Dvanaesti slučaj doktorice Kay Scarpetta
PATRICIA D. CORNWELL MUHA ZUNZARA
Dr. Kay Scarpetta odlučila je odseliti se iz Virginije gdje je pretrpjela vrlo uznemirujuća iskustva na poslu i potražiti mir na Floridi. Tu otvara privatnu forenzičku agenciju. Kao gost predavač na fakultetu Scarpetta upoznaje Nica Robillarda, narednika louisianske policije s čijeg je područja nestalo deset žena. No ni Robillard ni Scarpetta ne shvaćaju da se iza tih brutalnih ubojstava krije netko tko poznaje Kay i želi privući njezinu pažnju. Istodobno, Scarpetti se javlja Jean-Baptiste Chandonne, zloglasni vukodlak koji ju je već pokušao ubiti. On joj nudi informacije o svojoj obitelji koja se bavi ilegalnim poslovima, a zauzvrat želi da mu Scarpetta ubrizga smrtonosnu injekciju prilikom smaknuća. Tek kada Kay odlazi na uviđaj u Baton Rouge, ona počinje uviđati povezanost tih događaja i otkriva da je itekako upletena u sve to. Sa svakim novim romanom o Scarpetti, Patricia Cornwell uspije iskonstruirati još bolju priču i smisliti intrigantnije likove.
Doktoru Louisu Cataldieju, mrtvozomiku Istočnog okruga Baton Rougea čovjeku izvrsnom, časnom, čovjekoljubivom i iskrenom. Vi činite svijet boljim mjestom. Obojica leže zajedno u prahu, crvi ih jednako prekrivaju oba. job, 21:26
1 Doktorica Kay Scarpetta pomiče sićušnu staklenu bočicu prema svjetlu svijeće, rasvjetljujući ličinku koja pluta u otrovnoj kupki etanola. Dovoljan joj je jedan pogled kako bi znala točan stupanj metamorfoze na kojem se mlječnobijelo tijelo, ne veće od zrna riže, nalazilo prije nego što je bilo sačuvano u posudi za uzorke, zatvorenoj crnim poklopcem na odvijanje. Da je ličinka poživjela, sazrela bi u muhu Calliphora vidna, muhu zunzaru. Mogla je položiti jaja u ustima ili očima mrtvog ljudskog tijela ili u smradnim ranama živoga. – Hvala vam mnogo, kaže Scarpetta, prelazeći pogledom oko stola za kojim sjedi četrnaestero policajaca i forenzičnih tehničara, diplomska generacija Nacionalne forenzične akademije, godina 2003. Oči joj se zadržavaju na nedužnom licu Nic Robillard. Ne znam tko je ovo pokupio s lokacije o kojoj je bolje ne razmišljati za večerom i spremio to imajući mene na umu… ali… Prazni pogledi i slijeganje ramenima. – Moram reći kako je ovo prvi put da sam na dar dobila ličinku. Nitko ne preuzima odgovornost, ali ako postoji činjenica u koju Scarpetta nikad nije sumnjala, onda je to murjačka sposobnost za blefiranje i, kad je to nužno, izravno laganje. Budući daje primijetila trzaj u kutu usana Nic Robillard prije nego što je itko shvatio da im se za večerom pridružila ličinka, Scarpetta ima svoje mišljenje o sumnjivcu. Svjetlost plamena pomiče se preko bočice koju Scarpetta drži vršcima prstiju čiji su nokti uredno podrezani i četvrtasti. Ruke su joj mirne i otmjene, ali snažne poslije godina pomicanja nevoljkih mrtvaca i rezanja njihova tvrdoglava tkiva i kosti. Na Nicinu nesreću, njezini se kolege ne smiju i poniženje je sustiže poput ledenog propuha. Poslije deset tjedana provedenih s murjacima koje bi sad trebala smatrati drugovima i prijateljima, ona je još uvijek Seljančica Nic iz Zacharyja u Louisiani, grada s dvanaest tisuća stanovnika u kojem je, donedavno, ubojstvo bilo gotovo nečuveno divljaštvo. Nije bilo neobično da u Zacharyju protekne i čitava godina bez ijednog ubojstva. Većina Nicinih kolega već je toliko zasićena radom na ubojstvima da je smislila i vlastite kategorije za njih: prava ubojstva, prekršajna ubojstva, čak i urbana obnova. Nic nema svoje omiljene kategorije. Ubojstvo je ubojstvo. Zasad je, u svojoj osmogodišnjoj karijeri, radila samo na dva, a oba su bila kućne pucnjave. Bilo je grozno prvog dana nastave, kad je instruktor išao od murjaka do murjaka i ispitivao ih koliki je godišnji prosjek ubojstava u njihovim odjelima. Nijedno, rekla je Nic. A onda je pitao za brojnost odjela svakog od policajaca. Trideset pet, rekla je Nic. Ili manje od broja učenika u mom osmom razredu, kako je to rekao jedan od njezinih novih kolega. Od samog početka onoga što je trebala biti najveća prilika njezina života, Nic je odustala od pokušaja da se uklopi, prihvaćajući da, prema policijskom načinu definiranja svemira, pripada u grupu oni, a ne mi. Njezina prilično hirovita vragolija s ličinkom, shvaća ona sa žaljenjem, bila je neka vrsta prekršaja (nije sigurna kakvog), ali nema nikakve sumnje kako nikad nije trebala odlučiti darovati nešto, ozbiljno ili ne, legendarnoj forenzičnoj patologinji, doktorici Kay Scarpetti. Nic se zajapuri u licu i
hladan joj znoj vlazi pazuha dok čeka reakciju svoje junakinje, nesposobna da je iščita, vjerojatno zato stoje privremeno oglupavjela od nesigurnosti i neugode.
2 – Nazvat ću je Maggie, iako još zapravo ne možemo odrediti spol, odlučuje Scarpetta, a od njezinih se naočala sa žicanim okvirom odbija lelujava svjetlost svijeće. Ali mislim da je to prilično dobro ime za ličinku. Stropni se ventilator pokreće i šiba plamen svijeće u njegovoj staklenoj kugli, dok Scarpetta podiže bočicu. Tko će mi reći u kojem je stadiju Maggie? Na kojem je životnom stupnju bila prije nego što ju je netko – prelazi pogledom preko lica oko stola, ponovno zastajući na Nic – spustio u ovu malu bočicu etanola? I, usput, slutim da je Maggie udahnula i utopila se. Ličinkama treba zraka kao i nama. – Koji je kreten utopio ličinku? ispaljuje jedan od murjaka. – Da. Zamisli da udahneš alkohol… O čemu ti pričaš, Joey? Ti ga udišeš cijelu večer. Mračno i zlokobno raspoloženje počinje grmjeti poput udaljene oluje i Nic ne zna kako da joj se skloni s puta. Uvaljuje se u stolac, križa ruke na prsima i daje sve od sebe kako bi se doimala ravnodušnom dok joj u mislima neočekivano odjekuje jedno od izlizanih očevih upozorenja o olujama: Pazi, Nic, dušo, kad sijeva, nemoj stajati sama ili se nadati da ćeš se zaštititi ako staneš medu stabla. Pronađi najbliži jarak i zalegni u njega što niže možeš. U ovom trenutku, ne može se sakriti drugdje osim u vlastitu šutnju. – Hej, doktorice, pa već smo pisali zadnji test. Tko je donio domaću zadaću na naš tulum? Da, pa nismo na dužnosti. – Niste na dužnosti, shvaćam, razmišlja Scarpetta. Znači, ako niste na dužnosti, a upravo je otkriveno truplo nestale osobe, nećete se javiti na poziv. To želite reći? – Ja bih morao pričekati da mi ishlapi burbon, kaže policajac čija je obrijana glava tako sjajna da se čini kao da je uglačana voskom. – To je dobra ideja, kaže ona. Sad se policajci smiju – svi osim Nic. – To se može dogoditi. Scarpetta odlaže bočicu uz svoju vinsku čašu. U bilo kojem danom trenutku možemo dobiti poziv. I može se pokazati daje to najgori poziv u našoj karijeri, a eto nas, lagano smo omamljeni od nekoliko pića u slobodno vrijeme, možda smo bolesni, možda usred svađe s ljubavnicom ili prijateljem, jednim od djece. Odguruje napola pojeden odrezak žutopere tune i preklapa ruke na kariranom stolnjaku. – Ali slučajevi ne mogu čekati, dodaje. – Sad ozbiljno. Zar nije točno da neki mogu? pita čikaški detektiv kojega kolege zovu Popaj zbog tetoviranog sidra na lijevoj nadlaktici. Kao kosti u bunaru ili one zakopane u podrumu. Ili tijelo pod komadom betona. Mislim, pa neće pobjeći. – Mrtvi su nestrpljivi, kaže Scarpetta.
3 NOĆ U MOČVARNOM RUKAVCU PODSJEĆA JAYA TALLEYJA NA CAjunski orkestar u kojem goleme žabe sviraju kontrabas, gatalinke vrište na električnim gitarama, a cvrčci i zrikavci stružu po daskama za pranje i guslama.
Uperi ručnu svjetiljku u blizinu tamnog, artritičnog orisa starog čempresova stabla, a aligatorove oči bijesnu i nestaju pod crnom vodom. Svjetlost krčka zlokobnim tihim zvukom komaraca dok BavStealth pluta, isključenog vanjskog motora. Jay sjedi na kapetanskom stolcu i lijeno prelazi pogledom preko žene u spremištu za ribu, nedaleko od njegovih stopala. Kad je prije nekoliko godina kupovao brod, ovaj model BavStealtha posebno ga je uzbudio. Spremište za ribu ispod palube dugačko je i dovoljno duboko da u njega stane šezdeset kilograma ribe i leda ili žena građena po njegovu ukusu. Njezine razrogačene, uspaničene oči blistaju u tami. Na danjoj svjetlosti su plave, prekrasno tamnoplave. S mukom ih stišće i zatvara dok je Jay miluje zrakom baterijske svjetiljke, počevši od njezina zrelog, lijepog lica, pa dolje, sve do crveno lakiranih noktiju na nogama. Plavuša je, vjerojatno u srednjim četrdesetima, no izgleda mlađe, sitna, ali s oblinama. Spremište za ribu od fiberglasa obrubljeno je narančastim brodskim jastucima, prljavima i umrljanima od stare krvi. Jay je bio pažljiv, čak i drag dok joj je vezivao zapešća i gležnjeve, lagano, kako joj najlonski konopac ne bi zaustavio cirkulaciju. Rekao joj je kako konopac neće izgrepsti njezino meko tijelo, samo ako se ne bude otimala. – Ionako od otimanja nema koristi, rekao je baritonom koji savršeno pristaje njegovu prelijepom izgledu plavokosog boga. I neću ti vezati usta. Nema koristi ni od vrištanja, zar ne? Kimnula je glavom, što gaje nasmijalo, jer je kimala kao da odgovara da, iako je, naravno, mislila ne. Ali on shvaća kako sluđeni ljudi razmišljaju i ponašaju se kad su prestravljeni, što je riječ koja mu se uvijek činila posve neodgovarajućom. Pretpostavlja da Samuel Johnson, mukotrpno sastavljajući mnoga izdanja svoga rječnika, pojma nije imao što ljudsko biće osjeća kadpredosjeća užas i smrt. Predosjećaj stvara divlju paniku u svakom neuronu, u svakoj stanici tijela, paniku koja je više, mnogo više od obične strave, ali čak ni Jay, koji tečno govori mnogo jezika, nema bolje riječi koja bi opisala patnju njegovih žrtava. Drhtaj užasa. Ne. Proučava ženu. Ona je janje. U životu postoje samo dvije vrste ljudi: janjad i vukovi. Javeva odlučnost da na savršen način opiše ono što osjeća njegovo janje pretvorila se u neumornu, opsesivnu potragu. Hormon epinefrin – adrenalin – jest ona alkemija koja normalnu osobu pretvara u niži oblik života, s manje kontrole i logike nego što je ima žaba kojoj su odrezali krake. Fiziološkom odgovoru koji ubrzava ono što kriminolozi, psiholozi i drugi takozvani stručnjaci nazivaju borba-ilibijeg treba dodati i čimbenike kao što su janjetova prijašnja iskustva i mašta. Što je više nasilja janje iskusilo čitajući knjige, prateći televiziju, filmove ili vijesti, na primjer, to bolje janje može zamisliti noćnu moru koja bi mogla uslijediti. Ali riječ. Savršena riječ. Večeras mu izmiče. Silazi na palubu broda i sluša kako njegovo janje ubrzano i plitko diše. Drhti, dok potres užasa (u nedostatku savršene riječi) pokreće svaku njezinu molekulu i nepodnošljivo hara njezinim tijelom. On poseže u spremište za ribu i dodiruje joj ruku. Hladna je kao smrt. Pritišće dva prsta uz njezin vrat, pronalazi karotidnu arteriju i služi se fluorescentnim brojčanikom svog sata kako bi joj izmjerio puls. – Sto osamdeset, tu negdje, kaže joj. Nemoj dobiti srčani udar. Imao sam jednu kojoj se to dogodilo. Ona pilji u njega očima većim od punog mjeseca, a donja joj se usnica trza. – Ozbiljno ti kažem. Nemoj dobiti srčani udar. Ozbiljan je. To je zapovijed. – Duboko udahni. Ona to čini, drhtavim plućima. – Bolje? – Da. Molim vas… – Zašto ste svi vi janjci tako jebeno pristojni? Njezinu prljavu, tamnoljubičastu pamučnu košulju razderao je i rastvorio prije mnogo dana i raširio poderanu prednjicu, izloživši njezine više nego pozamašne grudi. One drhte i svjetlucaju na
slabašnom svjetlu i on prati njihove oble padine sve do njezina prsnog koša koji se teško podiže i spušta, do udubine njezina ravnog trbuha, sve do otkopčanog zaporka njezinih traperica. – Žao mi je, pokušava ona prošaptati dok joj se suza kotrlja obrazom ispruganim od prljavštine. – Evo nje opet. On se vraća na svoje prijestolje, kapetanski stolac. Zar ti zaista, zaista vjeruješ da će tvoja pristojnost promijeniti moje planove? Pristojnost je u njemu zapalila spori, plamteći gnjev. Znaš li ti što meni znači pristojnost? Očekuje odgovor. Ona pokušava navlažiti usnice, jezik joj je suh poput papira. Bilo joj vidljivo udara u vratu, kao da je u njemu zarobljena ptičica. – Ne. Riječ je guši, suze joj teku u uši i kosu. Slabost, kaže on. Nekoliko žaba počinje s glazbom. Jay proučava golotinju zarobljenice, njezinu blijedu kožu sjajkastu od sredstva za odbijanje kukaca, malo čovječno djelo s njegove strane, motivirano gađenjem prema crvenim oteklinama. Komarči su kao siva, kaotična oluja oko nje, ali ne slijeću. On ponovno silazi sa svog stolca i daje joj gutljaj vode iz boce. Veći dio iscuri joj niz bradu. Ne zanima ga dodirivati je seksualno. Ovo je već treća noć da je dovozi ovamo na brodu, jer želi u samoći razgovarati s njom i piljiti u njezinu golotinju, nadajući se da će se njezino tijelo nekako pretvoriti u tijelo Kay Scarpette i naposljetku postaje bijesan zato stoje to nemoguće, bijesan zato što Scarpetta ne bi bila pristojna, bijesan zato što Scarpetta nije slaba. Bijesni dio njega boji se da je neuspješan, zato što je Scarpetta vučica, a on hvata samu janjad i ne uspijeva pronaći savršenu riječ, riječ. Shvaća kako mu riječ neće nadoći s ovim janjetom u spremištu za ribu, baš kao što nije došla ni s drugima. – Postaje mi dosadno, kaže on svom janjetu. Ponovno ću te pitati. To ti je posljednja prilika. Kako glasi riječ? Ona guta s mukom, njezin ga glas podsjeća na slomljenu osovinu dok ona pokušava pomaknuti jezik kako bi progovorila. Može ga čuti kako se lijepi za njezino nepce. – Ne razumijem. Žao mije… – Zajebi pristojnost, čuješ me? Koliko ti to puta moram reći? Sićušna ptica u njezinu vratu divlje udara i suze joj brže teku. – Kako glasi riječ. Kaži mi što osjećaš. I nemoj reći uplašena sam. Ti si prokleta školska učiteljica. Zacijelo imaš vokabular veći od pet riječi. – Osjećam… osjećam prihvaćanje, kaže ona, jecajući. – Osjećaš što? – Nećete me pustiti, kaže ona. Sad to znam.
