatak buke, dima i nečistoće, određuju po željnost pojedinih područja grada. Time i gustoća i drugi elementi koji su nabrojani indirektno utječu na formiranje procesa socijalne segregacije.* Razmatrajući treći element koji čini dio sociološke de finicije grada — heterogenitet stanovništva, Wirth je naj manje pozitivno određen kada pokušava precizirati operacionalne elemente tog pojma. Pojam heterogeniteta rasprav lja se isključivo na individualnom planu kao suprotan pojam homogenitetu, koji, pak, ne označava homogenitet kako neki opći pojam ujednačenosti, nego implicira pojam homoge nosti aspiracija, načina života, odnosno, u širem smislu, stila i uvjeta života. Heterogenitet, što je dakle pojava koja se susreće u velikom gradu, pojačava promjenljivost osoba u različitim grupama, što pak utječe na to da se pojedinac ne vezuje samo uz jednu grupu, jedan »klub«, nego se njegovo članstvo širi i na druge grupe i asocijacije. Heterogenitet utječe i na porast potkretljivosti, i socijalne i profesionalne, jer dovodi do pojačanja intenziteta promjene mjesta zaposle nja, mjesta rada, prihoda, dolazi do čestih promjena u inte resima stanovništva, gubi se klasični karakter susjedstva — jer se kraće vrijeme živi na jednoj lokaciji pa se »ne stignu« uspostaviti gotovo nikakvi, a kamoli dobrosusjed ski odnosi.** a
* I a k o Wirth ovdje nije u k a z a o na šire društvene u z r o k e koji d o v o d e do p r o c e s a socijalne segregacije. N a č i n na koji je on u g r u b i m c r t a m a opisao p r o c e s nastanka socijalne segregacije, d a l e k o n a d i l a z i pokušaje koje smo vidjeli u nekim drugim r a d o v i m a ostalih čikaških sociologa. ** Wirth je d o b r o uočio i p r o b l e m »masifikacije« m o d e r n o g m e t r o p o Hsa ukazavši na teškoće individualnog shvaćanja »cjeline g r a d a « . To 133
stavlja individuu p r e d još značajnije p r o b l e m e — k a k o o d l u č i t i ο pita n j i m a koja su p r e z e n t i r a n a na i n d i r e k t a n n a č i n p r e k o različitih medija? Z b o g t o g a W i r t h s m a t r a da su socijalne m a s e u g r a d u »fluidne«, a njihovo kolektivno p o n a š a n j e u urbanoj zajednici je nepredvidljivo i z a t o v e o m a problematično.
Treći aspekt operacionalizacije pojma urbanizma koji Wirth karakterizira kao »skupinu težnji i ideje je konstelacija ličnosti«, a koje naziva nekada problemima odnosa ličnosti i kolektivnog ponašanja, operacionalizira se u nizu elemenata oblika ponašanja koji su karakteristični za velike gradove i koje je, koliko se to nama čini, utoliko teže empirijski rigorozno utvrditi i verificirati. Wirth kaže sljedeće: »Viša dezorganizacija, mentalni slom, samoubojstvo, delinkvencija, kri minalitet, korupcija i nered mogu biti . . . prevalentniji u urbanoj negoli ruralnoj zajednici. To je i potvrđeno, u mjeri u kojoj su to dozvolili komparativni indeksi, ali mehanizmi koji se kriju ispod ovih fenomena zahtijevaju daljnju analizu« (str. 162). Wirth dalje naglašava da se umjesto stvarnih rod binskih odnosa stvaraju fiktivni, da se umjesto teritorijalnih jedinica, kao elemenata socijalne solidarnosti, stvaraju se in teresne zajednice, a grad kao zajednica se pretvara u seriju segmentiranih odnosa koji su postavljeni na teritorijalnu osnovu s definitivnim centrom, ali bez definitivne periferije. Intenzitet komunikacije među ljudima stoji u obrnutoj pro porciji s brojem osoba koje sudjeluju u komunikaciji, što znači da se komunikacija zadržava na elementarnom nivou, odnosno, na onim aspektima koji su zajednički ili su od inte resa za sve.* Završni pasus ovog eseja vrlo je indikativan. »Jedino uz takve teorije (urbanizma) bit će sociolog u stanju da izbjegne neplodnu praksu izricanja (u ime sociološke nauke) varije teta i često nedužnih prosudbi ο siromaštvu, stanovanju, planiranju grada, sanitaciji, općinskoj administraciji, policiji, marketingu, transportiranju i drugim tehničkim pitanjima. Iako sociolog ne može riješiti nijedan od ovih praktičkih problema ako otkrije svoju pravu funkciju, on ima značajan doprinos pri njihovom razumijevanju i razriješavanju. Per spektiva za to je najpovoljnija kroz opći teorijski, a ne kroz ad hoc pristup« (str. 164).
U k o l i k o se stavi znak j e d n a k o s t i između u r b a n o g n a č i n a života i u r b a n i z m a k a o n a č i n a života, o n d a m o ž e m o s m a t r a t i d a j e Wirth n a zadovoljavajući n a č i n definirao p o j a m u r b a n i z m a o p e r a c i o n a l i z i r a j u ć i ga k a o oblik socijalne organizacije.
* Ovakav o d n o s i z m e đ u b r o j a o s o b a u k l j u č e n i h u k o m u n i k a c i j u i kvaliteta same komunikacije, podsjeća n a S i m m e l o v o o d r e đ e n j e p o j m a socioloških k o n t a k a t a i o d r e đ e n j a uvjeta d r u š t v e n e komunikacije.
Kada se pokušaju operacionalizirati osnovne varijable za sociološko istraživanje velikog grada, onda treba opera cionalizirati tri navedene dimenzije,- broj stanovnika, gu stoću naseljenosti i stupanj heterogeniteta stanovništva. Me đutim, ako se urbanizam želi dalje operacionalizirati, onda se on može empirijski istraživati u tri aspekta: kao fizičku strukturu — koja se sastoji od stanovništva, tehnologije i ekološkog poretka; kao sistem socijalne organizacije — koji uključuje karakteristike socijalne strukture stanovništva, so cijalne institucije i tipične obrasce društvenih odnosa među stanovništvom; i kao skupinu težnji i ideja konstelacija lično sti uključenih u tipične oblike kolektivnog ponašanja što su podložni mehanizmima socijalne kontrole. Urbanizam iz ekološke perspektive već je dosta istraži van, smatra Wirth, u radovima Burgessa, Parka i drugih. »Nikada prije nisu se tako velike mase ljudi različitih pori jekla našle u našim gradovima i nisu bile stavljene u takav bliski fizički kontakt kao u velikim gradovima Amerike« (str. 159). Urbanizam se kao oblik socijalne organizacije, što, dakle, predstavlja drugi aspekt njegove operacionalizacije, može istraživati preko različitih distinktivnih karakteristika »urba nog načina života«. To su: sekundarni, a ne primarni odnosi stanovništva, slabljenje rodbinskih veza, slabljenje društve nog značaja obitelji, iščezavanje institucije susjedstva, zane marivanje tradicionalnih odnosa socijalne solidarnosti i za mjenjivanje tih odnosa s impersonalnim odnosima. Svi se nabrojani odnosi, smatra Wirth, mogu proučavati kroz aku mulirane empirijske podatke.*
134
135
Iako je Wirth u svom kasnijem radu ukazao na manjka vosti eseja Urbanism as a Way of Life te je, dakle, izvršno svojevrsnu »autokritiku«, ipak se ovaj njegov prilog može smatrati osnovnim prilogom klasične urbane sociologije iz rasle na temeljima čikaške škole. Naravno, i njemu je mo guće uputiti niz zamjerki, kao što je to već u niz navrata učinjeno, naročito u posljednje dvije decenije. Po našem mišljenju, manjkavosti ovog eseja u tome da se pojam urba nizma, kao centralni pojam koji se koristi u radu, nije do kraja definirano, odnosno, operacionalizirano, iako je Wirth ponudio njegovu operacionalizaciju kroz spomenuta tri ele menta. To je utoliko začuđujuće jer je Wirthov stil pisanja daleko od impresionističkog Parkovog i dogmatičnog, suho parnog Burgessovog inzistiranja na konceptima koji nisu niti jednom rigorozno objašnjeni i operacionalizirani. No, iako se kritički osvrnuo na svoje starije kolege i suradnike, Wirth je ipak ostao čikaški učenik, pod utjecajem humane ekolo gije i učenja ο civilizacijskoj funkciji urbanizma, odnosno, velikog grada. Međutim, to ne znači da se oštre i često neargumentirane en bloc i generaliziurajuće kritike čikaške škole, idetificirane najčešće s pojmom urbanizma, mogu do kraja prihvatiti. Većina tih kritika, se najvjerojatnije, ne bi razvila u smislu u kome su razvijene da su se autori koji su ih izrekli potrudili i pažljivije proučili problematiku tzv. čikaške škole urbane sociologije. Većina kritika uzela je po jam čikaške škole kao svojevrsnu odskočnu dasku da se lakše »odbaci« na nova teorijska razmatranja, čija se ispraznost, nažalost, svakim danom sve više manifestira. U svom eseju Rural — Urban Differences (Ruralno — urbane razlike, 1969 b.), koji je prvi puta objavljen poslije autorove smrti 1956. WIRTH pokušava izvršiti izvjesnu re viziju svog priloga ο urbanizmu kao načinu života i zapo činje esej na slijedeći način: »Poseban razvoj ruralne i urbane sociologije u SAD je žalosna historijska nesreća« (str. 165.). Osim što u nastavku iznosi niz razloga zbog kojih se danas više ne može govoriti ο razlikovanju ruralnog i urbanog te u kom smislu treba razumijevati pojedine ele mente i kriterije za distinkciju ruralnog i urbanog, autor posebno ukazuje na neke manjkavosti njegovog ranijeg 136
eseja ο urbanizmu iz 1938. godine. On utvrđuje da je koncept urbanizma razvio na taj način što je pretpostavio da se s jedne strane kontinuuma nalazi selo, a s druge strane grad. Wirth ističe da je izvršio pretjeranu generalizaciju stavljajući sve karakteristike jedne vrste u selo, a s druge strane, sve druge u veliki grad, pri čemu je zanemario da postoje velike razlike između pojedinih sela, kao i između pojedinih gradova. Međutim, on ponovno upozorava i u ovom prilogu, da su i tu upotrijebljeni pojmovi idealnotipskog karaktera, te da je neshvaćanje tog metodološkog principa, kojim se on rukovodio kada je pisao pomenuti esej, dovelo do niza neuspješnih i, čak, krivih interpretacija njegovih operacionaliziranih pojmova. Smatrajući da bi bilo znatno bolje da su se mnoge studije i istraživanja usmjerila na detaljno proučavanje operacionaliziranih pojmova, autor je u stanju utvrditi da postoji niz nepoznanica u području urbane so ciologije.* Autor je, kao što smo vidjeli, izvršio snažnu kritiku svih onih koji su krivo razumjeli njegove pojmove, te iako je po našem mišljenju bio, više sintetičar negoli analitičar, njegova se kritika dalje proširila u smislu potrebe pribavljanja dalj njih podataka kroz istraživanja ο mnogim karakteristikama urbane i ruralne sredine.** Osim ovih autora koje smo prezentirali kroz njihove radove kao osnovne predstavnike čikaške škole urbane so* » U z a l u d se traga po udžbenicima u r b a n e i r u r a l n e sociologije za pažljivom, d e t a l j n o m i uvjerljivom k o m p a r a c i j o m g r a d a i sela na osnovi veličine obitelji, m o r t a l i t e t a , ženidbenog statusa, obrazovanja, e t n i č k o g i rasnog porijekla, rekreacije, stratifikacije, mobilnosti, kontakata, članstva u u d r u ž e n j i m a i participaciji članstva, potrošnji, štednji, bolestima, fizič kim defektima, m e n t a l n i m poremećajima, delikvenciji, kriminalitetu, obi teljske organizacije, oblika ženidbe, seksualnog života, odgoja djece i mnogih drugih činjenica . . . « (str. 167). * * I n t e r e s a n t n o j e d a Wirth n e s m a t r a d a j e p o t r e b n o s a m o teorijski okvir, k o n c e p t u r b a n i z m a dovesti u pitanje, o d n o s n o , izvršiti njegovu kritiku. Slično se p o n a š a i Castells k a d a u izdanju svoje knjige La Question urbaine na engleskom jeziku iz 1977. godine, piše p o s e b a n d o d a t a k (od cea 70 stranica) u kome odbija gotovo sve kritike. U slijedećim godinama, umjesto propitkivanja vlastitog struktutalističkog koncepta, čuju se njegovi zahtjevi za daljnjim istraživanjima!
137
ciologije, moguće je spomenuti i cijeli niz »manje značajnih« autora te iste škole. Neki od radova, na primjer, E. Hughesa, E. Farisa, H. Blumera, C. R. Shaw-a, D. McKay-ja i drugih mogu se naći u knjizi The Social Fabric of the Metropolis. Contributions of the Chicago School of Urban Sociology (Socijalna tvornica metropolisa. Prilozi čikaške škole urbane sociologije), koju je izdao James F. Short jr. 1971. godine, kao i u sličnoj skupini eseja koju su uredili Bogue i Burgess, a pod naslovom Contributions of Chicago School of Urban Sociology (Doprinos čikaške škole urbane sociologije) iz 1964. godine. Najranije izdanje, skupina eseja, izdana je 1926. godine pod naslovom The Urban Community (Urbana zajednica), a uredio je i izdao E. W. Burgess, tadašnji tajnik sociološkog udruženja SAD, prikupivši materijale sa zasje danja godišnje skupštine udruženja posvećene problemima grada. Treba, međutim, napomenuti da je u sve tri knjige kriterij određivanja — što je to »urbana sociologija«? — bio izuzetno širok i neprecizan. Osim ovih navedenih skupina eseja, izdano je mnogo knjiga u okviru izdanja The Heritage of Sociology (Sociološko nasljeđe) pod općim uredništvom M. Janowitza, među kojima i mnoge knjige iz područja urbane sociologije (vidi bibliografiju).
studije interesantne kako zbog tema kojima se bave (bande, prostitutke, lopovi, geta), tako i po načinu kako je pojedina tema obrađena, kako s metodološkog, tako i s teorijskog stajališta. U većini monografija izvršen je pokušaj primjene metodoloških i teorijskih postavki ekološke analize čikaške škole, a s više ili manje uspjeha. U nastavku ćemo prezentirati monografsku studiju H. Zorbaugha The Gold Coast and the Slum. Sociological Studi of Chicago's Near North Side, zatim studiju L. Wirtha The Ghetto, kao i studiju F. Thraashera The Gang, A Study of 1313 Gangs in Chicago, te, konačno, studiju pod naslovom The Professional Thief, By a Professional Thief of E. Sutherlanda.
Nešto »značajniji« autor čija se knjiga također može naći u spomenutim izdanjima, a koji je bio samo školovan u Chicagu na odjelu za sociologiju, je Franklin Frazier, koji se posebno interesirao za probleme crnačke obitelji u Chi cagu i SAD. Interesantan je i njegov esej ο problemu Harlema u New Yorku, uključen također u skupinu eseja The Social Fabric* Frazier se u toj studiji držao strogo ekoloških postavki Parka, Burgessa i McKenziea. Međutim, osim ovih autora, interesantne su, posebno za proučavanje urbane sociologije, i neke od monografija na stale kao rezultat izrade doktorskih disertacija na čikaškom Odjelu za sociologiju, uglavnom tridesetih godinama, a pod rukovodstvom, prije svega R. E. Parka. Te su monografske * Frazier, F . , 1932, The Negro Family in Chicago; 1936, The Free Negro Family; Negro Family in the United States; 1971, Negro Harlem. Am Ecological Study.
138
139
VII.
Monografske studije u okviru čikaške škole
Specifičan karakter čikaške škole sociologije može se možda najbolje utvrditi kada se upoznaju neke od mono grafskih studija nastalih dvadesetih i tridesetih godina ovog stoljeća. Kao što smo ranije naglasili, mnogobrojni doktoranti čikaškog sveučilišta izrađivali su svoje doktorske disertacije radeći na obradi za današnje pojmove specifičnih socioloških problema u okviru žive »sociološke laboratorije« grada Chicaga. Uspješnije monografske studije — disertacije, čija je priprema trajala nekada i desetak godina, kasnije su bile publicirane kao specifični doprinosi sociološkoj misli, posebno onaj iz područja urbane sociologije. Najznačajniji mentor u izradi monografskih disertacija bio je svakako R. Park, a zatim i drugi članovi čikaške katedre, naročito E. Burgess. U nastavku ćemo obratiti pažnju na neke od značajnijih monografija koje se i danas smatraju klasičnom sociološkom literaturom, a što će istodobno biti i dobra ilusracija i koncepcijskog, epistemološkog i metodološkog ka raktera čikaške škole tridesetih godina. Među značajnije studije ubrajamo studiju H. W. Zourbaugha — The Goald Coast and the Slum (Zlatna obala i slum), zatim L. Wirtha — The Ghetto (Geto), zatim F. M. Thrashera — The Gang (Ban da) te, konačno, studiju E. H. Sutherlanda — The Professio nal Thief (Profesionalni lopov).* * O s i m ovih studija, n a r a v n o , m o g u ć e je n a ć i i čitav niz d r u g i h m o nografskih studija nastalih u to d o b a u S A D , k a o što je, na primjer, p o z n a t a studija Thomasa i Znanieckog — The Polish Peasant in Europe and America, ili k a o što je studija s u p r u ž n i k a Lyndt ο Middletownu (Middletown i Middletown in Transition). Ο n a v e d e n e dvije studije mi ć e m o više govoriti ο slijedećem poglavlju u k o m e ć e m o raspraviti n e k e m e t o d o l o š k e karakteristike čikaške škole. Osim n a v e d e n i h studija, valja s v a k a k o s p o m e n u t i t a k o đ e r klasičnu studiju W. F. Whitea — Street Cor-
140
Ove su studije, osim ostalog, karakteristične kao kla sični reprezentanti »duha« čikaške škole — kako po meto dologiji koja je korištena, tako i po osnovnom koncepcijskom okviru. Sociološka studija H. W. Zorbaugha The Gold Coast and the Slum. The Sociological Study of Chicago's Near North Side (Zlatna obala i slum. Sociološka studija čikaškog pred jela Near North Side)*, koja je prvi puta publicirana 1929. godine, predstavlja jednu od najinteresantnijih monografskih analiza koje su izrađene u okviru čikaške škole, kako po metodologiji koja je korištena u analizi, tako i po teorijskom okviru koji je primijenjen u analizi. Interesantan je podatak da je autor, koji je živio između 1896 i 1965. g., proučavajući ovaj problem, orijentirao i razvoj svoje profesionalne kari jere do kraja života. Proučavajući slum u ovom dijelu Chi caga, utvrdio je da se u slumovima često nalaze nadarena djeca. Poučen tim iskustvom, ostatak svoje profesionalne karijere proveo je baveći se različitim aspektima promocije nadarene djece. Prvi problem s kojim se susreo Zorbaugh je problem za dovoljavajućeg definiranja pojma zajednice (community), te u tom smislu predstavlja pravog predstavnika čikaške socio logije. Potreba što točnijeg definiranja pojma zajednice po stavljala se autoru utoliko više jer je predio istraživanja u Chicagu bio, najčešće, definiran kao područje »loše zajed nice«. »Svuda je stari poredak nestajao, ali novi se nije uspostavljao. Sve je opušteno i slobodno, ali istovremeno i problematično« (str. XVIII). U predgovoru ovoj studiji autor naglašava da će ona doprinijeti boljem upoznavanju problema, preciznijoj defininer Society, kao i neke druge studije Shaw-α i McKaya ο kriminalitetu i delinkvenciji. M e đ u t i m , ove studije ili ne pripadaju vremenski i koncepcijski u okvire »čikaške škole« — nastale su ili prije ili kasnije od cen t r a l n o g p e r i o d a kojim se b a v i m o (od 1920—1930 g.), ili su nastale pot p u n o izvan okvira čikaškog sveučilišta. Shaw i McKay su svoje najzna čajnije analize provodili u četrdesetim g o d i n a m a , pa iako su te analize i koncepcijski ilustrativne za čikašku sociologiju i iako pripadaju čikaškoj sociologiji, vremenski izlaze izvan okvira. Osim toga, specifična čikaška m e t o d o l o g i j a više i nije bila toliko specifična! * U s p . u Zorbaough, H. W., 1976. 141
ciji p r o b l e m a , ali ne nužno i n j e g o v o m rješavanju. O v a kon s t a t a c i j a je s k o r o u p o t p u n o s t i identična s k o n s t a t a c i j a m a k o j e se m o g u susresti u r a d o v i m a m n o g i h drugih »kvalita tivnih metodologa«, n a r o č i t o onih iz šezdesetih i sedamdese tih godina, ο č e m u će k a s n i j e biti više riječi. Studija j e podijeljena n a j e d a n a e s t poglavlja, o d k o j i h j e šest p o s v e ć e n o analizi p o s e b n i h socio-ekoloških c j e l i n a k o j e imaju i s v o j e p o s e b n e nazive, d o k se u p r e o s t a l i m poglav ljima daju o d g o v a r a j u ć e n a z n a k e ο t e o r i j s k i m i p r a k t i č n i m konzekvencama koje proistječu iz proučavanih problema. S t u d i r a j u ć i č i k a š k o p o d r u č j e Lower East Sidea u d v a d e s e t i m g o d i n a m a ovog stoljeća, a u t o r utvrđuje p o s t o j a n j e r e l a t i v n o s t r i k t n o o d v o j e n i h z o n a u k o j i m a stanuju s t a n o v n i c i različi tih k a r a k t e r i s t i k a i u k o j i m a se m o g u utvrditi z a j e d n i c e raz ličitih k a r a k t e r i s t i k a k o j e su p r a ć e n e i različitim k a r a k t e r i s t i k a m a e k o l o š k e (fizičke) prirode. A u t o r navodi slijedeća p o d r u č j a — z o n e : Z l a t n a o b a l a (The Gold Coast), p o d r u č j e
iznajmljenih s o b a (world of furnished rooms), towertown (područje n e b o d e r a ) , zatim Rialto or
područje the half-
-world (Rialto ili polusvijet), z a t i m p o d r u č j e sluma i k o n a č n o p o d r u č j e k o j e n a z i v a The Little Hell (Mali P a k a o ) . S v a o v a p o d r u č j a su specifični dijelovi grada i on ih analizira u po s e b n i m poglavljima. Prije n e g o što p r e đ e m o n a k r a t a k opis s v a k o g od područja, t r e b a n a p o m e n u t i da je a u t o r u svojim a n a l i z a m a k o r i s t i o Burgessovu zonalnu teoriju r a s t a grada, što su, k a k o ć e m o kasnije vidjeti, koristili g o t o v o svi a u t o r i m o n o g r a f s k i h studija, a n a r a v n o i s a m Burgess u g o t o v o sva k o m s v o m radu. Osim p r i h v a ć a n j a tog modela, Zorbaugh p r i h v a ć a i primjenjuje i o s n o v n e e l e m e n t e e k o l o š k e analize r a z r a đ e n e od Parka i Burgessa, n a r o č i t o e l e m e n t e e k o l o š k i h p r o c e s a koji se dadu utvrditi u ljudskim z a j e d n i c a m a (komp e t i c i j a i ostali p r o c e s i ) . T i m e je a u t o r osigurao d i n a m i č n o s t p r i m j e n j e n o g m o d e l a analize utvrđujući p o s t o j a n j e stalnih p r o m j e n a u e k o l o š k o j strukturi p r o u č a v a n o g dijela C h i c a g a . P r v o p o d r u č j e k o j e Zorhaugh analizira je p o d r u č j e Z l a t n e o b a l e (The Gold Coast) — k o j u analizira k a k o u t e r m i n i m a e k o l o š k e s t r u k t u r e područja, t a k o j o š i više u t e r m i n i m a socijalnog profila njenih s t a n o v n i k a . P o s e b n o g a z a n i m a d e t a l j n a r a z r a d a socijalnog profila s t a n o v n i k a i r a z l i č i t i h 142
m e h a n i z a m a postizanja socijalnog statusa k o j i onda omogu ćuje »ulazak« m e đ u s t a n o v n i k e Z l a t n e o b a l e . Zorbaugh vrlo plastično i živopisno opisuje k a k o pojedini s t a n o v n i c i po kušavaju da se »uguraju« u određeni socijalni sloj i pri t o m e primjenjuje k o m p e t i t i v n i m o d e l socijalne strukture. »Dru štvo u k l a s i č n o m smislu riječi z a m i j e n j e n o je ,društvenom igrom' i danas u Chicagu, a k o se želi zadržati postignuta pozicija, m o r a se stalno ,igrati'« (str. 4 9 ) . Social game (dru štvena igra) j e , dakle, osnovni m e t o d k o j i m se p o k u š a v a prodrijeti u više socijalne slojeve. D r u š t v e n a igra implicira stalni proces t a k m i č e n j a , odnosno, b o r b u onih koji nisu »unutra« s o n i m a k o j i su to v e ć postigli i »ubacili« se u od govarajući sloj k o j i im osigurava, među o s t a l i m privilegijama, i privilegiju s t a n o v a n j a na području Z l a t n e o b a l e . J e d a n od najvažnijih i n d i k a t o r a , u p o z o r a v a autor, ο t o m e t k o se gdje nalazi, je socijalni registar (social register) — » t a n k a plava knjiga« u k o j o j se prikupljaju i m e n a »važnih«. I a k o je individualni n a p o r v e o m a važan za e v e n t u a l n i »ulazak« u registar, a u t o r i p a k u p o z o r a v a da »ipak n i t k o ne zna t k o iza bire i m e n a za socijalni registar, niti na o s n o v u č e g a su i m e n a uključena (str. 5 1 ) . O s n o v n i tip č o v j e k a koji se m o ž e susresti u društvu k o j e o b i t a v a na Z l a t n o j o b a l i je climber (penjač). "Penjač« m o r a pažljivo planirati svoju strategiju p o n a š a n j a i uspješan p r i m j e r a k »penjača« je »umjetnik u s a m o r e k l a m i ranju, u m o n t i r a n j u i zadržavanju svog i m e n a u društvenim rubrikama, u povezivanju s e b e s , p r a v i m ljudima' i ,pravim stvarima'« (str. 5 3 ) . Osim društvene igre k o j u a u t o r pripisuje prije svega višem sloju k a o nužan m e h a n i z a m njene reprodukcije, a u t o r u p o z o r a v a i na m e h a n i z a m socijalnog r i t u a l a (social ritual), koji predstavlja »način k a k o se socijalni status održava. S o cijalna k o n t r o l a a r i s t o k r a c i j e se o d r ž a v a uglavnom k r o z so cijalni ritual« (str. 5 9 ) . Da bi se, dakle, z a d r ž a l a željena po zicija na socijalnoj ljestvici, da bi se m o g l o s t a n o v a t i na Zlatnoj obali, p o t r e b n o je da se primjenjuje t a k t i k a društve ne igre, penjanja svim sredstvima i socijalnog rituala.* * N e k a od pravila r i t u a l a koja navodi Zorbaugh potsjećaju m n o g o na neke Veblenove i Millsove opservacije. T r e b a se, na primjer, držati 'slijedećih pravila: n i k a d a ne telefoniraj ti sam, nego čekaj da se tebi
143
Zorbaugh pokušava utvrditi — kakav oblik zajednice postoji na Zlatnoj obali? Ukoliko se uopće može govoriti o postojanju zajednice u Chicagu, skoro da se još manje može govoriti ο njoj na području Zlatne obale pošto su tu sakup ljene osobe koje ništa ne veže u određenu zajednicu — ni kakva zajednička nevolja ili utemeljen interes za zajedničko življenje, nego, isključivo, pripadnost jednom socijalnom sloju čija je samo jedna od karakteristika da većina njenih predstavnika povremeno stanuje i na Zlatnoj obali. Zbog ovih karakteristika još bi se s manje opravdanja moglo reći da na Zlatnoj obali postoji izraženo susjedstvo u klasičnom smislu riječi. Slijedeća socio-ekološki distingvirana zona-područje koju analizira autor, a koja se nalazi odmah pored zone Zlatne obale, je područje iznajmljenih soba (the world of furnished rooms). U ovom području u kome se može naći mnogo kuća na čijim prozorima stoji natpis »sobe za iznajmljivanje«, žive također posebni tipovi ljudi. Autor je utvrdio, na pri mjer, da se u 71 % objekata iznajmljuju sobe, u 52 % sluča jeva nalazimo stanare muškarce — samce, u 10 % žene, a u 38 % slučajeva sobe su nastanjene parovima. Područje gotovo da i nema djece — napučeno je isključivo zaposle nim ljudima koji žele stanovati jeftino, a blizu svog radnog mjesta. Zbog ovakvih karakteristika područja nije čudnovato da se cijela populacija u potpunosti promijeni u prosjeku svaka 4 mjeseca. Osnovni društveni odnos koji se u ovom području Chicaga može utvrditi, smatra autor, je anonim nost. »Nitko ne poznaje nikoga i nije poznat niotkoga« (str. 75).* telefonira, n i k a d a ne n a p u š t a j o p e r u poslije p r v o g , nego tek poslije dru gog čina, n i k a d a ne nosi p a k e t ili kišobran, n e m o j koristiti o b i č a n taksi, n e g o onaj specijalni koji se ne razlikuje od n o r m a l n o g a u t o m o b i l a , nikada se n e m o j ispričavati, poštuj rječnik i žargon koji se koristi, itd. * Indikativna je i pripovijest djevojke k o j a je došla u C h i c a g o iz m a l o g provincijskog g r a d a sa »Srednjeg z a p a d a « i koja je željela studirati klavir i koja o d l i č n o d o k u m e n t i r a sve p r o b l e m e s kojima se osoba iz m a l o g g r a d a susreće u s v a k o d n e v n o m životu velikoga g r a d a . E v o jednog njenog karakterističnog opisa: » G r a d je t a k a v . U cijelom m o m radu postojao je n e d o s t a t a k bilo k a k v o g ličnog k o n t a k t a . U cijelom o v o m gradu
144
Osim navedenih karakteristika, Zorbaugh upozorava da ovo područje Chicaga ne predstavlja u potpunosti »normalno društvo«. U ovom području vlada visoki mobilitet, nitko nikoga ne poznaje, ne dolazi do formiranja nikakvih grupa, nema zajedničkih interesa, nema nikakve zajedničke tradi cije, nema javnog mnijenja, nema zajedničkog definiranja situacija (Thomas), nema gotovo nikakve neformalne soci jalne kontrole, pa, dakle, nema niti govora ο postojanju odgovarajuće zajednice, pa niti ο postojanju institucije su sjedstva. Ovo područje, smatra autor, može se najbolje označiti kao područje lične i grupne dezorganizacije. »To je svijet atomiziranih individua, spiritualnih nomada« (str. 86). Slijedeća zona koju autor analizira je zona Towntown, koja predstavlja nešto što bismo danas nazvali »boemskim kvartom«. U tom predjelu stanuju osobe koje su »pobjegle« od konvencionalnosti i koje žive »drugačije«. Autor upozo rava da se takav oblik života sve više širi i postaje gotovo karakterističan za život stanovnika velikog grada. Slijedeće područje, slijedeći koncentrični model je Rialto or the Half-World (Rialto ili polusvijet). To je područje ka rakteristično, prije svega, po posebnom tipu stanovnika koji ga povremeno naseljavaju. To je tzv. »hobo područje.* Zor baugh upozorava da se ovo područje naročito mnogo na seljava imigrantima kojih je u vrijeme kada je on vršio svoje ispitivanje — u dvadesetim godinama ovog stoljeća — bilo od 200—500.000 godišnje. »Hobo« stanovnici svoje vrijeme provode uglavnom na ulici pokušavajući se baviti sitnom prodajom i osigurati osnovna sredstva za svoju egzistenciju u velikom gradu. Dva osnovna »hobo« tipa koja spominje od 3 milijuna duša nisam poznavala nikoga, nisam m a r i l a nizakoga, niti je itko za m e n e .. . J e d a n a t o m s drugih, t r i m i l i o n a a t o m a , dan za d a n o m , mjesec za mjesecem, g o d i n a za g o d i n o m « (str. 80). * » H o b o « predstavlja poseban tip čoveka koji je analiziran i u dru gim r a d o v i m a čikaške sociologije (usp., na primjer, knjigu N. Andersona, The Hobo). T a k a v tip čovjeka m o ž e se najlakše opisati kao o s o b a koja luta, koja se ne m o ž e »smiriti«, koja n e p r e k i d n o traži nešto novo, dakle, tip s t a n o v n i k a koji bi se m o g a o naći na ljestvici i z m e đ u b o e m a i »nor malnog« čovjeka. P o j a m »hoboa« p o s t a o je g o t o v o s t a n d a r d a n i d a n a s se može u sociološkim diskusijama ili r a d o v i m a u S A D čuti kao r e g u l a r a n Pojam. 10
Urbana
sociologija
145
Zorbaugh su squawoker i peddler (galamdžija i ulični proda vač).* Slijedeće područje kojem autor posvećuje gotovo naj veću pažnju je područje sluma. Slum je gotovo u potpunosti odvojen od ostalog dijela grada, odnosno, od grada uopće. Radi se ο jednom specifičnom, segregiranom području grada, jedne »sedimenta stanovništva«. Taj sediment sadržava stanovništvo koje je siromašno, gdje se mogu susresti u velikom broju zaposlene samohrane majke sa svojom dje com, gdje vlada visoki natalitet, ali i visoki mortalitet, gdje posluju radnje s drugo razrednom robom, i gdje operiraju raznolike bande. Naravno, u ovakvom području mogu se naći i specifični profili stanovnika —- kao što su kriminalci, radikali, boemi, migrantski radnici, migranti uopće, neuspješ ni i razni neprilagođeni tipovi. Ovo područje je područje gotovo potpune dezintegracije i dezorganizacije. Zbog špekuliranja s cijenama zemljišta vlasnici čekaju da vrijednost zemljišta poraste da bi svoje objekte u zapuštenom stanju mogli unosnije prodati zainteresiranim kompanijama, što dovodi do općeg zapuštanja objekata i kompletne infrastruk ture u području. U kućama bijednog kvaliteta, u kojima če sto nema niti električne energije, stanuju stanovnici nižeg socijalnog statusa koji su u stanju prihvatiti takve uvjete i platiti nisku rentu. Međutim, smatra autor, slum je ipak područje slobode i individualizma. »Susjed susjeda niti zna, niti mu vjeruje«. Osim spomenutih tipova stanovnika, u slumu se mogu češće susresti prostitutke, »hoboi« i sve osobe koje se nalaze izvan zakona. Jedan od karakterističnih hi storijskih primjera sluma je i geto, prije svega židovski geto, ο čemu ćemo nešto kasnije više reći. Gotovo svi doseljenici u SAD prvo su se naseljavali u posebna geta, da bi se tek kasnije »micali« u druga područja grada. U tom smislu i danas postoje pojedini dijelovi američkih velikih gradova koji najbolje ilustriraju stanovnici što u njima pretežno žive — »Mala Italija«, »Mala Poljska«,
»Kineska četvrt (grad)«, »Crnački krug«, itd. »To ne znači da imigrant nužno traži slum ili da on želi stanovati u slumu. On u slumu nalazi uvjete života koje može podnijeti. Što više, kako kolonija raste tako on u njoj nalazi svoj socijalni svijet. U koloniji on susreće simpatije, razumijevanje, po ticaj . . . U koloniji on ima svoj status, igra svoju ulogu u grupi« (str. 141). Iako ovakve karakteristike sluma (geta) govore u prilog eventualne pretpostavke ο tome da se u ovom slučaju s više sigurnosti može govoriti ο postojanju ljudske zajednice, autor upozorava da ovakav tip zajednice nije »normalna zajednica« u kojoj nisu razvijeni uvjeti za postojanje tzv. »prirodne zajednice«. Mnogi stanuju u slumu jer se nisu mogli prilagoditi životu u drugim oblastima, a mnogi su samo privremeni stanovnici koji koriste i čekaju prvu priliku da iz njega pobjegnu. Autor u ovoj studiji gotovo u potpunosti primjenjuje ekološke postavke Parka i Burgessa, kao i Burgessovu ideju ο koncentričnom rastu grada.* Posebno specifičan oblik izolirane zajednice u kojoj se, naročito u okviru prve generacije doseljenika, održavaju gotovo svi običaji »starog kraja« predstavlja područje Chica ga nazvano »Mala Italija« ili »Mali Pakao« (Little Italy or Little Hell). U ovom području u doba kada je autor vršio ovo istraživanje, živjelo je oko 15.000 stanovnika prve i druge generacije. Osnovna karakteristika »Malog Pakla« je visok stupanj socijalne izolacije. »Zbog svoje izolirane si tuacije . . . »Mali Pakao« je ostao do rata (I sv. rat) nedirnut američkim običajima, zapravo je ostao transplantirano sici lijansko selo u srcu užurbanog američkog grada« (str. 165). Međutim, takva situacija se neće dugo zadržati. Mlađa gene racija ne želi samo slijediti pravila ponašanja koja joj na meću stariji što se rukovode željom nastavljanja običaja
* T a k v i tipovi s t a n o v n i k a m o g u se i d a n - d a n a s vidjeti u m n o g i m velikim a m e r i č k i m g r a d o v i m a , a u N e w Y o r k u se, na primjer, svako d n e v n o ulični p r o d a v a č i takmiče u prodaji r a z n o v r s n e drugo i trećerazredne r o b e svih m o g u ć i h vrsta na 14, 23, 34 i 42. ulici.
* Slijedeći a u t o r o v prikaz m o ž e d o b r o p o k a z a t i k a k o se e k o l o š k a a n a l i z a m o ž e primijeniti na a n a l i z u j e d n o g područja. »Priča ο c r n a č k o j invaziji stara je priča ο kompeticiji s t a n d a r d a života. Želeći da žive u s t a n o v i m a koje su čak i Sicilijanci napustili, pristajući da p l a t e više r e n t e od Sicilijanca i podnoseći tu višu cijenu p r e n a t r p a v a n j e m s t a n o v a . C r n c i su p o l a k o ali sigurno izgurali Siciljance, koji su počeli da se k r e ć u sjever nije, p r e m a Sjevernoj Aveniji u slum« (str. 147).
146
10·
147
»starog kraja«. Evo kako autor objašnjava proces postupne asimilacije (sličan postupak objašnjenja koristi i Wirth u svojoj analizi židovskog geta) : »U posljednje 4 godine došlo je do velike promjene, kolonija se polako dezintegrira; stari se običaji zapuštaju. Kontakti s vanjskim svijetom, kroz rad i školu, dali su djevojkama i momcima viziju slobode i novih mogućnosti . . . Oni se nalaze izvan sitnih interesa i svađa starije grupe i odbijaju da žive na način koji im određuju njihovi roditelji« (str. 170). U zaključnim poglavljima svoje studije ο predjelu Chicaga Near North Side i ο njegovim distinktivnim socio-ekološkim karakteristikama, autor posebnu pažnju posvećuje analizi odnosa grada i zajednice s jedne strane, kao i po kušajima utvrđivanja točaka oko kojih se može organizirati tzv. socijalni ili zajednički rad. Drugim rječima, postoje li u okviru područja neke institucije oko kojih bi se mogla formirati zajednica te koje bi mogle poslužiti za provođenje odgovarajuće socijalne politike? Autor utvrđuje da se među socijalne punktove oko kojih se može organizirati komu nalni život može ubrojiti crkva, škola i obitelj. Nepostojanje zajednice onemogućava sprovođenje bilo kakve socijalne akcije, a bilo koja politička akcija bit će jedino represivna akcija. U poglavlju u kome razmatra odnos grada i zajednice i koje ima odgovarajuće teorijske pretenzije, autor iznosi svoje viđenje pojma zajednice i značajno, po našem mišlje nju, doprinosi razjašnjavanju sadržaja tog pojma kojim su se bavili implicitnije ili eksplicitnije gotovo svi čikaški so ciolozi. Njegov stav se dade najbolje očitati iz slijedećeg stava-. »Riječ community koristi se različito i nije jasno defi nirana. Ruralna područja smatraju se zajednicama. Gradovi i sela nazivaju se zajednicama. Lokalna područja u gradovi ma su ,zajednica'. Čujemo ο ,zajednici Chicago', ο ,američkoj zajednici' i ο .svjetskoj zajednici'. Čitamo ο ekonomskim, političkim zajednicama i ο kulturnim zajednicama. U svim ovim upotrebama, s izuzećem kulturne zajednice, zajednica se izgleda odnosi na neku vrstu interesne zajednice među članovima grupe i u vezi je s njihovom prostornom distribu cijom« (str. 2 2 2 ) . Ali, upozorava dalje Zorbaugh, »prostorna 148
definicija zajednice nije dovoljna da bi se neko područje moglo nazvati zajednicom, odnosno, da bi ono moglo postati zajednicom samim tim što su institucije i ljudi raspoređeni po teritoriji ili zbog toga što dijele iste ili slične interese«. Još se manje, smatra autor, može govoriti ο postojanju za jednice ukoliko je ona definirana samo političkim elementi ma. »Jedno područje postaje zajednica jedino kroz zajedničko iskustvo ljudi koji žive u njemu, što rezultira time da oni postaju kulturna grupa sa svojom tradicijom, sentimentima, težnjama, zajedničkim uspomenama, odnosno ona se pre tvara u centar vjerovanja, osjećaja i akcije. Zajednica je, dakle, lokalno područje u kome ljudi koriste isti jezik, pod vrgavaju se istim običajima, osjećaju više ili manje iste senti mente i djeluju pod istim impulsima« (str. 2 2 2 — 2 2 3 ) . Autor vrlo dobro upozorava na neke karakteristike zajednica koje su u »mehanicističkom razmatranju« u kasnijim mnogim so ciološkim radovima bile zapuštene. Element tradicije na koji autor upozorava, smatramo veoma značajnim. Među tim, element koji autor nije naglasio, a koji je, po našem mišljenju, također značajan, je element stupnja izloženosti zajedničkim problemima u pojedinoj grupi — zajednici. Naša istraživačka iskustva pokazuju da što je stupanj izloženosti pojedine zajednice koja okupira određeno područje više iz ražen, utoliko se nivo konsenzusa, koheracije akcije, stva ranja osjećaja »mi«, može češće očekivati, a vrijedi, naravno, i obrnuta relacija. Ako se prihvati autorovo definiranje pojma zajednice, onda je jasno da razni programi »rehabilitacije« pojedinih zajednica, provođenja parcijalnih socijalnih akcija ili ukupne socijalne politike na pojedinom području, moraju biti ne uspješni jer se ne mogu referirati na postojanje zajedničkog osjećaja. Ljudska priroda, kako to kaže Zorbaugh, opire se artificijelnoj organizaciji. Ovaj je autor ο svojim analizama koristio gotovo sve metode koje spadaju u područje koje bismo danas nazvali kvalitativnom metodologijom. Prije svega, izvršio je analizu različitih dokumenata, proučavao je statističke podatke, ana lizirao je pojedine slučajeve (case study), a od ostalih doku menata analizirao je pisma i druge pisane dokumente. Ko149
ristio je i sociološki interview, a, n a r a v n o , i p r o m a t r a n j e k a o osnovnu tehniku s e l e m e n t i m a učestvujućeg p r o m a t r a n j a
(participant
observation).
D r u g a značajnija m o n o g r a f s k a studija k o j u ć e m o t a k o đ e r u o v o m radu nešto detaljnije p r e z e n t i r a t i je studija Luisa
Wirtha — The Ghetto (Geto),
k o j a je prvi p u t o b j a v l j e n a
1928 godine.* Knjiga je n a s t a l a k a o r e z u l t a t r a d a na d o k t o r s k o j disertaciji, k a o i n e k e druge studije m o n o g r a f s k o g ka r a k t e r a u okviru č i k a š k e š k o l e . Wirth, p o r i j e k l o m Ž i d o v iz N j e m a č k e , u svojoj je d o k t o r s k o j disertaciji dao p r i k a z ove specifične socio-prostorne h i s t o r i j s k e zajednice u E v r o p i i u Americi. N a j v e ć i dio studije p o s v e ć e n je upravo h i s t o r i j s k o m r a z m a t r a n j u n a s t a n k a institucije geta, a t e k u d r u g o m dijelu se r a z m a t r a nastan geta i n j e g o v e k a r a k t e r i s t i k e u dijelu Chicaga n a z v a n o m N e a r West Side. N a č i n izrade studije poka zuje da je i Wirth p r i h v a t i o način analize p r e d l o ž e n od s t r a n e Parka i Burgessa, prije svega e k o l o š k e z a k o n i t o s t i k o j e vrijede za analizu ljudskih socio-prostornih z a j e d n i c a . Z a n i m l j i v o s t o v e analize j e d a j e o n a p r i m i j e n j e n a n a speci fičnu, izoliranu zajednicu k o j a po m n o g i m k a r a k t e r i s t i k a m a p o d s j e ć a na slum. Osnovni m o d e l k o j i m se Wirth služi m o ž e s e j e d n o s t a v n o prikazati n a slijedeći n a č i n : a n a l i z a n a s t a n k a s t r u k t u r e zajednice, utvrđivanje e l e m e n a t a koji v o d e utvrđi v a n j u s t r u k t u r e zajednice, utvrđivanje e l e m e n a t a o d r ž a v a n j a s t r u k t u r e zajednice, prije svega onih koji se zasnivaju na tra dicionalnim e l e m e n t i m a , i, k o n a č n o , r a s p a d z a j e d n i c e , do k o g a dolazi zbog različitih inovacija, u v o đ e n j a r a z l i č i t i h pro m j e n a i negiranja t r a d i c i o n a l n i h o s n o v a o d r ž a v a n j a z a j e d n i c e . O v a k a v m o d e l sličan je, g o t o v o identičan, m o d e l u k o j i j e pri m i j e n i o Zorbaugh u s v o j o j analizi j e d n e od s o c i o - p r o s t o r n i h
j e d i n i c a svoje studije ο Lower East Side u Chicagu, na prim
jer, analize Little Italy.
Wirth u p o z o r a v a da je u novije v r i j e m e (dakle, 1928. g.) geto p o s t a o p o j a m koji prije svega govori ο p r o s t o r u izola cije u pojedinim dijelovima g r a d o v a u k o j e m ž i v e r a z l i č i t e socijalne grupe, a ne s a m o Židovi, i a k o se u h i s t o r i j s k o m smislu m o ž e govoriti samo ο p r o s t o r u koji su o b i t a v a l i sami * U s p . u Wirth, L., 1956.
150
Židovi. Autor ističe da se veliki gradovi m o g u proučavati k a o mozaici segregiranih skupina ljudi i z a j e d n i c a koji žele sa čuvati svoje individualne k a r a k t e r i s t i k e u o k v i r i m a geta. G e t o u t o m smislu nije pejorativan, ili č a k pogrdan izraz koji prije svega referira na slum i sve njegove današnje k a r a k t e r i stike, nego prije svega p o j a m koji se n a j b o l j e m o ž e objasniti kao specifičan slučaj tzv. prirodnog p o d r u č j a u smislu doktri ne č i k a š k e škole urbane sociologije. A u t o r t a k o đ e r ističe da je z a p o č e o svoje istraživanje p r i m a r n o geografskog pod ručja, a ubrzo je o t k r i o da istražuje prirodnu instituciju histo rije geta i psihologije ljudi. Sa sociološkog s t a n o v i š t a geto je interesantan, prije svega, j e r predstavlja produžen slučaj socijalne izolacije. »Geto, dakle, m o ž e biti p r o m a t r a n k a o oblik a k o m o d a c i j e različitih populacionih grupa k r o z koji je efektivno j e d n a grupa subordinirala drugu« (str. 4 ) . Povi j e s t geta je povijest j e d n e specifične institucije, pa k a o i u svakoj drugoj zajednici i u ovoj dolazi do postupne specijali zacije i funkcionalizacije ponašanja k o j a proistječe, prije svega, iz podjele rada. R a z v o j zajednice dovodi do r a z v o j a niza socijalnih p r o c e s a koji vezuju život zajednice za p r o s t o r i o b i č a j e koji se u zajednici razvijaju. G e t o j e n a s t a o k a o institucija k o j a j e o m o g u ć a v a l a d a j e d n a socijalna grupa stanovništva nastavlja r e l a t i v n o nesme tano provoditi tradicionalni oblik p o n a š a n j a u p r o m i j e n j e n i m uvjetima. V e ć i n a pokušaja »izlaska« iz židovskog geta za vršavaju, u n a j v e ć e m b r o j u slučajeva, p o j a v o m d o b r o pozna tog tipa »marginalnog čovjeka« — izgubljenog između dvaju kultura od k o j o j niti j e d n o j ne pripadaju u potpunosti. Prvi Zidovi koji su se doselili o k o 1810. godine u Chicago, bili su trgovci, krojači, proizvođači duhana —, dakle, prije svega sitni trgovci koji su pretežno stanovali iznad svojih radnji. Ž i d o v s k a k o l o n i j a j e postupno rasla, izgrađena j e p o s t u p n o židovska crkva — sinagoga, židovska groblja, škole i n e k e druge specifične židovske institucije. O k o 1880. godine u Chicagu je od u k u p n o 500.000 sta n o v n i k a bilo 10.000 Zidova, a 1900. godine od 1,600.000 s t a n o v n i k a ukupno je bilo cea 75.000 Židova, od č e g a su najveći broj činili Židovi iz Rusije (50.000), N j e m a č k e
151
(20.000), a ostalih je bilo 5.000.* P r i m j e r č i k a š k e židovske zajednice nije tipičan, s m a t r a Wirth, takvi se p r i m j e r i mog L l p r a k t i č k i naći u s v a k o m v e ć e m a m e r i č k o m n a s e l j u . Način n a s t a n k a te zajednice t a k o đ e r nije tipičan s a m o za Chicago, nego i za druge zajednice i za druge g r a d o v e . U prvoj fazi n a s t a n k a židovske zajednice u C h i c a g u teško se m o ž e utvrditi i p r e p o z n a t i da dolazi do f o r m i r a n j a spe cifične zajednice. M e đ u t i m , k a k o r a s t e b r o j Z i d o v a koji se nastanjuju u getu, t a k o se p o j a č a v a i stupanj a u t o n o m i j e . S l i č n o k a o što s e r e l a t i v n o n e p r i m j e t n o p o č e l a pojavljivati, t a k o isto Ž i d o v s k a zajednica postupno i n e s t a j e — dodava n j e m »novih« e l e m e n a t a , m i j e n j a n j e m t r a d i c i o n a l n i h običaja, ispoljavanjem drugačijih aspiracija druge (mlađe) generacije doseljenika. O v a k a v p r i k a z n a s t a n k a i r a s p a d a n j a pojedine zajednice u gradu k o h e r e n t a n je primjeni e k o l o š k i h zakoni tosti ο p o s t u p n o j invaziji, adaptaciji i asimilaciji k o j a je pre z e n t i r a n a u r a n i j i m p o g l a v l j i m a ovog rada. Wirth s m a t r a da g e t o k a o posebna, i z o l i r a n a zajednica n e m a svoja k a r a k t e r i s t i č k a fizička obilježja, što j e s t a v koji a u t o r a d o s t a približava s t a v o v i m a Zorbaugha i Parka koji t a k o đ e r ističu da se zajednica, prije svega, m o r a definirati k a o specifična »kultura zajednica«. K a r a k t e r i s t i k e g e t a naj bolje se m o g u uočiti p r e k o analize njegovih k u l t u r n i h spe cifičnosti, k o j e č e s t o n e m a j u n i k a k v u e k o l o š k u k o m p o n e n t u . Z a j e d n i c a g e t a o d r ž a v a l a se, prije svega, p o š t o v a n j e m običa j a , religioznih odreda, b r i g o m ο obitelji k a o o s n o v n o j ćeliji i pravilnim o d g o j e m m l a d i h n a r a š t a j a u t r a d i c i o n a l n o m duhu, što se o s t v a r i v a l o p r e k o specifičnih i n s t i t u c i j a u getu — p r e k o sinagoge, židovske škole, susjedske p o m o ć i , kaza lišta, p o m o ć i starijih o s o b a i drugih k u l t u r n i h institucija. I danas se, na primjer, u p o j e d i n i m d i j e l o v i m a N e w Y o r k a naseljenim Z i d o v i m a k a o osnovnim s t a n o v n i c i m a , mogu vidjeti e l e m e n t i o d r ž a v a n j a tradicije — t r a d i c i o n a l n i način * J e d a n od interesa za p r o u č a v a n j e Chicaga kao »sociološke labora torije«, p o t a k n u t je m n o g i m socijalnim p r o b l e m i m a koji su se pojavljivali u toku prvih desetljeća ovog stoljeća. Zašto su se pojavljivali, te zašto se ideja ο »sociološkoj laboratoriji« m o ž e prihvatiti, vidljivo je i iz p o d a t a k a ο rastu grada — u r a z m a k u od 20 godina grad je n a r a s t a o više od 3 puta (prije svega p r o c e s o m doseljavanja i to vanjskom imigracijom).
152
o b l a č e n j a i podrezivanje k o s e nije t i p i č a n s a m o za stariju generaciju, nego se j e d n a k o r i g o r o z n o primjenjuje i u slučaju mlade generacije, pa i u slučaju m l a d e djece p r e d š k o l s k e i rane š k o l s k e dobi. Sasvim m a l a djeca o b u č e n a u crna odijela sa š e š i r i m a i p r a m e n o v i m a k o s e k o j i vise ispred ušiju iza zivaju pažnju i čuđenje svakog p o s j e t i o c a suvremenog g e t a u New Yorku. A t r a k c i j a g e t a g o t o v o j e neizbježna, s m a t r a autor, z a sve Zidove k o j i su se doseljavali u veliki grad. »Upravo k a o što se Cigani smještaju na rubu grada, t a k o se i migranti Zidovi smještaju u blizini njihovog središta, p o r e d rijeke ili željez n i č k e pruge« (str. 202). Opisujući p r o c e s »dezintegracije geta«, Wirth o s n o v n e razloge r a s p a d a geta, k a o i Zorbaugh, nalazi, prije svega, u k o n t a k t i m a s »vanjskim svijetom«. K o n t a k t i n o s e osnovnu krivicu z a »otkrivanje geta«, k a o n e č e g a što ima p e j o r a t i v n o z n a č e n j e . »Ljudi su otkrili p o s t o j a n j e g e t a u k o n t a k t i m a s v a n j s k i m svijetom. T a j je p r o c e s p o l a k o z a p o č e o da bi se, na primjer, i z m e đ u 1914 i 1920 godine b r o j Z i d o v a u getu s m a n j i o č a k za 50 % (str. 237). » O t k r i v a n j e geta« dovelo je do f o r m i r a n j a spoznaje ο t o m e da s t a n o v n i c i žive u slum području, te su mnogi, želeći po boljšati svoj socijalni status, p o č e l i n a p u š t a t i geto k a o m j e s t o o b i t a v a n j a . Objašnjavajući p r o c e s r a s p a d a n j a g e t a Wirth se, k a o i Zorbaugh i neki drugi a u t o r i m o n o g r a f s k i h analiza, o k r e ć e Burgessovom modelu k o n c e n t r i č n o g rasta g r a d a i k o n z e k v e n t n o j primjeni e k o l o š k i h z a k o n i t o s t i . U k o n a č n o j evaluaciji analize g e t a k a o sociološkog feno m e n a Wirth, k a o d o b a r učenik P a r k a i Burgessa, u s t a n o v l j a v a da u Ž i d o v s k o j zajednici djeluju o d n o s i a k o m o d a c i j e te da, k a o i s v a k o j drugoj zajednici, i ovdje djeluju zakoni k o m p e ticije. P r i h v a ć a j u ć i č a k i Parkovo o d r e đ e n j e grada k a o ο p o s e b n o m stanju svijesti, Wirth ističe da je izolacija Z i d o v a slična tipu izolacije o s o b e k o j a se o s j e ć a u s a m l j e n a i a k o se nalazi usred gomile« (str. 287). O v a m o n o g r a f s k a studija vrijedan j e primjer a n a l i z e j e d n e specifične institucije u n j e n o j povijesnoj dimenziji i n j e n o m a k t u a l n o m p o j a v n o m o b l i k u u Chicagu t r i d e s e t i h godina ovog stoljeća. Autor je u p o t p u n o s t i prihvatio t e o r i j ski i k o n c e p c i j s k i o k v i r koji se do t a d a f o r m i r a o u o k v i r u
153
čikaške škole. Wirth nije realizirao nikakvo posebno »empi rijsko istraživanje«, nego je cijelu svoju analizu zasnovao na analizi tzv. sekundarnih podataka, što njegovu metodo logiju ne stavlja na prvo mjestu među reprezentativnom metodologijama čikaške škole onog vremena. Čitajući njegov rad, i komparirajući ga s njegovim kasnijim radovima, oči gledno je da bi analiza geta, kao specifične socijalne insti tucije, bila daleko uspješnija da se autor mogao više »oslo boditi« stega ekološke analize. Interesantnost Wirthovog izlaganja u kasnijim njegovim radovima raste, po našem mišljenju, s intenzitetom relativiziranja prihvaćanja nužnosti ekološke eksplikacije.* Slijedeća monografska studija koja može dobro reprezen tirati »duh« čikaške škole prvih decenija ovog stoljeća je i stu dija F. M. Thrashera The Gang. The Study of 1313 Gangs in Chicago (Banda. Studija ο 1313 bandi u Chicagu),** koja je prvi puta objavljena 1927. godine. Studija je nastala kao rezultat autorovog sedmogodišnjeg proučavanja bandi u Chicagu. I. Thrasher je, kao i drugi autori monografskih studija, preuzeo metodologiju i konceptualni okvir čikaške škole, posebno ekološke procese koje je primijenio u svojim analizama. Njegova metodologija je također interesantna — koristio se statističkom građom, podacima sa suda, sam je prikupljao podatke ο pojedinim članovima bandi, naročito tzv. life histories, odnosno, životne povijesti pojedinih pred stavnika bandi, a koristio se, naravno, i metodom učestvujućeg promatranja. Autor se odmah na početku svoje studije susreće s prob lemom definiranja pojma bande, što rješava na taj način da bandu definira preko njenih karakteristika grupnog po našanja. Banda je, prije svega, smatra autor, grupa koja je nastala spontano i koja se integrirala kroz konflikt s okoli com. U bandi kao ljudskoj grupi prevladavaju primarni odnosi (face to face), banda se u prostoru kreće kao »jedin stveno tijelo«, konflikt je gotovo jedini socijalni odnos, a * Razumljivo je, m e đ u t i m , prije svega, u situaciji da slijedi cepte svojih učitelja — Parka ** U s p . u Thrasher, F. M., 154
da je i Wirth, k a o i drugi d i p l o m a n t i , bio odgovarajuće m e t o d o l o š k e i teorijske kon i Burgessa, prije svega. 1963.
banda se ponaša kao grupa koja ne operira spontano, nego planira svoje ponašanje u budućnosti. Rezultat takvih kara kteristika kolektivnog ponašanja je specifično prihvaćanje pojma socijalnog svijeta, okolice, specifično shvaćanje tra dicije, nereflektiran odnos prema unutarnjoj strukturi, prema solidarnosti, moralu i grupnoj samosvijesti. Bande su, ta kođer, dosta čvrsto vezane i za pojedine teritorije — dapače, gotovo svaki ozbiljniji sukob u bandama mlađeg uzrasta počinje pokušajima »osvajanje« tuđeg prostora (najčešće ulice ili kvarta). Osim problema definiranja pojma bande i navođenja mnogih njihovih oznaka, autor pokušava dati odgovor i na pitanje — zašto dolazi do pojave bandi koje se, kako Thrasher upozorava, sastoje uglavnom od dječaka adolescentnog ili teenagerskog uzrasta? »Bande predstavljaju spontani napor dječaka da stvore društvo za sebe . . .« (str. 32). U bandi se, kako tvrdi autor, skupljaju dječaci »puni energije« koja je neorijentirana, nedisciplinirana i nekontro lirana nikakvim društveno poželjnim obrascem, te joj to daje mogućnost ekspresije na najslobodniji, najspontaniji način. Time se stimuliraju prirodni procesi kroz proces kumulativne stimulacije (str. 83). Kada govori ο procesu nastanka bandi, autor napominje da se one razvijaju obično u onim socio-prostornim situaci jama u kojima je djelovanje zajednice slabo i u kojima su izražene pojave »dezorganizacije«. Jedno od područja grada u kojima se bande najčešće »rađaju« su, naravno, slumovi — gdje je veliki broj djece naguran u ograničeni prostor. Thrasher napominje da su uvjeti koji doprinose nastanku bandi prenatrpana, prenaseljena okolica, puna različitih mogućnosti za konflikt.* Osim ovih »ekoloških uzroka«, bande se razvijaju i zbog ranije navedenih karakteristika ponašanja dječaka određene kronološke dobi, a posebno izražene želje za ekspresijom svog ponašanja i za stjecanjem * Diskusija koja se u današnje vrijeme vodi ο utjecaju »gustoće na seljenosti« na pojave asocijalnog ponašanja, p r e t h o d e n a je o v i m s t a v o m Thrashera, a koji i danas nalazi m n o g e sljedbenike. Usp., na primjer, studiju O. Newmana, Defensible Space koja daje d o b r e empirijske ele m e n t e za daljnju diskusiju ο vezi gustoće naseljenosti i ljudskog p o n a š a n j a . 155
novog iskustva. Posljednji element koji ističe autor, vodi direktno do Thomasove ideje ο postojanju želja kao motivacionih struktura ponašanja ljudi. Thrasher usvaja i učenje ο grupnoj dinamici i stvaranju osjećaja »mi« kao jednom od osnovnih motivacionih elemenata zasnivanja bandi. U nastavku svoje studije autor mnogo pažnje posvećuje analizi pojedinih tipova bandi i analizi motivacione struk ture pojedinih bandi, u što mi ovdje sada ne možemo ulaziti. Interesantno je kako tumači neke elemente ponašanja bandi i kako objašnjava osnovnu strukturiranost bandi. U objašnja vanju osnovnog motivacionog ciklusa ponašanja članova bande. Thrasher uvodi pojam »situacionog kompleksa« (str. 106). Situacioni kompleks se dijelom formira kroz akomo daciju bande odgovarajućim životnim uvjetima. Zbog toga se može reći da se grupe različito ponašaju u ovisnosti ο nji hovim interesima, ali i prema socijalnim obrascima sredine u kojoj djeluju«. Thrasher, ostajući u dobroj ekološkoj tra diciji, ne zaboravlja napomenuti da se pojedine bande »profi liraju« i prema tipu ulica, zgrada, aleja, odnosno, prema općoj topografiji njihove okolice. Svi nabrojani elementi dijelovi su »situacionih kompleksa«. Thrasher nailazi na veliki problem u pokušaju objašnje nja činjenice da u bandama, gotovo uvijek, u većini sudjeluju djeca imigranata. Bande su u Chicagu fenomen imigrantske populacije najsiromašnijeg tipa. Tako, na primjer, od ukupno 880 bandi u Chicagu s početka ovoga stoljeća, 45 bandi se u potpunosti sastoje od američkih dječaka, 63 su crnačke, 25 su mješane. Prema nacionalnostima, bande su u 351 slu čaju miješane nacionalnosti, bande koje sačinjavaju poljski dječaci nalaze se u 148 slučajeva, a talijanske u 99 slujajeva (str. 130). Tamo gdje je dominantna samo jedna nacionalnost u okviru jednog područja moguće je, smatra autor, očeki vati postojanje bande koja se sastoji pretežno od jedne nacionalnosti, pa se u tom slučaju solidarnost iskazuje i kao nacionalna i kao teritorijalna, a antagonizmi »starog svijeta« nastavljaju se i u »novom svijetu« (str. 133). Iako podaci go vore u prilog teze da se bande uglavnom sastoje od dječaka imigrantskog siromašnog porijekla, autor upozorava da bi 156
se mogao steći pogrešan utisak da su samo imigranti odgo vorni za kriminal u gradu. To bi, po njegovom mišljenju, bilo u potpunosti pogrešno. Američki dječaci su također uključeni u bande, ali se njihov identitet gubi zbog znatno većeg broja djece stranog porijekla. Dječaci srednje klase Amerike ne formiraju bande, zato što su njihovi životi organizirani i stabilizirani američkom tradicijom, običajima, institucijama, u što imigrantska djeca nemaju pristupa. Banda je samo jedan od simptoma dezorganizacije koja se javlja kada se prekidaju imigrantski tradicionalni socijalni sistemi bez adekvatne asimilacije novih. Ovom eksplikacijom Thrasher nudi uvažavanje klasičnog modela »kidanja tra dicionalnih veza« i »nedovoljne utemeljenosti novih«. Njegov model koji nudi sličan je i modelu koji je koristio i Wirth, i Zorbaugh, a koji su inaugurirali prije svih Thomas i Znaniecki u svojoj studiji ο poljskom seljaku u Evropi i Americi. Kao što je, na primjer, Wirth utvrdio da geto predstavlja primjer izolacije jedne zajednice, tako i Thrasher potvrđuje tu hipotezu tvrdeći da su i bande primjeri izoliranih socijal nih skupina u američkom društvu tridesetih godina ovog stoljeća. U svojoj analizi autor je detaljno pružio različite podatke ο raznim elementima ponašanja u bandama, kao što je, na primjer, problem grupne kontrole, strukturalni aspekti bandi, uloga pojedinih ličnosti u bandi, problem leadershipa (rukovodstva) u bandama, a u posljednjem dijelu svog rada autor veliku pažnju posvećuje analizi elemenata koji bi mogli doprinijeti prevenciji kriminaliteta i omladinske de linkvencije. Ova studija predstavlja jedan od klasičnih primjera studija u kojima je primijenjena kvalitativna metodologija i koja je »zadržala« autora na proučavanju jednog kompleks nog fenomena punih sedam godina, uživljavajući se i sam u situacije koje je proučavao i analizirajući probleme u njihovom svakodnevnom pojavljivanju i prirodnoj okolici. Zbog toga je ova studija, kao i neke druge studije iz kate gorije socioloških monografija čikaške orijentacije, primjer živih akciono orijentiranih i neposrednih studija koje vrlo dobro pokazuju i dokumentiraju »duh« čikaške sociologije. 157
J e d n a o d n a j i n t e r e s a n t n i j i h studija, k o j a j e posebno specifična po metodologiji izrade, je studija E. Sutherland^,
The Professional Thief by a Professional Thief (Profesionalni
lopov, od profesionalnog lopova)*, k o j a je prvi p u t a objavljenal937 godine. Autor o v e studije, Sutherland, b i o je kriminolog i p r o f e s o r sociologije na I n d i a n a U n i v e r s i t y . Specifič n o s t ove studije je u s l i j e d e ć e m : a u t o r je z a p r a v o izvršio j e d n u r e i n t e r p r e t a c i j u i o b r a d u p o d a t a k a , č i n j e n i c a i tvrdnji k o j e j e d o b i o o d jednog »profesionalnog lopova«. O v a studija, k a k o n a g l a š a v a autor, p o k u š a v a dati detaljniji opis p r o b l e m a , o d n o s n o , želi pružiti k o m p l e t n i j i uvid u f e n o m e n »profesio nalnih lopova« u a m e r i č k o m društvu č e t r d e s e t i h godina i t i m e , e v e n t u a l n o , d o p r i n i j e t i rješavanju tog p r o b l e m a . Ovu studiju b i s m o ubrojali u j e d n u od »ozbiljnijih« studija č i k a š k e m o n o g r a f s k e serije j e r autor, i a k o j e u p o t r i j e b i o g o t o v o b i z a r n u metodologiju, nije i s t o v r e m e n o z a b o r a v i o da svoje tvrdnje f o r m u l i r a u o b l i k u m a n j e ili više j a s n i h h i p o t e z a ili varijabli istraživanja, i a k o n i k a k v o p o s e b n o e m p i r i j s k o istraživanje nije izvršio istražujući p r o b l e m p r o f e s i o n a l n e k r a đ e . Cijeli s e rad z a s n i v a n a analizi d o k u m e n a t a , n a ličnim i s k a z i m a , na pismima, o p i s i m a iz k a t e g o r i j e »life history« (životna historija), itsl. Opsi »profesije krađe«, što je standardan t e r m i n koji Sutherland koristi, o s n i v a se na opširna što ih je pružila o s o b a k o j a s e k r a đ o m b a v i l a punih dvadeset g o d i n a . »Pro fesionalni lopov«, čiji je i d e n t i t e t o s t a o , n a r a v n o , prikriven, bio je a n g a ž i r a n u o k v i r u tjednih sesija s a u t o r i m a studije i b i o je p l a ć e n iz s r e d s t a v a istraživačkog o d j e l a čikaškog u n i v e r z i t e t a . Cijeli m a t e r i j a l k o j i j e prikupljen p r i l i k o m tih razgovora, k a o i sav drugi m a t e r i j a l koji je Sutherland a k u m u l i r a o , bio je k a s n i j e d a t na verifikaciju drugim pro fesionalnim lopovima, k a o i drugim s t r u č n j a c i m a — profe s i o n a l c i m a iz područja k r i m i n a l i t e t a : k r i m i n o l o z i m a , poli cijskim stručnjacima, p r e d s t a v n i c i m a suda i d r u g i m »eksper tima«. T a k o j e m a t e r i j a l studije bio podvrgnut r i g o r o z n o j kontroli, te je time i nivo o b j e k t i v n o s t i bio p o d i g n u t na viši stupanj. * U s p o r e d i u Sutherland, Ε. Η., 1965.
158
Sutherland vrši strogu distinkciju i z m e đ u tzv. profesio nalnih i a m a t e r s k i h lopova. Profesionalni lopovi pripadaju p o s e b n o j profesiji koja, pak, i m a s v o j a pravila i kriterije ponašanja, k a o i s v a k a druga profesija. A u t o r pristupa pro učavanju p r o f e s i o n a l n e k r a đ e p r o m a t r a j u ć i tu »profesiju« k a o društvenu grupu u k o j o j vladaju svi poznati zakoni i pravila grupnog p o n a š a n j a . P r e m a t o m e , o v a s e studija n e bavi » a m a t e r s k o m k r a đ o m « j e r t o o s t a j e izvan područja »profesionalne k r a đ e « . S m a t r a j u ć i da je n a j o p o r t u n i j e anali zirati p r o b l e m p r o f e s i o n a l n e k r a đ e k r o z t e r m i n e grupnog ponašanja, a u t o r navodi dvije o s n o v n e h i p o t e z e k o j e pred stavljaju o k o s n i c u cijele studije. U p r v o j hipotezi a u t o r k o n s t a t i r a da profesionalni lopovi čine grupu k o j a nije pato loška grupa, a druga h i p o t e z a k o n s t a t i r a da nitko nije pro fesionalni l o p o v a k o nije k a o t a k a v p r i z n a t o d drugih č l a n o v a profesije. Iz ovih h i p o t e k a p r o i s t j e č e i osnovni k o n c e p t rada — profesionalni lopovi, gledajući »iznutra«, ne m o g u se s m a t r a t i p a t o l o š k o m grupom, te se, dakle, studija i m a sprovesti k a o da se p r o u č a v a bilo k o j a druga »normalna« p r o f e s i o n a l n a grupa. K o j e su o s n o v n e k a r a k t e r i s t i k e »profesije k r a đ e « ? Pro fesionalni l o p o v j e o n a j t k o p r o f e s i o n a l n o krade, t k o s e time p r o f e s i o n a l n o bavi. S v a k i a k t njegovog profesionalnog života pažljivo j e isplaniran, te, p r e m a t o m e , k r a đ a nije slučajni proizvod stjecaja okolnosti, nego n a m j e r n i isplanirani a k t koji vodi ostvarivanju d o b i t k a od kojeg se profesionalni lo p o v izdržava. Profesionalnog lopova, pak, t r e b a r a z l i k o v a t i od profe sionalnog k r i m i n a l c a . O v o m distinkcijom a u t o r želi izvršiti distinkciju između kriminalnog p o n a š a n j a i profesionalne k r a đ e . Profesionalni l o p o v je m i g r a t o r a n — on najčešće ne o p e r i r a s a m o na području jednog grada, nego, u slučaju S A D , na cijelom p o d r u č j u A m e r i k e . U grupi profesionalnih l o p o v a vlada p o s e b n a etika, jezik, žargon, p o s e b n i odnosi, što sve predstavlja deskriptivne o z n a k e profesije koju a u t o r p r o u č a v a . G r u p a v o d i r a č u n a i ο t o m e da se realiziran plijen dijeli na t o č n o o d r e đ e n e i unaprijed fiksirane dijelove među svim č l a n o v i m a grupe, t a k o da su unaprijed izbjegnute bilo k a k v e n e p r e c i z n o s t i što se t i č e diobe plijena.
159
U nastavku rada autor opisuje mnoge oblike krađe, a mi ćemo spomenuti samo neke značajnije šire okolnosti koje su relevantne za ovu studiju. Odnos koji postoji, na primjer, između profesionalnog lopova i zakona, konstituira se iz perspektive profesionalnog lopova u tom smislu da lopov ne vjeruje da zakonske institucije »proizvode« pravdu, nego da proganjaju lopove. Dapače, za profesionalnog lopova teško je i definirati što znači pojam pravde. Ova ilustracija samo je jedna od ilustracija formiranja percepcije pojedinih ljudskih grupa i »društava«. Interesantno je da Sutherland navodi da je odnos između društva i lopova uglavnom kooperativan — da bi lopov mogao »profesionalno djelovati« i normalno živjeti, u njegovom je interesu i da društvo pro sperira jer je to istovremeno i uvjet njegove egzistencije. Proučavajući grupu profesionalnih lopova kao svaku dru gu »normalnu« ljudsku grupu, Sutherland navodi da se i u toj ljudskoj grupi mogu naći zakoni i pravila kao i u svakoj drugoj grupi. U svakoj grupi razaznaju se različiti statusi pojedinih članova, dolazi do procesa specijalizacije za po sebne vrste aktivnosti krađe. U svakoj grupi postoji i rela tivni konsenzus koji omogućava zajedničko djelovanje, a svaka grupa predstavlja istovremeno i funkcionalno udruže nje koje osigurava efikasno djelovanje. Ova studija je jedna od karakterističnih studija za čikašku sociologiju jer je dala uvid u problem iz područja »polu svijeta« velikog grada, proučavajući problem sa stanovišta grupne dinamike. Autor je svjestan činjenice da tek razumije vajući mehanizme društvene dinamike svake od socijalnih grupa, pa i grupe profesionalnih lopova, možemo doći bliže konstruiranju mehanizama prevencije neželjenih društvenih pojava. Ova je studija u izvjesnom smislu najbolji reprezentant čikaške škole s obzirom na bizarnost teme i izbor metodologije, kao što je, pak, najmanje tipična studija iz područja klasične urbane sociologije.
čikaške škole. Te se karakteristike dadu sumirati u slijedeće elemente: izbor nespecifičnih tema istraživanja, izbor nespe cifičnih metodoloških postupaka istraživanja, dugotrajnost provođenja istraživačkih poduhvata, nepragmatična orijen tacija studija, odnosno, želja da se studiranjem problem još više i dublje upozna, što će tek onda pružiti elemente za njegovo eventualno rješavanje. Zbog ovakvih karakteristika, Čikašku školu dvadesetih i tridesetih godina ovoga stoljeća možemo smatrati specifičnom kako po izboru tema, tako još i više po striktnom korištenju metodologije koja će kasnije biti nazvana kvalitativnom metodologijom. Čikaška škola prezentirana, prije svega, u monografskim studijama predstavlja ranog predstavnika kvalitativne metodologije. Ο nekim karakterističnim pitanjima kvalitativne metodolo gije bit će riječi u slijedećem poglavlju.