4 SCARPETTINA PRITAJENA DUHOVITOST PODSJEĆA NlC NA UDALJEnu munju na obzoru. Ona ne para nebo, ne pucketa i ne pravi se važnom kao obična munja, ona je miran, drhtav bljesak za koji joj je majka običavala govoriti daje to Bog koji snima fotografije. On fotografira sve što radiš, Nic, pa je bolje da se ponašaš pristojno, jer jednoga će dana doći Posljednji sud i te će fotografije ići ukrug i svi će ih vidjeti. Nic je u te gluposti prestala vjerovati kad je dorasla do srednje škole, ali njezina tiha partnerica, kako naziva svoju savjest, vjerojatno je nikad neće prestati upozoravati na to kako će je njezini grijesi razotkriti. A Nic vjeruje kako je mnogo griješila. – Istražiteljice Robillard? kaže Scarpetta.
Nic se trza na zvuk svog imena. Ponovno se usredotočuje na udobnu, tamnu blagovaonicu i policajce koji su je ispunili. – Recite nam, što biste vi učinili da vam u dva ujutro zazvoni telefon, a vi ste malo popili, ali trebaju vas na gadnom, zaista gadnom mjestu zločina, predstavlja joj Scarpetta problem. Ali dopustite mi da najprije kažem kako nitko ne želi biti izostavljen kad se radi o gadnom, zaista gadnom mjestu zločina. Možda to nerado priznajemo, ali to je istina. – Ja baš ne pijem mnogo. Nic smjesta požali tu primjedbu, kad njezini sudrugovi zastenju. – Gospode, curo, pa gdje si ti odrasla, na vjeronauku? – Hoću reći, zapravo ne mogu piti jer imam petogodišnjeg sina… Nic prekida rečenicu i čini joj se da će zaplakati. Ovo je najduže razdoblje tijekom kojega je bila razdvojena od njega. Stol utihne. Postiđenost i nelagoda tište raspoloženje. – Hej, Nic, kaže Popaj, imaš kod sebe njegovu fotku? Zove se Buddy, kaže on Scarpetti. Morate vidjeti njegovu sliku. Pravi opaki mali čovjek koji sjedi na poniju… Nic nije raspoložena da šalje u krug fotografiju iz novčanika koja se već izlizala do mekoće, a zapis na poleđini izblijedio je i umrljao se, zato što je ona stalno izvlači i gleda. Voljela bi kad bi Popaj promijenio temu ili opet prestao s njom razgovarati. – Koliko vas ima djecu? pita Scarpetta. Podiže se desetak ruku. – Jedan od bolnih aspekata ovog posla, naglašava ona, možda i najgora stvar u našem poslu – ili bi bilo bolje da kažem našoj misiji – jest to što ona čini ljudima koje volimo, bez obzira na to kako se mi svim silama trudili da ih zaštitimo. Nije ona nikakva udaljena munja. Samo svilenkasta crna tama, hladna i ugodna na dodir, misli Nic dok promatra Scarpettu. Blaga je. Iza tog zida vatrene neustrašivosti i briljantnog uma, ona je dobra i blaga. – U ovom poslu, i veze mogu postati žrtve. To se često događa, nastavlja Scarpetta, uvijek se trudeći da poduči, jer njoj je lakše s drugima podijeliti svoje misli nego dodirnuti osjećaje koje majstorski drži izvan dohvata. – A vi, doktorice, imate li vi djece? Reba, forenzična tehničarka iz San Francisca načela je novi koktel od viskija, limuna i šećera. Jezik joj se počinje plesti i nema takta. Scarpetta oklijeva. Imam nećakinju. – Oh, da! Sad se sjećam. Lucy. Često je na vijestima. Ili je bila prije, mislim… Glupa, pijana idiotkinja, u sebi, kroz bljesak ljutnje prosvjeduje Nic. – Da, Lucy je moja nećakinja, odgovara Scarpetta. – FBI. Majstorica za kompjutere. Reba ne zna stati. A poslije? Samo malo, da se sjetim. Nešto o pilotiranju helikoptera i AFT-u. ATF-u, glupapijanduro. Grom praska u pozadini Nicinih misli. – Ne znam. Zar nije bio nekakav veliki požar u kojem je netko poginuo? Onda, čime se sad bavi? Reba ispija svoj koktel i osvrće se u potrazi za konobaricom. – To je bilo davno. Scarpetta joj ne odgovara na pitanja i Nic otkriva iscrpljenost, tugu nepromjenjivu i osakaćenu poput panjeva i trupaca čempresovih stabala u močvarama i rukavcima njezina doma u Južnoj Louisiani. – Pa zar to nije ludo, sasvim sam zaboravila da je ona vaša nećakinja. Ona je zaista nešto posebno. Ili je bila, grubo kaže Reba, odmičući svoju kratku tamnu kosu od krvlju podlivenih očiju. Uvalila se u nekakve nevolje, zar ne? Jebena lezbačo. Daj začepi. Munja para tamnu zavjesu noći i Nic na trenutak može vidjeti bijelu svjetlost dana na drugoj strani. Tako je to uvijek objašnjavao njezin otac. Vidiš, Nic, govorio je dok bi zurili kroz prozor tijekom bijesnih oluja, a munja bi iznenada i bez upozorenja, krivudavo zarežala poput blistave oštrice. Tamo je
sutra, vidiš? Moraš brzo gledati, Nic. Tamo, na drugoj strani, nalazi se sutra, to je ono blistavo, bijelo svjetlo. I vidiš kako brzo zarasta. I Bog tako brzo iscjeljuje. – Reba, vrati se u hotel, kaže joj Nic istim onim odlučnim, suzdržanim glasom kojim se koristi kad Buddy ima napadaj bijesa. Popila si dovoljno viskija za večeras. – Pa, ispričavam se, Gospođice Učiteljičina Ljubimice. Reba tetura prema nesvijesti i govori kao da ima vatu u ustima. Nic osjeća Scarpettin pogled na sebi i žali što joj ne može poslati znak koji bi je umirio ili poslužio kao isprika za Rebin neoprostivi ispad. Lucy je ušla u prostoriju poput holograma, a Scarpettin diskretni, ali duboko emocionalni odgovor šokira Nic jer u njoj izaziva ljubomoru, zavist za kakvu nije ni znala da je sposobna. Osjeća se manje vrijednom u odnosu na superpolicajku, nećakinju svoje junakinje, onu čiji su talent i svijet golemi u usporedbi s Nicinim. Srce je boli poput ukočenog zgloba koji se konačno otkočio, onako kako je njezina majka, svaki put kad bi joj udlaga skliznula, blago ravnala Nicinu slomljenu ruku koja je zacjeljivala. Bol je dobra, dušo. Da ništa ne osjećaš, ova bi tvoja ručica bila mrtva i smjesta bi otpala. Pa ti to ne bi željela, zar ne? Ne, mama. Žao mije zbog onoga što sam učinila. No, Nicci, to je bedasto. Pa nisi se namjerno ozlijedila! Ali nisam učinila ono stoje tata rekao. Otrčala sam ravno u šumu i tamo sam se spotaknula… Dušo, svi mi griješimo kad smo uplašeni. Možda je baš dobro da si pala – bila si nisko pri zemlji kad je munja letjela na sve strane.
5 NlCINE USPOMENE NA DJETINJSTVO NA DUBOKOM JUGU PUNE SU oluja. Čini se da su nebesa svakog tjedna dobivala strahovite napadaje ljutnje, raznoseći se u bijesnoj grmljavini i pokušavajući utopiti ili strujom ubiti svako živo biće na Zemlji. Kad god bi gromovi podigli svoja ružna upozorenja i zapraskali svojim prijetnjama, Nicin bi otac propovijedao o sigurnosti, a njezina lijepa plavokosa majka stajala bi uz rešetkasta vrata i domahivala Nic da se požuri u kuću, požuri na toplo, suho mjesto, požuri u njezin zagrljaj. Tata bi uvijek isključivao svjetla i njih bi troje sjedilo u mraku, pripovijedajući biblijske priče i provjeravajući koliko stihova i psalama mogu citirati po sjećanju. Savršena recitacija vrijedila je četvrt dolara, ali otac nije htio platiti dok oluja ne bi prošla, jer sitniš je načinjen od metala, a metal privlači munje. Ne poželi ništa bližnjega svoga. Nic je osjetila gotovo nepodnošljivo uzbuđenje kad je saznala da je jedna od Akademijinih gostujućih predavačica doktorica Kay Scarpetta, koja će u desetom i posljednjem tjednu obuke predavati istragu smrti. Nic je brojila dane. Činilo joj se da prvih devet tjedana nikad neće proći. A onda je Scarpetta stigla ovamo, u Knoxville, i na strašnu Nicinu sramotu, prvi su se put srele u ženskom zahodu, netom nakon što je Nic pustila vodu i izašla iz odjeljka, povlačeći smičak na tamnoplavim hlačama svoje terenske uniforme. Scarpetta je nad umivaonikom prala ruke i Nic se prisjetila trenutka kad je prvi put vidjela njezinu fotografiju i kako se iznenadila što Scarpetta nije od tamne, španjolske sorte. Bilo je to prije otprilike osam godina, kad je Nic znala samo Scarpettino ime i nije imala razloga očekivati da se radi o plavookoj plavuši čiji su preci došli iz sjeverne Italije, a neki su od njih radili na imanjima duž austrijske granice i izgledali arijevski poput Nijemaca.
– Zdravo, ja sam doktorica Scarpetta, rekla je njezina junakinja, kao da uopće nije svjesna veze između Nic i povlačenja vode u zahodu. I ako mogu pogađati, vi ste Nicole Robillard. Nic je zanijemjela i zajapurila se u licu. Kako… Prije nego što je uspjela izmucati ostatak pitanja, Scarpetta je objasnila: Zatražila sam primjerke svih prijava, zajedno s fotografijama. – Jeste? Ne samo da se Nic zaprepastila zato stoje Scarpetta tražila prijave, nego nije mogla dokučiti ni zašto bi ona imala vremena i zanimanja da ih pregleda. Pretpostavljam kako to znači da znate moj broj socijalnog osiguranja, pokušala je Nic biti duhovita. – Sad, toga se ne sjećam, rekla je Scarpetta, brišući ruke papirnatim ručnicima. Ali znam dovoljno. – drugi stadij. Nic se pravi važna, odgovarajući na zaboravljeno pitanje o ličinki Maggie. Murjaci oko stola odmahuju glavama i izmjenjuju poglede. Nic ima sposobnost živciranja svojih kolega i činila je to s vremena na vrijeme tijekom posljednja dva i pol mjeseca. Na izvjestan način, ona podsjeća Scarpettu na Lucy koja je prvih dvadeset godina svog života provela optužujući ljude za uvrede koje zapravo i nisu počinili, te pokazujući svoju darovitost gotovo do ekshibicionističke krajnosti. – Vrlo dobro, Nic, hvali je Scarpetta. – Tko je pozvao pametnjakovićku? Reba, koja se odbija vratiti u Holidav Inn, jednostavno je nepodnošljiva kad joj glava ne pada u tanjur. – Mislim da Nic nije dovoljno popila i zato sad ima delirium tremens i posvuda vidi ličinke koje pužu, kaže detektiv s blistavom obrijanom glavom. Način na koji gleda Nic prilično je proziran. Usprkos tome što je ona razredna štreberica, privlači ga. – A ti vjerojatno misliš daje stadium položaj na bejzbolskom igralištu. Nic želi biti duhovita, ali ne uspijeva izmaknuti ozbiljnosti svog raspoloženja. Vidiš onu malu ličinku koju sam donijela doktorici Scarpetti…? – Ah! Konačno je priznala. – U drugom je stadiju. Nic zna da bi trebala zašutjeti. Otkako se izlegla, već je jednom promijenila košuljicu. – Ma nemoj. Otkud znaš? Svjedočila si tome? Baš si vidjela malu Maggie kako odbacuje svoju malu košuljicu? ustraje detektiv obrijane glave, namigujući joj. – Nic ima šator na Farmi leševa, spava tamo sa svojim ljigavim prijateljima, kaže netko drugi. – Učinila bih to kad bi bilo potrebno. Tome se nitko ne suprotstavlja. Nic je na glasu po svojim izletima u dva rala veliko, pošumljeno istraživačko središte Sveučilišta Tennessee, u kojem se proučava raspadanje doniranih trupala, kako bi se odredile mnoge važne činjenice o smrti, od kojih ona kad se smrt dogodila nikako nije najmanje važna. Kruži šala da ona posjećuje Farmu leševa kao da navraća u starački dom posjetiti rodbinu. – Kladim se da je Nic dala ime svakoj tamošnjoj ličinki, muhi, kukcu i strvinaru. Zafrkavanje i crni humor nastavljaju se sve dok Reba, uz glasan zveket, ne ispusti svoju vilicu. – Ne dok ja jedem krvavi biftek! prosvjeduje ona, previše glasno. Špinat dodaje krasan dašak zelenila, prijateljice. Prava šteta što nisi dobila rižu… – Hej, nikad nije kasno! Konobarice! Donesite ovoj gospođi jednu dobru zdjelu riže. S umakom. – A što su ove sitne crne točkice koje izgledaju kao Maggiene oči? Scarpetta opet podiže staklenu bočicu prema svjetlosti svijeće, nadajući se da će se njezini učenici smiriti prije nego što ih sve izbace iz restorana. – Oči, kaže obrijani detektiv. To su oči, zar ne? Reba se počinje klatiti na stolcu. – Ne, to nisu oči, odgovara Scarpetta. Dajte, pa već sam vam prije nekoliko minuta dala naznaku. – Meni izgledaju kao oči. Male crne okrugle očice kakve ima Magilla. U proteklih deset tjedana, narednik Magil iz Houstona postao je Gorila Magilla zbog svog dlakavog, mišićavog tijela.
– Hej! prosvjeduje on. Pitaj moju curu imam li ja oči kao crv. Ona se duboko zagleda u ove moje oči – pokazuje prema njima – i padne u nesvijest. – Pa baš to i kažem, Magilla. Da te pogledam u oči, i ja bih se onesvijestio od straha. – To moraju biti oči. Kako, k vragu, crv inače vidi kamo ide? – To su dihalice, a ne oči, odgovara Nic. To su ti te crne točkice. Kao male ronilačke cjevčice, da ličinka može disati. – Ronilačke cjevčice? – Samo malo. Hej, dodajte mi tu stvar, doktorice Scarpetta. Želim vidjeti nosi li Maggie masku i peraje. Zgoljava istražiteljica državne policije iz Michigana spustila je glavu na stol, tako se jako smije. – Kad sljedeći put pronađemo zrelo mrtvo tijelo, samo potražite cjevčice koje strše uvis… Prigušeni smijeh prelazi u grohot, Magilla klizi sa stolca i pruža se po podu. Oh, sranje, zrigat ću se, krešti on, smijući se. – Ronilačke cjevčice! Scarpetta se predaje, šutke se uvaljuje u stolac, situacija je izmaknula njezinoj kontroli. – Hej, Nic, nisam znao da si bila u Mornaričkim tuljanima! To se nastavlja sve dok se upravitelj restorana Ye Old Steak House tiho ne pojavi na dovratku – što je njegov način da pokaže kako društvo u stražnjoj prostoriji smeta ostalim gostima. – U redu, dečki i cure, kaže Scarpetta pomalo zastrašujućim glasom. Dostaje bilo. Veselje nestaje naglo, poput proboja zvučnog zida, dolazi kraj vicevima o ličinki, a onda slijede drugi darovi za Scarpettu: svemirska olovka koja navodno može pisati po kiši, mećavi, ali i ako vam slučajno pri obdukciji padne u prsni koš; minijaturna baterijska svjetiljka da možete vidjeti i ona teško dostupna mjesta; te tamnoplava bejzbolska kapa izvezena s toliko zlatnih pletenica kao da je rađena za generala. – Generalica doktorica Scarpetta. Pozdrav! Svi salutiraju i žudno očekuju njezin odgovor, bezobrazne primjedbe opet lete uokolo kao patrone iz sačmarice. Magilla dotače u Scarpettinu čašu iz galonskog tetrapaka s otvorom na odvijanje. Ona pretpostavlja da je jeftini Chardonav najvjerojatnije načinjen od grožđa koje raste na samom dnu padine, gdje je drenaža najslabija. Ako ima sreće, berba je stara četiri mjeseca. Sutra će joj biti zlo. U to je sigurna.
6 Rano sljedećega jutra, na njujorškom aerodromu Kennedy, službenik osiguranja preporučuje Lucy Farinelli da skine svoj pretjerano veliki Breitlingov sat od nehrđajućeg čelika, isprazni džepove od sitniša i sve to smjesti na pladanj. Nije prijedlog, nego zapovijed, kad je zamoljena da skine tenisice, jaknu i pojas te ih zajedno sa svojom aktovkom stavi na pokretnu vrpcu koja će ih pronijeti kroz rendgenski aparat na kojem će fosforescentno zasjati samo mobitel, četka za kosu i ruž za usnice. Službenice British Aira u tamnim sakoima i tamnoplavim haljinama s crvenim i bijelim kvadratićima prilično su ljubazne, ali aerodromska je policija posebno napeta. Iako nije aktivirala skener u obliku dovratka dok prolazi kroz njega u sportskim čarapama i trapericama koje klize s nje, ipak je pregledavaju ručnim skenerom koji se zbog njezina žicanog grudnjaka oglašava s bip-bip-bip. – Podignite ruke, kaže joj krupna policajka.
Lucy se smiješi i širi ruke kao da je razapeta, a policajka je na brzinu opipava, odozgo prema dolje, ruke joj lepršaju ispod Lucvnih pazuha, ispod grudi, gore-dolje po bedrima, sve do prepona – vrlo profesionalno, dakako. Drugi putnici prolaze neometano i, osobito muškarci, pokazuju veliko zanimanje za zgodnu mladu ženu raširenih ruku i nogu. Lucy se živo fućka. Proživjela je ona isuviše toga da bi trošila energiju na sramežljivost, te pada u napast da raskopča košulju i pokaže žičani grudnjak, kako bi uvjerila policajku da nikakva baterija ni sićušna – vrlo sićušna – eksplozivna naprava nisu pričvršćene za njega. – To je zbog grudnjaka, kaže ona opušteno zaprepaštenoj službenici osiguranja kojoj je neugodnije nego njezinoj sumnjivici. K vragu, uvijek zaboravim staviti grudnjak bez žice, možda sportski grudnjak, ili nikakav grudnjak. Žao mi je što vas opterećujem, gospođo Washington. Već je pročitala njezinu pločicu s imenom. Hvala vam što tako dobro radite svoj posao. Kakav je to svijet u kojem živimo… Ako sam dobro shvatila, stupanj protuterorističke uzbune opet je narančast. Lucy ostavlja zbunjenu službenicu, skuplja svoj sat i sitniš s pladnja, uzima jaknu, aktovku i pojas. Sjedeći na hladnom, tvrdom podu, podalje od smjera kojim se svi kreću, obuva tenisice, ne trudeći se zavezati vezice. Ustaje, još uvijek pristojna i slatka prema svim službenicima policije ili British Aira koji je promatraju. Poseže rukom prema stražnjem džepu i izvlači kartu i putovnicu, obje glase na jedno od njezinih mnogobrojnih lažnih imena. Nonšalantno hoda, dok joj vezice poskakuju, daleko kroz krivudav, sagom pokriven ulaz broj 10, te pogne glavu na malim vratima Concordea, let broj 01. Stjuardesa British Aira smiješi joj se dok pregledava njezinu propusnicu za ukrcaj. – Sjedalo jedan C. Pokazuje joj put prema prvom redu, uz prolaz u pregrađenom prostoru, kao da Lucy nikad nije letjela Concordeom. Kad je to posljednji put učinila, bilo je to pod jednim drugim lažnim imenom. Nosila je naočale i zelene kontaktne leće, a kosa joj je bila obojena u otkačenu plavu i ljubičastu boju koja se lako ispirala i odgovarala fotografiji u njezinoj putovnici. Po zanimanju je bila glazbenica. Iako nije bilo šanse da je itko ikad čuo za njezinu nepostojeću tehno-grupu, mnogo je ljudi reklo: O, da, čuo sam za vas! Cool! Lucy računa na to da široke mase nemaju blistave sposobnosti opažanja. Računa na njihov strah od pokazivanja neznanja, na njihovo prihvaćanje laži kao poznatih istina. Računa na to da će njezini neprijatelji primijetiti sve što se događa oko njih, pa i ona, poput njih, primjećuje sve što se događa oko nje. Na primjer, kad je carinik temeljito proučavao njezinu putovnicu, prepoznala je njegovo ponašanje i razumjela zašto je služba sigurnosti u grozničavom stanju. Interpol je poslao Crvenu obavijest koja sad kroz Internet vrišti u 182 zemlje, uzbuna koja ih potiče da traže bjegunca po imenu Rocco Caggiano, koji je u Italiji i Francuskoj tražen zbog ubojstva. Rocco pojma nema da je bjegunac. Pojma nema da je Lucy obavijestila Interpolov središnji ured u Washingtonu, D.C., a njezino je uvjerljivo upozorenje bilo temeljito provjereno prije nego stoje kroz kibernetički prostor odaslano u glavni stožer Interpola u Lyonu, u Francuskoj, gdje je izdana Crvena obavijest i poslana službama za zaštitu zakona diljem svijeta. I sve to za samo nekoliko sati. Rocco ne poznaje Lucy, iako zna tko je ona. Ona njega poznaje vrlo dobro, iako se nikad nisu sreli. U ovom trenutku, dok se vezuje pojasom na svom sjedalu, a Concorde pokreće svoje strojeve, proizvedene u Rolls Rovceu, ona jedva čeka da vidi Rocca Caggiana, a očekivanje joj potpaljuje siloviti bijes koji će se, u trenutku kad konačno stigne u Istočnu Europu, pretvoriti u nervoznu strepnju. – Samo se nadam da se ne osjećate tako loše kao ja, govori Nic Scarpetti.