Zaključujući prezentaciju karaktera čikaške škole preko izabranih monografskih studija koje, po našem mišljenju, reprezentiraju tu školu i karakterističnu metodološku i te matsku orijentaciju, nadamo se da smo pružili zadovolja vajuću sliku ο profilu studija i karakterističnoj orijentaciji 160
11
Urbana sociologija
161
VIII
Ο nekim metodološkim aspektima čikaške sociološke škole
Čikaška škola dvadesetih i tridesetih godina ovog sto ljeća je u sociologiji poznata podjednako po svojoj »urbanoj« kao i »metodološkoj« orijentaciji. Metodološku specifičnost ove sociološke orijentacije pokušali smo dokumentirati u toku cijelog ovog rada, a u ovom ćemo poglavlju sistemati zirati neke od epistemoloških i metodoloških elemenata koji su karakteristični kako za čikašku školu iz navedenog perioda, tako i za neka novija razmišljanja ο problematici tzv. kvalitativne metodologije iz šezdesetih i sedamdesetih godina ovog stoljeća. Potrebno je, međutim, imati na umu da se iz današnje perspektive sociološke metodologije ο nekoj striktnoj meto dologiji u okviru čikaške škole teško moglo i govoriti. Otkri vanje metode interviewa., davanje znanstvene ozbiljnosti metodama promatranja i suučestvujećeg promatranja, bili su tek prvi koraci u formiranju ukupne sociološke metodo logije i socioloških metoda. Osim pragmatičnih rasprava ο pravilnom izboru metoda koje su karakterističnije za današ nja razmatranja ο pitanjima sociološke metodologije, a koja su bila manje prisutna u doba rane čikaške sociologije, pitanja osnovne epistemološke orijentacije bila su također povremeno postavljena, što je naročito vidljivo u, na primjer, posebnom »metodološkom dodatku« studije Thomasa i Znanieckog Poljski seljak u Evropi i Americi. Socijalni problemi što su se uočavali u velikom gradu proučavali su se, prije svega, kao monografske analize i svaki je posebni slučaj bio proučavan kao aproksimacija ili devija cija od tipičnog. To je ne samo omogućilo detaljno upozna vanje pojedinih situacija, nego je dovelo i do mogućnosti formiranja različitih komparativnih studija. Implicitna i 162
važna pretpostavka u ranoj američkoj sociologiji, ο kojoj smo, također, u više navrata govorili u ovom radu, je da je, iako je nastala na tradiciji njemačke filozofske i sociološke škole s kraja prošlog i početka ovog stoljeća, američka socio logija dvadesetih godina ovog stoljeća nije preuzela »totalizirajući pogled na svijet« i prestala je promatrati pojave u njihovom totalitetu. »Svijet je jednostavno bio uzet kao d a t . . . Integracija svijeta ostavljena je businessman-ima i političarima. Sociolog je želio rutinizirati funkcioniranje dobrog društva kod kuće koncentrirajući se na industrijske probleme, obitelj, ponašanje grupa u njihovom prirodnom okruženju« (Bensmann, J. et al. eds., 1 9 8 2 , str. 1 9 3 ) . Gerth, osim ovoga, navodi i da je takva implicitna pretpostavka proučavanja posebnih društvenih problema, a bez njihove povezanosti s »totalitetom«, dovela, također, do specijaliza cije sociologa, pa se kasnije više ne može govoriti ο »socio logu uopće, nego ο »specijalisti u sociologiji obitelji, javnom mnijenju, kriminologiji, malim grupama, metodologiji i metodama, rasnim odnosima, itd. ad infinitum« (Ibid., str. 199).
»Rutinizirajući način proučavanja društva«, kako to Gerth navodi, doveo je do toga da su se svi širi uzroci pojava ostavljali »po strani«, a nasuprot tome sve je više jačala tendencija specijalizacije proučavanja pojedinih, izdvojenih, posebnih društvenih problema, čije se precizno proučavanje postupno gubilo u svojoj nepovezanosti s uzročnim lancem pojava koje su dovele do njegovog javljanja. Jedna od ideja, koja je rukovodila ovakav razvoj socioloških analiza, bila je i želja da se osigura što preciznija predikcija razvoja pojedi nih pojava — što se bolje jedna pojava upozna, to se s više sigurnosti može govoriti ο mogućnosti predikcije njenog razvoja. Nepotrebno je posebno napominjati da se, naročito u sociologiji, koncentracija na izdvojene probleme i procese najmanje može povezati s uspješnom predikcijom tih istih pojava. Dobru ilustraciju epistemološkog i metodološkog okvira cijele rane čikaške škole moguće je naći u metodološkoj bilješci (Methodological Note) studije Thomasa i Znanieckog — The Polish Peasant in Europe and America (Poljski seljak 11·
163
u Evropi i Americi).* Ostavivši po strani autorstvo ovog metodološkog dodatka,** ukazat ćemo na bitne elemente koje su ova dva autora naglasili. Osnovni okvir kroz koji se raspravlja epistemološka i metodološka problematika je proces socijalne evolucije i proces racionalizacije ljudskog društva. Autori smatraju da se u procesu socijalne evolucije svjesna i racionalna tehnika sve više uključuju u život, a isto vremeno jača i sve više kontrola nad prirodom, odnosno, nad socijalnim svijetom. Osim ovih procesa, raste i objektiv na težnja za spoznajom svijeta. Proces socijalne evolucije dobiva sve više na »brzini«, smatraju autori, u surevmenom društvu (ne treba zaboraviti da je ovaj esej pisan 1919. go dine!) i stabilitet postojećeg socijalnog okvira nalazi se u stalnoj izmjeni. Istodobno, razvijaju se i nove tehnike koje će omogućiti detaljniju elaboraciju ljudskog društva. Osnovni sociološki okvir, osim procesa socijalne evolucije i raciona lizacije, dopunjen je i prihvaćanjem karakterističnog antro pološkog okvira ο proučavanju ljudske zajednice u relacija ma dinamičkog ekvilibrijuma. Kada se jednom ekvilibrij poremeti, potrebno je otkriti procese koji će dovesti po novno do uspostavljanja novog dinamičnog ekvilibrijuma. Ne treba posebno napominjati da se »brzina socijalne evo lucije« i proces racionalizacije smatraju silama koje donose bitne promjene ravnoteže dinamičkog ekvilibrijuma. Autori u nastavku svoje rasprave raspravljaju ο nekim karakterističnim »lažnostima« tipičnim za »samorazumijevajuću« ili, kako je često nazivaju, »praktičnu« sociologiju. Prva ideja koja ne odgovara istini je — socijalna se realnost spoznaje jer se u njoj živi, te se problemi mogu shvatiti na osnovu vlastitog empirijskog iskustva. Uzimajući primjer prilagodbe individue okolici, autori pokazuju da se ono što se često smatra »perfektnom prilagodbom« može shvatiti na nekoliko načina, odnosno, da može nastati kao rezultat ne koliko sasvim različitih procesa. Individua može biti odlično prilagođena svojoj okolici zbog izrazito snažne socijalne * U s p . u Bierstedt, R., ed., 1969 str. 5 3 — 1 2 4 . ili u Janowitz, M., ed., 1966, str. 257—288. (skraćeno) ili u o r i g i n a l n o m izdanju Thomas, WT., Znaniecki, F., 1919. ** Pogledaj ο t o m e na str. 85.
164
kontrole ili, pak, zbog niskog praga zahtjeva koje dotična individua postavlja svojoj prilagodbi. Empirijsko »osjećanje« pojedinih situacije nije, prema tome, nikakva garancija da se posjeduje »ispravna« spoznaja ο dimenzijama isječka socijalne realnosti u presjeku vremena. Druga pretpostavka, koja se također smatra lažnom i u koju često upadaju predstavnici tzv. praktične sociologije, je da se sociološka analiza orijentira samo na one procese i pojave koji vode ka socijalnoj reformi, odnosno, pragma tičnoj primjeni rezultata analize u odgovarajućoj socijalnoj akciji (socijalna politika, socijalni rad). Međutim, ako se želi provoditi ozbiljno istraživanje onda se, smatraju autori, sva praktična razmatranja moraju isključiti. Drugim rječima, element »praktičnosti« i »primjenjljivosti« istraživanja ne smije biti kriterij za procjenu uspješnosti pojedinog socio loškog istraživanja. Treća pogreška praktične ili samorazumijevajuće sociologije je implicitna pretpostavka da svaka grupa društvenih činjenica može biti teorijski i praktički razmotrena u arbitrarnoj izolaciji od drugih društvenih činje nica, odnosno od »ostatka« društva. Sociološki entiteti se ne smiju, dakle, izdvajati iz cjeline socijalnih procesa. Četvrta pogrešna pretpostavka odnosi se na krivu ideju da ljudi reagiraju na isti način na iste podražaje, neovisno ο njihovoj individualnoj ili socijalnoj prošlosti. Peta se pogreška sastoji u pretpostavci da postoji direktna korespon dencija između osoba koje naseljavaju odgovarajući teritorij i njihovog ponašanja. Ovu pogrešku ilustriraju interesantnim primjerom. »Pretpostavka ο spontanom razvoju tendencija, ako su dati materijalni uvjeti, može se naći u pretjeranoj važnosti koju su društveni reformatori pripisivali promje nama u materijalnoj okolici i u brzom zaključivanju ο djelo vanju materijalnih uvjeta na mentalitet i karakter individua i grupa. Na primjer, pretpostavlja se da će ugodno stanova nje stvoriti dobar obiteljski život, da će ukidanje zaustaviti opijanje . . . Svakako, materijalni uvjeti utječu . . . ali samo ako je tendencija već prisutna jer način na koji će ljudi isko ristiti uvjete ovisi ο ljudima koji ih koriste« (str. 63). Problem na koji autori upozoravaju, a koji je značajan za postizanje objektivnijeg pristupa, je problem izbjegavanja 165
subjektivnog pristupa. Subjektivne interpretacije mogu se izbjeći na dva osnovna načina — društveni problemi mogu se proučavati monografskom metodom ili se društvene proble me treba utvrđivati na posebnim slučajevima, a onda ih povezivati s cjelinom društvenih procesa. Međutim, osnovni metodološki princip koji treba primijeniti kada se istražuju pojave u društvu je da se njima treba pristupiti »kao da se ο njima ništa ne zna« (tabula rasa, terra incognita). Tek kasnije, a što je posebno značajno za davanje ocjene ο ka rakteru takve metodologije, treba pristupiti formuliranju znanstvenih hipoteza. Ovdje su autori ukazali na problem koji se, na primjer, kasnije često u radovima H. S. Beckers razrađuje, a to je da se, zapravo, osnovna razlika između tzv. kvalitativne i kvantitativne metodologije sastoji u tome da kvalitativna metodologija prilazi proučavanju problema a da nema unaprijed definiranu sliku ο istraživanoj situaciji te ne želi proučavanje svesti na ispunjavanje ranije zamišlje ne ideje, dok, pak, kvantitativna metodologija pristupa proučavanju problema na takav način da ih želi svesti u unaprijed postavljana hipotetske okvire i time dokazati i čvrstinu svog koncepta i ispravnost izabrane metodologije. Interesantno je uočiti da su Thomas i Znaniecki ukazali na te probleme još davne 1919. godine. Autori dalje naglašavaju da su dva najznačajnija reflek sivna problema pred društvenim znanostima — ovisnost individue od društvene organizacije, ali istovremeno prob lem ovisnosti socijalne organizacije ο individui. Ovako dija lektičko postavljanje problematike samo za sebe također je interesantna činjenica. Da bi riješili problem odnosa indi vidue i društva i odnose međusobne uvjetovanosti, autori uvode dva pojma kojima žele razjasniti međuuvjetovanost. Oni uvode pojam socijalne vrednote i pojam težnje* Osnov ni problem koji se autorima ispriječio u proizvodnju njihove * » P o d socijalnom v r e d n o t o m mi r a z u m i j e v a m o bilo koji d o g a đ a j koji i m a empirijski sadržaj p r i s t u p a č a n č l a n o v i m a nekih d r u š t v e n i h grupa i značenje u o d n o s u na koje to je ili m o ž e biti j e d a n p r e d m e t aktivnosti.« » P o d težnjom (namjerom) p o d r a z u m i j e v a m o proces i n d i v i d u a l n e samo svijesti koja d e t e r m i n i r a stvarnu ili m o g u ć u aktivnost i n d i v i d u e u socijal n o m svijetu« {Ibid., str. 69—70).
166
analize ο poljskom seljaku u Evropi i Americi je, naravno, bio problem adaptacije individue novim socijalnim okolno stima, ali u izvjesnom smislu i promjeni socijalne sredine pod djelovanjem individue. Ova dva pojma koja uvode u svoju analizu, trebala su pomoći da se ova problematika riješi. Socijalna vrednota se, očigledno, odnosi na »objektivnu« karakteristiku pojedinog fenomena, dok se namjera (težnja), pak, odnosi na »subjektivni« nivo. Međutim, socijalna vred nota je oponirana bilo kojoj prirodnoj činjenici, jer potonja nema nikakvo društveno značenje. Tek kada pojedina pri rodna činjenica zadobiva odgovarajuće socijalno značenje, tek onda postaje činjenica koja ima određenu socijalnu vri jednost koja se konstituira iz međuodnosa namjere (indivi dualni nivo) i socijalne vrijednosti (objektivni nivo). Osim problema razjašnjavanja elemenata socijalne adap tacije individue, autori su se u metodološkom dodatku su sreli s potrebom razjašnjavanja pojma kauzalnosti socijalnih pojava i pokušaja objašnjenja pojma socijalne promjene. Pokušajem »dijalektičkog« sjedinjavanja individualnog i ob jektivnog nivoa preko dvaju pojmova koje smo upravo prezentirali, autori su se približili rješenju problema kauzal nosti na slijedeći način: »Uzrok društvenog individualnog fenomena nije nikada drugi individualni ili socijalni fenomen sam za sebe, nego uvijek kombinacija socijalnih i individual nih fenomena . . . Uzrok vrednote ili namjere nikada nije sama ta namjera ili vrednota, nego uvijek kombinacija namjere i vrijednosti« (Ibid., str. 89). Osnovni metodološki princip koji, dakle, autori zastupaju je pokušaj spajanja indi vidualnog i objektivnog nivoa te pokušaj eksplikacije dru štvenih činjenica u njihovoj uzročnosti preko pojma totali teta i nedjeljivosti uzročnosti društvenih pojava. Problemi koji su istaknuti i danas su problemi sociološke metodolo gije i epistemologije i zahtijevaju daljnja razjašnjavanja u različitim pokušajima premošćivanja jednostranih socio loških objašnjenja — bilo onih koja su »pretjerano precizna« ili pak onih koja se nejasno i općenito pozivaju na »opće društvene činjenice« ili »društveni kontekst« kao općerazumljivu i samorazumijevajuću varijablu koja objašnjava gotovo sve i ne traži svoju daljnju operacionalizaciju. 167
Istraživanja koja su provedena u dvadesetim i tridesetim godinama, često nisu »znanstvena«, u onom smislu u kome se istraživanja sociološkog karaktera danas procjenjuju. Na žalost, prevladavanje kvantitativnih tehnika u sociološkoj metodologiji često se izjednačava sa znanstvenošću, s kva litetom, što često ne odgovara istini. Sukob između tzv. kvalitativne i tzv. kvantitativne metodologije koji latentno figurira, lagano bi se mogao riješiti ako bi se prva meto dologija shvatila kao nužna faza bilo kojeg istraživanja, a druga, pak, kao suplementna i ne nužno (uvijek) obavezna. Jedno od ranih socioloških istraživanja, koje je također nastalo tridesetih godina ovog stoljeća, a koje nije inspiri rano posebno »duhom čikaške škole«, je studija ο Middletownu od supružnika Lyndt.* Ova je studija, međutim, ka rakteristična jer dobro prezentira karakteristike sociološke metodologije onog vremena. Interesantno je da autori stu dije ο Middletomnu izriču u uvodu vrlo male ambicije ο samom projektu, ne definirajući niti operativno istraživački zadatak u terminima hipoteza i varijabli istraživanja, a ne postavljaju niti jasan istraživački cilj svog rada. Oni jedno stavno utvrđuju da su željeli opservirati, zabilježiti feno mene i tako postaviti daljnja pitanja grupnog ponašanja u jednom naselju u SAD. Ističu da su željeli prezentirati ». . . di namičnu, funkcionalnu studiju ο suvremenom životu ove specifične američke zajednice u svijetu trendova mijenjanja ponašanja opserviranih u njihovom trajanju u posljednjih 35 godina« (str. 6). Ova obimna studija, čija je realizacija trajala nekoliko godina i koja je poslije nekoliko godina dobila svog brata blizanca (Middletomn in Transition), je također karakteristična studija po primjeni različitih me toda, od kojih većinu možemo svrstati u grupu metoda tzv. kvalitativne metodologije. Istraživači su, na primjer, orga nizirali svoje istraživanje da su prvo u ispitivanom naselju otvorili biro koji je funkcionirao nešto više od godinu dana. U okviru biroa operativno je funkcionirao sekretarijat. | Autori su se koncentrirali na jedan određen period prouča vanja mjesta, što je činilo raspon od 35 godina (1890—1924). * U s p . u Lyndt, R. S. i Lyndt, H. M., 1929. 168
Autori su, na primjer, utvrdili da nisu mogli govoriti ο gradu kao cjelini, pa su grad analizirali kao skupinu pojedinačnih zona i pri tome su se nesvjesno značajno približili iskustvima R. Parka i njegovih kolega sa Čikaškog univerziteta. Koje su sve metodološke postupke i sociološke tehnike koristili autori u svom istraživanju?* Navode se slijedeće tehnike: participacija u lokalnom životu, ispitivanje doku mentarnog materijala, što se odnosi na korištenje statističkog materijala, novina u potpunosti za dvije spomenute karak teristične godine — prvu i posljednju godinu perioda koji je proučavan, publikacije pojedinih organizacija, proučavana su i dva dnevnika, zatim, pisma, uspomene i sjećanja starijih građana, kao i školski dnevnici. Na taj način je analiziran gotovo sav relevantni materijal. Slijedeći postupak je bila kompilacija različitih statističkih podataka. U svim onim situacijama u kojima se nisu mogli dobiti precizni statistički podaci, autori su sami dolazili do incijalnih podataka i prilagođavali ih potrebama istraživanja. To se odnosilo na slije deće aspekte: visine plaća, stupanj realne zaposlenosti u naselju, intenzitet i karakter industrijskih povreda, ο odnosu između mjesta stanovanja i mjesta rada, ο profesionalnoj promociji, ο članstvu u pojedinim klubovima, itd. Četvrta metoda koja je bila korištena je interview, s obzira na razno like varijante također dobar pokazatelj karakteristika upo trijebljene metodologije. Intervju se vodio i s kondukterom u tramvaju, s brijačem, s prodavačicom u radnji, pa sve do pažljivo pripremljenog razgovora (dubinski intervju) s naj bolje informiranim članovima, odnosno, predstavnicima raz ličitih organizacija. Osim ovih intervjua, provedeni su i in tervjui na dvije serije populacije koje su trebale prezentirati šarolikost populacije Middletowna — na radničkoj popula ciji i na srednjoj klasi. Ukupno su obuhvaćene 124 radničke obitelji i 40 »business type« obitelji. Intervjui iz ove posljed nje skupine trajali su i po tri sata. Peta metoda korištena u ovom istraživanju bila je metoda ankete uz korištenje upit nika. Poslali su 400 upitnika članstvu različitih klubova, a istom metodom su ispitivali i učenike u školama. * U s p . p o s e b n o u str. 506—510.
169
I a k o su autori detaljno obrazložili i z b o r i n a č i n ispitiva nja, ipak su vrlo evazivni k a d a se postavlja p r o b l e m teorij skih a m b i c i j a — nigdje se u cijelom radu ne m o g u n a ć i for m u l i r a n e h i p o t e z e ili n e k e druge t v r d n j e k o j e se pokušavaju e v e n t u a l n o »dokazati« (potvrditi ili o b o r i t i ) o v i m istraživa njem. N e o v i s n o ο z a h t j e v i m a za » s t r i k t n o m metodologijom«, nigdje se u r a d u ne m o ž e susresti izvođenje o d g o v a r a j u ć e u s p o r e d b e između eventualnih e k s p e k t a c i j a i k o n a č n i h re z u l t a t a istraživanja. I n a s t a v a k ove studije, k o j i je uslijedio poslije 8 g o d i n a i b i o kasnije objavljen p o d n a s l o v o m Middletown in Transition. A Study of Cultural Conflict, od strane istih a u t o r a p o s t a v l j e n e su j o š m a n j e r i g o r o z n e m e t o d o l o š k e a m b i c i j e . U drugoj se studiji p r v e n s t v e n o istražuju posljedice depresije iz 1 9 2 9 3 0 . godine u S A D i njeni u č i n c i na pro u č a v a n o naselje.* Kasniji r a z v o j sociologije doveo je do p r e d o m i n a c i j e teh n i k a i s t r a ž i v a n j a k o j a su, pak, sociologiju o d v e l e na sasvim drugi k o l o s j e k i p r o t i v čega je u a m e r i č k o j sociologiji, na sebi specifičan način, među prvima u s t a o Wright C. Mills. U » Č i k a š k o j školi« t a k v a se, prije svega k v a n t i t a t i v n a m e t o dologija, p o č i n j e razvijati, k a k o s m o vidjeli, p r i j e svega d o l a s k o m Ogburna na č i k a š k u katedru, a i k a s n i j i m »prila g o d b a m a « drugih istraživača novijim t e h n i k a m a i preciznijim n a č i n i m a o b r a d e p o d a t a k a , pa se p o s t u p n o »duh R. Parka« n e p o v r a t n o gubi. M e đ u t i m , u t o k u šezdesetih godina ovog s t o l j e ć a dolazi do p o n o v n o g p o k u š a j a u v o đ e n j a k v a l i t a t i v n e m e t o d o l o g i j e , što je p o s e b n o vidljivo, na primjer, u r a d o v i m a Howards S. Beckera.** U j e d n o m od njegovih r a d o v a Sociological Work. Method and Substance iz 1 9 7 0 . godine) Becker se i s a m po ziva na »duh R. E. Parka k o j i mu je o t k r i o k a k a v tip sociolo g a o n sam t r e b a biti. D r u š t v o sam shvatio k a o k o l e k t i v n u akciju . . . i p r i h v a t i o s a m taj pogled, p r e t p o s t a v l j a j u ć i da su ga oni (moji učitelji — Blumer i Hughes) dobili od Parka i * O v a k a v relativno niski nivo preciznosti i aspiracija koje susrećemo u n a v e d e n i m istraživanjima Lyndtovih, sam za sebe d o b r o ilustrira stu p a n j razvijenosti sociološke metodologije o n o g v r e m e n a , te m o ž e indirekt no poslužiti i u » o b r a n u « slične metodologije korištene i u C h i c a g u . ** U s p . u bibliografiji njegove r a d o v e .
170
C. H. Meada
i kroz Parka od Simmela«
(str. V). H. T. Becker
se pridružuje mnogim istraživačima povijesti sociološke misli u SAD kada utvrđuje da istraživačka shema, koju su koristili čikaški sociolozi u dvadesetim godinama ovog sto ljeća, nije bila razvijena iz neke posebne aksiomatske teo rije, nego prije iz karaktera grada i gradskog života. »Sve je bilo materijal za razvijajuću teoriju« (str. 65). Osnovni prin cip koga se drže predstavnici kvalitativne metodologije je da niti jedno istraživanje ne može dati precizan recept za rješenje svakog sociološkog problema. Svako istraživanje doprinosi definiranju problema i indirektno vodi njegovom rješavanju. To su sve principi koje je, na primjer, i W . I . Thomas zastupao kada je govorio ο potrebi sociološkog »definiranja situacije«. Becker, na primjer, smatra da* svaki sociološki problem ima svoju posebnu povijest i razvija se kroz niz stadija od kojih svaki reflektira promjenu, ovisno ο tome tko definira problem, zatim u odnosu na karakter definicije kojom se problem definira, kao i prema akcijama koje rezultiraju kao pokušaji rješavanja pojedinog problema. Definirati jedan sociološki problem nije jednostavan zadatak, smatra Becker. Problem se i sastoji u tome da se svaki so ciološki problem može definirati na razne načine, ovisno ο tome tko ga definira, kada ga definira, zašto ga definira — dakle, ovisno ο socijalnim grupama koje definiraju problem, ο karakteristikama socijalne situacije uopće, itd. Becker navodi da je, kada se definira pojedini problem, potrebno raščistiti sa svim pretpostavkama, eksplicirati jasno koji su sve elementi intervencije u strukture i procese koji doprinose nastanku problema te vrlo precizno pokušati odrediti što bi mogao biti sociološki doprinos određenim problemima. Često se osnovni doprinos sociologije proučavanju pojedinih društ venih problema može svesti na iznošenje jasnih prijedloga ο alternativnim pozicijama s kojih je problem moguće tek sagledati. Interesantno je da se i Becker zadržava na razini »objašnjavajuće sociologije« — raščišćavanja pretpostavki, ekspliciranja vrijednosnih postavki pojašnjavanja alternativa kao postupaka koji trebaju doprinijeti razjašnjavanju komp* U s p o r e d i u Becker, H. S. ed., 1967, str. 5 — 3 1 .
171
leksnosti problema koji se proučava. Najmanje se od socio logije mogu očekivati prijedlozi za rješenja situacija izazva nih pojedinim socijalnim problemima, što je, pak, najčešća pogreška koja se često iznosi kada se sociologiju i u suvre meno vrijeme optužuje da nije dovoljno »aplikabilna«. Kvalitativna za razliku od kvantitativne metodologije, što, po našem mišljenju, treba da označi samo dvije faze u provođenju bilo kojeg sociološkog projekta, te se ο te dvije sociološke metodološke orijentacije može najpravilnije go voriti u komplementarnom smislu, nije, dakle, bila samo tipična za čikašku školu sociologije, ona i danas ima svoje predstavnike. Kvalitativna metodologija, kako to iznosi, na primjer, Filstead (1971, str. 6) ». . . se odnosi na one strategije kao što su promatranje s učestvovanjem, dubinski interview, potpuna participacija u aktivnostima koje se istražuju, itd. — što omogućava istraživaču da dobije informacije »iz prve ruke« ο empirijskom svijetu koji istražuje. Kvalitativna me todologija omogućuje istraživaču da dođe »bliže podacima«, razvijajući analitičke, konceptualne i kategorijalne kompo nente i objašnjenja iz samih podataka — prije negoli iz unaprijed utvrđenih, striktno strukturiranih i visoko kvanti tativnih tehnika koje postavljaju empirijski socijalni svijet u operacionalne definicije što ih je istraživač konstruirao«. Ovaj autor dobro ukazuje na osnovnu razliku koja bi se mogla postaviti između tzv. kvalitativne i kvantitativne metodologije. Kvalitativna metodologija ne polazi u istraži vanju od unaprijed stvorenih predubjeđenja koja se, even tualno, moraju proučavanjem određene situacije potvrditi, nego polazi od pretpostavke ο postojanju socijalnih proble ma koji zahtijevaju, prije svega, jasno i kompleksno sagle davanje cjeline procesa, a tek onda konstruiranje odgovara juće konceptualne sheme koja treba dati kompleksan prikaz proučavanih situacija. »Ukratko, kvalitativna metodologija zastupa onaj pristup ispitivanju empirijskog socijalnog svi jeta koji zahtijeva od istraživača da interpretira stvarni svijet iz perspektive subjekta njegovog istraživanja« (Ibid., str. 7). Princip »uživljavanja« koji se ovdje zastupa, bio je jedan od principa metodologijskih postupaka čikaških sociologa s 172
početka ovog stoljeća — ispitivati pojave uživljavanjem u stvarni svijet subjekata koji i čine taj svijet. Svi ovi aspekti kvalitativne metodologije koje smo do sada napomenuli, predstavljaju u, izvjesnom smislu, oživlja vanje duha čikaške škole koja je bila primjenjivana, a da nije bila poznata pod tim nazivom, niti je, pak, bila suprot stavljena kvantitativnoj metodologiji, čiji se razvoj realizira u kasnijim dekadama i koja je danas dominantna struja u sociološkoj metodologiji uopće. Zbog toga se može reći da H. T. Becker, a i neki drugi autori, na primjer, H. Blumer, I. Deutscher, I. Horowitz, te specifično H. Garfinkel, koji razvija specifičnu »etnometodologiju«, predstavljaju pred stavnike suvremene sociološke misli koji nastavljaju tradiciju čikaške škole s početka ovog stoljeća. Jedna od metoda koje se smatraju legitimnim metodama kvalitativne metodologije je i metoda učestvujućeg promat ranja. »Pod učestvujućim promatranjem mi podrazumijevamo onaj metod u kome promatrač participira u svakodnevnom životu ljudi koje proučava ili otvoreno kao istraživač, ili prikriveno u nekim drugim ulogama, promatrajući stvari u njihovom svakodnevnom odvijanju, slušajući što se govori i ispitajući ljude kroz izvjesno vrijeme« (Ibid., str. 133). Osim metode učestvujućeg promatranja koja nema, kao što vi dimo, neke precizne metodološke odrednice, field istraživa nja se smatraju osnovnim tipom istraživanja koja se provode metodama kvalitativne metodologije. U field istraživanjima metoda učestvujućeg promatranja je najčešća metoda koja se koristi, koja je najčešće dopunjena i intervjuima i pri kupljanjem sekundarne građe. Čikaška škola urbane sociologije bila je karakterizirana, dakle, i primjenom posebnih metoda socioloških istraživanja, naročito u prvoj fazi svog razvoja. Kasniji razvoj međutim nije obilježen razvojem posebnih metodoloških postupaka, nego primjenom klasičnih metodoloških postupaka na razno lika istraživanja širom svijeta. »Nesmetani« razvoj urbane sociologije teče sve do šezdesetih i sedamdesetih godina ovog stoljeća, kada se, naročito iza 1968. godine, postupno počinju javljati sve ozbiljnije i ozbiljnije kritike tradicije, orijentacija i metodologije. 173
IX.
Razvoj sociologije grada u šezdesetim i sedemdesetim godinama
Izloživši n e k e o s n o v n e e l e m e n t e n a s t a n k a u r b a n e sociolo gije, k a o i n e k e o s n o v n e k a r a k t e r i s t i k e njenog r a z v o j a u Chicagu u o k v i r u tzv. č i k a š k e škole, osvrnut ć e m o se na n e k e p o s t a v k e k o j e su se razvile u posljednjih d v a d e s e t a k godina u r a d o v i m a n e k i h z n a n s t v e n i k a u r a z n i m z e m l j a m a , koji v e o m a ozbiljno d o v o d e u pitanje smisao o p s t a n k a »kla sične« u r b a n e sociologije. U posljednjih p e t n a e s t godina, po n e k i m m i š l j e n j i m a na k o n 1 9 6 8 . godine (Pickvance, 1 9 7 6 a, str. 7 ) , razvijaju se novi pogledi na »urbani f e n o m e n « i na ulogu urbane sociologije, u r b a n i z m a , o d n o s n o , u r b a n o g planiranja. U o v o m poglavlju n e ć e m o se baviti k o m p l e k s n i m prika z o m ukupnog r a z v o j a sociologije grada od njenog n a s t a n k a p a sve d o najnovijih dana. U m j e s t o toga, k o n c e n t r i r a t ć e m o se na analizu r a d o v a j e d n o g d o s t a uskog kruga t e o r e t i č a r a i i s t r a ž i v a č a k o j i vrlo specifično tretiraju f e n o m e n urbanog, a čija se djela p r v e n s t v e n o javljaju u posljednjih p e t n a e s t a k godina, dakle, negdje iza 1 9 6 5 godine. P o t r e b n o j e t a k o đ e r u k a z a t i d a s e n e ć e m o p o s e b n o baviti r a z m a t r a n j e m r a z v o j a standardne, o d n o s n o , k l a s i č n e sociologije g r a d a k o j a se, t a k o đ e r , u t o m p e r i o d u n e s m e t a n o razvija j e r o n a , prije svega, razvija k l a s i č n e k o n c e p t e r a z v o j a ili p a k k r o z svoje r a d o v e p o k a z u j e r a z v o j m e t o d o l o g i j e i t e h n i k a o b r a d e po d a t a k a . N a r a v n o , m e đ u t a k v i m djelima i m a m n o g o intere santnih i s t r a ž i v a n j a k o j a bi zaslužila p o s v e ć i v a n j e pažnje, k a o što su, na primjer, djela P. H. Chembart de Lauwea, Ray mond Ledruta. u F r a n c u s k o j , H. P. Bahrdta, A. Mitscherlicha, u N j e m a č k o j , R. Pahla u E n g l e s k o j , F. Ferrarotija Italiji, kao i niza istraživanja i r a s p r a v a k o j e se s v a k o d n e v n o pojavljuju u S A D . V e ć i n a a u t o r a k o j e spominjem r a z m a t r a n e k e sfere 174
urbanog f e n o m e n a (stanovanje, e k o l o š k o ugrožavanje, grad ske c e n t r e , p o l o ž a j marginalnih skupina, i tsl.) ili p a k ra spravlja ο globalnim efektima u r b a n e krize. Prvi nivo ana liza, p a r c i j a l n e studije, ne o m o g u ć u j e proširivanje teorijskog k o n c e p t a , a drugi je p a k p r e o p ć e n i t i ne osigurava dovoljnu p o v e z a n o s t između »propasti gradova« i općeg r a z v o j a dru štva. N a s u p r o t r e č e n o m , j e d a n d o s t a uski krug t e o r e t i č a r a i istraživača koji n e o s p o r n o danas dominiraju u r a s p r a v a m a ο u r b a n o m fenomenu, vrlo specifično se b a v e njegovim p r o u č a v a n j i m a sa, za sada, d o s t a o g r a n i č e n i m rezultatom, ali s v e ć uspostavljenim t e m e l j i m a teorijskog k o n c e p t a k o j i g a r a n t i r a i n t e r e s a n t a n razvoj u budućnosti. P o m e n u t i a u t o r i djeluju u s v o j i m z e m l j a m a (posebno u F r a n c u s k o j , E n g l e s k o j , Italiji, S A D , m a n j e u Š p a n j o l s k o j , N j e m a č k o j k a o i i s t o č n o e v r o p s k i m z e m l j a m a ) i vrlo su aktiv ni na s v j e t s k o m s o c i o l o š k o m planu (u okviru ISA-e — M e đ u narodnog sociološkog udruženja, u okviru K o m i t e t a za urba no i r e g i o n a l n o istraživanje). U Francuskoj Henri Lefebvre s v o j i m prvim radovima, a p o s e b n o k n j i g o m Le droit à la ville 1 9 6 8 . godine, ukazuje n a n o v e a s p e k t e p r o u č a v a n j a urbanog f e n o m e n a , u r b a n i z m a i uloge u r b a n e sociologije. H. Lefebvre se k o n c e m šezdesetih i kasnije, u s e d a m d e s e t i m godinama, intenzivno bavi urba nim f e n o m e n o m , objavivši n e k o l i k o knjiga na tu t e m u (Du
rural à V 1 9 7 0 ; La revolution urbane, 1 9 7 0 ; L'espace et politique, 1 9 7 2 ; La pansée marxiste et la ville, 1 9 7 2 ; La production de l'espace, 1 9 7 3 ) . Lefebvre je svojim djelovanjem snaž-
n o u t j e c a o n a razvoj o r i j e n t a c i j a p r o u č a v a n j a urbanog feno m e n a u m n o g i h mlađih znanstvenika, a r a d o v i I n s t i t u t a za urbanu sociologiju u Parizu, k o j i m s a m Lefebvre n e k o vri j e m e rukovodio, pružili su institucionalni o k v i r za realiza ciju istraživačkog rada. Ne ulazeći sada u detaljnije o b r a z laganje i i n t e r p r e t i r a n j e djela H. L e f e b o r e - a ο u r b a n o m fe nomenu, što ć e m o učiniti kasnije povezivajući njegovo dje lovanje s o s n o v n i m t e n d e n c i j a m a r a z v o j a u r b a n e sociologije U najnovije vrijeme, u k a z a t ć e m o na važnu činjenicu z n a č a j nog u t j e c a j a L e f e b v r e a na n e k o l i c i n u mlađih istraživača, a p o s e b n o na M. Castellsa koji se, doduše, od sljedbenika kasnije p o j a v i o u ulozi k r i t i č a r a L e f e b v r e a (Castells, 1 9 7 7 a.
175
str. 86—96), kao što niti Lefebvre nije ostao dužan i kritički se osvrnuo na neke radove Castellsa (Lefebvre, na primjer, 1974, str. 174). M. Castells je do sada objavio niz djela ο urbanoj so ciologiji i moguće ga je smatrati jednim od najoštrijih kritičara klasične urbane sociologije, ali istodobno i kao osobu koja je uložila (do sada) najveći napor da zasnuje jednu »novu« urbanu sociologiju. Počev od članka Vers une théorie sociologique de la planification urbaine — objavlje nog u časopisu »Sociologie du travail« 1969. godine, preko najznačajnije knjige La question urbaine — objavljene 1972. godine, do rasprava ο »urbanim borbama« (Luttes urbaines, 1973), studije ο Denquerque-u urađenoj u suradnji sa F. Godardom, a objavljenoj pod naslovom Monopolvile — l'enterprise, l'Etat, l'urbaine (1974), preko studije ο »industrijskom prostoru« — objavljenom kao Sociologie de l'espace indu striel (1975), sve do razmatranja statusa urbane sociologije, čemu je posvećeno nekoliko manjih radova (Urban Sociology and Urban Politics, From the Critique to New Trends of Research, 1975; Theory and Ideology in Urban Sociology, 1976; 7s there an Urban Sociology? 1976; Theoretical Pro positions for An Experimental Study of Urban Social Mo vements, 1976; Towards a Political Urban Sociology, 1977), do izdanja njegovog najvažnijeg djela La Question urbaine na engleskom jeziku (The Urban Question The Marxist Approach, 1977) s posebnim pogovorom u kojem se autor razračunava sa različitim kritikama upućenim djelu La question urbaine od dana njegovog prvog izlaska (1972), kao što se u tom pogovoru i sam samokritički osvrće na neke dijelove svoje koncepcije (Castells, 1977a, str. 437— 472), do najnovije knjige iz područja urbane sociologije objavljene 1978. godine pod naslovom City, Class and Power, a koja predstavlja na engleski jezik preveden dio ranije napisanih eseja i nekoliko novih rasprava. Studije ο statusu urbane sociologije pojavile su se u originalu (na francuskom jeziku) krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, ali je njihov utjecaj znatno ojačao kada su prevedene na engleski jezik, te smo ih kao takve ovdje i naveli. 176
U nas je od Castellsa prevedeno razmjerno malo — dva odlomka iz knjige La question urbaine, jedan pod naslovom urbanizacija, razvoj i zavisnost, časopis Marksizam u svetu br. 7, str. 278—309, iz 1977. godine, i drugi pod naslovom Mit urbane kulture, u Zborniku trećeg programa radio Zagreba, Zagreb, Proljeće — ljeto, 1978, str. 141—147, što predstavlja dio poglavlja pod istim naslovom iz knjige La question urbaine. Osim toga, od istog autora preveden je i objavljen esej Za sociologijsku teoriju urbanog planiranja (Revija za sociologiju, 4/1975), kao i dva eseja iz knjige City, Class and Power — prvi pod naslovom Grad, klasa i moć i drugi pod naslovom Urbana kriza, politički proces i urbana teorija (Revija za sociologiju, br. 1—2/1980). Osim M. Castellsa, koji besumnje predstavlja najznačaj nijeg teoretičara »novije orijentacije« u razvoju urbane sociologije, u Francuskoj se razvija i čitav niz drugih, mahom mlađih istraživača koji proučavaju urbani fenomen s novih polazišta. Jedna od značajnijih figura svakako je i /. Lojkine, koji se naročito bavi problematikom »neproizvodne potroš nje«, odnosno, teorijom »kolektivne potrošnje (konzuma cije)« i proučavanjem značaja uloge države u tom procesu, a koji je do sada objavio niz interesantnih studija iz područja urbane sociologije (La politique urbaine dans la region lyonnaise, 1945 — 1972, 1974; La politique urbaine dans la region parisienne, 1945 — 1972, 1976) — ο problemu raz voja i urbanoj politici dvaju velikih gradskih aglomeracija u Francuskoj, kao i nekoliko manjih napisa ο nekim teorij skim problemima koji se postavljaju pred daljnji razvoj urbane sociologije — (Contribution to a Marxist Theory of Capitalist Urbanization, 1976; Big Firms Strategies, Urban Policy and Urban Social Movements, 1977), kao i intere santnu studiju ο odnosu marksizma, države i »urbanog pitanja« (Le marxisme, l'Etat et la question urbaine, 1977). Osim ove dvojice istraživača urbanog fenomena, u Fran cuskoj se razvija i niz drugih istraživača koji na tragu novih teorijskih postavki istražuju pojedine elemente »strukture urbanog sistema« (Castells, 1977a str. 113—243), čiji je značaj, međutim, (za sada) nešto manji od Castellsa i Lojkinea. 12
U r b a n a sociologija
177
U Engleskoj se također javljaju novije orijentacije u istra živanju urbanog fenomena, dosta različite od klasičnih studija, na primjer, R. Glass ili R. Rahla koji, međutim, i sam redefinira svoje ranije teorijske koncepte usvajajući neke od postavki nove orijentacije. U tom smislu, pored klasičnih priloga urbanoj sociologiji od R. Rahla objavljenih u šezde setim godinama, na primjer, u knjizi Redings in Urban So ciology (1968), najnovije izdanje njegove knjige Whose City? (1975) osvježeno je nekim novijim teorijskim konceptima, najvjerojatnije pod utjecajem novijih orijentacija razvoja urbane sociologije u Engleskoj i drugim zemljama sedam desetih godina. Ostajući ipak u okvirima »tradicionalne« orijentacije, koju neki autori nazivaju »weberijanskom« (Harloe, 1977, str. 1), Pahl se priključuje skupini autora internacionalnog sastava svojim prilogom pod naslovom
autor nekoliko napisa i kao urednik jednog zbornika radova i koji je, prije svega, odigrao značajnu ulogu u približavanju misli francuskih urbanih sociologa ( C a s t e l l s a , prije svega) anglosaksonskom govornom području. Radi se ο zborniku Urban
Sociology,
Critical
Essays,
(1976)
u
kome
Pickvance
Isti autor se u svom novijem djelu bavi problemom korporatizma i političkom sociologijom planiranja (Simmie, 1981)· Među mnogim drugim istraživačima u Engleskoj potrebno je svakako spomenuti i C. Pickvancea, koji se pojavljuje kao
piše interesantan uvod ο problematici razvoja novih tenden cija u urbanoj sociologiji (Pickvance, 1976a, str. 1—33), a u kojoj se pojavljuje i kao autor priloga ο »urbanim socijal nim pokretima« (Pickvance, 1976b, str. 198—219). Iako ne pripada direktno krugu ove »intelektualne zajednice«, rad R. Mellor je interesantan jer raspravlja i ο statusu klasične i »nove« urbane sociologije (Mellor, 1977). U SR Njemačkoj nove tendencije u načinu razmatranja urbanih fenomena osjećaju se već niz godina, iako nisu usmjerene na isti način kao, na primjer, u Francuskoj, Engleskoj ili pak SAD. Razmatranje problematike života u gradovima u ovoj zemlji vezano je uz problem proučavanja razvoja demokracije na lokalnom nivou, uz problem prouča vanja komunalne politike, kao i na raznolike političke konzekvence do kojih razvoj urbanog planiranja vodi. Iako, kako smo napomenuli, u sedamdesetim godinama ne postoji sinhroniziran oblik razvoja »nove« urbane sociologije u SR Njemačkoj u onom smislu u kome se on razvija u nekim drugim zemljama, ipak je način tretiranja »urbanog pitanja« u SR Njemačkoj krajnje političan, angažiran i mada nije formuliran u sličnim konceptualnim okvirima, bavi se pro učavanjima nekih procesa koji se u tzv. novoj urbanoj so ciologiji također razmatraju. Posebno treba spomenuti A. Mitscherlicha, poznatog psi hoanalitičara, i njegove radove ο problematici grada, pri čemu su posebno interesantna razmatranja fenomena urba nog planiranja, različitih programa planiranja, pitanja zem ljišnog vlasništva, pitanja vlasništva kao ključnog problema u okviru kapitalističkih društava i njihovih urbanih pro blema. »Kolektivna nesvjesnost« ο karakteristikama stvarne situacije jedna je od značajki današnjeg odnosa prema su vremenom gradu koji je »sličan nekom čovjeku izobličenom oteklinama metastaza raka. Možda ne postoji nikakav nagon za smrti, ali postoje okolnosti koje djeluju smrtno.
178
12»
Managers, Technical tion, Manipulation
Development,
Cities,
Studies
u
in
Experts and the State: Forms of Media and Dominance in Urban and Regional
zborniku the
radova
Political
Economy
pod
of
nazivom
Cities
and
Captive Regions,
uređenom od M. Harloea objavljenom 1977. godine (Pähl, 1977, str. 49—61). M. Harloe je također jedan od autora koga moramo svrstati među one koji svojim djelovanjem razvijaju novije orijentacije u urbanoj sociologiji. On je uredio veoma interesantan zbornik radova autora interna cionalnog sastava ο urbanom fenomenu (Harloe, 1977) i napisao instruktivan uvod u kome sumira neke osnovne konstatacije ο razvoju »nove« urbane sociologije. Autor koga trebamo svakako pomenuti je P. Mann koji je napisao knjigu pod naslovom An Approach to Urban So ciology (Mann, 1970), koja se po strukturi dosta razlikuje od klasičnih udžbenika urbane sociologije. /. Simmie je također jedan od autora čije je djelovanje na tragu novih orijentacija u urbanoj sociologiji, naročito u sociologiji pro stornog planiranja, čemu je posvetio i knjigu Citizens in
Conflict:
The
Sociology
of
Town
Planning,
(Simmie,
1974).
179
Ο tome je riječ, iako mi — kao i svi koji već sjede na buretu baruta, postupamo tako kao da je sve besmrtno i u najboljem redu« {Mitscherlich, 1972). Posebno interesantna razmišljanja ο suvremenom gradu u SR Njemačkoj mogu se naći kod Heide Berndt koja raz matra problematiku »slike društva u gradskih planera«, odnosno, ono ο čemu se najčešće raspravlja u okvirima tzv. sociologije planera — kakve su odrednice i uvjeti koji utječu na konstrukciju »slike društva« onih koji planiraju, kakva je poželjna slika socijalne realnosti koja treba biti ostvarena fenomenom planiranja, pa prema tome, kakva je predstava ο »normalnosti« društva koje se treba postići? U svojoj knjizi Das Gesellschaft bei Stadtplanern razmatra raznolike metodološke puteve dolaženja do slike ο društvu, razmatra koncept društvene strukture kao organskog sistema (kritika koja se nastavlja na kritiku čikaške koncep cije društvene strukture), problem vrednota, tehnokracije, problematike upravljanja društva uopće, kao i ο nekim suvremenim procesima koji se odvijaju u urbaniziranim društvima i koji traže novo konceptualiziranje uloge urbanih planera (tercijarni sektor, širenje grada u regiju, utopijske konceptualizacije planiranja, problematika integracije preko susjedstava, i tsl.) (Berndt, H., 1968). Klasičnom problema tikom urbane sociologije više se bavi Η. P. Bahrdt, posebno problematikom stanovanja, odnosno, odnosa prema građe vinskom nasljeđu, osnovama stambene politike, problema socijalne segregacije, aspektima sanacije u suvremenim gra dovima, odnosima koji se pojavljuju u sferi planiranja iz među »znanja eksperata i političke javnosti«, kao i mogućim oblicima kooperacije planera i sociologa (Bahrdt, H. P., 1977). Posebnu karakteristiku urbana sociologija je u novije vrijeme u SR Njemačkoj dobila svojom orijentacijom na proučavanje problematike lokalne demokracije i komunalne politike. U raspravama ο utjecaju urbanog razvoja na razvoj demokracije ističe se da je on doveo do »neprijatnosti gra dova«, a konkretna komunalna politika se suočila s akcijama stanara, najamnika, zaposjedanjem kuća i štrajkovima u prometu. U pitanje je došlo ono što »se decenijama smatralo 180
kao čarobna formula apstraktnog političkog principa — pri vrednog rasta za cjelokupno društvo koje je u zapadnim industrijskim zemljama postalo urbanizirano«. Raznolike inicijative građana koje se razvijaju u takvim društvima, posebno u SR Njemačkoj, govore ο tome da »kanali komu nikacije« i demokratsko planiranje ne funkcioniraju, odnos no, da se razvijaju sasvim nekonvencionalni oblici interven cije u društveno-političke procese na nivou svakodnevnice u urbanim okvirima (vidi ο tome, Bernfeld, D., 1979)*. Na globalnom planu uviđa se da se nacionalne privrede razvije nih, visokoorganiziranih i urbaniziranih sistema, napose privrednih, ne mogu više zamisliti bez rukovodećih inter vencija centralnih državnih aparata, što su činjenice koje se i u drugim zapadnoevropskim zemljama utvrđuju, po sebno u Francuskoj gdje je ideja ο »intervenciji države« poslužila za razvoj koncepta urbane sociologije osnovane na teoriji kolektivne potrošnje, ο čemu će kasnije biti više riječi. Neovisno ο tome koliko smatramo da je intervencija države stvarno efektivna ili ne, koliko se uistinu primjenjuje ili ne (vidi ο tome, na primjer, kod Harrington, 1979 i Galbraith, 1979), važno je uočiti da se urbano pitanje i u SR Njemačkoj stavlja u širi okvir društveno-političkog razma tranja i da ne predstavlja problem koji se »obrađuje« u okvirima klasične urbane sociologije preokupirane proble mima »prostornog razvoja«. Nužnost zahvata centralnih državnih organa u privredne tokove dovodi do oblika poli tičkog organiziranja na principu centralizacije, što stavlja u pitanje mogućnosti stvarnog razvoja demokracije na lokal nom planu i niz praktičnih dilema u komunalnoj politici (Grauhan, Rolf-Richard, 1972). Razvoj privrede nužno slijedi princip rentabilnog investiranja, što najčešće označava inve stiranje tamo gdje je za iniciranje novog procesa proizvod nje potrebno najmanje investirati (urbana koncentracija). * Ovakav razvoj u r b a n e sociologije u S R N J p o s e b n o naglašava zna čaj inicijativa g r a đ a n a (Bürgerinitiativen) u svakodnevnici, pa je i orijen tacija na k o m u n a l n u p r o b l e m a t i k u logična konsekvenca takvog oblika razvoja. I a k o su inicijative g r a đ a n a p r a g m a t i č n e , parcijalne i p o v r e m e n o , predstavljaju značajan element u svakodnevnoj politici i upravljanju gra dovima.
181
što označava prevladavanje ocjenjivanja grada kroz kvanti tativne, a ne kvalitativne kriterije. Ukoliko bi se pak razvoj grada promatrao kroz kvalitativne kriterije, onda bi i ukupni privredni proces rasta morao biti rukovođen istim kriteri jima, a ne kao do sada kada je »blagostanje shvaćeno kao bogatstvo u ponudi upotrebljivih roba, kada se i razvoj shvaća kao umnožavanje ponude roba«. (Ibid.) Zbog takvih tendencija društvenog razvoja, potrebno je upitati se — da li se za urbanizirana područja moraju pro naći nove definicije pojma blagostanja koje će značiti upravo obrnuti red prioriteta u ukupnom društvenom investiranju kapitala? »Besmislena proizvodnja« i rast dovode sve više u pitanje osnovne ekološke pretpostavke zdravog života u urbaniziranim sredinama i sve više govore u prilog potrebe preorijentacije investiranja u ekonomski neprofitabilna pod ručja, koja se prakticiraju na nivou svakodnevnog života, na nivou komunalne politike. Na nivou strukture grada, s obzirom na raznolikost pojedinih područja, moguće je go voriti ο »privilegiranim« i »zapostavljenim« područjima, dakle, ο predjelima grada u kojima se navedene kontra dikcije nekontroliranog i »neumnog« rasta prostorno mani festiraju. Problemi demokracije u gradovima se posebno ističu ako se proučavaju tendencije centralizacije političkog života na nivou rukovođenja i upravljanja društvom. R. Grauhan upozorava na interesantnu kontradikciju što se pojavljuje između lokalnih inicijativa i centralizacije rukovođenja društvom — opći zahtjevi sistema traže centralizaciju, a razvoj u posljednje vrijeme pokazuje da se inicijative naj češće kreću od lokalnih ka »višim« nivoima. To otvara po seban problem određivanja stupnja samoupravljanja u općinama, odnosno, općenito u okviru komunalne politike, kao i potrebu razmatranja uloge nosilaca takve lokalne vlasti u okvirima sveopće urbanizacije društva u kojem se s pravom može postaviti pitanje ο tome tko zapravo »re prezentira pojam stanovnika grada« (R. Grauhan, 1972). Perspektive komunalne politike raspravljaju se i u jed nom drugom zborniku radova autora koji razmatraju neke aspekte urbanih fenomena (vidi Hoffmann, H., 1974), po182
sebno s obzirom na perspektive razvoja kulture na komunalnom, općinskom nivou. Utvrđuju se činjenice sve veće izoliranosti individua u suvremenoj urbaniziranoj sredini, procjenjivanje individua prema njihovoj »kupovnoj (potro šačkoj) moći« i analogan rast ovisnosti stanovništva ο sferi potrošnje. U suvremenom gradu posebno su istaknuti sukobi koji nastaju između privrednih ciljeva s jedne strane i društveno-kulturnih ciljeva. Poseban problem predstavlja razmatranje položaja suvremenog čovjeka — kakav je odnos politike prema čovjeku u suvremenoj urbaniziranoj okolici? Autor razlikuje pojam »zbrinutog čovjeka« i pojam »samo stalnog čovjeka«, pri čemu prvi pojam predstavlja čovjeka koji proistječe kao rezultat određene politike »zbrinjavanja«, a drugi se razvija kao kreativna ličnost u stimulativnoj urba niziranoj okolici. Bilo bi, dakle, prejednostavno zamisliti da se rješenja urbanih problema mogu naći samo u razvijanju odgovarajuće politike zbrinjavanja (Hoffmann, 1974). Neki autori zahtijevaju konzekventnu politizaciju komu nalnog pitanja stavljajući u prvi plan odnos siromašnih i bogatih, odnosno, onih koji trpe štetu (najamni radnici) i onih koji profitiraju od sadašnjeg stanja odnosa (»bogataši«). Komunalna politika u angažiranom smislu mora se opre dijeliti prema onima koji su opresirani i koji žive isključivo od svoje plaće. Zadatak mladih socijalista na komunalnom području mora biti »stvaranje pretpostavki takve komunalne politike koja će se orijentirati prema ciljevima demokratskog socijalizma« (Roth, W., 1971). Takav program akcija zahtijeva proučavanje funkcije općine u kasnokapitalističkom sistemu, kritiku postojeće komunalne demokracije, procjenu suvre menih reformatorskih nastojanja, i tsl. Osim navedenog, posebno se i u ovom zborniku radova raspravlja ο pla niranju grada, ο njegovoj »tobožnoj neutralnosti«, ο poslje dicama izgradnje gradova »orijentirane na profit«, inicija tivama građana, participaciji, kao i ο posebnom aspektu proučavanja mogućnosti uvođenja samoupravljanja stanara (Roth, W., ibid.). Diskusija ο problematici urbaniziranih sredina naročito je intenzivna u SR Njemačkoj ο problemima p r o m e t a , p o s e b n o o d n o s u individualnog (privatnog) i j a v n o g
prometa. Evo što kaže jedan autor. »Na uništavanju gradova
183
prometom danas zajedno rade eksperti za saobraćaj, urbanisti, političari, producenti, poreski stručnjaci i stanovništvo u rijetkoj jednodušnosti pokušavajući da savladaju problem koji svi zajedno nastoje da stvore« (Bächer, M., 1971). Problematika razmatranja visokourbaniziranih područja u SR Njemačkoj predstavlja varijantu politizirane primjene urbane sociologije u kojoj se klasične, globalizirajuće aspek te »urbane krize« razmatra sa svježinom koja proistječe iz političkog konteksta razmatranja. Nasuprot neutralitetu »prostornog razmatranja«, urbana sociologija u SR Njemač koj predstavlja jedan drugačiji vid politizirane urbane socio logije od one koja se razvija u novije vrijeme u Francuskoj, Engleskoj, Italiji i SAD. Činjenicu da se urbana sociologija u SR Njemačkoj nije u posljednje vrijeme razvijala prema konceptima »novijih tendencija« u nekim drugim zemljama, valja potražiti u drugačijem intelektualnom nasljeđu, poli tičkoj klimi i društveno-političkoj organizaciji urbanog fe nomena. Urbana sociologija se, kao što smo to već napomenuli, najplodnije razvijala u SAD između dva svjetska rata, da bi se kao određena orijentacija isto tako »dobro« razvijala i posljednjih tridesetak godina i dalje dominirana kategorijama klasične urbane sociologije, idejom kompleksnosti »urbane civilizacije«, »urbanim problemima« i tsl. I danas je produk cija knjiga koje raspravljaju neke od aspekta tzv. urbane problematike, nesumnjivo najveća u toj zemlji, no teorijski domet takve masovne produkcije ostaje bilo na isprobanim shemama ili nudi veoma pojednostavljene slike urbane stvar nosti iz kojih se ne vidi nikakva izlaza (urbana kriza kao kriza budućnosti). Pretežna orijentacija kreće se, dakle, u okvirima postojećeg društva i njegovih granica, niukom slučaju ne dovodeći funkcioniranje sistema u pitanje na konceptualnom nivou, iako tu i tamo dramatično ukazujući na posljedice nekontroliranog rasta gradova, na primjer. Novija, neortodoksna orijentacija postupno se, za razliku od toka događaja u drugim zemljama, razvija u okviru disci pline nazvane human geography. D. Harvey, socijalni geo graf, vrši veoma značajni utjecaj svojom knjigom Social Justice and the City (prvo izdanje 1973, drugo 1975) u kojoj 184
je izvršio radikalnu kritiku klasične socijalne geografije, pojma urbanizma, procesa kapitalističke akumulacije i kon centracije viška vrijednosti i ušao, kao i Castells, u polemiku s Lefebvreom i njegovim tezama ο »urbanoj revoluciji«. Je dan njegov esej ο odnosu vladavine politike, financijskih institucija i promjene u uvjetima naseljavanja u SAD uklju čen je u knjigu Captive Cities, koju smo već pomenuli (Har vey, 1977). Ovaj autor se pojavljuje i u zbirci napisa »radi kalnih geografa«, koji su također jedan od centara širenja novije misli ο prostoru i urbanom fenomenu (Harvey, 1978 a i 1978 b). U pomenutim prilozima Harvey razrađuje proble matiku kapitalističke akumulacije i sučeljava je Marxovoj teoriji ο istom problemu, kao i problematiku »ideologičnosti« pojmova stanovništvo, resursi i ideološka upotreba nauke. Radikalna geografija je, kako smo to već naglasili, jedno od intelektualnih žarišta širenja novije misli ο urbanom fenomenu. U okviru te discipline javlja se i R. Peet, koji je uredio zbirku eseja ο problemima radikalne geografije (Peet, 1977 a), a u kojoj se i sam pojavljuje kao autor dvaju napisa — jednog ο razvoju pokreta radikalne geografije u SAD i jednog ο problematici nejednakosti i siromaštva eksplicira nog kroz marksističko-geografsku teoriju (Peet, 1977 b i 1977 c). U navedenoj knjizi uvršteni su i neki interesantni napisi drugih autora. Problematika urbanog fenomena razmatra se i u okviru discipline koja se također u posljednje vrijeme širi u okviru tzv. urbane političke ekonomije, što je proces koji se razvija i u Engleskoj i u Italiji, kao i u Americi. Knjiga koju su ure dili dvojica autora ο »novim perspektivama urbane političke ekonomije i odnosu marksizma i metropolisa« (Tabb i Sawers, 1978 a), okuplja interesantan krug istraživača proble matike tzv. urbane političke ekonomije, odnosno, ekonomije koja se razvija kao specifična disciplina ο urbanim područ jima. U toj knjizi jedan od urednika, na primjer, razmatra problematiku fiskalne krize koja je nedavno pogodila N. York (Tabb, 1978 b), kao što se pojavljuje i niz drugih autora koji s ekonomskog stanovišta osvjetljavaju urbani fenomen. Među njima valja spomenuti i D. Gordona, koji piše ο kapi185
talističkom razvoju i historiji američkih gradova (Gordon, 1978). U SAD se, dakle, razvoj novih pogleda na urbani feno men u svoj njegovoj kompleksnosti odvija uglavnom u okvi ru discipline socijalne (radikalne) geografije i tzv. urbane političke ekonomije, za razliku od Francuske i Engleske u kojima se razvoj odvija u okviru »matične discipline« — (urbane) sociologije, mada se po načinu tretiranja problema tike može staviti u pitanje veza s klasičnom urbanom socio logijom. U Italiji se po drugačije intoniranim stavovima od klasičnih odvajaju E. Mingione, F. Ferarrotti, Delia Pergola i drugi. Da li se u novije vrijeme pokret nove urbane sociologije razvija i u nekim drugim zemljama, posebno u tzv. socijali stičkim? Ο SSSR-u i zemljama tzv. socijalističkog lagera ne mamo dovoljno novijih informacija ο eventualnom specifič nom razmatranju urbanog fenomena, a podaci ο razvoju i rastu gradova, odnosno, ο procesu urbanizacije govore ο tome da niti u SSSR-u taj proces ne ide nekim drugačijim, »socijalističkim« putem, pa ta zemlja, za sada, ostaje kao predmet interesa sa svim onim pokušajima koji su bili razvi jeni neposredno iza revolucije (O karakteristikama »urba nog fenomena« u navedenim zemljama, pogledaj French i Hamilton 1979, kao i Musil, 1980). U zemljama socijalističkog lagera posebno mjesto po stupnju razvijenosti urbane sociologije zauzima sociološka misao u Poljskoj. Iskustva, međutim, pokazuju da se urbani fenomen u toj zemlji tretira uglavnom na klasičan način, te da se ne javljaju neka druga usmjerenja s drugačijim teorijskim orijentacijama. U nas, problematika kojom se tradicionalno bavi urbana sociologija zaokuplja sve više interesa. Istraživanja je sve više, no većina se zadržava na deskriptivnoj razini uz kori štenje manje ili više standardnih tehnika sociološkog ispiti vanja, a u okviru klasičnog teorijskog okvira koji naglašava važnost ekološkog »faktora«. Većina istraživanja ima primi jenjen karakter, a veoma je mali broj institucija u kojima se radi na dugoročnim, fundamentalnim istraživanjima urba nog fenomena uz korištenje (eventualno) novih koncepcija 186
i ideja. Najnovije problemske diskusije koje se u posljednjih desetak godina razvijaju u svijetu u području pokušaja kon stituiranja jedne »nove« urbane sociologije, za sada u nas imaju blagi refleks odbijanja i nerazumijevanja. S jedne strane vode se teorijske diskusije ο mogućnosti ostvarenja »socijalističkog grada« (na primjer, Jakhel, 1978), a s druge strane, svakodnevna urbana praksa pokazuje da smo još dosta daleko od ideala socijalizma ostvarenog i prepoznatog u našim prostorima. Pretpostavljamo da će proći još neko vrijeme prije nego što se teorijska diskusija ο urbanom fenomenu u nas poduhvati s realitetom na konceptualnom nivou, razrađujući modele urbanizacije prikladne socijalistič kom društvu i kritizirajući urbanu praksu s jasnih teorijskih polazišta. Dosadašnje razmatranje problematike urbanog fe nomena u nas zadržalo se uglavnom na konstatacijama, na deskriptivnoj ravni, a malo je učinjeno na planu, na primjer, redefiniranja koncepta viška vrijednosti ili koncepta rente (ako ona mora postojati) ili koncepta urbanizma kao djelat nosti planiranja prostora koji se i u nas odvija slično zem ljama drugog društveno-političkog uređenja. Naša kritika zadržala se na konstataciji i »čuđenju« pred raskorakom iz među ideala društva i stupnja ostvarenosti tih ideala u pro cesu urbanizacije i uređenja prostora. Kada i gdje, međutim, započinju prvi pokušaji redefini ranja teorijskog koncepta urbane sociologije? Literatura ο kojoj smo ukratko referirali seže do kasnih šezdesetih go dina, a, prema nekim mišljenjima, utemeljenje novih orijen tacija u urbanoj sociologiji započinje osnivanjem novog Istra živačkog komiteta za urbani i regionalni razvoj, što se zbilo na Svjetskom sociološkom kongresu održanem u Varni 1970. godine (Harloe, 1977, str. 1). Novi istraživački komitet (Re search Committee) pripremio je osnovicu za prvi sastanak koji je održan u Budimpešti 1972. godine. U tom dokumentu utvrđuje se da je urbana sociologija izgubila stvarni interes za ispitivanje urbanih fenomena te da se ponajviše orijentirala na proučavanje ljudskih odnosa u gradovima negoli na osnovne aspekte urbanog fenomena koji su sadržani u po stavljanju bitno novih teorijskih i konceptualnih pitanja ο uzrocima postojanja velikih gradova, ο uzrocima i razlozima 187
kapitalističke koncentracije viška vrijednosti, ο osnovnim sociološkim zakonitostima razvoja urbanog fenomena u vezi s općim razvojem društva, i tsl. U dokumentu se dalje kaže: »Mi vjerujemo da urbana sociologija ne može više napredovati, jer je napustila proučavanje osnovnog pred meta svog interesovanja; jedino povratkom tim okvirima moguće je kretanje naprijed u jednom intelektualno poželj nom smjeru. Naš zadatak je da proučavamo društvo —distribuciju moći i resursa, strukturalna ograničenja životnih šansi i obrasce konflikata inherentne prirodi društva. Mi . . smo, naravno, ograničeni manifestacijama društvenih pro cesa koje se odvijaju u prostornom kontekstu.« (Harloe, 1977, str. 2). Akcenti koji se osjećaju u ovim tvrdnjima dosta su slični onima s kojih polazi i tzv. tradicionalna urbana sociologija, međutim, osnovni smjer analize se obrće: ne proučava se urbani fenomen kao izolirani fenomen interesantan za studi ranje za sebe, nego se on proučava kao kontekst (jedan od) aspekata razvoja društva. Zadatak »nove urbane sociologije« svodi se na sociološko proučavanje manifestacija društvenih procesa koji se odvijaju u prostornom kontekstu. Ovakva osnovna orijentacija, kako je prezentirana u navedenom dokumentu, predstavlja parafraziranje poznate Lefebvreove tvrdnje ο potrebi analize društvenih odnosa u prostoru. Prema jednoj drugoj tvrdnji, interes za materijalistički pristup urbanoj sociologiji raste poslije 1968. godine, a biva dijelom i potpomognut zbog interesa francuske vlade za financiranje određenog broja istraživanja u području urbanih problema, što dovodi do pojave istraživačkih institucija i općeg porasta interesa za urbanu sociologiju. Intenziviraju se istraživanja i tiska se mnogo nove literature, što sve pri donosi širenju novih ideja (Pickvance, 1976 a, str. 7). U godini formiranja novog Istraživačkog komiteta po krenut je časopis Espaces et sociétés, kome je određeno vri jeme urednik H. Lefebvré, a kasnije R. Ledrut. Uskoro se pojavljuje novi časopis — službeni organ Istraživačkog ko miteta za urbano i regionalno istraživanje, jednog od komi teta Internacionalnog sociološkog udruženja, pod naslovom 188
Journal of Urban and Regional Research, čija je redakcija internacionalnog i interdisciplinarnog sastava. U današnjim okvirima taj časopis jedan je od najkvalitetnijih časopisa za ovu problematiku. Koherentnost i jedinstvenost stavova koja je za početak formiranja novih tendencija razvoja urbane sociologije ka rakteristična, tokom vremena postupno slabi, a dolazi i do međusobne divergencije u stavovima. Međutim, svi autori koji se danas bave urbanom sociologijom u širokom rasponu od socijalne geografije pa sve do urbane političke ekonomije, rade na razvijanju teorijskog okvira koji bi bio primjeren novim usmjerenjima. U čemu se sastoje osnovne ideje oko kojih se okupljaju predstavnici novije orijentacije u razvoju urbane sociologije? Koje su točke oko kojih se koncentriraju napori usmjereni na konstituiranje nove urbane sociologije? Novija orijentacija pristupa proučavanju urbanog feno mena sa stajališta koja su bitno različita od onih koja su zastupali predstavnici tzv. čikaške škole urbane sociologije ili koja zastupaju ostali, klasično orijentirani urbani socio lozi. Proučavanje urbanog fenomena vrši se uz odbacivanje klasične i stvaranje nove terminologije. Istraživanja se zasni vaju na saznanjima koja se sistematiziraju u okviru discipline koja se najčešće naziva urbanom ekonomijom, a grad i urba ni fenomen pokušavaju problematizirati kroz neke marksi stičke kategorije. Poduzet je ozbiljan napor i predložena je nova teorijska shema, koja se u bitnim elementima oslanja na Althusserovo tumačenje Marxa, a zatim se teoretski mo del provjerava na nizu studija iz područja urbane prakse, što se nekada, na primjer, svodi na proučavanje urbanih borbi kao kristalizacije klasnih suprotnosti u gradovima, zatim na proučavanje svih vrsta konflikata-koji se također smatraju manifestacijama društvenih oblika ponašanja, a ne nekim malfunkcioniranjem urbane sredine. U tom kontekstu * U S A D prve polovine sedamdesetih g o d i n a p o k r e ć e se još j e d a n časopis u k o m e se p r e t e ž n o objavljuju napisi n a d a h n u t i idejama »novih tendencija« razvoja u r b a n e sociologije. R a d i se ο časopisu Comparative Urban Research.
189
polazi se od nekoliko manje ili više čvrstih postavki kao, na primjer, od slijedećih:* — grad je, prije svega, lokacija akumuliranih vrijednosti u kome se prvenstveno stvara i koncentrira višak vrijed nosti; — planiranje grada, urbanizam, planiranje uopće, svodi se na manipuliranje viškom vrijednosti, pa p r e m a tome samo predstavlja »produženu ruku države«, određenu intervenciju političke nad ekonomskom sferom. Urbanizam se kao ideo logija razobličava i ukazuje se na njegov institucionalni i birokratski karakter. Urbanizam se tretira kao određena ideologija vladajuće klase, koja raspoređujući višak vrijed nosti vlada i urbanizmom. — urbani fenomen istražuje se u terminima konkretnih društava, odnosno, zastupa se ideja da određeno društvo postoji u konkretnom prostoru, a da analiza takvog konkret nog prostora (društva) uključuje prije svega analizu sukoba koji izbijaju između klasa, grupa, depriviranih i marginalnih skupina, dakle, konflikata na svim razinama društva. — analiza urbanog fenomena u klasičnom izdanju (čikaška škola) odbacuje se kao analiza određenih prostornih odnosa jer oni ne postoje »sami za sebe«, odnosno, određena društvena struktura nije nešto što je »izvanjsko« određenoj socio-prostornoj strukturi, kao što vrijedi i obrnuto. Odba cuje se redukcija socijalnih odnosa na prostorne odnose, odnosno, odbacuje se fetišizam prostora. — urbano planiranje proučava se kao sredstvo državne intervencije, a koje ne djeluje po principima apstraktno date »socijalne pravde« orijentirane kategorijama općeg, javnog ili zajedničkog interesa. Ideja ο tome da je urbano planiranje moguće realizirati po principima »općeg dobra«, bliža je onim konceptualizacijama planiranja koje proučavaju dru štvo kao statičnu cjelinu koja se osniva na sveopćem kon senzusu, što je blisko idejama »tradicionalne« urbane socio logije. * O v a sistematizacija ne o z n a č a v a h o m o g e n i t e t i n t e r e s a svih navede n i h istraživača, nego predstavlja sistematizaciju najčešćih o b l i k a eksplika cija p o j e d i n i h situacija.
190
— planiranje grada razmatra se kao sredstvo socijalne kontrole i manipulacije. Pod krinkom tehničke perfekcije i neutralnog djelovanja, provodi se zapravo politička inter vencija s točno određenim profitnim ciljevima. — klasično urbanističko tumačenje grada (forma, funk cija) odbacuje se kao nedostatno i formalističko. — u nekim slučajevima odbacuje se i sam termin »urba no«, koji se također smatra ideološkim pojmom jer »nor malne« društvene procese koji se odvijaju u određenom prostoru mistificira, pridodaje im neki novi kvalitet i značaj. Kako, kao što smo naglasili, prostorni odnosi ne postoje »sami za sebe«, nego se radi ο društvenim odnosima koji se odvijaju u konkretnom prostoru, besmislena je analiza pro stora »za sebe«, a još besmislenija analiza raznih »urbanih« fenomena koji kao urbani zapravo ne postoje. Drugim rije čima — »urbano« im ne pridodaju nikakvu stvarnu osobinu, nego predstavlja daljnju mistifikaciju. U tom smislu analiza »urbanog ponašanja«, »urbanih događaja«, i tsl. kao analiza određenog društvenog događanja u »urbanom« zbog pridjeva »urbani«, ne dobivaju nikakve nove osobine, nego predstav ljaju određenu mistifikaciju stvarnog stanja. — klasična urbana sociologija predstavlja pokušaj ideo loške interpretacije stvarnosti koja se osniva na posebnom shvaćanju pojma urbanog kao posebnog načina života (Wirth), što predstavlja pokušaj nametanja vrijednosti odre đenog društva (zapadnog) drugima, a proces urbanizacije izjednačava se procesom »pozapadnjačenja« (westernizacije), odnosno, civiliziranosti (urbaniziranosti). — analize se orijentiraju na proučavanje modernih ka pitalističkih društava, kao i na studiranje relevantnih kontra dikcija — među kojima poseban značaj ima kontradikcija između rastuće socijalizacije proizvodnih snaga i stihijnosti koja proistječe iz privatnog vlasništva nad kapitalom. Taj se problem posebno javlja u suvremenim, visokoorganiziranim društvima u kojima se postavljaju zahtjevi postojanja velikih sistema čije se neometano funkcioniranje ograničava i nagriza anarhičnošću koja proistječe iz postojanja privatnog vlasništva (stabilnost državnog kapitalizma). 191
— u okviru izloženog, posebno se proučava klasna bor ba i njene manifestacije i transformacije u okvirima urbanog. — klasični pristup ne dovodi »sistem u pitanje«, a novi inzistira na proučavanju kontradikcija kapitalizma koje se prostorno ispoljavaju na rastuće podruštvljavanje sredstava za proizvodnju i sve značajniju ulogu države kao koordina tora, kao i na one sile koje je zbog anarhoidne strukture kapitalizma potrebno kontrolirati da bi se sistem održao na okupu kao cjelina. Urbano se planiranje tretira kao instru ment državne intervencije koji mora osigurati nadvladavanje kontradikcije radi održavanja sistema kao cjeline. Uloga države posebno se razmatra u okviru regulacije procesa kolektivne potrošnje, odnosno, neproizvodne potrošnje (jav ni sadržaji, bolnice, škole, parkovi, i tsl.). — dovodi se u pitanje opravdanost postojanja urbane sociologije kao discipline koja ima definiran predmet bavlje nja budući se utvrđuje da je termin urbano ideološko-mistificirajući. U krajnje radikalnim varijantama mogućnost po stojanja urbane sociologije se odbacuje uopće. Navođenjem ovih točaka obuhvatili smo samo najvaž nije misli ο urbanom fenomenu koje se razvijaju u posljed njih desetak godina u pomenutim zemljama. Ο nekim od na vedenih raspravit ćemo u nastavku ovog rada u slijedećim poglavljima. U njima ćemo iznijeti osnovne koncepte na ko jima se osniva misao ο urbanom fenomenu u posljednjih pet naest godina i kritički prokomentirati s obzirom na relevantnost, utemeljenost ili aktualnost.