7 Sjede u dnevnom boravku Scarpettina apartmana u Marriottu i čekaju poslugu u sobu. Devet je sati ujutro i Nic je dosad već dvaput pitala Scarpettu za zdravlje, a taje banalnost dijelom posljedica njezine polaskane nevjerice u činjenicu da ju je ta žena kojoj se tako iznimno divi pozvala na doručak. Zastoja? Pitanje poskakuje u Nicinoj glavi kao loptica u bubnju za loto. Možda me sažalijeva. – Osjećala sam se i bolje, kaže Scarpetta sa smiješkom. Popaj i njegovo vino. Ali donosio je on i gori otrov od toga. – Ne mogu zamisliti da postoji nešto gore, kaže Scarpetta dok na vratima odjekuje kucanje. Osim ako se ne radi o pravom otrovu. Oprostite. Ustaje s kauča. Njihova je narudžba stigla na stoliću s kotačićima u sobu. Scarpetta potpisuje račun i daje napojnicu u gotovini. Nic primjećuje daje darežljiva. – Popajeva soba – soba sto šest – to je prava točionica, kaže Nic. Čovjek svake večeri može doći tamo sa svojim limenkama piva i ubaciti ih u kadu. Negdje od osam navečer on ne radi ništa drugo nego tegli vreće od po deset kila leda u svoju sobu. Sva sreća daje na prvom katu. Bila sam tamo jedanput. – Samo jedanput u deset tjedana? Scarpetta je pomno proučava. Kad se Nic vrati u Louisianu, suočit će se sa slučajem ubojstava tako strašnim da možda gori u životu neće imati. Zasad o njima nije rekla ni riječi i Scarpetta je zabrinuta za nju. – Kad sam studirala medicinu na Johnsu Hopkinsu, počinje Scarpetta dok toči kavu, bila sam jedna od tri žene u svojoj generaciji. Ako je ikad igdje i postojala kada puna piva, uvjeravam vas da mi to nitko nikad nije rekao. Kakvu ćete? – S puno mlijeka i šećera. Ne biste me trebali posluživati. Gle mene, ja samo sjedim. Poskoči sa svog podstavljenog naslonjača. – Sjednite, sjednite. Scarpetta spušta Nicinu kavu na stol. Ima croissanta i peciva koja izgledaju prilično nejestivo. Pustit ću vas da se sami poslužite. – Ali kad ste vi studirali medicinu, niste bili provincijalna… Nic se uspijeva zaustaviti prije nego što će reći seljančica. Miami baš nije nekakva blatna mlaka u Louisiani. Svi ti dečki iz moje klase su iz velikih gradova. Usredotočuje pozornost na Scarpettinu šalicu s kavom, na to kako je savršeno mirna dok je prinosi usnama. Kavu pije sasvim crnu i čini se daje hrana ne zanima. – Kad mi je moj šef rekao da je odjelu ponuđena puna stipendija za mjesto na Akademiji i pitao me bih li ja išla, ne mogu vam ni opisati kako sam se osjećala, nastavlja Nic, zabrinuta da previše govori o sebi. Jedva sam u to mogla povjerovati i morala sam se itekako namučiti da organiziram sve kako bih mogla na gotovo tri mjeseca otići od kuće. A onda sam došla ovamo u Knoxville i otkrila da dijelim sobu s Rebom. Ne mogu reći da je bilo zabavno i grozno se osjećam što sjedim ovdje i žalim se. Nervozno otpija kavu, spušta je, pa je ponovno podiže, čvrsto stišćući ubrus na krilu. Posebno vama. – Zašto posebno meni? – Istina je to da sam se nadala kako ću na vas ostaviti dojam. – I jeste. – A vi se ne doimljete kao osoba koja cijeni cendranje. Nic podiže pogled prema njoj. A nije baš ni da su ljudi uvijek ljubazni prema vama. Scarpetta se smije. Mogu li reći daje to blago rečeno? – Nisam se dobro izrazila. Ljudi su tamo vani ljubomorni. Imali ste vi svojih bitaka. Mislim, hoću reći, vi se ne žalite.
– O tome pitajte Rose. Scarpetta se prilično dobro zabavlja. Nicin se mozak zablokirao, kao da bi trebala znati tko je Rose, ali ne može to ni sa čim povezati. – Moja tajnica, objašnjava Scarpetta, pijuckajući kavu. Slijedi neugodna tišina, a Nic pita: Što se dogodilo s drugim dvjema? Scarpetta je zbunjena. – S drugim dvjema ženama koje su s vama studirale. – Jedna je odustala. Mislim da se druga udala i da se nikad nije bavila medicinom. – Pitam se što sad osjećaju. Vjerojatno žaljenje. – Vjerojatno se i one pitaju o meni, odgovara Scarpetta. Vjerojatno misle da ja osjećam žaljenje. Nicine se usne razdvajaju u nevjerici. Vi? – Sve ima svoju cijenu. A u ljudskoj je prirodi da teško prihvaća svakoga tko je drukčiji. Obično to shvatite tek kad u životu dobijete ono što ste željeli i odjednom vas šokira činjenica da u nekim slučajevima za nagradu ne dobijete pljesak, nego mržnju. – Ja sebe ne vidim kao drugačiju ili omraženu. Možda me puno zezaju, ali ne i kod kuće, brzo odgovara Nic. To što dolazim iz malog odjela, a ne iz policije Los Angelesa ne znači da sam glupa. Raspoloženje joj se podiže, glas postaje silovitiji. Nisam ja nikakva seljačka blatna buba iz vukojebine… – Blatna buba, mršti se Scarpetta. Prvi put to čujem. Tako mi zovemo potočne rakove. Je li vas netko iz klase tako nazvao? Nic ne može suspregnuti vedrinu. Ma vraga. Nitko od njih nikad u životu nije pojeo potočnog raka. Vjerojatno misle da je blatna buba nekakva buba koja gmiže kroz blato ili tako nešto. – Shvaćam. – Ali znam na što mislite. Na izvjestan način, kaže Nic. U Zacharyju su samo dvije žene pozornice. Ja sam jedina istražiteljica, i ne radi se o tome da šef ne voli žene ili nešto slično. Zapravo, imamo gradonačelnicu. Ali, u sobi za odmor, kad pijem kavu, jedem ili nešto, većinom sam jedina žena tamo. Istini za volju, rijetko mislim o tome. Ali ovdje na Akademiji, puno sam o tome razmišljala. Shvaćam da se previše trudim dokazati da nisam seljančica, pa onda svima idem na živce. Pa, znam da morate ići. Vjerojatno se morate spakirati, a ja ne bih voljela da zakasnite na avion. – Ne tako brzo, odgovara Scarpetta. Ne bih rekla da smo završile s razgovorom. Nic se opušta, njezino je privlačno lice živahnije, njezino vitko tijelo manje ukočeno u naslonjaču. Kad ponovno progovori, ne zvuči tako nervozno. – Reći ću vam stoje najljepše što mije itko rekao u ovih deset tjedana. Reba je rekla da pomalo sličim vama. Naravno, to je bilo kad se napila. Nadam se da vas sad nisam uvrijedila. – Možda ste uvrijedili sebe, kaže Scarpettta skromno. Ako je vjerovati onome što piše u vašoj prijavi, nešto sam starija od vas. – U kolovozu ću navršiti trideset šest. Zadivljujuće je što vi sve upamtite o ljudima. – Trudim se o njima saznati što više mogu. Važno je slušati. Većina je ljudi prezaposlena stvaranjem pretpostavki, previše opčinjena sama sobom da bi slušala. A u mrtvačnici, moji pacijenti govore vrlo tiho i ne opraštaju mi ako ih ne slušam i ne otkrijem o njima sve što mogu. – Katkad ni ja ne slušam Buddvja onako kako bih trebala – kad sam izbezumljena ili jednostavno preumorna. Tuga joj prolazi pogledom. Od svih ljudi na svijetu barem bih ja trebala znati kakav je to osjećaj, budući da me Ricky gotovo nikad nije slušao, što je jedan od razloga zbog kojih nam nije dobro išlo. Jedan od mnogih razloga. Scarpetta sluti da je Nicin brak u problemima ili je već gotov. Ljudi koji su nesretni u vezama šire oko sebe izrazito ozračje nezadovoljstva i izolacije. U Nicinu slučaju, znakovi su tu, posebno ljutnja za koju misli da je dobro skriva. – Koliko je loše?
– Živimo odvojeno, a postupak razvoda je dobrano odmaknuo. Nic ponovno posegne za šalicom kave, ali se predomisli. Hvala Bogu što moj otac živi blizu, u Baton Rougeu, inače ne znam što bih učinila s Buddvjem. Prokleto dobro znam da bi mi ga Ricky uzeo samo da mi naplati račune. – Naplati račune? Za što? raspituje se Scarpetta, a za sva ta pitanja ima dobar razlog. – Duga je to priča. Vuče se već više od godinu dana, od lošeg nagore, a nije baš ni daje ikad bila dobra. – Otprilike jednako dugo koliko u vašem području nestaju one žene. Scarpetta napokon stiže do biti. Želim znati kako s tim izlazite na kraj, jer ako dopustite, taj bi vas slučaj mogao srediti. I to kad se najmanje nadate. Nije mi promaknulo da ga niste spomenuli ni jednom, ni jedan jedini put, barem dok sam ja bila ovdje. Deset žena u četrnaest mjeseci. Nestale, iz svojih domova, vozila, s parkirališta, sve iz područja Baton Rougea. Pretpostavlja se da su mrtve. Ja vas uvjeravam da jesu. Uvjeravam vas da ih je ubila ista oštroumna osoba – vrlo oštroumna. Inteligentna i dovoljno iskusna da stekne njihovo povjerenje, potom ih otme i na kraju se riješi tijela. Već je i prije ubijao, a ubit će ponovno. Najnoviji nestanak dogodio se prije samo četiri dana – u Zacharyju. To znači da su u Zacharyju dva slučaja nestanka, a prvi je bio prije nekoliko mjeseci. Dakle, to vas čeka kad se vratite kući, Nic. Serijska ubojstva. Njih deset. – Ne deset. Samo ova dva iz Zacharyja. Ja nisam u posebnom odredu, odgovara Nic sa suzdržanim žaljenjem. Ne družim se s velikim dečkima. Ne treba njima pomoć malih provincijalnih murjaka kao što sam ja, barem tako na to gleda državno tužiteljstvo. – Kakve veze državno tužiteljstvo ima s tim? pita Scarpetta. Ti slučajevi nisu u nadležnosti savezne policije. – Weldon Winn nije samo egoistični šupak, nego je i glupan. Nema ničega goreg nego kad arogantni glupan ima vlast. To su visokoprofilirani slučajevi, vijesti su ih pune. On želi biti dio toga, možda jednog dana postati savezni sudac ili senator. I da, imate pravo. Znam što me čeka kad se vratim kući, ali sve što mogu jest raditi na ta dva nestanka koja smo imali u Zacharyju, iako prokleto dobro znam da su povezani s ostalih osam. – Zanimljivo je da se otmice sad češće događaju sjevernije od Baton Rougea, kaže Scarpetta. Možda je otkrio da mu je prvotno ubilačko lovište postalo previše riskantno. – Jedina dobra stvar koju mogu reći jest to daje Zachary možda u području Istočnog okruga Baton Rougea, ali barem nije u nadležnosti policije Baton Rougea. Tako da mi veliki i moćni posebni odred ne može određivati što da radim sa svojim slučajevima. – Pričajte mi o njima. – Da vidimo. Ovaj najnoviji. Ono što znam o njemu. Ono što itko zna. Dva dana poslije Uskrsa, prije samo četiri večeri, počinje ona. Četrdesetogodišnja učiteljica po imenu Glenda Marler. Predaje u srednjoj školi – istoj onoj koju sam i ja pohađala. Plavokosa, plavooka, zgodna, vrlo pametna. Razvedena, bez djece. Prošli utorak navečer odlazi u pečenjarnicu Road Side Bar Be Q, naručuje svinjski lungić, kukuruzne pogačice i salatu od kupusa za van. Vozi Hondu Accord, godište '94, plavu. Viđena je kako se odvozi iz restorana, glavnom ulicom prema jugu, kroz samo središte grada. Nestaje, njezin je auto pronađen napušten na parkiralištu srednje škole u kojoj je predavala. Naravno, posebni odred tvrdi da je imala sastanak s nekim od svojih učenika, da slučaj nije povezan s drugima, da je riječ o oponašatelju. Sranje. – Parkiralište njezine srednje škole, primjećuje zamišljeno Scarpetta. Znači, razgovarao je s njom, saznao nešto o njoj nakon što mu je ušla u auto, možda ju je pitao gdje radi, a ona mu je rekla. Iliju je i prije uhodio. – Koje od toga, po vašem mišljenju? – Ne znam. Većina serijskih ubojica uhodi svoje žrtve. Ali nema čvrstih pravila, usprkos tome u što bi većina stručnjaka za profiliranje voljela vjerovati.
– Druga žrtva, nastavlja Nic, nestala je netom prije nego što sam ja došla ovamo. Ivy Ford. Četrdeset dvije godine, plavokosa, plavooka, privlačna, radila je kao blagajnica u banci. Djeca su joj otišla od kuće na studij, a muž joj je bio u Jacksonu, u Mississippiju, na poslovnom putu, tako da je bila sama kod kuće kad joj je netko, čini se, pokucao na vrata. Kao i obično, nije bilo znakova borbe. Baš ničega. A ona je nestala bez traga. – Ništa nikad nije bez traga, kaže Scarpetta dok zamišlja svaki scenarij, promišljajući o onom očitom: žrtva se nema razloga bojati svog napadača sve dok ne bude prekasno. – Je li kuća Ivy Ford još uvijek zapečaćena? Scarpetta sumnja u to, poslije sveg tog vremena. – Obitelj još uvijek tamo živi. Ne znam kako se ljudi vraćaju u domove u kojima su se dogodile takve užasne stvari. Nic zausti da će reći kako to ona ne bi učinila. Ali to nije istina. Ranije u životu, učinila je upravo to. – Automobil iz najnovijeg slučaja, slučaja Glende Marler, zaplijenjen je i temeljito pregledan? pita Scarpetta. – Sate i sate smo… no, kao što znate, ja sam bila ovdje. Ta je pojedinost razočarava. Ali dobila sam potpun izvještaj i znam da smo na njega potrošili mnogo vremena. Moji su dečki skinuli svaki otisak prstiju koji su mogli. One iskoristive pustili su u AFIS, ali nijedan nije bio identificiran. Osobno, ne mislim daje to bitno, jer vjerujem da onaj tko je oteo Glendu Marler nikad nije bio u njezinu automobilu. Tako da njegovih otisaka ionako ne bi bilo tamo. A jedini otisci na kvakama bili su njezini. – A stoje s ključevima, novčanikom, bilo kojom drugom osobnom potrepštinom? – Ključevi su bili u bravici, rokovnik i novčanik na srednjoškolskom parkiralištu, dvadesetak stopa od automobila. – U novčaniku je bilo novca? pita Scarpetta. Nic odmahuje glavom. Ali čekovnu knjižicu i kreditne kartice nije ni pipnuo. Ona nije običavala sa sobom nositi mnogo gotovine. Što god da je imala, nestalo je, a znam da je imala barem šest dolara i trideset dva centa, jer joj je toliko uzvratio tip u pečenjarnici kad mu je novčanicom od deset dolara platila hranu. Dala sam svojim dečkima da to provjere, zato što, čudno, vrećice s hranom nije bilo u automobilu. Tako da nije bilo ni računa. Morali smo se vratiti u pečenjarnicu i izvući račun od njih. – Prema tome, čini se daje počinitelj uzeo i njezino jelo. To je neobično, uobičajenije za provalu ili pljačku, svakako neobično za nasilni, psihopatski zločin. – Koliko je vama poznato, je li pljačka bila posrijedi u slučajevima ostalih osam nestalih žena? – Govorka se da su im novčanici bili ispražnjeni od gotovine i bačeni nedaleko od mjesta s kojega su ugrabljene. – Koliko vi znate, ni u jednom slučaju nije bilo otisaka prstiju? Ne znam to sa sigurnošću. – Možda DNK sa stanica kože na mjestima gdje je počinitelj dotaknuo novčanik? – Ne znam što je učinila policija Baton Rougea, jer oni nikome ne govore ništa pod milim Bogom. Ali dečki iz mog odjela uzeli su uzorke sa svega s čega su mogli, uključujući i novčanik Ivy Ford, i uspjeli su dobiti njezin DNK profil – kao i još jedan, koji nije u FBI-evoj bazi podataka, CODIS-u. Louisiana, kao što znate, tek počinje stvarati bazu DNK podataka, a tako se kasni s unošenjem uzoraka da na to praktički možemo zaboraviti. – Ali ipak imate nepoznat profil, kaže Scarpetta sa zanimanjem. Iako odmah moramo prihvatiti mogućnost da on može biti bilo čiji. Stoje s njezinim mužem, s djecom? – DNK nije njihova. Scarpetta kima. To znači da se možete početi pitati tko bi drugi imao dobrog razloga da dira novčanik Ivy Ford. Tko, osim ubojice. – To se pitam dvadeset četiri sata na dan. A ovaj najnoviji slučaj, Glenda Marler?
– Dokaze imaju labosi državne policije. Potrajat će dok stignu rezultati, iako su prvi na listi prioriteta. – Unutrašnjost automobila je provjerena Luma-Liteom? – Jest. Ništa, ništa, ništa, ništa, kaže Nic frustrirano. Nema mjesta zločina, nema tijela, sve je to noćna mora. Kad bi se barem pojavilo jedno truplo. Mrtvozornik je sjajan. Jeste li čuli za njega? Doktor Sam Lanier. Scarpetta ga ne poznaje.
8 Ured mrtvozornika Istočnog okruga Baton Rougea gleda na dug, ravan rukavac rijeke Mississippi i negdašnju zgradu državne uprave u secesijskom stilu, u kojoj je bio ubijen svojeglavi, neustrašivi, despotski Huey Long. Dok stoji pred prozorom svog ureda na petom katu državne zgrade uprave, blatna, lijena voda nosi pogled doktora Sama Laniera do kasina na brodu i pokraj bojnog broda USS Kidd do udaljenog Starog mosta. On je dobrodržeći muškarac u šezdesetima, s čupom sijede kose koja se prirodno i uredno dijeli na desnoj strani. Za razliku od većine muškaraca na takvom položaju, on izbjegava odijela, osim kad ide na sud ili pribiva političkim događajima koje ne može izbjeći. Njegov je položaj možda politički, ali on politiku prezire, kao i doslovno sve ljude u njoj. Protivan po prirodi, doktor Lanier praktički svaki dan nosi istu odjeću: udobne cipele u kojima može hodati po neugodnim mjestima, tamne sportske hlače i polo majicu na kojoj je izvezen mrtvozornički grb Istočnog okruga Baton Rougea. Promišljen čovjek kakav već jest, udubio se u razmišljanje kako da riješi problem bizarne komunikacije, pisma, koje je dobio jučer ujutro, zatvorenog u omotnicu Nacionalne Akademije za Pravdu, s plaćenom poštarinom. Doktor Lanier godinama je član te organizacije. Velika bijela NAP-ina omotnica bila je zalijepljena. Nije se činilo daje itko po njoj petljao sve dok je doktor Lanier nije otvorio i pronašao drugu omotnicu, također zalijepljenu. Bila je adresirana na njega, rukom pisanim velikim slovima, a adresa pošiljatelja bila je Odjel Polunskv, Teksaški odjel za kriminalističko pravosuđe. Pretraga Interneta pokazala je da je Odjel Polunskv zatvorski odjel za one koji čekaju smrtnu kaznu. Pismo, također rukom pisano velikim slovima, glasi: Pozdrav, monsieur Lanier, naravno da se sjećate madame Charlotte Dard čija se prerana i tužna smrt dogodila 14. rujna 1995. godine. Svjedočili ste njezinoj obdukciji i zavidim vam na tom prekrasnom iskustvu, budući da sam nisam vidio ni jednu, ne osobno. Uskoro ću biti pogubljen i skidam svoje tajne sa savjesti. Madame Dard bila je vrlo lukavo ubijena. Mais nonl Nisam to ja učinio. Osoba za koju se zanima policija, kako danas glupo zovu moguće sumnjivce, pobjegla je u Palm Desert nedugo poslije smrti madame Dard. Ta osoba sad više nije tamo. Njezino mjesto boravka i njezin identitet morate otkriti sami. Svim silama vas potičem da potražite pomoć. Smijem li predložiti vrlo vještog detektiva Petea Marina? On me vrlo dobro poznaje iz mojih radosnih dana u Richmondu. Zacijelo ste čuli za velikog Marina? Vaše prezime, mon cher monsieur, daje do znanja da ste francuskog podrijetla. Moguće je da smo u srodstvu. A bientdt, Jean-Baptiste Chandonne Doktor Lanier čuo je za Jean-Baptistea Chandonnea. Za Petea Marina nije čuo, ali se s njim razmjerno jednostavno upoznao odaslavši nekoliko upita pretraživačima da prekopaju kibernetički prostor i pronađu ga. Istina je. Marino je vodio istragu kad je Chandonne ubijao žene u Richmondu. Ono
što, ipak, više zanima doktora Laniera jest daje Marino najpoznatiji po svom bliskom profesionalnom odnosu s doktoricom Kay Scarpettom, darovitom forenzičnom patologinjom. Doktor Lanier uvijek ju je cijenio i bio je nemalo impresioniran kad je čuo njezino predavanje na područnom sastanku mrtvozornika. Većina forenzičnih patologa, osobito onih njezina položaja, svisoka gledaju na mrtvozornike, sve ih smatraju ravnateljima pogrebnih poduzeća koji su do svoje službe došli na izborima. Dakako, za neke od njih to je i točno. Nevolja je prije nekoliko godina pružila svoje veliko stopalo i podmetnula ga doktorici Scarpetti, gadno je ozlijedivši. Zbog toga doktor Lanier prema njoj osjeća sućut. Ne prođe ni dan a da nevolja ne protrči uokolo tražeći i njega. A sad se čini da jedan zloglasni serijski ubojica misli kako doktor Lanier treba pomoć njezina kolege Marina. Možda i treba. Možda mu ovo netko smješta. Budući da su izbori za manje od šest mjeseci, doktor Lanier sumnjičav je prema svakom odstupanju od uobičajenoga, a pismo Jean-Baptistea Chandonnea čini ga prokleto sumnjičavim. Jedini je razlog zbog kojega ga ne može zanemariti jednostavan: Jean-Baptiste Chandonne, ako je pismo uistinu od njega, zna za Charlottu Dard. Njezin je slučaj javnost zaboravila, a i nije imao neku osobitu medijsku važnost izvan samog Baton Rougea. Uzrok njezine smrti ostao je neobjašnjen. Doktor Lanier uvijek je odobravao i mogućnost daje ubijena. Uvijek je vjerovao i u to kako je najbolji način da se vidi je li zmija otrovna pamučarka taj da je se pikne štapom. Ako joj je unutrašnjost usta bijela, zdrobi joj glavu. Ako nije, živina je tek bezopasna vodena zmija. Baš bi i mogao podbosti istinu i vidjeti što će pronaći. Dok sjedi za svojim radnim stolom, podiže telefonsku slušalicu i otkriva da se Marinu živo fućka za to tko ga može pronaći – ima stav koji doktor Lanier naziva 'samo vi njih pošaljite na mene'. Zamišlja Marina kao tipa koji bi vozio Fat Boy Harlev motocikl, najvjerojatnije bez kacige. Murjakova automatska sekretarica ne kaže da se ne može javiti na telefon zato što ga nema ili je na drugoj liniji, što je tekst koji kao pozdrav snima većina profesionalnih, pristojnih ljudi. Snimljeni gunđavi muški glas kaže: Ne zovite me doma i daje drugi broj na koji ga čovjek može pokušati dobiti. Doktor Lanier pokušava s drugim brojem. Glas koji se javlja zvuči kao onaj s automatske sekretarice. – Detektiv Marino? Tko želi znati? Iz New Jerseyjaje i ne vjeruje nikome, a vjerojatno jedva da postoji netko tko mu se sviđa. Doktor Lanier se predstavlja, a i vrlo je pažljiv s onim što će reći. Kad se radi o pitanju povjerenja, Marino se namjerio na sebi sličnoga. – Prije otprilike osam godina, imali smo ovdje dolje jednu smrt. Jeste li ikad čuli za ženu po imenu Charlotte Dard? – Ne. Doktor Lanier daje mu nekoliko pojedinosti slučaja. – Ne. Doktor Lanier daje mu još nekoliko pojedinosti. – Da vas pitam nešto. Za koju bih ja vražju mater trebao znati nešto o nekakvom slučaju predoziranja u Baton Rougeu? Marino nije ni najmanje ugodan. – To se isto i ja pitam. – Ha? O čemu se tu radi? Jeste li vi neki šupak koji me pokušava nasaditi? – Mnogi ljudi misle da sam šupak, odvraća doktor Lanier. Ali ne pokušavam vas nasaditi. Raspravlja sam sa sobom bi li trebao Marinu reći za pismo Jean-Baptistea Chandonnea. Zaključuje da to nikako ne bi bilo svrsishodno. Već je saznao sve što je trebao znati: Marino pojma nema o Charlotti Dard i ide mu na živce što ga gnjavi nekakav mrtvozornik. – Samo još jedno brzo pitanje i neću vam više oduzimati vrijeme, kaže doktor Lanier. Odavno poznajete doktoricu Kay Scarpettu…
– Kakve ona veze ima s ovim? Cijelo se Marinovo raspoloženje mijenja. Sad je otvoreno neprijateljski nastrojen. – Ako sam dobro razumio, sad radi kao privatna savjetnica. To se usput spominjalo u nekom tekstu koji je doktor Lanier pročitao na Internetu. Marino ne odgovara. – Sto mislite o njoj? Doktor Lanier postavlja pitanje za koje je siguran da će pokrenuti vulkanski napad zlovolje. – Znaš ti što, šupčino. Mislim o njoj dovoljno dobro da ne bih o njoj govorio s nekakvim usranim strancem! Razgovor završava zvukom prekinute linije. Sto se Sama Laniera tiče, nije mogao dobiti bolju potvrdu karaktera doktorice Kay Scarpette. Ovdje dolje je dobrodošla.