192
X.
Sociologija i urbano pitanje 1. Osnovne karakteristike kritike klasične urbane sociologije Kada koristimo termin »klasična« urbana sociologija, mislimo na sociologiju grada u vrijeme njenog nastanka i najintenzivnijeg razvoja u prvoj polovici ovog stoljeća. Ter min »tradicionalna« (klasična) koristimo kao tehnički termin jer je urbana sociologija relativno mlada disciplina pa bi pretjerano pozivanje na tradiciju bilo svakako neadekvatno. S druge strane, takav termin koristimo da bismo što plastič nije obilježili njen koncepcijski status. Teorijske osnove, konceptualni okvir su bili takvi da ih iz današnje situacije moramo tretirati kao zastarjele, naivne i nadvladane. U lite raturi se, kada se govori ο »tradicionalnoj« urbanoj sociolo giji, mogu susresti termini koji su slični; klasična, naturalistička (zbog koncepcijske razine), ideološka (zbog jedno stavnosti konceptualnog okvira i ekološkog determinizma), »zapadnjačka« (zbog zemalja i njihove geografske lokacije kao i zbog orijentacije na proučavanje kapitalističkog dru štva), ekološka (zbog osnovanosti na ekološkoj teoriji), i tsl. Nama u ovom radu nije cilj da ocrtamo sve značajke tradicionalne urbane sociologije, niti da ο njenim dometima osobno prosuđujemo, nego da razmotrimo smisao i značaj kritike koja se takvoj urbanoj sociologiji od strane istraži vača nove orijentacije najčešće postavljaju. Tome ćemo po svetiti nešto više prostora jer to osobno smatramo najvrijednijim dijelom dosadašnjeg doprinosa nove urbane sociologije. Urbana sociologija (tradicionalna), koja se izjednačuje skoro u potpunosti sa čikaškom školom, tretira se kao di sciplina koja se osnivala na krivim pretpostavkama, koja je nudila ideološka tumačenja stvarnosti i koja je razvijala krive teorijske modele eksplikacije. Klasična urbana sociologiji stvorila je na prvom mjestu mit ο »urbanom društvu« koji 13
U r b a n a sociologija
193
je definiran » u r b a n o m k u l t u r o m « . M. Castells, k o j i sistemat ski r a z m a t r a p o l o ž a j k l a s i č n e u r b a n e sociologije, urbanu kulturu izjednačuje s o d r e đ e n i m s i s t e m o m vrijednosti, dru š t v e n i m n o r m a m a i društvenim o d n o s i m a k o j i se nalaze p o s e b n o m a n i f e s t i r a n i i a r t i k u l i r a n i u » u r b a n o m društvu«. T a k v a i d e j a u r b a n o g ( m o d e r n o g ) društva n a s t a j e k a o poslje dica f u n k c i o n a l i s t i č k o - k u l t u r o l o š k e o r i j e n t a c i j e u sociologiji i svim d i h o t o m i j a m a k o j e su se razvijale (zajednica — dru štvo, folk-urban društva, m o d e r n a — t r a d i c i o n a l n a dru štva, i tsl.) u o k v i r u nje. U r b a n a sociologija b a v i se, dakle, p r o u č a v a n j e m specifičnog s p l e t a društvenih o d n o s a i si tuacija k o j e se n a j č e š ć e i z j e d n a č a v a j u s tzv. u r b a n o m kultu r o m ili, k a k o je to n a z v a o L. Wirth, u r b a n i z m o m k a o nači n o m života, p o d r a z u m i j e v a j u ć i pod u r b a n i z m o m specifičan društveni sistem k o j i k o n s t i t u i r a j u određeni uvjeti. I n t e r e s a n t n o je r a z m o t r i t i na k o j i način Wirth definira grad. G r a d je r e l a t i v n o s t a l n a n a s e o b i n a , velike gustoće, na pučen s o c i j a l n o h e t e r o g e n i m p o j e d i n c i m a (Wirth, 1 9 3 8 ) . O v a j a u t o r polazi od p r e t p o s t a v k e da su za definiranje grada zna čajna tri e l e m e n t a : v e l i č i n a (naselja), gustoća (izgrađenosti i n a s e l j e n o s t i ) i s o c i j a l n a h e t e r o g e n o s t individua k o j e obita vaju to n a s e l j e . Castells k r i t i č k i analizira sva tri e l e m e n t a p o k u š a v a j u ć i p o k a z a t i k a k o s e p u t e m takvog p o s t a v l j a n j a k o n c e p t u a l n o g o k v i r a s t v a r a o s n o v a z a shvaćanje urbanog k a o p o s e b n e kulture, n a č i n a ž i v o t a i o s n o v e za r a z v o j u r b a n e sociologije. Wirth je u k a z a o na činjenicu da veličina utječe na slab ljenje p r i m a r n i h o d n o s a m e đ u ljudima, što vodi njihovoj z a m j e n i tzv. s e k u n d a r n i m o d n o s i m a s i s t o d o b n i m j a č a n j e m a n o n i m n i h e l e m e n a t a s o c i j a l n e k o n t r o l e . T a k v i odnosi do v o d e do s e g m e n t i r a n j a uloga i p o j a v e specifičnog k a r a k t e r a »urbane ličnosti«, g u s t o ć a u t j e č e n a u n u t a r n j u diferencijaciju i m a d a su p o j e d i n c i »bliži« (gustoća), z a p r a v o su društvene distance v e ć e (uloge i k o m p e t i c i j a ) . P o j a č a n a g u s t o ć a vodi k n a g l a š a v a n j u k o m p e t i c i j s k i h o d n o s a među p o j e d i n c i m a indiferentnim p r e m a s v e m u što nije v e z a n o u z lični p r o b i t a k . S o c i j a l n a h e t e r o g e n o s t p a k u t j e č e n a razvijanje visokog stupnja m o b i l n o s t i stanovništva, n a j a č a n j e uloge udruženja u m j e s t o zajednice ( p o n o v n o T ö n n i e s ) , k a o i značajnu dife194
rencijaciju aktivnosti. S v a tri e l e m e n t a z n a č a j n o u t j e č u n a socijalnu dezorganizaciju ličnosti k o j o m se, među ostalim, može objasniti i porast k r i m i n a l i t e t a u velikim g r a d o v i m a . Sigurno je da je o v a k a v opis prihvatljiv k a o deskripcija o d r e đ e n e društvene situacije, no Castells z a m j e r a s l i j e d e ć e : »Grad je dat k a o specifičan kulturni sadržaj i p o s t a j e eksplik a t i v n a varijabla tog istog sadržaja. U r b a n a kultura se nudi kao njen način života.« (Castells, 1977a, str. 7 9 ) . O v o m pri m j e d b o m a u t o r se dotiče j e d n e od najznačajnijih k o n t r o v e r z i u u r b a n o j sociologiji u o p ć e : Postoji li, i kakva je uzročna povezanost između fizičke forme (grada) i ponašanja indi vidua? U tradicionalnoj sociologiji grada t a k v a v e z a je eksplicitno prihvaćena i predstavlja teorijski o k v i r najvećeg b r o j a istraživanja u u r b a n o j sociologiji. Međutim, »fizički determinizam«, prostorni, a r h i t e k t o n s k i ili e k o l o š k i determi nizam, ili čak »refleksna teorija«, u novije su v r i j e m e odba civani k a o relevantan model eksplikacije (pogledaj, na primjer, Broady, 1 9 6 8 ; Lefebvre, 1 9 7 4 ; i tsl.), pa ih se k a o teorijski o k v i r sve manje i m a n j e koristi. Castellsa, m e đ u t i m , i n t e r e s i r a j o š specifičnije i slijedeći o k v i r : P o s t o j i li k a u z a l n a p o v e z a n o s t između p r o s t o r n i h o b l i k a grada i k a r a k t e r i s t i k a socijalnog sadržaja određene u r b a n e k u l t u r e ? On s m a t r a da m a t r i c a k o j u nudi Wirth o t v a r a m o g u ć n o s t p o s t o j a n j a t a k v e veze, no specificira tu vezu u smislu da u r b a n u kulturu ο k o j o j g o v o r i Wirth ne definira u opoziciji s p r a m n e k e »ru ralne kulture«, nego k a o historijski realitet, k a o o d r e đ e n i oblik društvene organizacije k o j i je povezan s kapitalistič k o m industrijalizacijom (Castells, 1 9 7 7 a , str. 8 1 ) . Za razliku od uobičajenog p r i h v a ć a n j a ideje ο k a u z a l n o j p o v e z a n o s t i prostornog i socijalnog, ovaj a u t o r ne s a m o da takvu p r e t p o s t a v k u dovodi u sumnju, nego izvodi i specifi kaciju takvog određenja — k o n t e k s t u a l i z i r a ga, što je v e o m a v a ž a n m o m e n t u daljnjem t o k u k r i t i k e tzv. t r a d i c i o n a l n e u r b a n e sociologije. Da li to, međutim, znači da o d r e đ e n i društveno-ekonomski sistemi (u o d r e đ e n i m h i s t o r i j s k i m m o m e n t i m a ) »proizvode« specifične p r o s t o r n e o b l i k e ? I da, i ne. O d r e đ e n j e tipa društva k o j e stoji ispred S o v j e t s k o g saveza, na primjer, ne m a n i f e s t i r a se u p r o s t o r u i zbog nerazvijenosti koncepta, k o j i bi se o n d a m o ž d a i m o g a o spe13»
195
cifičnije ocrtati, ali i zbog općedruštvene i ekonomske kom pleksnosti koja je sličnog intenziteta u svim razvijenijim zemljama svijeta. Dakle, prema Castellsu, sličnost urbanih oblika u različitim društvenim sistemima ne može se vezivati uz sličnost ekoloških (prostornih) okvira, nego prvenstveno uz društvenu i ekonomsku kompleksnost. Bitno je, međutim, utvrditi da »urbana varijabla« (na primjer, urbana kultura) ne može pružiti zadovoljavajuće objašnjenje pojava koje se proučavaju. Ovakva kritika imala je za cilj da pokaže slije deće dvije stvari: nesposobnost ekološki zasnovane urbane sociologije da protumači pojave, nego da ih umjesto toga samo imenuje, kao i da određenu tradiciju u urbanoj socio logiji poveže s dominacijom određenog društveno-ekonomskog sistema (kapitalizma). Urbana kultura, kojom operira klasična urbana sociolo gija, je mit koji želi ponuditi jednu ideologiju osnovanu na ideji progresa, moderniteta, vezanog uz liberalni kapitalizam. Takva ideologija želi da ponudi ideju ο univerzalnom čo vjeku, univerzalnim obrascima života, univerzalnoj urbanoj kulturi i njoj pripadajućim ekološkim formama — grado vima. Univerzalizacija razvoja oblika i kulture života vodi do propisivanja recepata kapitalističkog načina života. Takva ideologija, prema Castellsu, je efikasna jer vrši invertiranje problematike, pa se svakodnevni ljudski problemi svode na opisivanje »urbanih problema«, a interpretacija tih problema svodi se na logičan evolutivni razvoj (porast urbaniziranosti) iz koga je bilo kakav klasni antagonizam isključen (Castells, 1977a, str. 84—85). Osnovna teorijska pretpostavka na kojoj je izgrađena cijela klasična urbana sociologija je, dakle, teorija ο kauzal noj povezanosti između fizičkog i socijalnog. Castells speci ficira navedeni okvir razmišljanja razmatrajući taj odnos na nekoliko razina: da li postoji specifično »urbano pona šanje« (podobno za proučavanja urbane sociologije) koje je karakteristično za pojedine urbane jedinice (prostore, zone, predjele grada); da li uopće postoje specifične urbane jedinice; da li je uopće moguće govoriti ο procesu proizvod nje društvenog fizičkim (prostornim, ekološkim); te, na kraju, da li je moguće govoriti ο mogućnosti proizvođenja 196
specifičnih prostornih okvira na osnovu manifestacija vrijed nosti posebnih socijalnih skupina, grupa? (Castells, 1977a, str. 96—113). Ove dimenzije problematike odnosa između fizičkog i socijalnog, kao i teme ο »prirodi prostora« i pro cesima planiranja (urbanizma), ključne su teme kritike klasične sociologije grada. Da bi se dali određeni odgovori na postavljene dileme ο odnosu prostornog i socijalnog, po trebno je, prije svega, utvrditi postoji li bilo kakva moguć nost diferencijacije prostora u tom smislu da on ima svoj specifičan socioekološki karakter, a ne samo ekološki. Ta tema je u osnovi svih interesa urbane sociologije, jer se na ideji postojanja specifične ekološke jedinice koja se »pre klapa« sa socijalnim osniva cijeli proces istraživanja. Detaljno proučavanje prostornih karakteristika samo je posljedica pretpostavke da se određena socijalna specifičnost manife stirala pa je onda treba proučiti i povezati s prostorom u kome se manifestirala. Na to se logično nastavlja i pret postavka da se onda takav »model« eksplikacije socijalnog u prostornom može poslije simulirati u procesu nastajanja novog prostornog. Suvremeni urbanizam, odnosno planiranje grči se u pokušajima kreiranja fizičke forme koja će biti »humana«, a urbana sociologija stalno istražuje različite so cijalne odnose i stupnjeve zadovoljstva u različitim »fizičkim strukturama« ne bi li otkrila neke korelacijske veze i poslije ih primijenila po logici simulacije. Problem organizacije »humane« okoline predstavlja, dakle, ključni problem urbane sociologije, a oslanja se na općenito prihvaćenu pretpostavku da veza između fizičkog i socijalnog postoji, da ju je moguće utvrditi, specificirati i, kao princip organizacije, simulirati na nekom drugom mjestu, vremenu ili prostoru. Moguće je u svakom slučaju govoriti ο odgovarajućim oblicima sistematizacije socijalno-prostorne okolice, počevši od najgrubljih (grad — selo), pa sve do finijih podjela (kvart, ulica, susjedstvo, i tsl.), ali je upitno: koliko je čvrsta veza između pojedinih oblika prostornog i socijalnog? Moguć nosti diferencijacije prostora su neiscrpne, prema odgovara jućim kriterijima, kao što su kriteriji socijalne diferencija cije isto tako veoma brojni. Najkarakterističnije su raznolike dihotomne podjele (zajednica-društvo, lokalni — kozmopo197
litski karakter, moderno — tradicionalno ponašanje, i tsl.), koje se onda s različitim uspjehom primjenjuju u kombina ciji s prostornim diferencijacijama. Poznate su i skoro kla sične tvrdnje ο »socijalno homogenim kvartovima«, »soci jalno nestabilnom susjedstvu«, »suburbanim elitama«, »sin dromu centraliteta«, »srednjeklasnom naselju«, »elitnim četvrtima«, »socijalno-patološkim zonama«, »kulturi tog i tog sluma«, i tsl. Sigurno je da se može govoriti ο postojanju različitih kategorija okolice koji mogu biti »stimulativniji« ili »manje stimulativni«, ο različitim kategorijama naselja s obzirom na socijalnu strukturu stanovništva, no nije moguće govoriti ο prostornim jedinicama kao ο određenim stereotipovima koji mogu poslužiti u smislu stvaranja odgovarajuće tipolo gije »slučajeva« socijalno-prostornih jedinica koja bi imala programersko-simulirajući karakter. Socijalni sastav (stanov ništva) određene prostorne jedinice manje ili više manife stira određene vrijednosti koje se očitavaju kao provođenje određenog načina života, no to se može odnositi na kon kretnu historijsku situaciju i druge specifične oznake odre đene konstelacije odnosa. Stoga analiza određene prostorne jedinice u određenom vremenu može dovesti do formuliranja više ili manje standardnih obrazaca načina upotrebe pro stora, no takvi obrasci nisu isključivo »izazvani« određenom organizacijom prostora, kao što niti ne mogu poslužiti kao »model« simulacije za bilo kakvu buduću (sličnu) prostornu situaciju. Prema tome, specifične urbane jedinice mogu po stojati, ali nije moguće uspostaviti hijerarhiju i tipologiju takvih sistematizacija koja bi služila za znanstvenu ekspli kaciju i prognostičke svrhe. U tom smislu je moguće raspravljati problem uloge oko line kao eksplanatorne varijable, ο čemu je već bilo riječi u ovom radu. Castells, uzimajući za primjer slumove, kaže da su oni primjer nemoći objašnjenja koje računa s ekološ kim determinizmom. Da bi, recimo, slumovi nastali, potrebno je da postoji prvo specifična konstelacija društvenih odnosa koja, među ostalim, »proizvodi« i slumove. Osim toga, mora u datim, konkretnim uvjetima postojati i određena socijalna skupina koja, eventualno, ima diferenciraniji sistem vrijed198
nosti, od kojih se jedan dio manifestira i u oblicima organiza cije okolice. Tek ujedinjavanjem tih dvaju pretpostavki može doći do pojave određene urbane jedinice koja se naziva slum. Kako li naivno zvuče »sociologizirajuća« tumačenja »kulture slumova« koji se ne smiju »razoriti« jer predstav ljaju specifičan obrazac organizacije, kulture, vrijednosti. U tom kontekstu, očigledno je da urbane jedinice moraju biti shvaćene kao određeni socijalni proizvodi samo u hipotetičkom smislu, a nikako ne u eksplanatornom, kako je to bio slučaj u klasičnoj tradiciji urbane sociologije. Sada je lakše odgovoriti i na pitanje ο eventualnoj »pro izvodnji« posebnih prostornih jedinica na osnovu posebnih vrijednosti posebnih socijalnih skupina. Krajnje pojednostav ljena koncepcija stajala bi iza tvrdnje da se određene vrijed nosti određenih socijalnih skupina manifestiraju u konkret nim prostorima definiranim simbolima te da se, dakle, mogu i očitavati iz znakova sredine. Drugim riječima, sociološko istraživanje u takvim urbanim situacijama svodi se na pro učavanje korespondencije između ponašanja određene so cijalne skupine i elemenata njene ekspresije u prostoru, odnosno, cijele organizacije prostora. Castells smatra da je takva ideja naivna jer implicira postojanje direktne kore spondencije između sistema »proizvodnje vrijednosti« i siste ma »proizvodnje prostora«. Takva koncepcija smatra društvo relativno jedinstvenom ekspresijom različitih kultura »kao takvih«, pa je, prema tome, i društvo suma različito uobli čenih prostora. Ta ideja je naivna jer je društvo ». . . manje ili više kontradiktorna artikulacija interesa, prema tome, socijalnih činilaca koji nikada ne predstavljaju sebe i jedno stavno sami sebe, nego uvijek u odnosu na nešto drugo. Prema tome, rezidencijalni prostor nije stranica na kojoj su otisnute socijalne vrijednosti.« (Castells, 1977a, str. 111). Socijalne situacije proučavane u prostoru kao tradicio nalnom području istraživanja urbane sociologije, daleko su kompleksnije i ne daju se svesti na jednostavno očitavanje situacije u prostoru. Njihovo značenje nije moguće utvrditi na ravni proučavanja koja je pojavna, nego je potrebno situacije u prostoru promatrati kao rezultat ukupne društve199
ne situacije određenog društva, te u tom smislu ponuditi određena objašnjenja. Tradicionalna urbana sociologija dovodi se u pitanje i iz pozicija »marksističke urbanologije«, odnosno, pokušaja primjene političko ekonomskih zakonitosti na problematiku urbanog fenomena, kao i iz pozicije »radikalne geografije«, odnosno, geografije koja pokušava proučavati geografske odnose kao »proizvode« općih društvenih odnosa. Radikalni geografi su se kritički odnosili prema »staroj« geografiji — koja je obilježena deskripcijom fizičke okolice, ali i prema tzv. novoj geografiji — koja se konstituira pretežno oko nove metodologije, pretežno kvantitativne naravi i koja se prema socijalnoj zbilji odnosi neutralno, tumačeći je preko kategorije distribucije centralnih mjesta, na primjer, preko optimalizacije lokacija, i tsl. Krajem šezdesetih godina počinje se uviđati socijalna relevantnost geografskih pojava (mogli bismo reći i prostornih) i klasični geografski aspekti postup no se počinju tretirati kao socijalno — politički problemi koji se manifestiraju u prostoru i tumače se kroz geografske termine. (Peet, 1977b, str. 11—12). Socijalizacija i politiza cija klasične geografije govori ο istim problemima ο kojima govori tzv. nova urbana sociologija, a svoje nasljeđe kriti zira u sličnom smislu u kome to rade kritičari tzv. tradicio nalne urbane sociologije. Zbog toga je moguće govoriti ο izvjesnom približavanju »nove« socijalne (radikalne) geogra fije i »nove« urbane sociologije. U okviru tzv. marksističke urbanologije također se zapažaju trendovi razvoja koji dovode u pitanje klasično tuma čenje problematike obilježeno neutralnim pristupom. Termin »marksistička urbanologija« nije, naravno, do kraja defini ran, niti posebno sretno odabran, a sama disciplina još konstituirana (vidi, na primjer, stav ο tome — Tabb i Sawers, 1978a, str. 5), no u ovim počecima pokazuje sličnost s tendencijama ο kojima smo govorili u okviru tzv. nove urbane sociologije. Istraživači prostora, koji pokušavaju svoje koncepte povezati s »marksističkom metodom«, u sa dašnjoj fazi ističu, dosta naivno, da je za proučavanje pro stornih odnosa u gradovima važno uočiti bitne odnose među klasama kao osnovnu podlogu za razmatranje problematike 200
(Tabb i Sawers, 1978a, str. 12), kao i da je važno napustiti klasične koncepte tradicionalne urbane sociologije razvijene u okviru radova tzv. čikaške škole. Ono po čemu su pred stavnici radikalne geografije i marksističke urbanologije slični je odnos prema tradiciji urbane sociologije, odnosno, socijalne geografije. Osnovna zamjerka klasičnoj urbanoj sociologiji sadržana je u njenoj ideologičnosti (zamjenjivanje stvarnih društvenih odnosa prostornim), deskriptivnosti, izostajanje kauzalne analize i pokušaja povezivanja proble matike prostora s problematikom prostora uopće, kao i ekološki ili fizički determinizam (usporedi — Tabb i Sawers, 1978a, str. 3—21). Problematika tretiranja karaktera prostora predstavlja također područje u kome se razlikuju ideje stare i nove urbane sociologije. Klasična urbana sociologija tretirala je prostor, kako smo to vidjeli, kao nezavisan činilac, determi nirajući element, ili čak nezavisnu, odnosno, interpretativnu varijablu. Pretpostavka koja je dopuštala takvo rezoniranje je da postoji određena međuuvjetovanost između »društva« i »prostora«, te da u tom procesu društvo »realizira« dio svoje slike u prostoru. Proučavanje struktura odgovarajućeg prostora otvara mogućnost proučavanja konkretnog društva. Prostor se, dakle, veoma često shvaća i koristi u smislu odvojenog entiteta, »stvari za sebe« koja ima svoju posebnu egzistenciju. Klasičnu urbanu sociologiju najčešće se optu žuje da je zastupala »fetišizam prostora« (Tabb i Sawers, 1978a, str. 12) u kome se operira specifičnim rječnikom, sve relevantne pojave proglašava prostornim pojavama te ih kao takve proučava i tumači.* Castells, na primjer, definira prostor kao ». . . materijalni proizvod u odnosu s drugim materijalnim elementima — * K o d nas je diskusija ο o d n o s u d r u š t v e n o - e k o n o m s k o g i p r o s t o r n o g p l a n i r a n j a t a k o đ e r p o d o d r e đ e n i m utjecajem teorije ο samostalnosti p r o stora. P r o s t o r shvaćen k a o resurs s kojim treba s krajnjim o p r e z o m raspo lagati, naglašava izuzetan značaj p r o s t o r n o g p l a n i r a n j a koje m o r a biti n a d r e đ e n o svim drugim oblicima planiranja. P r o s t o r shvaćen k a o p r o s t o r realizacije o d r e đ e n e politike, smješta p r o s t o r n o p l a n i r a n j e u p o d r e đ e n položaj p r e m a društveno-ekonomskom. U d r u g o m se slučaju p r o s t o r p r o m a t r a k a o pasivniji, a u p r v o m k a o aktivniji element.
201
među kojima je i čovjek koji sam ulazi u posebne društvene odnose i koji daje prostoru (i drugim elementima tih odnosa) oblik, funkciju ili socijalno značenje. Dakle, ne radi se samo ο prostiranju socijalne strukture, nego ο konkretnoj ekspre siji svakog historijskog dijela u kome je društvo specifici rano. Pitanje je, dakle, uspostavljanja, na sličan način kao i za svaki drugi realni objekt, strukturalnih i konjunkturalnih zakona koji upravljaju njegovom egzistencijom i transformi raju ga, kao i specifičnosti njegove artikulacije sa drugim elementima historijskog realiteta.« (Castells, 1977a, str.115). Ovakvo određenje karaktera prostora ne ostavlja nikakvu sumnju da ga moramo shvatiti kao proizvod socijalne prakse i konjunkture određenog vremena. Prostor, dakle, ne samo da je socijalno proizveden, on je historijski realitet i pod ložan je odrednicama tog realiteta. Ovakvo određenje pro stora sasvim je, naravno, suprotno od predstave ο kategoriji prostora kakvu najčešće susrećemo u klasičnoj urbanoj so ciologiji i na njoj izraslim različitim teorijama ο strukturi grada, ο čemu smo ranije raspravljali. Castells je krajnje određen kada tvrdi da ». . . ne postoji nikakva teorija pro stora koja nije jedan integralni dio opće socijalne teorije, č a k i one implicitne«. (Castells, ibid., str. 116). O v a j autor kritizira, na primjer, teoriju ο koncentričnim krugovima Burgessa iz 1925. godine, pri čemu navodi da je tada struk tura grada, koju je istraživao Burgess, odgovarala određe nom tipu historijskog realiteta, koji je bio obilježen inten zivnom kapitalističkom industrijalizacijom rukovođenom is ključivom logikom profita. Interesantno je, naime, da Burgess smatra da se radi ο teoriji, a ne samo ο pokušaju eksplikacije strukture određenog grada u određenom vre menu. Još je interesantnije da taj autor ne spominje uopće bitne društvene odnose koji su doveli do formiranja takve strukture. Castells iznosi i neke primjere kojima potkrep ljuje svoje tvrdnje, kao, na primjer, činjenicu da se gradovi ne šire po nijednom modelu koji je bio predložen od istra živača čikaške škole (na primjer, rast megalopolisa negira bilo kakav model rasta). Pored utvrđivanja stupnja adekvatnosti različitih modela ekološke strukture grada, bitno je ustanoviti i na čemu se 202
osniva ideja ο specifičnostima prostornih struktura uopće? Castells, na primjer, smatra da se »ispod« različitih teorija prostora krije opća teorija socijalne organizacije koja se oslanja na dva bitna principa. Prvi je princip međuzavisnosti pojedinaca, a drugi princip centralnih funkcija. Položaj svakog pojedinca određuje se u odnosu na položaj centralnih funkcija što tom pojedincu (grupi) određuje njegovu pozi ciju u određenom društvenom sistemu. Ono što implicira iz takve pretpostavke je razumijevanje društva kao zajed nice, koja se definira kao sistem odnosa između funkcionalno razdijeljenih dijelova koji su teritorijalno lokalizirani. Orga nizacija te zajednice (»urbana zajednica«) objašnjava se kao cjelina procesa koji oblikuju, distribuiraju i uređuju odnose ekoloških jedinica ili bilo kojih drugih prostornih oblika koji predstavljaju specifičnost u odnosu na svoju posebnu okolicu (stanovanje, tvornice, uredi, i tsl.). (Castells, 1977a, str. 119). Ovako shvaćena struktura urbane zajednice pruža mnoš tvo mogućnosti za stvaranje različitih interpretativnih shema ο mogućim procesima unutar zajednice koji su više ili manje standardni. To je bilo primjenjivano, što pokazuje mnoštvo teorija ο ekološkoj strukturi urbane zajednice, a još i više, mnoge interpretacije »urbanih pojava« na osnovu pomenutih zakonitosti. Ovakav način razmišljanja (ekološki determi nizam) izazvao je mnogo kritičkih napomena, a najveći broj odnosi se na kulturalističku kritiku, koja, nasuprot prirod nim elementima (prostor), naglašava određene vrijednosti i simboličke elemente, dok druga struja kritike inzistira na specifičnostima historijskog prostora, uvodeći u analizu klasnu podjelu, konflikte i strategije. Castells kritički reagira i na ovakve kritike naglašavajući činjenicu da u ovu drugu orijentaciju spada i ». . . dio razmišljanja Henri Lefebvrea«. (Castells, 1977a, str. 122). Sa Lefebvreovim pristupom urbanom fenomenu dijelom se ne slaže i D. Harvey, koji smatra da je pogrešna ideja koju zastupa Lefebvre ο tome da urbanizam dominira indu strijskim društvom. On smatra da je urbanizam, prije svega, rezultat određene situacije, a nikako poseban entitet koji dominira industrijskim društvom (Harvey, 1975, str. 311). 203
Castellsova kritika daleko je oštrija i produbljenija. Lefebvreova misao svakako ne pripada misli tradicionalne urbane sociologije, dapače — predstavlja jedan od novijih napora razmatranja urbanog fenomena na specifičan način. Lefebvreova misao ο urbanom fenomenu najcjelovitije je izložena u njegovom djelu Urbana revolucija, u kome se izlaže osnovni koncept ο virtuelnosti urbanog fenomena, ο prevlasti urbanog nad ruralnim i, konačno, ο urbanoj revoluciji kao sveukupnosti preobražaja kroz koje prolazi suvremeno društvo u kome prevladavaju pitanja rasta i industrijalizacije (modeli, planiranje, programiranje) u periodu u kome će urbana problematika odnijeti prevlast u okviru urbanog društva. (Lefebvre, 1974, str. 14). Ne upuštajući se u ocjenu dometa i uspješnosti Lefebvreove misli ο urbanom fenome nu, upozorit ćemo samo na neke značajnije kritičke opaske predstavnika nove urbane sociologije upućene tom poznatom misliocu, što će, istovremeno, dopuniti sliku i ο sadašnjem stupnju razvijenosti nove urbane sociologije. Pored Harveya, primjedbe Lefebvreu upućuje i Castells. Na prvom mjestu Castells smatra da Lefebvreova misao ο urbanom fenomenu predstavlja primjer »lijevog« skretanja u povijesti razmatranja urbanog fenomena. Lefebvre je, smatra Castells, ispravno krenuo od marksističke analize urbanog fenomena, da bi »kroz interesantnu intelektualnu revoluciju došao sve bliže i bliže jednoj urbanističkoj teorizaciji urbanističke problematike«. (Castells, 1977a, str. 87). Lefebvre je logično zaključio da revolucija ο kojoj piše mora biti urbana jer je »nastajuće društvo« također opisao kao »urbano«. Ono je rezultat historijskog procesa urbaniza cije, a prethode mu agrarno i industrijsko društvo. Castells smatra da Lefebvre može izjednačiti utopijsko (komunizam) s urbanim, ali skreće pažnju na činjenicu da sam termin urbano ima značajna historijska značenja (barem u okvirima klasične urbane sociologije). »Cijeli problem je u slijedećem: termin urbano i urbana kultura nije nevin termin, on suge rira hipotezu proizvodnje društvenog sadržaja (urbano) i transhistorijsku formu (grad), kao što izražava i opću kon cepciju proizvodnje društvenih odnosa, odnosno, cijelu teoriju društvene promjene (social change), odnosno, teoriju 204
revolucije. Jer, urbano nije samo liberalna utopija. . .« (Castells, 1977a, str. 89). Ova Castellsova kritika proistječe iz njegove kritike shvaćanja pojma urbanog kao ideološkog pojma koji ima svoje kulturološko značenje i smisao, te čija upotreba, prema tome, nije nikako naivna i bezopasna, naročito kada se govori ο pojmu revolucije povezane s poj mom urbanog. Lefebvre, naravno, pojam urbanog shvaća na drugačiji način, pa je kontroverza koja se pojavila rezul tat i različitosti razumijevanja navedenog pojma. Interesant no je ponovno podsjetiti da i sam Castells svom najznačaj nijem djelu daje naslov Urbano pitanje, bez ikakve naznake ο tome kakvu konotaciju taj termin nosi sa sobom, izuzev što se u podnaslovu apostrofira »marksistički pristup«. U tom smislu oba mislioca nekritički (barem u naslovima svojih djela) koriste termine koji zaslužuju posebno problematiziranje. Druga osnovna primjedba Lefebvreovom djelu ο urba nom fenomenu koju upućuje Castells, odnosi se na Lefebvreovu pretpostavku ο općoj urbanizaciji. Castells ne dovodi u pitanje procese koji se aktualno odvijaju i koji bi se po mnogim elementima mogli tretirati kao sveopća urbaniza cija, nego ponovno upozorava na nekritičko korišćenje ter mina urbanizacije. Tretiranje procesa urbanizacije kao generalizirajućeg svjetskog procesa (»planetarni fenomen«) impli cira da ne postoji i da ne trebaju postojati nikakve razlike u procesima razvoja različitih društava, nego se sve svodi na jedan općevažeći obrazac i model, čije su i pozitivne i negativne strane dosta poznate. Lefebvre, u tom smislu, izjednačava procese koji se odvijaju u kapitalističkim i so cijalističkim zemljama ne pokušavajući stvoriti alternativu razvoja. Lefebvre je svoja stanovišta ο socijalizmu i urbanom fenomenu jasno izrazio u svojim djelima u kojima kaže i slijedeće. ». . . socijalizam se nalazi pred urbanom pro blematikom naoružan konceptima i detinjastim ideologija ma. Radnički i socijalistički pokret nisu bili još uporedo proučavani pod tim uglom. Kakvi su bili uticaji urbanih problema na različite partije? . . . 5 ta su ostvarili 'gradski socijalisti'?« (Lefebvre, 1974, str. 127). Na drugom mjestu 205
Lefebvre razvija nekoliko pretpostavki ο tretiranju urbanog fenomena u »takozvanim socijalističkim zemljama«. Prva pretpostavka govori ο tome da urbanu problematiku guši ideologija industrijskog produktivizma, pa se još operira zvaničnim (»kapitalističkim«) urbanizmom. Urbana proble matika postoji još na »nesvjesnom« nivou. Druga pretpo stavka svodi se na stvaranje preduvjeta revolucioniranja situacije koja se razvija pod pritiskom urbane problematike, a treće pretpostavlja mogućnost postupnog preobražaja u urbano društvo koji bi se odvijao zakonitim putem. (Lefeb vre, 1974, str. 166). Ovaj autor, dakle, predviđa, dosta oprez no, mogućnost alternativnog razvoja procesa urbanizacije u socijalističkim društvima, on pretpostavlja samo nekoliko mogućnosti ostvarivanja takvog razvoja, dok Castells smatra da u socijalističkim zemljama postoji šansa provođenja alter nativnih koncepata. Castells smatra, da tzv. »tranzicionalna društva« nisu dovršena društva, nego društva koja se raz vijaju prema idealnom tipu, pa im ta »tranzicionalnost« stvara šansu razvijanja alternativa. Navodeći primjere SSSR-a, Kine i Kube, on utvrđuje da ». . . ubrzana, nekontro lirana urbanizacija nije nužno određena stupnjem razvoja društva, nego model urbanizacije može proistjecati i iz odre đenih političkih programa«. (Castells, 1977a, str. 71). Time očigledno naglašava svoje uvjerenje ο tome da je moguće provesti alternativni program urbanizacije osnovan na drugim vrijednostima. Treći prigovor koji Castells upućuje Lefebvreu, sadržan je u njegovom shvaćanju pojma generalizirane urbanizacije, što se specificira na pojmovnom nivou (karakteristike pojma urbanizacije) i na nivou procjene toka događanja u zemljama različitih društvenih uređenja (mogućnosti realizacije alterna tivnih programa). Castells, razmatrajući tretiranje urbanog fenomena i kritizirajući Lafebvrea zbog izjednačavanja po ložaja kapitalističkih i socijalističkih zemalja, pretpostavlja postojanje povijesne šanse, ali govori i ο nedovoljnom po znavanju socijalističkih društava, pa, prema tome, i nedovolj noj obaviještenosti ο obrascima njihove urbanizacije. Mi smo skloniji prihvatiti prvu dimenziju kritike pojma urbanizacije, a zajedno s Lafebvreom smatramo da do sada 206
socijalističke zemlje nisu uspjele razviti alternativni model niti u teoriji, a niti u praksi svojih procesa urbanizacije, ο Čemu se i u nas dosta pisalo. To naravno ne znači da ne po stoje napori usmjereni stvaranju specifične politike urbani zacije, međutim, rezultati za sada nisu posebno ohrabru jući. To također ne znači da takva društva nemaju veće Šanse za ostvarivanje alternativnih programa, ako ih razvi jaju i ako se ozbiljno radi na njihovoj realizaciji. Castells zamjera Lefebreovom tretiranju urbanog feno mena kao osnovnu pogrešku to što je socijalne procese tre tirao u terminima urbanog koji predstavljaju ideološke poj move (u urbanističkom smislu). Odvojeno tretiranje urbanih procesa i društvenih formi bilo je moguće jer je Lefebvre razmatrao te dvije sfere kao nezavisne, ali ipak u među odnosu (intervencija države u urbano, na primjer) (Castells, 1977 a, str. 94). Ne upuštajući se dalje u razmatranje ocjene Lefebvreovog doprinosa razvoju urbane sociologije, kao niti u daljnje raščlanjavanje sukobljavanja s njegovim stavovima, ukratko ćemo sumirati najvažnije točke kritike stare urbane sociolo gije. Klasičnu urbanu sociologiju dovodi se u pitanje zbog njene orijentacije na odvojeno proučavanje prostornog i društvenog, zbog korišćenja prostornog (ekološkog) kao eksplanetarnog, kao i krajnje pojednostavljenih shema ο društvenom sistemu i njegovoj interakciji s prostorom. Kritičari klasične urbane sociologije naglašavaju i njenu ideologičnost jer se koristi terminima koji imaju ideološko značenje i vrše ideološku funkciju invertiranja socijalne (poli tičke) u prostornu (neutralnu) sferu. Zbog navedenih karak teristika, klasična urbana sociologija nije u mogućnosti pru žiti objašnjenje procesa koji se odvijaju u suvremenom svi jetu, kao niti ponuditi modele za rješavanje pojedinih si tuacija. Prihvaćamo kritiku pojmova koji su se koristili u klasič noj urbanoj sociologiji, kao i kritiku implicitnih ili eksplicitnih teorijskih shema, no s dužnom rezervom. Koliko god, naime, bili uvjereni da termin urbano, na primjer, ima od ređeno ideološko značenje i da ne može biti koristan za eksplikaciju kompleksnih pojava, ipak ćemo se usprotiviti 207
tvrdnjama da je cijelo proučavanje urbanog fenomena u okviru čikaške škole ideološka obmana koja je trebala poslu, žiti prezerviranju statusa quo i odvojiti proučavanje urbanog u neutralnu sferu prostornog. Slično je i s pokušajem reduci ranja proučavanja urbanog fenomena na bilo koju katego riju marksističke urbanologije jer, za sada, takvo tretiranje predstavlja određeni redukcionizam. Urbani fenomen izmiče iz ruku, rekao bi Lefebvre, no to nikako ne znači da ćemo ga sigurnije »uhvatiti« ako ga reduciramo na bilo koju sferu ili dimenziju, jer time činimo sličnu grešku koju su napravili i klasični urbani sociolozi apsolutizirajući i fetišizirajući, na primjer, kategoriju prostora.
2. Ο pitanju statusa urbane sociologije Urbana sociologija je klasično bila definirana kao znan stvena disciplina, dio opće sociologije, koja se bavi prouča vanjem načina života u gradovima, transformacijama takvog načina života pod raznolikim utjecajima, te raznim aspek tima tzv. urbanog života. Klasično određenje područja dje lovanja urbane sociologije najsličnije je onom koje je dao L. Wirth u svom eseju Urbanistu as a Way of Life (1938). Pojam urbanizma, kako ga je shvatio Wirth, ima daleko šire značenje od značenja koje danas pridajemo urbanizmu kao određenoj tehnici i sistemu planiranja prostora. Po ovom autoru, urbanizam dovodi do novog kvaliteta koji proistječe iz socijalne heterogenosti pojedinaca koje obitavaju velike gradove, iz gustoće (stanovanja, mnoštva), koja također do prinosi stvaranju pomenute kvalitete, što rezultira određe nim načinom života, odnosno, specifičnom »urbanom kultu rom«. Analiziramo li najčešće aspekte kojima se bavi urbana sociologija, vidjet ćemo da se oni svode na neke od manife stacija pomenute specifičnosti »urbanog života«. Analize ur banog kriminaliteta, urbane bijede, urbanih samoubojstava, uopće urbanih problema kao problema života u gradovima, predstavljaju klasično polje interesovanja urbane sociologije. Postavlja se, međutim, pitanje: Što će se dogoditi ako ispred 208
vakog termina koji je specifično označen terminom urbano, maknemo tu odrednicu i svedemo ga na problem podoban za klasičnu sociološku analizu, koji se, ovaj puta, manife stira u oblicima gradskog načina života? Da li u tom slučaju trebamo posebnu disciplinu (urbana sociologija) kojom ćemo ispitivati navedene probleme? Što, ukratko, u znanstvenom smislu znači pojam urbano?* M. Castells je autor koji se najozbiljnije poduhvatio po kušaja da razjasni status urbane sociologije i koji se i sam pita: »Stvarno, što je to urbani fenomen? Što je to što je relevantno za gradove, a nije za okolinu? Da li je urbani fenomen nešto što nije ruralno? Ali, što je to ruralno? Da li je to fenomen koji nije urbani? Da li je to organizacija eko nomije definirana prirodom industrije ili prirodom podjele rada? Ali, zašto ga onda zvati urbanim?« {Castells, 1977b, str. 61). Ako se, dakle, »urbani problemi« smatraju proble mima prometa, devijantnog ponašanja, uprave, ekologije, gubi se specifičnost mogućeg određenja pojma urba nog, a time i mogućeg određenja područja djelovanja urbane sociologije. Umjesto navedenog, moguće je staviti naziv »mo derno društvo« jer su svi nabrojani problemi problemi mo dernog društva, pa bismo, slijedeći takav tok razmišljanja, morali doći do konstatacije da bi trebalo ustanoviti odre đeno sociologiju modernog društva koja bi u najvećoj mjeri proučavala područja današnjeg djelovanja urbane sociologije. Ako se kao znak raspoznavanja za moderno društvo upotrebi sintagma »urbano društvo«, onda se to može reali zirati jedino na osnovu pretpostavke da postoji određena povezanost između određenog tipa prostora i određenog * G r a d je .. . više n e g o skupina pojedinca i socijalnih konvencija — ulice, zgrade, električna svijetla, t r a m v a j , telefoni itd., nešto više od konstelacije institucija i administrativnih ureda, sudova, bolnica, policije, funkcionera bilo koje vrste. G r a d je prije stanje svijesti, o r g a n i z i r a n e n a m j e r e i sentimenti koji se p r e n o s e tradicijama. G r a d , d r u g i m riječima, nije prvenstveno fizički m e h a n i z a m i vještačka tvorevina. On je uklopljen u vitalne procese ljudi koji ga čine; on je p r i r o d n i proizvod, a n a r o č i t o ljudske p r i r o d e . »R. E. Park, p r e m a Short, J., 1971, The Social Fabric of the Metropolis, T h e University of C h i c a g o Press, str. 15—16. 14
U r b a n a sociologija
209
tipa društva, što onda može pružiti prilike za primjenu urba ne sociologije. Mnogi autori ukazuju na ideološku funkciju koju vrši urbana sociologija, na prvom mjestu zbog mistificiranja problema društvenog života, nazivajući ih posebnim, urba nim problemima, pa se onda kao posljedica navedenog događa da se u klasičnim političkim i društvenim proble mima raspravlja s jedne strane kao ο urbanim problemima, dakle, kontekstualizira ih se, a s druge strane prikazuje ih se kao tehničke probleme koji se dešavaju u okvirima specifične organizacije prostora (urbane). »To je invertiranje problema tike jer se tvrdi da društvena organizacija ne ovisi ο društvenoj situaciji, klasnim odnosima, klasnoj borbi, itd.; nego, jednostavno, ο prirodnim, prostornim, tehničkim i biološkim uvjetima. Svaka stvarna osnova akcije treba da se invertira u tehničke termine, a urbano planiranje tehnokrata zamjenju je političku debatu između političkih grupa.« (Castells, 1977b, str. 62—63). Urbana sociologija nalazi se u svojevrsnoj krizi jer su se klasični aspekti njenog proučavanja u izvjesnom smislu pretočili u opće probleme tzv. modernog društva. Analiza radova iz područja urbane sociologije pokazuje da se oni svode na proučavanje nekoliko bitnih aspekata, među ko jima je značajno mjesto pripadalo proučavanju procesa urbanizacije u svim njegovim aspektima, različite analize procesa dezorganizacije i adaptacije, te na različite aspekte istraživanja problematike zajednice, što je često bio jedan od osnovnih predmeta interesa američke urbane sociologije. To je dovelo do poduzimanja izrade različitih tipova socijal nih monografija ο »malom« ili »srednjem« gradu, raznih studija slučajeva i tsl. Bitno pitanje koje se postavlja, a slično je pitanju ο karakteru pojma »urbano«, je pitanje ο tome da li grad može predstavljati sociološki entitet »za sebe«, može li predstavljati znanstveni objekt, te da li je dopustivo operirati s pojmom urbano, odnosno, grada kao eksplanatarnom varijablom? Po mišljenju Castellsa, kriva je pretpostavka da se može operirati s gradom objašnjavajućim pojmom za mnoge »urbane aspekte«, pa, prema tome, nema niti mnogo smisla govoriti ο urbanoj sociologiji. Ο
eventualnom djelovanju urbanog moguće je govoriti u kon tekstualnom smislu, a grad može biti analiziran kao jedan aspekt realiteta uz korišćenje pristupa koji će biti priklad ni pitanjima koja se istražuju. Međutim, ako se i upustimo u ispitivanje grada »kao takvog«, ostaje dosta nejasno na koji stvarni predmet istraživanja mislimo. Castells se dalje pita: »Koji aspekt treba biti proučavan? Društvene klase? Način na koji ljudi konstituiraju centar? Zadovoljstvo stano vanjem? Simbolička atrakcija historijskih objekata? Promet? Zagađenje? Participacija susjedstva? Glasanje na lokalnim izborima? Rezidencijalna mobilnost? Industrijska lokacija? Urbana obnova? Sasvim je jasno da je takva lista teorijski nekoherentna. I svi ti predmeti referiraju se kao »urbana sociologija«. (Castells, 1976 a, str. 56). Zbog takvog, nejasnog stvarnog predmeta proučavanja (sve ili ništa), prvenstveno sagledavanje problema suvre menog života postupno postaje sve više urbano, predmet urbane sociologije postaje beskonačan i ona se postupno pretvara u opću sociologiju. Castells dopušta mogućnost postojanja samostalne discipline urbane sociologije s defi niranim teorijskim predmetom svog proučavanja jedino ako dolazi do koincidencije između društvene i prostorne jedi nice, odnosno, onda kada se prostorna jedinica pretvara u specifičan socijalni sistem. Druga mogućnost, prema istom autoru, postoji u onim slučajevima u kojima određeno pro storno (ekološko) područje koincidira s autonomnim siste mom akcije (Castells, 1976 a, str. 58). Postavljajući u navedenom smislu mogućnost postojanja urbane sociologije, Castells se zapravo i sam vraća na kriti ziranu postavku klasične urbane sociologije, na prešutnu pretpostavku da određeni ekološki sistem valja istraživati kao određeni socijalni sistem jer se pretpostavlja da ekološka fenomenološka razina u sebi krije neke komleksnije i dublje procese. Drugo je pitanje — koliki se značaj u eksplikaciji daje tzv. ekološkom elementu koji se analitički izdvaja kao nezavisna varijabla (prostor, grad, objekti)? Naivno je također pretpostaviti da je uz pomoć urbane sociologije moguće istražiti proučavane fenomene »do kraja« jer je naivno pretpostaviti da se u okviru tzv. ekološkog
210
14*
211
ili prostornog elementa društvo reflektira također »do kra ja«. Društvo ne može biti reflektirano u prostoru. Posebna analiza prostora u kome se očitava društvo je prema tome nemoguća. Mogućnost postojanja urbane sociologije koja se osniva na analizi prostora shvaćenog kao autonomnog pred meta istraživanja, a uz prihvaćanje teorije refleksije društva u prostoru, također je ograničeno. Mogućnosti postojanja urbane sociologije koja istražuje »urbano« k a o specifičan teorijski predmet istraživanja, također je ograničeno (pre takanje urbane sociologije u opću sociologiju). Potrebno je ispitati još jednu mogućnost postojanja urba ne sociologije zasnovane na teoriji urbanizma, ο čemu smo već nešto naveli u ovom radu. Ukoliko bi se urbana sociolo gija osnivala na konceptu urbanizma shvaćenog u Wirthovom smislu (urbanizam kao »način života«), pretvorila bi se u apologiju ideologije određenog načina života, a ne bi postala kritička disciplina. Mogućnost afirmacije urbane so ciologije na osnovi tradicionalno shvaćenog pojma urbaniz ma, prema tome, nije zadovoljavajuća. Ako se, međutim, urbanizam shvati kao jedna od suvre menih tehnologija i tehnika upravljanja različitim aktivno stima u prostoru, onda je mogućnost postojanja i afirmacije urbane sociologije najveća upravo u području kritičke ana lize urbanizma kao određene ideologije, kao »produžene ruke države«, odnosno, kao pokušaja instituicionaliziranja određenih vrijednosti društva u prostoru. U tom smislu je posebno interesantna analiza procesa urbanog planiranja kao procesa intervencije političkog nad ekonomskom sferom društva. Razvoj urbane sociologije, na tragu ovakve perspek tive, bio je posljednjih godina najdjelotvorniji. Ovakva ori jentacija urbane sociologije bila je primjetljiva i u nas u posljednjih desetak godina, što govori u prilog mogućnosti zasnivanja određene sociologije prostornog planiranja (urba nizma) shvaćene kao kritičke analize procesa planiranja i njegovih rezultata. Međutim, određene mogućnosti autonomnog djelovanja urbane sociologije ipak postoje i date su kroz ideju prouča vanja procesa tzv. kolektivne potrošnje. Ovaj termin, s kojim ćemo se još susretati u ovom radu, odnosi se na stanovanje. 212
škole, p r o s t o r e i sredstva za p r o v o đ e n j e dokolice, o d n o s n o , sve n e p r o i z v o d n e oblasti u kojima se u izvjesnom smislu realizira potrošnja, a za njihovo postojanje i o d r ž a v a n j e obično je u s u v r e m e n o m d r u š t v u z a i n t e r e s i r a n a i z a d u ž e n a s u v r e m e n a d r ž a v a . O s n o v n e k a r a k t e r i s t i k e p r o c e s a kolektiv ne p o t r o š n j e su, p r e m a Pickvanceu, slijedeće: 1. S r e d s t v a k o l e k t i v n e p o t r o š n j e nisu r o b e u k l a s i č n o m smislu, n e g o predstavljaju odgovarajuće servise, usluge, i ne m o g u se realizirati u k o l i k o se odvoje od svojih s r e d s t a v a za proiz vodnju (bolnica ne može pružiti usluge u k o l i k o ne postoji o b u č e n o osoblje koje te usluge »proizvodi«; škola ne m o ž e postojati u k o l i k o u njoj ne djeluju o s o b e koje isporučuju (»proizvode«) svoje usluge — n a s t a v n i c i ; i tsl.). 2. T a k v a s r e d s t v a za k o l e k t i v n u potrošnju u g l a v n o m se t r o š e kolek t i v n o ; 3. p r o c e s k o n z u m i r a n j a s r e d s t a v a k o l e k t i v n e p o t r o š n j e ne uključuje i njihovu destrukciju (uništenje, iščezavanje) u p r o c e s u p o t r o š n j e (Pickvance, 1976a, str. 18). S r e d s t v a za k o l e k t i v n u p o t r o š n j u predstavljaju j e d a n od b i t n i h dijelova k o n c e p t a razvoja novijih tendencija razvoja u r b a n e sociolo gije, p o s e b n o u F r a n c u s k o j . Kolektivna s r e d s t v a za p o t r o š n j u m o r a j u se staviti u širi k o n t e k s t e k o n o m s k e teorije, k a o i teorije intervencije države u globalne p r o c e s e društva, što je vidljivo i iz slijedećeg određenja p r o c e s a k o l e k t i v n e p o t r o š nje: »Pod ,kolektivnim s r e d s t v i m a za p o t r o š n j u ' mislimo na u k u p n o s t m a t e r i j a l n i h p o d r ž a v a n j a a k t i v n o s t i koje su obu h v a ć e n e u p r o c e s u reprodukcije r a d n e snage, što ne t r e b a miješati s fiziološkom r e p r o d u k c i j o m ili s p r o c e s o m p o t r o š n j e bilo k a k v o g p r e d m e t a od s t r a n e pojedinca.« (Lojkine, 1976 b, str. 121). U p o t r e b n a vrijednost k o l e k t i v n i h s r e d s t a v a za pot rošnju n e o d v o j i v a je, dakle, od njihovog p r o c e s a p r o i z v o d n j e (nastajanja) j e r se uglavnom sastoje u p r u ž a n j u r a z n o l i k i h usluga (medicinska sestra, liječnik, n a s t a v n i k ) . U m o d e r n o m d r u š t v u sve više r a s t e značaj t a k v i h o b l i k a p o t r o š n j e koje s m o u k r a t k o opisali. Castells s m a t r a da p r o cesi k o l e k t i v n e potrošnje predstavljaju z a h v a l n o p o d r u č j e istraživanja u r b a n e sociologije k a o u t e m e l j e n e z n a n s t v e n e discipline. Ulogu u r b a n e sociologije u p r o u č a v a n j u p r o c e s a k o l e k t i v n e p o t r o š n j e Castells vidi p r v e n s t v e n o u obliku disci pline koja traži m e h a n i z m e p r i l a g o đ a v a n j a d a t o m p o r e t k u . 213
tipu i nivoima procesa kolektivne potrošnje, a u nekim situacijama, kada dominiraju prostorni elementi, ta se analiza može preokrenuti u analizu prostorne artikulacije materijalnih elemenata u konkretnom prostoru, (Castells, 1976 c, str. 55—57). U kasnijim radovima Castells, pod utjecajem kritika ideje ο kolektivnoj potrošnji kao osnovnom polju interesa urbane sociologije, do izvjesne mjere mijenja svoj stav. Interesantno je pogledati kako Castells tumači interes države za realiziranjem kontrole nad sektorom kolektivne potrošnje. Država se angažira jer ». . .želi imati monopol da bi osigurala interese kapitalističke klase kao cjeline . . . pa je kolektivna potrošnja — potrošnja roba čija proizvodnja nije osigurana od kapitala, ne zbog nekog njenog intrinzičnog kvaliteta, nego zbog specifičnog interesa kapitala. Tako će isti proizvod (stanovanje, na primjer) biti tretiran i od strane tržišta i od strane države, te će, prema tome, biti alter nativan proizvod individualne ili kolektivne potrošnje u ovisnosti prema kriteriju koji će se mijenjati s obzirom na historijsku situaciju.« (Castells, 1977 a, str. 460). Ovaj autor interes urbane sociologije usmjerava na jedno specifično područje proučavanja ekonomsko-političkih aspekata suvre menih kapitalističkih društava. Pokušaj razjašnjenja pojma kolektivna potrošnja i relaciono značenje koje mu se pridaje, tek su djelomično uspješni. Ekstremna kompliciranost načina izražavanja i rasprave tipična je za ovog autora, što je neke autore usmjerilo da ο njegovom djelovanju u urbanoj socio logiji govore kao ο specifičnoj teoretizaciji — pa čak i fosilizaciji (vidi u Duncan, 1981). Odricanje mogućnosti postojanja urbane sociologije kao znanstvene discipline odvija se u ovim radovima na tragu althusserovski shvaćenog razlikovanja ideološke i znanstvene razine. Castells je pokušao uzdrmati status urbane sociologije naglašavajući činjenicu da je osnovni pojam koji proučava urbana sociologija ideološki pojam (»urbano«), te da zbog toga ne postoji mogućnost teorijskog definiranja njenog predmeta istraživanja preko navedenog pojma. Znanost, odnosno, disciplina koja nema svoj teorijski predmet prouča vanja nema razloga za postojanje. Castells dalje, kao što smo vidjeli, pokazuje da pojam »urbano« ne samo da je 214
ideologijski i da kao takav ne može poslužiti kao teorijski predmet konstituiranja urbane sociologije, nego da kao realni pojam sam za sebe također ne postoji. Mogućnost zasnivanja određene znanosti može biti data jedino ako postoje određeni realni predmeti (objekti) koje ona prouča va, a u slučaju urbane sociologije taj predmet su zapravo pojave suvremenog industrijskog kapitalističkog društva u svim njegovim aspektima. C. Pickvance, međutim, ne smatra da se zbog toga gubi svaka šansa uspostavljanja stvarnog predmeta urbane sociologije, nego da određena »sociologija zajednice« (kao »proizvod« modernog kapitalističkog društva) može svakako biti područje istraživanja urbane sociologije. Takva specifična »sociologija zajednice« postaje još speci fičnijim prdemetom proučavanja urbane sociologije ako se koncentrira na proučavanje, na primjer, funkcioniranja soci jalnog sistema u određenom naselju. Na općenitijem nivou, postoji svakako mogućnost proučavanja ekonomske osnovice određenog društva i njene prostorne strukturiranosti, a po sebno kako ta strukturiranost može biti izvor diferencijacije među pojedinim naseljima (Pickvance, 1976 a, str. 8—9). Ovako kruto i rezolutno tretiranje znanstvenosti statusa urbane sociologije odvija se zbog specifične usmjerenosti autora, kao i zbog prihvaćanja posebnog obrasca interpre tacije pojma ideologijskog (Althusser). Prihvaćanje takvog teorijskog koncepta i neke druge autore usmjerilo je zaklju čak da je »proizvodnja znanja«, u okvirima disciplinarnih granica, konzervativan proces te da odgovara perpetuiraju statusa quo, naročito u smislu daljnjeg podržavanja postoje ćih odnosa moći. Stvarno problematiziranje moguće je reali zirati jedino kroz praksu, praktično suočavanje s proble mima, što onda može dovesti do pojave originalnih i revo lucionarnih formulacija (Harvey, 1975, str. 147—152). Ovak va eksplikacija utemeljenosti urbane sociologije može nas tek djelomično zadovoljiti. Složit ćemo se s konstatacijama da urbana sociologija u izvjesnom smislu predstavlja prouča vanje suvremenog industrijskog društva, kao i s tvrdnjom da je termin »urbano« nedovoljno jasan, ideologičan i ne precizan. To, međutim, ne znači da se urbana sociologija može baviti jedino procesima »kolektivne potrošnje«, kao niti 215
urbanog fenomena. Moguće je svakako »apsolvirati« proble me, na primjer, ekologije proglašavajući ih ideologičnim i nečim što upire prstom samo na posljedice, kao što neće utemeljenju ekologije pomoći stalno upiranje prstom u bitne uzroke nastanka »ekološke krize«. Djelovanje sociologije u suvremenom svijetu sve je više obilježeno potrebom kritič kog proučavanja posredovanih dijelova svakidašnjice, jer se, čini se, zahtjev za općom kritičnošću izgubio u svojoj vlasti toj jeci. Mislimo da upravo fenomen urbaniziranog društva pruža mnoge elemente za uspostavljanje urbane sociologije koja će se baviti određenim oblastima manifestacije društve nog života u urbanim okvirima. Pretpostavke svjetske urba nizacije, koje se realiziraju i kroz sliku velikih megalopolisa, dovoljno su zastrašujuće da povjerujemo da postoje odre đeni realni fenomeni koje je moguće proučavati u okviru discipline koja se naziva urbanom sociologijom. Potrebno je, međutim, složiti se da je urbana sociologija u svom razvoju bila i »naturalistička« i »ideološka« (Harloe, 1977, str. 3), ali isto tako da svakako postoje opravdani razlozi za njeno daljnje postojanje i razvoj. Prihvaćajući utemeljenu kritiku pojma urbanog, moramo konstatirati da je on već i u kolok vijalnom govoru našao svoje mjesto kao termin koji u okviru svakodnevnog iskustva referira na opisivanje određenog stanja pojava u okviru određene organizacije fizičke sredine i koji se, mada je nedovoljno precizan, može dalje problema tizirati. Nepreciznost tog termina ne umanjuje mogućnost proučavanja mnoštva aspekata na koje se on odnosi. Za pravo, i sam Castells je indirektno pao u vlastitu zamku jer svom najvažnijem djelu daje naziv »urbano pitanje«, a da nije takav izbor naslova obrazložio.
da ne postoje druge mogućnosti sociološkog proučavanja Pokušaj procjenjivanja opravdanosti postojanja urbane so ciologije prije svega označava onu fazu u njenom razvoju u kojoj se vrši prekid s tradicijom pa se, u želji da se postave nove teorijske osnove, nekada čine ishitreni i nedovoljno promišljeni potezi. U takvu kategoriju spada i inzistiranje na nepostojanju stvarnih osnova za utemeljivanje znanstvene discipline — urbane sociologije. Jednom destruirana »tradi cionalna urbana sociologija« otvorila je mnogo više moguć nosti za stvaranje novog teorijskog okvira.
Problem valoriziranja opravdanosti postojanja jedne znanstvene discipline prvenstveno je problem kriterija valo rizacije. Castells je kao najoštriji osporavatelj konzekventno slijedio kriterije za procjenu opravdanosti osnivanja urbane sociologije koje drugi autori nisu, pa su se čak takvim tvrd njama direktnije ili indirektnije suprotstavljali (pogledaj, na primjer, Mingione, 1977, str. 89—93; Pickvance, 1976 a, str. 31—32; Harloe, 1977, str. 19; Rex, 1978, str. 566—569; Fried land, 1978, str. 569—576; London, 1976, str. 26—29; i tsl.). 216
217
XI
U r b a n a sociologija i planiranje 1. Nastanak i razvitak urbanog planiranja Moglo bi se reći da je planiranje staro koliko i ljudsko društvo, počev od njegovih minimalnih oblika organizira nosti (prvi oblici hijerarhizirane strukture plemena i sl.). Načini na koje se planiralo, naravno, razlikovali su se u vremenu te u pojedinim historijskim epohama društvenog razvitka. U ovom kratkom prikazu nastanka i razvoja urbanog planiranja mi ćemo se osvrnuti na one momente od kojih se smatra da se urbano planiranje kao organizirana djelatnost (manje ili više) javlja.. Smatra se da se urbano planiranje izraženo kao planiranje prostora prvenstveno javlja kao kritička svijest s različitim nosiocima krajem 19-og stoljeća. S jedne strane — misli se na razmišljanje »novih utopista« (uz razliku od »starih« — Saint Simon, Fourier, Owen), koji predlažu čitav niz idealnih ljudskih zajednica čije bi ostvarenje riješilo čovječanstvo neljudskih uvjeta stanovanja i života uopće. (Kuenzlen, 1973, str. 8). »Gradovi vrtovi« Ebenezera Howarda, jedan su od prvih primjera, kao uostalom i svi drugi prijedlozi »idealnih gradova«. Kasnije slijedi plejada utopijskih urbanologa koji sve do današnjih dana predlažu nove, idealne zajednice. Utopijska razmišljanja i danas su na djelu isto tako kao što su bila ranije u povijesti (vidi Prelog, 1973, str. 77—78). Osnovica je svih utopijskih razmišljanja u uvjerenju da se socijalni i politički problemi društva dadu riješiti izgradnjom novih ljudskih zajednica čije su osnovne karakteristike sadržane u povoljnim ekološkim uvjetima života, limitiranom broju stanovnika, tipovima i načinima ostvarivanja fizičke struk ture, a kao rezultat tih mjera pojavit će se zdraviji među ljudski odnosi kojima će upravljati jedna tako sretna okolica. 218
Naravno, određeni korijeni utopizma razvijaju se na os novi općenitog odbacivanja tradicionalizma, naročito u upotrebi građevnih materijala. Uostalom, i Le Corbusier je prvenstveno bio fasciniran elementima graditeljstva koji se u njegovo vrijeme jače razvijaju — beton, staklo i čelik (Le Corbusier, 1974, str. 21—24). Nasuprot progresivnom karakteru koji se najčešće pri pisuje (doduše u smislu senzacionalizma, »velikih prekret nica«, »velikih zahvata«, »totalnih promjena«, itsl.), utopij skom mišljenju u području urbanizma s isto toliko prava moglo bi se reći da su konzervativni jer rješenje globalnih društvenih problema (na primjer, stanovanja) vide u parcijal nim predlozima, ne propitujući ni najmanje osnove društve nog uređenja.* Začetke urbanog planiranja nalazimo i u različitim akcijama administrativnog tipa, gdje se uz pomoć pojedinih legislativnih postupaka pokušava utjecati na, pa i mijenjati, neljudske uvjete stanovanja i života uopće u gradovima. Historijski uvjeti u Engleskoj, u kojoj se prvi začeci urbanog planiranja mogu pratiti, poznati su: širok zamah industrijali zacije, rast radničke klase, odnosno, neljudski uvjeti stano vanja i rada radničke klase i opće obespravljenih slojeva. Prvi angažirani prilog razvoju urbane sociologije svakako je Engelsov Položaj radničke klase u Engleskoj, kako meto dološki, tako i vrijednosnim opredjeljenjem. No i u Marksovim radovima (napose Kapitalu) gotovo sve ilustracije kapital-odnosa, ilustracije su uvjeta života u prostorima naselja u kojima su ljudi obitavali. Ponekada su, naravno, prve urbanističke ozbiljnije mjere bile sasvim drugačijih motivacija. Sjetimo se samo Haussmanovog pristupa potrebi rekonstrukcije Pariza. Prikaz ο tome kakve je urbane aspi racije imao Napoleon III, te kako ih je baron Haussmann proveo u djelo, daje L. Benevolo. Interesantno je napome nuti da i danas pojedine urbanističke zahvate planiraju i provode osobe vrlo dubioznih političkih motivacija. Većina * N a v e d i m o p o z n a t u krilaticu iz Atenske povelje: » D r u š t v e n e revolu cije nisu p o t r e b n e , njih je m o g u ć e izbjeći d o b r o m a r h i t e k t u r o m i još boljim u r b a n i z m o m . «
219
akcija »urbane rekonstrukcije« (urban renewal) u SAD mo tivirane su željom da se razbiju pojedine homogene skupine stanovnika (community) — najčešće depriviranih socijalnih grupa, a u ime smanjivanja političkih tenzija i otklanjanja malignih tkiva u gradovima. Takva je situacija zahtijevala poduzimanje određenih mjera kojima se željelo navedenu situaciju popraviti. Na tragu takve orijentacije su i prijedlozi administratora koji legislativom pokušavaju uvesti standarde stanovanja. To su prvi primjeri urbanog planiranja. Neki uspjesi su i time postignuti — djelomično je po boljšan položaj pojedinih slojeva, no niti urbana utopija (»idealni gradovi«), a niti parcijalne akcije legislatora nisu imale dalekosežnije posljedice na daljnji razvoj urbanog planiranja, a naravno niti na značajnije promjene društvenih uvjeta egzistencije pojedinih društvenih klasa. Nešto prije, a naročito poslije I svjetskog rata, urbano planiranje dobiva svoje definiranije oblike. Osamostaljuje se kao posebna aktivnost, najviše se oslanjajući na poznatu Atensku povelju, nastaju u specifičnim okolnostima 1933. godine. Raste i broj urbanističkih službi, pa je sve teže naći veće naselje kojima u urbanističkom smislu ne upravlja određena urbanistička služba. Konačno, posljedice ratnih razaranja također su na neki način olakšale razvoj i narastanje potrebe reguliranja i kon trole urbanog. Pored spomenutog, u nekim zemljama potrebu uvođenja smišljene regulacije i kontrole nalagalo je, na primjer, buja nje pojedinog od gradskih sistema — saobraćaja. Jedno od najrazvijenijih i metodološki skoro perfekcionistički razra đeno planiranje je saobraćajno planiranje, koje se nije slu čajno naročito razvilo u Americi. Nagla koncentracija stanovništva u gradovima, intenzivnije bujanje gradova, širenje gradske administracije, potreba smišljenije kontrole — sve su to, pored ranije spomenutih elemenata, također činioci koji su doprinijeli razvoju urbanog planiranja. (Usp.
u
Ashworth,
1954,
Benevolo,
1967,
Choay,
1965).
Razvoj je značajan poslije II svjetskog rata. Urbano planiranje postaje profesija, osnivaju se posebni fakulteti i 220
visoke škole za studij planiranja urbanog, javlja se mnoštvo posebnih usmjerenja, orijentacija i opredjeljenja, a shodno tome i posebni specijalisti — planeri koji planiraju i prouča vaju neke od dimenzija ljudske aktivnosti u okvirima urbanog.* Planiranje grada postaje, dakle, kompleksna djelatnost koja okuplja stručnjake različitih usmjerenja u zajedničkom naporu studiranja i planiranja urbanog fenomena. Navedeni element okupljanja »stručnjaka različitog profila« u okviru djelatnosti doveo je do potrebe organiziranja tzv. timskog rada. Međusobna suradnja specijalista postavlja se kao pri ličan problem. Studij fenomena koji je toliko kompleksan kao što je urbano planiranje (grad), stvarno zahtijeva posto janje parcijalnih stručnjaka, posebnih kutova promatranja, no postizanje konsenzusa je ono što je problematično. Danas je stvarno teško zamisliti veći grad bez organi zirane službe za planiranje grada. I metodologija se kao i pojedini metodološki postupci vremenom vrlo razvila. Problem sinteze, što je oduvijek bio problem studija feno mena u kome participira više znanosti i u urbanom plani ranju s povećavanjem stupnja kompleksnosti, rješava se sve teže. Pošto je u datim metodološkim i društvenim okvirima praktički nerješiv, snažno se razvijaju različiti analitički postupci, a induktivna metoda postaje osnovna. Tehnološko unapređenje i metodološke inovacije najviše se tiču još uvijek ubrzanja procesa obrade analitičkog materijala, čemu naročito pripomaže sve masovnija upotreba kompjutera. Prevlast analitičkog nad sintetičkim, induktivnog nad deduktivnim bila bi posebna tema razmatranja. 2. Osnovne pretpostavke urbanog planiranja Način planiranja zasniva se, na prvom mjestu, na od ređenim vrijednosnim postavkama koje se konkretiziraju * U knjizi The Language of Cities, Charles Abrams n a v o d i p r e k o 20 specijaliziranih profesija — p l a n e r a . U s p . u C h . A b r a m s , 1971, str. 228—232.
221
u vrijednosnim pozicijama nosioca planiranja — planera. U t o m bi se smislu m o g l o g o v o r i t i ο s o c i o l o š k i m d i m e n z i j a m a p l a n e r a k a o n o s i o c a planiranja, č i m e s e b a v i specifična s o c i o l o š k a disciplina-sociologija p l a n e r a . D i s k u s i j a i r a s p r a v e ο p l a n e r s k o j profesiji u području urbanog p l a n i r a n j a u posljednjih d e s e t a k g o d i n a v r l o je živa. Pristupi i k o n s t a t a c i j e v r l o v a r i r a j u — od tzv. integri ranog p a sve d o r a d i k a l n o g p l a n e r a . O s n o v n a s e diferencija cija vrši upravo s pozicije v r i j e d n o s n i h p r e t p o s t a v k i djelo vanja. U t o m se k o n t e k s t u planer, k a o d o n o s i l a c odluka, p o s t a v l j a pred v r l o k o n k r e t n e dileme u p r o c e s u p l a n i r a n j a rješenja k o j a ponajviše ovise ο n j e g o v o m l i č n o m s t a v u — p o š t e n j u i percepciji v l a s t i t e uloge. S m a t r a j u ć i da u s v a k o m p r o c e s u planiranja, n a r o č i t o u r b a n o m , p o s t o j e o n i koji »gube« i oni koji »dobivaju«, postavljaju se t r i v a ž n a pitanja-. T k o profitira? T k o gubi? T k o p l a ć a ? Socijalno angažirani p l a n e r i zauzimaju se za n a j d e p r i v i r a n i j e s l o j e v e i grupe s t a n o v n i k a rizikujući pri t o m e da i s a m i b u d u i z b a č e n i iz establishmenta ( k o m e , n a r a v n o , po s v o m s o c i j a l n o m polo žaju pripadaju). U t i m d i s k u s i j a m a p r e t e ž e i d e j a ο p o t r e b i radikaliziranja s o c i j a l n e uloge p l a n e r a k o j i v r i j e d n o s n o ne u t r a l n o n i k a d a n e djeluje (pa niti o n d a k a d a j e u t o č v r s t o uvjeren), nego uvijek s o d r e đ e n i m v r i j e d n o s n i m p r e t p o s t a v k a m a vlastitog djelovanja. R a d i k a l i z i r a n j e p r e t p o s t a v k i p l a n i r a n j a sve j e prisutnije u studiju urbanog p l a n i r a n j a . P r e t p o s t a v k e su različite, a r a z l i č i t a je i p e r c e p c i j a p r e t p o s t a v k i s o b z i r o m na vrijed n o s n e stavove p l a n e r a . N e svodeći p r o b l e m v r i j e d n o s n i h o r i j e n t a c i j a s a m o n a individualni nivo p o n a š a n j a p l a n e r a , s m a t r a m o d a j e j o š važnije istraživati d r u š t v e n u u t e m e l j e nost pojedinih o r i j e n t a c i j a . P r e v l a d a v a j u ć a v r i j e d n o s n a ori j e n t a c i j a u društvu i k a r a k t e r i s t i k e društvenih c i l j e v a pro stornog r a z v o j a vrlo su b i t n i e l e m e n t i analize. Z b o g važnosti o s n o v n i h p r e t p o s t a v k i u r b a n o g p l a n i r a n j a mi ć e m o se u o v o m poglavlju n e š t o p o d r o b n i j e o s v r n u t i na o s n o v n e p r e t p o s t a v k e p l a n i r a n j a uopće, a p o s e b n o plani ranje urbanog. S m a t r a j u ć i p r o c e s p l a n i r a n j a p r v e n s t v e n o p r o c e s o m donošenja o d l u k a ο zajednički d e t e r m i n i r a n i m
222
ciljevima razvoja, p r o b l e m i koji se pred nas postavljaju u t o m k o n t e k s t u p r o b l e m i su utvrđivanja ciljeva.* P o r e d ciljeva j e d n a od važnijih d e t e r m i n a n t i planiranja je i odluka i stav ο t o m e što su planibilni, a što neplanibilni f e n o m e n i ? Slično je i s p r o b l e m o m o p e r a c i o n a l i z i r a n j a cilje va. Na koji način ciljeve »pretočiti« u o p e r a c i o n a l n e pravce akcije ili ih predočiti u »konkretnijim« ciljevima (objektivi m a ) ? Pitanja se m n o ž e što više a n a l i z i r a m o osnovne pret p o s t a v k e planiranja. S o c i o l o š k i interes za f e n o m e n urbanog planiranja o p e r a c i o n a l i z i r a se u slijedećim d i m e n z i j a m a : — planibilnost — mjerljivost — ciljevi — objektivi** — vrijednosni sistemi — racionalitet — procesi d o n o š e n j a odluka — ljudske p o t r e b e — interdisciplinarni rad — grad k a o sistem U k r a t k o ć e m o raspraviti svaku postavki. a.
od
navedenih
pret
Planibilnost
U o b i č a j e n a je p r e t p o s t a v k a da se planirati z a p r a v o dade sve. N o , čini se, da, a k o i p r i h v a t i m o tu pretpostavku, i dalje ostaje dilema — u k o j o j mjeri je o d r e đ e n e sfere društvene i ljudske djelatnosti m o g u ć e planirati, a u k o j o j n i j e ? Po* U t o m smislu p l a n i r a n j e p r v e n s t v e n o o d g o v a r a na pitanje: K a k o d e t e r m i n i r a n e ciljeve ostvariti (postići)? N o , prije o d g o v o r a n a t o pitanje s v a k a k o je p o t r e b n o d a t i o d g o v o r i na slijedeće: K o j e ciljeve? D r u g i m rječima — što s m a t r a m o »pravim« ciljevima? M e t o d o l o g i j a p l a n i r a n j a z a t i m o t v a r a čitav niz p r o b l e m a v e z a n i h uz izbor najprikladnijih m e t o d a dostizanje d o g o v o r e n i h ciljeva, razvoj strategija za postizanje ciljeva, i si. ** Objektivima se (engl, objective) najprikladnije m o g u zvati u izvjes n o j mjeri o p e r a c i o n a l i z i r a n i ciljevi ili e l e m e n t i ciljeva, o d n o s n o , ciljevi nižeg reda, ili j e d n o s t a v n o , objektivi. Ο relaciji ciljeva i objektiva više će se raspravljati u o d g o v a r a j u ć i m poglavljima.