SCARPETTA STOJI U REDU PRED RECEPCIJOM MARIOTTA, GLAVA joj puca, središnji joj je živčani sustav do sloma dovelo vino tako užasno da bi na njegovoj etiketi trebala biti lubanja s prekriženim kostima. Njezina boljka, njezina slabost, mnogo je ozbiljnija nego što je dopustila Nic da vidi, a sa svakom sljedećom sekundom tjelesno stanje i raspoloženje joj se pogoršavaju. Odbija svoju bolest dijagnosticirati kao mamurluk (naposljetku, pa popila je jedva dvije čaše tog prokletog vina) i odbija sebi oprostiti što je uopće uzela u obzir ispijanje alkoholnog pića koje se prodaje u kartonskom tetrapaku. Već godinama bolno iskustvo dokazuje kako joj je, kad trpi takve vesele nezgode, zapravo to gore štoviše kave pije. Zna da će se groznije osjećati, no to je nikad nije spriječilo da u sobu naruči veliki vrč kave i leti po osjećaju, umjesto da vjeruje navigacijskim instrumentima, kako voli reći Lucy kad njezina teta zanemari ono što zna, upravlja se osjećajima i potom prisilno sleti. Kad konačno stiže do recepcije, traži račun i dobiva omotnicu. – Ovo je upravo stiglo za vas, gospođo, kaže iznureni recepcionar dok trga računalni ispis troškova njezine sobe i pruža joj ga. U omotnici je faks. Scarpetta hoda iza nosača koji gura njezina kolica. Natovarena su torbama, a na njima su i tri velika čvrsta kovčega s dijapozitivima koje se nije potrudila prebaciti u PovverPoint prezentaciju, zato što je ne može podnijeti. Pokazivanje fotografije muškarca kojemu je lubanja razvaljena sačmaricom ili djeteta opečenog na smrt ne zahtijeva računalo ni posebne efekte. Dijapozitivi i fotokopirani tekstovi služe joj jednako dobro sad kao što su joj služili i na početku karijere. Faks je od njezine tajnice, Rose, koja je zacijelo telefonirala upravo u trenutku kad se Scarpetta s mukom od dizala probijala kroz predvorje hotela. Sve što Rose kaže jest da doktor Sam Lanier, mrtvozornik Istočnog okruga Baton Rougea, hitno mora s njom razgovarati. Rose dodaje njegov kućni i uredski broj telefona, kao i broj mobitela. Scarpetta smjesta pomišlja na Nic Robillard, na njihov razgovor od prije jedva jednog sata. Pričeka dok se ne smjesti u taksi, a onda naziva uredski broj doktora Laniera. On se javlja. – Otkud ste znali tko je moja tajnica i kako da dođete do nje? smjesta ona postavlja pitanje. – Vaš bivši ured u Richmondu bio je tako ljubazan da mi dade vaš broj na Floridi. Usput, Rose je vrlo šarmantna. – Shvaćam, kaže ona dok taksi odlazi od hotela. U taksiju sam, na putu za aerodrom. Možemo li ovo obaviti brzo? Njezina naglost prije je posljedica ljutnje na njezin negdašnji ured, nego na doktora Laniera. To što su nekome dali njezin telefonski broj koji nije u imeniku čisto je maltretiranje – no ne može se reći
da se i prije nije događalo. Neki ljudi koji još rade u uredu glavnog sudskog patologa ostali su odani svojoj šefici. Drugi su izdajice koji se povijaju prema vjetru moći. – Bit će brzo, kaže doktor Lanier. Pitao sam se biste li za mene ponovno pregledali jedan slučaj, doktorice Scarpetta – slučaj star osam godina koji nikad nije bio zadovoljavajuće razriješen. Žena je umrla pod sumnjivim okolnostima, prividno zbog predoziranja drogom. Jeste li ikad čuli za Charlottu Dard? – Nisam. – Upravo sam dobio obavijest – ne znam je li valjana ili nije – ali ne bih o njoj raspravljao dok ste vi na mobitelu. – To je slučaj iz Baton Rougea? Scarpetta kopa po torbici u potrazi za blokom i olovkom. – To je druga priča, za neki drugi dan. Ali da, slučaj je iz Baton Rougea. – Vaš slučaj? – Bio je. Želio bih vam poslati izvješća, dijapozitive i ostalo. Čini se kako bi bilo dobro da opet uronim u tu stvar. Oklijeva. A kao što ste mogli naslutiti, nemam baš osobito jak proračun… – Nitko tko mene zove nema savjetnike uračunate u proračun, prekida ga ona. Ni ja ih nisam imala kad sam bila u Virginiji. Kaže mu da joj slučaj pošalje FedExom i daje mu svoju adresu. Dodaje: Poznajete li slučajno detektivku iz Zacharyja, Nic Robillard? Stanka, a potom: Rekao bih da sam s njom telefonski razgovarao prije nekoliko mjeseci. Siguran sam da znate što se tamo dolje događa. – Ne mogu ne znati, sve kad bih i htjela. Na svim je vijestima, oprezno odgovara Scarpetta kroz buku taksija i prometne gužve. Ni zvuk njezina glasa ni njezine riječi ne odaju da ima ikakve osobne informacije o tim slučajevima, a njezino povjerenje u Nic pada za nekoliko stupnjeva jer se boji daje Nic možda nazvala doktora Laniera i da su razgovarali o njoj. Zašto bi to ona učinila, teško je reći, osim ako mu nije jednostavno dobronamjerno dala podatak da bi mu Scarpetta mogla biti od velike koristi ako bi je ikad zatrebao. Možda mu je doista potrebna zbog tog prastarog slučaja koji joj je upravo spomenuo. Možda pokušava razviti odnos s njom zato što nije opremljen da se sam nosi s ovim serijskim ubojstvima. – Koliko forenzičnih patologa radi za vas? pita ga Scarpetta. Jedan. – Je li vas Nic Robillard nazvala i spominjala mene? Nema vremena za istančanost. – Zašto bi to učinila? – To nije odgovor. – Bogme, nije me zvala, kaže on.
10 Klimatizacijski uređaj klepeće na prašnom prozoru jer je poslijepodne toplije od uobičajenoga u travnju, a Jay Tallev sjecka meso na male komade i baca ih u krvavu plastičnu kantu ispod izrovanog drvenog stola za kojim sjedi. Stol je, kao i sve ostalo u njegovoj ribarskoj kolibi, star i ružan, pun one vrste kućanskih predmeta kakve ljudi ostavljaju na početku kolnog prilaza kako bi ih odnijeli smetlari ili popalili oni koji kopaju po smeću. Njegov je radni prostor njemu poseban i strpljiv je dok stalno iznova namješta komadiće otkinutih dijelova odjeće koje je podmetnuo pod nekoliko nogu od stola u neprekidnom pokušaju da ga održi u ravnoteži. Draže mu je sjeckati na površini koja se ne pomiče, no ravnoteža je gotovo nemoguća u njegovu iskrivljenom malom svijetu, a posivjeli pod od drvenih dasaka dovoljno je nagnut da se njime
može zakotrljati jaje, od čajne kuhinjice sve do drvenog pristaništa na kojem je nekoliko dasaka istrulilo, a druge su svijene, poput potamnjele mrtve kose zavijene na vrhovima. Spljeskavši muhu, dovršava limenku Budvveisera, drobi je u ruci i zavitla kroz otvorena mrežasta vrata, zadovoljan što je proletjela sedam metara dalje od njegova broda i pljusnula u vodu. Dosada pridodaje užitak i najprizemnijim djelatnostima, uključujući i provjeravanje vrša za rakove koje vise ispod bova u mutnoj slatkoj vodi. Nije važno što u slatkoj vodi nema morskih rakova. Ima potočnih i sad im je sezona, a ako oni ne počiste vrše, obično dođe nešto veće. Prošli mjesec velika se cjepanica pretvorila u kečigu tešku najmanje pedeset kilograma. Kretala se kao torpedo i odjurila s flaksom punim udica i bovom improviziranom od prazne boce Cloroxa. Jay je mirno sjedio na svom brodu i, dodirnuvši prstom obod kape, odao počast proždrljivom stvorenju. Jay ne jede ono što hvata u vrše, ali ovdje, usred ove paklenske nigdine, jedini su mu prihvatljiv svjež izbor somovi, štuke, kornjače i onoliko žaba koliko ih uspije pohvatati noću. Inače mu hrana stiže u vrećicama i limenkama raznovrsnih supermarketa na kopnu. Spušta sjekiricu za meso i reže kroz mišić i kost. Još nekoliko komada usmrdjela mesa slijeće u kantu. Na ovoj vrućini, mesu ne treba mnogo da istrune. – Pogodi na koga upravo mislim, kaže on Bev Kiffin, svojoj ženskoj. – Umukni. To kažeš samo da mene iznerviraš. – Ne, ma cherie. Kažem to zato što se sjećam kako sam je ševio u Parizu. Ljubomora plamti. Bev se ne može suzdržati kad je prisiljena misliti na Kay Scarpettu koja je lijepa i pametna – jako lijepa i dovoljno pametna za Java. Bev baš ne pada na pamet kako nema dobrog razloga da se nadmeće sa ženom o kojoj Jay sanja kako je reže na komade i njome hrani aligatore i potočne rakove u močvarnom rukavcu pred njihovim vratima. Kad bi mogla Scarpetti prerezati vrat, Bev bi to prokleto sigurno i učinila, a njezin je san da jednog dana dobije prigodu za to. Onda Jay više ne bi govorio o toj kučki. Ne bi pola noći provodio zureći prema močvari i razmišljajući o njoj. – A zašto ti uvijek moraš govoriti o njoj? Bev mu se primiče i promatra znoj kako kaplje niz njegova savršeno oblikovana, glatka prsa i natapa pojas njegovih uskih, kratko odrezanih traperica. Zuri u njegova mišićava bedra na kojima su dlačice meke i sjajne poput zlata. Njezin bijes se pregrijava i provaljuje. – Jebiga, dignuo ti se! Komadaš meso i digne ti se kurac! Spusti tu sjekiricu! – To je satara, dušo. Da barem nisi tako glupa. Njegovo naočito lice i plava kosa mokri su od znoja, a hladne plave oči blistaju na potamnjelu licu. Ona se naginje naprijed i svojom snažnom, bucmastom rukom obuhvaća izbočinu među njegovim bedrima dok on mirno razmiče noge i uranja u stolac dovoljno da bi ona mogla povući zaporak. Ona ne nosi grudnjak, njezina je jeftina bluza s tiskanim cvjetnim uzorkom napola raskopčana i nudi mu pogled na teške, obješene grudi koje u njemu ne bude ništa osim potrebe za manipulacijom i kontrolom. Trga joj bluzu, puceta tiho zvekeću po podnim daskama, a onda je počinje milovati na način za kojim ona čezne. – Oh, stenje ona. Nemoj prestati, preklinje ga i primiče glavu. – Hoćeš još, dušo? – Oh. On je siše, zgađen njezinim slanim, užeglim okusom, a onda je silovito šutne golim stopalom. Bubotak njezina tijela koje udara o pod, njezin šokirani dahtaj, to su u ribarskoj kolibi poznati zvukovi.