223
t r e b n o je, dakle, u t v r d i t i s t u p n j e v e p l a n i b i l n o s t i o d r e đ e n i h fenomena. U o k v i r i m a planiranja u r b a n i h p o d r u č j a m o g u ć e je dilemu planibilnosti — neplanibilnosti svesti na slijedeće dimenzije,kategorija relativne p l a n i b i l n o s t i o b u h v a ć a l a bi slijedeće fenomene : — s t a n o v n i š t v o (broj i s t r u k t u r a ) — s t u p a n j motorizacije (broj a u t o m o b i l a po s t a n o v n i k u ili o b r a t n o ) — način i i n t e n z i t e t korišćenja g r a d s k i h sistema (voda, el. struja, plin, kanalizacija, i tsl.) — p r o g r a m i r a n j e s t a m b e n e i d r u g e izgradnje; i tsl. D i l e m a ο planibilnosti — n e p l a n i b i l n o s t i svodi se na d i l e m u ο stupnju planibilnosti s a s p e k t a t o č n o s t i predikcija koje se vrše. Najveći p r o b l e m u d e t e r m i n i r a n j u stupnja planibilnosti o d r e đ e n i h f e n o m e n a j e s t u p a n j s t a b i l n o s t i mo guće d r u š t v e n e intervencije na p o j e d i n e t r e n d o v e — čime se d o t i č e m o pitanja na koje ć e m o se češće n a v r a ć a t i : do koje mjere je p r e v l a d a v a j u ć i v r i j e d n o s n i sistem o d r e đ e n e d r u š t v e n e zajednice ekspliciran, a da bi m o g a o poslužiti k a o osnovica z a zauzimanje d e c i d i r a n i h p l a n e r s k i h o d l u k a ? I l u s t r i r a j m o o v i s n o s t percepcije planibilnosti n a pri m j e r i m a dvaju f e n o m e n a , b r o j a a u t o m o b i l a i b r o j a s t a n o v nika. Eksplicirana vrijednosna p o s t a v k a ο p r o m e t u u o p ć e n a p r e d n i j i h d r u š t v e n i h zajednica, pa i naše, je o n a ο p o t r e b i organiziranja p r o m e t a u g r a d o v i m a koji se s k o r o isključivo oslanja na tzv. javni p r o m e t (tramvaj, a u t o b u s , taxi, m e t r o , i sl.). D r u g i m riječima, s r e d s t v i m a d r u š t v e n e p o l i t i k e po t r e b n o je utjecati na stalni r a z v o j i poboljšanje k v a l i t e t e javnog p r o m e t a , a, i s t o d o b n o , r e s t r i k t i v n o i r e g u l a c i o n o se o d n o s i p r e m a i n d i v i d u a l n o m p r o m e t u (zbog svih razloga uže e k o l o š k e p r i r o d e i svih ostalih u koje s a d a n e ć e m o p o d r o b n i j e ulaziti). T a k v a j e o s n o v n a p r e t p o s t a v k a i n k o r p o r i r a n a u većini u r b a n i s t i č k i h p l a n o v a , u dijelu koji t r e t i r a p r o m e t , n a r a v n o i u p l a n o v i m a koji isključivo t r e t i r a j u p r o m e t ( p r o m e t n i planovi). T a k v a j e p o s t a v k a najčešće eks plicirana i u ciljevima u k o j i m a se, na primjer, t v r d i da se u p l a n u »mora d a t i p r e d n o s t j a v n o m p r o m e t u , « pa se o p e r a 224
cionaliziranjem dolazi do s t a v a da će, na primjer, organiza cijom javnog p r o m e t a biti zadovoljeno i do 80 % p o t r e b a s t a n o v n i k a u u r b a n o m komuniciranju, a o s t a t a k (20 %) će z a d o v o l j a v a t i individualni p r o m e t (automobili) — n a r a v n o , u ciljnoj godini p l a n s k o g z a h v a t a . No, takve osnovne društvene i planerske pretpostavke t r e t i r a n j a p r o m e t a u g r a d u pretpostavljaju činjenicu da će se, dakle, korišćenje a u t o m o b i l a u b u d u ć n o s t i smanjivati, o d n o s n o , da će b r o j a u t o m o b i l a (koji se kreće g r a d o m ) po s t u p n o o p a d a t i . Situacija j e k o d nas u p r a v o o b r n u t a : broj a u t o m o b i l a u s t a l n o m je p o r a s t u , a i n t e n z i t e t i n a č i n ko rišćenja, i p o r e d različitih restriktivnih mjera, t a k o đ e r je u p o r a s t u (skupoća, p r o b l e m i p a r k i r a n j a , u o p ć e p r o b l e m i »slobodnog k r e t a n j a a u t o m o b i l o m po gradu«). N a institucionalnoj (normativnoj) razini planeri, k a k o s m o već ranije istakli, ističu vrijednosnu opredijeljenost u k o r i s t j a v n o g p r o m e t a . N o , a k t u e l n o stanje stvari (stalni p o r a s t b r o j a a u t o m o b i l a i i n t e n z i t e t a korišćenja) prisiljava ih na p r e d v i đ a n j e i p l a n i r a n j e t a k v e p r o m e t n e situacije u bu d u ć n o s t i u kojoj će biti p o t r e b n o osigurati n e o m e t a n u k o m u nikaciju većeg broja a u t o m o b i l a od broja s kojim se r a č u n a . Budući je p o r a s t individualnog p r o m e t a znači f e n o m e n na koji ne utječe niti d r u š t v e n a zajednica, niti planeri, pozicija — » p r i p r e m i m o se za m o g u ć e k o n z e k v e n c e u budućnosti« — o s n o v n i je m o t o planiranja, z a p r a v o , za r a z v o j k a k a v nije u i n t e r e s u niti p l a n e r i m a , niti široj d r u š t v e n o j zajednici.* I s t o d o b n o , individualni p r o m e t v e o m a je planibilan s n e š t o užeg, stručnog s t a n o v i š t a . I metodologija i m o d e l i koji se u posljednje vrijeme primjenjuju, kvantificiraju o d r e đ e n e tren dove, a i p a k u o k v i r i m a p r i h v a ć e n e d r u š t v e n e politike p r o meta uopće. * Nije n a m p o z n a t o da je ijedan t r e t m a n p r o m e t a u g r a d u p o l a z i o sa stanovišta smanjivanja b r o j a a u t o m o b i l a u b u d u ć n o s t i , pa umjesto »auto mobilskog u r b a n i z m a « p r e d l a g a o , na primjer, prekopavanje ulica i uvo đenje zelenila i slično. N a v e d e n a ilustracija o d n o s a p r e m a p r o m e t u opće nitijeg je k a r a k t e r a . U t o m smislu M. Prelog kaže: »Uvijek na istu d r a m u n a i l a z i m o u p o z a d i n i urbanističkih p o r a z a : p o d d i k t a t o m različitih realnih f a k t o r a žrtvuju se j e d a n za d r u g i m teoretski principi«. M. Prelog, 1973, str. 7 3 . 15
U r b a n a sociologija
225
B u d u ć i dakle, društveni s t a v o v i ne n a l a z e svoju potvrdu u svakodnevnici, u m j e s t o da se p r o m e t p l a n i r a u smislu j a . č a n j a j a v n o g p r o m e t a , dešava se da, p o d p r i t i s k o m indivi dualnog p r o m e t a k a o » o t u đ e n e sile«, d o l a z i do sve većeg odstupanja, o d n o s n o , u s t u p a n j a g r a d a p r e d individualnim prometom. Da li je h u m a n i j e ili ne živjeti u v e ć i m ili manjim g r a d o v i m a ? — v e ć se p o o d a v n o ne p o s t a v l j a k a o alterna tivni upit. N e g a t i v n o s t i v e l e g r a d a o d a v n o su v e ć uočene, a p r o c e s i k o n c e n t r a c i j e s t a n o v n i š t v a u t v r đ e n i k a o procesi k o j i t o m e p o n a j v i š e d o p r i n o s e . U z e m l j a m a ubrzanog pro c e s a urbanizacije, u š t o spada i n a š a zemlja, j e d n a od ka rakteristika procesa urbanizacije je stupanj koncentriranosti s t a n o v n i š t v a u g r a d o v i m a (u pravilu v e l i k a ) . U n a s je taj stupanj prilično v e l i k zbog, k a k o s m o v e ć naglasili, o b r a s c a p r o c e s a u r b a n i z a c i j e . Očigledno j e , dakle, da je i u nas pri s u t n a t e n d e n c i j a p o r a s t a b r o j a s t a n o v n i k a u gradovima, o d n o s n o , t e n d e n c i j a n a r a s t a n j a v e l i k i h g r a d o v a u sve veće (indeks u r b a n e k o n c e n t r a c i j e je v i s o k u n e k i m r e p u b l i k a m a ) . N a č i n n a k o j i b r o j s t a n o v n i k a r a s t e p r e t e ž n o j e tipičan za z e m l j e u r a z v o j u . G r a d o v i n a r a s t a j u č e š ć e i d a l e k o više »izvana« n e g o »iznutra«. J e d n o od o s n o v n i h p i t a n j a ili osnov nih p o l a z i š t a u ciljnim o p r e d j e l j e n j i m a s v a k e p l a n e r s k e insti tucije k o j a p l a n i r a u gradu n j e g o v p r o s t o r n i i društveni raz voj je određivanje b r o j a stanovnika u budućnosti. Dileme ο b r o j u i i n t e n z i t e t u p o r a s t a v r l o su b r o j n e . O n o što nas ovdje z a n i m a je o d n o s između d r u š t v e n i h — zacrtanih ciljeva u pogledu b r o j a s t a n o v n i k a i u o p ć e p o t r e b e regional nog p l a n i r a n j a i dislokacije s t a n o v n i š t v a i a k t u e l n o g b r o j a k o j i s e p l a n i r a n j e m predviđa. Urbanističkim se dokumentima broj stanovnika razvojno o r i j e n t i r a budući p r a t i t r e n d o v e i t e n d e n c i j e razvoja, pa n j i h o v o m e k s t r a p o l a c i j o m dolazi do z a o k r u ž e n e b r o j k e u ciljnoj godini p l a n a k a o r e z u l t a t u n a j v j e r o j a t n i j e g o b l i k a kretanja broja stanovnika u budućnosti.
s o b z i r o m na analizirane p r e t p o s t a v k e ovih dvaju f e n o m e n a ,
je
k o n c e p t vrijednosno
neutralne
aktivnosti,
k o j a izražene
f e n o m e n e pokušava simulirati u b u d u ć n o s t ne dajući a l t e r n a tivne p l a n o v e k o j i u sebi imaju ugrađene ciljeve i p r e t p o s t a v k e koji se oslanjaju na drugačija vrijednosna opredje ljenja, na primjer, o n a ο m o ž d a p o t r e b n o m r e g u l i r a n o m p o r a s t u b r o j a s t a n o v n i k a zbog p o v e ć a n j a i očuvanja kvali t e t e urbanog života uopće. P e r c e p c i j a stupnja planibilnosti j e d n a j e o d o s n o v n i h p r o b l e m a t s k i h cjelina u okviru p l a n i r a n j a uopće, a n a r o č i t o u planiranju urbanih područja. Na s p o m e n u t e p r o b l e m e nadovezuje se i slijedeća dilema ο s o c i o l o š k o j u v j e t o v a n o s t i p r o c j e n e stupnja mjerljivosti f e n o m e n a k o j i m a se b a v i u r b a n o planiranje.
b.
Mjerljivost
S t u p a n j planibilnosti, odnosno, o c j e n a stupnja planibil n o s t i v e o m a je promjenljiva. S l i č n o je i s ulogom mjerljivosti u p r o c e s i m a urbanog planiranja. F e n o m e n i k o j e p l a n i r a m o u r b a n i s t i č k i m p l a n i r a n j e m raz ličitog su stupnja mjerljivosti. S a s v i m su kvantifikabilni ele m e n t i , s v a k a k o , gradska infrastruktura (voda, kanalizacija, do izvjesne granice p r o m e t , itsl.), pa se na tragu u r b a n o g planiranja, prvenstveno k a o p r o g r a m i r a n j a , l a k o dadu izvesti v r l o složeni proračuni ο stupnju i intenzitetu p o t r o š n j e , na primjer, vode, struje i slično. K a o što s m o vidjeli u p r e t h o d n o m poglavlju, stanovništvo s e t a k o đ e r s m a t r a prilično mjerljivim fenomenom. Na granici između mjerljivih i nemjerljivih f e n o m e n a n a l a z e se m n o g a područja urbanog života, sva o n a p o d r u č j a i dimenzije k o j e je t e š k o kvantificirati, o p ć e n i t o r e č e n o , kvalitativni aspekti bilo k o j e u r b a n e situacije.*
O v i m p r i m j e r i m a ( p r o m e t i p o r a s t b r o j a stanovnika) željeli s m o u k a z a t i d a n a stupanj p l a n i b i l n o s t i u t j e č e v e o m a s n a ž n o n e d e f i n i r a n o s t tzv. i n s t i t u c i o n a l i z i r a n i h s t a v o v a na g l o b a l n o m nivou. O s n o v n i k o n c e p t u r b a n i s t i č k o g planiranja,
* Kvaliteta se u okvirima u r b a n o g najčešće osjeća k a o prisutsvo ili odsustvo o d r e đ e n i h n e u g o d a (zagađenje, saobraćaj, i sl.), n o , o n a se tako đ e r m o ž e i mjerljivo iskazati — na primjer, u stupnju z a g a đ e n o s t i o d r e đ e n o g dijela g r a d a koji je izložen o d r e đ e n o j količini zagađivanja različitih o b l i k a i izvora.
226
15·
227
N e m j e r l j i v i su f e n o m e n i sasvim na s t r a n i humanističkih i s o c i o p s i h o l o š k i h p e r c e p c i j a i doživljaja u r b a n o g k a o što su, na primjer, o s j e ć a j , doživljaj, impresija, s l i k a grada, trans f o r m a c i j a urbanog p o n a š a n j a i drugo. O n o što n a s i n t e r e s i r a j e n a č i n n a k o j i u r b a n o planiranje t r e t i r a mjerljivost u s v o j i m o p e r a c i j a m a . B u d u ć i , a u okvi r i m a općenitog p o v e ć a v a n j a t r e n d a preciznosti, želi i samo biti preciznije, z a m j e t l j i v a j e t e n d e n c i j a k a t r e t i r a n j u , skoro isključivo, mjerljivih f e n o m e n a . D r u g i m r i j e č i m a : k o l i k i j e stupanj k v a n t i f i k a b i l n o s t i određenog f e n o m e n a , t o l i k o se više pažnje p o s v e ć u j e t o m fenomenu, preciznije se analizira i p r o g r a m i r a , i o p ć e n i t o mu se posvećuje v e ć a p a ž n j a . P r o b l e m mjerljivosti — nemjerljivosti n a r o č i t o se postav lja, a tu smo v e ć bliže m a n j e mjerljivim f e n o m e n i m a , u os n o v n i m p r i s t u p i m a planu u o p ć e . P r e v l a s t a n a l i t i č k o g duha udruženog s m j e r l j i v o š ć u o z n a č a v a osnovu k v a l i t e t e određe nih p l a n e r s k i h p r i s t u p a i p o s t u p a k a . I v r e m e n s k i , a i n o v č a n o , a n a l i t i č k i dio odnosi o g r o m a n dio p r o c e s a r a d a n a planu. K a o što, dakle, m e đ u f e n o m e n i m a i a s p e k t i m a u r b a n o g ž i v o t a p o s t o j e s v a r n e r a z l i k e u stupnju mjerljivosti, t a k o se i p r a k s a urbanog p l a n i r a n j a različito o r i j e n t i r a p r e m a t o m e k o l i k o j e f e n o m e n k o j i s e t r e t i r a mjerijiy. O n o što j e m a n j e mjerljivo, m a n j e j e s a m i m t i m važno, a sve o n o š t o j e mjer ljivo, pa i n a j b a n a l n i j i detalji, na primer, s a o b r a ć a j n o g planiranja, v a ž n o je i i m a z n a č a j n o m j e s t o k a k o u hijerarhiji ciljeva, t a k o i u n a č i n u rada. T a k v o m p e r c e p c i j o m r e a l n o s t i reducira se stupanj u k o j e m je p o t r e b n o o d r e đ e n e f e n o m e n e p r o u č a v a t i . P e r c e p c i j a stupnja kvantifikacije i n d i r e k t n o j e utjecala na usmjerenje procesa planiranja: analiza (veoma detaljna) — o c j e n a situacije — prognoza. Budući se m n o g i p r o c e s i između p l a n e r a se planira« ne daju kvantificirati, p o n o v n o o d r e đ e n i m tipom r e d u k c i o n i z m a . P e r c e p c i j a mjerljivosti, očigledno, d e t e r m i n i r a i način i planiranju urbanog. c.
i »onih k o j i m a se s u s r e ć e m o s z n a č a j a stupnja o s n o v n i pristup
Ciljevi
P o s t a v l j a n j e m ciljeva o d r e đ e n o g p l a n a n a j č e š ć e z a p o č i n j e p r o c e s planiranja ili s t v a r a n j a plana. Ciljevi p l a n i r a n j a u o p ć e . 228
a p o s e b n o planiranja grada, mogu se diferencirati p r e m a raz ličitim k r i t e r i j a m a podjele. U odnosu na stupanj općenitosti, provodljiva je o b i č n o ovakva podjela ciljeva: — opći (generalni) — p o s e b n i (konkretni, specijalni). U t o m smislu moguće je govoriti i ο : — ciljevima višeg reda (opći) — ciljevima nižeg reda (posebni). U odnosu na pojedine sektore ili p o d r u č j a p l a n i r a n j a : — s e k t o r s k i m ciljevima — ciljevima plana uopće (općim ciljevima). U odnosu na pojedine a s p e k t e planiranja moguće je u okviru urbanog planiranja govoriti ο m n o g i m ciljevima. U t o m smislu p o s t o j e : — e k o n o m s k i ciljevi — arhitektonski — urbanistički (uži) — sociološki — ciljevi zaštite povijesnog nasljeđa — ciljevi zaštite č o v j e k o v e sredine, itd. S o b z i r o m na v r e m e n s k u dimenziju m o g u ć e je govoriti ο različitim ciljevima i s obzirom na e t a p e iz kojih se plan sastoji. U t o m smislu p o s t o j e : — dugoročni ciljevi — srednjoročni ciljevi — k r a t k o r o č n i ciljevi S v e o v e podjele na moguće ciljeve s različitih a s p e k a t a naveli s m o pod p r e t p o s t a v k o m s h v a ć a n j a p r o c e s a planiranja k a o ciljno o r i j e n t i r a n e aktivnosti. U t o m smislu se planira njem d e t e r m i n i r a proces k o j i m se unaprijed postavljeni ci ljevi plana žele ostvariti ili se njima približiti (što više) pri j e d l o z i m a plana. P r o c e s se definira u v r e m e n u (etape plana) i u načinu p r o v e d b e (elementi plana). T a k v a p r a k s a planira nja, odnosno, o p ć e n i t o shvaćanja planiranja uopće, pa je t a k o i u nas prisutno k a o najčešći oblik planiranja. P o r e d s p o m e n u t i h podjela ciljeva u planiranju, p o z n a t a je i podjela na kvantitativne i kvalitativne ciljeve, na mjer ljive i nemjerljive, pragmatične i n e p r a g m a t i č n e ciljeve, ra cionalne i iracionalne, odnosno, utopijske i »realne«, od229
nosno, dostižne i nedostižne, relativne i apsolutne ciljeve, itsl. Kao što je vidljivo iz rečenog, ciljeve je najčešće mo guće dihotomno dijeliti. Razmatrajući problematiku definiranja ciljeva pojedinih urbanističkih planova, važno je utvrditi načine na koje se ciljevi postavljaju, kakav odnos postoji između ciljeva dru štvenog razvoja i ciljeva konkretnog plana, kakva je, zatim, hijerarhijska struktura i uopće odnosi među ciljevima plana (nadređenost, podređenost), a naročito važnim smatramo utvrđivanje činjenice — da li je moguće utvrditi konkretne nosioce realizacije pojedinih ciljeva plana? Definiranje cilje va pojedinih planskih dokumenata je proces ovisan ο mno gim činiocima. Ciljevi su u ovisnosti ο općem stupnju razvijenosti odre đene zajednice pa će ukoliko je on viši, i ciljevi češće biti viši, kao što vrijedi i obratno. Uspostavljanje ciljeva ovisno je i ο karakteru, odnosno, tipu određenog plana koji se izrađuje. Moguće je utvrditi opću zakonitost: što su ciljevi višeg reda u pitanju, utoliko je češće moguće očekivati i po javu ciljeva uopće, a naročito pojavu ciljeva kvalitativnije prirode. Vrijedi, naravno, i obratno — ciljevi se rjeđe susreću uopće u procesima izrade planova nižeg reda, a kada se to i desi najčešće se radi ο onima što su također »nižeg reda«. Uspostavljanje ciljeva u procesu urbanog planiranja ovisi i ο stupnju razvijenosti procesa urbanog planiranja uopće. Ukoliko je »tehnologija planiranja« relativno izgra đena, onda u sebi najčešće sadrži i nezaobilaznu stepenicu postavljanja ciljeva, što pak ne znači da će ti isti ciljevi iz radom plana biti i zadovoljeni. Ukoliko se radi ο tehnologiji planiranja primitivnije vrste, postavljanje ciljeva veoma često izostaje. Ukoliko je ova zakonitost univerzalnog karaktera, s dosta je sigurnosti moguće očekivati razvijanje onih procesa planiranja koji će biti karakterizirani »snažnom tehnologi jom«, pa, dakle, i procesom postavljanja ciljeva kao nezaobi laznom stepenicom ukupnog procesa planiranja.
d.
Objektivi
U prethodnom poglavlju razmotrili smo neke problematske okvire ciljeva planiranja. U tom smislu spomenuli smo da postoje različiti ciljevi koji mogu biti, s obzirom na kri terije (pretpostavke) plana u različitim međusobnim odno sima. Utvrdili smo da su moguća dva tipa osnovnih relacija između ciljeva.- konflikti i kompatibilni odnosi. Vrlo općenito, ciljeve možemo definirati kao apstraktne ideale kojima određeni planerski proces teži. Ciljeve ne treba miješati s vrednotama (vrijednostima) — iz određenih vrijed nosnih postavki proizlaze i ciljevi. No, kao apstraktni ideali, ciljevi su najčešće neaplikabilni za konkretnu primjenu. Zbog toga ih je nužno u procesu planiranja transformirati (»pretočiti«) u određeni broj objek tiva. Objektivi su u tom smislu ciljevi nižeg reda, (operacionalizirani ciljevi), moraju biti koliko — toliko podložni mje renju, te biti specificirani s obzirom na vremensku dimen ziju i nosioce akcije. Ponekada je vrlo teško razlikovati ciljeve od objektiva. U određenom smjeru akcije, u procesu planiranja kao procesu zadovoljavanja unaprijed postavlje nih ciljeva, prvi je stupanj utvrđivanje ciljeva različitog ni voa, zatim determiniranje objektiva kojim se utvrđeni ciljevi dadu determinirati i konkretizirati, a slijedeći je stupanj definiranje strategijskih postupaka kojima se određene za mišljene akcije daju realizirati. Specificiranjem objektiva (konkretizacijom ciljeva) mo guće je stvarati osnove za alternativno planiranje, koje je, svakako, međustupanj ka daljnjoj demokratizaciji procesa urbanog planiranja. Preciziranje jasnih odnosa između ciljeva, objektiva i strategija jedna je od osnovnih preokupacija planera. e. Vrijednosni sistem Kada smo raspravljali ο ciljevima i objektivima, spome nuli smo da oni, kao i strategije, proizlaze iz određenih vri jednosnih postavki, odnosno, vrijednosti. Diskusija ο vri-
230
231
jednosnim sistemima u sociologiji uopće bila bi tema poseb nog razmatranja. Mi ćemo se zbog toga orijentirati samo na neke osnovne vrijednosne aspekte koji se u procesu urbanog planiranja pojavljuju, a koji su sa sociološkog stanovišta in teresantni. Planeri su isključivo stručna lica koja vrše svoj stručni posao i prema njemu se odnose vrijedno neutralno. U tom je stavu sadržana i postavka da oni nemaju nezavisnih, vla stitih vrijednostih opredjeljenja osim onih koja im nalaže njihova stručna savjest. Impliciran je relativno pasivan od nos prema osnovnim vrijednostima određene društvene za jednice. Drugim riječima, vrijednosti se pasivno prihvaćaju, a uloga planera u definiranju i stvaranju novih vrijednosnih postavki rijetko se uviđa, odnosno, skoro u potpunosti iz ostaje. Ništa, naravno, nije dalje od istine od ovoga što smo sada iznijeli. Nasuprot uvjerenju ο općenitoj neutralnosti djelovanja, jasno je da je svaka akcija bilo kog pojedinca, pa prema tome i planera grada, vrijednosno utemeljena. Izbjegavanje odgovornosti za donošenje odluka pod krinkom »stručne savjesti« posve je krivo i fiktivno. Odluke se svako dnevno donose u ime stručne svijesti i savjesti, no ta ista stručna savjest proizlazi od percepcije ο "tome, što treba odluke da predstavljaju«, a što je, svakako, povezano s bazičnim vrijednosnim usmjerenjima svakog pojedinca. Relativno je komplicirano i shematično vršiti sistemati zaciju vrijednosnih pozicija s kojih urbani planeri najčešće nastupaju. No, ipak se može, po našem mišljenju, govoriti ο nekim više ili manje iskristaliziranim smjerovima vrijed nosnih opredjeljenja u urbanom planiranju. Čini nam se da je ο vrijednosnim pozicijama u urbanom planiranju moguće govoriti s tradicionalnog i kritičkog (radikalnog) stanovišta. Tradicionalan tip planera već smo do izvjesne mjere spo minjali. Osnovne karakteristike tradicionalne orijentacije u planiranju karakteriziraju planeri ili urbanizam koji ima pretežno pasivan odnos spram socijalnih problema zajednice. Takav planer djeluje s vrijednosnih pozicija koje su čvrsto utemeljene u društvenoj strukturi konkretnog društva. Druš232
tvene vrijednosti koje djeluju u društvu, kojim je i proces urbanog planiranja orijentiran, vrijednosti su koje se, ma kakve one bile, takvim urbanizmom nikada ne dovode u pitanje. Vrijednosno neutralni planer, ili, kako smo ga na zvali — tradicionalni planer, funkcionira u okvirima rela tivno definiranih područja donošenja odluka i u svom je djelovanju pretežno rukovođen svojim užim, stručnim zna njem. Smatra da je njegov zadatak prvenstveno u primjeni znanja za što bolje planiranje. Možda bi ga najlakše bilo označiti uobičajenim nazivom »tehnokratskog planera«, a njegovo djelovanje, ako ne vrijednosno neutralno, a ono vrijednosno neangažirano. Takva percepcija uloge planiranja i planera u oštroj je suprotnosti s realnošću. Niti je grad homogena društvena zajednica sastavljena od grupa ili individua koje u potpu nosti dijele ista ili slična uvjerenja, stavove, aspiracije, itsl., a niti je moguće zasnivati planiranje na nečemu što bi se moglo nazvati »opće dobro«. Implicirano konceptu općeg dobra je jednoznačnost i općeprihvaćenost jedinstvenog vrijednosnog sistema.* Smatrajući da je takav koncept vrijednosno jednoznač nog urbanizma moguće do izvjesne mjere primjenjivati, na pomenimo da postoje i drugačija mišljenja. Pojedini autori smatraju da je koncepcija kooperativnog društva kome odgovara vrijednosno neutralni planer nepri hvatljiva. Kooperativnom društvu suprotstavljaju konfliktno društvo. U tom smislu /. M. Simmie kaže: »Uobičajeno gle dište . . . osniva se na shvaćanju društva kao fundamentalno kooperativne skupine grupa i individua koje virtuelno dijele iste vrijednosti i aspiracije« (/. M. Simmie, 1974, str. 17). Simmie smatra takav stav iluzijom, pa mu suprotstavlja permanentno konfliktnu situaciju u kojoj planiranje djeluje. On dalje kaže: »U situaciji socijalnog konflikta među aspira cijama i željama različitih grupa u zadobivanju resursa i * U nas bi se, s o b z i r o m na to prvenstveno, m o g l o govoriti o, na primjer, egalitarizmu kao osnovnoj vrednoti. Egalitarnost se u okvirima p r o s t o r a g r a d a ispoljava kao b a z i č n a usmjerenost ka što većem ujednača vanju uvjeta života stanovnika o d r e đ e n e društvene zajednice — g r a d a .
233
moći, j a v n i i n t e r e s p r e o k r e ć e se u n e a d e k v a t a n cilj za pla n e r e . N a p r v o m mjestu, n e m a t a k v e stvari k o j e j e opći interes« (Ibid., str. 125). S l i č n o je stajalište i J. Baileya k o j i k a ž e d a » . . . u d r u š t v e n o m životu n e p o s t o j i n e š t o t a k v o što j e v r i j e d n o s n o n e u t r a l n a činjenica, p a j e i s t v a r a n j e c i l j e v a od p o d a t a k a k o j i se smatraju v r i j e d n o s n o n e u t r a l n i m t e š k a z l o u p o t r e b a . . .« (Bailey, 1975, str. 18). K o o p e r a t i v n o m društvu k o m e j e p r i m j e n a m o d e r n e si s t e m s k e t e o r i j e u u r b a n o m planiranju adekvatna*, suprot stavljaju se r a z l i č i t e t e n d e n c i j e konfliktnog društva u k o m e p o s t o j i k o n s t a n t n a b o r b a za p r e v l a s t i o s v a j a n j e r e s u r s a i z m e đ u različitih g r u p a i p o j e d i n a c a . U p r a v o na t r a g u tog k o n c e p t a — k o n c e p t a konfliktnog društva, a k a o o d g o v o r i k r i t i k a tzv. t r a d i c i o n a l n e , vrijed nosno neutralne i tehnokratske prakse planiranja gradova, razvijaju se i n o v e k o n c e p t u a l i z a c i j e i pristupi u r b a n o m planiranju. K r i t i č k a o r i j e n t a c i j a o p e r i r a s p o j m o m vrijed n o s n o a n g a ž i r a n o g p l a n e r a k o j i svoje d j e l o v a n j e z a s n i v a n a k r i t i č k o j analizi d r u š t v e n e strukture. N a š je u r b a n i z a m čini se, t a k o đ e r , k a o i u r b a n i z m i u m n o g i m drugim z e m l j a m a , u r b a n i z a m k o j i p r e t e ž n o djeluje s v r i j e d n o s n o n e u t r a l n i h pozicija. T e k o d n e d a v n o t e m e ο s o c i j a l n o j n e j e d n a k o s t i u p r o s t o r i m a naših g r a d o v a p o s t u p n o p r o d i r u u u r b a n i z a m k a o društvenu djelatnost, z a h t i j e v a j u ć i n j e g o v o m i j e n j a n j e u smislu kritički, v r i j e d n o s n o a n g a ž i r a n e djelatnosti k o j a a k c e p t i r a socijalne n e j e d n a k o s t i k a o feno m e n k o j i j e p o s l j e d i c a p r o c e s a društvenog r a z v o j a , n o k o m e t r e b a i specificirano pristupiti i nalaziti specifična r j e š e n j a u oblasti planiranja. P r e v l a d a v a j u ć o j n e k r i t i č k o j orijentaciji k o j a s m a t r a urba n i z a m p r v e n s t v e n o t e h n i k o m izgradnje (gradogradnje) grada, s h v a ć a n j u njegovog »tehničkog« i »stručnog« k a r a k t e r a k a o * »Sistemska teorija negira da je konflikt z n a č a j a n , socijalno u k o r i jenjen ili s t v a r n a o s n o v a socijalne promjene.« /. Bailey, o p . cit. str. 72. Slično mišljenje z a s t u p a i Simmie k a d a kaže: »I s t r u k t u r a l n i funkcionaliz a m i sistemska teorija su i n h e r e n t n o konzervativni, zahtijevaju visok stupanj a n o n i m n o s t i vrijednosti i aspiracija, p a d a j u k a o e k s p l a n a t o r n e teorije k a d a je socijalna integracija k a r a k t e r i z i r a n a prije konfliktom negoli k o o p e r a c i j o m . . . « , /. M. Simmie, o p . cit. str. 35.
234
najbitnijeg, uzroci leže, najvjerojatnije, u snažnom djelovanju normativnog sistema koji je, donedavno, u političkom smislu isticao tezu da u socijalizmu ne može biti socijalnih nejed nakosti. S. Šuvar ovako opisuje naš urbanizam: »Karakte ristika je današnjeg urbanizma u našim gradovima da je uglavnom neutralan prema socijalnim činiocima, da je ekskluzivistički usmjeren na postizanje efekata reprezentacije, na podizanje uzornih četvrti, pa i na gomilanje nebodera na ledinama. Time on zanemaruje važne ciljeve izgradnje harmoničnih gradskih zajednica u kojima će se prevladati prostorna separacija socijalnih i profesionalnih skupina i postići ravnomjeran raspored urbanih kulturnih i društvenih tekovina, u kojima će se postupno otklanjati dihotomija grad — predgrađe umjesto da se ona stimulira« (Šuvar, 1970, str. 82). Urbanizam, u smislu da djeluje kao aktivnost u okvirima određene društvene sredine, možemo promatrati kao svoje vrsnu disciplinu, znanost, umjetnost, kreativno djelovanje. Sve tendencije fundiranja urbanog planiranja usmjerena su u tom pravcu — urbanizam kao znanstvena disciplina ima svoju teoriju. Manuel Castells smatra, međutim, da »... urba nizam nije koncept. To je mit u najstriktnijem smislu riječi, ideologijska historija ljudskog roda. Urbana sociologija fundirana na urbanizmu je ideologija moderniteta etnocentrično identificirana s kristalizacijom socijalnih oblika libe ralnog kapitalizma.« (Castells, 1976c, str. 70). Urbano planiranje nije nikakva posebna disciplina pa se »... čini da ima vrlo malo smisla smatrati urbano planiranje bilo čim drugim od socijalne kontrole ...« (Bailey, 1975, str. 143). U tom su smislu upućene i distinkcije ο različitim urbanizmima koje uvodi Lefebvre kada govori ο tri tipa urbanizma, od kojih nijedan nije formiran kao sveobuhvatna teorija, nego se, u smislu doktrine i ideologije, formira tako da interpertira sve probleme društva u prostornim dimen zijama. Na taj način dolazimo ne do patologije društva, nego do patologije prostora! (Lefebvre, 1968, str. 33—34). Grublje rečeno, odnos između urbanizma i šire društvene zajednice može biti sinhron ili konfliktan. Odnos se ispoljava u percepciji uloge koju nosioci urbanog planiranja — pla235
neri imaju u o k v i r i m a o d r e đ e n e društvene sredine, ali i u a k t u a l n o m d r u š t v e n o m p o l o ž a j u p l a n e r a u društvu. U r b a n i s t i u nas uživaju određen tip p o v l a š t e n o g društve nog položaja, a u o k v i r i m a sinhronog d j e l o v a n j a s g r a d s k o m a d m i n i s t r a c i j o m na socijalne konflikte o d g o v a r a j u ublažavajućim m j e r a m a , djelujući prvenstveno na posljedice, a m a n j e na stvarne u z r o k e k o j i dovode do k o n f l i k t n i h situa cija. J e d n a od najizraženijih dilema u p r a k s i našeg u r b a n i z m a j e p r o b l e m k o j i proizlazi k a o posljedica d i j a s p o r e između planiranja i realizacije. N a j č e š ć e se p l a n e r i — u r b a n i s t i b r a n e o d n a p a d a n a n e u s p j e h e svog d j e l o v a n j a t i m e d a o n i samo planiraju ( t e h n i č k a i e k s p e r t n a uloga), a p o l i t i k u v o d e drugi (»političari«). U t o m k o n t e k s t u i svi p r o b l e m i »loših o d n o s a « između p l a n e r a i s t a n o v n i k a p r o b l e m i su, po p l a n e r i m a , da se o n o što je isplanirano ne izvodi na v r i j e m e (ili n i k a k o ) ili, a k o se izvodi, ne izvodi se u p o t p u n o s t i o n a k o k a k o je po p l a n e r i m a bilo z a m i š l j e n o . Ta d i h o t o m i j a p l a n i r a n j a — realizacija (plan — izgradnja) o t v a r a z a t i m niz daljnjih d i l e m a : Da li su planovi dovoljno »realni«, o d n o s n o , nije li realizacija i z o s t a l a z a t o što planovi nisu »dovoljno« realni, da li je p r o b l e m u t o m e š t o se s k o r o i s k l j u č i v o p l a n i r a »za sutra«, za j e d n o b o g a t i j e i razvijenije društvo, pa su kriteriji p l a n i r a n j a »preoštri«, pa su, zbog n e m o g u ć n o s t i njihovog zadovoljavanja, realizacije p l a n o v a r a s t e g n u t e u v r e m e n u , parcijalne ili u p o t p u n o s t i izostaju, itd.? N a š je u r b a n i z a m u k o n t e k s t u realnih p r o b l e m a šire društvene zajednice m e g a l o m a n s k i , elitistički, »slijep« za »male« s v a k o d n e v n e p r o b l e m e , a njegova k o n s t r u k c i j a »so cijalne realnosti« s k o r o u p o t p u n o s t i je n e a d e k v a t n a . S l i k a ο društvenoj sredini u k o j o j u r b a n i z a m djeluje o č i m a urba niste n a j č e š ć e je statična, »iz ptičje perspektive«, što nije tek slučajno n a g l a š a v a n o u literaturi.*
236
f.
Racionalitet
J e d n o od p i t a n j a na k o j e se diskusije ο planiranju često navraćaju je i pitanje racionalnosti p l a n o v a . V e ć i n a planera govori ο »racionalnom procesu planiranja«. U planiranju odluke se donose r a c i o n a l n o i b u d u ć n o s t se r a c i o n a l n o stu dira, definira i projicira. Nažalost, r a c i o n a l n o s t se n a j č e š ć e i z j e d n a č a v a s »jefti nim«, » e k o n o m i č n i m « ili »rentabilnim«.* O s i m toga, racio nalno se najčešće izjednačava s o n i m što je d o b r o i poželjno. Međutim, u pluralizmu interesa, a s p i r a c i j a i sudbina, da li postoji k o n c e p t koji bi u sebi supsumirao »opće« ili »javno dobro« k o j e m j e r a c i o n a l n a a k c i j a p l a n i r a n j a u s m j e r e n a ? Ili, t k o je taj koji definira tzv. opći ili zajednički ili javni interes? R a n i j e s m o v e ć spomenuli da se u i m e općeg interesa mogu vršiti različite manipulacije, a o d r e đ e n b r o j a u t o r a koji raspravljaju ο urbanizmu eksplicitno o d b a c u j e moguć n o s t p o s t o j a n j a općeg interesa, a n a r o č i t o o n e k a t e g o r i j e »općeg interesa« do k o j e se dolazi r a c i o n a l n o m p r o c e d u r o m donošenja odluka. R a c i o n a l n o s t p o n a š a n j a u planiranju s pozicija »općeg dobra« o p r a v d a n o se kritizira. R a c i o n a l n o s t nije vanvrem e n s k a ili v a n p r o s t o r n a kategorija, n e g o uvijek konkretizirana, s definiranim n o s i o c i m a i o n i m a k o j i će iz, p r o c e s a planiranja zasnovanog na r a c i o n a l n o s t i izvući određene koristi. Nije teško naći primjere tzv. r a c i o n a l i t e t a u odlučivanju u našim uvjetima djelovanja u r b a n i z m a . O n a je č e s t o vrlo * U nas se s k o r o isključivo govori ο r a c i o n a l n o m p r i s t u p u planira nju, r a c i o n a l n i m o d l u k a m a koje će osigurati r e n t a b i l n o investiranje, itsl. Rentabilitet poslovanja u nas je najčešće shvaćen k a o k r a t k o r o č n i rentabilitet, što često u d u g o r o č n o m smislu d o v o d i do a p s u r d n i h situacija. Na primjer, rentabilitet javnog gradskog s a o b r a ć a j a m o ž e d u g o r o č n o s a m o dovesti d o k r a h a j a v n o g p r o m e t n o g sitsema, n i k a k o d o poboljšavanja ili jačanja njegove uloge. Ilustrativan je i slijedeći primjer »rentabilnosti«: »U Engleskoj, na sreću, poslije g o d i n a u k o j i m a je o s n o v n o mjerilo p r o cjenjivanja javnog p r o m e t a bila njegova e k o n o m s k a m o ć — javni p r o m e t m o r a »činiti profit« — postoje znakovi p r o m j e n e u orijentaciji.« (/. Tetlow a n d A. Goss, 1970, str. 75).
237
dvosmislena. N a primjer, r a c i o n a l n a s t a m b e n a izgradnja b i t r e b a l a o z n a č a v a t i r a c i o n a l a n (efikasan) n a č i n izgradnje o b j e k a t a za stanovanje, o d n o s n o , organizaciju p r o c e s a iz gradnje u t o m smislu da o b j e k a t b u d e d o v r š e n š t o p r i j e i što k o m p l e t n i j e , uz što m a n j u cijenu. U m j e s t o t o g a se često p o d r a c i o n a l n i m u s t a m b e n o j izgradnji misli, na primjer, k a k o uštedjeti n a m a t e r i j a l u , p a s e s h o d n o t o m e distanca između p o d a i plafona u s u v r e m e n i m s t a n o v i m a sve više s m a n j u j e ; ili, k a k o uštedjeti n a p r o s t o r u k o j i z a u z i m a stam b e n i o b j e k t , p a s e s h o d n o » r a c i o n a l n o j s t a m b e n o j izgradnji« multiplicira osnovica zgrade ne bi li se na i s t o j o s n o v i ( p o t r o š n j a zemljišta) podiglo š t o više k a t o v a . R i j e t k o se, na primjer, kalkulira i drugim e l e m e n t i m a i p o s l j e d i c a m a do k o j i h t a k v a »racionalnost« m o ž e d o v e s t i — s p o m e n i m o samo, n a primjer, t r o š k o v e dizala, b u d u ć e m u k e s t a n o v n i k a (naro čito starije životne dobi) i n e p r i j a t n a o s j e ć a n j a s t a n o v a n j a u visini, itsl. U r b a n o planiranje s t a l n o teži da bude m a k s i m a l n o ra cionalno, a p r a k s a p o k a z u j e da ne s a m o u s v o j i m prijedlo zima, n e g o i u a k t u e l n i m p r o c e s i m a p l a n i r a n j a i r a c i o n a l n o s t dominira. P r o c e s p l a n i r a n j a nije r a c i o n a l a n niti u načinu »obrade« pojedinog dijela t e r i t o r i j e grada, a niti je r a c i o n a l a n u smislu da proces u r b a n o g p l a n i r a n j a z a h v a ć a priori t e t n e p r o b l e m e k o j i su e v i d e n t n i u području o d r e đ e n o g g r a d a ( s m a t r a m o li n a r a v n o da se i p l a n i r a n j e m p r o b l e m i m o g u rješavati). Odluke ο t o m e »što t r e b a planirati« i »kada«, n a j č e š ć e se d o n o s e rutinski ili p a k s p o r a d i č n o i e f e m e r n o , b e z p o š t i v a n j a p r i o r i t e t a »stvarnih« p o t r e b a . Planiranje je pretežno iracionalno j e r je diskontinuirano u v r e m e n u . Ne »obrađuju« se, naime, pojedini p r o b l e m i j e r su, na primjer, p r o s t o r n o ili v r e m e n s k i povezani, n e g o uglav n o m b e z određenog reda i s i s t e m a . S l i č n o v r e m e n s k o m d i s k o n t i n u i t e t u p o s t o j i i diskontin u i t e t i u s a m o m procesu planiranja. L o g i k a je t a k v a da se o d r e đ e n o područje grada p r v o g e n e r a l n o o b r a d i ( g e n e r a l n i plan), a t e k o n d a p r o v e d b e n o ili detaljno. N e k a d a su među tim s p o m e n u t e faze rada t o l i k o r a z m a k n u t e u v r e m e n u da kada, na primjer, »dođe v r i j e m e « za detaljni p l a n - k a r a k t e r i s t i k e područja v e ć o d a v n o su se društveno p r o m i j e n i l e .
238
g.
Donošenje
odluka
O s n o v n a razlika k o j a dijeli a u t o k r a t s k o b i r o k r a t s k o pla niranje od bilo kog o b l i k a d e m o k r a t s k o g planiranja je način i o t v o r e n o s t , o d n o s n o , stupanj d e m o k r a t i č n o s t i procedure d o n o š e n j a odluka. U t r a d i c i o n a l n o m pristupu planiranja odluke donosi relativno z a t v o r e n krug »urbanih eksperata«, smatrajući da im n j i h o v a s t r u č n o s t osigurava »sinoptički pogled« na p r o s t o r grada, o d n o s n o , privilegija znanja osigu r a v a da se odluke d o n o s e na najbolji način. U t a k v o m k o n c e p t u , k a o što smo v e ć napominjali, p o s t o j i j a s n a podije ljenost između onih koji planiraju (planeri) i onih k o j i m a se planira (stanovnici). U uvjetima relativne stabilnosti društvenog r a z v o j a t a k a v princip i proces d o n o š e n j a odluka na n e k i način funkcionira manje-više uspješno. No uvijek je implicirano da se o d l u k e donose u i m e »općeg dobra«, a vidjeli smo da je t a k v u k a t e g o r i j u k o j a bi supsumirala i n t e r e s e sviju dosta t e š k o uspostaviti, a k a m o l i primjenjivati. O p ć e dobro uvijek j e p o t r e b n o k o n k r e t i z i r a t i , odnosno specificirati. P r a k s a ekspertnog, t e h n o k r a t s k o g i z a t v o r e n o g sistema planiranja, k o j a je i m p l i c i r a l a z a t v o r e n i r e l a t i v n o prost p r o c e s donošenja odluka, sve više se s u k o b l j a v a s j a č a n j e m d e m o k r a t s k i h t e n d e n c i j a u društvu. Zastupnici d e m o k r a t s k o g planiranja ukazuju n a p o t r e b u d e m o k r a t i z i r a n j a p r o c e s a d o n o š e n j a odluka, na p o t r e b u uključivanja s t a n o v n i k a u procese, uopće n a »otvaranje« p r o c e s a planiranja. P r o b l e m i daljnje d e m o k r a t i z a c i j e p r o c e s a donošenja o d l u k a u o k v i r i m a urbanog planiranja su raznoliki. U k r a t k o ć e m o spomenuti n e k e o d njih. J e d a n j e o d o s n o v n i h p r o b l e m a s v a k a k o nezainteresira n o s t s t a n o v n i k a za u č e s t v o v a n j e , sudjelovanje u p r o c e s i m a . Lefebvre ispravno ukazuje na činjenicu p o v l a č e n j a stanov n i k a iz p r o c e s a d o n o š e n j a odluka, na p r e p u š t a n j e »odluči v a n j a o n i m a koji d o n o s e odluke«. Lefebvre t a k o đ e r ističe p r o b l e m e pasivnosti s t a n o v n i k a : » S t i ž e m o pred j e d a n pro b l e m koji najviše u z n e m i r u j e : to je izuzetna pasivnost ljudi ozbiljno zainteresiranih za p r o j e k t e koji ih se tiču, a koji su dovedeni u pitanje s t r a t e g i j a m a . O t k u d ćutanje »ko-
239
risnika«? Otkud nejasna mucanja ο »težnjama« kada se udo, stoje da ih pitaju za savet? Kako objasniti tu čudnu situa ciju?« (Lefevr, 1974, str. 203). S jedne strane radi se o naviknutom načinu ponašanja — prepuštanju, a s druge —. ο još jednom, dosta izraženom fenomenu — ο tome da gradski stanovnik za »veliku gradsku politiku« ne pokazuje interesa jer su mu to »preveliki«, previše udaljeni problemi. Nasuprot tome, stanovnik je veoma zainteresiran za svoju svakodnevnu okolicu i procese koji se u njoj odvijaju. Stoga su stanovnici i najaktivniji u okvirima mjesnih zajednica, odnosno, neposredne okolice svakodnevnog života. Problem sudjelovanja stanovnika u procesima donošenja odluka otežan je i specifičnim žargonom kojim se planeri služe. Način prikazivanja planova, najčešće plošan, kompli cirani proračuni, nepostojanje jasno iznesenih alternativnih prijedloga planova, potencijalnog zainteresiranog stanov nika stavljaju pred zid nerazumijevanja, a prema tome i nezanimanja. Institucija javnog uvida neprikladan je način ostvarivanja komunikacije, a osnovna mu je zamjerka što sudjelovanje stanovnika u procesu planiranja grada svodi na sudjelovanje u smislu davanja primjedbi. Naravno, pitanje je koliko se tada uopće može govoriti ο sudjelovanju (sudje lovanje »poslije«)? Procesi donošenja odluka demokratizirani na način koji smo prikazali, bit će samo pokušaji daljnje demokratizacije procesa odlučivanja, sve dok se ne uspostavi drugačiji glo balni odnos između planera i stanovnika. Sudjelovanje sta novnika ne smije biti više samo dio demokratskog rituala u kome se silom formalne procedure mjesne zajednice po potrebi konzultiraju. Donošenje odluka mora biti osnov zajedničkog planiranja u kome će planeri biti oni koji će služiti kao koordinatori procesa, a stvarni planei će biti sami stanovnici koji će najbolje znati donositi odluke ο vlastitim problemima.
h.
Ljudske potrebe
Urbano planiranje treba da »odgovori« na ljudske potrebe u okvirima njihove životne okolice. Što je ono uspješnije, to bolje odgovara zahtjevima ljudskih potreba. U historiji urbanog planiranja ljudske su potrebe bile relativno jednostavno definirane. Na tragu osnovnih urbanistčikih premisa najčešće se ο potrebama govorilo kroz razmatranje osnovnih ljudskih funkcija — stanovanja, rada, rekreacije, komunikacije, itd. Relativno jednostavna podjela na funkcije svakako je svojevrstan redukcionizam, pa je zalaganje za tako jednostavan i pragmatičan pristup pro blemu ljudskih potreba prilično upitno. Pa ipak, i danas se urbano planiranje najčešće organizira preko planiranja zadovoljavanja spomenutih ljudskih potreba. Ranije smo napomenuli da u urbanom planiranju postoji tendencija prenaglašavanja kvantitativnih naspram kvalita tivnih fenomena. Slično je i s ljudskim potrebama. Potrebe koje se jednostavnom metodom ekstrapolacije trendova pla niraju najčešće su kvantitativnog, mjerljivog karaktera.* Određenu sigurnost planeri svakako traže u planiranju kvantitativnih, relativno jednostavnih potreba, ističući da su druge potrebe daleko kompleksnije, a da je budućnost ionako samo relativno predvidljiva, pa je, prema tome, bolje zadržati se na planiranju relativno jednostavnih potreba. Osim toga, najčešće se radi ο planiranju takozvanih osnov nih potreba, a što su to osnovne potrebe s obzirom na relativan stupanj razvijenosti pojedinog društva, svakako, varira. Ukoliko je opći nivo razvijenosti društva relativno nizak i potrebe su bliže »carstvu nužnosti«, a kvalitativne potrebe ostavljaju se za kasnije — dok se ne dostigne od ređen nivo opće razvijenosti. Planiraju se, zaista, potrebe koje su danas eksplicirane i prisutne, odnosno, manifestne potrebe se registriraju, a latentne ostaju prikrivene. Martin Kuenzlen govori da u
Daljnja demokratizacija procesa planiranja u svijetlu procesa donošenja odluka implicirat će i potrebu daljnjeg »usitnjavanja«, svođenja velikih gradskih problema na nivo svakodnevnog života, ono što oni zapravo i jesu.
* Najčešće se r a d i ο p o t r e b n i m k o l i č i n a m a iskazanim u k v a d r a t n i m m e t r i m a s t a m b e n o g prostora, p o t r e b n o j površini z a parkiranje a u t o m o b i l a , p o t r e b n o j površini rekreativnog p r o s t o r a , p o t r e b n o m broju putničkih mjesta u sredstvima javnog saobraćaja, itsl.
240
16
U r b a n a sociologija
241
urbanom planiranju potpuno izostaje planiranje i uopće raz matranje skrivenih potreba, što uključuje čak i potrebu za eksperimentom, a Manuel Castells ističe da potrebe nisu obična prirodna činjenica, te da se društveno ». . . razma traju i izražavaju samo u mjeri u kojoj se pojavljuju u okvi rima određene političke situacije.« (Usp. u Kuenzlen, 1973, str. 46 i Castells, 1969, str. 416). Kao što vidimo, postoje opravdane sumnje u mogućnost utvrđivanja i verificiranja ljudskih potreba, a kamoli u mo gućnost njihovog ekstrapoliranja u budućnost, što se da našnjim urbanim planiranjem pretežno i čini. Otvara se i slijedeći problem: Ο čijim se potrebama radi? Postoje li neke prosječne potrebe prilagođene »čovjeku uopće«? Inzistiranje na planiranju potreba za »čovjeka uopće« karakteristično je za one pristupe kooperativnog, beskonfliktnog karaktera koji, kao što smo i ranije napominjali, govore ο »općem interesu«, pa shodno tome i ο »čovjeku uopće«. I u nas se također može govoriti ο pluralitetu potreba iako je prevladavajuća koncepcija koja se primjenjuje u našem urbanizmu bliže onoj koja operira pojmom »čovjeka uopće«. Socijalna diferenciranost stanovništva izražena u prostornoj diferencijaciji i socijalnoj segregaciji, odnosno, u nejednakim uvjetima života stanovnika, zahtijeva revalo rizaciju planiranja zasnovanog na potrebama čovjeka uopće. Vrijednosno angažirani urbanizam trebao bi planskim prijedlozima investicije usmjeravati na »neuralgične točke«, a ne bi vrijednosno neutralno tretirao probleme u gradskom području kao relativno jedinstvene i općenite. No, prije toga, fenomene socijalne nejednakosti potrebno je institu cionalizirati. I. Interdisciplinarni rad
diranjem urbanog fenomena doći do spoznaja koje će omo gućiti bolje planiranje gradova.* Takvo je gledište široko prihvaćeno, a materijalizira se u kontinuiranom povećavanju (brojčanom rastu) planerskih agencija, ali i disciplinarnom i strukovnom diversifikacijom (»ulazak« u planiranje razli čitih struka i disciplina). P. Arctander se kritički osvrće na tri dogme u planiranju-. 1. istraživanja će pomoći planiranju; 2. planiranje će pomoći ljudima; 3. planer zna što je dobro za ljude. I, na kraju, zaključuje: da bi ispravno planirali, potrebno je da promjenimo način planiranja. (Arctander, 1972) Veliku kritičnost prema mogućnosti organiziranja tim skog rada pokazuje i H. Lefebvre smatrajući da se umjesto kreativne suradnje, najčešće radi ο »dijalogu gluvih«, ο »pseudo-susretima«, itd. (Lefevr, 1974, str. 65). Urbano se planiranje, međutim, razgranalo do te mjere da se danas govori ο suradnji u procesu planiranja više od dvadesetak različitih »eksperata«. Osnovni je problem organizacije timskog rada osigura vanje suradnje (ravnopravne) svih sudionika procesa pla niranja bez majorizacije. Najčešće, međutim, majorizacija postoji, te je i rukovodilac planiranja onaj koji ima najveća ovlaštenja i može manipulirati s »rezultatima drugih disci plina« (u nas se najčešće još uvijek radi ο arhitektu — urba nisti). Time ne želimo reći da bi timski rad funkcionirao bolje, a naročito da bi planiranje bilo »bolje« ukoliko bi neki drugi profil dominirao urbanim planiranjem. Dominacija arhitekata nastala je kao rezultat »historijskog nasljeđa«, odnosno, nastanka urbanog planiranja i dugogodišnje prakse planiranja i shvaćanja urbanzima kao »lijepe forme«. Pored spomenutih problema rukovođenja značajni su i međusobno odnosi te položaj pojedinih disciplina u okvi-
S porastom kompleksnosti različitih aspekata gradskog života, te sve češćim neuspjesima urbanog planiranja, po stupno je raslo i uvjerenje ο potrebi što boljeg i preciznijeg, sveobuhvatnijeg upoznavanja i studiranja urbane stvarnosti. Osnova je takve orijentacije uvjerenje da će se boljim stu-
* U t o m smislu »socijalna analiza« bila je i do d a n a s ostala j e d n a od najvažnijih faza »evidentiranja« postojećeg u u r b a n o m kontekstu. P. Geddes piše 1915. g o d i n e : »Planiranje m o r a ispitivati ne s a m o k a k o je o v o što j e d a n a s m o g l o proizaći o d o n o g a što j e bilo jučer, nego m o r a biti p r e d v i đ a j u ć e i p r i r e đ u j u ć e . . . « , P. Geddes, Cities in Evolution, 1949, str. 15. T a k a v je stav utjecao na stvaranje p o z n a t e krilatice onog v r e m e n a — »dijagnoza prije liječenja«, što se d a n a s p r e t v o r i l o u »analiza prije p l a n a « .
242
16·
243
r i m a t i m s k o g rada. R a z m o t r i m o nešto p o d r o b n i j e ulogu i položaj s o c i o l o g a u t i m s k o m r a d u u n a š e m u r b a n i z m u . N i v o o č e k i v a n j a s v a k a k o j e pri p e n e t r i r a n j u sociologije u u r b a n i z a m bio r e l a t i v n o visok, pa su, možda, i e v e n t u a l n a razočaranja potekla odatle. O s n o v n a u l o g a s o c i o l o g a u t i m s k o m radu, u l o g a k o j a se od njega o č e k u j e , uloga je »socijalnog i n ž e n j e r a « koji istražuje »ljudski faktor«. R a d i se. dakle, ο a n a l i t i č k o j funk ciji pri k o j o j sociolog surađuje uz korišćenje p r e t e ž n o kvan t i t a t i v n i h m e t o d a i s t r a ž i v a n j a prije, a rjeđe poslije (isporučivanja plana), a n a j č e š ć e uz proces r a d a na o d r e đ e n o m planu dijela grada. V e ć r a n i j e spomenuli smo p r e d o m i n a c i j u k v a n t i t a t i v n i h m e t o d a istraživanja, što d o b r o ilustrira i slije deća k o n s t a t a c i j a : » S k o r o k a n o n i z i r a n i status s o c i j a l n e a n k e te u planiranju p o č i n j e se p o s t e p e n o u z d r m a v a t i zbog spo znaje ο n j e n o j l i m i t i r a j u ć o j upotrebi. Ipak, o n a j o š uvijek predstavlja o n o š t o p l a n e r i m i s l e da je socijalno istraživanje. J e d a n od najboljih p r i m j e r a je i nedavni p r i r u č n i k p o s v e ć e n isključivo t e h n i k a m a s o c i j a l n i h istraživanja za p l a n e r e (Bur ton and Cherry, Social Research Techniques for Planners. Allen a n d Unwin, L o n d o n , 1 9 7 0 ) . S a m o 1 0 s t r a n i c a , o d u k u p n o 130, p o s v e ć e n e su n e a n k e t n i m i s t r a ž i v i č k i m postup cima, a s a m o četiri s t r a n i c e od t o g a »opservaciji«, a i to t e k n a k o n r a z m a t r a n j a » m e h a n i č k i h i e l e k t r o n s k i h uređaja«, »fi zičke evidencije« i » d o k u m e n a t a « . O s n o v a p r i r u č n i k a je leksi k o n z a »sastavljanje« a n k e t a r a z n e vrste. » S o c i j a l n o « j e p r e v e d e n o u ' a n k e t n o ' « (Bailey, 1 9 7 5 , str. 1 0 0 — 1 0 1 ) . S o c i o l o g m o ž e voditi j e d n u o d dionica p r o c e s a izrade p l a n a (»sociološka analiza, » s o c i o l o š k a studija«) ili pak, u k o l i k o j e plan k o j i s e t r e b a izraditi više » s o c i j a l n o obojen«, p o s t o j i n a č e l n a m o g u ć n o s t d a sociolog bude o s n o v n i ruko v o d i l a c p r o c e s a izrade plana. Vrijednost interdisciplinarnog r a d a u u r b a n i z m u s v a k a k o dosadašnjim i s k u s t v i m a i p r a k s o m nisu iscrpljena. O n a u m n o g o m e ovisi ο v r i j e d n o s n i m pozicijama i s t r a ž i v a č a (bez o b z i r a k o j e struke, ili profila oni bili), z a t i m ο f o r m a l n i m i n e f o r m a l n i m p r a v i l i m a inter-grupne organizacije rada, pri rodi z a d a t k a n a k o m e s e radi, itd. J e d n a j e k a r a k t e r i s t i k a timskog r a d a m o ž d a n a j z n a č a j n i j a — da s u d j e l o v a n j e v e ć e g 244
b r o j a suradnika različitih orijentacija do izvjesne m j e r e smanjuje m o g u ć n o s t i intuitivnog pristupa planiranju. Suprot na tendencija, k o j a se u okvirima timskog rada u planiranju javlja, je p r e t j e r a n o s t istraživanja (istraživanja radi istraži vanja), veliki u t r o š a k financijskih s r e d s t a v a na a n a l i t i č k e poslove, v r e m e n s k o produživanje r a d a zbog p r e t j e r a n o detaljiranih istraživanja, itd. U biti, radi se ο t o m e da je organizacija timskog rada s a m a za sebe p o s t a l a suviše kom plicirana t a k o da počinje zahtijevati »timska« rješavanja.
j. Sistemičnost
grada
J e d n a od vrlo izraženih tendencija u u r b a n o m planiranju j e r a z m a t r a n j e grada k a o određenog sistema, k a o skupa i n t e r k o r e l i r a n i h p o d s i s t e m a i funkcija. U osnovi, m i s l i m o da se o v a k a v pogled na grad i t r e t i r a n j e grada osniva s j e d n e strane, na sve v e ć o j i značajnijoj primjeni suvremenih znanstvenih p o s t u p a k a istraživanja u u r b a n o m planiranju, pri čemu najznačajnije mjesto, s v a k a k o , pripada o p ć o j teo riji sistema, a s druge strane, v j e r o j a t n o se radi i ο inherent noj težnji k o m p l e k s i f i k a c i j e planirajućeg p r o c e s a »iznutra«. V e ć smo ranije naglasili da je urbano p l a n i r a n j e od najra nijih z a č e t a k a , grubo rečeno, imalo dvostruku o r i j e n t a c i j u : planiranje i poboljšavanje postojećeg g r a d a (liječenje posto j e ć e g grada) i bijeg od grada (različite v r s t e utopijskih pri jedloga, idealne zajednice, itsl.). P r o m a t r a n j e grada k a o sistema čini n a m se bližim drugoj orijentaciji. Ο gradu k a o sistemu najčešće se g o v o r i sa s t a n o v i š t a p o s t o j a n j a različitih sistema u njemu. Najočigledniji primjeri gradskih s i s t e m a s v a k a k o su g r a d s k a i n f r a s t r u k t u r a (vodo vod, kanalizacija, ptt, i sl.), pri č e m u s m a t r a m o da se ο o n o m sistemu ο k o m e se n a r o č i t o m n o g o u sistemskim termi n i m a raspravlja — ο s a o b r a ć a j n o m sistemu, — tek izuzetno m o ž e govoriti k a o ο »pravom« sistemu. P r o m a t r a n j e grada k a o sistema vrlo j e p o v o l j n a o s n o v a za onaj k o n c e p t planiranja koji t e h n o k r a t s k i planira, k o j e g a smo u okviru ovog rada najčešće nazivali t r a d i c i o n a l n i m urbanim planiranjem. N a s u p r o t tvrdnji da se grad može p r o m a t r a t i k a o sistem, s m a t r a m o da je bliže istini za pojedine p r o c e s e i f e n o m e n e 245
urbanog života reći da pokazuju neke odlike sistemskog ponašanja. Ilustrirat ćemo to primjerom modernog sistem skog planiranja saobraćaja u gradovima. Prodor nove tehnologije u planiranje omogućio je zna čajnu primjenu simulacionih modela, naročito u planiranju saobraćaja. Takav pristup, kao što smo već ranije naglasili, polazi od elemenata postojećeg stanja i njegovih karakteri stika te procesom simulacije, a uz prihvaćanje porasta (u ovom slučaju broja automobila) prognozira i programira broj automobila u ciljnoj godini, kao i sve druge potrebe koje će takav broj automobila zahtijevati za nesmetano kretanje po gradu. Pretpostavke, dakle, na kojima se zasniva ovakav koncept planiranja saobraćaja su određene sistemske karakteristike ponašanja sudionika u saobraćaju kao nosilaca funkcije kretanja. Kretanje je međutim uzrokovano specifičnošću sadržinske strukture grada koja je trajno promjen ljiva. Pretpostavke, da bi mogle zadovoljiti relativno stroge zahtjeve »kompleksnog planiranja«, moraju biti relativno stabilne. Zbog toga se i za tzv. ciljnu godinu (najčešće za period od najmanje 20—30 godina) vrlo precizno determi nira buduća namjena površina. Mogućnosti intervencije ili uvođenja neke druge vrijednosne pretpostavke u planiranju prometa, a u okvirima ovog koncepta, praktički je nemo guća. Pretpostaviti, na primjer, smanjivanje broja automobila u budućnosti znači, zapravo, priznavati nepotrebnost izvo đenja bilo kakvog kompliciranog procesa planiranja zasno vanog na primjeni simulacionih modela. Urbano planiranje, dakle, stvara pretpostavke za svoje vlastito postojanje, stvarajući i podržavajući lažne potrebe. Kritički nastrojeni teoretičari urbanizma kritički se odnose i prema tendencija ma promatranja grada kao sistema, kao podloge urbani stičkog planiranja. U tom smislu /. Tetlom i A. Goss kažu da sistemsko planiranje saobraćaja ne vodi ničemu. Iako i sami saobraćajni planeri, ipak ističu slijedeće: »Planiranje grada je smiješno ukoliko ga se prvenstveno promatra kao vježbu za dobivanje većeg broja automobila, odnosno, kao sredstvo koje će omogućavati automobilsko kretanje. Postoji dosta snažan trend koji želi reducirati planiranje grada na odjel za saobraćajnu inženjeriju, na popunjavanje prostora 246
novim autoputevima i grandioznim projektima fantastične kompleksnosti« (/. Tetlom i A. Goss, 1970, str. 86). H. Lefebvre kaže: »Da grad i urbani fenomen predstav ljaju jedan sistem koji se može odrediti znacima i shvatiti počevši od nekog lingvističkog uzora ... to je dogmatska teza« (Lefevr, 1974, str. 61). Slično se promatraju građa kao sistema, odnosno, primjeni sistemske teorije u plani ranju grada oštro opire i M. Kuenzlen, a D. Harvey kaže da je modelno razmišljanje do izvjesne granice moguće, no naj veći su problemi definiranja kategorije kompleksnosti koja jednom fiksirana ne pruža mogućnost fleksibilnih društvenih procesa koji jedini kao takvi postoje u društvenom životu. Stoga, smatra Harvey, »optimalizacija grada« je besmislena tvrdnja. Ako to pokušavamo, primičemo se »black-box misti cizmu Jay-a Forrestera«. Osnovni razlog razmatranja grada kao sistema Harvey vidi u tendenciji fiktivne kompleksifikacije, što je ustvari redukcionizam jer je totalitet neuhvat ljiv. (Harvey, 1975, str. 303). Joe Bailey smatra da »... sistemi nemaju potrebe, na mjere, zahtjeve ili motivacije u literarnom smislu, ali zato socijalne grupe imaju«. Smatra da je »... mnogo specifičniji i formalniji sistemski pristup prihvaćen u planiranju više od drugih nauka zbog njegove praktične orijentacije i tra dicionalne odbojnosti prema teoriji uopće . . . Planiranje je nemoguće zasnivati na simuliranju. Osnovni podaci ne mogu biti reproducirani u matematičkom obliku« (Bailey, 1975, str. 67—69). Oštru kritiku razmatranja grada kao sistema daje i J. Simmie. Promatrati grad kao sistem, u smislu urbanističkog planiranja, znači vršiti određen tip redukcije. Drugi ozbiljan problem, koji se otvara prihvaćanjem »sistemičnosti grada kao takvog«, je primjena socijalno neutralnih i tehnokratskih metoda u planiranju. Sociološki interes u proučavanju urbanog planiranja pokazao se najplodonosnijim upravo u proučavanju razno likih kriterija planiranja, odnosno, raznolikih pretpostavki planiranja. Iskustva pokazuju da su upravo raznolike pret postavke gotovo uvijek date u neupitnom obliku, a da se osnovna energija, sredstva i vrijeme konzumiraju u provo247
đenju r a z n o l i k i h p o s t u p a k a planiranja. R a z u m l j i v o je stoga što je s o c i o l o š k i interes za planiranje b i o i ostao, prije svega, u s m j e r e n na proučavanje raznolikih dimenzija p r e t p o s t a v k i planiranja. V e ć i ili m a n j i stupanj u v a ž a v a n j a k r i t e r i j a planiranja, ozbiljnije prihvaćanje s o c i o l o š k e k r i t i k e neupitnosti plani r a n j a kao, t o b o ž e , neutralnog procesa, u posljednjih dvade s e t a k g o d i n a d o v e l o j e d o r a z v i j a n j a niza p o k u š a j a fundiranja različitih a l t e r n a t i v n i h o b l i k a urbanog planiranja, pa i pla n i r a n j e u o p ć e . U slijedećem poglavlju o b r a t i t ć e m o pažnju na n e k e k o n c e p t u a l i z a c i j e i pristupe k o j i su se u s o c i o l o š k o j analizi p r o c e s a planiranja g r a d a do sada iskristalizirali.
3. Sociologija, pristupi i konceptualizacije planiranja U dosadašnjim izlaganjima u g l a v n o m s m o g o v o r i l i ο so c i o l o š k i m a s p e k t i m a jednog o d m o g u ć i h pristupa u r b a n o m planiranju. U v j e t n o smo koristili naziv »tradicionalno pla niranje«. O n o j e s v a k a k o d a n a s p r e v l a d a v a j u ć e i v e ć i n a k r i t i k a i novih k o n c e p t u a l i z a c i j a razvija se upravo u o p r e c i s p r a m tradicionalnog planiranja. Utvrdili s m o d a j e p r o c e s p l a n i r a n j a m o g u ć e p r o m a t r a t i s različitih pozicija. J e d a n od pristupa je planiranje k a o ciljno o r i j e n t i r a n a aktivnost, što je i o s n o v a tzv. t r a d i c i o n a l n o g planiranja. U k a z a l i smo na m n o g o b r o j n e p r o b l e m e i ne uspjehe do k o j i h dovodi sadašnje p r o s t o r n o planiranje u nas. S m a t r a m o da, k a o što s m o ranije više p u t a isticali, »loši rezultati« p r o s t o r n o g planiranja m a n j e proizlaze od t o g a što se p l a n s k i prijedlozi, odnosno, p l a n o v i ne primjenjuju (iako b i k o n z e k v e n t n a realizacija p l a n o v a s v a k a k o z n a č i l a b i t a n n a p r e d a k ) , a više od loših p r e t p o s t a v k i , odnosno, p r o c e s a p l a n i r a n j a u o p ć e . Promjena, dakle, »lošeg planiranja« m a n j e će biti rezultat »bolje primjene planova«, a više p r i h v a ć a n j a i r a z r a d e novih pretpostavki, o d n o s n o , p r o c e s a p l a n i r a n j a k o j e će više odgovarati s t v a r n i m socijalnim p r o b l e m i m a u p r o s t o r i m a gradova, p r o b l e m i m a koji imaju svoje p r o s t o r n e aspekte. U n a s t a v k u ć e m o se osvrnuti na n e k e novije k o n c e p t u a lizacije p r o c e s a planiranja k o j e s u n a s t a l e k a o k r i t i k a pro-
248
cesa planiranja i koje je ciljno i produkt-orijentirano. U t o m smislu, u k r a t k o ćemo se o s v r n u t i na shvaćanje p r o c e s a pla niranja k a o procesa orijentiranog k a rješavanju p r o b l e m a , zatim, k a o procesa koji j e usmjeren k a uspostvaljanju ciljeva, te, k o n a č n o , na planiranje k o j e se u s m j e r a v a rješa vanju konfliktnih situacija. S v e spomenute k o n c e p t u a l i z a c i j e u osnovi su n a s t a l e k a o opozicija planiranju k o j e j e podrazumijevalo isporučivanje p l a n o v a (produkt) k a o p r o c e s ciljno u s m j e r e n e aktiv nosti. N a k o n toga ć e m o iznijeti n e k e novije pristupe, ili pokušaje pristupa u r b a n o m planiranju koji su, t a k o đ e r , nastali k a o opozicija tzv. t r a d i c i o n a l n o m planiranju grada. S p o m e n u t ć e m o slijedeće pristupe:* — tradicionalno planiranje — a d a p t a b i l n o planiranje — a k c i o n o planiranje — t a k t i č k o planiranje — strukturalno planiranje — s i s t e m s k o planiranje — zastupničko planiranje. O v a k v a podjela uvjetnog je k a r a k t e r a . Ο n e k i m se pri s t u p i m a t e k izuzetno može govoriti k a o ο izgrađenim teorij skim i p r a k t i č k i m u s m j e r e n j i m a . Svi noviji pristupi u r b a n o m planiranju prvenstveno su nastali k a o k r i t i k a p o s t o j e ć e p r a k s e tradicionalnog planiranja. Svi su se oni razvijali u po sljednjih dvadesetak godina, a činjenica da su se t e k izu zetno ponegdje novi oblici urbanog planiranja pojavili u praksi, previše ne ohrabruje. U r b a n o se planiranje i n j e g o v a p r a k s a j o š uvijek odvija k a o t r a d i c i o n a l n o p l a n i r a n j e .