11 Krv curka iz ogrebotine na lijevom Bevinu koljenu punom celulita, a ona pilji u ranu. – Kako to da me više ne želiš, dušo? kaže ona. Nekad si me tako želio da nisi silazio s mene. Curi joj iz nosa. Zabacuje svoju kratku, kovrčavu, prosijedu smeđu kosu i skuplja poderanu bluzu na grudima, iznenada ponižena ružnoćom svoje golotinje. – Želim te kad; želim. On nastavlja udarati satarom. Sitni komadići mesa i kostiju lete ispod debele, blistave oštrice i lijepe se za umrljani drveni stol i Jayeva gola, znojna prsa. Sladak, užegao smrad trulog mesa težak je u zagušujućem zraku, a muhe zuje, lijeno krivudajući, teško se krećući, kao prekrcani teretni zrakoplovi. Zadržavaju se iznad gnusne glavne žile u kanti, a roj njihovih crnih i zelenih tijela svjetluca poput prolivenog benzina. Bev se diže s poda. Promatra Jaya kako sjecka i baca meso u kantu, dok muhe srljaju gore i pohlepno opet naglo zaranjaju prema svojoj gozbi. Glasno zuje i udaraju o unutrašnje rubove kante. – I sad bismo mi s tog stola trebali jesti. Ta je njezina rečenica prastara. Nikad ne jedu s njega. Stol je Jayev privatni prostor i ona zna da ga ne smije dirati. On bijesno pljeska muhe. Prokletstvo, mrzim ta jebena stvorenja! Kad ti, u vražju mater, misliš ići u kupovinu? A drugi put mi se nemoj vratiti samo s dvije boce sredstva protiv kukaca i bez psića. Bev nestaje u zahodu. Nije veći od klozeta na manjem brodu i nema spremnika za kemijsku pohranu i uništavanje ljudskog izmeta, koji samo pada kroz rupu u duboki lavor između stupova koji podupiru kolibu. Jednom dnevno ona prazni lavor u rukavac. Njezina je trajna noćna mora da će je, dok sjedi na zahodu u obliku drvene kutije, ugristi pamučarka ili aligator, a u posebno neugodnim trenucima ona čuči na zahodu i virka prema crnoj rupi, dok joj se debela bedra tresu od straha i napora potrebnog za podupiranje njezine težine. Bila je čvrsta kad ju je Jay prvi put sreo u kampu pokraj Williamsburga, u Virginiji, gdje ih je, zaista pukom slučajnošću, spojio njegov obiteljski posao. Trebao je boravište, a ona je vodila kamp izvan uobičajenih putova, zarastao, pun smeća, gusto pošumljen i pun napuštenih, zahrđalih kampkućica, s motelom u kojem su najčeše boravile prostitutke i dileri drogom. Kad se Jay pojavio na Bevinim vratima, uzbudila ju je njegova moć i smjesta ju je privukao. Nabacivala mu se na isti način kao i drugim muškarcima, jer je grub, sirov seks bio jedini način na koji je mogla zadovoljiti svoje usamljeničke, bijesne potrebe. Te je noći pljuštala kiša, podsjećajući je na blistave čavle, a ona je Jayu priredila tanjur gotove govedske juhe s povrćem i tost sa sirom, dok su se njezina mala djeca skrivala i promatrala svoju majku kako se još jednom upušta u odnos sa strancem. U to vrijeme Bev na malene nije obraćala nikakvu pozornost. I sad nastoji ne misliti na njih ni pitati se koliko su narasli. Sad su na brizi države i mnogo im je bolje bez nje. Ironično je to što je Jay prema njima bio bolji nego ona. Bio je toliko drugačiji tad, te prve noći kad ju je odveo u krevet. Prije tri godine bila je privlačnija i nije kao sada bila debela od gotove hrane i konzerviranog sira i mesa. Ona ne može, kao Jay, cijele dane raditi čučnjeve i sklekove i ne bavi se nikakvom tjelovježbom. Iza kolibe, travnata močvara puna mušula i gustog crnog blata proteže se miljama uokolo. Nema suhog tla po kojem se može hodati, s izuzetkom pristaništa. Manevriranje Javevim brodom kroz uske vodene prolaze ne sagorijeva mnogo kalorija. Mali vanjski motor bio bi sasvim dovoljan, ali Jay nije htio pristati na manje nego što je Envirude od dvjesto konjskih snaga s propelerom od nehrdajućeg čelika kojim može juriti kroz kanale, krećući se prema svojim tajnim mjestima, i tiho plutati ispod čempresovih stabala, savršeno mirno, poput oposuma,
čekajući da vidi leti li nisko iznad njega helikopter ili manji avion. Ne pomaže Bev ni oko čega, njegov istaknuti izgled ne može se sakriti prerušavanjem, jer je isuviše tašt da bi nagrdio svoju ljepotu. Kad on odlazi na obalu, to je samo zato da uzme novac iz obiteljskog skrovišta, a ne da bi obavio sitne posliće. Bev se može upustiti u nabavu potrepština jer sad jedva da je i nalik na fotografiju koja je na FBI-evu popisu najtraženijih – koža joj je ispucana od sunca, tijelo prenapuhano, lice podbuhlo, a kosa kratko ošišana. – Zašto ne možemo zatvoriti vrata? pita Bev dok izlazi iz male, prljave kupaonice. On prilazi hladnjaku, zaobljenom i bijelom s mrljama hrđe, ostatku iz šezdesetih. Širom otvorivši vrata, uzme još jedno pivo. – Ja volim da mije vruće, kaže on, a koraci mu teško odjekuju na starim drvenim daskama. – Bacamo klimu kroz prozor. Stara je to njezina žalopojka. Ostalo nam je još samo malo benzina za generator. – E pa, onda ćeš jednostavno morati izaći i nabaviti još. Koliko ti puta moram reći da digneš to svoje debelo dupe i odeš po još benzina? On pilji u nju, oči su mu čudne, onakve kakve postanu kad je obuzet svojim ritualom. Njegova uzbuđenost napela se uz zaporak i uskoro će sve ponovno proživjeti – ponovno, u trenutku koji sam odabere. Smrad tijela i truli zadah prolebde pokraj nje dok on iznosi kantu, a muhe jure za njom u glasnom, zujavom blitzkriegu. On se daje na posao, podiže vrše za rakove, obješene o žute najlonske konopce. Ima na desetke vrša. Dijelove prevelike da stanu u njih jednostavno baca u vodu, gdje će ih aligatori odvući na dno i hraniti se njima po volji. Lubanje su najveći problem, jer uz njihovu je pomoć identifikacija pouzdana. Drugi je njegov ritual mrvljenje lubanja u prah koji miješa s bijelom kredom u prahu i pohranjuje u prazne limenke boje. Kredasta prašina kostiju podsjeća ga na katakombe koje zavojito prolaze dvadeset pet metara ispod pariških ulica. Sad je ponovno unutra, baca se na uzak krevet oslonjen uza zid i podiže ruke iza glave. Bev klizne iz svoje poderane bluze i draži ga kao striptizeta. Majstor igre čekanja, on ne reagira kad mu se ona očeše o usne. U njoj pulsira do nepodnošljivosti. Ovo bi moglo vrlo dugo potrajati, bez obzira na to koliko ona preklinjala, a kad bude spreman, tek tad će ugristi, ali ne dovoljno jako da ostavi trag, jer ne može podnijeti pomisao da bude imalo nalik na Jean-Baptistea, svog brata. Jay je nekoć tako dobro mirisao, imao tako dobar okus. Sad, kad je bjegunac, rijetko se kupa, a kad to i učini, jednostavno se zalije kantom vode iz rukavca. Bev se ne usuđuje požaliti se ili makar na i najmanji način reagirati na snažan smrad iz njegovih usta i prepona. Jedan jedini put kad se zagrcnula, razbio joj je nos i natjerao je da završi posao, uživajući u njezinoj krvi i tihim bolnim krikovima. Kad čisti kolibu, opsjednuto riba mjesto ispod kreveta, ali krvave su mrlje tvrdoglave i čine joj se kao nešto iz filmova strave i užasa. Izbjeljivač je ostavio pjegavo, bjeličastosmeđe područje veličine otirača za cipele, na što se Jay neprekidno žali, kao da on nije imao nikakve veze s tim kako je mrlja uopće nastala.
12 Jean-Baptiste Chandonne Rodinov je Mislilac na zahodskoj školjci od nehrđajućeg čelika, a bijele mu hlače vise oko dlakavih koljena. Zatvorski mu se čuvari izruguju. Tome nema kraja. Može to osjetiti dok čuči na zahodu i zuri u zaključana čelična vrata svoje ćelije. Željezne rešetke u njihovu sićušnom prozoru privlače željezo u Jean-Baptisteovoj krvi. Životinjski magnetizam znanstvena je činjenica koja je danas jedva poznata, a većim dijelom nije bila priznata ni prije nekoliko stoljeća, iako postoje dokumentirani slučajevi u kojima su magnetizirane tvari bile položene na bolesne i oštećene dijelove tijela, poslije čega su svi simptomi
nestali, a pacijent se oporavio. Jean-Baptiste dobro je upoznat s doktrinom slavnoga doktora Mesmera, čiji je sustav liječenja rječito izložen u njegovu djelu Memoir sur la Decouverte du Magnetisme Animal1. Izvorno djelo, prvotno objavljeno na francuskome 1779. godine, Jean-Baptisteova je Biblija. Prije nego što su mu oduzeli knjige i radio, napamet je naučio duge odlomke iz Mesmera i predan je svom vjerovanju da svemirska magnetna tekućina utječe na plimu i na ljude. – Posjedovao sam uobičajena znanja o magnetu: njegovo djelovanje na željezo, sposobnost naših tjelesnih tekućina da prihvaćaju taj mineral… napisao je Mesmer, a Jean-Baptiste citira sebi u bradu dok razmišlja na zahodu. Priredio sam pacijenta dugotrajnom primjenom chalybeatesa. Chalvbeate je tonik od željeza, ali tko to zna, osim Jean-Baptistea? Kad bi barem uspio pronaći chalvbeate, baš onaj pravi, bio bi izliječen. Prije nego što se našao u zatvoru, pokušao je s namakanjem željeznih čavala u pitkoj vodi, jeo je hrđu, spavao s komadima željeza pod jastukom i krevetom, te nosio vijke, matice i magnete u džepovima hlača. Naposljetku je počeo vjerovati kako je njegov chalvbeate željezo iz ljudske krvi, ali prije nego što je dospio u zatvor, nije ga uspio nabaviti dovoljno, a sad ga ne može nabaviti uopće. Kad u rijetkim prigodama ugrize samoga sebe i siše, to uopće ne djeluje, jer je slično pokušaju da čovjek, pijući vlastitu krv, samoga sebe izliječi od slabokrvnosti. Franzu Antonu Mesmeru izrugivale su se znanstvena i vjerska zajednica, baš kao što su se uvijek rugali i Jean-Baptisteu. Istinski vjernici u javnosti su se pravili sumnjičavima – ili su se, ako su bili vjernici, koristili pseudonimima kako bi izbjegli da ih označe kao šarlatane. Na primjer, djelo Filozofija animalnog magnetizma, objavljeno 1837. godine, potpisao je gospodin iz Philadelphije, za kojega neki slute da je bio Edgar Allan Poe. Takve su knjige završavale na sveučilištima gdje bi ih s vremenom knjižnice stavljale u otpis, što je Jean-Baptisteu omogućilo da stekne malu, ali zadivljujuću zbirku, i to za bagatelu. Opsjednut je sudbinom svojih knjiga. Bilo mu pulsira u vratu dok se napinje na zahodu. Knjige koje je ovamo donio iz Francuske bile su mu oduzete za kaznu, kad ga je zatvorska ekipa za klasifikaciju degradirala sa stupnja jedan na stupanj tri, navodno zbog toga što masturbira i krši pravila o hrani. Jean-Baptiste provodi mnogo vremena na zahodu, a čuvari to nazivaju masturbiranjem. Dvaput u istom danu – zaboravio je prije koliko se to vremena dogodilo – spetljao se oko pladnjeva s hranom dok su ih gurali kroz proreze na dnu vrata. Hrana se razletjela na sve strane, a ti su incidenti označeni kao namjerni. Uskraćene su mu sve povlastice, uključujući, naravno, i njegove knjige. Dopušten mu je samo jedan sat rekreacije dnevno. Nije važno. Smije pisati pisma. Stražari su zbunjeni. – Može pisati jebena pisma, a slijep je? kažu. – Ne znam sigurno je 1' slijep. Čini se kao da ponekad jest, a ponekad nije. – Glumi? – Ma jebeno je lud, čovječe. U dvadeset kvadrata svoje ćelije, Jean-Baptiste smije raditi sklekove, trbušnjake i raznoške kad god poželi. Ograničen mu je broj posjeta iz vanjskog svijeta. Ni to također nije važno. Tko njega uopće želi vidjeti, osim novinara i onih liječnika, stručnjaka za profiliranje i znanstvenih tipova koji ga žele proučavati kao da je nova vrsta virusa? Činjenica da je zatvoren, da ga maltretiraju i da će uskoro umrijeti zgusnula je Jean-Baptisteovu dušu u blistavo svjetlo posuto bijelim mrljicama. Neprekidno je magnetiziran i mjesečari, a njegova mu parapsihološka moć daje jasan vid i bez očiju. Ima uši, ali nisu mu potrebne da bi čuo. Sposoban je znati a da i ne zna i ići bilo kamo bez tijela koje ga kažnjava od rođenja. Jean-Baptiste nikad nije upoznao ništa osim mržnje. Prije nego stoje pokušao ubiti forenzičnu patologinju u Virginiji i prije nego što ga je konačno uhitila policija, silovita je mržnja tekla kroz druge, kroz njega, i ponovno se vraćala drugima, stoje krug činilo potpunim i 1 Franc. Sjećanje na otkriće životinjskog magnetizma.