Planiranje za završne produkte** zapravo je t r a d i c i o n a l n o
planiranje. O n o se zasniva na propisivanju d u g o r o č n i h ciljeva razvoja, koji se usmjerenim, p l a n s k i m k r e t a n j e m t r e b a j u dostići. Takvi su planovi vrlo deterministički, t e h n i k e planiranja vrlo proste i j e d n o s t a v n e . U m j e s t o studija razli čitih f e n o m e n a u u r b a n o m životu, t a k o o r i j e n t i r a n i m * Ovakvu podjelu preuzeli s m o od A. J. Dolman, New Directions in Physical Planning, B o u w c e n t r u m , R o t t e r d a m , 1973, mimeographed. ** U literaturi na engleskom jeziku o v a k a v tip p l a n i r a n j a se naziva »end-product oriented planning«, pa s m o i mi usvojili taj naziv.
249
planiranjem dominira dizajn kao osnovno oruđe planiranja. Osnovni instrument kojim se tako orijentirano planiranje koristi je tzv. generalni ili opći urbanistički plan, a koji se izrađuje za relativno duži vremenski period (od cea 25—30 godina)*. Ideološka pozadina takvog usmjeravanja je uvje renje ο postojanju kategorije općeg ili javnog dobra (inte resa), pa je i proces planiranja usmjeren ka njegovom posti zanju. Politička podrška takvom planiranju je u općem konsenzusu. Snažno je prisutno uvjerenje da je planiranje podjednako dobro za sve. Participacija stanovnika u procesu planiranja nije a priori isključena, no niti se mnogo od nje očekuje. Plani ranjem rukovode stručnjaci, eksperti koji najbolje znaju kakav kurs akcije planiranje treba zauzeti. Stručnjaci imaju veliku mogućnost legitimiranja vlastitih vrijednosnih sistema, koji su najčešće bliski onima što se mogu nazvati »vrijed nostima srednje klase.« Na prethodnim smo stranicama ovoga rada većinom kritizirali ovakav smjer procesa planiranja. Ovaj puta ćemo ukratko sumirati konzekvence do kojih tako orijentirano planiranje dovodi. Na prvom mjestu ono je nedemokratsko, zatvorenog procesa donošenja odluka, isključuje većinu stanovnika iz procesa odlučivanja ο svojim bitnim problemima u okvirima svakodnevnog života. Politički je relativno naivno jer polazi od navodnog konsenzusa, od uvjerenja da svi članovi odre đene društvene zajednice dijele iste vrijednosti, aspiracije i, naročito, probleme. Nasuprot tome, u najvećem broju slučajeva »oni koji gube« najčešće su i najdepriviraniji slo jevi stanovništva. Akcent u planiranju stavljen je na produkt, odnosno, osnovna intencija planiranja je isporuka plana, a ne proces planiranja koji rješava svakodnevne probleme gradskog života. Kao opozicija ovako orijentiranom urbanom planiranju, javile su se različite orijentacije. Osnovna kritika na kojoj izrastaju drugi pristupi pla niranju koji su usmjereni na proces rješavanja problema * Le Corbusier je s m a t r a o da urbanistički p l a n o v i trebaju vršiti pred viđanja za n a r e d n i h 50 g o d i n a !
250
je dugoročnost, sterilnost i nepraktičnost planiranja kao ciljno i produkt orijentirane aktivnosti. Nasuprot dugoročnoj preskripciji koju zastupa ciljno i produkt orijentirano planiranje, planiranje kao rješavanje problema je pretežno kratkoročno. Ono je više angažirano na rješavanju svakodnevnih (»malih«) problema stanovnika grada, nikada ne teži dovršenim rješenjima i bitnim prevra tima, nego je uvijek marginalno. Umjesto predviđanja »svijetle budućnosti« ono je u osnovi usmjereno poboljšavanju statusa quo, odnosno, orijentirano je na rješavanje vidljivih problema. Korijeni ovakvog planerskog usmjerenja su u »lječilačkom« karakteru prvih na pora progresivnih administratora iz druge polovice 19-og sto ljeća. Takvo se planiranje vrši iz dana u dan, a njegovi no sioci i zastupnici nisu opterećeni potrebom korišćenja spe cijalne, komplicirane metodologije, već se u svom djelovanju koriste vrlo operativnim postupcima.* Planeri koji se zalažu za takvu orijentaciju, smatraju da je planiranje, ma koliko se trudilo, razjedinjeno u vre menu i u fazama. Zbog toga je bolje posvetiti se rješavanju svakodnevnice umjesto da se planira nepoznata budućnost. Ovakva orijentacija ka rješavanju problema svakako je mnogo zanimljivija od one koju smo prethodno razmatrali. No, makoliko je zavodljiva, ipak ju je moguće kritizirati. Ranije smo spomenuli da je u planiranju vrlo teško pravilno definirati osnovne i specifične probleme. Ova orijentacija (usmjerena rješavanju problema) svakako se na prvom mjestu sukobljava sa spomenutom teškoćom. Ponovno je potrebno utvrditi: Tko je taj koji će definirati problem? Da li su problemi prepoznatljivi, svakome podjednako »vid ljivi«? * M o g l i bismo reći — grad se l i j e č i i z n u t r a , a narasta p r e m a van. N a s u p r o t t o m e , ciljno i p r o d u k t orijetirano planiranje rješava p r o b l e m e stvarnim planiranjem, pa umjesto, na primjer, rješavanja p r o b l e m a posto j e ć i h naselja u gradu, o n o planira n o v a naselja, nove gradove. P l a n i r a n j e » z a rješavnje p r o b l e m a « svakako ostaje u g r a n i c a m a postojećeg g r a d a l i j e č e ć i njegove svakodnevne boljke, a n a s u p r o t t o m e , ciljno p l a n i r a n j e » b j e ž i « od p r o b l e m a postojećeg grada. Po toj karakteristici tu s p a d a i U r b a n i s t i č k a »science fiction«.
251
Ova bi teškoća bila, ako ne riješena, a ono, svakako, dje lomično umanjena razvijanjem demokratske procedure do nošenja odluka uz široku participaciju stanovnika. Drugi j e preduvjet, svakako, specificiranje populacije i problemskih grupa stanovništva. Time bi se unekoliko olakšali problemi adekvatnijeg definiranja problemskih situacija. Slična je teškoća u ovoj orijentaciji planiranja i slijedeća: Vrlo je teško reći i odlučiti kada je neki problem »riješen«. Ocjena stupnja riješenosti pojedinog problema varirala bi prema kriterijima procjene. Ukoliko bi oni bili vrlo strogi, teško bi se mogao naći i jedan urbani problem za koji bi se moglo reći da je »riješen«. Ocjena stupnja riješenosti poje dinog problema determinira i pravac planerske akcije. To znači, da na određeni način i planiranje usmjereno rješa vanju problema pretpostavlja određen stupanj relativnog konsenzusa medu stanovništvom koji će omogućavati zado voljavajuće slaganje oko definiranja problema te stupnja u kome je problem »riješen«. Naravno, može se pretposta viti, da bi u stupnju u kome pogađaju stanovništvo ozbiljniji problemi svojom težinom bili automatski istaknutiji od drugih. Orijentacija planiranja, kao rješavanja problema, pod loga je pristupa planiranju koje smo nazvali »adaptabilnim planiranjem« i do izvjesne mjere onom koje smo nazvali »akciono orijentirano planiranje«. Na više mjesta u ovom radu spominjali smo značenje ciljeva u urbanom planiranju. Tradicionalno planiranje, ο kojem smo najviše raspravljali, je ciljno orijentirano plani ranje. Za razliku od toga, orijentacija planiranja ka uspo stavljanju ciljeva rukovođena je pluralitetom ciljeva, te njihovom stalnom transformacijom. Ne postoji određeni iznos normativnih ciljeva kojima je društvena praksa orijen tirana, nego postoje ciljevi sektora i oni općenitijeg karak tera kojima je planiranje usmjereno. Shodno postignutom stupnju razvijenosti društvene prakse, ciljevi se revidiraju i transformiraju. Ovakva orijentacija u planiranju polazi od pretpostavke da ». . . ne znamo gdje se nalazimo, ali znamo kuda trebamo ići« (Dolman, 1973, str. 163). 252
I ovaj se koncept planiranja osniva na pretpostavci ο postojanju konsenzusa. U situaciji u kojoj većina članova određene zajednice dijeli iste ali slične vrijednosti i aspira cije, kao i probleme, ovakav, zapravo normativni pristup, relativno je moguće provoditi. No, za razliku od ciljno i produkt orijentiranog planiranja, koje inzistira na dugoroč noj preskripciji, ovaj koncept uvodi interesantnu ideju tran sformacije ciljeva u odnosu na aktuelne društvene potrebe. Dijaspora između normativnog i stvarnog (željenog i posto jećeg) izvor je iz koga se crpe elementi postavljanja novih ciljeva. Postoji svakako i opasnost da bi kontinuirana transfor macija ciljeva mogla dovesti do totalnog pluraliteta orijenta cija, pri čemu bi kontinuirana izmjena onoga što se smatra »željenim stanjem« (ciljem) dovela do velike i posvemašnje relativizacije smisla društvenih ciljeva i pravaca društvenog razvoja. Takav smisao planiranja očito se osniva na percep ciji društva koje relativno harmonično i sinhrono živi. Ranije smo u par navrata spomenuli da je takav stav politički naivan, te da je bliže istini ako se društvo promatra s pozicija konflikta. Na tragu, međutim, ove orijentacije planiranja, kao uspostavljanja ciljeva, razvili su se slijedeći pravci: »strukturalno planiranje«, »taktično planiranje« i »sistemsko planiranje«. Svim tim pristupima planiranja zajedničko je prihvaćanje prije slike kooperativnog negoli konfliktnog društva. U opreci spram osnovnih konceptualizacija planiranja koje se manje — više zasnivaju na kooperativnom shvaćanju društva, razvijaju se različiti pristupi kojima je zajednička usmjerenost ka rješavanju konflikata* Ona polazi od nekih pretpostavki koje se u mnogome razlikuju od predhodnih. * Ovakav bi stav m o g a o navesti na p r e t p o s t a v k u da drugi pristupi planiranju ne idu rješavanju konflikata. S v a k a k o da je bilo kakvo plani ranje, kao što s m o to istakli, aktivnost u s m j e r e n a kontroli, regulaciji općih procesa u društvu, o d n o s n o , k održavanju statusa q u o , uz njegove »po trebne« promjene. N o , t r a d i c i o n a l n o p l a n i r a n j e p o l a z i od pretpostavke ο nepostojanju konflikata, a svojim djelovanjem ih z a p r a v o stvara. N a s u p r o t t o m e , konfliktna orijentacija s m a t r a da su konfliktni odnosi sve prisutni, pa t o m e t r e b a prilagoditi i u r b a n o planiranje.
253
Na prvom mjestu, oštro se odbacuje ideja ο koopera tivnom ili harmoničnom društvu u kome postoji konsenzus oko toga što je to »opći interes«. Umjesto toga, »konfliktni planeri« smatraju da u društvu postoji socijalna slojevitost koja, grubo rečeno, neke socijalne skupine stavlja u privile giran, a neke u depreviligiran položaj u društvu. Osnova »nepravedne distribucije« je različita zastupljenost bogatstva, društvenih i političkih prava među stanovnicima. Kao što postoji nejednakost u društvu, tako postoji i nejednakost u djelovanju planiranja na razne skupine stanovnika, ovisno ο njihovom društvenom položaju. Urbano planiranje svojim akcijama uvijek dovodi do podjele stanovništva na one koji profitiraju i one koji gube. Uloga bi planiranja u konfliktnim uvjetima bila, na neki način, rješavanje konfliktnih situacija u smislu stvaranja pozitivnih promjena cjelokupnog društva. Lijevo angažirano radikalno planiranje posebno je došlo do izražaja u koncepciji tzv. »zastupničkog planiranja«. Ta orijentacija u potpunosti promatra društvo kao konfliktni konglomerat grupa i individua, i smisao urbanog planiranja vidi u pomaganju i zastupanju onih koji su najviše obesprav ljeni.* Ο različitim vrstama radikalne orijentacije teže bi se, u striktnom smislu urbanizma kao discipline, moglo govoriti, nego prije ο tome da se radi ο socijalnom pokretu. U tom smislu, radikalni planeri odbacuju modernu urbanističku * Nije č u d o da se taj p o k r e t p r v o razvio u visokostratificiranim, klasnim, s u v r e m e n i m d r u š t v i m a k a o što je, na primjer, A m e r i k a . /. M. Simmie, u p r e d g o v o r u svojoj knjizi Citizens in Conflict, čiji je i naslov indikativan, n a v o d i i n t e r e s a n t n e r a z l o g e z b o g kojih se o d l u č i o da je napiše. Citizens in Conflict je p r o i z a š l a i dva o s n o v n a i z v o r a inspiracije. Prvi je, da poslije desetak g o d i n a r a d a u p l a n i r a n j u g r a d a u p r a k s i , ali i u teoriji, i poslije inicijalnog p e r i o d a u k o m e je izgledalo da p l a n i r a n j e grada n u d i m a t e r i j a l n a obećanja i d o p r i n o s i ostvarivanja željenih p l a n i r a n h socjalnih p r o m j e n a u g r a d o v i m a , p o s t u p n o s a m postajao sve razočaraniji. To r a z o č a r a n j e proizašlo je u g l a v n o m , iz analize r e z u l t a t a koje je plani ranje g r a d a i m a l o , i i m a na različite g r u p e stanovnika. To je č i n i se bilo p o s e b n o oštro s o b z i r o m na n a j m a n j e s p o s o b n e da sami sebi p o m o g n u , z b o g t o g a što n e m a j u e k o n o m s k u i političku m o ć ili z a t o što ne govore isti jezik ili dijele iste vrijednosti k a o i p l a n e r i g r a d a « (J. M. Simmie, 1974, str. 1).
254
tehnologiju i svoje djelovanje prvenstveno vide u ličnom angažmanu u konkretnoj i političkoj akciji. Moglo bi se reći da takav oblik radikaliziranja urbanog planiranja predstavlja »revoluciju u malom« koja, iako vrijednosno angažirano djeluje u smislu pomaganja najobespravljenijih, ne dira u odnose moći globalnog društva. Snaga kojoj se radikalno planiranje obraća nije klasični proletarijat, nego, na primjer u SAD, nezaposleni. Crnci, Portorikanci, druge etničke ma njine, siromašni uopće, »urbana bijeda«, itd. No, ipak je moguće da će takva orijentacija dovesti do, možda, radikali ziranja na širem planu. Jedan od propagatora tzv. zastup ničkog planiranja (advocacy planning) — Robert Goodman — postupno se ipak razočarao u mogućnost »izmjene svijeta« planiranjem. »Nasuprot popularnoj mitologiji, planiranje nije donijelo socijalizam — postalo je perfidno oružje za očuvanje kontrole pod maskom racionaliteta efikasnosti i nauke . . . Zastupničko planiranje i drugi programi učešća građana u planiranju mogu samo olakšati da se maska održa va, dopuštajući siromašnima da određuju svoje vlastito stanje ovisnosti« (R. Goodman, 1972, str. 211—212). U naj novijim konceptualizacijama urbane sociologije dosta pažnje posvećeno je problemima tzv. urbanih socijalnih pokreta, što predstavlja ne samo inovaciju u teoriji planiranja, nego i u klasičnoj sociološkoj teoriji ο revolucionarnoj snazi dva desetog stoljeća i njenim prevratničkim potencijalima. U prethodnom izlaganju ukazali smo na nekoliko mo gućih pristupa urbanom planiranju. Ukazali smo na dvije osnovne orijentacije — jednu, koja je orijentirana na izradu produkata — planova, i drugu, koja je više orijentirana na proces planiranja. Na osnovu spomenutih pristupa, formi rale su se različite konceptualizacije ο urbanom planiranju. Tradicionalno planiranje, koje se nekada naziva i unitar nim*, planiranje je koje se danas u svijetu najviše primjenjuje. Ο takvoj smo praksi planiranja u ovom radu više puta * Donald Foley, inače zastupnik ideje a d a p t a b i l n o g planiranja, ko risti naziv u n i t a r n o planiranje (unitary planning). U s p . u D. L. Foley, 1967., str. 56. Sličan naziv (unificirano) koristi se i u: Preliminary Report on Unified Approach to Development Analysis and Planning, United N a t i o n s , 6. Oct., 1972, m i m e o g r a p h e d .
255
govorili, naročito u odjeljku ο planiranju kao ciljno i produkt orijentiranoj aktivnosti. Ukratko ćemo se podsjetiti najvaž nijih odlika takvog pristupa. Tradicionalno planiranje usmjereno je prvenstveno na izradu plana u odnosu na uspostavljene ciljeve, pa je, prema tome, ciljno i produkt orijentirano. Osnovni instrument dje lovanja je urbanistički plan, najčešće zvan »generalni urba nistički plan«, koji daje vrlo determinirane i krute propozi cije dugoročnog kretanja ka budućnosti. Charles Abrams kaže ο generalnom urbanističkom planu slijedeće: »Samo su neki aspekti planiranja grada izazvali toliko kontroverzi kao što ih je izazvao generalni plan . . . Nijedan generalni plan ne može zadovoljavati suočen s dnevnim promjenama izazvanim industrijalizacijom, promjenama u stanovništvu, porastom saobraćaja, procesima suburbanizacije i periodič nim političkim promjenama« (Ch. Abrams, 1971, str. 186— 187). Ovakvo planiranje provodi uska grupa visokospecijaliziranih eksperata, a participacija ili sudjelovanje stanovništva u procesima donošenja odluka, ako i postoji, više je formal nog negoli stvarnog karaktera. Način planiranja skoro is ključivo je orijentiran na elemente usko shvaćenog prostor nog planiranja, pri čemu se prostor tretira kao nezavisna varijabla koja ima izvanredno snažan utjecaj na ponašanje individua.* Takvo je planiranje, dakle, isključivo normativno, krajnje preskriptivno, deterministično i ekskluzivno. Prema svakodnevnim problemima stanovništva u gradovima rea gira rigidno, te ukazujući na svoj osnovni produkt — gene ralni urbanistički plan koji je točno predvidio što treba biti u pojedinim prostorima grada locirano. Zbog toga su sukobi stanovnika s urbanističkom administracijom vrlo česti, a * Spominjali s m o tzv. arhitektonski, ekološki ili urbanistički deter m i n i z a m , što su teorije sazdane na uvjerenju ο važnosti p r o s t o r n i h (fizič kih) e l e m e n a t a na ponašanje individua. Ο p r o s t o r u kaže D. Harvey slijedeće: »Distinkcija između društvenih p r o c e s a i p r o s t o r n e f o r m e od uvijek je bila p r o m a t r a n a više k a o artificijelna, n e g o r e a l n a . . . P r o s t o r n e f o r m e ne p r o m a t r a j u se k a o n e p o k r e t n i objekti u kojima se socijalni pro cesi otkrivaju, n e g o kao stvari koje »sadržavaju« socijalne p r o c e s e u istom smislu u k o m e su socijalni procesi prostorni.« D. Harvey, 1975, str. 10—11.
256
nerazumijevanje svakodnevno, no odstupanja od generalnog plana skoro da su pravilo. Tehnike, kojim se takvo planiranje služi, vrlo su jedno stavne i orijentirane prvenstveno ka planiranju prostora kao nezavisne varijable. Takvo je planiranje dominirano dizajnom prostora grada što svoju materijalizaciju nalazi u zoniranju grada (zoning) na područja (zone) različite na mjene. Između zona različite namjene (stanovanje, rad, indu strija, rekreacija, trgovine, i. sl.) postoji komunikacija, pa se, prema tome, planiranje svodi na organiziranje komunikacije — saobraćaja između zona različite namjene. Nasuprot rje šavanju svakodnevnih problema stanovnika grada, takvo je planiranje usmjereno kreiranju i stvaranju idealnih zajednica ili, kako se to u nas zove, novih naselja planiranih uglavnom na osnovi tzv. principa »jedinice susjedstva«.* »Mali« gradski problemi u takvom konceptu planiranja nemaju svoje mjesto. Nasuprot njima, potrebno je rješavati generalne, opće pravce razvoja grada. U tom konceptu, urbanizam je estetska kreacija prostora, a ne socijalno anga žirana aktivnost rješavanja svakodnevnih problema grad skog života. Radi se, dakle, ο svojevrsnoj arhitekturi grada, ο »davanju« reprezentativnog karaktera gradu. Takav je urbanizam često u čvrstoj povezanosti s poli tičkom upravom grada za koju, zapravo, i planira, pa sprem no izvršava želje i zahtjeve političke elite usmjerene reprezentativnosti u gradu. Kao kritika tradicionalnog načina urbanog planiranja, a naročito kritika elementa dugoročnosti, determinizma i nefleksibilnosti, javljaju se različita usmjerenja i orijentacije. Možda je najbolji primjer tzv. adaptabilno planiranje. Začetnik ovog usmjerenja u urbanom planiranju je Do nald Foley.** Nazvavši tip planiranja za koji se zaleže adaptibilnim, Foley ga opisuje kao usmjerenje koje odbacuje fi nalno stanje kao ono stanje kojem je planiranje usmjereno. * E n g l , neighboard unit. P r v i zastupnik ideje ο »jedinici susjedstva« bio je Clarence Perry. On je s m a t r a o da o n a m o r a imati slijedeće sa držaje: e l e m e n t a r n u školu, m a l e p a r k o v e i igrališta, lokalne p r o d a v a o n i c e , rezidencijalnu okolicu stanovanja. Cit. po /. Tetlow i A. Goss, 1970. ** Ovaj prikaz u g l a v n o m će se oslanjati na članak D. Foley-a. 17
U r b a n a sociologija
257
Adaptabilno planiranje do izvjesne mjere odbacuje ideju konsenzusa i, nasuprot tome, prihvaća pluralitet javnih { privatnih interesa zalažući se za specifičan pristup svakom fenomenu gradskog života. U tom smislu je adaptabilno pla niranje više procesno orijentirano, a ne orijentirano kao ono planiranje koje smo nazvali »ciljno« ili »produkt« orijentira nim planiranjem. Pri tome je ono na tragu one konceptualizacije planiranja koju smo u prethodnom poglavlju nazvali »planiranjem koje je orijentirano k rješenju problema«. Za adaptabilno planiranje karakteristično je da odbacuje ideju generalnog plana zalažući se, nasuprot tendenciji pro duciranja planova, za tendenciju rješavanja problema plani ranjem. Dakle, umjesto uspostavljanja željenog stanja u bu dućnosti planiranjem, potrebno je rješavati svakodnevne probleme. U tom smislu, planiranje će radije utjecati i stimu lirati one snage i tendencije procesa koje su usmjerene transformaciji urbane okolice, nego što će biti usmjereno izradi planova dugoročnog razvoja.* Glavna je odlika i zanimljivost ovog koncepta u njegovoj pragmatičnosti. Interes za konkretne, male probleme urbane svakodnevnice otvara perspektive za angažirano rješavanje svakodnevnih problema. U tom je smislu adaptabilno plani ranje u potpunosti orijentirano rješavanju problema, pa se susreće sa svim onim teškoćama koje smo spomenuli kada smo raspravljali ο konceptu planiranja koje je usmjereno rješavanju problema.** Osnovna intencija akcionog planiranja je da premosti prazninu koja postoji između planiranja i realizacije, od nosno, osnovni smisao akcionog planiranja je taj da planira nje akciono orijentira. Akciono planiranje zapravo je akcija u planiranju. U tom smislu, a da bi se mogao stvarno pre mostiti jaz između planiranja i realizacije, rješenja koja pred* Odsustvo bilo kakve d u g o r o č n e k o m p o n e n t e u k o n c e p t u adaptab i l n o g planiranja dovodi, ipak, u sumnju n e k e od njegovih pozitivnih karakteristika. U takvoj situaciji, pitanja degradacije i u g r o ž a v a n j a čovje kove okolice, ostaju neriješena u d u g o r o č n o m smislu. * * S p o m e n u l i s m o teškoće koje s e m o g u javiti o k o definiranja p r o b l e m a (problemska situacija), z a t i m , teškoće o k o t e r m i n a »rješavanje p r o b lema«, itsl.
258
laže ovakav tip planiranja moraju biti akciono fundirana, odnosno, predlažu se ona rješenja problema koja u prijed logu rješenja sadrže razrađen koncept akcije.* Plan je u tom konceptu samo instrument s ugrađenom akcijom. Planer koji akciono djeluje, nije više specijalista — ekspert koji, korišćenjem suvremenih metoda, planira. On je samo analizator i njegova uloga je takva da u kon taktu s »običnim« ljudima pronalazi rješenja za njihove probleme. Ekspertno znanje, koje takav planer posjeduje, samo je preduvjet njegovog akcionog djelovanja. Kao što je iz rečenog vidljivo, i ova koncepcija planiranja polazi od pretpostavke ο aktivnom, konfliktnom društvu u kome planiranje djeluje. Planer prihvaća konfliktnosti inte resa, težnji i aspiracija ljudskih grupa i pojedinaca kao nor malnu činjenicu, te svojim djelovanjem samo usmjerava akcije ka pozitivnom ishodu. Planer, dakle, istražuje kon flikte situacije i smatra ih izvorom konstruktivne akcije. Iako je prihvaćeno, kao što vidimo, shvaćanje konflikt nosti društva, ipak akciono planiranje djeluje u okviru datih ograničenja sistema, te je u svom djelovanju rukovođeno osnovnim općim pravcima djelovanja što proizlaze iz central nih mjesta donošenja odluka. Vlada također mora osigurati decentralizaciju — kako procesa donošenja odluka, tako i pristup informacija svih zainteresiranih. Preduvjet decentralizacije informacije i pro cesa donošenja odluka je teritorijalna decentralizacija. U okvirima teritorijalnog decentraliziranog sistema i disperzije * K o n c e p t a k c i o n o g planiranja z a s t u p a J. Friedmann, pa će se izla ganje ο njemu u g l a v n o m oslanjati na slijedeće r a d o v e Johna Friedmanna: — J. Friedmann J. Miller: The Urban Field, » J A I P « , t o m . 3 1 , N o v . 1965, str. 312—320. — J. Friedmann: Notes on Societal Action, »JATP«, t o m . 35, Sept. 1969, str. 311—318. — J. Friedmann: The Future of Comprehensive Planning, A Critique, »Public Administrative Review«, t o m 27, M a y / J u n e 1971, str. 315—326. U t o m k o n c e p t u , ukoliko on n a r a v n o funkcionira u realnosti, diskusija ο realnosti p l a n o v a izostaje, jer a k c i o n o planiranje predlaže s a m o a k c i o n a rješenja (realna). 17*
259
sistema informacija i procesa donošenja odluka, uloga vlade ostaje takva da razvija opće pravce djelovanja i razrađuje koordinate uloge planera kao analizatora konkretne (kon fliktne) prakse. Ovaj pristup svakako je interesantan sa svojim zahtjevom za decentralizirano donošenje odluka, za decentralizaciju odlučivanja uopće, odnosno, za daljnje decentraliziranje procesa planiranja uopće. Smatramo, ipak, da se prvenstveno radi ο određenom stupnju intelektualizacije procesa planira nja. Formalna i neformalna ovisnost uloge planera, kao ana lizatora društvene prakse u općim strukturalnim linijama razvoja društva, dosta je komplicirana za razvoj istinski demokratskog planiranja. Taktičko planiranje proizašlo je također iz pokušaja po mirenja jaza između planiranja i realizacije. Taktičko plani ranje* zasniva se na uvjerenju da se dugoročni ciljevi urba nog planiranja mogu realizirati jedino kroz procese kratko ročnog prilagođavanja. Drugim riječima, da bismo realizirali određene poželjne ciljeve dugoročnog razvoja, potrebno je da se služimo posebnom varijantom taktičkog prilagođavanja koja će najsigurnije omogućiti da naši dugoročni ciljevi budu dostignuti. Taktičko planiranje je u izvjesnom smislu podvarijanta tradicionalnog planiranja koja akcenat stavlja na etape kao ključne elemente u procesu planiranja. Guttenberg razlikuje dvije vrste planova. Jedno je gene ralni ili opći plan, a drugo je taktički plan. Taktički plan je samo sredstvo da se postignu ciljevi generalnog plana. Radi se, očigledno, ο određenoj strategiji prilagođavanja koja pretpostavlja određeno logično sprovođenje planerskog procesa. Naša iskustva međutim govore da je vrlo teško u okviru generalnog planiranja osigurati izvršavanje ciljnih zahtjeva taktičkim varijantama. Najčešće pojedine etape pla na (taktički prijedlozi) nisu u uskoj vezi s postavljenim, općim ciljevima plana, a jednom usvojena etapa plana stihi jom događanja smatra se dovršenim rješenjem. Zaboravlja * N j e g o v je z a s t u p n i k Albert Guttenberg, i p r i opisu o v o g oblika p l a n i r a n j a oslonit ć e m o se na slijedeći tekst: A. Guttenberg, The Tactical Plan, u: M. M. W e b b e r , ed. E x p l o r a t i o n s i n t o U r b a n S t r u c t u r e , o p . cit. str. 197—219.
260
se, dakle, da se radi ο etapi plana, odnosno, da postoji i neki drugi plan pored etapnog. Podjela planiranja na etape je u nas jedan od uzroka perpetuiranja »planiranja radi plani ranja«. Budući neizvođenje pojedinih etapa plana izostaje skoro poslovično, a u okvirima snažnog djelovanja norma tivne strukture ciljeva, potrebno je stalno iznova proučavati probleme (jer se situacija kontinuirano mijenja) i iznova predlagati nove i nove etape i varijante plana koje će osigu ravati ostvarivanje osnovnih ciljeva plana. Realizacija pla nova najčešće se u nas dešava pojedinačnim izvođenjem par cijalnih dijelova etapa planova, pa je uvjerenje da se razra dom specijalne strategije, odnosno — taktičkim planiranjem, može osigurati ostvarivanje planova, bliže iluziji nego istini. Naivnost prijedloga taktičkog planiranja ne isključuje, međutim, potrebu razrade specijalnih strategija ponašanja da bi se željeni elementi plana ostvarivali. Strukturalno planiranje, u okvirima planiranja grada, je pokušaj da se umjesto preciznog programiranja budućnosti izvrši strukturalno pripremanje za budućnost. Ono je pod vrlo jakim arhitektonsko-urbanističkim utjecajem i do sada je primjenjivano u nekoliko pokušaja planiranja.* Strukturalno planiranje akcentira proces u planiranju razrađujući različitim modelima »strukturalne kombinacije«. U tom smislu svi strukturalni planovi moraju biti fleksi bilni i dozvoljavati primjenu različitih modela struktura. U strukturalnom planiranju razlikuju se razvojni i strukturalni nivo planiranja. Razvojnim planiranjem orijentira se razvoj prema uspostavljenim ciljevima, a strukturalnim planiranjem istražuju se različite strukturalne mogućnosti kretanja u smislu pravaca koje determinira razvojno planiranje.** Da je strukturalno planiranje veoma mnogo povezano s arhitekturom i urbanizmom govori u prilog i teza ο poveza* P o z n a t i Milton Keynes, novi grad u okolici L o n d o n a , izgrađuje se na o s n o v a m a s t r u k t u r a l n o g planiranja. Isto t a k o i T h a m e s m e a d . ** U t o m smislu s t r u k t u r a l n o planiranje v e o m a m n o g o podsjeća na t a k t i č n o p l a n i r a n j e s razlikovanjem na ciljni p l a n (u s t r u k t u r a l n o m — razvojni) i taktički p l a n (u s t r u k t u r a l n o m — strukturalni). Osim toga, inzistiranje n a »strukturalnim aspektima« podsjeća n a neke o d e l e m e n a t a sistemaskog planiranja.
261
nosti strukture izgrađene okolice i ljudskog ponašanja. Takvo uvjerenje ο strukturalnim kategorijama fizičke okolice, kao bitnim elementima koji određuju ponašanje individua, u mnogočemu podsjeća na tzv. arhitektonski ili environmentalni determinizam, ο kome smo već u par navrata diskutirali u ovom radu. Zahtjev za strukturalnim planiranjem izraz je želje za fundiranjem planiranja na sistematskim osnovama, odnosno, uvjerenje da se modelnim variranjem strukturalnih karakteristika čovjekove izgrađene okolice može vršiti plani ranje.* Ovakav pristup u potpunosti ispušta iz vida socijalnu strukturu stanovništva i potrebu da se planiranjem izvršavaju određene socijalne promjene. Strukturalno planiranje je za pravo tradicionalno planiranje »na višem nivou«. Planiranje koje se uglavnom oslanja na opću teoriju si stema u urbanom planiranju, susreće se pod različitim ime nima — sistemsko planiranje, sistemično planiranje ili si stemsko shvaćanje planiranja.** Ο nekim elementima sistem skog planiranja raspravljali smo u ovom radu u poglavlju u kome smo razmatrali shvaćanje grada kao sistema, a i na drugim mjestima. Sistemsko planiranje proizašlo je iz naj* Da li je n a š a s v a k o d n e v n i c a s t r u k t u r a l n o definirana, o d n o s n o , ž e l i m o li mi k a o stanovnici g r a d a biti » s t r u k t u r a l n o m o d e l i r a n i « ? — ostaje o t v o r e n o pitanje. S t r u k t u r a l n o p l a n i r a n j e , n a o d r e đ e n način, p o d s j e ć a n a r a z n o v r s n a i z d a n j a »utopijskih p l a n e r a « , o d n o s n o , onoga š t o s e n e k a d a naziva a r h i t e k t o n s k o m ili u r b a n i s t i č k o m »science fiction«. I M i l t o n K e y n e s , a još više T h a m e s m e a d , b a r e m po o n o m e što se t a m o m o ž e vidjeti, ne govore u p r i l o g tezi da se radi ο n a s e l j i m a u ko j i m a su uvjeti drugačijeg k a r a k t e r a od bilo postojećih (u starijim dijelo v i m a g r a d o v a ) ili p a k onih naselja koja su p l a n i r a n a na neki d r u g i n a č i n . S t o g a se i ne č u d i m o da je T h a m e s m e a d i z a b r a n a za lokaciju snimnja filma » P a k l e n a n a r a n č a « , koji v r l o s n a ž n o govori ο o t u đ e n o s t i suvreme nog stanovnika grada. ** L i t e r a t u r a koja specifično raspravlja ο sistemskom p r i s t u p a n j u g r a d a , r e l a t i v n o j e m a l o b r o j n a . N a j p o z n a t i j i s u slijedeći r a d o v i : — G. A. Chadwick, A Systems View of Planning, P e r g a m o n Press, 1971. — J. B. McLoughlin, Urban and Regional Planning: A Systems Approach, F a b e r a n d F a b e r , L o n d o n , 1969. G. A. J. Catanese A. W. Steiss, Systems Planning: Theory and Application, H e a t h , L e x i n g t o n , Mass., 1970.
262
novijih dostignuća suvremene kibernetike, sistemskog inže njeringa i informacione teorije. Postoji velika množina definicija sistemskog urbanog planiranja, no svima je zajedničko to da sistemskom plani ranju pripisuju težnju da ljudsku okolicu promatra kao kompleksan sistem (ili, bolje rečeno, skupinu kompleksnih sistema), koje je moguće primjenom kibernetskih principa kontrolirati. U tom je smislu i osnovna orijentacija sistem skih planera usmjerena u pravcu razvijanja analitičkih mo dela sistema koji će uspješno simulirati evoluciju sistema, te pokušavati otkriti osnovne kontrolne mehanizme. Kada se otkriju kontrolni mehanizmi, uz pomoć modela, moguće je manipulirati sistem u željenom smjeru. Osnovna pretpostavka sistemskog pristupa je da okolina (u našem slučaju grad) pokazuje odlike sistemske strukture i sistemskog ponašanja. U poglavlju »grad kao sistem« tvrdili smo da se samo izuzetno može govoriti ο sistematskim karakteristikama u okvirima grada. Sistemsko planiranje, međutim, smatra da se simulacijom mogu planirati svi aspekti gradskog života. Za simuliranje i provođenje procesa sistemskog planiranja neophodna je upotreba kompjutera i drugih dostignuća suvremene nauke. U tom smislu — sistem sko planiranje je preokupirano slijedećim problemima: — kako utvrditi sve parametre različitih aspekata grad skog života u tom smislu da budu prilagođeni procesu simulacije? — kako razviti dovoljno složene modele čija će komp leksnost biti tolika da će uspješno moći simulirati sve potreb ne karakteristike urbanog života? Kao što je vidljivo, sistemsko planiranje više se bavi vlastitim problemima izgradnje metoda i razradom istraži vačkog instrumentarija. U uvjetima u kojima se, po našem mišljenju, vrlo teško može govoriti ο sistematičnom karak teru pojedinih aspekata gradskog života, sistemsko planira nje vrlo teško može dovesti do »boljeg planiranja«. Operacije sistemskog planiranja traže, skoro u pravilu, investiranje ogromnih financijskih sredstava, a koje bi bilo korisnije utrošiti u direktno poboljšavanje nekih od neuralgičnih prob lema. Istovremeno, rješenja koja predlaže sistemsko pla263
niranje toliko su kompleksna, a njihova uspješnost ovisi ο ili potpunom, ili nikakvom izvođenju,* pa se takvi prijedlozi najčešće ne realiziraju, izuzev ukoliko nisu usmjereni ka regulaciji, a ne izgradnji. Prijedlozi sistemskog planiranja zahtijevaju samo »totalna« rješenja. Mali problemi su ne znatni i nevažni. Zastupničko planiranje** počelo se razvijati u SAD po četkom 60-tih godina, gdje su neuspjesi urbanog planiranja, čini se, najviše pogodili najdepriviranije slojeve stanov ništva. U Americi je i danas najviše razvijeno iako je bilo prihvaćeno i u mnogim drugim evropskim zemljama. Ο kak vom se pristupu radi? Zastupničko planiranje jednostavan je pristup planiranju, te se ne zasniva ni na kakvim specijalnim metodološkim postupcima, kao što se, na primjer, zasniva sistemsko plani ranje. Zastupničko planiranje je zastupanje u planiranju od ređenih grupa, individua ili zajednica. Predstavnici pokreta zastupničkog planiranja smatraju da je društvo diferenci rano te da postoji pluralitet interesa, težnji, aspiracija i prob lema socijalnih grupa i individua. Oni, dakle, prihvaćaju konfliktni model društva. U društvu postoje bogatiji i siro mašniji, odnosno, socijalne grupe različitog statusa. Postojeće urbano planiranje provodi se najčešće u interesu »boljeg« dijela stanovništva, a na štetu »lošijeg«.*** * D j e l o m i č n o rješavanje je, dakle, neprihvatljivo, jer je sve »interkorelirano«. ** Engl, advocacy planning. Ovaj naziv u v e o je P. Davidoff 1962. g o d i n e , koji j e o s t a o sve d o d a n a s j e d n i m o d glavnih p r o t a g o n i s t a ovog p o k r e t a . U izlaganju ć e m o se osloniti na slijedeće r a d o v e : — Paul Davidoff Thomas Reiner, A Choice Theory of Planning, » J A I P « , torn. 28, M a y 1962, str. 103—115. — P. Davidoff, Advocacy and Pluralism in Planning, » J A I P « , torn. 31, br. 4., 1965, str. 331—338. — P. Davidoff, Planner as Advocate, u: Urban Government — A R e a d e r in A d m i n i s t r a t i o n a n d Politics, Banfield E., ed., F r e e Press, N e w York, 1969. Kritički se p r e m a p o k r e t u »zastupničkog planiranja« o d n o s e R. Good man i M. Kuenzlen. * * * Vrlo vidljivo u skoro svim akcijama u r b a n e rekonstrukcije (urban renewal) u S A D .
264
Planeri — zastupnici, oštro ustaju protiv takvog plani ranja koje kao instrumenat politike »čini siromašne još siro mašnijim«, a čiji realizator — planer, kao neutralni tehničar, koji ekspertno djelujući misli da ne donosi političke odluke, potpomaže održavanje statusa quo. Nasuprot tome, oni smatraju da djelovanje planera i planiranja mora biti vri jednosno angažirano — i to na strani ugroženih socijalnih slojeva. Svaka odluka koja se u planiranju donosi vrijedno sna je odluka, pa, prema tome, proces planiranja nije meha ničko nizanje i manipuliranje činjenica, nego vrijednosno vršenje izbora između mogućih alternativa — smjerova akci ja. Planer se uvijek nalazi u situaciji da bira čije interese da brani. Zastupnički planeri stavljaju se na stranu obespravlje nih i brane njihove interese u borbi sa »službenim urbaniz mom«. Pri tome, umjesto da sjede u svojim biroima, odlaze »među ljude«, u deprivirane zajednice, stječu njihovo povje renje, strpljivim radom otkrivaju koji su njihovi stvarni problemi, te zastupaju njihove interese tražeći ispunjavanje njihovih prava. To je ukratko osnova zastupničkog planiranja. Ono se, međutim, kao i drugi do sada spomenuti pravci planiranja, kreće u okvirima statusa quo, sistema, težeći samo njego vom poboljšavanju. Takav planer zastupa interes vlade, ali i interes stanovnika. Implicirano je, dakle, da nema nikakve sumnje u to da se ti interesi na različitim nivoima svakako razlikuju. U jednoj manje radikalnoj varijanti zastupničkog planiranja, planer zapravo ulogu medijatora koji u konflikt nim odnosima pokušava stvoriti dinamički konsenzus. »Advocacy planning« samo je djelomično orijentirano rekon strukciji socijalnog poretka, više njegovom unapređivanju. U radikalnim varijantama (koje su se naročito razvijale uz »rat protiv siromaštva« u SAD) i sam društveni poredak je bio ponekada dovođen u pitanje. Uvidjevši da je moguće govoriti ο više ili manje radikal noj varijanti zastupničkog planiranja, neki autori vrše pod jelu na tzv. tehničko i ideološko zastupničko planiranje.* * R. Pahl se, na primjer, zalaže za tzv. ideološko z a s t u p n i č k o plani ranje koje r a d i k a l n o ide za p r o m j e n o m društvenog položaja najdeprivira-
265
Zastupničko planiranje jedan je od najradikalnijih pra vaca u urbanom planiranju do danas. Dapače, teško da se može govoriti isključivo ο planiranju, radi se zapravo ο »mini revolucijama«. Veza s urbanim planiranjem može se potražiti u svjetlu činjenice da se takva revolucija odvija (u jednoj užoj perspektivi) — da li je moguća identifikacija »srednjeklasnog« planera s totalno drugačijim svijetom; da li je, s druge strane, moguće govoriti ο homogenosti interesa određenih zajednica, u tom smislu da postoje rješenja za sve — ne rađaju li rješenja jedne vrste nove probleme,- nije li provođenje »mini revolucija« ukalkulirano od strane »siste ma« kao sredstvo ublažavanja socijalnih tenzija,- itsl.? Smatramo da je vrijednost pokreta zastupničkih planera, pored njegove aktivne ideološke konotacije, intenzivna us mjerenost na svakodnevne probleme, odnosno, na one prob leme, koji su stvarno najakutniji. Međutim, zahtjev za re volucionarnim promjenama morao bi se postavljati prije na nekim drugim nivoima, a manje na nivou planiranja, posebno urbanog, pa je očekivanje socijalnog prevrata od strane zastupničkih planera prilična iluzija. Dosadašnje izlaganje ο problemima pristupa i konceptualizacija u urbanom planiranju pokazalo je da se osnovni sociološki interes konstituira u nalaženju društvenih kriterija proces planiranja. Stoga nam se ne čini najvažnijim utvrditi sve vrste različitih konceptualizacija ili pristupa, nego poku šati što kompleksnije definirati kriterije i pristupe fenomenu planiranja. Nije stoga čudno što je osnovni sociološki interes u proučavanju fenomena urbanog planiranja još uvijek us mjeren ka produbljivanju saznanja ο prirodi fenomena plani ranja, urbanizma, ο utjecaju države na usmjeravanje procesa palniranja, ο utvrđivanju stupnja relativne nezavisnosti feno mena planiranja, itsl. U slijedećem poglavlju iznijet ćemo naj novija razmatranja fenomena urbanizma i planiranja u ra dovima teoretičara nove urbane sociologije. nijih slojeva društva. Slično i H. Gens. T e h n i č k o z a s t u p n i č k o planiranje usmjereno je, m e đ u t i m , m a r g i n a l n i m , evolutivnim, p r i l a g o đ a v a j u ć i m p r o m j e n a m a sistema.
266
4. Nova sociologija grada, urbanizam i planiranje Urbana sociologija vrlo intenzivno se bavi razmatranjem procesa planiranja, odnosno, urbanizma. Polemički tonovi ο ulozi urbanizma, odnosno urbanog planiranja, planiranja uopće, posebno su karakteristični za taj segment proučavanja fenomena suvremenog društva. Mišljenje ο tome što pred stavlja, čemu i kome služi urbanizam, naravno, nisu ujed načena i usaglašena. Neka usmjerenja u novijem razvoju sociologije grada inzistiraju na prihvaćanju urbanizma kao osnovnog fokusa interesa »nove« urbane sociologije, a u nekim on ne predstavlja toliko značajno područje ispitivanja. Termin urbanizam se u Evropi najčešće koristi, i skoro u potpunosti zamjenjuje ono što se, na primjer, u nas naziva planiranjem grada. Što više, evropska (francuska tradicija i u nas je toliko jaka da su institucije koje se bave procesom planiranja grada po tom terminu dobile i svoje ime (na pri mjer — urbanistički biro, urbanistički institut, urbanistički zavod). Termin urbanizam, dakle, označava i proces koji se u drugoj tradiciji naziva planiranjem grada, prostornim plani ranjem. Neovisno ο tome što smatramo da urbanizam pred stavlja — najsuvremeniju tehnologiju planiranja, ili pak »superstrukturu društva dirigirane potrošnje« (Lefebvre) — važno je uočiti da je njegovo značenje znatno drugačije, na primjer, u SAD od onoga koje ima u Evropi, počev od zna čenja tog pojma kako ga definira Wirth, kao »način života«, pa sve do njegovog razumijevanja kao sredstva političke ma nipulacije. Urbanizam je, prije svega, nedovoljno određen pojam. On se koristi, skoro uvijek, kada se žele opisati određeni procesi vezani uz »urbano«, odnosno, grad. Kao takav, on se koristi često kao pojam koji dobro zamjenjuje pojam urbani zacije. Značenje koje mu pridaje Wirth, svakako je najzna čajnije i imalo je, kako smo to ranije naglašavali, veliki utje caj na usmjerenja razvoja urbane sociologije, a posebno na problem njenog znanstvenog konstituiranja. Difuznost, ne određenost i implicitna sveobuhvatnost tog pojma javlja se i kao posljedica osnovnih odrednica usmjerenja proučavanja urbanog fenomena u okviru tzv. čikaške škole, odnosno, od 267
načina kako je pojam »velikog grada« shvatio Simmel (vidi, na primjer, Simmel, 1971), a njegov učenik R. Park prenio u SAD i aplicirao u nizu radova. Terminom urbanizam, dakle, označavao se kompleks procesa koji su se javljali u velikom gradu, njihov utjecaj na pojedinca, ljudske grupe, institucije, pojedince, i tsl., kao i raznoliki procesi interakcije koji su se javili između pojedinca i »urbanizma«. Takvo značenje pojma najbolje odgovara kompleksnosti »urbane civilizacije« i svim aspektima kojima je ona označe na. Utjecaj metropolisa na čovjeka označava se terminom urbanizam, isto tako kao i mnogo manje komplicirani pro cesi međuutjecaja čovjeka i »grada«. Isti termin se koristi za označavanje i same tehnologije planiranja prostora. U takvom navođenju urbanizam predstavlja raznolike tehnike i postupke primjenom kojih se planira prostor. On se kao pojam u nas koristi prvenstveno da označi proces planiranja prostora, a umjesto njega jednakopravno se koristi i termin »prostorno planiranje«, odnosno, urbano i regionalno plani ranje. Iako se navedeni pojmovi koriste podjednako često i, po našem mišljenju, imaju približno isto značenje, ipak termin urbanizam posjeduje određena značenja i smisao koji nadilazi jednostavno »planiranje prostora«. To nije slu čajno i proistječe iz načina korišćenja termina, najčešćih referentnih okvira koje on označava, kao i iz relativne ne određenosti samog pojma. Neodređenost termina i mnoštvo asocijacija i pojmova što ih pobuđuje termin urbanizam pa i u kolokvijalnom govoru, dovode mnogo puta do nejasnoća ο pravom sadržaju tog pojma. Urbanizam može značiti i »nauku ο lijepim formama« i »tehniku oblikovanja prostora« i »način života«, ali i »distribuciju viška vrijednosti u pro storu, odnosno, »sredstvo intervencije političkog n a d ekonom skim sistemom na nivou prostorne jedinice« (Castells, 1969). Urbanizam se, dakle, s podjednakim pravom s m a t r a umjet nošću, naukom, tehnikom planiranja prostora, ili pak »na činom života«. U nekim drugim zemljama termin urbanizam još je više neodređen. U anglosaksonskom govornom području najčešće se umjesto urbanizma koriste termini town planning ili city 268
planning, a i u francuskom jeziku termin urbanizam uglav nom »pokriva« i područje planiranja grada. Pojam urbanizam s najmanje se jasnoće koristio, a i danas koristi u SAD. Počev od već klasičnog značenja ο »urbanizmu kao načinu života«, taj se termin javlja i kao ekvivalentan za pojam urbanizacije, ali i kao specifično »sta nje svijesti«. »Urbanizam je nešto više no samo specifično sta nje svijesti. Iznad svega, to je stupanj civilizacije.« (Bergel, 1955, str. 14). Freedman et all. (1967, str. 446—448) govore ο urbanizmu i naglašavaju njegov »tranzicionalni karakter«, i skoro u potpunosti ga koriste kao pojam kojim opisuje poja ve za koje se uobičajeno koristi termin urbanizacije. Pojam urbanizam razvio se toliko sveobuhvatno zbog načina kako ga je R. Park početkom ovog stoljeća uveo u prva sociološka istraživanja grada u SAD. Ono što Simmel naziva »metropolisom«, naročito kada govori ο odnosu veli čine naselja i ponašanja individua ili ο činjenici utjecaja metropolisa na čovjekov život i potrebu čovjeka da se po brine oko očuvanja integriteta svoje ličnosti (Simmel, 1971, posebno str. 333—334), to je R. Park, utemeljivač urbane sociologije u Chicagu početkom ovog stoljeća, nazvao urba nizmom. Park je smatrao Simmelov prilog ο odnosu metro polisa i mentalnog života najvažnijim prlogom uopće za raz voj urbane sociologije (Levin, 1971, str. LV—LVI). Wirthov pojam urbanizma kao načina života, predstavlja daljnji po kušaj operacionalizacije nedovoljno definiranog utjecaja me tropolisa na mentalni život. Takvo shvaćanje pojma ostalo je osnovno u američkoj urbanoj sociologiji sve do šezdesetih godina ovog stoljeća, a koncept urbanizma je jedan od zna čajnijih teorijskih dometa onog vremena jer su »... mnoga od najranijih istraživanja bila tek nešto više od jednostavnog izvještavanja javnosti ο osjećajima i problemima onih koji žive u slumovima . . . Bili smo impresionirani ogromnim raz likama između različitih susjedstava u gradu. Jedan od naših najvažnijih ciljeva je bio da otkrijemo obrazac razlike i da .uvidimo smisao u tome'. Mapiranje je bio metod koji nam se činio najprikladnijim« (Burgess i Bogue, 1970, str. 5—6). Tradicionalna, klasična urbana sociologija, prihvaća okvir urbanog kao osnovni referentni okvir, a urbanizam kao po269
seban oblik života koji je karakterističan za taj okvir. Takvo shvaćanje šezdesetih godina dolazi naročito pod kritiku »no vih tendencija«. Drugi aspekt shvaćanja urbanizma također se kritički razmatra. Radi se ο shvaćanju urbanizma kao određene teh nike, tehnologije planiranja prostora koja se svakodnevno primjenjuje u planerskim institucijama. Ranije, odnosno, klasično razumijevanje urbanizma shvaćenog ovaj puta, dakle, kao urban planning, računa s mogućnosti racionalnog usmjeravanja i kreiranja okolice uz pomoć određenih sred stava, postupaka i metoda. Urbanizam je, dakle, u tom smi slu shvaćen kao posebna tehnika i tehnologija upravljanja prostorom koja predstavla nužno oruđe suprotstavljanja kaosu do koga dolazi spontanim razvojem procesa urbaniza cije. Takvo shvaćanje pojma urbanizma implicira da postoje tehnički postupci, da ih je potrebno primjenjivati, te da je moguće u okviru koncepta »općeg dobra« umanjiti nedaće do kojih dolazi procesom urbanizacije. Kritička orijentacija u najnovijem razvoju sociologije grada posebno problema tizira stajališta ο mogućnostima primjene koncepta planira nja kao tehnike planiranja prostora. Razvoj urbanog plani ranja bio je, pak, jedan od najplodonosnijih razvoja u pro učavanjima urbanog fenomena, počev od općih postavki ο tome što je to urbano planiranje, pa sve do prijedloga primjene mnogobrojnih tehnika i tehnologija ο i tome »kako bolje planirati«. Razvoju pojedinih tehnika i koncepata pla niranja posebno je doprinijela primjena sistemske analize u području planiranja, a literatura ο tom području postala je jedna od najbrojnijih, ο čemu smo iscrpno govorili u pret hodnom poglavlju. U okviru analize procesa planiranja razvija se i posebna orijentacija u pokušajima ostvarivanja ideje ο tome »kako bolje planirati« — razmatranje uloge i tipa planera koji vrši određenu akciju u prostoru društvene zajednice i od čijih stavova, koncepata i ideja, u krajnjoj liniji, ovisi i rezultat planiranja. Koncept relativno autonomne uloge planera u procesu urbanog planiranja, dovodi često do primjene po jednostavljenih shema ο društvenom sistemu u kojima s jedne strane postoje planeri, a s druge politika, javnost, od270
nosno, prostor realizacije određenih planerskih zahvata. Za datak planera je da jasno formulirane zahtjeve društva pre toče u planerske zahvate i da predlože najefikasnije načine realizacije predloženog. U okviru takvog poimanja, socijalna zajednica se promatra kao pretežno nekonfliktna sredina u kojoj postizanje konsenzusa oko ciljeva i pretpostavki po jedinih procesa planiranja ne predstavlja veći problem. Pro blemi su tehničke primjene pojedinih rezultata koje je po trebno dalje razvijati da bi se što bolje planiralo. Konflikti koji se nužno pojavljuju u procesu urbanog planiranja, objašnjavaju se kao rezultat nedovoljno razrađe ne tehnike i metodologije planiranja, a tek u nekim slučaje vima urbano planiranje se shvaća kao proces koji je potreb no rješavati na nivou procesa donošenja odluka, na nivou participiranja »korisnika«, a tsl. Razvija se i posebna socio logija planera kojom se pokušavaju otkriti mehanizmi po našanja, utvrditi kakve bi trebalo promjene uvoditi u planersko ponašanje, kao i kakva je socijalna zbilja u kojoj se planiranje odvija. Takva sociologija planera stavlja poseban akcent na ulogu ličnosti planera koji svojim ponašanjem može vršiti različit utjecaj u svojoj sredini. Polazeći od pret postavke aktivnog subjekta, stvaraju se raznolike tipologije planera prema njihovom položaju, kao i prema njihovoj stvarnoj i mogućoj ulozi. Mnogobrojne su knjige i studije napisane ο ulogama planera — reformatora, ο planerima koji su »prekinuli s establishmentom« i priklonili se »margi nalnim slojevima«, ugroženim socijalnim skupinama i za jednicama. Zahtjevi za aktivnijom i svjesnijom ulogom pla nera, svakako, se ne smiju potcjenjivati. Vrijednosni sudovi, pretpostavke i shvaćanje socijalne realnosti od strane plane ra — također su važni elementi. Međutim, nije moguće raz vijati teorijski koncept zasnovan na odvojenosti posebnog realiteta u kome se stvaraju ciljevi društvenog razvoja, medijacije kroz koju takvi ciljevi prolaze (planeri) i uzburkane realnosti u kojoj se planiranje pokušava provoditi. Uloga planera u takvom konceptu se precjenjuje, svodi se na moderirano održavanje »postojećeg«, a cijeli koncept počiva na vještačkom razdvajanju dvaju sfera : društva i planera. 271
Kao regularan korektiv u tako shvaćenom procesu plani ranja grada nužno se javljaju i raznoliki, više ili manje iz raženi pokreti za »uključivanjem korisnika«, odnosno, parti cipacijom. Ona je ta koja treba smanjiti jaz što postoji između planera i planiranih, ona treba da smiri socijalne tenzije i ublaži mogući revolt, do koga bi eventualno moglo doći pokušajem provođenja određenog prijedloga plana. Ta kav aspekt participacije ima prvenstveni zadatak da stabili zira socijalnu situaciju, a tek manjim dijelom da usmjeri korisnike na kreativnu suradnju u procesu izrade plana. Navedeni koncept urbanog planiranja, kao što smo vi djeli, uključuje nekoliko elemenata: socijalna zbilja, planeri, »društvo«; participacija, »sistem«. Ovim elementima mogao bi se pridodati i element koji možemo nazvati »proces plani ranja«, odnosno, određena tehnologija planiranja, koja u određenom smislu u sebi sadržava sve navedene elemente jer se u procesu nužno s njima mora susretati. Proces planiranja može se promatrati kao autonomni proces koji slijedi iz određene racionalizirane aktivnosti društva, te, prema tome, može biti neupitan sam za sebe, a može ga se i kritički razmatrati — njegov smisao, intenci je, nosioce akcije, stvarne ciljeve, karakter tehnologije, i tsl. Za klasičnu urbanu sociologiju, sve do konca drugog svjet skog rata, nije karakterističan poseban interes za razmatra nje procesa planiranja kao sociološkog fenomena. Umjesto razmatranja procesa planiranja, istraživanja se orijentiraju uglavnom na ispitivanje, kako smo to do sada u više navrata isticali, date stvarnosti, grada i raznolikih manifestacija ljud skog ponašanja uvjetovanog »gradom«. Planiranje se shvaća kao regularna aktivnost kojom se pokušavaju ublažiti so cijalne posljedice nagle urbanizacije. »Proizvodi« procesa planiranja su karakteristični prijedlozi za izgradnju novih gradova, za obnovu starijih dijelova grada, za izgradnju idealnih mikrozajednica, reguliranje općeg prostornog raz voja na nivou grada, regije, ili pojedine zemlje. Uloga nosio ca procesa planiranja sadržana je prvenstveno u njegovoj tehničkoj perfekciji, vizionarstvu, idejama i sposobnosti da se odgovarajuća koncepcija koherentno formulira i operacionalizira. Uviđanje drugih (osim čisto tehničke) uloga pla-
nera dešava se tek kasnije, kada dolazi do prvih ozbiljnijih rasprava ο stvarnoj funkciji procesa urbanog planiranja, do čega dolazi u šezdesetim godinama ovog stoljeća. Neuspjesi urbanog planiranja širom svijeta, nezado voljstvo stanovnika novih naselja, neuspjele realizacije »ide alnih mikrorajona«, susjedstava ili pojedinačnih »rješenja«, vrlo brzo su doveli do nagomilavanja mnoštva literature ο mnogim aspektima neuspjeha. Nije trebalo proći mnogo vremena da se zaključi da nešto nije u redu ne samo s rezultatom određenog planerskog procesa, nego i sa samim procesom planiranja, odnosno, konceptom. Dio deformacija, neuspjeha i nezadovoljstava sigurno je mogao proistjecati i iz nedovoljno dobro realizirane zamisli određenog koncep ta (naselja, novog grada, četvrti, objekta), kao i zbog već poslovične nekompletiranosti svih novih zahvata, međutim, uskoro je postalo jasno da se ne može raditi samo ο parcijal nim pogreškama, situacijama ili pak slučajevima — nešto je u osnovi bilo pogrešno. Neki autori, ο čijim ćemo stavovima raspraviti u nastavku ovog rada, a koje svrstavamo u pred stavnike novijih tendencija u razvoju sociologije grada, po činju kritički razmišljati ο fenomenu urbanizma, ο tome što urbanizam (planiranje) predstavlja, čemu služi, ima li osnova da se ο njemu raspravlja kao ο znanosti ili pak određenoj vrsti umjetničkog djelovanja, kakve funkcije ispunjava, te kakva je njegova opća socijalna funkcija. Poseban bi zadatak bio ispitivanje ne globalne socijalne funkcije urbanizma, nego elemenata urbanističke doktrine koji su manje — više svuda podjednako važeći i primijenjivani, što je dovelo do svuda podjednakih neuspjeha i svuda lako prepoznatljivog, zastrašujućeg »internacionalnog stila« novih naselja, koja su toliko slična da ih je teško međusobno razlikovati.* Očigled no je, naime, da pojedini elementi urbanističke doktrine, neovisno ο mogućem osnovnom usmjerenju socijalne funk cije urbanizma, mogu također doprinositi bržem i lakšem ostvarivanju neuspjeha. Navodimo samo, na primjer, princip
272
18
* N e d a v n i p o h o d p o k r e t a » p o s t m o d e r n e arhitekture« prije svega je eklektična reakcija na internacionalni stil, a m a n j e pokret koji predstavlja z a o k r u ž e n u cjelinu. U s p . u Jencks, 1977. U r b a n a sociologija
273
zoniranja grada koji se još uvijek primjenjuje u mnogim urbanističkim doktrinama kao obavezan princip planiranja a koji dovodi do vještačke podjele grada na zone, koji od vaja pojedine funkcije stanovnika grada da bi ih poslije funkcijom prometa povezao i koji, konačno, dovodi do monofunkcionalnih predjela u gradovima širom svijeta. Princip zoniranja (zoning) je i administrativno — upravno upitan jer pokušava fiksirati određeni način upotrebe zemljišta kroz niz godina »po planu« — iako se socijalna zbilja rapidno mijenja, pa mnogo puta doneseni zonski plan, u trenutku kada biva proglašen zakonskim dokumentom, već ne odgo vara u potpunosti zbilji. Slično je i s, na primjer, principom izgradnje posebnih, »perfektnih«, isplaniranih po svim principima urbanizma, naselja, što je također široko prihvaćeno kao princip pona šanja na svjetskom planu. Klasični obrasci razvoja gradova uglavnom su se sastojali u postupnom dograđivanju, trans formaciji gradske strukture koja je pratila određenu logiku razvoja. Intenzivan rast gradova, pritisak stanovništva i po treba da se u što kraćem vremenu izgradi što veća količina stambenih jedinica, ali i određena urbanistička doktrina koja je zahtijevala izgradnju posebnih naselja, dovelo je do neosporne vladavine ideologije posebnih naselja. Osnovno usmjerenje izgradnje posebnih naselja dovelo je u mnogim gradovima do neprirodnog razvoja, koji se manifestirao, prije svega, u vještački izabranim prostorima intenzivne iz gradnje i relativnom, ili čak potpunom zapuštanju »ostalih« dijelova grada. Planiranje posebnih naselja i provođenje takve ideologije dovelo je do postupne »slumizacije« mnogih dijelova grada koji nisu bili podobni za intervenciju jer su zahtijevali diferencirani pristup, postupak sanacije, rekon strukcije ili pak specifične zahvate koje je nametala struk tura grada, kao što je, na primjer, revitalizacijski pristup. Planiranje, rukovođeno navedenim principima, i samo je doprinijelo postupnoj degradaciji postojećih gradova širom svijeta, kao i do neuspješnih pokušaja izgradnje novih na selja. Uzroci neuspjeha izgradnje novih naselja i procesi degra dacije jezgara gradova, naravno, kompleksnije su naravi i 274
moguće ih je tražiti, prije svega, u prevladavajućem društve nom odnosu koji karakterizira odnos prema urbanizmu, planiranju, no određeni »razlozi neuspjeha« leže, po našem mišljenju, i u neuspješnoj doktrini urbanizma, odnosno, pla niranja. Većina autora novijih tendencija razvoja urbane socio logije razmatra i fenomen urbanizma, odnosno, urbanog planiranja. Ispituje se — što predstavlja urbanizam, kakav je odnos između države (društva) i urbanizma, kakve vri jednosti rukovode urbanizmom, s kojih je polazišta moguće razmišljati ο urbanizmu? H. Lefebvre je među prvima poduzeo opsežnu kritiku urbanizma, naročito u svom djelu Urbana revolucija, u kome ustvrđuje da urbanizam nema epistemološkog uteme ljenja, te da u okviru urbanizma prevladava njegov institu cionalni i ideološki karakter (Lefevr, 1974, str. 14). Takav institucionalni urbanizam dovodi do stvaranja »institucio nalnog prostora« (ibid, str. 92), a urbanistička ideologija predstavlja svojevrsnu redukciju prakse (ibid., str. 176). Ur banizam se kao djelatnost nalazi uklještena između poseb nih i političkih interesa (ibd., str. 178), a jedna od najvažni jih njegovih funkcija predstavlja prenošenje »iracionalne racionalnosti«, što je zapravo jedna od njegovih funkcija u okviru »superstrukture birokratskog društva dirigirane po trošnje« (ibid., str. 184). Urbanizam se, po mišljenju Lefebvrea, mora kritički razmatrati, a kritika se ne smije svesti na kritiku samo rezultata urbanističke aktivnosti, ona se, prije svega, mora odnositi na kritiku urbanističke ideologije (ibid., str. 159). P. Mann (1970) naglašava da je pojam »urbanizam« goto vo sinonim za slumove, prenatrpavanje, kaos u prometu i spekulacije sa zemljištem (str. 2), pa u tom smislu vidimo da je značenje termina veoma različito od onoga u urbaniz mu kao »nauci ο lijepim formama« ili pak »urbanizmu kao načinu života«. U ovom slučaju određen način života također je označen navedenim terminom, ali ne onakav »način« ka kav je L. Wirth zamišljao! Po mišljenju ovog autora, klasičan aspekt proučavanja urbanizma uključuje razmatranje odnosa čovjeka i njegove fizičke okolice, a noviji uključuje raspravu 18»
275
ο urbanizmu kao načinu socijalne organizacije karakteristič ne za dostignuti nivo urbanog razvoja (ibid., str. 71). J. Simmie razmatra funkciju urbanog planiranja (urba nizma) u okviru dvaju konceptualizacija društvene strukture: kooperativne i konfliktne. U kooperativnom društvu postoji pretpostavka ο postojanju zajedničkog kriterija ο »normalnosti« određenog društva, činjenicama i vrijednostima koje se smatraju prihvatljivima za dato društvo i u kome, onda, razne ekološke teorije urbanizacije i urbanizma, napori za kreiranjem susjedstava i drugi planerski koncepti nalaze »prirodno« tlo svog razvoja (/. M. Simmie, 1974, str. 14). U okviru konceptualizacije »konfliktnog« modela društva, urba nizam se razmatra, prije svega, kao određena ideologija ο »općem dobru« koju zastupaju urbani planeri. »Oni tvrde da u raspoređivanju načina korišćenja zemljišta koriste funk cionalan altruistički pristup u ime općeg interesa. Pri tome tvrde da je javni interes oponiran privatnom, a njihovo djelovanje se odvija u okvirima političke neutralnosti i uz korišćenje racionalne, tehničke ekspertize« (ibid., str. 120). Isti autor smatra da je socijalna zbilja, u kojoj operira pla niranje, veoma kompleksna, te da je veoma teško govoriti ο općem interesu u situaciji stalnog konflikta između raz ličitih socijalnih skupina. Nasuprot tvrdnji ο tehničkom ka rakteru urbanizma, ovaj autor smatra da je planiranje grada bitno politička aktivnost jer je postavljeno od strane vlasti da vrši »političku volju« u regulaciji korišćenja zemljišta, kao što je i na druge načine povezano s političkom strukturom. Osim navedenog, odluke u planiranju grada donose se kao političke odluke jer su najčešće rezultat medijacije i nagađa nja različitih odjela u vladi, političkih i interesnih grupa, i tsl. (Ibid., str. 125—127). D. Harvey se također kritički osvrće na funkciju urba nizma kao specifičnog predmeta interesa urbane sociologije. Klasično, urbanizam je bio tretiran kao »stvar za sebe«, od vojen od društva, nezavisan entitet. Modernije stajalište raz matra urbanizam kao refleks društva u prostoru (ogledalo). Osnovica na kojoj izrastaju svi napori izgradnje opće, teorije koja bi sistematizirala svo znanje ο gradu kao socijalnom entitetu, nalazi se u shvaćanju pojma urbanizma kako ga je 276
izložio L. Wirth (D. Harvey, 1975, str. 195—198). Isti autor upozorava da »urbanizam može biti tretiran kao posebna socijalna forma«, a »grad kao izgrađena okolica koja je so cijalno proizvedena« (ibid., str. 196). Ukoliko se kritički želi razmotriti urbanizam, onda je potrebno naglasiti da postoji povezanost između urbanizma kao socijalne forme, grada kao izgrađene forme i dominantnog načina proizvodnje. U tom kontekstu, urbanizam je socijalna forma, odnosno, način života koji se među ostalim osniva i na određenoj podjeli rada i na određenom hijerarhiziranju aktivnosti koje su konzistentne s načinom proizvodnje. Grad i urbanizam mogu, dakle, da funkcioniraju tako da stabiliziraju određeni način proizvodnje, što je najčešće slučaj (konzervacije sta tusa quo, reforme ograničenog dometa). Isti autor upozora va da se urbanizam, kao i svaka druga socijalna forma, može javljati u različitim oblicima u okviru jednog načina pro izvodnje, kao što i slični oblici mogu biti nađeni u različitim oblicima proizvodnje (ibid., str. 203—205). Ovaj autor vrlo konsekventno povezuje postojanje urba nizma kao aktivnosti s postojanjem viška vrijednosti. U ne razvijenim društvima, u kojima je ekonomija dominirana reciprocitetom, a društveni odnosi su pretežno egalitarni, postojanje urbanizma je nepotrebno jer ne postoji višak vri jednosti koji je potrebno distribuirati (ibid., str. 209). U ka pitalističkim društvima urbanizam se najbolje može pro učavati kao način distribuiranja viška vrijednosti. Kako ka pitalizam postoji zbog viška vrijednosti, postavlja se i pitanje ο posebnoj ulozi grada u takvim društvima. Uloga koju grad u tom procesu igra ovisi ο društvenim, ekonomskim, tehno loškim i institucionalnim mogućnostima koje upravljaju disponiranje viška vrijednosti koji je u njemu koncentriran (ibid., str. 231—233). Ovakav način razmatranja pojma i funkcije urbanizma u suvremenim kapitalističkim društvima, sasvim je suprotan načinu razmatranja urbanizma kao određene tehnike, od nosno, neutralne tehnologije upravljanja prostorom. Ovaj autor naglašava eksplicitnu vezu urbanizma i funkcioniranja određenog društva. Interesantno je i njegovo stajalište ο funkciji urbanizma u socijalističkim društvima. On smatra 277
da prijelaz ka socijalizmu mora obuhvatiti redefiniranje kon cepta viška vrijednosti, eliminiranje rente, interesa i profita, a umjesto toga, proizvodni rad koncentrirati na društveno potreban rad za proizvodnju društveno beneficirajućih upo trebnih vrijednosti za postojeće i buduće stanovništvo. No, i pored toga, nužno će biti da određeni tip viška vrijednosti mora biti proizveden, ali nema nikakvog razloga zašto taj višak vrijednosti mora biti koncentriran (ibid., str. 235). Socijalno-političke pretpostavke socijalizma uključuju, dakle, i razmatranje promjene u funkciji urbanizma. Prevladavanje razlika između sela i grada i urbanizacija prostora moraju se postaviti kao primarni zadaci. Moguće je stoga pretposta viti da socijalizam traži postojanje specifičnog oblika pro stornog planiranja, no koje ima malo sličnosti s »klasičnim urbanizmom« koji se bavi prostornom alokacijom viška vri jednosti. U kapitalističkim društvima urbanizam postoji jer vrši primarnu funkciju alokacije viška vrijednosti. Grad u tak vom konceptu ima funkciju generativnog centra za širu oko licu iz koje ekstrahira višak vrijednosti, koji ponovno vraća u proces proizvodnje. Nekada se i uz pomoć urbanizma vrši ubrzavanje tempa cirkulacije viška vrijednosti time što se, na primjer, dobre zgrade ruše da bi se napravilo mjesto novima koje će trajati možda i kraće. D. Harvey to smatra nužnošću a ne slučajnošću jer skraćivanje fizičkog i ekonom skog života objekata predstavlja tipičnu strategiju ubrzava nja cirkulacije viška vrijednosti (ibid., str. 277). Bezbrojni primjeri širom svijeta potvrđuju navode ovog autora (mnogi primjeri »urbane obnove« motivirani su željom za osigurava njem prostora za novu profitabilniju izgradnju). /. Bailey razmatra ulogu planiranja u okviru socijalne teorije kojom je planiranje rukovođeno. Po mišljenju ovog autora, planiranje je oblik socijalne kontrole rukovođen apstraktnom idejom općeg dobra, pa, u biti, ima konzervirajuću, a ne prognostičku ulogu jer se oslanja na etablirane, a ne na buduće potrebe i vrijednosti. U tom smislu urbano planiranje, kao i svako drugo planiranje, je preokupiranje uspostavljanjem balansa između sistema socijalnih odnosa, i krajnji mu je cilj stvaranje konformiteta (/. Bailey, 1975, 278
str. 14—17). Zbog osnovne usmjerenosti na uspostavljanje konformiteta, planiranje nije u stanju da predviđa one si tuacije koje znače rješavanje socijalnih situacija, a najnoviji interes za proučavanjem fenomena planiranja uopće, znak je da je svijest ο teorijskoj neutemeljenosti planiranja spo znata (ibid., str. 135—139). Ovaj autor smatra da je osnovni problem pri razmatranju uloge urbanizma, odnosno, urbanog planiranja, nedostatak adekvatne teorije koja bi pružila za dovoljavajuću osnovu za eksplikaciju socijalne zbilje. Stoga ne čudi njegov stav, blizak stavovima Castellsa i nekih dru gih teoretičara, iako mnogo blaži, ο tome da urbana socio logija predstavlja izrazito deskriptivnu-empirijsku disciplinu koja nema jedinstvenu teorijsku osnovicu. Zbog toga je ona, prije svega, definirana tehnikama koje se koriste za razumi jevanje kompleksnosti grada, a sasvim je očito da takav empirizam ne može dovesti do zadovoljavajućih eksplikacija (ibid., str. 106). Urbanizam je našao posebno uspješnu primjenu u izradi raznolikih modela regionalnog razvoja, naročito u SAD. Mnogi socijalni geografi utvrdili su razne tipove modela razvoja koji se, s većim ili manjim uspjehom primjenjuju u pojedinim situacijama, no gotovo sve »klasične« teorije ο lokaciji, centralnim funkcijama, »centrima rasta« (growth poles), analizi praga (threshold analysis), i druge, proučavaju prostor kao nezavisan faktor, koji se, kao takav, prezentira kao neutralan, tehnički fenomen, i karakteriziran restriktiv no po svojim prirodnim i drugim fizičkim karakteristikama. Obrazac, na primjer, rezidencijalne segregacije, tumači se u klasičnoj socijalnoj geografiji pretežno uz pomoć različitih zonalnih teorija, koje, zapravo, samo tumače fizički obrazac pomenute pojave, no ne utvrđuju se, niti se tumače socijalne determinante takvih procesa (Tabb i Sawers, 1978, str. 10). Urbano planiranje, razmotreno kritički u SAD, u novije vrijeme se povezuje i s kontradikcijama do kojih dolazi zbog kaotičnog razvoja uvjetovanog djelovanjem »samoregulirajućeg tržišnog mehanizma«. Postalo je očito da se krize samo stalno, autonomno ne mogu rješavati, a uloga urbanog plani ranja vidi se kao regulatorna. Regulacija stihijne strukture suvremenog kapitalizma, koja proistječe, dakle, iz kompeti279
cije mnoštva sitnih vlasnika kapitala, je osnovna funkcija urbanizma u razvijenim kapitalističkim društvima (ibid str. 13—14). Urbani planeri se specijaliziraju u rukovođenja kontradikcija kapitalizma koje se manifestiraju u urbanom obliku i aspektima prostornog razvoja. Privatna ekonomija nije u stanju osigurati dovoljno jeftinog stanovanja; sve više raste stupanj ugroženosti okolice zbog neobuzdanog i nekontrolabilnog rasta, što se naročito manifestira u nespo sobnosti centralnih gradova da usklade svoj razvoj sa svo jom okolicom i širim prostorom. Aktivnost planera, u takvim kontradiktornim uvjetima, sastoji se u pokušajima ». . . pri mjene svjesne volje da se prevladaju kontradikcije kapitaliz ma i da se legitimira stanje intervencije kao proizvod znan stveno utemeljenog javnog interesa« (Fainstein, N. J. i Fainstein, S. S., 1979, str. 382—383). Ovakvo, »intervencionistič ke«, tretiranje uloge urbanog planiranja predstavlja jedan od oblika razvoja misli ο urbanom fenomenu u novijoj fazi razvoja urbane sociologije. Takav oblik tretiranja urbanizma karakterističan je posebno za Castellsa i Lojkine-a, koji proces intervencije dovode posebno u vezu s »intervencijom države« u kaotičnu socijalnu zbilju proizvedenu kompetitivnim karakterom tržišnog kapitalizma. Interesantno je, među tim, uočiti da ovakva intervencionistička interpretacija urba nizma, odnosno, države, ima dosta sličnosti s klasičnim obras cem eksplikacije u kojem se dihotomija »prostor-društvo« pokušavala premostiti, prvenstveno, primjenom raznolikih tehnika planiranja. Razdvojenost prostor-društvo premošću je se aktivnošću urbanizma, urbanog planiranja, a u suvre menim konceptualizacijama transformirala se u dihotomiju »stihijni kapitalizam-država-kao-element-intervencije«, pri čemu se uloga planiranja vidi, prije svega, kao skupina in strumenata racionalizirane aktivnosti države usmjerene ka prevladavanju kontradikcija, a u ime održavanja jedinstva cjeline sistema. U ranijim varijantama funkcija urbanizma je medijacija, a u novijim ta uloga pripada državi, odnosno, jednom dijelu njenog instrumentarija — planiranju. Karak teristično je da se u obadvije konceptualizacije uloga urba nog planiranja vidi u regulaciji spontanih procesa koji bi, da nisu regulirani, vodili do »anarhoidne situacije«. Dva autora 280
-— koji proučavaju djelovanje urbanizma u suvremenim kapitalističkim društvima, da bi opisali navedene procese, koristili su sličan termin — »anarhična urbanizacija«. Oni kažu slijedeće: »Izraz ,anarhična urbanizacija' tisuću puta se ponavlja u člancima i govorima urbanista i političara s desna, ali i s lijeva. Obadvije strane se ujedinjavaju u za jedničkoj borbi protiv anarhizma, a žele ukazati na volun tarizam (tehnokratska ideologija) koji bi omogućio liječenje raznih aspekata nekontrolabilnog kapitalizma« (Paquet, Ε. i Paquet, Th., 1977, str. 4). »Uvođenje reda« se očekuje od urbanizma, a teorijske implikacije takvih procesa u velikoj mjeri dominiraju novije rasprave u urbanoj sociologiji. Ulogu države, vlasti, odnos no, urbanizma kao određenog instrumentarija postupaka kojima se to »uvođenje reda« sprovodi, naglašava i M. Harloe, koji smatra da se takva uloga države javlja kao sve hitnija potreba jer su sve slabije spontane spone koje održa vaju sistem kao cjelinu (M. Harloe, 1977, str. 8). Uloga drža ve i urbanog planiranja sastoji se dijelom u prevladavanju parcijalnih interesa. Poseban problem, koji se u okviru raz matranja uloge države i urbanog planiranja proučava, je karakter uloge države i urbanog planiranja. Smatrajući da država ima integrativnu funkciju, upitno je, naravno, koji interes ona reprezentira? U ime kojih se ideja vrši interven cija i integracija u kaotičnu društvenu strukturu? C. Pickvance ispravno utvrđuje da »u posljednjoj instanci« država izražava, ipak, interes dominantne klase, a onda urbano planiranje, kao njen instrument, ne može biti sredstvo so cijalne promjene, nego, prije svega, instrument dominacije, a tek na drugom mjestu instrument integracije i regulacije kontradikcija (C. Pickvance, 1976 b, str. 203). M. Castells je bio među prvim teoretičarima koji je upo zorio na »intervencionističku« ulogu urbanog planiranja. On na prvom mjestu upozorava da se urbano planiranje odnosi, prije svega, na dvije cjeline procesa: na »liječenje« nedostat nosti do kojih dolazi procesom industrijalizacije i urbaniza cije i na specifično tehno-ekonomsko upravljanje sve većih i sve složenijih prostornih sistema (M. Castells, 1969, str. 413—414). On također upozorava da urbano planiranje 281
nije nikakva neutralna nauka ο »lijepim formama«, nego sredstvo socijalne kontrole urbanog poretka koje podrazu mijeva zavisne autoritativne intervencije administrativnih i političkih institucija. Uloga planera se svodi na moć pre govarača, »moć eksperata«, koja je ograničena spoznajom mogućeg. Racionalitet akcija koje se nude, nije rezultat uspjele koherentnosti između ciljeva i sredstava, nego tek ». . . minimalni zajednički objedinitelj između interesa cjeli ne sistema i konkretne situacije moći različitih učesnika« (M. Castells, ibid., str. 416—417). Castells naročito upozora va na pojavu intervencije, koju nužno vezuje uz pojavu urba nog planiranja, pri čemu ukazuje da je koncept urbanog pla niranja zapravo oduvijek predstavljao određenu intervenciju — u Francuskoj su urbanističke zamisli slijedile uvijek držav nu inicijativu, koja je zatim prožimala lokalne kolektivitete (ibid., str. 419). Naglašavanje kategorije intervencije u pro cesu urbanog planiranja usmjerilo je ovog autora da ga defi nira na slijedeći način: »Urbano planiranje je intervencija političkog nad ekonomskim sistemom na nivou specifične socio-prostorne jedinice, a u cilju regulacije procesa repro dukcije radne snage (potrošnja) i reprodukcija sredstava za proizvodnju (proizvodnja), nastojeći prevazići nastale kon tradikcije u općem interesu društvene formacije, osiguravavajući joj daljnje postojanje« (ibid., str. 422). U svojim kasnijim radovima ovaj autor dalje razvija naznačeni koncept uloge urbanog planiranja naglašavajući njegovu ulogu kao oblika »političke prakse«, te ispitujući funkcioniranje urbanog planiranja na nekoliko studija sluča jeva (vidi podrobnije ο navedenom u Castells, M., 1977 a, str. 276—324). Navedeni način tretiranja urbanog planiranja u novijim tendencijama razvoja urbane sociologije mnogo se razlikuje od načina tretiranja planiranja u klasičnoj urbanoj sociolo giji. Na prvom mjestu, klasična urbana sociologija ne pro učava sam proces planiranja, ne interesira se za osnovanost pojma planiranja, ne interesira se za socijalnu uvjetovanost planiranja — ona ga prihvaća kao (tehničko) sredstvo kojim se može utjecati na mnoge aspekte »urbanog života«. Klasič na urbana sociologija ne stavlja, dakle, u pitanje sam pojam 282
planiranja, ona ga shvaća kao pozitivno sredstvo reforme raznolikih socijalnih procesa u gradovima. Nasuprot tome, analize »nove urbane sociologije« naj manje se bave ispitivanjem raznolikih aspekata socijalnog života u gradovima, općenitom ekološkom krizom ili drugim, već klasičnim generaliziranim aspektima krize »urbane civi lizacije«, nego u fokus svog interesa stavljaju upravo feno men urbanog planiranja — analizirajući, na prvom mjestu, njegov smisao, njegovu funkciju, uvjetovanost i ciljeve na nivou konkretnih društava i studija slučajeva. Urbano plani ranje najmanje se razumijeva kao neutralno tehničko sred stvo stvaranja tehničke osnove za realizaciju plana, nego se analizira kao kompleksan proces prenošenja određenih vri jednosti i akcija u konkretnim uvjetima određenog društva i konstelacije društveno-političkih odnosa u datom društvu. Analiza je usmjerena podjednako i na odgovarajuću »socio logiju planera«, ali i na kompleksnu analizu situacije u su vremenim kapitalističkim društvima. Zbog položaja koji analiza urbanog planiranja ima u novijim orijentacajama razvoja urbane sociologije, može se reći da taj fenomen za uzima najznačajnije mjesto uopće u okviru »nove« urbane sociologije. U tome očigledno postoji velika razlika između stare i nove urbane sociologije. Ono što u staroj urbanoj sociologiji nije bilo skoro uopće kritički razmatrano, danas sve više postaje osnovni predmet interesa. Izučavanja feno mena planiranja, posebnog urbanog, po našem mišljenju, predstavlja eminentno sociološko područje interesa i moguće aktivnosti. Moguća vulgarizacija i puki empirizam su opas nosti u kojima bi se urbana sociologija mogla naći, ukoliko bi se bavila isključivo raznim primjenjivanjima istraživanji ma, odnosno, analizama rezultata raznolikih procesa plani ranja, nepropitkujući i ineinteresirajući se za pretpostavke procesa planiranja uopće. Bavljenje sociologijom urbanog planiranja, predstavlja i najprirodniji način da se nastavi po traga za čvršćim teorijskim utemeljenjem ove discipline. Analiza parcijalnih fenomena, rezultata pojedinih planerskih akcija, zaustavila bi razvoj urbane sociologije na analitičko — deskriptivnoj razini i na bespomoćnom inzistiranju na »popravljanju« i »liječenju« parcijalnih situacija. Inzistiranje 283
na proučavanju fenomena urbanog planiranja u okviru cjelo kupnog sistema društvenih odnosa, predstavlja pak perspek tivu u kojoj se urbana sociologija može plodonosnije razvijati u okviru ostalih društvenih disciplina — doprinoseći kritični jem spoznavanju fenomena s jednog područja, čija važnost je iz dana u dan sve značajnija. Razvoj urbane sociologije, s obzirom na studij urbanog planiranja, tekao je od prvih inte resa, koja su bila karakterizirana nekritičkim prihvaćanjem urbanog planiranja kao sredstva koje će dovesti do pobolj šanja ljudske okolice (ili: kako popraviti ljudsku okolicu, kako je »liječiti«?), preko faze razvoja koja je, prije svega, označena intenzivnim procesom usavršavanja raznolikih teh nika i tehnologija planiranja, što je trebalo dovesti do iz gradnje »harmonične ljudske zajednice« (ili: kako usavrša vati proces planiranja tako da bude što sveobuhvatniji, kompleksniji i kompliciraniji), sve do sadašnje faze u kojoj se fenomen urbanog planiranja razmatra ne više kao tehničko sredstvo koje će donijeti promjenu socijalnih uvjeta života u gradovima i ostalim naseljima, nego kao sredstvo političke kontrole, intervencije vlasti, političkog u (prvenstveno) eko nomske procese.
284
XII.
Konceptualni okvir suvremene sociologije grada
U dosadašnjem razmatranju napomenuli smo da se, kada se govori ο novim teorijskim pretpostavkama u okviru urba ne sociologije, može govoriti prvenstveno ο pokušajima prim jene nekih načelnih postavki marksističke analize u okviru disciplina koje se prepliću sa sociologijom grada (socijalna geografija i tzv. urbana, politička ekonomija), kao i ο speci fičnoj primjeni strukturalističkog modela (Àlthusser) za razumijevanje urbanog fenomena, što prije svega susrećemo u radovima M. Castellsa. Pokušaji stvaranja novih teorijskih predložaka nastaju u okviru navedenih disciplina i zbog nezadovoljstva do kojeg dolazi zbog uviđanja ograničenosti i neuspješnosti primjene modela eksplikacije u tzv. klasičnoj urbanoj sociologiji. Svjes ni smo činjenice da je ο mogućim teorijskim postupcima, i u okviru stare, i nove urbane sociologije, potrebno govoriti s dosta opreza. Sasvim je opravdano zaključiti, na primjer, da se ne radi ni ο kakvoj teoriji koja se kao koherentna cjelina realizira u okviru sociologije grada. Sociologija grada se u potpunosti, u toku svog razvoja, razvijala kao deskriptivna, analitička disciplina, koja se iscrpljivala u više ili manje uspješnim pokušajima opisivanja i klasificiranja raznolikih »urbanih pojava«. Bilo je veoma malo pokušaja da se uočene pojave povežu s određenim širim konceptom, na primjer, ο socijalnoj strukturi društva ili nekim drugim konceptima koji će rezultate analiziranih »urbanih činjenica« smjestiti u okvir koherentne cjeline koja će moći pružiti zadovoljavajuću eks plikaciju. Počeci razvoja urbane sociologije, kako smo to ra nije pokazali, bili su sadržani u »traženju smisla u urbanoj strukturi«, a osnovni metod proučavanja sastojao se u anali ziranju i fiksiranju različitih prosjeka društvene strukture 285
grada na prostornom nivou (Burgess i Bogue, 1970, str. 6) Grupiranje tih prosjeka trebalo je, eventualno, dovesti čl0 stvaranja predloška teorijskog modela eksplikacije. Zbog nenostatka jasnog teorijskog polazišta, klasična urbana socio logija, uglavnom, se iscrpljivala u raznolikim analizama i deskripcijama raznih presjeka socijalno-prostornih fenomena, a problematika utvrđivanja znanstvenog statusa ove disci pline postoji još od prvih dana njenih početaka. Po jednom mišljenju, potrebno je razlikovati deskripciju gradova i gradskog načina života od sociologije grada koja se još nije konstituirala, ali koja će se najvjerojatnije konsta tirati iz deskriptivne sociologije fenomena gradskog života. Deskripcija gradskog života je postojala znatno prije pojave sociologije uopće (Chevalier, 1966, str. 309). Isti autor zaklju čuje da se prema klasifikaciji urbane sociologije na deskrip tivnu i »pravu« urbanu sociologiju može govoriti i ο tome da je teorijski koncept moguće izvesti i iz primjene zakonitosti opće sociologije na fenomen gradskog života, pa bi onda sociologija grada bila samo jedan od oblika primjene opće sociologije na posebnu sferu realnosti s mogućom perspek tivom pretvaranja te grane opće sociologije u opću sociolo giju zbog prevage »urbanog načina života«. Druga varijanta, koju je ovaj autor sklon prihvatiti, je varijanta da socologija grada treba da postoji kao posebna disciplina koja ima svoje osobne ciljeve i metode (ibid., str. 311). Takav stav (potreba postojanja posebne sociologije grada koja ima svoje zakonitosti i metode, ciljeve i teorijske kon cepte) zastupa se od početka nastavka i perioda vrlo plodo tvornog razvoja proučavanja fenomena gradskog života u SAD u prvoj polovici ovog stoljeća. U tom smislu /. Mellor navodi da su sociolozi čikaške škole urbane sociologije pri hvatili grad kao teorijski pojam, konceptualnu cjelinu, koja, prije svega, predstavlja organiziranu zajednicu, te koja pro izvodi zakone koji su specifični samo za tu zajednicu. Osnov ni uzrok promjene nalazio se u procesu urbanizacije. Tako su grad i urbanizam bili prihvaćeni kao konceptualni okvir, urbanizacija kao autonoman proces, a urbanizam k a o ekspre sija moderne kulture. Društvene promjene inicirane su od gradova zbog procesa difuzije kulture (Mellor, 1977, str. 5). 286
Ovakva stajališta govore ο tome da je prvi period razvoja sociologije grada, koji se u velikoj mjeri poklapa s razvojem tzv. čikaške škole, bio obilježen, prije svega, deskripcijom gradskog načina života, analiziranjem raznolikih manifesta cija tog života, a osnovni konceptualni okvir nije bila neka od općih socioloških teorija ο razvoju društva, nego grad,; urbano, shvaćeno kao društvena zajednica koja ima svoje po sebne zakonitosti, uvjete razvoja i ciljeva. Takav aspekt kon ceptualnog okvira povezivao je tadašnju sociologiju grada s općom sociologijom jedino preko ideja ο postojanju »društ vene promjene« koja se inicira iz grada i realizira kroz pro ces urbanizacije u cijelom društvu. Pretpovijest urbane socio logije, istraživanje fenomena nastanka grada, analiziranog, prije svega, s obzirom na njegov ekonomski karakter, čime se bavio, na primjer, i M. Weber, nije bilo ugrađeno u teo rijski okvir klasične sociologije grada iako je jedan od naj značajnijih predstavnika čikaške škole R. Park najveći dio svojih ideja ο razvoju urbane sociologije asimilirao za vrije me svog boravka u Njemačkoj, kojom prilikom je naročito fasciniran Simmelovim idejama ο utjecaju metropolisa na in dividualitet i autonomiju čovjeka. Sociologija grada se, dakle, od prvih dana njenog konsti tuiranja i razvoja u Chicagu pokušava usmjeriti kao posebna disciplina koja se razlikuje od opće sociologije i koja ne pred stavlja tek jednostavnu primjenu opće sociologije na posebnu sferu stvarnosti. Takav oblik razvoja, uz pretpotavku nave denog konceptualnog okvira, ona će i dalje usavršavati, što se u novije vrijeme sve više razvija kao poseban niz tehnika i tehnologija urbanog planiranja zasnovanih na primjeni sistemske analize. Takav tip primjene urbane sociologije bio je dosta intenzivan, a realizirao se putem posebnih subdiscipliniranih istraživanja koja su bila, prije svega, orijentirana tehnikama koje su omogućavale kompleksnije oblike analize, nego što su imale određeno teorijsko zaleđe. Primjer takvog oblika istraživanja grada predstavljaju kompleksne analize strukture grada prilikom kojih se koriste mnogobrojne vari jable koje se procesom iteracije multiplo ukrštavaju, te čiji rezultat su analize u različitim strukturalnim karakteristika ma određenog grada. 287
Sličan primjer je i suvremeno planiranje prometa u gra dovima koje, prije svega, ima veoma razrađen analitički aparat kao i sva potrebna oruđa za suvremenu obradu po dataka. Rezultati kompleksnih analiza varijabli u prometnoj analizi predstavljaju svakako vrijedne činjenice i interesant nu podlogu za poduzimanje različito orijentiranih planerskih akcija. Međutim, »tkivo grada« u analizi predstavlja često najmanje važan dio, a vrijednosna pretpostavka o, na prim jer, »humaniziranju grada« ne nalazi svoju operacionalizaciju u takvom planiranju. Primjena suvremenih tehnika kom pleksne obrade podataka dovela je do niza analiza parcijal nih funkcija grada (promet, stanovništvo, mreže različitih ustanova, i tsl.), pri čemu je osnovni cilj takvih analiza opti malizacija funkcioniranja svake od funkcija. Slika ο cjelosti, nedjeljivosti gradskog života, predstava ο nedjeljivosti funk cija, oslanjanje na bilo kakvo orijentiranu teoriju ο gradu nije prisutna u analizama koje su, prije svega, dominirane tehnikama provođenja samih analiza. Razvoj urbane sociologije, kao analitičko-deskriptivne discipline, tekao je sve do današnjih dana — prvenstveno putem usavršavanja raznolikih metoda obrade podataka koji su dopuštali da analitičko-deskriptivni nivo bude sve kompleksniji. Primjedbe koje se danas upućuju, na primjer, čikaškoj školi urbane sociologije, svode se na nekoliko eleme nata koji se mogu sumirati na ukazivanje na nedovoljan stu panj razvijenosti metodologije i obrade podataka. Kritike ο kojima govorimo, izriču se u terminima da se čikaška škola izgubila u »pukom empirizmu«, kao i da se služila naivnim tehnikama istraživanja. Ukoliko bismo prihvatili Castellsovu kritiku teorijske neosnovanosti klasične urbane sociologije koju smo izložili ranije, te ako akceptiramo kritiku njene metodologije, onda od početka urbane sociologije ne ostaje mnogo. Potrebno je navesti još jedan element koji je karakteri stičan za sociologiju grada kao disciplinu od njenih najrani jih dana pa sve do danas. Urbana sociologija se razvija kao izrazito deskriptivno-analitička disciplina koja pruža mnogo mogućnosti za aplikaciju rezultata svojih analiza. Takav ka rakter tipičan je od samog nastanka: istraživači su se, prije 288
svega, interesirali za probleme do kojih dolazi u okvirima grada, a nisu, na primjer, pokušavali izvršiti primjenu odgo varajuće teorije na posebnu sferu realnosti — grad. Uosta lom, ne smijemo zaboraviti osnovne razloge nastanka urba nizma i njegov, prije svega, »liječnički karakter«. Liječenju grada posvetila se na svoj način i sociologija grada. Zbog takvog pragmatičnog karaktera discipline, navode se i prim jedbe da je urbana sociologija oduvijek bila reformistička, što vrijedi i za najnovije orijentacije. U tom smislu, urbana sociologija oduvijek se trudila da potpomogne održavanju postojećeg poretka (Mellor, 1977, str. 2 1 6 ) . »Nerevolucio narni« karakter ove discipline, dakle, prisutan je od prvih istraživanja kojima se željelo poboljšati postojeći poredak liječeći rane koje se povremeno pojavljaju. Razvoj discipline i akceptiranje suvremenih tehnika obrade podataka samo je konzerviranje postojećeg stanja učinilo još efikasnijim, uvjer ljivijim, znanstveno argumentiranijim i bržim. Bez obzira na to prihvaćamo li ili ne ovakvu kritiku i kvalifikaciju ove discipline, čini nam se interesantnim na vođenje da određenog teorijskog modela u takvoj urbanoj sociologiji i nema, kao i da takva urbana sociologija ne go vori skoro ništa ο povezanosti društvenih pojava koje re gistrira u gradu sa širim pojavama u društvu. Odsustvo teo rijskog koncepta, »liječilački karakter«, reformiranje, a ne revoluciranje datog društvenog poretka, naglašeni empirizam i parcijalnost su, dakle, osnovne odlike deskriptivno analitički usmjerene sociologije grada. U okviru te orijentacije u zad njih desetak godina nije došlo do razvoja kritičkih tenden cija. Ona se formira upravo na nezadovoljstvu postojećom urbanom sociologijom. Kritička tendencija naglašava nedo statak jasne teorijske orijentacije, pragmatizam, nepoveza nost proučavanja urbanih pojava s općim društvenim poja vama, nedostatak jasne teorijske orijentacije za budućnost i slično. Kritička se tendencija formira na pokušaju primjene nekih marksističkih postavki i uz pomoć njih se, s definira nih teorijskih pozicija, analiziraju uzroci i razlozi upravo ovakve organzacije suvremenih kapitalističkih društava i obrazaca njihovog urbanog razvoja. Pokušavaju se primije niti neke opće kategorije marksističke analize, na proučava la
Urbana
sociologija
289
nje urbanog fenomena, kao i na raznolike »kapitalističke tak tike i strategije«, kojima se pokušava održati stabilnost siste ma. Navedene tendencije posebno dolaze do izražaja u no vije vrijeme u socijalnoj (radikalnoj) geografiji, urbanoj eko nomiji i, kako smo to ranije naveli, u pokušaju primjene Althusserovski shvaćene interpretacije marksizma, što je pri sutno posebno kod Castellsa i nešto specifičnije kod Lojkinea. U okviru tzv. radikalne geografije, koja se razvija naroči to u SAD u posljednjih desetak godina, razvija se način raz mišljanja, metodologija i opća usmjerenost orijentacije koje imaju malo sličnosti s klasičnom (humanom) geografijom. Autori koji zastupaju potrebu postojanja radikalne geografi je, utvrđuju na prvom mjestu da ne postoji analiza »slobodna od vrijednosti«, da ο geografiji nije moguće govoriti kao ο nauci koja je politički neutralna, kao i da je funkcija svake etablirane nauke održavanje i daljnje etabiliranje postojećeg poretka, što su već duže vremena klasične sociološke teme. Klasična nauka, pa i klasična geografija, produžava postojeći poredak podržavajući parcijalnost znanja i istraživanja koja se realiziraju u posebnim sferama realnosti, kao i organizi ranjem specifičkog sklopa eksplikacije (nerješivih) problema procesom »proglašavanja« tih problema specifičnim karakte ristikama vremena, posebnim okolnostima, što ima izrazito konzervirajuću funkciju jer otklanja pažnju od sistemskih kontradikcija i usmjerava socijalni angažman na periferne probleme (Peet, 1977 b, str. 7—10).
koja se osniva, prije svega, na lokacionoj analizi i raspravlja pitanje, na primjer, centralnih funkcija, optimalnih lokacija pojedinih sadržaja (industrija, na primjer) i koja se koristila kvantitativnim tehnikama i suvremenim metodama obrade podataka. Treća struja, koja se također javlja krajem šezde setih godina, je geografija koja se interesira za pojedine geo grafske aspekte socijalnih problema, odnosno, za proučava nje socijalnih problema »kroz geografske oči«. R. Peet smatra da tu treba potražiti začetke tzv. radikalne geografije (R. Peet, ibid., str. 11—12). Na početku svog razvoja, u okviru radikalne geografije, raspravljaju se razni aspekti manifestiranja socijalnih problema u prostoru. Radi što boljeg upoz navanja stvarne situacije u metodološkom smislu, razvijaju se raznolike »ekspedicije« u pojedine situacije i stvaraju se alternativni programi akcija, kao što dolazi i do razvoja zastupničke orijentacije, koja se posebno razvija u oblasti planiranja (advocacy planning), ο čemu smo govorili u rani jim poglavljima. Ukazujući na nedostatnosti »ekspedicionog« i »zastupničkog« razvoja radikalne geografije, prije svega zbog analize koja se i dalje zadržava u »postojećim okviri ma sistema« i koja se, dakle, razvija kao svojevrsno liberali stička diverzija protiv sistema, R. Peet smatra da se smisleniji razvoj radikalne geografije počinje ostvarivati onda kada se preuzima marksizam kao njena osnova. Marksizam je u radikalnoj geografiji omogućio kritike postojećih paradigmi, kao i izvođenje nove geografske teorije iz njega.
Tema ο konzervativnom karakteru disciplinarnih granica dosta je popularna u diskusijama oko nove socijalne geogra fije, ο čemu piše i D. Harvey, koji napominje da su sve dis ciplinarne granice po sebi kontrarevolucionarne, kao što je isto tako apologetski orijentiran intelektualan a p a r a t usmje ren »proizvodnji znanja«, čiji je jedini zadatak ideološka deskripcija i eksplikacija postojećeg poretka, a krajnji cilj opravdavanje tog istog poretka {Harvey, 1975, str. 147 do 152). R. Peet navodi da su se sredinom šezdesetih godina u SAD mogle utvrditi različite orijentacije u humanoj geogra fiji — »stara škola«, koja je upotrebljavala pretežno klasič ne, deskriptivne metode i koja je proučavala (stare i vječne) probleme regionalnog razvoja kao i tzv. »nova geografija«,
Prvi nivo kritike dotiče se epistemološkog nivoa, ο čemu smo nešto naveli na prethodnim stranicama i koja dovodi u pitanje ispravnost svođenja geografije na parcijalnu znanost, koja je specijalizirana za proučavanje nekih aspekata pona šanja čovjeka u prostoru i njegovim odnosima s fizičkom okolicom. Geografija koja je svedena na parcijalnu znanost, mora biti fragmentarna, mora pokušavati uspostaviti odnose s drugim disciplinama i mora kroz takvo djelovanje »proizvo diti« parcijalno znanje, prije svega usmjereno očuvanju posto jećih odnosa (Peet, op. cit., str. 17—18). Na ovom mjestu interesantno je ukazati na jedan feno men koji se javlja u svim pokušajima uspostavljanja novih teorijskih koncepata sociologije grada. Radi se ο tvrdnji ide-
290
19*
291
ološke funkcije koju vrši n a u k a , što prije svega t r e b a poslu žiti očuvanju status q u o i n j e g o v o m daljnjem p e r p e t u i r a n j u . T a k a v stav s u s r e ć e m o u o b r a z l a g a n j u razloga n a s t a n k a »nove geografije«, slično i u p o k u š a j i m a fundiranja » u r b a n e ekono mije«, k a o i u p o k u š a j i m a eksplikacije teorije u kolektivnoj potrošnji i ulozi d r ž a v e u t o m procesu, ο č e m u će kasnije biti više riječi. U svim tim p o k u š a j i m a z a s t u p a se ideja ο postoja nju sistema (države) koji o d r e đ e n i m m e t o d a m a , p o s t u p c i m a i t e h n i k a m a svjesno djeluje da bi se s a m sebe o d r ž a o i zašti tio. U t a k v o m slijedu, »sistem« se t r e t i r a k a o h o m o g e n i sklop o d n o s a koji g o t o v o »umno djeluje« organiznrajući s r e d i n u i cijeli d r u š t v e n i sistem, n a p o s e k o r p u s »proizvodnje znanja« na način koji njemu, sistemu, o s i g u r a v a najbolji n a č i n da »preživi«. T a k v a ideja n a i v n o polazi od p r e t p o s t a v k e razdvo jenosti sfera u kojima se z n a n j e »proizvodi« i »primjenjuje«, k a o što k r i v o eksplicira, po n a š e m mišljenju, funkciju siste ma, o d n o s n o , države. Ideja ο t o m e da postoji intelektualizirani sistem, država, koja socijalnu zbilju i d r u š t v e n i sistem organizira, na najbolji m o g u ć i način koji o s i g u r a v a najefikas niju prezervaciju s t a t u s a q u o , jer je, prije svega, n a i v n a . »Sistem«, o d n o s n o , d r ž a v a ne p r e d s t a v l j a h o m o g e n u cjelinu koja »umno djeluje«, k a o ni što socijalni sistem, a niti organi zacija i n t e l e k t u a l n e p r o i z v o d n j e , ne predstavljaju t a k o đ e r h o m o g e n u cjelinu koja se izvanjskim djelovanjem (sistem, država) d a d e organizirati u parcijalne s k u p o v e disciplina, čiji je jedini z a d a t a k da p r o i z v o d e parcijalna znanja r a d i osi g u r a v a n j a parcijalnih r e f o r m a , čija je pak, o n d a , funkcija usavršavanje p o r e t k a , a ne njegova r e v o l u c i o n i r a n j a . Podjela na discipline, parcelacija p r o i z v o d n j e znanja, su nastali, prije svega, zbog r a z v o j a znanosti, u s a v r š a v a n j a me t o d a u p o j e d i n i m disciplinama, dakle, uslijed o d r e đ e n o g nuž nog o b r a s c a razvoja, rekli b i s m o , gotovo, tehnologije razvoja z n a n o s t i . U s v e m u t o m e utjecaj sistema, d r ž a v e , je o g r a n i č e n i usmjeren na e v e n t u a l n u stimulaciju, o d n o s n o , destimulaciju o d r e đ e n e discipline, s h o d n o p r o c j e n a m a p o t r e b n o s t i po jedinih disciplina. O n o što u t o m sklopu nedostaje, a da bi se moglo s p r a v o m govoriti da d r ž a v a »umno djeluje«, je posto janje ideje ο cjelovitom smislu razvoja koji d r ž a v a (sistem) ima i o n d a p r e m a t o m » d u g o r o č n o m planu« organizira, m e đ u 292
ostalim, i sistem proizvodnje znanja. Izmicanje u r b a n o g feno m e n a , n e m o g u ć n o s t postojanja jedne sinoptičke n a u k e koja bi ga cjelovito o b u h v a t i l a i eksplicirala, čini se da je n u ž n o s t koja proističe iz s p o n t a n o g t o k a događaja, iracionalnosti i n e d e t r i m i n i z m a raznolikih pojava koje se razvijaju i mani festiraju k a o u r b a n i fenomeni, pri čemu je uloga sistema, o d n o s n o , države isto t a k o limitirana, d e p e r s o n a l i z i r a n a i liše na bilo k a k v e u m n o s t i ili smisla. Drugi nivo k r i t i k e u razvoju r a d i k a l n e geografije dotiče se t a k o đ e r p r o b l e m a fragmentiranosti znanja, koje ovaj p u t a i m a z a d a t a k da ograniči nivo analize u t o č n o o d r e đ e n e gra nice i time da izvrši funkciju o n e m o g u ć a v a n j a povezivanja uočenih a s p e k a t a na o d r e đ e n o m p o d r u č j u istraživanja s u z r o c i m a p r o u č a v a n i h pojava koje leže u dubljim društve n i m uzrocima. Klasična geografija, slično k a o i u r b a n i z a m , zbog toga je bila orijentirana na p r o u č a v a n j e p r o s t o r a k a o nezavisnog činioca u okviru koga se »prenose« d r u š t v e n e p o j a v e pa se, na primjer, odnosi d r u š t v e n i h pojava ili klasa p r e z e n t i r a j u k a o p r o s t o r n i odnosi (odnosi pojava u p r o s t o r u ) . T a k o je dolazilo i dolazi do p o z n a t o g fetišizma p r o s t o r a , o d n o s n o , razvoja čitavog niza raznih teorija koje imaju pri m a r n i »zadatak« da mistificiraju političku sferu i t i m e izvrše svoju ideološku socijalnu funkciju (Peet, ibid., str. 20). M a r k sizam je r a d i k a l n o j geografiji dao »materijalističku perspek tivu« i »dijalektički metod« koji su stvorili m o g u ć n o s t razvoja neideologijske teorije, o d n o s n o , kritičke d r u š t v e n e z n a n o s t i (Peet, ibid., str. 18). Na k a k a v način zastupnici r a d i k a l n e geografije shvaćaju m a r k s i z a m , o d n o s n o , a d e k v a t a n način p r i m j e n e m a r k s i z m a u p o d r u č j u geografije? M a r k s i s t i č k a geografija je onaj dio cjelokupne n a u k e (jer znanje, n a u k a , ne smije biti dijeljeno) koja r a z m a t r a m e đ u o d n o s e između d r u š t v e n i h procesa, s j e d n e s t r a n e i životne okolice i p r o s t o r n i h odnosa, s druge s t r a n e . T a k o orijenti r a n a geografija p r i h v a ć a o s n o v n u p r e t p o s t a v k u da su uzroci d r u š t v e n i h p r o c e s a u proizvodnji i reprodukciji m a t e r i j a l n e osnovice života. Ti se procesi odvijaju u o k o l i c a m a koje se sastoje od odgovarajućih e l e m e n a t a p r i r o d n o g svijeta i razli čitih o d n o s a u p r o s t o r u . Različiti procesi se odvijaju na raz ličitim mjestima ostavljajući na njima o d r e đ e n e oznake, pa 293
su pojedina mjesta po tim oznakama karakteristička. U tom smislu, jasno je da različiti procesi proizvodnje generiraju ekonomske i društvene krajolike koji su bitno međusobno različiti. Isti procesi mogu djelovati i u različitim okolišnim uvjetima, kao što i određena okolica može biti obilježena određenim tipom društvene intervencije, pa tako, na prim jer, socijalistički proces proizvodnje može »proizvoditi« kra jolik različit od kapitalističkog ili nekog drugog. Različitost okolice, koja nastaje pod djelovanjem razičitih procesa pro izvodnje, može biti toliko značajna, da se socijalni procesi toliko ispoljavanju i manifestiraju da onda možemo govoriti ο tzv. prostornim procesima. Oni pokazuju društvene kon tradikcije do kojih, na primjer, dolazi između kapitala i rada, kao što se na globalnom nivou proces ekstrakcije viška vri jednosti transformira u prostorni proces prenošenja viška vrijednosti od periferije ka centru, odnosno, iz perifernih ka centralnim metropolitenskim područjima kapitalizma. Marksistički orijentirana radikalna geografija želi promi jeniti fundamentalne društvene odnose u sferi proizvodnje. Da bi se riješili »endemični prostorni problemi«, nužne su revolucionarne promjene (Peet, ibid., str. 21—22). Predstavnici radikalne marksističke geografije pretpo stavljaju da će se socijalne revolucije pojaviti prije svega u metropolitanskim područjima u kojima su socijalne i politič ke tenzije posebno naglašene i u kojima se, u okviru kapi talističkim društva, svakodnevno dešavaju sukobi.* Klasična geografska analiza nije u stanju objasniti na zadovoljavajući način niz procesa koji se odvijaju na relaciji prostor—društvo. Upotreba suvremenih sredstava za obradu podataka najčešće dovodi do gubljenja teorijskog horizonta. * N e s t a n a k električne energije u N e w Y o r k u prije nekoliko g o d i n a , osim što je predstavljao svojevrstan t e h n o l o š k i kolaps, prije svega je izne n a d i o po o n o m e što se u njemu dešavalo za vrijeme trajanja m r a k a , a što se svelo na razbijanje radnji, paljenje, pljačkanje i uništavanje svega što se n a š l o p o d r u k o m . Klasni, r a s n i i d r u g i oblici s u k o b a i s u p r o t n o s t i u velikim g r a d o v i m a , toliko s u s v a k o d n e v n i d a s u postali njihova s k o r o p r i r o d n a obilježja. U povoljnim situacijama, k a o što je bila o v a , m o ž e doći do s u k o b a koji m o g u imati dalekosežnije posljedice nego što su to svakodnevni sukobi.
294
što onemogućava pravilnu interpretaciju akumuliranih po dataka, koji se zbog toga tumače izvan konteksta socio-ekonomske stvarnosti. Klasična geografija koncentrira se na analitički dio, na raznolike postupke istraživanja koji pre cizno mjere i opisuju negoli što objašnjavaju pojave. U ok viru kapitalističkih društava često se predviđa da je organi zacija prostora u direktnoj vezi i odnosu s klasnom struk turom te iste društvene formacije. »Najčešće se takve pojave kao što su: kretanje roba, širenje i artikuliranje transporta, rast urbanih centara, koncentracija ekonomskih aktivnosti u jednu ili dvije dominantne urbane aglomeracije, širenje po sebnih zona s kontrastirajućim karakteristikama upotrebe zemljišta, i tsl., razmatraju izolirano od rasporeda klasnih odnosa i snaga u okviru društva. Uzima se za gotovo, i u razvijenim i u nerazvijenim kapitalističkim društvima, da ne postoje nikakve unutarnje kontradikcije, te da je moguće proučavati razvoj i organizaciju odnosa prostor — ekono mija određenog društva u okviru harmoničnog društvenog poretka« (Slater, D., 1977, str. 45—46). Razvoj tzv. urbane ekonomije, odnosno, urbane političke ekonomije, pokazuje dosta veliku sličnost s načinom pristu pa proučavanju urbanog fenomena u okviru radikalne mark sističke geografije. I u ovoj disciplini, ili bolje rečeno ovom načinu razmišljanja, jer se ο određenoj disciplini još teško može govoriti, pokušavaju se primijeniti neki opći principi marksističkog učenja na proučavanje urbanog fenomena. Jedna od polaznih pretpostavki u pristupu urbane ekonomije je naglašavanje činjenice da samoregulirajući težišni meha nizmi ne mogu rješavati urbane probleme, nego da je za »rješavanje« tih problema potrebno poduzeti bitne i funda mentalne promjene cijelog kapitalističkog sistema (vidi ο tome, na primjer, Galbraith, J. K., 1979). Pokušaji reformskog rješavanja urbanih problema u suvremenim kapitalistič kim društvima primjenom raspodjele apstraktnog principa »socijalne pravde« (Harvey, 1975; Tabb i Samers, 1978a, str. 4) nisu »idealan odgovor«. Tabb / Samers objašnjavaju da nagli interes za »marksističku urbanologiju« proistječe iz ne kih realnih procesa koji su se razvijali u posljednjih dvade setak godina i nemogućnosti klasičnog urbanizma i ekono295
m i j e d a p r u ž a zadovoljavajući o d g o v o r . M e đ u t i m proce s i m a oni p o s e b n o naglašavaju egzodus srednje k l a s e iz gra d o v a i s m a n j i v a n j e količine gradskih p r i h o d a (koji se dijelom o s t v a r i v a o t a k s a c i j o m ) , p o r a s t b r o j a različitih p o k r e t a z a z a š t i t u p r a v a g r a đ a n a u gradovima,* te u r b a n e b o r b e i p o k r e t za o b n o v u g r a d o v a (urban renewal — k a r a k t e r i s t i č a n p o s e b n o za š e z d e s e t e godine u S A D ) . Tabb i Samers naglašavaju da su g r a d o v i č e s t o bili pro učavani k a o mjesta klasne borbe, a izvor bitne promjene vidio se i o č e k i v a o od k l a s n o svjesnog r a d n i k a , š t o se među tim u novije v r i j e m e nije desilo. K l a s i č n a m a r k s i s t i č k a ana liza o g r a n i č a v a l a se na p r o u č a v a n j e o d n o s a u sferi proizvod nje i e k o n o m i c i , a u r b a n i z a m na p r o u č a v a n j e p r o s t o r a k a o nezavisnog i d e t e r m i n i r a j u ć e g e l e m e n t a . A l t e r n a t i v n i pogledi, m e đ u k o j i m a se ubraja i m a r k s i s t i č k a u r b a n o l o g i j a , polaze od činjenice da je urbana kriza r e z u l t a t m n o g o dubljih društ v e n i h procesa, a ne s a m o n e k i h p o r e m e ć a j a u p r o c e s u sam o r e g u l a c i j e k o j i se n e s m e t a n o odvija p r e k o tržišta. Konzer v a t i v n a r e a k c i j a na »urbanu krizu« s a s t o j i se u z a h t j e v u za p o v e ć a v a n j e m m o g u ć n o s t i individualnog a n g a ž i r a n j a u okvi r u tržišnih u v j e t a s a š t o m a n j i m s t u p n j e m i n t e r v e n i r a n j a države u p o d r u č j e ekonomije,- liberalni s t a v s a s t o j i se u dje l o m i č n o m priznavanju u z r o k a krize i n e s a v r š e n o s t i tržišne s a m o r e g u l a c i j e , ali prihvaćanju s a n k c i o n i r a n i h r e f o r m i koje, n a r a v n o , i m a j u s a m o parcijalan r e z u l t a t i k r a t k o r o č n o djelo vanje,- »marksistički politički e k o n o m i s t i « , n a s u p r o t ranijim s t a v o v i m a , s m a t r a j u d a j e z a rješavanje u r b a n e k r i z e potreb na i m o g u ć a j e d i n o fundamentalna p r o m j e n a e k o n o m s k o g i p o l i t i č k o g s i s t e m a ( T a b b i Samers, 1 9 7 8 a , str. 6 — 7 ) . * Inicijative g r a đ a n a u nekim z e m l j a m a su česte i okupljaju rela tivno m n o g o zainteresiranih. U SR N j e m a č k o j , na primjer, godišnje se razvija 3—4.000 inicijativa u kojim se a n g a ž i r a o k o 1,500.000 ljudi, a s a m o u Z a p a d n o m Berlinu je u toku prvih 6 mjeseci u 1972. g. bilo u k u p n o 65 takvih inicijativa, od kojih su se sve o d n o s i l e na p r o b l e m e života u u r b a n o j okolici. Ispitivanja koje je p r o v e o Sociološki institut u B a d G o d e s b e r g u na uzroku od 1904 inicijative, p o k a z u j e da se 18°/o od n o s i l o na p r o b l e m e zaštite okoliša, 16°/o z a h t i j e v a l o izgradnju dječjih igrališta, 12 °/o na p r o b l e m p o r m e t a , 9 °/o na školovanje, 9 °/» na p r o b l e m u r b a n o g razvoja, itsl. N a v e d e n o p r e m a Bernfeld, D., 1979, str. 9 6 — 9 7 .
296
Urbana sociologija koja se razvija u skladu s urbanom ekonomijom ». . . interesira se za razumijevanje puteva na osnovu kojih je dinamika ekonomskog i društvenog razvoja i političke kontrole izražena u prostornim okvirima« (Harloe, M., 1977, str. 6). Pristup urbane ekonomije, nazvan, prema ovom autoru, još i »politekonomski pristup u urbanoj socio logiji«, sastoji se u uviđanju bitne kontradikcije privatnog posjedovanja kapitala (kapitalisti) i postojanja onih društve nih slojeva koji mogu preživjeti jedino prodajom vlastite radne snage (proletarijat). Ostavivši na stranu ovo klasično polazište marksističke analize, ukazat ćemo na momenat koji se ističe kao posebno značajan za suvremena kapitali stička društva. Odnos kapitaliste i radnika u takvim društ vima dovodi se u poseban položaj zbog kontradikcije koja se javlja između rastućeg podruštvljavanja proizvodnih sna ga i postojanja privatnog vlasništva nad kapitalom. Kontra dikcija se javlja na nivou »tehnologije rukovođenja društ vom«, a zbog rastuće kontradikcije javlja se potreba za uspo stavljanjem medijacije ispoljene u interesu države, što smo već ranije naglasili. Kapitalistička društva su posebno inte resantna jer je kod njih primjena državnog kapitalizma ve zana s problemom sukobljavanja privatnog i društvenog. Naravno, pitanje je ocjene koliko je »anarhija«, koja prema ovim teoretičarima stvarno proizlazi iz privatnog vlasništva, stvarno efektivna, kao i koliko je toliko komentirana »inter vencija države« (državni kapitalizam) stvarno djelatna, efi kasna i prisutna u, na primjer, kapitalističkim društvima (vidi, na primjer, stav ο tome kod Harrington, M., 1979, kao i kod Galbraith, J. K., 1979). Uloga države je, osim intervencije radi olakšavanja pre vladavanja kontradikcija do kojih dolazi u procesu socijali zacije procesa proizvodnje, između javnog i privatnog sek tora, da osigura dominaciju vladajuće klase. M. Harloe ide čak toliko daleko da tvrdi da snaga države postoji i realizira se u tom smislu da ne samo da ostvaruje dominaciju vlada juće klase, nego i da dezorganizira radničku klasu da bi osi gurala postojeći kontinuitet vlasti (Harloe, op. cit., str. 7). Razvoj kapitalizma i njegove kontradikcije ispoljavaju se, kako smo to vidjeli ranije, i prostorno, što se specificira 297
i u razlikama koje postoje između sela i grada, grada i re gije, pojedinih pokrajina, pojedinih država, na razlici koja postoji između »sjevera i juga«, odnosno, razvijenih i neraz vijenih društava. Klasična urbana analiza nije nikada dovo dila u pitanje uspostavljene odnose moći, obrasce društveno-političkog razvoja, nego je operirala tehničkim kategorijama (društveno-prostorno) u okviru harmoničnog konsenzualnog društvenog sistema. Urbana ekonomija, nasuprot tome, pre uzima koncept klasne borbe kao osnovni koncept i proučava oblike manifestacije i transformacije tog bazičnog društve nog sukoba u urbanom društvu. Novi »historijsko-materijalistički pristup« u urbanoj so ciologiji (C. Pickvance, 1976 a, str. 2) relativno je pojedno stavljen pokušaj primjene nekih marksističkih kategorija analize na proučavanje suvremenih kapitalističkih društava i problematike njihovog urbanog razvoja. Sasvim je jasno da je u sadašnjoj fazi razvoja discipline nazvane radikalna marksistička geografija i discipline nazvane urbana politička ekonomija veoma teško dati tačan sud ο uspješnosti primjene predloženih koncepata. Sigurno je da je potrebno s velikim oprezom govoriti ο »disciplinama« s obzirom na sadašnji stupanj razvijenosti, a naročito ο »novoj paradigmi« koja se krije u novijim pokušajima. Sličnosti među razmatranjima pojedinih autora ponekada su tako male, iako se isto pozi vaju na »marksistički metod«, da je vrlo teško zaključiti kakvu marksističku nauku ti autori uopće zastupaju (Shefter, 1979, str. 606.) Jedan drugi kritičar smatra da ni dosadašnja »nova« raz mišljanja ο problematici urbanog pitanja nisu dovela ni do kakvog značajnijeg teorijskog jedinstva. Opća impresija je da se radi ο jednoj disciplini (urbana sociologija) koja je ».. . iz gubila svoje nasljeđe i koja je sada otvorena novim pokuša jima i naporima konstituiranja« (Bendyopadhyay, P., 1979, str. 146). U mnogim slučajevima referiranje na političku eko nomiju, kao zajedničko ishodište, treba prije uzeti kao indi kator »marksističnosti« negoli stvarno orijentirane političkoekonomske analize. Zahtjevi koji se u analizi postavljaju, do sada nisu nigdje formulirani s dovoljnom jasnoćom da bi se 298
mogli nazvati određenim konceptom, modelom (Ibid., str. 148). Osim navedenih primjedbi, moguće je govoriti i ο pri mjedbama druge vrste. Urbano-ekonomske analize čini se da su prilagođene, prije svega, proučavanju razvijenih kapi talističkih društava i to u njihovim specifičnim obrascima — urbanim centrima. Tamo gdje nije moguće primijeniti kla sični marksistički dihotomni model ο postojanju bipolarne strukture društva, nije niti moguće razvijati teorijska objaš njenja pojedinih procesa. Takva analiza nije, dakle, sprovediva niti u socijalističkim društvima, neovisno ο tome ο kojim se socijalističkim društvima radi i ο stupnju njihove razvijenosti. Koncepcija klasne borbe, kao osnovnog okvira analize, predstavlja, svakako, interesantnu ideju, međutim, urbane borbe, koje se uglavnom smatraju primjerima klas nih sukoba, krajnje su heterogene po sastavu svojih učesnika, pa bi se s velikim poteškoćama moglo govoriti ο tome da se radi ο ispoljavanju, na primjer, »klasne samosvijesti rad ništva« u raznolikim oblicima urbanih borbi. Ciljevi urbanih borbi ili urbanih društvenih pokreta su uglavnom parcijalni, a ne opći, klasno determinirani (oslobođenje radničke klase, na primjer). Većina zahtjeva izraženih u pokretima u grado vima predstavljaju zahtjeve za preraspodjelom onoga što se u novoj urbanoj sociologiji naziva teorijom kolektivne po trošnje. Stanovnici gradova zahtijevaju bolje urbane servise, kvalitetnije stanovanje, kvalitetniji promet, dječje ustanove, i tsl. Kontradiktornost urbanih socijalnih pokreta naglašena je i zbog činjenice, smatra jedan autor, da se borba za nave dene elemente kolektivne potrošnje može realizirati samo u sferi potrošnje koja se alimentira iz dijela viška vrijednosti koji se pak stvara na osnovu mnogo općenitijih procesa pri mjerenih kapitalističkom društvu (Folin, M., 1979, str. 84). Problematika »intervencije države« također bi zahtijevala pažljiviju razradu, no ο tome će biti više riječi kada budemo iznosili pokušaj stvaranja teorijskog modela M. Castellsa. Urbana ekonomija, prema nekim stavovima, je podložna kritici istih stanovišta s kojih je potrebno ispitivati relevantnost urbane sociologije. »Urbana ekonomija se bavi razvo jem i razumijevanjem onih ekonomskih fenomena koji su 299
definirani k a o urbani. Da bi se to moglo ispuniti, p o t r e b n o je ispuniti dva p r e d u v j e t a : 1. klasifikacija k o n k r e t n i h pred m e t a p r o u č a v a n j a m o r a biti t a k v a da se činjenice označavaju k a o u r b a n e činjenice; 2. p o t r e b n o je razviti t a k v u teoriju koja će u t v r d i t i da t a k v e » u r b a n e činjenice« imaju d i r e k t n e u z r o č n e o d n o s e j e d n e s d r u g i m a . To dozvoljava u r b a n o j eko nomiji da se k o n s t i t u i r a k a o teorijski p r e d m e t « (Ball, M., 1979, str. 310). Da bi se m o g l o s još više p r a v a govoriti ο postojanju u r b a n e ekonomije, p o t r e b n o je razvijati usmje r e n u metodologiju, koja se p r e t e ž n o osniva na teorijskoj p r e t p o s t a v c i da postoje empirijske p r a v i l n o s t i i z m e đ u urba nih f e n o m e n a koje su s k r i v e n e od d i r e k t n o g u z r o č n o g pro m a t r a n j a . Ispitivanje p o j e d i n a č n i h situacija p o l a z i od pret p o s t a v k e da su one d e t e r m i n i r a n e r a z n o l i k i m s i m u l t a n i m p o s t o j a n j e m regularnosti, k a o i n i z o m slučajnih činilaca. S o b z i r o m na postojanje slučajnih činilaca, ispitivanje poje dinog f e n o m e n a izvodi se t a k o da se p r e t p o s t a v l j a njegovo k o n f o r m i r a n j e principijelnim generalizacijama. U k o l i k o se pojedinačni p r o u č a v a n i »slučaj« ne u k l a p a u o p ć e generali zacije, on se najčešće p r o g l a š a v a d e v i j a n t n i m slučajem. Zbog n e s a v r š e n o s t i analize i n e p o s t o j a n j a jasnog teorijskog ho rizonta, mnogi »individualni slučajevi« p r o g l a š a v a j u se devij a n t n i m a jer se ne k o n f o r m i r a j u e g z a k t n i m , o p ć i m očekiva njima (Ball, ibid., str. 325). Isti a u t o r s m a t r a da u t v r đ i v a n j e općih e k o n o m s k i h funkcija u r b a n i h p o d r u č j a n e m o g u biti
p o t v r đ e n i jer su prostorni efekti temporalni i prostorno spe
cifični. U r b a n a ekonomija, bez o b z i r a na o s n o v n u teorijsku orijentaciju, teško d a m o ž e p r u ž i t i zadovoljavajuće t u m a č e nje o p ć e e k o n o m s k e z a k o n i t o s t i funkcioniranja u r b a n i h pod ručja. Pokušaji primjene m a r k s i s t i č k e teorije n a p r o u č a v a n j e u r b a n i h fenomena, n a r o č i t o u SAD, predstavljaju, ipak, inte r e s a n t a n pokušaj zasnivanja n o v e teorijske p e r s p e k t i v e u kojoj se u r b a n i oblik i procesi u u r b a n o m p r o u č a v a n j u k a o r e z u l t a t akcija kapitala. P o s t a l a je s k o r o s t a n d a r d n a t v r d n j a ο t o m e da »urbani oblik reflektira način p r o i z v o d n j e , od nosno, o b r a s c e cirkuliranja viška vrijednosti« (Fainstein, M. i Fainstein, S., 1979, str. 383). Eksplozija g r a d o v a je logičan r e z u l t a t p r o v o đ e n j a politike industrijskog r a z v o j a u k o m e 300
d o m i n a n t n u ulogu igra financijski kapital. U r b a n i razvoj se m o ž e p r o u č a v a t i uz p r e t p o s t a v k u da predstavlja, u pojedi nim trenucima, presjeke različitih kristalizacija p r o i z v o d n i h snaga i proizvodnih o d n o s a k a o i d r u š t v e n i h odnosa, deter miniranih navedenim karakterom »ekonomske strukture društva«. Analize pojedinih presjeka u r b a n i h situacija, p r e m a ovim a u t o r i m a , moraju uključivati p r o u č a v a n j e p r o c e s a eko n o m s k e aktivnosti, različite s t r u k t u r e k o j i m a se p r o c e s i obra zuju, k a o i analizu različitih »agenata« (individua, o d n o s n o , »elita«), čija ponašanja t a k o đ e r utječu na formiranje procesa i s t r u k t u r a . U k o n k r e t n o m smislu, analiza e k o n o m s k e aktiv nosti uključivala bi p r o u č a v a n j e p r o c e s a proizvodnje, eks trakciju viška vrijednosti, cirkulaciju financijskog kapitala, k a o i procese reprodukcije p r o i z v o d n i h snaga; na n i v o u »ak tivnih agenata« analiza bi uključivala p r o u č a v a n j e industrija laca, građevinskih p o d u z e t n i k a , vlasnika zemljišta, b a n k a r a , trgovaca, političkih partija i organizacija različitih p o k r e t a , a na nivou p r o u č a v a n j a s t r u k t u r a analiza t r e b a o b u h v a t i t i p r o u č a v a n j e p r o s t o r n i h o b r a z a c a investiranja, p r o s t o r n e ob rasce klasnih i rasnih oblika naseljenosti, fizički k a r a k t e r i organizaciju izgrađene okolice, k a o i d r u š t v e n e o d n o s e pro izvodnje (ibid., str. 392). Pokušaji primjene n e k i h p o s t a v k i m a r k s i z m a u području r a d i k a l n e geografije i u p o d r u č j u u r b a n e (političke) e k o n o mije za sada imaju relativno ograničen d o m e t . Najznačajnija razlika, koja se očituje u d o s a d a š n j e m razvoju p r i m j e n e ovog m e t o d a u primjeni u r b a n i h fenomena, je p o z i t i v n a usmjere n o s t n a ispitivanje osnovnih e k o n o m s k i h s t r u k t u r a d r u š t v a k a o d e t e r m i n a n t i koje o d r e đ u j u obrasce p o n a š a n j a »super strukture«. Dosadašnji razvoj ovih disciplina d o v e o je i do demistifikacije klasičnog p r o u č a v a n j a u r b a n i h f e n o m e n a k a o područja realnosti koja su se ispitivala o d v o j e n o od društva, o d n o s n o , procesa koji ih formiraju, a što je bilo k a r a k t e r i stično za klasični u r b a n i z a m , u r b a n u sociologiju, k a o i urba no planiranje. T a k a v način analize, koji ukazuje na s t v a r n e procese, demistificirao je u velikoj mjeri u r b a n o planiranje u kapitalističkim d r u š t v i m a pokazujući kritički p r o c e s e koji se razvijaju da bi se to d r u š t v o o d r ž a l o . I a k o se u primjeni m a r k s i z m a u p r o u č a v a n j u u r b a n i h pitanja s p r a v o m ukazuje 301
kao na novi oblik analize koji pruža zahvalnu teorijsku per spektivu, ipak je za dosadašnji stupanj te primjene karakte ristična shematičnost pokušaja aplikacije teorijskog modela marksizma i jednoobraznost analize, koja ostavlja vrlo malo mjesta fleksibilnosti u determinističkom konceptu. Inzistiranje na funkciji države, na primjer, kao »izvršnog komiteta buržoazije« (i posebno kapitalista) koja vrši intervenciju procesom urbanog planiranja da bi »održala sistem«, pred stavlja krajnje pojednostavljen i shematiziran prikaz mnogih odnosa koji se mogu pojaviti između »države« i »društva«. Mnoga proučavanja konkretnih slučajeva pokazuju, najčešće, da se marksistička urbana teorija sve bolje i bolje uklapa u empirijske podatke, kao što istovremeno gubi svoju teoret sku elegantnost i mogućnost predikcije (Fainstein, J. i Fainstein, S., 1979, str. 392). Inzistiranje, također, na činjenici da, na primjer, treba u urbanim okvirima jačati procese paupe rizacije jer će oni (po klasičnoj shemi) dovesti do jačanja preduvjeta za opći preokret, predstavlja inzistiranje na she mi koja se dosta teško može uklopiti u sve izraženije procese »poburžoaziranja« radničke klase, kao što bi i razne slojeve koji stvarno učestvuju u tzv. urbanim borbama odnosno urbanim socijalnim pokretima, prije svega u okviru klasične marksističke tradicije, morali proglasiti lumpenproletarijatom. Ukratko, dosadašnji napori za utemeljivanjem novog marksističkog usmjerenja u proučavanju urbanih fenomena susreću se s problemom mogućnosti primjene teorijske she me koja ne odgovara u potpunosti realitetu, pa iz toga pro istječu raznoliki problemi shematiziranog objašnjenja empi rijskih situacija, kao što postoje dosta velike divergencije u tome što predstavlja, zapravo, marksistički pristup u pro učavanju urbanih fenomena. Najinteresantniji i najkompleksniji pokušaj (do sada) raz rade teorijskog koncepta u posljednjih petnaestak godina, predstavlja napor koji je učinio M. Castells. Njegov pokušaj da konstituira novu teorijsku perspektivu u urbanoj sociolo giji, predstavlja, prema jednom mišljenju, »... najpotpunije prevođenje Althusserovske problematike u prostorne ter m i n e . ..« (Derek, G., 1978, str. 118). Castells je svakako je dan od najkontroverznijih autora koje ubrajamo u novu 302
urbanu sociologiju i koji je do sada poduzeo najozbiljniji napor za stvaranje novih teorijskih polazišta i u tome našao mnogobrojne sljedbenike. Castells je, kao što smo vidjeli ranije, jedan od najoštrijih kritičara tzv. tradicionalne urbane sociologije. Njegov interes za tzv. urbano pitanje proistječe iz njegovog uvjerenja da urbana kriza predstavlja poseban oblik mnogo općenitije krize povezane s kontradikcijom iz među proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa koji se nalaze u osnovi ekološkog pitanja (Castells, 1978, str. 5), a kako ekološka i urbana kriza nisu nezavisni procesi koje treba proučavati izolirano od socijalno-političke situacije, uzroke spomenute krize potrebno je potražiti ne samo u empirijskim podacima ο dimenzijama te krize, nego je potrebno prouča vati historijske tendencije razvoja kapitalističkog načina pro izvodnje (Castells, ibid., str. 38). Castells problematiku urba nog pitanja svodi na proučavanje tzv. kolektivnih sredstava za potrošnju, proučavanje kojih je nužno jer ta sredstva ne nastaju »slučajno«, nego su izraz nove strategije kapitalistič kog razvoja. Razvoj kapitalizma u suvremenim društvima, prema Castellsu, zahtijeva pojačavanje procesa koncentra cije i centralizacije kapitala (i zbog smanjenja transportnih i drugih tehničko-neproizvodnih troškova), što povećava stu panj međuzavisnosti između proizvodnih jedinica. Jedan od razloga stvaranja kolektivnih sredstava za potrošnju je i kon centracija radnika. Interes države za interveniranjem u pro cese plasiranja kapitala (urbano planiranje) je i tendencija smanjivanja profitne stope i potreba investiranja kapitala u manje profitabilne oblasti. Proces koji je također karakteri stičan za suvremena razvijena kapitalistička društva je ». . . objektivni proces socijalizacije proizvodnih snaga što zahtijeva paralelno podruštvljavanje sredstava za transport i komunikaciju, reprodukciju socijaliziranih i visokospecijaliziranih kategorija radne snage u svim sektorima rada i, prema tome, mnogo elaboriranije kolektivne usluge i servi se« (Castells, ibid., str. 17). Interes ovog istraživača za proučavanje procesa kolek tivne potrošnje uvjetovan je i transformacijom klasičnih orijentacija radničkog pokreta koji mijenja historijsku de finiciju potreba i zahtijeva veće plaće i druge (pragmatične) 303
zahtjeve, odnosno, ostvarivanje lakšeg kontakta s kolektiv nim sredstvima za potrošnju (potrošnja). Intervencija države u totalitet ekonomskih odnosa pojedinog društva stalno je u porastu, što je dovelo do toga da se ona danas može smatrati osnovnim menedžerom procesa proizvodnje i distribucije sredstava kolektivne potrošnje. Državna intervencija je nuž na (kao što smo ranije vidjeli) da bi se prevladala kontradik cija koja proistječe iz anarhičnosti tržišne orijentacije osno vane na privatnom kapitelu kao i »neprofitabilnosti« privat nog investiranja u sredstva kolektivne potrošnje. Budući da stalno rastu zahtjevi za korišćenjem sredstava kolektivne potrošnje od strane sve većeg broja pojedinaca svih slojeva (»potrošačko društvo)«, nužno je da država intervenira inve sticijama u to područje. Takva intervencija ukazuje na nespo sobnost samoregulirajućih mehanizama »da održe sistem«, ali i na činjenicu da je urbana kriza opća i politična u toj mjeri da ukazuje na klasni sadržaj državne politike. Urbane borbe, odnosno, urbani socijalni pokreti govore da je urbana kriza još dublja, da se radi ο ». . . krizi urbane politike, odnosno, krizi državne intervencije na efekte urba ne krize« (Castells, 1978, str. 58). Urbane borbe i urbani so cijalni pokreti nisu pokreti lumpenproletarijata, nego pokreti koji se sastoje od relativno homogeniziranih slojeva i klasa koji se homogeniziraju na planu »podruštvljene proizvodnje«. Castells ide čak toliko daleko da smatra da takve »popu larne borbe« šire masovnu osnovu za socijalizam, a intenzitet borbi ovisan je ο krizi kapitalističke države, pa, prema tome, predstavlja realni pokret. U tom smislu, »nova ljevica« po činje dobijati bitku za socijalizam pred bastionom »klasične« radničke klase. Ovakav obrat u razmišljanju, bez obzira na to složili se ili ne s njim, do krajnjih granica »politizira« ur banu sociologiju i kontekstualizira urbanu krizu u okvir globalne krize kapitalizma. Castells smatra da je prostor potrebno analizirati kao naivnu predstavu ο odslikavanju društva u prostoru (refleks na teorija), nego zastupa stajalište da analiza prostora znači proučavanje njegovog oblikovnaja elementima eko nomskog sistema, političkog, ideološkog sistema, kao i nji hovim kombinacijama i »socijalnim praksama« koje proistje-
ču iz njih (Castells, 1977a, str. 126). Zahtjev za takvom analizom znači poziv na kompleksno proučavanje sudbine pojedinog prostora pod djelovanjem navedenih »sistema«. Takva koncepcija implicira da ». . . . prostorne teorije izražavaju socijalne teorije, a da prostorne strukture realizi raju društvene strukture« (Derek, G., 1978, str. 119). Castellsova koncepcija urbane sociologije (usporedi u Castells, 1977a, str. 125—243) u velikoj mjeri se oslanja na shvaćanje uloge države koju je razvio Poulantzas, kao i na specifično »simptomatično« shvaćanje Marxa, što susrećemo kod Althussera. Castells u potpunosti prihvaća Althusserovu tvdnju da se svako društvo sastoji od nekoliko načina pro izvodnje od kojih je jedan dominantan, a način proizvodnje sastoji se od kombinacije nekoliko sistema — ekonomskog, političko-pravnog i ideološkog, pri čemu se pojedini elementi mogu nalaziti u različitim međuodnosima. Analiza urbanog fenomena, prema Castellsu, može započeti na nivou struk tura (urbano planiranje) i na nivou »praksa« (urbani društveni pokreti, urbane borbe, »akteri«). Strukturalni nivo analize upućuje na proučavanje različitih kombinacija struktura u sisteme, a »praksistički« zahtijeva proučavanje aktera, podržavatelja pojedinih akcija (support agents), pri čemu je najvažnije utvrditi koje pozicije podržavaju akteri, što je definirano strukturalnim elementima i njihovim među odnosima. Castells smatra da su različiti »akteri« grupirani u društvene klase, pa s jedne strane — njihove akcije govore ο vrijednostima koje pokušavaju manifestirati u prostoru, a s druge strane—oni se mogu promatrati kao soci jalna ekspresija načina na koji su elementi određenog društva kombinirani. Društveni sistem se proučava kao sistem koji se nalazi u stalnim kontradikcijama i koga je potrebno upravljati, regulirati i usmjeravati da bi se kon tradikcije prevladavale. Prihvativši ovakav koncept društvene strukture, ovaj autor na sličan način govori i ο urbanom sistemu, što predstavlja, zapravo, pokušaj apliciranja socijalnog sistema na prostor i temu koja je bliža urbanoj sociologiji. Aplici rajući svoj model društvenog sistema, Castells smatra da se urbani sistem mora proučavati kroz tri instance: eko-
304
20
U r b a n a sociologija
305
nomsku, političku i ideološku. Ekonomski nivo analiz e mora obuhvatiti analize procesa; a) proizvodnje koja pred stavlja ». . . cjeline prostornih realizacija koje proizlaze iz socijalnih procesa reprodukcije sredstava za proizvodnju u predmeta rada«; b) potrošnja ili »cjeline prostornih reali zacija koji proističu iz socijalnih procesa koji reproduciraju radnu snagu«; i c) razmjene, odnosno, ». . . cjeline prostornih realizacija koje se dešavaju između procesa proizvodnje i procesa potrošnje«. Drugi nivo analize je politički nivo koji se sastoji od institucionalne analize prostora, a što se svodi na mrežu različitih državnoadministrativnih elemenata koji vrše »prostornu dominaciju« i intervenciju u procese radi prevladavanja kontradikcija ukoliko se pojavljuju (interven cija države). Treći nivo analize predstavlja ideološki nivo, koju Castells identificira kao »mrežu signala«, koji imaju odgovarajući ideološki sadržaj i koji vrše određen učinak na socijalnu strukturu (»urbana simbolika«, na primjer). Urbani sistem potrebno je proučavati ne samo na nivou struktura, nego i na nivou »praksa«, što se svodi na detaljno analiziranje pojedinih prostora, aktera i »podržavatelja«. Kontraverzna teorija ο kolektivnoj potrošnji, kao pravom polju proučavanja urbane sociologije, obrazlaže se na slije deći način. Castells je, kako smo to ranije vidjeli, u potpu nosti odbacio ideološki pojam »urbanog« i urbanu sociologiju osnovanu na pojmu urbanizma shvaćenog kao »načina ži vota«, međutim, morao je i sam obrazložiti kako zamišlja konktretnu analizu urbanog na nivou prostorne jedinice. Obrazlažući zašto smatra da se urbana sociologija treba baviti analizom procesa kolektivne potrošnje, on navodi da je grad »u krajnjoj instanci« rezidencijalna jedinica radne snage ili pak jedinica kolektivne potrošnje definirana grani cama prometa ili granicama tržišta radne snage. Prostorna specifikacija urbanog sistema odnosi se, dakle, na aspekte manifestacije društvene strukture u prostoru, odnosno, u okviru jedinice kolektivne potrošnje (naselje, na primjer). Pravi interes urbane sociologije mora biti orijentiran na analizu procesa kolektivne potrošnje, uz razumijevanje da on u krajnjoj instanci osigurava reprodukciju radne snage. 306
Ovakav predložak analize sasvim se razlikuje od kla sičnog pa i standardnog shvaćanja ο tome što bi trebalo biti djelokrug interesa urbane sociologije. U Castellsovoj kon cepciji prvi puta susrećemo sustavno razrađenu jednu ideju načina pristupa urbanom pitanju koja je našla i niz dosta uspješnih realizacija u pojedinačnim instraživanjima u nizu zemalja. Ovakva koncepcija, zbog relativne komplek snosti, odgovara, vjerojatno, svim onim istraživanjima koji su klasična istraživanja ubrane sociologije smatrali plitkima, deskriptivnima, teoretski nefundiranima, i tsl. Drugo je, naravno, pitanje: Koliko je ovakav teoretski koncept prih vatljiv i kako ga je i s koliko čvrstoće moguće provesti u konkretnim slučajevima? J. Lojkine također većinu svojih rasprava ο problematici urbane sociologije usmjerava na analizu procesa kolektivne potrošnje. Promatrajući odnos kapitalizma i prostornih procesa, on smatra da se grad ». . . pojavljuje kao direktna posljedica potrebe da se reducira cijena proizvodnje i cijena cirkulacije i potrošnje u želji da se ubrza stupanj rotiranja kapitala i, prema tome, produži period u kome će on biti produktivno iskorišten« (Lojkine, 1976b, str. 127). Ne treba se, dakle, čuditi zašto se u pravilu kasni s opremanjem tzv. novih naselja svim kulturnim i drugim »dodatnim« potre bama jer su one u biti neproizvodne i ne donose profite. Reduciranje indirektne cijene proizvodnje realizira se i preko fenomena da se investiranje vrši preko različitih situacionih prednosti koje nudi najčešće lokacija, sa svojim prirodnim, ali i društvenim karakteristikama. Sirenje megalopolisa, jačanje centralnih zona u gradovima nije nikakav izuzetak, nego pravilo (prema ovom autoru). Isto tako, intervencija države nije posvuda podjednako usmjerena, odnosno, njen interes da intervenira zbog »odražavanja celine« i prevladavanja kontradikcija uglavnom je konformiran interesu velikog businessa. Zbog toga ne treba imati nikakve iluzije čije interese država štiti. Urbana politika, koja se razvija na tragu pokušaja razriješevanja kontradikcija, predstavlja zapravo refleksiju kontradikcija koje se pojav ljuju između kapitala i rada. Castellsov, a donekle i Lojkineov, doprinos utemeljivanju 307
nove urbane sociologije sigurno su značajniji od pokušaja koji su do sada eksplicirani u okvirima tzv. radikalne marksističke geografije ili urbane ekonomije. Kritičke reak cije pojavile su se ubrzo iza pojave prvog izdanja Castellsove knjige La questione urbain (1972), da bi se toliko razvile da je isti autor u novom izdanju iste knjige, koja se pojavila par godina kasnije, dopisao poseban dodatak od pedesetak stranica na kojima i sam priznaje, slično kao i Althusser, pretjeranu teorizaciju, nerazumljivost i prekomplicirani na čin izražavanja (Althusser, 1975, str. 23—24, 44. i dalje; Castells, 1977a, str. 437—472). Castells je u uvodnim i zak ljučnim razmatranjima i sam naglasio da je njegova knjiga napisana kao »historijski proizvod«, te da je njena jedina namjena da ju se »učini beskorisnom kroz negaciju u praksi«. Castellsovoj koncepciji kritičari zamjeraju formalizam, znan stvenu mistifikaciju, teorijski promašen pokušaj analize, »neomarksističku filozofsku ortodoksiju«, inzistiranje na korišćenju koncepta državne intervencije i nedovoljno jasnoj ideji ο kolektivnoj potrošnji kao ključnim elementima, zbog »mističnog funkcionalizma«, i tsl. (vidi ο tome, na primjer, Rex, /., 1978; Friedland, R., 1978; London, B., 1976; Harloe, 1977a ; Mellor, 1977; Derek, G., 1978; Fainstein, Ν. i Fainstein, S., 1979; Duncan, 1981. i tsl.). Većina prigovora i kritika zadržava se na načelnoj razini, ne upuštajući se u detaljnu analizu koncepta, ili se pak zadržavaju samo na nekim aspektima koncepcije. Mnogi kritičari priznaju Castellsu izvanredno dobro izvedenu kritiku tzv. stare urbane sociologije, a manje hvale njegov pokušaj stvaranja nove teorijske perspektive. I mi se priključujemo takvim razmišljanjima ο Castellsovoj koncepciji koju smo u osnovnim crtama iznijeli u ovom radu. Njegova je koncep cija, u svakom slučaju, daleko uspješnija od shematiziranih pokušaja primjene nekih osnovnih marksističkih postavki na analizu urbanog fenomena, što smo proučavali kroz no vije pokušaje radikalne geografije i urbane ekonomije. Ur bana sociologija izgleda je osuđena da bude reformska, a ne revolucionarna disciplina, što onemogućava stvaranje revolucionarnog teorijskog okvira, a što su već neki kritičari zamijetili (Mellor, 1977, na primjer). 308
Zaključna razmatranja
1. Relevantnost koncepta nove sociologije grada U ovom poglavlju ocrtat ćemo vrijednost i relevantnost novijih tendencija usmjerenja razvoja urbane sociologije. Pokušat ćemo razmotriti koliko novoga se krije u okviru novijih pokušaja, koliko je temeljito i zasnovano odbačena »klasična« urbana sociologija, te kakve perspektive daljnjeg razvoja i istraživanja pružaju dosadašnji rezultati razvoja novijih tendencija. Na prvom mjestu interesira nas — koliko je istinita tvrd nja ο tome da je cjelokupna klasična urbana sociologija reprezentirana prije svega u radovima tzv. čikaške škole, ideološka tvorevina koja je imala »za zadatak« da pruža ideo loško objašnjenje realiteta i da ponudi mistificirajuće objaš njenje jednog kulturnog obrasca (zapadnog) kao osnovnog i jedino mogućeg obrasca razvoja? Kritike koje su upućene pojmu »urbano«, po našem mišljenju, ne mogu se ticati samo problematike urbane sociologije i njenog pokušaja ekspli kacije tog pojma, odnosno, niza pojava koje se sumiraju pod taj pojam. Pojam urbanizacije, urbano, postao je svjetski pojam, koji, svakako, ima određen stupanj ideološkog u sebi, no teško bi bilo naći ijedan pojam koji se koristi u društvenim znanostima koji nema primjese ideologijskog značenja. Činjenica je također da se urbana sociologija raz vila na određen način ne zbog toga što je koristila termin urbano da njime obilježi određene procese, nego zato što je taj termin povezivala s jednim općim okvirom eksplika cije koji je u sebi uključivao niz elemenata koji se mogu tretirati kao iskrivljena tumačenja stvarnosti urbaniziranog društva. Kritika pojma urbanizacija, koja se također razvija u okviru novijih tendencija u urbanoj sociologiji, također je dijelom neutemeljena — urbanizacija ne mora biti shvaćena 309
kao isključivi proces nametanja određenog kulturnog kontek sta u kome se taj proces izjednačava s nekim »normalnim« stanjem razvoja društva. Procesi urbaniziranja su se već niz godina manifestirali na svjetskom planu, i pitanje je kakav će konačan rezultat tog procesa na koncu biti. Međutim, ne priznati pojmu urbanizacije ono značenje koje on stvarno i ima, znači bježati u jednu imaginarnu sferu kreiranja jedne discipline koja se formira na imaginarnim predmetima i sklopovima pojmova. Time što je klasična urbana sociologija prihvatila pojam urbanizacije, prije svega u značenju koje se u sociologiji najčešće prihvaća kao »najsociološkije« — širenje gradskog načina života i svih njegovih tekovina, nije učinjen presedan i nisu zatvoreni svi putevi proučavanja pojma urbanizacije, odnosno, svih procesa koji se u okviru urbanizacije razvijaju. Urbanizacija se tretirala (i tretira se i danas) kao najnormalniji proces te bi prema tome »dezurbanizacijski« trendovi za koje se nekada, na primjer, zalažu urbani sociolozi, bili trendovi koji se jednostavno opiru »normalnim procesima«, ili pak nekom uobičajenom toku događaja. Ono što je potrebno istaknuti u kritici čikaške škole urbane sociologije, a što se manifestira u novijoj urbanoj sociologiji, je potreba da se kritički ispitaju pojmovi koje se uobičajeno uzima kao »normalne«, standardne i neupitne, pa, prema tome, i sve procese koji se sukladno kriteriju normalnosti razvijaju. Normalno je, na primjer, da proces urbanizacije sa sobom nosi jačanje individualnog prometa, kao što je normalno da rastu gustoće izgrađenosti površine, gustine naseljenosti, podjela gradova na funkcionalno odjeljene zone, organizirana rekreacija, koja se mora realizirati uz pomoć određenih pomagala, izgradnja posebnih naselja, i tsl. Novija urbana sociologija dovodi u pitanje ispravnost shvaćanja tih procesa kao normalnih, i dapače, uopće po trebnih, kao što isto tako pokušava ispod te »normalnosti« i »uobičajenosti« potražiti stvarne društveno-ekonomske uzroke takvog procesa razvoja događaja. Proces koncentra cije, regularan obrazac razvoja gradova, prihvaćen i tretiran kao konstitutivni element procesa urbanizacije, pokazuje se po kritičkim analizama, rezultatom koncentracije kapitala 310
i svjesnom intervencijom vlasti koja takvu koncentraciju smatra potrebnom i poželjnom. Drugim riječima, mnogi spontani procesi koji se odvijaju u okviru procesa urbani zacije,nisu spontani nego regulirani, usmjeravani svjesnom voljom i podvrgnuti interesima određenih grupa, elite. Takav način demistifikacije koji je ostvaren u dosadašnjem razvoju nove urbane sociologije, svakako je pozitivan i potreban jer ukazuje na skrivene procese koji se razvijaju »pod kožom« normalnih procesa urbaniziranja društava. Pretjerana urbanizacija i svi procesi koji se uz nju vezuju danas, možda, opominju da bi proces urbanizacije trebalo dapače zaustaviti, preokrenuti u dezurbanizaciju, međutim, takav preokret bi zahtijevao sinhronizirano djelovanje na nivou rukovođenja društva, preokretanje logike razmišljanja ο rentabilitetu investiranja, i tsl. Novije tendencije razvoja urbane sociologije demistificiranjem pojma urbanog sa svoje strane su doprinijele ukazivanju na osnovne sile i utjecaje koji upravljaju »spontanim« procesima. Slijedeće pitanje koje je potrebno razmotriti odnosi se na kvalifikaciju nove sociologije grada — da li se radi ο već konstituiranom pristupu, teoriji, ili pak ο pokušajima konstituiranja oblasti proučavanja i teorijskog koncepta koji (za sada) ne uključuje i zaokruženi disciplinarni okvir? U više smo navrata u ovom radu isticali da bi se ο novoj urbanoj sociologiji teško moglo govoriti, nego da je ispravnije sedašnje pokušaje nazivati tendencijama koje se, kako smo to naglašavali, manifestiraju u nekoliko disciplina s već utemeljenom tradicijom. Bez obzira na disciplinarne razlike koje postoje i njihov mogući utjecaj na formiranje nove urbane sociologije, treba primijetiti da su razlike među pojedinim načinima tretiranja urbanog fenomena toliko velike, da bi se s velikom poteškoćom moglo govoriti ο tome da se radi ο već konstituiranoj disciplini s izgrađenim instrumentarijem teorijsko-metodološkog okvira. Ono što za sada ujedinjuje navedene pokušaje je nezadovoljstvo stanjem razvijenosti pojedinih disciplina, kao i relativna ujednače nost u kritiziranju klasične urbane sociologije. Ono, među tim, što svakako razjedinjuje, odnosno, pomaže da se ne stekne utisak da se ο novoj urbanoj sociologiji može govo-
311
riti kao ο već utemeljenoj disciplini, je različitost ideja ο tome što se pod takvom disciplinom treba podrazumijevati. U tome je nova urbana sociologija, u svakom slučaju, veoma slična tzv. tradicionalnoj, jedino što u novoj postoji veći oprez i manji stupanj »sociološkog imperijalizma«. Ono što nas posebno začuđuje je različitost načina na koji pojedini autori razumijevaju pojam tzv. marksističkog metoda kojim se, prema njihovim tvrdnjama, sami služe. Ponekad mark sistički metod znači jednostavno tvrđenje ο važnosti klasne borbe u proučavanju urbanog fenomena, a nekada se on manifestira u jednostavnom navođenju značajnosti prouča vanja »ekonomske baze društva«. Razlike se međutim ne iscrpljuju samo u navođenju različitih koncepata koji se podvrgavaju pod isti naziv — »marksistički pristup«, nego i u načinu kako se shvaćaju pojedini elementi tog pristupa. Uzmimo, na primjer, klasnu borbu. U jednom slučaju se klasna borba manifestira u urbanim socijalnim pokretima ili urbanim borbama, dok u drugim slučajevima ne može biti govora ο manifestiranju klasne borbe u navedenim oblicima konflikata jer se u tim pokretima okuplja klasični lumpenproletarijat! Problem koji se ovdje ilustrira predstavlja samo jedan isječak općih probema koji se pojavljuju kada se jedan tip tradicije mišljenja pokušava aplicirati na objašnje nje pojedinih fenomena, ovaj puta na pokušaj eksplikacije urbanog fenomena. U tom pogledu najdalje je svakako otišao H. Lefebore, čija djela iz područja urbane sociologije predstavljaju spe cifičan način shvaćanja marksizma i njegove aplikacije na proučavanje urbanog fenomena. Njegova misao ο urbanom fenomenu predstavlja pokušaj koji je veoma teško bez kon tradikcija operacionalizirati i formirati odgovarajuću mark sističku teoriju eksplikacije urbanog fenomena, dok je s druge strane misao M. Castellsa pak operacionalizirana na takav način da se najčešće realnost ne može konzekventno proučavati na predloženi način. Pokušaji primjene marksis tičkog metoda u radikalnoj geografiji, ili pak u urbanoj političkoj ekonomiji, za sada ostaju također samo pokušaji — jer se ο izgrađenoj teoriji teško može govoriti. Nezado voljstvo postojećim stanjem razvijenosti pojedine discipline 312
i u ovim je slučajevima osnovica za pokušaje stvaranja novih »paradigmi« — eksplikacija fizičke geografije ne mogu zado voljavati sve one koji očekuju angažirano objašnjenje koje ukazuje na »podlogu« fizičkih zbivanja, kao što i apstraktno ekonomske analize ne mogu predstavljati zadovoljavajuća objašnjenja suvremenim procesa koji se odvijaju u urbanim okvirima. Klasifikacija pojma »marksistički pristup« u sadašnjoj fazi razvoja nove urbane sociologije, kao i klasifikacije pojma discipline »nova urbana sociologija«, predstavljaju težak zadatak zbog difuznosti i neizgrađenosti pojmovnog aparata. Jedan od razloga neizdiferenciranosti pojma mark sistički pristup svakako je i svojevrsna intelektualna tradicija koja je vladala niz godina u zemljama u kojima se novije tendencije sada naročito razvijaju, a koja je, prije svega, obilježena funkcionalističkom sociologijom i odsustvom marksističke orijentacije. Na takvom tlu u novije vrijeme dosta su se brzo ukorijenili različiti, kao što smo vidjeli, pokušaji zasnivanja marksističkog načina razmišljanja, što može biti koliko dobro, toliko i loše. Dobro, jer predstavlja pokušaj apliciranja jedne paradigme za koju vjerujemo da može pružiti zadovoljavajuće tumačenje nekih procesa koji se odvijaju u okviru urbaniziranih društava, a loše, jer može dovesti do različitih eksplikacija koje nemaju nikakve veze s marksističkim pristupom, kao što isto tako može dovesti i do vulgarizacijskog pristupa. Obadvije tendencije su dijelom vidljive i u pokušajima ο kojima smo pisali u okviru disci plina utemeljenih na tragu marksističkog pristupa. Naravno, za kritičko preispitivanje bit će potrebno sačekati određeno vrijeme da bi svijest ο adekvatnosti primjene sazrela i nova disciplina prošla kroz porođajne bolove. To najbolje potvr đuju i riječi M. Castellsa, napisane 1980. godine u jednom kratkom pozivu na disksiju ο urbanom fenomenu, da je »vrijeme jedinstvene teorije, ako je ikada takva teorija i postojala, nepovratno prošlo« ( C a s t e l l s , 1980). Posebno je interesantno ispitati vrijednost pojedinih dijelova koncepcije u okviru osnovnih usmjerenja urbane sociologije u posljednje vrijeme. Iako je, kako smo naglasili, veoma teško govoriti ο jedinstvenom teorijskom polazištu.
313
pojedini elementi koncepcije su interesantni i vrijedni pažnje. Jedan od elemenata analize, koji se u gotovo svim poku šajima raspravlja, je problem epistemoloških osnova posto janja urbane sociologije, odnosno, problematika »ideologičnosti« znanja koje se »proizvodi« u okvirima disciplinarnih granica. Takav obrazac razmišljanja posebno je karakteristi čan za »ranog Harveya«, kada je spomenuti a u t o r i osobno raskrstio s klasičnom socijalno-geografskom teorijskom tra dicijom. Ukoliko se prihvati tvrdnja da je svako znanje koje se disciplinarno proizvodi ideologijsko znanje usmjereno prezervaciji statusa quo, onda je i potraga za utemeljivanjem »nove urbane sociologije« unaprijed osuđena na neuspjeh — jer će jednog dana novo konstituirana urbana sociologija kao disciplina i sama proizvoditi znanja koja će prezervirati status quo. Zbog takve opasnosti neki autori, koji naglaša vaju epistemološke razlike, i ne pominju termin »nova marksističkog metoda. Problem koji je u okviru ove teme posebno interesantan je problem proučavanja odnosa između fenomena proizvodnje znanja i »društva«, najčešće repre zentiranog u vidu države. Država se u okviru koncepcije rasparceliranog znanja pojavljuje kao svjesna sila, koja prema unaprijed skloplje nom planu distribuira pojedine vrste saznanja na pojedine sfere realnosti, grupirajući rezultate u posebne discipline da bi što bolje prezervirala svoj osobni opstanak, odnosno, društvo koje reprezentira. Ovaj, pomalo karikirani prikaz je nužan da bi se ukazalo na nedomišljenost koncepta razdvajanja proizvodnje znanja i područja primjene znanja. Prema rečenom, čini se da se znanje »proizvodi« u zrako praznom području, a da se država pojavljuje kao opći distributor proizvoda te proizvodnje sa smišljenim ciljem u planu. Rezultat takvog shvaćanja je s jedne strane — raz dvajanje sfere proizvodnje i primjene znanja, k a o i razdva janje sfere države i društva, pri čemu se državi pridaju gotovo umne karakteristike smišljenog ponašanja u okviru društvene strukture koja je, slično kao u tradicionalnoj sociologiji, shvaćena kao organizam koji metabolički razvija svoje odnose sa okolicom. Fenomen razdvajanje sfere proizvodnje znanja i njegove 314
upotrebe, kao i proces razdjeljivanja znanja u disciplinarne granice, proistječe iz prihvaćanja koncepcije revolucionarne prakse kao jedinog kriterija istinitosti. Disciplinarna sazna nja mogu voditi samo do reformiranja, konzerviranja i usavršavanja postojećeg poretka, dok revolucionarno isku stvo vodi njegovom mijenjanju, a ne mari za porijeklo saznanja. Zbog toga se Harvey i zalaže za koncepciju direkt nog angažmana u revolucionarnom iskustvu koji će dovesti do promjene odnosa. Kriterij istinitosti je revolucionarna praksa, kao što je u nekim konceptualizacijama sociološke metodologije kriterij vrijednosti i istinitosti metodologije činjenica koliko istraživanja ostvarena primjenom te metodo logije doprinose ostvarivanju historijske uloge radničke klase (Gili)! Pojam »revolucionarne urbane sociologije« po nekim autorima nije moguć jer je ta disciplina oduvijek karakteri zirana reformizmom, analitičko-deskriptivnim istraživanjem izvora poremećaja stabiliteta funkcioniranja »urbanog po retka«, kao i predlaganjem reformatorskih mjera za njegovo poboljšavanje. Inzistiranje na epistemološkoj distinkciji, tvrdnje ο konzervativnosti saznanja, tiču se ne samo urbane sociologije, nego položaja znanosti uopće, odnosno, odnosa znanosti i »društva« (države). Interesantno bi bilo preispi tati status ove diskusije, ukoliko bi pokušali razmišljati u okvirima u kojima se država ne pojavljuje kao svjesno orga nizirani organizam koji brine ο stanju svog organizma (društvo) mjerama odgovarajuće politike. Neki aspekti raz voja nove urbane sociologije čini se da omogućavaju njen razvitak samo u ograničenim društveno-političkim okvirima — kapitalističkim visokoorganiziranim društvima u kojima sve više jača dominacija utjecaja države. Tvrdnja ο tome da je svako proizvedeno znanje ideologično jer podržava statu quo, također je upitno. Sociološka diskusija ο ideologičnosti saznanja uopće traje već dugo vremena u okviru sociološke discipline »sociologija saznanja« i ima izgrađene stavove ο tome što ta ideologičnost znači. U slučaju pokušaja zasnivanja nove urbane sociologije, ta je diskusija samo vještački prenesena na tlo na kojemu se nije uspjela dobro prihvatiti. 315
Diskusija ο karakteru znanja, ο disciplinarnim granicama i ulozi urbane sociologije naglašava, kao što smo istakli, poseban značaj fenomena intervencije države u procese društvenog razvoja. To posebno dolazi do izražavanja kada se razmatra koncepcija formiranja nove urbane sociologije na tragu primjene teorije ο kolektivnoj potrošnji, koja bi bila neostvariva bez postojanja fenomena intervencije države. Teorija ο kolektivnoj potrošnji usmjerava urbanu sociologiju na proučavanje samo jednog procesa koji se u toj teoriji razmatra — fenomen reprodukcije radne snage. U toku ovog rada razjasnili smo na koji se način shvaća fenomen nazvan kolektivnom potrošnjom i koje su njegove najznačanije odlike. Međutim, kolektivna potrošnja se pojavljuje ponovno kao direktan rezultat intervencije države u procese uprav ljanja društvom. Podsjetimo li se kako je Castells definirao fenomen urbanog planiranja (intervencija političkog nad ekonomskim sistemom na nivou prostorne jedinice u cilju održavanja jedinstva sistema), vidjet ćemo da se pod »inter vencijom političkog sistema« također krije uloga države. Kolektivna sredstva za potrošnju nastaju, dakle, također na inicijativu države i rezultat su njene intervencije, a urbana sociologija bi trebala da proučava sve procese koji se u okviru tog fenomena pojavljuju. Kolektivna potrošnja, kako smo vidjeli, veoma je širok pojam, a pojavljuje se kao nužan dio u koncepciji nove urbane sociologije ne zbog širine procesa koje u sebi uklju čuje, nego, prije svega, kao logičan rezultat prihvaćanja fenomena intervencije države kao regularnog dijela koncep cije nove urbane sociologije. Kolektivnu potrošnju, zbog širine tog pojma, možemo shvatiti i kao nova naselja, i kao sve manifestacije koje se razvijaju na planu urbanih servisa, prometa, neprofitabilnog investiranja, i tsl. U okviru procesa kolektivne potrošnje realizira se i proces reproduk cije radne snage (ili, pojednostavljenije, reprodukcija egzi stencije radne snage na nivou jedinice stanovanja, života). Sredstva kolektivne potrošnje nastaju s jedne strane — zbog nužnosti da se »sistem tako organizira od strane države« jer to predstavlja jedan od modusa »prevladavanja« kontra dikcija u okviru općeg razvoja, a s druge strane — zbog 316
toga jer se također moraju prevladati kontradikcije do kojih dolazi između kaotičnog (mogućeg) razvoja zbog posto janja privatnog kapitala i potrebe investiranja kapitala u mnogo manje profitabilna područja, kao što su, na primjer, javni radovi — putevi, potrošački centri, i tsl. Teorija ο kolektivnoj potrošnji je, dakle, logično usmjerenje nove urbane sociologije jer predstavlja proučavanje bitnih kontra dikcija koje se manifestiraju na prostornoj razini, ali pak tu analizu ograničava na suvremena visokoorganizirana kapitalistička društva u kojima se intervencija države po kazuje kao nužna iz ranije navedenih razloga. Zbog navedenog, upitna je mogućnost primjene urbane sociologije orijentirane na analizu proučavanje fenomena kolektivne potrošnje u svim drugim »nekapitalističkim« dru štvima. Za mogućnost postojanja teorije ο kolektivnoj po trošnji potrebno je, dakle, postojanje, s jedne strane-visokoorganiziranog kapitalističkog poretka, postojanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, postojanje »drža ve« i, naravno, prihvaćanje ideje ο društvu kao organizmu, kao i prihvaćanje ideje ο intervencionističkom karakteru države. Definiranje urbanog planiranja kao intervencije politič ke sfere u ekonomsku sferu na nivou prostorne jedinice, predstavlja svakako jedno od najopćenitijih određenja tog procesa koji se uvijek pokušavao definirati kao svjesna, racionalizirana akcija orijentirana racionalnom usmjera vanju budućnosti. Ono što je u tim »tehničkim« definicijama nedostajalo, upravo je naglašavanje političnosti i »ekono mičnosti« tog procesa. Definicija koju daje Castells oslanja se pak skoro isključivo na instituciju države i koncept inter vencije, ali za razliku od klasičnih definicija, prihvaća soci jalnu zbilju kao kontradiktornu, odnosno, kao zbilju u koju se mora »intervenirati«. Prema klasičnim podjelama urbane sociologije na »koope rativnu« i »konfliktnu«, nema nikakve sumnje da bi dosa dašnji napori bili prije svega usmjereni ka konstituiranju one koja se oslanja na konfliktno razumijevanje socijalne strukture. Urbana sociologija, ako je usmjerena na prouča vanje procesa kolektivne potrošnje, upućena je, dakle, na 317
proučavanje procesa kojim se te kontradikcije pokušavaju prevladati. Ukoliko međutim ne prihvatimo da je interven cija države potrebna, da ona postoji, odnosno, da država predstavlja »lukavstvo uma« koje se opire stihijnosti razvoja, urbana sociologija se svodi na klasičnu urbanu sociologiju jer proučava naselja, način života ljudi, procese interakcije i tsl. na nivou prostornih cjelina, a da se to proučavanje nužno ne dovodi u vezu s »intervencijom države«. Inzistiranje na koncepciji teorije kolektivne potrošnje predstavlja samo konzekvencu prihvaćanja ideje ο interven cionističkom
karakteru
društvene
strukture.
Teorija
ο
ko
lektivnoj potrošnji trpi iste prigovore koji se mogu uputiti shvaćanju epistemološke diskusije ο ideologičnosti saznanja, disciplinarnim granicama, i tsl., jer polazi od pretpostavke jednog shvaćanja društvene strukture i potrebi postojanja određenog instrumenta (država) koji u tu strukturu po potrebi intervenira. Zbog razdvajanja funkcija spontanog odvijanja i racionalnog interveniranja, neke kritike uspore đuju najnovije tendencije razvoja urbane sociologije sa sis temski orijentiranom urbanom sociologijom i sistemskom analizom uopće koja je, kako smo to ranije naveli, imala izvanredno uspješnu primjenu u teoriji planiranja jer se, kao i u sistemskoj analizi, polazi od kategorija funkcioniranja sistema, kontradikcija, intervencije, spontaniteta i racionalne akcije (usporedi, na primjer, kod Mellor, 1977). Prema nekim drugim stavovima, čitavu teoriju ο držav nom kapitalizmu, koja se očiglednu široko primjenjuje u ne kim varijacijama pokušaja formiranja nove urbane sociologi je, treba prihvatiti s oprezom jer je upitno s kolikim realnim učinkom takva teorija stvarno funkcionira, te koliko bi se pak ta »neoliberalistička« varijanta razumijevanja ekonom skog sistema mogla osnivati na realnim pokazateljima? Drža va je veoma malo, ili nikako, intervenirala u procese razvoja kapitalističkog društva uopće, a kada je to činila radilo se ο marginalnim intervencijama koje su bile prije svega nužne negoli smišljeno-racionalizirana akcija usmjerena nesmeta nom osiguravanju funkcioniranja postojećeg poretka (usp. kod Harrington, M., 1979; Galbraith, J. K., 1979). 318
Ako se prihvate ovakve tvrdnje, onda je fundiranje nove urbane sociologije na pomenutoj teoriji kolektivne potrošnje pogrešno ili pak samo drugačije iskazano klasično interesovanje za odnose pojedinca i prostora na različitim nivoima tog proučavanja — naselja, stana, grada, i tsl. Ono što treba svakako istaći, kada se govori ο naglašavanju teorije ο ko lektivnoj potrošnji, je želja da se urbana sociologija usmjeri na proučavanje uzroka nastanka procesa koji dovode do kolektivne potrošnje, a ne da se iscrpljuje samo u pukom analiziranju posljedica do kojih takva manifestacija države nužno dovodi (empirijsko-deskriptivna analiza načina adap tacije u različite sisteme na nivou prostornih struktura). Poseban aspekt koji zaslužuje pažnju predstavlja, u okvi ru novijih pokušaja konstituiranja urbane sociologije, ideja ο
značenju
urbanih
socijalnih
pokreta,
odnosno,
urbanih
borbi. Već smo ranije naglasili da se takvi pokreti kontradik torno ekspliciraju — jednom kao pokreti klasičnog lumpenproletarijata koji rebeliraju u okviru tzv. »građanski« shva ćenog ekološkog pitanja, a drugi put kao homogenizaciju svih potlačenih na planu novog suprotstavljanja, koje se posebno manifestira u metropolitenskim područjima i većim urbanim centrima. Razmatranje karaktera urbanih socijalnih pokreta i urbanih borbi mora se staviti u kontekst razmatra nja položaja klasne borbe uopće u suvremenim kapitalistič kim društvima. Ako se prihvati ideja da dolazi postupno do »poburžoazivanja« radničke klase, onda se »mješovit« karakter sudioni ka urbanih pokreta mora shvatiti na jedan način, a ako inzistiramo na tome da sudionici urbanih pokreta predstavljaju mješavinu socijalnih slojeva i klasa koji tendiraju ostvari vanju pragmatičnih parcijalnih zahtjeva, onda se u okviru klasične teorije ο njima može govoriti samo kao ο lumpenproletarijatu. U okvirima analize novijih tendencija urbane sociologije na urbane socijalne pokrete potrebno je gledati kao na element koncepcijskog okvira i kao na sadržinski ele ment. Koncepcijski, urbani politički pokreti predstavljaju jedan od značajnih dijelova koncepcije koju zastupa posebno Castells, a prihvaćaju i neki drugi autori. Urbani politički pokreti su dio analize »političkih praksa«, pa ih je potrebno 319
analizirati kao i druge vrste »aktera«. Na konceptualnom planu takvi se pokreti nužno pojavljuju kao dio teorijskog okvira eksplikacije urbanog fenomena i potrebno ih je pro učavati bez obzira kako ih prema klasičnim propozicijama klasificirali. Sadržinski aspekt predstavlja stvarnu analizu sastava su dionika urbanih socijalnih pokreta. Ako se urbani politički pokreti, odnosno, urbane borbe prihvate kao jedan oblik manifestacije nezadovoljstva postojećim (urbanim) poretkom, kao što su to na svoj, organiziraniji način i tzv. inicijative građana, onda nas se ne mora mnogo ticati njihov sastav sudionika, nego je potrebno analizirati strukturu zahtjeva. U okviru klasične marksističke analize, jasno je da takvi pokreti niti po sastavu sudionika ne okupljaju »prave pred stavnike radničke klase«, a slično se može reći i za strukturu zahtjeva koje takvi sudionici postavljaju (pragmatični, par cijalni zahtjevi). Pitanje je, međutim, da li se danas (i s koje strane) treba i može očekivati isticanje »autentičnih« zahtje va? Prema čemu ih klasificirati? Možemo li »rješiti« ekološka pitanja time što ćemo ih proglasiti »građanskom tematikom«? Rješavaju li se bitne ekološke dileme samo ukazivanjem na njihovu nedostatnost i parcijalitet? U konceptualnom okviru, postojanje urbanih političkih pokreta i urbanih borbi bilo je nužno da se analiza usmjeri na plan »praksa«, međutim, kao što smo pokazali, analiza je dvosmislena i tiče se provje re pravovjernosti autentičnim karakteristikama marksističke analize. Da li urbani pokreti predstavljaju autentične po krete? Naše stajalište je da urbane socijalne pokrete moramo smatrati širim aspektom pobune protiv »poretka« (sistema) te da, bez obzira na to što su oni »klasno ograničeni«, pred stavljaju jedan od oblika manifestiranja nezadovoljstva sa sadašnjim stanjem urbane civilizacije. Sasvim je razumljivo da se oni razvijaju na planu pragmatično-parcijalnih zahtje va, jer je dosta iluzorno očekivati da se korijeni urbane krize mogu jednostavno spoznati, percipirati i da se protiv njih na jedinstvenom planu mogu mobilizirati veće mase stanov ništva. Borba protiv pojedinih pokušaja tzv. urban renewal-a (urbane obnove), koja se povremeno događa u nekim ze320
mljama i koja se usmjerava općenito protiv »sistema«, što dopušta da se siromašni tjeraju da bi se »bogati širili«, pred stavlja jedan od elemenata klasno utemeljene pobune s ogra ničenim dejstvom i djelovanjem. S druge strane, relativno prošireno odbijanje nukle arnih elektrana od strane stanovništva širom svijeta, pred stavlja primjer odbijanja koje okuplja raznolike slojeve sta novništva, te koje, prema tome, teško može biti klasificiran u »klasnim dimenzijama«, a koje okuplja relativno najveći broj stanovnika. Bez obzira na tumačenje motivacije odbi janja nuklearne tehnologije, ta je pojava posebno intere santna. Teško bi se moglo održavati tumačenje da se odbi janje nuklearne tehnologije dešava na planu (u konkretnom slučaju) odbijanja određenog kapitalističkog poduzetnika ili reprezentanta određene multinacionalne kompanije. Vjeru jemo da se odbijanje dešava na planu straha od »nevidljivih posljedica« koje takva tehnologija može imati na pučanstvu u slučaju pogreške, kao i na neugodnim reminescencijama koje atomska energija budi u vezi s njenom upotrebom u II svjetskom ratu. Tehnološka je iluzija (za sada) vjerovati da će se mjerama ubjeđivanja ο »neopasnosti« nuklearne te hnologije uvjeriti ljude da je ona statistički najmanje opasna, te da se statistički svakodnevno izlažemo većim rizicima nego što bi bili rizici ako bismo postavili jednu nuklearnu elektra nu u blizini određenog naselja. Problem je što »prosječni stanovnik« ne razmišlja statistički, kao što niti nema izgrađen odnos prema osobnoj potrošnji energije, a kamoli prema vrstama energije koju troši. Zagovaranje upotrebe nuklearne tehnologije predstavlja logičan rezultat društva izobilja u kome se donedavno ko ličina potrošene energije nije dovodila u pitanje, a prema tome niti problem nuklearne tehnologije bio postavljen kao problem. Urbani socijalni pokreti predstavljaju, dakle, pri hvatljiv okvir za proučavanje u okviru urbane sociologije jer ukazuju na aspekte »malfunkcioniranja« sistema, kristaliza ciju nezadovoljstva, a u »nedostatku« općih, klasno determi niranih pobuna u kapitalističkim društvima, moguće ih je proučavati kao homogenizirane proteste s parcijalnim zahtje21
Urbana sociologija
321
vima i privremenim rezultatima. Kao koncepcijski element oni se uklapaju u okvir strukturalističke interpretacije osno va nove urbane sociologije. 2. Pogled unaprijed Novije tendencije razvoja urbane sociologije postavljaju i problem mogućnosti korištenja koncepcijskog okvira koji je predložen. Kakvu perspektivu takav okvir pruža za pro vođenje istraživačkih poduhvata? Da li je takav konceptualni okvir prihvatljiv za ispitivanje situacija u raznolikim zemlja ma i raznolikim situacijama? Kakva je mogućnost primjene istraživanja u urbanoj sociologiji u drugim, »nekapitalističkim« društvima? Novije tendencije razvoja urbane sociologije razvijaju se, prije svega, u razvijenim kapitalističkim sistemima zapadnih društava i, kao što smo vidjeli, postavljeni koncepcijski okvi ri nužno impliciraju postojanje kapitalističkog sistema da bi se analiza mogla provoditi jer je analiza prilagođena prou čavanju kapitalističkog odnosa prema prostoru. Zbog toga se postavlja pitanje: Koliko je predloženi koncept prikladan za ispitivanje urbanog fenomena u drugim društvima u ko jima nisu manifestirane sve karakteristike koje zahtijeva konceptualni model? Na takvo pitanje mogao bi se dati dvosmislen odgovor: Konceptualni okvir koji je predložen, može poslužiti za ana lizu svakog društva — bez obzira kojeg je tipa društvo, — jer se u svakom društvu nalaze elementi kapital odnosa, kao i odgovor da je takva analiza prikladna samo za razvijena kapitalistička društva. Osim ovako strukturiranog odgovora, očigledno je da ovakva koncepcija fundiranja urbane socio logije omogućava provođenje samo jednog tipa analize, bez obzira na karakter društvenog uređenja. Ne smije se, naime, izgubiti iz vida da se urbano, grad, u novijim konceptualizacijama razmatra ipak redukcionistički, sveden na prostornu koncentraciju viška vrijednosti i osnovne elemente ekonom ske analize. Dimenzije analize koje se predlažu ovakvim okvirom, nužno istraživanja usmjeravaju na pronalaženje 322
bitnih, suštinskih odnosa i uzroka nastajanja pojedinih feno mena u okviru urbanog fenomena. To ne znači da je time moguća lista istraživanja zaključena. Fenomen, na primjer, urbane simbolike, koji se u novom konceptualnom obrascu tretira u okviru »treće instance« (ideološkog nivoa), osim toga što predstavlja »sistem ideološkog označavanja«, sigurno nudi i niz drugačijih elemenata za analizu. Slično bi se moglo reći i za mnoštvo drugih pojava koje ostaju i dalje u mo gućnosti istraživanja »klasične« urbane sociologije. »Noviji« postupci istraživanja pružaju solidnu osnovu za uspostavlja nje bitnih relacija spram društvenih odnosa, spriječavaju mistifikaciju urbanih pojava prostornim eksplikacijama, no ne mogu pružiti osnovicu za ispitivanje raznih »mikrosituacija«, fenomena za koje nije potrebno posegnuti u osnovni koncepcijski okvir. Zbog navedenog se može reći da će ovakav tip analize biti veoma potreban za uspostavljanje relacije proučavanja urbanih fenomena s fenomenima društva uopće, ali da će za proučavanje pojedinih »standardnih« situacija i dalje trebati primjenjivati klasičnu urbanu analizu (deskripcija na fenomenološkoj razini). Tek spajanjem tih dvaju nivoa moguće je ostvariti plodonosnu sintezu u kojoj će se objašnjenje par cijalnih pojava uklapati u konceptualni okvir općih teorijskih principa. Provođenje isključivo metodologije koja proistječe iz prihvaćanja koncepcijskog okvira nove urbane sociologije, bilo bi moguće jedino ako bi se prihvatio kapitalizam kao poredak koji nužno treba nestati, odnosno, ako se prihvati kapitalizam kao društveni sistem koji se žilavo bori protiv nagrizanja, odnosno, svoje »propasti«. Ukoliko se takva perspektiva ne prihvati, primjena koncepcijskog okvira »nove« urbane sociologije je praktički suvišna i neostvariva. Konačno, pitanje koje nas svakako interesira je: koliko je nova urbana sociologija stvarno »nova«? Predloženi kon ceptualni okvir svakako je nov i interesantan, no perspektiva istraživanja koju pruža je reducirana na uspostavljanje i ispi tivanje bitnih relacija, što predstavlja solidnu osnovu za stvaranje polazišta za eksplikaciju. Pitanja koja se u okviru nove konceptualizacije postavljaju, predstavljaju novo osvjet ljenje stare problematike, pa je i po tome nova urbana so21*
323
ciologija »nova«. Međutim, mikro situacije će i dalje zahtije vati primjenu klasičnog deskriptivnog pristupa, pa će, naj vjerojatnije, rješenje biti nađeno u kombinaciji makropristupa koji će uključivati primjenu koncepcijskih okvira »nove« urbane sociologije i istraživanja koja će biti provođena re lativno standardnim istraživačkim postupcima i koji prije spadaju u »staru« urbanu sociologiju. Danas još veoma mali broj istraživača prihvaća i koristi principe nove urbane so ciologije, a vjerojatno će njihov broj u budućnosti porasti. Ukoliko predstavnici i zastupnici nove urbane sociologije očekuju takav razvoj u budućnosti, morat će svoje pristupe još bolje elaborirati izbjegavajući mehaničke aplikacije poje dinih teorija na proučavanje urbanog fenomena, vulgarizacije i shematizme, te inzistiranje na krutim principima i op ćim polazištima. Približavanje »nove i »stare« urbane sociolo gije bit će utoliko ostvarljivije, ukoliko i »stara« urbana sociologija usvoji neke od postavki nove urbane sociologije. Način razmatranja »urbanih problema« u mnogim publi kacijama, na mnogobrojnim kongresima i simpozijumima, standardno se kreće na razini utvrđivanja kompleksnosti te krize i njene neumitnosti. »Pravi uzroci«, međutim, rijetko se diskutiraju, a možda ih je i veoma teško locirati. Kada se spominje urbana kriza, obično se naglašavaju njene svjetske dimenzije i goleme poteškoće njenog rješavanja. Ukazivanje na uzroke te krize u najopćenitijoj varijanti vezuje se uz uzročno-posljedične odnose osnovnih oblika ekonomskopolitičkih ponašanja prema zbilji urbane stvarnosti. Među tim, takvo globalističko uzročno naznačavanje izuzetno je rijetko, a i kada se pojavi, teškoće nastaju pri pokušaju nje gove operacionalizacije. Jer, što bi značila potreba mijenjanja cjelokupnog ekonomskog-političkog tretiranja stvarnosti su vremenih urbaniziranih društava, počev od njihovog »fizič kog oblika«, pa sve do načina rukovođenja takvim društvi ma? Odgovor nije teško naslutiti — značilo bi revolucioniranje stvarnosti u toj mjeri da bi se tragovi ranijeg jednom, u budućnosti, teško mogli pronaći. Naravno, postoji snažno uvjerenje ο tome da je urbanizirani razvoj, sa svim pozitiv nim i negativnim karakteristikama koje nosi, »nužan«, da je već toliko pokazao svoju premoć i da mu se praktički nije 324
moguće oduprijeti. Mnogi koji prakticiraju (po nalazima so ciologa i drugih istraživača) »urbanu krizu«, ono ο čemu se veoma kritički razmatra kao ο kobnom, fatalnom ili po gubnom, uopće ne nalaze takvim, problemom ο kojima im se govori ne osjećaju i ne smatraju da je bilo što potrebno mijenjati. Postoji i umirujuća ideja ο tome da će se »nešto već samo od sebe riješiti«. Od koga? Kada? U ime kojih ciljeva? Na takva je pitanja, naravno, teško odgovoriti. Duboki nesklad koji postoji između konformiteta koji pružaju tekovine urbaniziranog društva i svih problema koje isto tako društvo nosi, sagledavaju se povremeno, parcijalno i s raznolikim intenzitetom. Problemi urbaniziranog društva rješavaju se utopijskim prognoziranjem budućih »savršenih gradova« (iznad, u, na-zemlji, ili, pak na vodi, ili u njoj), kao i u svakodnevnom mukotrpnom rukovođenju i upravljanju kaosom života u velikim gradovima na nivou prometa, sta novanja, odvoženja smeća, osiguravanja dovoljne količine vode, zraka, i tsl. Globalna kriza urbaniziranog društva postat će, prema našem mišljenju, u skoroj budućnosti opća kriza, kada se efekti tzv. ekološke krize ujedine s krizom urbaniziranih društava i kada se sve očitije budu pokazivale negativnosti društva obilja i njihova korelacija s društvom neograničene potrošnje energije, neograničenog zagađivanja, potrošnje i iscrpljivanja resursa. Pitanje je, da li će tada ograničeni reformizam i tehnološki optimizam moći da pruže zadovoljavajuću eksplikaciju dimenzija krize. Urbana kriza očituje se, naravno, na različite načine u različitim dijelovima svijeta, kao i na razne načine u situa cijama sličnog stupnja urbaniziranosti. Različit se utisak ο stupnju urbane krize može steći ako se ona prakticira u ka otičnoj jurnjavi na posao, u automobilu, ili u prenatrpanim vozilima javnog prometa, ili pak u nedjeljno jutro, po lije pom vremenu, u šetnji gradskim parkom, kada se ona uopće niti ne osjeća. Urbana sociologija smjestila se od svog nastanka negdje između ukazivanja na globalne uzroke tzv. urbane krize i istraživanja parcijalnih manifestacija oblika te krize. Između mnogobrojnih urbano-socioloških istraživanja mnogo je onih koja se bave analizom raznolikih fenomena u urbanoj svako325
dnevnici na ograničenom uzorku i na ograničenom teritoriju, kao i onih koja se bave teorijskim razmatranjima pojedinih aspekata urbane krize ukazujući, prije svega, na šire društve ne korijene nastanka takve krize. To se ukazivanje, međutim, najčešće gubilo u vakuumu prosvjetiteljskog pozivanja na »poduzimanje globalne akcije« za promjenu situacije, kao i na uzročno-posljedično povezivanje pojedinih manifestacija krize s općim tendencijama razvoja društva. Najznačajnije studije iz oblasti urbane sociologije ukazivale su na jedno stavnu činjenicu: urbana kriza rezultat je ukupnog društve nog razvitka i ako se želi i urbanu krizu uopće i pojedine aspekte manifestiranja te krize »riješiti«, tada je potrebno kritički preispitati opću usmjerenost društvenog razvitka. U društvenim su naukama dosta rijetki slučajevi da se kritičko ukazivanje na određenu društvenu situaciju koja se tek počela manifestirati i za koju se na osnovu određenih indikatora pretpostavlja s dovoljno sigurnosti da će se i u budućnosti još jače manifestirati, »poslušalo« i da je kriza spriječena, ublažena ili izbjegnuta »smišljenim« oblikom po našanja. Umjesto toga, obično je potrebno da se kriza mani festira u manjem ili većem intenzitetu, pa da se poduzmu određene regulacione mjere. Kriza, međutim, i dalje napre duje jer su regulacione mjere nedovoljne, slabo i kasno pripremljene, pa u praktičnoj politici dolazi do čudne mje šavine između podržavanja elemenata koji pogoduju razvoju krize i onih koji su je spriječili, pa takvo stanje traje sve dok se postojeća kriza ne intenzivira ili pak biva »riješena« i po tisnuta pojavom neke važnije. Kao primjer ovome ο čemu govorimo može poslužiti be zuspješno ukazivanje na pogrešnost poticanja razvoja indivi dualnog prometa od strane mnogih istraživača, posebno so ciologa grada, no rijetko su se poduzimale mjere koje su divljanje takvog oblika prometa spriječile prije negoli su se njegovi efekti manifestirali u tolikoj mjeri da se kriza počela stvarnije »osjećati«. Onda je bilo, naravno, prekasno da se poduzimaju radikalnije i dugoročnije mjere koje bi problem mnogo bolje i temeljitije riješile da su se poduzele na osnovu predviđanja karaktera efekata razuzdanog korištenja auto mobila u gradovima, na što su urbani sociolozi, na primjer. 326
ukazivali. Najnovija situacija u mnogim zemljama pokazuje da je do redukcije korišćenja privatnog prometa došlo je dino kada je njegova sloboda kretanja ograničena zbog nedo statka goriva, što je pak uzrokovano poskupljenjem goriva i političkim problemima njegovog dobavljanja. Kriza kao impuls za djelovanje djelotvorna je tek onda kada se materijalizira, dijelom obistini i osjeća od određenog dijela populacije. Ukoliko je ona percipirana tek od strane društvenih znanstvenika, male su šanse da se kritička upozo renja saslušaju i razvijaju alternativni programi akcije usmje reni suzbijanju uzroka pojave krize. Uzrok duboke frustriranosti, koju skoro obavezno su srećemo kod istraživača urbanog, a u ovom slučaju kod, na primjer, urbanih sociologa ili pak urbanista, je spoznaja ο »neumnosti« razvoja društva, ο neuviđanju povezanosti raz nolikih međusobno uvjetovanih pojava i »neslušanja« savjeta koji se ο pojedinim aspektima kriznog razvoja daju. Rijetko će se naći istraživač bilo kog urbanog fenomena koji nije ustvrdio da je za rješenje »njegovog problema« potrebno »promijeniti bitne društvene uvjete« (koji dovode do pojave tog problema). Društveni uvjeti se, naravno, mijenjaju veoma postupno dovodeći do pojava novih kontradikcija i proble ma, što pak otvara nove mogućnosti istraživanja, i tsl. Mnoge studije ο fenomenima urbanog života dolaze do spoznaje ο potrebi mijenjanja bitnih društvenih uvjeta koji proizvode raznolike fenomene, no to naravno, ne rješava konkretni problem. Takav status društvenih znanosti uopće, posebno sociolo gije grada, karakterističan je za veći dio njenih predstavnika, načina istraživanja i teorijskih koncepata koji se u istraži vanjima primjenjuju. Ono što je posebno interesantno u no vijim tendencijama razvoja urbane sociologije je upravo mo gućnost razvoja drugačije utemeljene sociologije grada koja će ne samo ukazivati na međuuvjetovanost i povezanost ur banih i globalnih društvenih fenomena, nego će i analizirati razloge te međuuvjetovanosti i nužnu logičnost procesa pro izvodnje određenih urbanih efekata pod određenim društve nim uvjetima. Razvojni put sociologije grada od empirijskoanalitički usmjerene discipline, preko difuzno-globalizirajuće 327
faze, u kojoj se ukazuje na potrebu mijenjanja općih dru štvenih konstelacija ako se žele promijeniti uvjeti urbane krize, izgleda da je dovela, u okviru novijih tendencija, do pojave orijentacije koja direktno analizira uzročno-posljedične veze između urbane krize i društvenog sistema na konceptualnom i na praktičnom planu. Dosadašnji napori doveli su do pokušaja stvaranja kon ceptualnog okvira koji urbano pitanje stavlja u kontekst općeg društvenog pitanja, ali ne vršeći vještačko odvajanje urbane (prostorne) sfere od društvene (političke) sfere. Pro ces stvaranja novog konceptualnog okvira započeo je, prije svega, procesom demistifikacije tradicionalne urbane socio logije i njenih teorijskih dometa. Demistifikacija, koju je najkonzekventnije proveo Castells, svakako je interesantna iako je i ona manjkava. Stiče se utisak, naime, da je »raskrin kavanje« statusa klasične urbane sociologije Castellsu bilo potrebno, prije svega, da bi našao više razloga za konstitui ranje nove urbane sociologije, no što je ona to (po sebi) za služivala. Konačno, i mnogi suvremeni »marksistički usmjere ni« urbani sociolozi vrše istraživanja u duhu tradicija čikaške škole i teško je pretpostaviti da se određena istraživanja mo gu uopće drugačije i izvoditi. Ono što je, u svakom slučaju, dobro izvedeno kada je poduzeta kritika tradicionalne urba ne sociologije, je kritika »sociološkog imperijalizma« s odre đenim vrijednosnim utemeljenjem koji je pružao ideološke eksplikacije. Pitanje je, međutim — koliko »novi« konceptu alni okvir nudi neideološke eksplikacije? Čini nam se da je pokušaj povezivanja urbanog pitanja s općim društvenim pitanjem (njegova globalizacija), naj značajniji korak koji je do sada učinjen od strane predstav nika nove urbane sociologije. Konkretne analize raznolikih manifestacija urbanog pitanja vode se kroz analizu »baze« tog pitanja — analize različitih ekonomskih procesa koji uvjetuju pojavu određenih manifestacija u urbanim okvirima. Pitanje je, međutim — koliko, na primjer, kontroverzna te orija ο kolektivnoj protrošnji može nuditi plodonosnu per spektivu za proučavanje urbanog fenomena? Da li je šaroli kost manifestacija urbanog pitanja, pa i analizu bitnih pret postavki njegovog manifestiranja, moguće provesti kroz ana 328
lizu procesa kolektivne potrošnje? Mislimo da nije. Ukoliko se prihvati konceptualni okvir zadan idejom ο kolektivnoj potrošnji, potrebno je, prije svega, prihvatiti ideju ο posto janju intervencije države u procese koje ispitujemo, što je također ograničena koncepcija. Predloženi konceptualni okvir mora se ograničeno i s oprezom prihvatiti i kao okvir za globalno objašnjenje pojava i kao okvir koji analizu »pe rifernih« elemenata manifestiranja urbanog pitanja također ograničava na eksplikaciju koja se nužno mora uklapati u određeni sistem (»urbanu simboliku«, prema Castellsu, treba analizirati jedino u okviru instance »ideološkog sistema«, pa bez obzira koliko takva analiza bila uspješna, ona svakako ograničava mogućnost eksplikacije fenomena simbolike uko liko je svedeno pod navedenu »instancu«). Intervencionistički koncept zahtijeva, također, prihva ćanje razdvajanja sfere društva i sfere države, kao i sfere proizvodnje i primjene znanja. Takav koncept nužno traži medijaciju kroz intervenciju na nivou urbanog izraženog u formi urbanog planiranja. Pitanje je — da li je urbano pla niranje samo intervencija političkog nad ekonomskim na nivou prostorne cjeline (jedinice), odnosno, da li ono vrši samo funkciju intervencije sa datim prerogativima (država), ili pak te prerogative modificira, utječući i samo na karakter intervencije? Drugim riječima, predloženi konceptualni okvir, prije svega od Castellsa, ali i od drugih predstavnika nove urbane sociologije, nužno sužava mogućnost i širinu prou čavanja urbane sociologije, nužno sužava mogućnost i širinu proučavanja urbanog fenomena, što je dovelo do toga da se u kviru tzv. tradicionalne urbane sociologije susrećemo s raznolikijim fenomenima istraživanim u okviru urbanog, ne goli u okviru tzv. nove orijentacije. Takav odnos je dijelom rezultat nedovoljne utemeljenosti nove orijentacije, ali sva kako i konceptualnog okvira koji analizu usmjerava na dosta kruti teorijski sklop, koji pak onemogućava poduzi manje analiza koje izlaze izvan predloženog okvira. Novijoj orijentaciji u urbanoj sociologiji za sada je mogu će prigovoriti krutost konceptualne sheme, inzistiranje na eksplikacijama koje ograničavaju istraživanja na pojedine fenomene koji se »uklapaju« u teorijski predložak, kao i, u 329
pojedinim varijantama, na shematizirano prikazivanje dru štvene stvarnosti. Pretpostavljamo da će razvoj urbane so ciologije u budućnosti ići ka postupnom približavanju »sta re« i »nove« tendencije, što je već vidljivo iz nekih radova »klasičnih« urbanih sociologa koji akceptiraju (uz dužnu rezervu) neka razmišljanja Castellsa, na primjer, što će nužno uključivati izvjesno redefiniranje konceptualnog okvira. To redefiniranje će prije svega morati uključiti kritičko razma tranje utemeljenosti strukturalne sheme eksplikacije, elas tičnije razmatranje pojedinih marksističkih postavki koje su primijenjene u konceptu, kao i pokušaj inoviranja koncep ta razradom kriterija koji će omogućiti primjenu na analizu onih društava u kojima je teže evidentirati raznolike procese intervencija u kontradiktornu društvenu stvarnost.
Literatura
A r o n , Daniel, 1977, Writers on the Left, O x f o r d University Press, L o n d o n . A b r a m s , Charles, 1971, The Language of Cities. A Glossary of Terms, The Viking Press, N e w Y o r k . Ahtik, Vito, 1969, Le création des villes nouvelles, »Sociologie du travail«, Paris, br. 4. A l i h a n , Milla, 1938, Social Ecology: A Critical Analysis, C o l u m b i a U n i versity Press, N e w York. Alonso, William, 1967, Cities and City Planners, u: Taming Metro polis, t o m . II, A n c h o r Books, G a r d e n City, N e w York, str. 580—596. Althusser, Louis Balibar, Etienne, 1975, Kako čitati Kapital, C K D S S O H , Z a g r e b . Altiser, Luj, 1975, Elementi samokritike, B I G Z , B e o g r a d . Altise, L u j , 1971, Za Marksa, N o l i t , Beograd. Altshuler, Alan, 1965, T h e G o a l s of C o m p r e h e n s i v e P l a n n i n g , »JAIP«,* t o m . 3 1 , str. 186—195, N e w Y o r k . Altshuler, A l a n , 1965, The City Planning Process: A Political Analysis, C o r n e l University Press, N e w Y o r k . A n d e r s o n , James, 1976, The Political Economy of Urbanism: An Intro duction and Bibliography, A P l a n D e p a r t m e n t , L o n d o n , m i m e o . A n d e r s o n , Nels, 1923, The Hobo, T h e University of C h i c a g o Press, Chi cago. A n d r u s z , Greg, 1979, Some Key Issues In Soviet Urban Development, » I J O U A R R « , L o n d o n , torn. 3, br. 2, str. 1 5 7 — 1 8 1 . Andrusz, G r e g , 1979 a, Urban Government: A Focel Issue In Studies On the Russian and Soviet City, » I J O U A R R « , L o n d o n , t o m . 3, br. 4, str. 553—565. Anđelković, Borivoj, 1977, Stanovanje starih osoba, I C S , Beograd. A r c t a n d e r , Peter, 1972, The Process is the Purpose, » J o u r n a l of t h e T o w n P l a n n i n g Institute«, L o n d o n , t o m . 58, July/August. A a r o n , R., 1957, German Sociology, G l e n c o e , C h i c a g o , Illinois. can and
330
* Skraćenice u n a v o d i m a literature: » J A I P « Journal of the Ameri Institute of Planners; » I J O U A R R « — International Journal of Urban Regional Research; »CUE« Comparative Urban Research.
331
Ashton, Patrick, 1978, The Political Economy or Suburban Development, u: Tabb i Sowers, 1978, str. 64—90. A s h w o r t h , W., 1954, The Genesis of Modern British Town Planning, Routledge, L o n d o n . Bailey, Joe, 1975, Social Theory for Planning, R o u t l e d g e a n d K e g a n P a u l , L o n d o n a n d Boston. B a h r d t , H. P., 1977, Humaner Städtebau, N y m p h e r b e r g e r V e r l a g s h a n d lung, Stuttgart. Ball, Michael, 1979, A Critique of Urban Economics, » I J O U A R R « , L o n don, torn. 3, br. 3, str. 309—333. B a n d y o p a d h y a y , P r a d e e p , 1979, M. Harloc, Captive Cities, » I J O U A R R « , L o n d o n , tom. 3, br. 1, str. 145—148. Banfield, E d w a r d , 1965, Big City Politics, R a n d o m H o u s e Inc., Boston. Baran, A. P. Sweezy, M. P., 1969, Monopolni kapital, Stvarnost, Z a g r e b . Barber, B., ed., 1970, L. J. Henderson on the Social System, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Barkin, David, 1978, Confronting the Separation of Town and Country in Cuba, u: Tabb i Sawers, 1978, str. 317—338. B a u m a n , Z y g m u n t , 1976, Towards a Critical Sociology, R o u t l e d g e a n d K e g a n P a u l , L o n d o n a n d Boston. Bächer, M a x , 1971, Das geplante Verkehrschaos, u: Umwelt aus Beton, R o w o h l t Verlag, R e i n b e c k / H a m b u r g . Becker, H. S. et all., 1961, Boys in White: Student Culture in Medical School, Chicago University Press, Chicago. Becker, H. S. et all., 1963, Outsiders: Studies in the Sociology of Deviance, T h e F r e e Press, N e w York. Becker, H. S. ed., 1967, Social Problems: A Modern Approach, J o h n Wiley and Sons Inc., N e w Y o r k . Becker, H. S. et all., eds., 1968 a, Institution and the Person, A l d i n e P u b lishing H o u s e , Chicago. Becker, H. S. et all., 1968 b, Making the Grade: The Academic Side of College Life, J. Wiley a n d Sons, N e w York. Becker, H. S. et all., 1970 a, Sociological Work, Method and Substance, A l d i n e Publishin C o m p . , C h i c a g o . Becker, H. S. ed., 1970 b, Campus Power Struggle, Transaction Books, A l d i n e Publishing C o m p . , C h i c a g o . Bellush, J. H a u s k n e c h t , M., eds., 1967, Urban Renewal: People, Politics and Planning. A Reader on the Political Controversis and Sociological Realities of Revitalizing American City, A n c h o r Books, N e w Y o r k . Benevolo, L e o n a r d o , 1967, The Origins of Modern Town Planning, T h e M. I. T. Press, C a m b r i d g e , M a s s . B e n s m a n , J. Vidich, A. J., 1975, Metropolitan Communities. New Forms of Urban Sub-Communities, N e w Viewpoints, N e w Y o r k . B e n s m a n , J.
332
Vidich, A. J. N a b u k o , G., eds., 1982, Politics, Character and Culture: Perspectives from Hans Gerth, G r e e n w o d Press, Westport, Conn. Bernard, L. L. Bernard, J., 1965, Origins of American Sociology: The Social Science Movement in the United States, Russel and Russel I n c . N e w Y o r k . Bergel, E. E., 1955, Urban Sociology, M c G r a w Hill Book C o m p . , N e w York. Berndt, Heide, 1968, Das Gesselschaftsbild bei Stadtplanern, K a r l K r ä m e r Verlag, Stuttgart/Bern. Bernfeld, D a n , 1979, Les »bürgerinitiativen«. (BI) — initiatives des citoyens — en Amérique Occidentale, »Espaces et Societes«, P a r i z br. 28—29, str. 93—116. Berry, Brian, 1973, The Human Consequences of Urbanization, St. M a r tin's Press, N e w York. Bierstedt, Robert, 1969 a, Introduction, u: Bierstedt, R., ed., 1969, F. Znaniecki on Humanistic Sociology, University of Chicago Press, Chicago, str. 1—34. Bierstedt, Robert, 1969 b, Florian Znaniecki on Humanistic Sociology, University of Chicago Press, Chicago. Bigey, M. Schmider, Α., 1971, Les transports urbaine, Editions universitaires, Paris. Blair, L. Th., 1974, The International Urban Crisis, P a l l a d i n Books, F r o g m o r e , St. Albans. Blanc, Maurice, 1979, De la rénovation urbaine à la restauration, »Espaces et societes«, Paris, br. 3 0 — 3 1 , str. 5—15. Blaut, J. M., 1977, Where Was Capitalism Born?, u: Peet, 1977, str. 95 d o 112. Blumenfeld, H a n s , 1977, Moderna metropola, »Kultura«, Beograd, br. 39, str. 57—72. B l u m e n t h a l , Albert, 1932, Small Town Stuff, T h e University of C h i c a g o Press, Chicago. Blumer, Herbert, 1939, An Appraisal of Thomas' and Znaniecki's »The Polish Peasant in E u r o p e a n d A m e r i c a « , Social Science Research Council, N e w York. Blumer, Herbert, 1971, Moulding of Mass Behavior Through the Motion Picture, u: Short, ed., 1971, str. 131—138. Boddy, Martin, 1979, ed., Urbanization and Conflict in Market Societies, » I J O U A R R « , L o n d o n t o m . 3, br. 4, str. 580—582. B o g a r d u s , E. S., 1926, Social Distance in the City, u: Burgess, 1926, ed., str. 48—55. Bogardus, E S., 1928, I migrations and Race Alt Hudes, N e w Y o r k . Bogue, D. J., ed., 1974, The Basic Writings of W. E. Burgess, Community and Study Center, University of C h i c a g o Press, Chicago. Borja, Jordi, 1977, Urban Movements in Spain, u: H a r l o e , 1977, str. 187—213. Boskoff, Alvin, 1969, Theory in American Sociology, T h o m a s Y C r o w e l l C o m p . , N e w York.
333
Bottmore, T o m Frisby, David, 1978, Introduction to the Translation, u: S i m m e l , G., 1978, The Philosophy of Money, R o u t l e d g e a n d K e g a n P a u l , Boston, L o n d o n , str. 1—49. B r a m s o n , L e o n F . , ed., 1970, Robert M. Maclver on Community, Society and Power, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o . B r o a d b e n t , A n d r e w , 1979, Planing and Profit in the Urban Economy, » I J O U A R R « , L o n d o n , torn. 3, b r . 1, str. 9 1 — 9 3 . Broady, M a u r i c e , 1968, Planning for People. Essays on the Social Con text of Planning, L a t i m o r T r e n d a n d C o m p . , P l y m o u t h . B u c h a n a n , Colin, 1963, Traffic in Towns: A Study of the Long Terms Problems of Traffic in Urban Areas, H M S O , L o n d o n . Burgess, W. E., ed., 1926, The Urban Community, Selected Papers of the American Sociological Association, University of Chicago Press, Chicago. Burgess, W. E. Bogue, J. D., eds., 1964 (1970), Contribution to Urban Sociology, T h e University of Chicago Press, C h i c a g o a n d L o n d o n . Burgess, E. W., 1967 a, The Growth of the City: An Introduction to the Research Project, u: Park, R., Burgess, E. W., eds., The City, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o , str. 4 7 — 6 3 . Burgess, E. W., 1967 b, Can Neighborhood Work Have a Scientific Basis? u: Park, Buergess, eds., 1967, The City, University of C h i c a g o Press, C h i c a g o , str. 142—156. Burgess, E. W., 1973, Residential Segregation in American Cities, u: Cottrell, et al., 1973, ed., Ε. W. Burgess On C o m m u n i t y , F a m i l y a n d D e l i n q u e n c y , University of Chicago Press, C h i c a g o , str. 5 0 — 6 4 . Calvan, R. S. R a n c k , Κ. H . , 1938, The Family an the Depression: A Study of One Hunderd Chicago Families, T h e U n i v e r s i t y of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Canhman, W. J. H e b e r l e , R., 1971 a, Introduction, u: C a n h m a n , H e b e r l e , eds., 1971, F. Tönnies on Sociology: Pure, Applied and Empirical, str. V I I — X X I I . W. J., H e b e r l e , R., ed., 1971 b, Ferdinand Tönnies on Sociology: Pure, Applied and Empirical. T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Canter, David, 1974, Psychology for Architects, A p p l i e d Science P u b l i shers, L o n d o n . C a n t e r , David, 1977, The Psychology of Place, T h e A r c h i t e c t u r a l P r e s s , London. Castells, M a n u e l , 1969, Vers une théorie de la planification »Sociologie du travail« Paris, b r . 4, str. 413—444. Castells, M a n u e l , 1973, Luttes urbaines, M a s p e r o , P a r i s . Castells, M . G o d a r d , F . , 1974, The Hague. Castells, M a n u e l , Paris.
334
Monopolville 1975
a,
—
Sociologie
Venterprise, de
l'état
l'espace
l'urbain,
industriel,
urbaine,
Mouton,
Anthropos,
Castells, M a n u e l , 1975 b, Urban Sociology and Urban politics: From the Critique to New Trends of Research, » C U R « , N e w Brunswick, t o m III, br. 1, str. 7—14. Castells, M a n u e l , 1976 a, Is There an Urban Sociology?, u: Pickvance, ed., Urban Sociology, str. 33—60. Tavistock, L o n d o n . Castells, M a n u e l , 1976 b, Theoretical Propositions for an Experimental Study of Urban Social Movements, u: Pickvance, ed., 1976, Urban Sociology, str. 147—174. Tavistock, L o n d o n . Castells, M a n u e l , 1976 c, Theory and Ideology in Urban Sociology, u: Pickvance, ed., Urban Sociology, str. 60—85., Tavistock, L o n d o n . Castells, M a n u e l , 1977 a, The Urban Question. The Marxist Approach, E . A r n o l d Publishers, L o n d o n . Castells, M a n u e l , 1977 b, Towards a Political Urban Sociology, u: H a r l o e , ed., Captive Cities, str. 61—79, J o h n Wiley a n d Sons, L o n d o n . Castells, M a n u e l , 1978, City, Class and Power, M a c M i l l a n Press L t d , London. Castells, M a n u e l , 1980 c, Cities and Regions Beyond the Crisis: Invitation to a Debate, » I J O U A R R « , L o n d o n , t o m 4, br. 1, str. 127—131. Catanese, G. J. Steiss, A. W., 1970, Systems Planning. Theory and Application, H e a t h , Lexington, Mas., U S A . C a v a n , R u t h S., 1928, Suicide, T h e University of Chicago Press, C h i c a g o . C h a d w i c k , G. Α., 1971, A Systems View of Planning, P e r g a m o n Press, N e w York. Chevalier, L., 1966, Problemi sociologije gradova, u: Gurvitch, G., Sociologija, t o m I, str. 309—332, N a p r i j e d Zagreb. Child, H. R., 1982, Challenging Capitalism on the Urban Terrain, » I J O U A R R « , L o n d o n t o m . V, br. 2, str. 295—305. Child, H. R., 1978, Fiscal Collapse and Political Struggle in Decaying Central Cities in the United States, u: T a b b i Sawers, eds., 1978, str. 2 1 3 — 2 4 1 . C h o a y , F r a n ç o i s e , 1965, L'urbanisme, utopies et réalités — une ontologie, Maspero, Paris. C h o m b a r t de L a u w e , P. H., 1959, Famille et habitation, C N R S , t o m I i II, Paris. C h o m b a r t de L a u w e , P. H., 1963, Des hommes et des villes, P a y o t , P a r i s . C h o m b a r t de L a u w e , P. H., 1971, Pour une sociologie des aspirations, Denoel, Paris. Clark, D a v i d , 1982, Urban Geography, T h e J o n s H o p k i n s University Press, B a l t i m o r e . Chudacoff, H o v a r d , P., 1976, Introduction, u: Z o r b a u g h , H. W., The Gold Coast and the Slum, str. V I I — X V . Clark, T e r r y N . , ed., 1969, Gabriel Tarde on Communition and Social Influence, T h e University of Chicago Press, Chicago. Clavel, P . F o r r e s t e r , J. G o l d s m i t h , E., eds., 1980, Urban and Regional Planning in an Age of Austerity, P e r g a m o n Press, L o n d o n .
335
C o a t e s , K e n , 1977, Socijalizam i čovekova sredina, » M a r k s i z a m u svetu«, B e o g r a d b r . 7, str. 5 7 — 7 1 . C o c k b u r n , C, 1977, The Local State: Management of Cities and People, P l u t o Press, L o n d o n . Coit, C a t h e r i n e , 1978, Local Action, Not Citizen Participation, u: T a b b i Sawers, eds., Marxism and Metropolis, str. 2 9 7 — 3 1 3 . Cooley, C h a r l e s , 1966, Social Processes, S o u t h e r n I l l i n o i s University Press, C a r b o n d a l e . Coser, L e w i s Α., 1977, Masters of Sociological Thought, H a r c o u r t B r a c e a n d J o v a n o v i c h I n c . , N e w York. Cottrell, L. S. Hunter, A. Short, J. F . , jr., eds., 1973 a, Ernest W. Burgess on Community, Family and Delinquency, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Cottrell, L. S., 1973 b, Introduction, u: C o t t r e l l , et all. eds., 1973 a, str. 6 7 — 8 1 . Cox, A n d r e w , 1979, Paris, the State and Inner City Politics: A Comment, » I J O U A R R « , L o n d o n torn 3, br. 1, str. 8 7 — 9 1 . C r e i g h t o n , R. L., 1970, Urban Transportation Planning, University of Illinois Press, U r b a n a . Cressey, P a u l G., 1932, The Taxi Dance Hall: A Study in Commercialized Recreation and City Life, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Cressey, P a u l G . , 1971, Population Sucession in Chicago 1898—1930, u: Short, J. jr., ed., The Social Fabric of the Metropolis, str. 109—120. Č a l d a r o v i ć , Ognjen, 1975 a, Neki pokazatelji prostorne socijalne diferen cijacije i socijalne segregacije stanovništva Zagreba 1971 godine, »Revija za sociologiju« Z a g r e b b r . 4, str. 5 8 — 6 7 . Č a l d a r o v i ć , Ognjen, L a y , V l a d i m i r , 1975 b, Selektivna bibliografija iz urbane sociologije, »Revija za sociologiju«, Z a g r e b b r . 2, str. 119 do 133. Čaldarović, O., 1976, Sociološki aspekti planiranja urbanih područja, m a g i s t a r s k i r a d , Sveučilište u Z a g r e b u , F i l o z o f s k i fakultet, Z a g r e b . Čaldarović, O., 1977, Neke pretpostavke urbanog planiranja, »Naše t e m e « , Z a g r e b b r . 4 , str. 8 4 8 — 8 6 3 . Č a l d a r o v i ć , O., 1978 a, Društvene vrijednosti i ljudske potrebe u urba nističkom planiranju, » D o m e t i « , Rijeka, b r . 1—2, Rijeka, str. 11—17. Č a l d a r o v i ć , O., 1978 b, Planiranje grada i procesi socijalne integracije, »Revija za sociologiju«, Z a g r e b , br. 1—2, str. 6 9 — 1 0 3 . Č a l d a r o v i ć , O., 1978 c, Sociološki aspekti pristupa reviziji generalnog urbanističkog plana grada Zagreba, »Arhitektura«, Zagreb, br. 164—165, str. 5 7 — 6 1 . Čaldarović, O., 1979, Neke klasične dileme ο vrijednosti ekološkog pristupa u analizi devijantnog ponašanja, »Revija za sociologiju«, Z a g r e b , b r . 3—4, str. 9 3 — 1 0 3 . Č a l d a r o v i ć , O., 1980 a, Novije tendencije razvoja sociologije grada, d o k t o r s k a disertacija, Sveučilište u Z a g r e b u , F i l o z o f s k i fakultet, Zagreb. 336
č a l d a r o v i ć , O., 1980 b, Neki elementi sociološke valorizacije tendencija postmoderne arhitekture, »Arhitektura«, Z a g r e b , b r . 172—175, str. 56—60. Čaldarović, O., 1980 c, Problemi socijalizacije urbane sredine Zagreba, u: Ljudski okoliš u Zagrebu, J A Z U , Z a g r e b , str. 6 8 — 7 5 . Čaldarović, O., 1980 d, Neki aspekti socioloških istraživanja stanovanja u nas, »Gledišta«, B e o g r a d br. 9—10, str. 2 0 — 3 4 . Č a l d a r o v i ć , O., 1981 a, Ο novoj sociologiji grada, » N a š e teme«, Z a g r e b , b r . 9, str. 1408—1424. Č a l d a r o v i ć , O., 1981 b, Razvoj urbane sociologije u SR Hrvatskoj u sedamdesetim godinama, »Arhitektura«, Z a g r e b , br. 176—177, str. 80—84. Č l a d a r o v i ć , O., 1982 a, Donošenje ciljeva razvoja grada kao sociološki problem odlučivanja, Marksistički c e n t a r , B e o g r a d , str. 139—157. Č a l d a r o v i ć , O., 1982 b, Osnovne karakteristike kritike klasične sociolo gije grada, »Gledišta«, Beograd, b r . 3—4, str. 3—16. Č a l d a r o v i ć , O., 1982 c, Neke sociološke karakteristike interdisciplinarnog rada u procesu planiranja, u: Interdisciplinarnost znanosti, obrazo vanja i inovacija, Z a g r e b , str. 4 1 — 4 8 . Č a l d a r o v i ć , O., 1982 d, Mjesto urbane sociologije u okviru opće socio logije, » K u l t u r n i radnik«, Z a g r e b , b r . 2, str. 104—124. Č a l d a r o v i ć , O., 1982 e, Razvoj urbane sociologije u SAD i nekim evrop skim zemljama u posljednjih desetak godina, »Sociologija«, Beograd, b r . 4, str. 381—397. Č a l d a r o v i ć , O., 1982 f, Izgradnja novih naselja u nas kao sociološki problem društvenog koncepta naselja, » S t a m b e n a i k o m u n a l n a priv reda«, Z a g r e b , br. 5—6, str. 4 0 — 5 3 . Čaldarović, O., 1982 g, Urbanizam i planiranje, » D o m e t i « , Rijeka, b r . 7, , str. 15—27. Č a l d a r o v i ć , O., 1982 h, Problemi urbanističkog planiranja, »Naše t e m e , Z a g r e b , b r . 6, str. 974—984. Časopis »Revija za sociologiju« b r . 3—4/1973 p o s v e ć e n p r o b l e m i m a kvalitativne metodologije. Dakić, Slavko, 1977, Grad u značajnijim urbanističkim planovima Zagreba, » N a š e teme«, Z a g r e b , br. 4. Davidoff, P. R e i n e r , T h . , 1962, A Choice Theory of Planning, » J A I P « , t o m 29, str. 103—115. Davidoff, P., 1965, Advocacy and Pluralism in Planning, »JAIP«, N e w Y o r k , t o m 3 1 , b r . 4, str. 331—339. Davidoff, P., 1968, Normative Planning, u: A n d e r s o n , S., ed., Planning for Diversity and Choice, T h e M. I. T. Press, C a m b r i d g e , M a s s . Davidoff, P., 1969, Planner as Advocate, u: Banfield, E., ed., Urban Government, T h e F r e e Press, N . Y o r k . Davies, R. H a l l , P., 1978, Issues in Urban Society, P e n g u i n B o o k s Ltd., L o n d o n . D e n D ü n n e n , R., 1974 Regional Planning, Some Notes in Planning Issues, Bouwcentrum, Rotterdam, mimeo. 22
U r b a n a sociologija
337
D e r e k , G r e g o r y , 1978, Ideology, Science and Human Geography, H u t h i n son and Co., Ltd., L o n d o n . Deutscher, Isaac, 1979, Rusija, Kina i zapad. Suvremena kronika događaja 1953—1966, C D D Z a g r e b . Dickinson, E. R., 1967, The City Region in Western Europe, R o u t l e d g e and Kegan Paul, London. D i n e r , Steven J., 1974, Department and Discipline: The Department of Sociology at the University of Chicago 1892—1920, »Minerva«, Boston, br. X I I I . D o m l j a n , Ž a r k o , 1964, Perspektive urbanizma, » N a š e teme«, Z a g r e b , br. 11. D o l m a n , A n t h o n y J., 1973, New Directions in Physical Planning, B o u w c e n t r u m , R o t t e r d a m , t o m 1, m i m e o . D o u g l a s , D. J., ed., 1972, Research on Deviance, U n i v e r s i t y of California, R a n d o m House, N e h York. D u h a č e k , Svetlana, 1980, Virtovo shvatanje urbanizma kao posebnog oblika ljudskog grupnog života, »Gledišta«, br. 1—2, str. 4 2 — 5 3 , Beograd. D u h l , L. J., ed., 1963, The Urban Condition. People and Policy in the Metropolis, Basic B o o k s I n c . , L o n d o n . D u n c a n , O. D . , 1964, William F. Ogburn on Culture and Social Change, T h e University of C h i c a g o Press, Chicago. D u n c a n , S. S., 1981, Housing Policy, Methodology of Levels and Urban Research. The Case of Castells, » I J O U A R R « , t o m V., b r . 2, str. 231—255., L o n d o n . D u n l e a v y , Patrick, 1980, Urban Political Aanalysis: The Politics of Collective Consumption, M a c M i l l a n , L o n d o n . D y c k m a n , J. W., 1967, Societal Goals and Planned Societies, u: W e n t h w o r t h , E., ed., T a m i n M e t r o p o l i s , str. 248—267., A n c h o r B o o k s , N e w York. D y c k m a n , J. W., 1967 b, Summary : Planning and Metropolitan Systems, u: W e b b e r , M. M., ed., Explorations Into Urban Structure, University of I n d i a n a Press, Brock. E d w a r d s , Lyford, 1927, The Natural History of Revolution, T h e Univer sity of C h i c a g o Press, C h i c a g o . E d w a r d s , F r a n k l i n G., 1968 a, Introduction, u: E d w a r d s , F. G., ed., 1968, str. V I I — X X . E d w a r d s , F r a n k l i n G., ed., 1968 b, Franklin E. Frazier on Race Relations, T h e University of C h i c a g o Press, Chicago. Eels, R. W a l t o n , C, eds., 1964, Man in the City of the Future, E d w a r d A r n o l d , London. Eisfeld, Dieter, 1978, Grosstadt, was nun?, D e u t s c h e Verlagsanstalt, Stutt gart. Eisner, H e n r y Jr., 1972, Introduction, u: P a r k , R. E., The Crowd and the Public, str. V I I — X X V I I . Engels, F . , 1949, Stambeno pitanje, Izabrana delà u dva toma, t o m I, Beograd.
Engels, F . , 1957, Položaj radničke klase u Engleskoj, Delà, t o m IV, Beograd. Engels, F . , 1974, Anti-Düring, Delà, t o m X X X I , Beograd. Engels, F., M a r k s , Κ., 1968, Sveta porodica, Delà, t o m V., Beograd. Fainstein, N . J . Fainstein, S. S., 1979, New Debates in Urban Planing: The Impact of Marxist Theory Within the United States, » I J O U A R « , torn, 3, br. 3, str. 381—404, L o n d o n . Fainstein, S. S., eds., 1982, Urban Policy under Capitalism, » U r b a n Affairs A n n u a l Review«, t o m , 22, S A G E Publications, Beverly Hills, London. F a r i s , Ellsworth, 1971, The Nature of Human Neture, u: Short, J. Jr., ed., The Social Fabric of the Metropolis, str. 70—87, University of Chicago Press, Chicago. Faris, Robert D u n h a m , W. H., 1939, Mental Disorders in Urban Areas: An Ecological Study of Schizophrenia and Other Psychosis, T h e University of Chicago Press, C h i c a g o . F a r i s , Robert, 1967, Chicago Sociology 1920—1932, C h a n d l e r Publishing C o m p a n y , San Francisco. F a r i s , Robert, 1971, Demography of Urban Psychotics With Special Reference to Schizophrenia, u: Short, J., ed., 1971, The Social Fabric of the Metropolis, str. 312—320. F i l m e r , P a u l et all., 1973, New Directions in Sociological Theory, T h e M. I. T. Press, C a m b r i d g e , Mass. Filstead, William J., ed., 1971, Qualitative Methodology, M a r k a m P u b lishing C o m p a n y , Chicago. Firey, W., 1946, Land Use in Boston, C a m b r i d g e University Press, Boston. F l y n n , R o b , M e l l o r , R., 1981, Urban Sociology in an Urbanized World, » I J O U A R R « , t o m 3, br. 1, str. 135—138, L o n d o n . F o l e y , D o n a l d , 1967, An Approach to Metropolitan Spatial Structure, u: W e b b e r , M. M., ed., Explorations Into Urban Structure, University of I n d i a n a Press, Brock. F o l i n , M a r i n o , 1979, Urban Struggles: A Critical Commentary on the Article by Delia Setta, » I J O U A R R « , tom 3, br. 1, str. 81—87, L o n d o n . F o n d a t i o n R o y a m o n t , 1970, Sociologie et urbanisme, editions E P I , Paris. Foster, John, 1979, How Imperial London Preserved Its Slums, » I J O U A R R « t o m 3, br. 1, str. 93—114, L o n d o n . F r a i z e r , F r a n k l i n E., 1932 a, The Negro Family in Chicago, T h e University of Chicago Press, Chicago. F r a z i e r , F r a n k l i n E., 1932 b, The Free Negro Family, Nashville, Fisk University Press. F r a z i e r , F r a n k l i n E., 1939, The Negro Family in the United States, T h e University of Chicago Press, Chicago. F r e e d m a n , R. et all., eds., 1967, Principles of Sociology, Holt, R i n e h a r t a n d Winston, N e w York. French, R. A.
338
22*
339
H a m i l t o n , F Ε., 1979, The Socialist City: Spatial Structures and Urban Policy. J o h n Wily a n d Sons, Sussex. Friedmann, J. A l o n s o , W., 1964, Regional Development and Planning, St. M a r t i n ' s Press, N e w York. F r i e d m a n n , J., 1965, Respons to Altshuler: Comprehensive Planning as a Process, » J A I P « , torn 3 1 , str. 312—320, N e w York. Friedmann, J. M i l l e r , J., 1965, The Urban Field, » J A I P « , torn 3 1 , N e w York. F r i e d m a n n , J., 1971, The Future of Comprehensive Planning, » P u b l i c A d m i n i s t r a t i v e Review«, M a y / J u n e , W a s h i n g t o n . Friedmann, J. Wulff, R., 1975, The Urban Transition Comparative Studies in Newly Industrializing Sociétés, Ε. A r n o l d , L o n d o n . F r i e d l a n d , R., 1978, Space, Society and the State: The Critique of the Urban Question, » I J O U A R R « , t o m 2, br. 3, str. 569—576, L o n d o n . F r i e d l a n d , R., 1981, Central City Fiscal Strain: The Public Cost of Privat Growth, » I J O U A R R « , t o m 5, b r . 3, str. 356—377, L o n d o n . F r i s b y , D a v i d , 1981, Sociological Impressionism. A Reassesment of G. Simmel's Sociological Theory, H e i n e m a n E d u c a t i o n a l , L o n d o n . F u e r s t , J. S., 1977, Socijalno stanovanje u Sjedinjenim američkim drža vama, » M a r k s i z a m u svetu«, b r . 7, str. 258—278, B e o g r a d . G a l b r a i t h , J. K., 1980, Ekonomika i društveni ciljevi, O. K e r š o v a n i , Rijeka. G a n s , H. J., 1968 a, Urbanism and Suburbanism as Ways of Life, u: Readings in Urban Sociology, ed. by R. P ä h l , P e r g a m o n P r e s s , str. 95—119, L o n d o n . G a n s , H. J., 1968 b, People and Plans, Basic Books, N e w Y o r k . G a n s , H. J., 1972, Planning for People, Not Buildings, u: Stewart, M., ed., The City, P e n g u i n , Sussex. G a m i e r , F., 1973, A propos de -uLe question urbaines, «Espaces et societes«, b r . 8, P a r i s . G e d d e s , P., 1949, Cities in Evolution, W i l l i a m a n d N o r g a t e , L o n d o n . ^— G e o r g e , P i e r r e , 1966, Geografska sociologija, u: G u r v i t c h , G., Sociologija, knjiga I , N a p r i j e d , Z a g r e b , str. 269—290. ~ - — ~ " G e r a s , N o r m a n , 1972, Althusser's Marxism: An Account and as Assesment, » N e w Left Review«, b r . 7 1 , str. 5 7 — 8 6 , L o n d o n . Ginatempo, Nella C a m m a r o t a , A n t o n e l a , 1977, Land and Social Conflict in the Cities of Southern Italy: An Analyis of the Housing Question in Messina, u: H a r l o e , Caprive Cities, str. I l l — 1 2 3 . C a m m a r o t a , A n t o n e l a , 1979, The Structural Contradictions of the Building Industry in Italy and (he Significance of the New Housing Legisla tion, » I J O U A R R « , t o m 3, b r . 4, str. 465—492, L o n d o n . G i r a r d , Α., 1966, Društvena demografija, u: G u r v i t c h , G., Sociologija, knjiga I, str. 290—309, Z a g r e b , N a p r i j e d . Gist, P. H a l p e r t , Α., 1950, Urban Sociology, H e i n e m a n n , L o n d o n .
340
Gist, P . , 1957, The Urban Community, u: G i t t l e r , J. B., ed., 1957, Review of Sociology, str. 159—185. G i t t l e r , J. B., ed., Review of Sociology, J o h n Wiley a n d Sons, N. Y o r k . G o o d s p e a d , T h o m a s W., 1925, The Story of the University of Chicago 1890—1925, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o . G l u c k s m a n n , M., 1974, Structuralist Analysis in Contemporary Social Theory, R o u t l e d g e a n d K e g a n P a u l , L o n d o n . Godard, F. P e n d a r i e s , J. R., 1978, Rapports de propriété du logement et pratique de l'espace résidentiel, »Espaces et societes«, b r . 2 4 — 2 7 , str. 3 9 — 5 1 , Paris. G o o d m a n , R o b e r t , 1972, After the Planners, P e l i c a n P e n g u i n B o o k s , L o n don. G o r d o n , D a v i d , 1978, Capitalist Development and the History of Ameri can Cities, u: T a b b i Sawers, Marxism and Metropolis, str. 2 5 — 6 4 . G o r d o n , M. M., 1958, Social Class in American Sociology, D u r h a m Press, N e w York. G o u r s o l a s , J e a n - M a r c , 1980, New Towns in Paris Metropolitan Area: Analytic Survey of the Experience 1965—1979, » I J O U A R R « , t o m . 4, b r . 3, str. 405—423, L o n d o n . G r a u h a n , Rolf-Richard, hrsg., 1972, Grosstadt-politik. Texte zur Analyse und Kritik lokaler Demokratie, B e r t e l s m a n n F a c h v e r l a g , H a m b u r g ^ G u r v i t c h , H., 1966, Problemi morfologije društva.-Ti: G u r v i t c h , Sociologija, knjiga I, Naprijed, Z a g r e b , str. 2 6 9 — 3 6 7 . " " Gusfield, J o s e p h R., 1975, Community. A Critical Response, H a r p e r a n d R o w , N e w York. G u t n o v , A. et all., 1970, The Ideal Communist City, I P r e s s Series on H u m a n E n v i r o n m e n t , G . Braziller, N . Y o r k . G u t t e n b e r g , A. Z., 1967, The Tactical Plan, it: Webber, M. M., ed., Explo rations into Urban Structure, University of I n d i a n a Press, B r o c k . H a n n e r r z , Ulf, 1980, Exploring the City: Inquires Toward an Urban Anthropology, C o l u m b i a University Press, N. Y o r k . H a n d l i n , C. B u r c h a r d t , J., eds., 1963, The Historian and the City, C a m b r i d g e U n i v e r sity Press, M a s s . H a r l o e , M i c h a e l , ed., 1975, Proceedings of the Conference on Urban Change and Conflict, C e n t e r for E n v i r o n m e n t a l Studies, L o n d o n . H a r l o e , M i c h a e l , ed., 1977, Captive Cities. Studies in the Political Eco nomy of Cities and Regions, J. W i l e y a n d S o n s L t d , L o n d o n . H a r l o e , Michael, 1977 b, Introduction, u: H a r l o e , str. 1—49. H a r l o e , M i c h a e l , 1978, The New Urban Sociology, » N e w Society«, t o n i 46, b r . 835, Sydney, Australia. H a r l o e , Michael L e b a s , E l i z a b e t h , eds., 1981, City, Class and Capital, L o n d o n , E. A r n o l d . H a r r i c h , W., 1977, Dijalektički materijalizam i ekologija, » M a r k s i z a m u svijetu«, b r . 7, str. 71—99, B e o g r a d . H a r r i e s , D. K., 1974, The Geography of Crime and Justice, M c G r a w Hill Company, USA, New York.
341
H a r r i n g t o n , M i c h a e l , 1979, Suton kapitalizma, G l o b u s , Z a g r e b . H a r v e y , David, 1975, Social Justice and the City, E. A r n o l d , L o n d o n . Harvey, David, 1977, Government Policies, Financial Institutions and Neighboardhood Change in the United States, u: H a r l o e , M., ed., 1977, str. 1 2 3 — 1 4 1 . Harvey, David, 1978 a, Population, Resources and the Ideology of Science, u: P e e t , R., ed., 1977, str. 213—244. H a r v e y , David, 1978 b, The Geography of Capitalist Accomulation: A Reconstruction of the Marxian Theory, u: P e e t , R., ed., 1977, str. 2 6 3 — 2 9 3 . H a r v e y , David, 1980, The Limits to Capital, T h e U n i v e r s i t y of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Hauser, P. M. S c h n o r e , L. F . , eds., 1965, The Study of Urbanization, N e w Y o r k , J o h n Wiley a n d Sons. H a w l e y , A. H . , 1968 a, Introduction, u: H a w l e y , ed., 1968, str. V I I — X X I I . H a w l e y , A. H., 1968 b, Roderick McKenzie on Human Ecology, U n i v e r s i t y of Chicago P r e s s , Chicago. Hawthorn, Geoffrey, 1976, Enlighment and Despair: A History of Sociology, C a m b r i d g e University Press, L o n d o n , N e w Y o r k . H a y n e r , N o r m a n S., 1936, Hotel Life, U n i v e r s i t y of N o r t h C a r o l i n a Press, C h a p e l H i l l . H e r b s t , Jürgen, 1965, The German Historical School in American Scho larship. A Study of Transfer of Culture, I t h a c a Press, N e w Y o r k . Hiller, E. T., 1928, The Strike. A Study in Collective Action, T h e Universitty of C h i c a g o Press, C h i c a g o . H i n d e s s , Barry, 1977, Philosophy and Methodology in the Social Sciences, Hassocks, L o n d o n . Hinkle, Roscoe C, 1980, Founding Theory of American Sociology 1881—1915, R o u t l e d g e a n d K e g a n P a u l , B o s t o n — L o n d o n . H i r s c h , W. Z., ed., Urban Life and Form, R i n e h a r t a n d W i n s t o n , N. Y o r k . Hoffman, Hilmar, hrsg., 1974, Perspektiven der kommunalen Kultur politik, E d . S u h r h a m p , F r a n k f u r t . H o l l a n d , S., 1979, Capital Versus the Regions, M a c M i l l a n Press, L o n d o n . H o r k h e i m e r , M a x , 1976, Tradicionalna i kritička teorija, B I G Z , B e o g r a d . Hoyt, H., 1949, The Structure and Growth of Residential Neighboards in American Cities, Washington, D. C, F e d e r a l H o u s i n g A d m i n i s t r a tion. H u g h e s , Everet, 1967, »The First Y o u n g S o c i o l o g i s t s E r n e s t W . Burgess 1886—1966, Four Talks Given at the Memorial Service, T h e U n i versity of C h i c a g o Press, C h i c a g o . H u g h e s , Everet, 1971, The Growth of an Institution: The Chicago Real Estate Board, u: Short, J. jr. ed., 1971, str. 3 3 — 7 0 . H u g h e s , Everet, et all., eds., 1974, The Collected Papers of Robert E z r a P a r k , t o m 1, 2, 3, A r n o Press, N. Y o r k . H u g h e s , M c G i l l H e l e n , 1940, News and the Human Interest Story, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o .
342
H u n t e r , Albert, 1973, Introduction, u: Cottrell, L. et all., eds, 1973, str. 3—16. H u n t e r , Albert, 1974, Symbolic Communities, T h e University of C h i c a g o Press, Chicago. J a c o b s , J a n e , The Death and Life of Great American Cities, R a n d o m House, N e w York. J a n o w i t z , M., 1966 a, Introduction, u: J a n o w i t z , ed., 1966, str. V I I — L V I I I . J a n o w i t z , M., ed., 1966 b, W. I. Thomas on Social Organization and Social Personality, University of C h i c a g o Press, Chicago. J a n o w i t z , M., 1969, Introduction, u: P a r k , Burgess, 1969, Introduction to the Science of Sociology, str. V — X . J a n o w i t z , M., 1973, Introduction, u: Cottrell, ed., str. 261—264. J a k h e l , Rudi, 1978, Neke teze ο pojmu »socijalistički grad«, »Pitanja«, br. 3, str. 5 3 — 5 8 , Z a g r e b . J a k h e l , Rudi, 1979, Iluzija in resničnost urbanih središč, Cankarjeva založba, Ljubljana. Jakšić, Božidar, 1979, Marksistička misao i čovekova sredina, u: Čovek, priroda i ljudska naselja — M a r k s , Engels, Lenjin, — izbor, str. 133—138, B I G Z , Beograd. Jencks, Charles, 1977, The Language of Post-Modern Architecture, Rizzoli I n t e r n a t i o n a l Publications I n c . , N . York. J o h n s o n , E a r l S., 1971, The Function of the Central Business District in the Metropolitan Community, u: S h o r t , 1971, ed., str. 8 7 — 1 0 3 . J o n e s , G r e t a , 1980, Social Darwinism in English Thought, H a r v e s t e r Press, M a n c h e s t e r . Jones, Emrys, 1976, Towns and Cities, Oxford University Press, London. K a t z n e l s o n , I r a , 1981, City Trenches. Urban Politics and the Patterning of Class in the United States, The University of Chicago Press, Chicago. K e č k e m e t , D u š k o , Grad za čovjeka. Ο dehumanizaciji suvremenog urba nizma, D r u š t v o historičara umjetnosti, Zagreb. Kemp, Ray, 1980, Planning, Legitimation and the Development of Nuclear Energy, » I J O U A R R « , t o m 4, br. 3, str. 350—372, L o n d o n . Knoudten, D. R. Schaffer, S., eds., 1970, Juvenile Delinquency, A. R e a d e r , R a n d o m H o u s e Inc., N. York. Kogan, L. B., 1977, Urbanizacija i neka pitanja gradske kulture, »Kultura«, br. 39, str. 105—118, B e o g r a d . K o n r a d , Gyorgy, Szelenyi, Ivan, 1977, Social Conflicts of Underurbanization, u: H a r l o e , Captive Cities, str. 157—175. K o p p , A n a t o l e , 1977, Širom cele teritorije, » M a r k s i z a m u svetu«, b r . 7, str. 111—148, Beograd. K o r a ć , Ž a r k o , 1978, Čovek i grad. Osnovi ekološke psihologije, G l a s , Beograd. Kostić, Cvetko, 1969, Sociologija sela, Beograd, Z a v o d za izdavanje u d ž b e n i k a SR Srbije. ) K o s t i ć , Cvetko, 1973, Sociologija grada, C A P P S , Beograd.
343
K u e n z l e n , M a r t i n , 1973, Playing Urban Games. The Systems Approach to Planning, I Press I n c . , B o s t o n . K u v a č i ć , I v a n , 1973, Ο prednostima i nedostacima kvalitativne metodo logije u sociologiji, »Revija za sociologiju«, b r . 3—4, Z a g r e b . Kuvačić, I v a n , 1977, Znanost i društvo, N a p r i j e d , Z a g r e b . Kuklick, Henrika, 1980, Chicago Sociology and Urban Planning Policy: Sociological Theory as Occupational Ideology, ^Theory and Society«, t o m 9, br. 6, str. 821—845, L o s Angeles. Lamarche, François, 1976, Property Development and the Economic Fundation of the Urban Question, u: P i c k v a n c e , ed., 1976, str. 85—119. L a m p a r d , Erik, 1977, Istorijski aspekti urbanizacije, » K u l t u r a « , br. 39, str. 18—57, Beograd. L a n d e s c o , J o h n , 1929, Organized Crime in Chicago, T h e U n i v e r s i t y of C h i c a g o Press, C h i c a g o . L a y , Vladimir, 1977, Sociološki aspekti usmjeravanja urbanih procesa, magistarski r a d , Filozofski fakultet, Z a g r e b . L e b a s , E l i z a b e t h , 1977, Regional Policy Research: Some Theoretical and Methodological Problems, u: H a r l o e , 1977, ed., str. 7 9 — 8 9 . L e b a s , E l i z a b e t h , ed., 1982, Urban and Regional Sociology in Advanced Industrial Societies: A Decade of Marxist and Critical Perspectives, » C u r r e n t Sociology«, t o m 30, b r . 1 , S A G E P u b l i c a t i o n s , Beverly Hills. Le Corbusier, 1974, Način razmišljanja ο urbanizmu, G r a đ e v i n s k a knjiga, Beograd. L e d r u t , R a y m o n d , 1968 a, L'espace social de la ville, A n t h r o p o s , P a r i s . L e d r u t , R a y m o n d e , 1968 b, Sociologie urbaine, P U F , P a r i s . Lefebvre, H e n r i , 1968, Le droit à la ville, A n t h r o p o s , P a r i s . Lefebvre, H e n r i , 1970, Du rural à l'urbain, A n t h r o p o s , P a r i s . Lefebvre, H e n r i , 1972 a, L'espace et politique, A n t h r o p o s , P a r i s . Lefebvre, H e n r i , 1972 b, La Pansée marxiste et la ville, C a s t e r m a n n , Paris. L e f e b v r e , H e n r i , 1973, La production de l'espace, P a r i s , P U F . Lafevr, Α., 1974, Urbana revolucija, N o l i t , B e o g r a d . L e v i n e , N . D . , 1971, Introduction, u : Simmel, G . , 1971, str. I X — L X V . L e v i n e , N. D . , 1972, Note on the Crowd and the Public, u: P a r k , R. Ε., The Crowd and the Public, str. X X V I I — X X X I I . Lewis, D a v i d J. S m i t h , R i c h a r d L., 1980, American Sociology and Pragmatism. Mead, Chicago Sociology and Symbolic Interactionism, T h e U n i v e r s i t y of C h i c a g o Press, C h i c a g o a n d L o n d o n . Light, I v a n , 1983, Cities in World Perspective, M a c M i l l a n P u b l i s h i n g C o . , Inc., N e w York. Lojkine, J e a n , 1974, La politique urbaine dans la region Lyonnaise, 1945—1972, M o u t o n , T h e H a g u e . Lojkine, Jean, 1976 a, La politique urbaine dans la region parisienne 1945—1972, M o u t o n , T h e H a g u e . Lojkine, J e a n , 1976 b, Contribution to a Marxist Theory of Capitalist Urbanization, u: Pickvance, Urban Sociology, p p . 119—147.
344
Lojkine, Jean, 1977 a, Big Firms Strategies, Urban Policy and Urban Social Movements, u: H a r l o e , Captive Cities, str. 141—157, L o n d o n . Lojkine, Jean, 1979, Le marxisme, l'Etat et la question urbaine: response à Pendarè s, » I J O U A R R « , t o m 3, br. 1, str. 132—134, London. L o n d o n , Bruce, 1976, A Comment on Castells: Functionalism, Marxism and the City: Ideology versus Science or Compeeting Ideocentrisms?, C U R , t o m 4, br. 1, str. 26—29, N e w Brunswick. L y n d t , R. S. L y n d t , H. M., 1929, Middletown. A Study in American Culture, N. York, H a r c o u r t a n d Brace C o . L y n d t , R. S., Lyndt, H. M., 1937, Middletown in Transition. A Study in Cultural Conflict, H a r c o u r t , Brace a n d Co., N. Y o r k . M a d g e , J o h n , 1964, The Origins of Scientific Sociology, T h e F r e e P r e s s of Glencoe, N e w York. M a h i e u , Ch., 1979, Movement ouvrier et movements socieaux urbains dans »Vagglomerations lilloise«, «Espaces et societes«, br. 28—29, str. 73—92, Paris. M a n n , Peter, 1970, An Approach to Urban Sociology, Routledge a n d Kegan P a u l , L o n d o n . Marcelloni, Maurizio, 1979, Urban Movements and Political Struggles in Italy, » I J O U A R R « , t o m 3, br. 2, str. 251—269, L o n d o n . Marinović-Uzelac, Α., 1978, Socijalni prostor grada, Liber, Z a g r e b . Martindale, Don N e u w i r t h , G e r t r u d e , 1958, Prefaratory Remarks, u: M a r t i n d a l e , D., N e u wirth, G., eds., 1958, Weber, M., The City, str. 9—65. M a r t i n d a l e , D o n , 1960, The Nature and Types of Sociological Theory, H u g h t o n Mifflin C o m p . , Boston. M a r x , Karl, 1969, Epohe ekonomske formacije društva, Beograd, K u l t u r a . M a r k s , Karl, 1974 a, Kapital I, Delà, t o m X X I , Beograd, K u l t u r a . M a r k s , Karl, 1974 b, Kapital I I I , Delà, t o m X X I I I , Beograd, K u l t u r a . M a r x , Leo, 1964, The Machine in the Garden: Technology and the Pastoral Ideal in America, T h e F r e e Press, N. Y o r k . M a r c u s e , Peter, 1981, The Targeted Crisis: On the Ideology of the Urban Fiscal Crisis and Its Uses, » I J O U A R R « , t o m 5, br. 3, str. 330—356, L o n d o n . M a r k u s e n , R. Α., 1978, Class and Urban Social Expenditure: A Marxist Theory of Metropolitan Government, u: T a b b i Sawers, Marxism and Metropolis, str. 9 0 — 1 1 3 . M a s u o k a , Jitsuiki Valien, Preston, eds., 1961, Race Relations: Problems and Theory. Essays in Honor of Robert E. Park, University of N o r t h C a r o l i n a Press, C h a p e l Hill. M a t t h e w s , F r e d , 1977, Quest for an American Sociology. Robert E. Park and the Chicago School, M c G i l l - Q u e e n ' s University Press, Montreal and London. McCord, A. M c C o r d , W., Urban Social Conflict, C. W. M o s b y C o m p . , St. Louis.
345
M c K e n z i e , R. D., 1968 a, The Ecological Approach to the Study of the Human Community, u: H a w l e y , ed., str. 3—18. M c K e n z i e , R. D., 1968 b, The Scope of the Human Ecology, u: H a w l e y , ed., str. 19—32. M c K e n z i e , R. D., 1968 c, The Neighboardhood, u: H a w l e y , ed., str. 7 3 — 8 3 . M e a d , G e o r g e H., 1934, Mind, Self and Society, T h e U n i v e r s i t y of C h i c a g o Press, C h i c a g o . M e l l o r , R o s e m a r y , 1977, Urban Sociology in an Urbanized Society, Heineman Educational, London. M c L o u g h l i n , J., 1969, Urban and Regional Planning. A Systems Approach, Faber and Faber, London. M e n d r a s , H., 1966, Sociologija seoske sredine, u: G u r v i t c h , G., Sociologija, knjiga I, str. 3 3 2 — 3 5 1 . M e r t o n , R o b e r t Κ., 1979, Ο teorijskoj sociologiji, C D D , Z a g r e b . M a y e r s o n , M. Benfield, E., eds., 1955, Politics, Planning and the Public Interest, G l e n c o e , Illinois. Mingione, E n z o , 1977, Theoretical Elements for a Marxist Analysis of Urban Development, u: H a r l o e , M., ed., str. 8 9 — 1 1 1 . M i n g i o n e , E n z o , 1981, Social Conflict and the City, St. M a r t i n ' s Press, N e w York. Mitscherlich, Alexander, 1972, Die Unwirtlichkeit unserer Städte. A n stiftung z u m Unfrieden, S u h r k a m p Verlag, F r a n k f u r t . M l i n a r , Z d r a v k o , 1976, A Theoretical Transformation of Social Ecology. From Equilibrium to Development. S O E C O P a p e r s , torn 3, str. 1—24, Ljubljana. Mlinar, Zdravko, 1978 a, Ekološke koncepcije, prostorno-društvene promjene i razvoj, »Revije za sociologiju«, br. 1—2, str. 75—89, Z a g r e b . Mlinar, Z d r a v k o , 1978 b, The Unity of Opposities in Urban Planning, » I J O U A R R « , t o m 2, br. 2, str. 287—302, L o n d o n . Mollenkopf, H. J., The Postwar Politics of Urban Development, u: T a b b i Sawers, M a r x i s m and Metropolis, str. 117—153. M o o r e , Kenneth, 1975, A Paradigm for Urban Antropology, » C U R « , t o m 3, br. 1, str. 14—20, N e w Brunswick. M o w r e r , Ernest R., 1927, Family Disorganization, University of C h i c a g o Press, Chicago. M u m f o r d , Lewis, 1969, Grad u historiji, Naprijed, Z a g r e b . Mullins, N i c h o l a s C, 1973, Theories and Theory Groups in Contemporary American Sociology, H a r p e r a n d R o w Publishers, N. Y o r k . M u r r a y , R., 1981, Socialism in the Third World, H a r v e s t e r , Sussex. Musil, Jiri, 1980, Urbanization in Socialist Countries, » I n t e r n a t i o n a l J o u r n a l of Sociology«, S u m m e r - F a l l , M. E. Sharpe, Inc., A r m o n k . N e w m a n , Oscar, 1972, Defensible Space. People and Design in the Violent City, Architectural Press, L o n d o n . Nisbet, R o b e r t Α., 1966, The Sociological Tradition, Basic Books I n c . , N e w York. N o r t h , Cecil C, 1971, The City as a Community: An Introduction to the Research Project, u: Short, J., ed., str. 103—109.
346
N o t r r i d g e , Ε. Η., 1972, The Sociology of Urban Living, R o u t l e d g e and Kegan Paul, L o n d o n . Nowakowski, S., 1979, Some Aspects of Postwar Urban Sociology in Po land, » I J O U A R R « , t o m 3, br. 2, str. 203—209, L o n d o n . O d u m , H. W., 1969, Amreican Sociology, G r e e n w o o d Press, N e w York. Olives, José, 1976, The Struggle Against Urban Renewel in the »Cite d'Aliarte« (Paris), u: Pickvance, ed., str. 198—219. Ollson, G u n a r , 1975, Birds in Egg, East Lansing, L o n d o n . P ä h l , R. E., 1968, Readings in Urban Sociology, P a r g a m o n Press, L o n d o n . P ä h l , R. E., 1975, Whose City, Penguin Books, L o n d o n . P ä h l , R. E., 1977, Managers, Technical Experts and the State, u: H a r l o e , M., ed., str. 49—61. P a q u e t , Ε. P a q u e t , Th., 1977, Les Villes nouvelles: une utopie du droite, »Espaces et societes«, br. 2 2 — 2 3 , str. 3—23, Paris. P a r k , R. E. Burgess, E. W., 1921 a, Introduction to the Science of Sociology, Univer sity of Chicago Press, Chicago. P a r k , R. E. Miller, H. Α., eds., 1921 b, Odl World Traits Transplanted, N e w York, H a r p e r and Row. P a r k , R. E., 1974 a, The City: Suggestions for the Investigation of Human Behavior in the Urban Environment, u: Collected P a p e r s , torn 2, str. 13—52. P a r k , R. E., 1974 b, Community Organization and Juvenile Delinquency, u: Collected Papers, torn 2, str. 52—64. P a r k , R. E., 1974 c, The City as a Social Laboratory, u: Collected Papers, t o m I, str. 73—87. P a r k , R. E., 1974 d, The City as a Natural Phenomenon, u: Collected P a pers, t o m I, str. 118—127. P a r k , R. E., 1974 e, Human Ecology, u: Collected P a p e r s , t o m I I , str. 145—158. P a r k , R. E., 1974 f, The Urban Community as a Spatial and a Moral Order, u: Collected P a p e r s , t o m I I , str. 165—178. P a r k , R. E., 1974 g, Sociology, Community and Society, u: Collected Pa pers, t o m I I , str. 178—210. P a r k , R. E. Burgess, E. W. M c K e n z i e , R. D., 1967 a, The City, University of C h i c a g o Press, Chicago. P a r k , R. E., 1967 b, Mentality and City Life, u: P a r k , Burgess, M c K e n z i e , The City, str. 123—142. P a r k , R. E., 1967 c, The Mind of the Hobo: Reflections Upon the Rela tion Between Mentality and Locomotion, u: P a r k , Burgess, M c K e n z i e , The City, str. 156—161. P a r k , R. E., 1972, The Crowd and the Public and Other Essays, T h e U n i versity of Chicago Press, C h i c a g o . Peel, J. D. J., ed., 1972, Herbert Spencer on Social Evolution, T h e Uni versity of Chicago Press, Chicago.
347
Peet, R i c h a r d , ed., 1977 a, Radical Geogprahy: Alternative Viewpoints on Contemporary Social Issues, M e t h u c n a n d C o . Ltd., L o n d o n . Peet, R i c h a r d , 1977 b, The Development of Radical Geography in the United States, u: Peet, ed., str. 6 — 3 1 . Peet, Richard, 1977 c, Inequality and Poverty: A Marxist-Geographic Theory, u: Peet, ed., str. 112—125. P e n d a r è s , J e a n - R e n é , 1979, Etat, économie et politique chez Jean Lojkine, » I J O U A R R « , t o m 3, br. 1, str. 125—132, L o n d o n . Perković, Zorislav, 1977, Putovi i stranputice (našeg) urbanizma, » N a š e teme«, br. 4, str. 805—831, Z a g r e b . Petovar, Ksenija, 1977, Urbana Geta i jednakost u Americi, » M a r k s i z a m u svetu«, br. 7, str. 242—244, Beograd. Pfantz, H a r o l d W., ed., 1967, Charles Booth on the City, T h e U n i v e r s i t y of C h i c a g o Press, Chicago. Pickvance, Chris, 1974, On a Materialist Critique of Urban Sociology, »Sociological Review«, br. 22, C h i c a g o . Pickvance, Chris, ed., 1976, Urban Sociology. Critical Essays, T a v i s t o c k P u b l i c a t i o n s Ltd., L o n d o n . Pickvance, Chris, 1976 a, Introduction: Historical Materialist Approaches to Urban Sociology, u: Pickvance, 1976, ed., str. 1—33. Pickvance, Chris, 1976 b, On the Study of Urban Social Movements, u: Pickvance, Urban Sociology, str. 198—219. Pickvance, Chris, 1977, From »Social Base« to »Social Force«: Some Analytical Issues in the Study of Urban Protest, u: H a r l o e , M., Cap tive Cities, str. 175—187. Pinnaro, G. Pugliese, Ε., 1979, Changes in the Social Structure of Southern Italy, » I J O U A R R « , t o m 3, b r . 4, str. 492—516, L o n d o n . Prelog, M i l a n , 1973, Prostor — vrijeme, D r u š t v o historičara, Z a g r e b . Prelog, N e n a d , 1977, Krize okoline kao krize kapitalističkog sistema, » M a r k s i z a m u svetu«, br. 7, str. V — X X I I I , Beograd. Preticeille, E d m o n d , 1973, La production des grandes ensembles, M o u t o n , The Hague. Preticeille, E d m o n d , 1977, Grad u kome je nemoguće ziveti, » M a r k s i z a m u svetu«, br. 7, str. 182—198, B e o g r a d . P u l a n c a s , Nikos, 1978, Klase u suvremenom svetu, N o l i t , B e o g r a d . R a b a n , J., 1975, Soft City, F o n t a n a , L o n d o n . R a b i n o w i t z , F r a n c i n e , 1969, City Politics and Planning, A t h e r t o n Press, N e w York. R a u s c h e n b u s h , Winifred, 1979, Robert E. Park, Biography of a Sociolo gist, D u r h a m University Press, L o n d o n . Reckless, W a l t e r C, 1933, Vice in Chicago, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Reckless, W a l t e r C, 1971, The Distribution of Commercialized Vice in the City: A Sociological Analysis, u: S h o r t , J., ed., 1971, str. 2 3 9 — 2 5 2 . Redfield, R o b e r t , 1969 a, The Folk Society, u Sennett, R., ed., str. 180—206. Redfield, R.
348
Singer, M i l t o n , 1969 b, The Cultural Role of Cities, u: Sennett, str. 2 0 6 — 233. R a g o n , M i c h a e l , 1975, L'homme et les villes, A. Michael, Paris. R e i n e r , J. S. Reiner, T h . , 1964, Urban Poverty, u: Taming Metropolis, t o m I I , str. 917—929. Reiss, Α., jr., ed., 1964 a, Louis Wirth on Cities and Social Life, T h e University of Chicago Press, C h i c a g o . Reiss, Α., jr., ed., 1964 b, I n t r o d u c t i o n , u: Reiss, ed., str. I X — X X X . R e x , J o h n , 1978, T h e City, Castells and Althusser, » I J O U A R R « , t o m 2, b r . 3, str. 566—569, L o n d o n . R i c h t e r , Melita, 1978, Grad kao društveni prostor, magistarski r a d , F i l o zofski fakultet, Sveučilište u Z a g r e b u . Rogić, I v a n , 1977, Grad i tehnika, » K u l t u r a « , br. 39, str. 171—183. R o t h , Wolfgang, 1971, Kommunalenpolitik — für wen?, F i s c h e r Verlag, Frankfurt. R o w e i s , Shoukry, 1979, Castells, M., City, Class and Power, » I J O U A R R « , t o m 3, b r . str. 572—579, L o n d o n . R u p p e r t , K a r l et all., 1981, Socialna geografija, Školska knjiga, Z a g r e b Russett, C y n t h i a Κ., 1966, The Concept of Equilibrium in American So cial Thought, N e w H a v e n a n d L o n d o n , Yale University Press. Sackrety, C h . , 1977, Obim bede i objašnjavanje njenih uzroka, »Marksi z a m u svetu«, br. 7, str. 2 4 4 — 2 5 8 , B e o g r a d . S a u n d e r s , P e t e r , 1980, Urban Politics. A Sociological Interpretation, P e n guin Books, L o n d o n . S a u n d e r s , Peter, 1981, Social Theory and the Urban Question, H o l m e s a n d M e i e r Publishers Inc., N e w Y o r k . Sawers, L a r r y , 1978, Cities and Countryside in the Soviet Union and China, u: T a b b i Sawers, M a r x i s m a n d M e t r o p o l i s , str. 3 3 8 — 3 6 5 . Sawers, L a r r y , 1979, Fragmented Government and the US Urban Fiscal Crisis, » I J O U A R R « , t o m 3, b r . 4, str. 565—572, L o n d o n . S c h n o r e , L. F . , ed., 1968, Social Science and the City, F. P r a e g e r , N e w York. Schwendinger, H . Schwendinger, J. R., 1974, The Sociologists of the Chair. A Radical Ana lysis of the Formative Years of North American Sociology (1883— 1922), Basic Books, N e w Y o r k . Seferagić, Dušica, 1978, Socijalna segregacija u rezidencijalnom prostoru — na primjeru Zagreba, m a g i s t a r s k i r a d , Filozofski fakultet, Sveuči lište u Z a g r e b u , Z a g r e b . Sennett, R i c h a r d , ed., 1969, Classic Essays on the Culture of Cities, Appelt o n C e n t u r y Crofts, N e w Y o r k . Sennett, R i c h a r d , ed., 1970, Families Against the City, C a m b r i d g e , M a s s . S h a n n o n , T h o m a s R., 1983, Urban Problems in Sociological Perspective, R a n d o m House, New York. Shaw, Clifford et all., 1929, Delinquency Areas, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o .
349
Shaw, Clifford, 1930, The Jack Roller: A Delinquent Boy's Own Story, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Shaw, Clifford, 1931, The Natural History of a Delinquent Career, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Shaw, Clifford, 1936, Brothers of Crime, T h e University of C h i c a g o Press, Chicago. Shaw, C. M c K a y , H e n r y D., 1942, Juvenile Delinquency and Urban Areas, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Shaw, D . Pallot, J., 1981, Planning in the Soviet Union, C r o o m H e l m , L o n d o n . Shefter, M a r t i n , 1979, T a b b , W. K., Sawers, L., eds., Marxism and Metro polis, » I J O U A R R « , t o m , 3, br. 4, str. 603—607, L o n d o n . Shills, E., 1948, The Present State of American Sociology, G l e n c o e , T h e F r e e Press. Short, J a m e s , 1963, Introduction to the Abridged Edition, u: Trasher, F. M., 1963, The Gang, str. X V — L U I . Short, J a m e s , 1971 a, Introduction, u: Short, ed., 1971 b, str. X I — X L V I . Short, J a m e s 1971 b, ed., The Social Fabric of the Metropolis, T h e U n i versity of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Short, J a m e s 1973, Introduction, u: C o t t r e l l , ed., 1973, str. 167—176. Simmel, G e o r g , 1969, The Metropolis and Mental Life, u: Sennett, R., ed., 1969, str. 4 7 — 6 1 . Simmel, G e o r g , 1971, On Individuality of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Simmel, G e o r g , 1978, The Philosophy Paul, Boston-London.
and Social Forms, of Money,
The
Routledge
University and
Kegan
Simmie, J. M., 1974, Citizens in Conflict. The Sociology of Town Plan ning, H u t c h i n s o n E d u c a t i o n a l , L o n d o n . Simmie, J. M., 1981, Property and Corporatism. The Political Sociology of Planning, M a c M i l l a n P r e s s Ltd., L o n d o n . Spengler, Ο., 1969, The Soul of the City, u: Sennett, 1969, ed. Slater, D a v i d , 1977, The Poverty of Modern Geographical Enquiry, u: Peet, R., ed., Radical Geography, str. 4 0 — 5 9 . Smith, T . V . White, L. D . , eds., 1929, Chicago: An Experiment in Social Science, T h e University of C h i c a g o Press, Chicago . Stefanović, D u š a n , 1973, Urbanizacija, C A P P S , B e o g r a d . Stein, M a u r i c e , 1950, The Eclipse of the Community, P r i n c e t o n U n i v e r sity Press, N e w Jersey. Stillwell, F r a n k J. B., 1979, Australian Urban Regional Development in the Late 1970 s: An Overview, » I J O U A R R « , t o m 13, b r . 4, str. 5 2 7 — 542, L o n d o n . Stone, M i c h a e l E., 1977, The Housing Crisis, Mortgage Landing, and Class Struggle, u: P e e t , R., ed., R a d i c a l G e o g r a p h y , str. 1 4 4 — 1 8 1 . Stonequist, E v e r e t t , 1937, The Marginal Man, K n o p f P u b l i c a t i o n C o . , N e w York.
350
Strauss, Anselm, 1961, Images of the American City, N e w York, C o l u m b i a Press. Strauss, A n s e l m , ed., 1964, George Herbert Mead on Social Psychology, T h e University of Chicago Press, C h i c a g o . Stretton, H u g h , 1978, Urban Planning in Rich and Poor Countries, O x f o r d University Press, L o n d o n . Supek, R u d i , 1965, Herbert Spencer i biologizam u sociologiji, M a t i c a Hrvatska, Zagreb. Supek, R u d i , 1977, Problemi socijalne integracije u urbanim sredinama, »Sociologija«, b r . 1, str. 1—21, B e o g r a d . Suttles, G. D . , 1972, The Social Construction of Communities, T h e U n i versity of C h i c a g o Press, Chicago a n d L o n d o n . S u t h e r l a n d , Ε. H., 1926, The Biological and Sociological Processes, u: Burgess, E. W., ed., 1926, T h e U r b a n C o m m u n i t y , str. 70—79. S u t h e r l a n d , Ε. H., 1965, The Professional Thief by a Professional Thief, T h e University of Chicago Press, C h i c a g o . Szelenyi, I v a n , 1976, Urban and Regional Inequalities in Eastern Europe, » C U R « , t o m 4, br. 1, str. 30—32, N e w Brunswick. Szelenyi, Ivan, 1981, Structural Changes and Alternatives to Capitalist Development in the Contemporaray Urban and Regional System, » I J O U A R R « , t o m 5, br. 1, str. 1—15, L o n d o n . Šuvar, Stipe, 1970, Sociološki presjek jugoslavenskog društva, Školska knjiga, Z a g r e b . Šuvar, Stipe, 1973, Između zaseoka i megalopolisa, Z a g r e b , I D I S . Šuvar, Stipe, 1975, Kamo ide i čime li se to bavi urbana sociologija?, »Revija za sociologiju«, br. 4, Z a g r e b . Spengler, Osvald, 1937, Propast Zapada, G e c a K o n A. D., Beograd. Tabb, W. Sawers, L a r r y , eds., 1978, Marxism and Metropolis. New ePrspectives in Urban Political Economy, Oxford University Press, L o n d o n . T a b b , W., 1978, The New York Fiscal Crisis, u: T a b b i Sawers, eds., str. 241—267. T e t l o w , J. G o s s , Α., 1970, Homes, Towns and Traffic, F a b e r a n d F a b e r , L o n d o n . T h o m a s , William Isaac, 1909, Source Book for Social Origins, T h e U n i versity of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Thomas, W. I. Z n a n i e c k i , F . , 1919, The Polish Peasant in Europe and America. Mono graph of an Immigrant, Boston, R i c h a r d G. B a l d y e r Inc., tom I—VI. T h o m a s , W. I., 1923, The Unadjusted Girl: With Cases and Standpoint for Behavior Analysis, Boston, Little B r o w n a n d C o . T h o m a s , W. I., 1926, The Problem of Personality in the Urban Environ ment, u: Burgess, 1926, ed., str. 3 8 — 4 8 . T h o m a s , W. I., 1937, Primitive Behavior: An Introduction to the Social Science, M c G r a w Hill Book, N e w York. T h o r n l e y , Α., 1981, Theoretical Perspectives on Planning Participation, P e r g a m o n Press, N e w York. T h o r n s , David, 1973, Suburbia, F r o g m o r e , E n g l a n d .
351
T h r a s h e r , F r e d e r i c M., 1963, The Gang: A Study of 1.313 Gangs in Chicago, T h e University of Chicago Press, C h i c a g o . T o d o r o v i ć , Aleksandar, 1965, Uvod u sociologiju grada, V u k Karadzic, Beograd. Tojnbi, A r n o l d , 1977, U susret svetskom gradu, » K u l t u r a « , br. 39, str. 205—234, Beograd. T u r n e r , R a l p h H., 1967 a, Introduction, u: T u r n e r , ed., 1967, R. E. Park, str. I X — X L V . T u r n e r , R a l p h H., ed., 1967 b, R. E. Park on Social Control and Collec tive Behavior, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o . U r r y , J o h n , 1981, Localities, Regions and Social Class, » I J O U A R R « , t o m 5, br. 4, str. 4 5 — 4 7 5 , L o n d o n . U r r y , J o h n , 1981, The Anatomy of Capitalist Societies. The Economy, Civil Society and the State, H u m a n i t i e s Press, N e w Jersey. Vidich, A. J. L y m a n , Stanford, 1982, The History of American Sociolog ( m a n u s k r i p t ) . Viguier, M. L e d r u t , R., 1979, A propos de l'espace de l'autogestion d'Y von Bourdet, »Espaces et societes«, br. 28—29, str. 181—189, P a r i s . Vresk, Milan, 1980, Osnove urbane geografije, Školska knjiga, Z a g r e b . Vujović, Sreten, 1982, Grad i društvo. Marksistička misao ο gradu, Istra živački c e n t a r SSO Srbije, Beograd. Weber, Max, 1958, The City, T h e F r e e Press, N e w Y o r k . Walton, J. Salcez, L. M., 1979, Structural Origins of Urban Social Movements: The Case of Ltinos in Chicago, » I J O U A R R « , t o m 3, br. 2, str. 2 3 5 — 2 5 1 , London.
Wirth, L., 1964 b, Human Ecology, u: Reiss, ed., str. 178—188. Wirth, L., 1964 c, Housing as a Field of Sociological Research, u: Reiss, ed., str. 2 9 2 — 3 0 3 . Wirth, L., 1967, A Bibliography of the Urban Community, u: Park, Bur gess eds., 1967, The City, str. 161—231. Wirth, L., 1969 a, Urbanism as a Way of Life, u: Sennettl, ed., str. 1 4 3 — 165. Wirth, L., 1969 b, Rural — Urban Differences, u: Sennett, ed., str. 1 6 5 — 170. Wolf, K u r t , 1950, The Sociology of Georg Simmel, G l e n c o e , Illinois. Zeisel, J o h n , 1975, Sociology and Architectural Design, Russel Sage P u b lications, L o s Angeles. Z o r b a u g h , H. W., 1926, The Dweller in Furnished Rooms, u: Burgess, ed., 1926, str. 98—106. Z o r b a u g h , H. W., 1976, The Gold Coast and the Slum: A Sociological Study of Chicago's Near North Side, T h e University of Chicago Press, Chicago. Z u k i n , S h a r o n , 1980, A Decade of New Urban Sociology, »Theory a n d So ciety«, t o m I X , br. 4, str. 575—601, L o s Angeles. Z u k i n , S h a r o n , 1982, Loft Living. Culture and Capital in Urban Change, T h e J o h n s H o p k i n s University Press, B a l t i m o r e . Živković, Miroslav, 1981, Prilog jugoslovenskoj urbanoj sociologiji, Beo grad, Z a v o d za organizaciju poslovanja i obrazovanje kadrova.
W a l t o n , J o h n , 1981, The New Urban Sociology, I n t e r n a t i o n a l Social Scien ce J o u r n a l , t o m X X X I I I , br. 2, str. 376—390, L o s Angeles. W e b b e r , Μ. M., ed., 1967, Explorations Into Urban Structure, University of P e n n s y l v a n i a Press, Brock. W e n t w o r t h , E l d r e d g e , ed., 1967, Taming Metropolis, A n c h o r B o o k s . G a r d e n City, N e w Y o r k . Whiffen, M a r c u s , ed., 1966, The Architect and the City, T h e Μ. I. T. Press, Cambridge, Mass. W h i t e , L. i M., 1962, The Intelectual Versus the City, C a m b r i d g e , Mass. Wirth, Louis, Urbanism as a Way of Life, » A m e r i c a n J o u r n a l of Sociolo gy, b r . 44, str. 1—24, C h i c a g o . Wilson, J. R., 1968, In Quest of Community: Social Philosophy in the United States 1860—1920, O x f o r d University Press, L o n d o n . W i r t h , L., 1956, The Ghetto, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Wirth, L., ed., 1940, Eleven-Twenty-Six: A Decade of Social Science Re search, T h e University of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Wirth, L. Bernert, H. E., 1949, Local Community Fact Book of Chicago, T h e U n i versity of C h i c a g o Press, C h i c a g o . Wirth, L., 1964, str. 165—177.
352
The
Scope
and
Problems
of
Community,
u:
Reiss,
ed.,
23
U r b a n a sociologija
353
Indeks imena i pojmova
A b r a m s , C h . 14, 221, 256 adaptacija 2 1 , 3 2 — 3 3 , 36, 48, 72, 79, 88—89, 100, 167 Adorno, Th. 60 Althusser, L. 38, 189, 214, 215, 285, 290, 305, 308 Allen, 244 A n d e r s o n , Ν. 66, 145 A r c t a n d e r , P . 243 A s h w o r t h , W . 220 B a h r d t , H. P. 174, 170 Bailey, J. 2 3 4 — 2 3 5 , 244, 247, 278 B a n d y o p a d h y a y , P. 298 Bächer, M. 184 Bail, M. 300 Becker, H. S. 166, 170—171, 173 B e n e v o l o , L. 219—220 B e n s m a n , J. 163 Bergel, E. E. 9, 14, 16—17, 269 B e r n d t , H. 180 Bernfeld, D. 181, 296 Bierstedt, R. 164 b i o l o g i z a m 42, 62 — biologistični utjecaj 83, 102 — biologističke koncepcije 86 — biologistička shvaćanja 113 blasé ličnost 39, 48, 5 1 , 132 b l a s é p o n a š a n j e 49—50, 52 B l u m e r , H. 138, 170, 173 B o g a r d u s , E. W. 75 Bogue, D. 22, 37, 138, 269, 2 8 6 Boskoff, A. 104 B r o a d y , M. 195 Burgess, W. Ε. 15, 20—22, 24, 27, 3 2 — 3 3 , 37, 4 5 — 4 7 , 50, 6 5 — 6 8 , 7 2 — 7 3 , 7 6 — 7 7 , 79, 8 1 — 8 4 , 86
354
— 8 9 , 97, 104—105, 109—116, 118—119, 124, 131, 134, 136, 138, 140, 142, 147, 150, 153—154, 202, 269, 286 Burton, 244 Castells, M. 16, 18, 28, 38, 127, 137, 175—177, 179, 185, 194—199, 201—207 C a n h m a n n , N. J. 56, 60 Catanese, A. J. 262 C e n t r a l business district 15, 112 Chedwick, G. A. 262 C h e r r y , 244 Chevalier, L. 9, 11, 286 C h o a y , F . 220 C h o m b a r t de L a u w e , P. H. 10, 174 C o m t e , A. 46, 62 Cooley, C h . 61—62, 132 Cottrell, L. 109—110 Čaldarović, Ο. 28, 30, 130 čikaška škola 18—174 — »Community studies« 37 — centralni p e r i o d čikaške škole 136 — d r u g a generacija 122 — »evropski utjecaji« 45 — klasični p r e d s t a v n i k čikaške škole 136 — kritika čikaške š k o l e 136, 180, 202 — mapiranje 37, 269 — metodološke k a r a k t e r i s t i k e či kaške škole 1 4 0 — 1 4 1 — r a n a čikaška š k o l a 162 —- »zlatno doba« 73
D a h r e n d o r f , R. 60 D a r w i n , Ch. 36, 46, 133 darvinizam 119 Davidoff, P. 264 D e l i a Pergola, M. 186 D e r e k , G. 302, 305, 308 D e u t s c h e r , I. 173 D e w e y , J. 36 d i h o t o m n e sociološke podjele — distinktivne socijalno-ekonomske karakteristike 148 — društva m e h a n i č k e — društ va organske solidarnosti 35, 46, 61 — folk -— u r b a n društvo 11, 35, 61, 127, 194 — gemeinschaft — gesselschaft 35, 46, 55, 6 0 — 6 1 , 107, 112, 125, 127, 194, 198 — kozmopolit — provincijalac 54 — selo — grad 54, 57, 7 1 , 107, 131, 136, 278, 298 — sveta — sekularna društva 35 — Tönniesovi k o n c e p t u a l n i pa rovi 59, 106 D o l m a n , A. J. 249, 252 D u n c a n , O. D. 16, 214, 308 D ü r k h e i m , Ε. 45, 46, 102, 113, 133 ekologija 6, 43, 62, 209, 216 — ekološka analiza 117, 126, 142, 154, 193 — ekološki determinizam 6, 195, 203, 256 — » h u m a n ecology« 14—15, 2 1 , — ekološka kriza 216, 283, 325 27, 30—32, 36—37, 57—58, 66, 68, 76, 83, 92, 99, 104, 106, 113, 118—122, 126—127, 136 — ekološki okvir 196—197,320 — ekološki p o r e d a k 101—107 — ekološke postavke 138—147 — ekološka struktura 202 — ekološka tradicija 156 — ekološki u z r o k 155 — ekološko ugrožavanje 175 23»
— ekološka zakonitost 153 — ekološka z o n a 117—211 — M c K e n z i e v i ekološki procesi 120—121 Engels, F. 10, 12, 219 Fainstein, N . J . 280, 300, 302, 308 Fainstein, S . S . 280, 300, 302, 308 F a r i s , R. 22, 24, 36, 63—64, 67, 71, 75 Faris, E. 24, 65, 67, 138 F e r r a r o t i , F. 174, 186 Filstead, W. J. 172 Firey, W. 16 Folin, M. 299 Foley, D. 255, 257 Ford, H. 70 Fourier, Ch. 218 Frazier, E. 45, 66, 138 F r e e d m a n , R. 269 F r e n c h , R. Α. 186 F r i e d l a n d , R. 216, 308 F r i e d m a n , J. 259 funkcionalizam 40 — funkcionalistička orijentacija 194 — funkcionalistička sociologija 313 Galbraith, J . K . 181, 295, 297, 318 G a n s , Η. 266 Garfinkel, Η . 173 G e d d e s , P. 243 geografija — fizička geografija — 313 — geografski elementi — 116 — geografski p r o s t o r — 116,193 — geografsko zaključivanje — 76 — » H u m a n g e o g r a p h y « — 184, 290 — ideologija p o s e b n i h naselja — 274 — ideološka funkcija n a u k e — 292, 314, 315 — klasična socijalna geografija 185, 290, 293
355
—· r a d i k a l n a (marksistička) — 6, 7, 74, 185, 186, 200, 201, 290, 291, 293—295, 298, 301, 308, 312 — socijalna geografija — 189, 201, 279, 279, 285, 290 — t e h n o k r a t s k a ideologija — 281 G e r t h , H. 163 geto — 122, 146, 148, 150 151—153 — dezintegracija geta — 153 Gist, Ν. 14, 29 Glass, R. 178 G o o d m a n , R, 15, 255, 264 G o d a r d , F . 176 G o r d o n , D. 185, 186 Goss, A. 237, 246, 247, 257 grad — suvremeni g r a d — 7, 180 — trgovački g r a d — 10 — »Socijalistički g r a d « — 10, 187 — g r a d s k i način života — 1 0 — — 1 2 , 73, 111, 250, 286, 287, 310 — p r o u č a v a n j e g r a d a kao »So ciološke laboratorije« — 12, 17, 27, 39, 73, 79, 80, 90, 93, 95, 96, 106, 140, 152 — kozmopolitski k a r a k t e r suvre m e n o g grada — 52 — k a o socijalni o r g a n i z a m — 73 — koncentrični model rasta g r a d a — 118, 122, 142, 147, 153 — industrijski g r a d — 119 — civilizacijska funkcija grada — 129 — kao lokacija akumuliranih vrijednosti — 190 — g r a d k a o sistem — 245—247, 263 G r a u h a n , R. R. 181, 182 gustoća naseljenosti — 57, 131 — 1 3 3 , 155, 194, 310 — gustoća stanovništva — 128., 130 G u t t e n b e r g , A. 260
356
H a e c k e l , E. 62 H a l b w a c k s , M. 10 H a l p e r t , A. 14 H a m i l t o n , F . Ε . 186 H a r l o e , M. 18, 178, 187, 188, 216, 281, 297, 308 H a r r i n g t o n , M. 181, 297, 318 Harvey, D. 18, 184, 185, 203, 204, 215, 236, 247, 256, 276—278, 290, 295, 314, 315 H a u s s m a n , 219 Hawley, A. 119 H a w t h o r n , G. 64, 76, 105 H e b e r l e , R. 56, 60 H e n d e r s o n , C h . 63, 67, 69 »hobo« — čovejk lutalica — 66, 94, 145, 146 — »hobo« p o d r u č j e — 145 H o f f m a n n , H. 182, 183 H o r o w i t z , I. 173 H o w a r d , Ε . 218 H o y t , Η. 15 H u g h e s , Ε. 78, 80, 138, 170 ideologija — 185, 190, 196, 201, 201, 205, 207, 210, 212, 214—216, 235, 292, 293, 304, 305, 309, 329 — ideologijski razvoj — 29 — ideološko-zastupničko plani ranje — 265 — »Midlletown« — 66, 168, 170, 210 intervencionizam — intervencija države — 207, 280, 297, 299, 303, 304, 306—308, 316—318, 329 — intervencija vlasti — 284, 311 — »Intervencionistička« uloga u r b a n o g p l a n i r a n j a — 281, 282 — društvena intervencija — 294, 318 J a c o b s , J. 35 J a k h e l , R. 187 James, W. 74 J a n o w i t z , M. 2 3 — 2 6 , 44, 70, 71, 80, 138, 164 Jencks, C h . 273
k a p i t a l i z a m — 12, 192, 196, 280, 281, 297, 307 — državni kapitalizam — 318 — globalna kriza kapitalizma — 304 — kapitalistička društva — 278, 280, 295, 297, 299, 301, 318 — kapitalistička eksploatacija — 39 — kapitalističke zemlje — 206 — kapitalistički proces proizvod nje — 294, 303 — k a s n o kapitalistički sistem — 183 — liberalni (suvremeni) kapita lizam — 105, 235 — m e t r o p o l i t e n s k a područja ka pitalizma — 294 — m o d e r n i kapitalizam — 131, 191, 214, 215, 279, 322 kolektivna potrošnja — 212—214, 292, 303, 306, 307, 316—319, 328, 329 k o n c e n t r i č n o - z o n a l n a teorija — 15 K u e n z l e n , M. 218, 241, 242, 247, 264 K u v a č i ć , I. 21 L e b a s , E. 18, 127 Le Corbusier, 219, 250 L e d r u t , R. 174, 188 Lefebvre, H. 175, 176, 185, 203—208, 235, 239, 240, 243, 267, 275, 312 Levin, Κ. 12, 269 Levine, D. 53 Lewis, D. J. 65 Lojkine, J. 177, 213, 280, 290, L o n d o n , B. 216, 309 L y m a n , S. 4 1 , 42, 44, 65, 67, 109 L y n d t , R. S. 66, 140, 168, 170 L y n d t , H. M. 66, 140, 168, 170 M a n n , P. 16, 178, 275 M a n n h e i m , K. 45, 122 M a d g e , J. 22, 23, 103, 104
188, 247,
307 108,
marginalizacija — marginalni čovjek — 72, 151 — marginalni slojevi — 271 M a r x , Κ. 12, 38, 57, 185, 189, 219, 305 M a t t h e w s , F. 39, 40, 43, 64, 69, 73—76, 106, 107 M c K a y , R. 13, 91, 138, 141 M c K e n z i e , R. D. 2 1 , 33, 66, 68, 113, 118—121, 138 M c L o u g h l i n , J. Β. 262 M e a d , G. H. 36, 42, 62, 65, 132, 171 Mellor, R. 13, 19, 127, 179, 286, 289, 308, 318 M e r t o n , R. K. 45, 105 metodologija — 10, 37, 61, 123, 139, 141, 154, 158, 162, 166, 167, 173, 174, 220, 221, 225, 250, 271, 288, 315, 323 — a k c i o n a istraživanja — 127, 157 — case studies — 149 — deduktivne m e t o d e — 221 — empirijski p r i s t u p — 26, 134, 154 — field istraživanja — 173 — induktivne m e t o d e — 221 — kvalitativna — 20, 2 1 , 26, 37, 72, 142, 157, 161, 162, 166, 168, 170, 173, — kvantitativna (statistička) — 13, 20, 21, 26, 75, 149, 154, 166, 168, 170, 172, 173, 244, 291 — metoda ankete s upitnikom — 169 — m e t o d a interviewa — 162, 169, 172 — nespecifični m e t o d o l o š k i p o stupci — 161 — posebne m e t o d e — 174 — promatranje s elementima učestvujućeg promatranja — 150, 154, 162, 173 metropolis — 10—12, 26, 27, 39, 43, 48—52, 56, 131, 133, 185 — kozmopolitanski centar — 51
357
— m e t r o p o l i t a n s k i tip — 48, 49 — m e t r o p o l i t a n s k i senzitivitet — 11 — p r o c e s metropolitanizacije u S A D - u — 118, 121 — »Utjecaj m e t r o p o l i s a na m e n talni život« — 10, 43, 47, 48, 269 migracije — 2 1 , 3 3 , 71 Miller, J. 259 Mills, W. 22, 77, 143, 170 M i n g i o n e , E. 186, 216 Mitscherlich, A. 174, 179, 180 Mowrer, Ε. 66 M u m f o r d , L. 35 Musil, J. 186 N a p o l e o n , 219 N e w m a n , Ο. 174, 178, 265 Odum, H.W. 76 O g b u r n , W. 20, 65, 170 o p e r a c i o n a l n e dimenzije u r b a n o g p l a n i r a n j a — 223 — ciljevi — 228, 230, 231, 234, 252, 253 — podjela ciljeva — 29 — d o n o š e n j e o d l u k a — 239, 240 — interdisciplinarni r a d — 243, 244 — ljudske p o t r e b e — 241, 242 — mjerljivost — 227, 228 — objektivi — 231 — p l a n i b i l n o s t — 223—227 — racionalitet — 237 — sistemičnost g r a d a 245—248 — vrijednosni sistem — 2 3 1 — — 2 3 4 , 236 organicizam — organicistička teorija — 37 — organicistička tradicija — 114 — organicističke koncepcije — 57 — organicistički k a r a k t e r shva ćanja društvene organizacije — 8 — organicistički utjecaj — 36
358
— organicističko shvaćanje stvar nosti — 101 Owen, 218 P ä h l , R. 174, 178, 265 Paquet, Ε. 281 P a q u e t , T h . 281 P a r k , R. E. 11, 12, 1 9 — 2 1 , 23, 24, 33, 3 5 — 3 7 , 39, 40, 4 2 — 4 8 , 50, 53, 54, 56, 6 2 — 7 0 , 72—119, 124, 131, 134, 136, 138, 140, 142, 147, 150, 152, 153, 154, 169, 170, 171, 209, 268, 269, 287 P a r s o n s , T . 45, 105 Participacija — 7, 137, 169, 172, 183, 250, 252, 271, 272 Paulsen, F . 7 4 Peet, R. 185, 200, 290, 291, 293, 294 Perry, C. 257 Pickvance, C h . 18, 174, 178, 179, 188, 213, 215, 216, 2 8 1 , 298 planiranje — 6, 32, 38, 122, 135, 197, 218, 222, 223, 2 2 8 — 2 3 1 , 233, 234, 2 3 8 — 2 4 5 , 247—252, 253, 258, 259, 260, 261, 263, 265, 266, 267, 268, 2 7 1 , 272, 276, 278—280 — a d a p t a b i l n o planiranje — 249, 252, 255, 257, 258 — a k c i o n o p l a n i r a n j e — 249, 252, 258, 259 — b i r o k r a t s k o planiranje — 239 — demokratsko planiranje — 239 — fizičko planiranje — 30 — r a c i o n a l n o planiranje — 38, 237, 238 — r a d i k a l n o planiranje — 254, 255 — saobraćajno planiranje — 220, 228, 246, 288 — sistemsko p l a n i r a n j e — 249, 253, 262, 263 — socijalno planiranje — 30 — strukturalno planiranje — 249, 253, 2 6 1 , 262 — taktičko planiranje — 249, 253, 260, 261 — tehnokratsko planiranje —
239, 245 tradicionalno planiranje — 248, 249, 252, 255, 256, 260, 262 — u r b a n o planiranje — 6, 31, 92, 178—180, 183, 190, 192, 210, 212, 218—222, 226—232, 235, 238, 241—252, 254—257, 264, 266—273, 275, 278—284, 28, 301, 302, 305, 317 politička e k o n o m i j a — 74, 200, 298 — » E k o n o m s k a funkcija grada« — 10 — » N o v e perspektive u r b a n e p o litičke ekonomije« — 185 — »Privatna ekonomija« — 280 — u r b a n a politička ekonomija — 7, 186, 189, 285, 290, 295, 2 9 7 — 3 0 1 , 308, 312 P o u l a n t z a s , N . 305 Prelog, M. 218, 225 —
Redfield, R. 113, 128 Reiner, T h . 264 Reiss, A. J. 122—124 Rex, J . 216, 308 Rolf, R. 181? R o t h , W. 183 Saint-Simon, 218 Sawers, L. 185, 200, 201, 279, 295, 296 Schwendinger, H. 22, 27, 77, 89, 104, 105 Schwendinger, J. 22, 27, 77, 89, 104, 105 Sennett, R. 29, 47, 53 Shaw, C. 13, 66, 91, 138, 141 Shefter, M. 298 Short, J. jr. 22, 26—28, 65, 76, 138, 209 Shills, J. 28 S i m m e l , G. 10—12, 35, 39, 43, 44, 4 6 — 5 5 , 74, 78, 93, 95, 131—133, 135, 171, 268, 269, 287 Simmie, J. L. 178, 233, 234, 247, 254, 276 Slater, D. 295
s l u m — 14, 32, 34, 95, 112, 141, 142, 146, 147, 150, 151, 155, 198, 275 — čišćenje s l u m o v a — 14 — slumizacija — 74 Small, A. 45, 62, 63, 67, 69, 75 S m i t h , R. L. 65 socijalizam — 255, 278 — konstituiranje socijalističkog d r u š t v a — 10 — »Ostvareni socijalizam« — 187 — socijalistička društva — 277, 299 — socijalističke zemlje — 206 — »Socijalistički lager« — 186 — socijalistički proces proizvod nje — 294 socijalna geometrija — 43 socijalna izolacija — 80, 84, 147, 151, 153 socijalna k o n t r o l a — 80—82, 86, 88, 89, 91, 92, 101, 134, 145, 164, 191, 194, 278, 282 socijalna patologija -— asocijalno ponašanje -— 155 — delikvencia — 15, 37, 66, 80, 9 1 , 115, 128, 130, 137 — kriminalitet — 32, 34, 66, 72, 109, 135, 137, 195, 208 —- k r i m i n a l n o p o n a š a n j e ·—- 159 — p a t o l o š k a g r u p a — 159 — prevencija zločina — 109 — profesionalni l o p o v — 1 5 8 — 160 — s a m o u b o j s t v o — 34, 135, 208 socijalne interakcije — 36, 47, 76, 80, 85, 89, 268 — »Simbolički i n t e r a k c i o n i z a m « — 62, 131 socijalni pokreti — p o k r e t i za r e f o r m u gradskog života — 171 — » U r b a n i socijalni pokreti« — 179, 302, 304, 305, 319, 320, 321 socijalne snage — 80, 85, 86 sociološke monografije — 36, 67,
359
94, 110, 138—140, 142, 150, 153, 154, 157, 158, 160 — m o n o g r a f s k a m e t o d a — 166 — m o n o g r a f s k e analize — 153, 162 S o m b a r t , W. 1-22 Spencer, H. 36, 46, 58, 62, 107 Spengler, Ο. 44, 46, 47, 5 3 — 5 5 , 92, 94, 95 Steiss, Α. W. 262 strukturalizam — strukturalistička interpretacija — 322 — strukturalistički m o d e l — 285 Supek, R. 46 Sutherland, Ε. Η. 67, 139, 140, 158 —160 Šuvar, S. 235 T a b b , W. 185, 200, 201, 279, 295, 296 T a r d e , G. 36, 58, 62 Tetlow, J. 237, 246, 247, 257 T h o m a s , W. I. 20, 33, 35, 42, 4 5 — 47, 63, 64, 66—74, 94, 104, 140, 145, 156, 157, 162—164, 166, 171 T h r a s h e r , F. M. 66, 139, 140, 154 —157 T o d o r o v i é , A. 9 Tönies, F. 36, 46, 47, 55—62, 106, 107, 125, 127, 194 T u r n e r , R. 77, 105, 106 U n w i n , 244 u r b a n a sociologija (sociologija gra da) — čikaška orijentacija — 77 — klasična sociologija g r a d a — 11, 29, 37, 38, 47, 122, 130, 136, 160, 174, 178, 179, 181, 184, 186, 188, 189, 191, 1 9 3 — 196, 199—202, 204, 207, 208, 268, 282, 283, 285, 286, 303, 309, 310—312, 318, 323, 324, 328 — kritika klasične u r b a n e socio logije — 176, 207, 217
360
— -marksistička tradicija — 12, 13 — 200, 295 — »Marksistička urbanologija« — (neo)marksistički p r i s t u p (ana liza) — 18, 29, 38, 205, 285, 289, 296—298, 302, 312, 320, 328 — n o v a u r b a n a sociologija — 7, 11, 28, 37, 1 7 7 — 1 7 9 , 1 8 6 — 189, 200, 267, 2 8 3 , 285, 303, 309, 311, 312, 3 1 4 — 3 1 6 , 322 —324, 327—329 — p r i m j e n a m a r k s i s t i č k e teorije — 300 — r a n i p e r i o d — 13, 45, 55 — » U r b a n a sociologija k a o opća sociologija« —- 2 1 1 , 212 urbanizam i urbano — a n a r h i č n a u r b a n i z a c i j a — 282 — civilizacijska funkcija urba n i z m a — 136 — »Strukftura u r b a n o g sistema« — 177 — u r b a n a k o n c e n t r a o i j a — 181 — u r b a n a kriza — 5, 7, 37, 175, 184, 296, 304, 320, 325, 326 — u r b a n a politika — 177 — u r b a n a revolucija — 204 —· u r b a n a svakidašnjica — 5 — u r b a n e b o r b e — 189, 296, 299, 302, 304, 305, 319, 320 — u r b a n e r e k o n s t r u k c i j e — 220, 264, 320 — u r b a n i procesi — 6 — u r b a n i razvoj — 180, 276, 301, 324 — urbanizam kao distinktivni oblik ljudskog ž i v o t a — 130 — u r b a n i z a m k a o n a č i n distri b u i r a n o g viška vrijednosti — 277 — u r b a n i z a m kao n a č i n života — 12, 123, 130, 134, 136, 194, 212, 268, 269, 306 — u r b a n i z a m k a o oblik socijalne organizacije — 134
— urbani život — 5, 114, 208, 249, 258, 263 — vrijednosno jednoznačni ur b a n i z a m — 233 — vrijednosno angažirani urba nizam — 242 Vidich, 41, 42, 44, 65, 67, 108, 109 Vincent, G e . 63, 67 Weber, M. 10, 35, 45, 47, 56, 60, 62, 82, 123, 131, 260, 287 Windelband, Κ. 35, 44, 74 Whyte, W. F. 66, 140 V o n Wies, L. 122 Wirth, L. 12, 17, 19, 34, 35, 37, 38, 44, 45, 47, 52, 56, 65, 66, 68, 109, 121, 122—140, 148, 150, 152 do 154, 157, 191, 194, 195, 208, 212, 267, 269, 275, 277 Washington, Β. T. 74 Wehlen, T h . 143 zajednica — 83, 118, 125, 126, 145, 148, 149, 232, 250, 253,
88, 135, 151, 265,
93, 98, 115, 141, 142, 144, 152, 194, 230, 271, 286
—
— — — — — — — — — — — — —
» C o m m u n i t y « — 31, 34, 36, 40, 41, 48, 53, 79, 80, 90, 9 1 , 98, 99, 101, 107, 111, 114, 125, 129, 148, 220 ekološka zajednica — 114, 115 » H a r m o n i č n a « ljudska zajed n i c a — 257 i d e a l n a zajednica — 257 i n t e r e s n a zajednica — 248 izolirana zajednica — 147 k o z m o p o l i t s k a zajednica — 11 k u l t u r n a zajednica — 114, 115 p r i m a r n a zajednica — 119 » P r i r o d n a zajednica« — 147 politička zajednica — 114, 115 s e k u n d a r n a zajednica — 119 sociologija zajednice — 215 » U r b a n a zajednica« — 203
Z n a n i e c k i , F. 20, 33, 45, 66, 70, 7 1 , 140, 157, 162—164, 166 Z o r b a u g h , H. W. 66, 139, 140—146, 148—150, 152, 153, 157
Sadržaj
2. Osnovne pretpostavke urbanog planiranja a. Planibilnost b. Mjerljivost c . Ciljevi d. Objektivi e. Vrijednosni sistem f. R a c i o n a l i t e t g. Donošenje odluka h. Ljudske potrebe i. Interdisciplinarni r a d j . Sistematičnost grada 3. S o c i o l o g i j a , p r i s t u p i i k o n c e p t u a l i z a c i j a p l a n i r a n j a . . 4. N o v a s o c i o l o g i j a g r a d a , u r b a n i z a m i p l a n i r a n j e . . XII. K O N C E P T U A L N I OKVIR S U V R E M E N E SOCIOLO GIJE GRADA XIII. Z A K L J U Č N A R A Z M A T R A N J A 1. R e l e v a n t n o s t k o n c e p t a n o v e s o c i o l o g i j e g r a d a . 2. Pogled unaprijed
.
.
221 223 227 228 231 231 237 239 241 242 245 248 267 285 309 309 322
Literatura
331
Indeks imena i pojmova
354