beskonačnim. Njegovi su nasilni pohodi bili neizbježni i on svoje tijelo ne smatra za njih odgovornim, niti pati od grizodušja. Poslije dvogodišnjeg čekanja na smrtnu kaznu, Jean-Baptiste postoji u neprekinutom stanju magnetizma i više ne pati od negativiteta prema bilo kojem živom biću. Time ne želi reći da ne bi opet ubio. Kad bi dobio prigodu, raskomadao bi ženu na isti način na koji je to činio u prošlosti, ali njegov elektricitet nije nabijen mržnjom i pohotom. Razorio bi prekrasne ženke kako bi odgovorio svom višem pozivu, kako bi zatvorio čisti krug koji je nužan i božanski. Njegova bi ushićena ekstaza protekla kroz njegove odabranice. Njihova bol i smrt bile bi prekrasne, a njegove bi mu odabranice bile vječno zahvalne dok bi im se duše razdvajale od tijela. – Tko je tamo? pita on smrdljivi, ustajali zrak. Gura rolu toaletnog papira prema svom malom ležaju i promatra odmatanje meke, bijele autoceste koja će ga odvesti dalje od njegovih armiranobetonskih zidova. Danas će, možda, poći u Beaune i posjetiti svoj omiljeni vinski podrum iz dvanaestog stoljeća na imanju mon-sieura Cambraija i kušati burgundac iz sanduka po vlastitom izboru, te se neće zamarati uvlačenjem zraka u usta i pljuvanjem vina u kamenu zdjelu, kakav je običaj kad se kušaju blaga iz la terroire. Ne može odbaciti ni kap! Ha! Da vidimo, koja veličanstvena vins de Bourgogne ovaj put? Kažiprstom dodiruje svoje deformirane usne. Njegov otac, monsieur Chandonne, vlasnik je vinograda u Beauneu. Posjeduje i vinare i izvoznike. Jean-Baptiste vrlo je upućen u vina, premda su mu bila uskraćena kad mu je kretanje bilo ograničeno na podrum, te nakon što je prognan iz svoga obiteljskog doma. Njegova prisnost s Beauneom bogata je maštarija proizašla iz detaljnih priča o vinima koje mu je pripovijedao njegov šarmantni brat kako bi podsjetio Jean-Baptistea na njegovu nakaznost i nepostojanje. Ha! Jean-Baptisteu nije potreban jezik da bi kušao! On poznaje pouzdani Clos de Vougeot i meki, složeni i otmjeni, crni Clos de Mouches. Godina 1997. bila je dobra za crni Clos de Mouches, a bijelo vino iz 1980. tako je posebno zbog daška okusa lješnjaka. I, oh, sklad Echezeauxa! Ali najviše voli kraljeve burgundaca, mišićave i snažnije sazdane Chambertine. Od dvjesto osamdeset boca proizvedenih u 1999. godini, monsieur Chandonne za svoj je vinski podrum nabavio stotinu pedeset. Od tih sto pedeset, Jean-Baptiste nije okusio ni kapi. Ali poslije jednoga od svojih ubojstava u Parizu, opljačkao je ženu i to proslavio uz Chambertin iz 1998. koji je imao okus na ruže i minerale i podsjećao ga na njezinu krv. A što se tiče bordeauxa? Premier Grand Cru Classe, možda Chateau Haut-Brion iz 1984. – Tko je tamo? zaziva on. – Začepi i prestani se zajebavati toaletnim papirom! Digni ga! Jean-Baptiste ne mora pogledati da bi vidio bijesne oči kako vire kroz rešetke na vratima. – Lijepo ga uredno smotaj i prestani se igrati svojim patuljastim pimpekom! Oči nestaju i ostavljaju hladan zrak. Jean-Baptiste mora otići u Beaune, gdje nema očiju. Mora pronaći sljedeću odabranicu, razoriti joj manjkavi vid, samljeti joj mozak do zaborava, tako da se neće sjećati kako je, vidjevši ga, osjetila odbojnost. A onda će njezino imanje postati njegovo. Njezini obronci i raskošni grozdovi pripadaju njemu. Njezin mu je vinski podrum na raspolaganju za istraživanje, za opipavanje duž mračnih, vlažnih hodnika koji postaju sve hladniji što se njemu manje žuri. Njezina krv dobro je crno vino, godina berbe po njegovu izboru. Crveno, crveno pljuska i teče mu niz ruke, od njega mu kosa postaje crvena i ljepljiva, a zubi ga bole od užitka! – Tko je tamo? Rijetko dobiva odgovor. Poslije dvije godine, zatvorski čuvari na odjelu za smrtne kazne umorni su od ludog mutanta JeanBaptistea Chandonnea. Vesele se njegovu svršetku. Francuski je vukodlak sa svojim deformiranim penisom i dlakavim tijelom ogavan. Lice mu je asimetrično, kao da dvije njegove strane, kad su se spajale u maternici, nisu bile poravnane. Jedno mu je oko niže od drugoga, sitni dječji zubići široko razmaknuti i šiljasti. Donedavno se svaki dan brijao. Sad se Jean-Baptiste ne brije. To je njegovo pravo.
Posljednja se četiri mjeseca prije pogubljenja osuđeni zatvorenik ne mora brijati. Može otići u smrtnu komoru duge kose i brade. Drugi zatvorenici nemaju kovrčave dlake, nježne poput dječjih, koje pokrivaju svaki centimetar njihova tijela osim sluznice, dlanova i stopala. Jean-Baptiste nije se brijao dva mjeseca i desetak centimetara duge dlake pokrivaju njegovo vitko, mišićavo tijelo, cijelo njegovo lice i vrat, čak i nadlanice. Ostali zatvorenici koji čekaju smrtnu kaznu šale se da su Jean-Baptisteove žrtve umrle od straha i prije nego što ih je imao prigodu premlatiti i izgristi kao hamburger. – Hamburger! Pomozite joj2! Zadirkivanja su i namijenjena tome da ih Jean-Baptiste čuje, a dostavljaju mu i okrutnosti u pisanom obliku, kao pisamca – odnosno, zmajeve, kako ih zovu – koja se prenose kroz pukotine ispod vrata, od ćelije do ćelije, kao lančana pisma, sve dok ne stignu do njega, posljednjeg primatelja. Žvače pisamca dok se ne pretvore u gvalju, a potom ih guta. Ima dana kad ih bude i deset. Kažu mu da može okusiti svaku riječ. – Baš je šteta što nećemo vezati njegovo dlakavo dupe za stolac, tek onda bi bio dobro pečen. Pržen. Načuo je čuvare kako govore nešto u tom smislu. – Cijeli bi zatvor bazdio na spaljenu dlaku. – Nije pravo što ih ne smijemo obrijati da budu glatki kao biljarske kugle prije nego što im zabijemo injekciju. – Nije pravo to što ih više ne prže. Sad je to prejebeno lako. Maljf ubod iglom i laku noć. J – Za Vukodlaka ćemo dobro ohladiti sok.
13 Jean-Baptiste se napinje na zahodu, kao da upravo sluša te podrugljive primjedbe, iako je pred njegovim vratima tiho. Hlađenje soka prljava je mala tajna ekipe za vezivanje i stavljanje infuzije, a koja se pri svakoj egzekuciji želi i sama malo sadistički zabaviti. Tko god da je zadužen za smrtonosne lijekove smješta ih, prigodom transporta od zaključanog hladnjaka do smrtne komore, u sanduk s ledom. Jean-Baptiste načuo je kako osuđenici na smrt tvrde da se lijekovi hlade više nego što je potrebno, gotovo do točke smrzavanja. Ekipa misli kako je jedino pošteno da osuđeni zatvorenik osjeti ledeni udar dok dovoljno otrova da ubije četiri konja juri kroz iglu i šokira krv. Ako osuđenikne povikne O, Bože! ili Isuse! ili nešto slično kad osjeti svoju ledenu, nadolazeću smrt, članovi ekipe za pogubljenje razočarani su i blago razbješnjeni. – Onaj je zadnji frajer sigurno imao sladolednu glavobolju, viču glasovi i odskakuju od čeličnih vrata dok zatvorenici prepričavaju svoje priče. – Onaj koji je vrištao? Jeste čuli kako se uzrujao kad je sranje udarilo? – Nema šanse da se to čulo na radiju. Plakao je za svojom mamom. – Puno kurvi koje sam ja obradio plakale su za mamom. Zadnja je vrištala 'Mama! Mama! Mama!' Tip kojega drugi osuđenici zovu Zvijer ponovno se hvali. Misli da su njegove anegdote smiješne. – Ti si kreten. Ne mogu vjerovati da ti je guverner dao još jedan mjesec, kretenu! Zvijer je izvor najvećeg broja priča o pogubljenjima koje kruže ćelijama u krilu za osuđene na smrt. Zvijer je bio kombijem prebačen sedamdeset kilometara do Huntsvillea i već je jeo svoj posljednji obrok, pržene škampe, odrezak, pečeni krumpir i pitu od oraha, u rešetkastom kavezu pokraj smrtne 2 Teško prevodiva igra riječima; u izvorniku Help her!, što može značiti i Pomozite joj!, ali i Servirajte je!
komore, kad mu je guverner iznenada odobrio jednomjesečnu odgodu kako bi se obavila daljnja DNK ispitivanja. Zvijer prokleto dobro zna da su ta ispitivanja gubitak vremena, ali nastavlja musti što god može od svojih posljednjih dana na zemlji sad kad se vratio na Odjel Polunskv. Ne prestaje pričati o postupku koji bi navodno trebao biti tajan. Čak zna i imena članova ekipe za vezivanje i infuziju, kao i liječnika koji je bio dežuran i trebao početi s injekcijom, te proglasiti Zvijer mrtvim. – Ako ikad izađem, sredit ću sve te kurve i snimiti to na video! hvali se još malo Zvijer. – Volio bih da sam ja snimio one koje sam sredio. Kvragu, platio bih svim što imam za samo jednu videokasetu. Ne znam zašto se toga nisam onda sjetio. To bi psihićima i FBI-evcima dalo pune oči posla da se brinu kad dođu kući, svojim ženicama i dječici. Jean-Baptiste nikad nije snimao svoja ubojstva. Nije bilo vremena i, što je bilo glupo, nikad mu to nije palo na pamet. Zbog toga neprekidno kori samoga sebe. Kakva rijetkost, da on bude tako glup… Espece de sale gonile… Glupi majmunski mutant. Jean-Baptiste prekriva rukama uši. – Tko je tamo? 1 Da je barem snimao svoju krvavu umjetnost ili je samo fotografirao. Oh, ta žudnja, ta žudnja, nemir koji ne može olakšati zato što ne može, ne može, ne može ponovno proživjeti njihov ushit dok su umirale. Ta pomisao pritišće tipku nepodnošljivog pritiska u njegovim preponama. Ne može olakšati svoj jad. Rođen je s paljenjem koje ne radi, sa seksualnim petardama koje iskre, ali se ne zapale. Teško diše, napinje se na zahodu, a znoj mu curi niz lice.
14 – Što radiš ti tamo unutra? Čuvar udara o vrata. Dva podrugljiva crna oka ponovno su tamo, između rešetaka na vratima. – Opet natežeš majmuna? Čovječe, jednog dana će ti iscuriti crijeva. Jean-Baptiste čuje korake na metalnim nogostupima i ostale osuđenike na smrt kako izvikuju svoje uobičajene žalopojke i prostaštva. Ne računajući Jean-Baptistea, 245 muškaraca čeka na svoj red dok odvjetnici nastavljaju s prizivima i rade sve što je u njihovoj moći kako bi uvjerili okružne vrhovne sudove ili Vrhovni sud SAD-a da opozovu presudu ili barem nagovore suca da presudi u njihovu korist i dopusti testiranje DNK ili neki drugi trik. Jean-Baptiste zna stoje počinio i izjasnio se krivim, usprkos dramatičnom glumatanju svog odvjetnika, Rocca Caggiana, koji je također u vlasništvu obitelji Chandonne. Rocco Caggiano pretvarao se kako se žestoko opire tome da Jean-Baptiste prizna krivnju, ali gluma mu je bila očajna. Caggiano se pokorava dobivenim uputama, baš kao što naoko čini i JeanBaptiste, samo što je Jean-Baptiste vrlo dobar glumac. Obitelj Chandonne vjeruje kako je za njihova sramotnog, odvratnog sina najbolje da umre. A zbog čega bi ti htio deset godina sjediti i čekati smrtnu kaznu, pokušavali su ga uvjeriti. Zbog čega bi htio biti pušten natrag u društvo koje će te loviti kao čudovište? Isprva Jean-Baptiste nije mogao prihvatiti da ga njegova obitelj želi mrtvoga. Sad to prihvaća. Ima smisla. Zašto bi njegovoj obitelji bilo stalo hoće li on umrijeti, kad im nikad nije bilo stalo do njegova života? Da se nije izjasnio krivim, njegov bi se otac pobrinuo da Jean-Baptiste bude ubijen dok čeka suđenje. Zatvor je tako opasno mjesto, rekao mu je tiho njegov otac, u telefonskom razgovoru na francuskom. Sjećaš se što se dogodilo kanibalu Jeffreyju Dahmeru ? Nasmrt su ga premlatili četkom za ribanje poda, ili je to možda bila metla.
Jean-Baptiste bio je emocionalno premlaćen nasmrt, izgubivši svaku nadu, kad je njegov otac izgovorio te riječi. Jean-Baptiste pouzdao se u svoj mozak i počeo pažljivo proučavati svoju nevolju dok su ga zrakoplovom prebacivali u Houston. Živopisno se sjeća znaka Dobro došli u Humble i hotela Holidav Inn s cafeom Rupa iz prve, što nije imalo smisla jer u okolici nije vidio terene za golf, samo sparušeno lišće i mrtva stabla, te nešto što se činilo kao beskrajna pruga rastresitih telefonskih stupova, zakržljalih borova, skladišta krmiva, stambenih prikolica, obezglavljenih zgrada i montažnih kuća od armiranog betona. Njegova automobilska povorka skrenula je i sišla s autoceste Sjever 59, a svi ti savezni i mjesni agenti ponašali su se prema Jean-Baptisteu kao prema Frankensteinu. Sjedio je, savršeno se pristojno ponašajući, na stražnjem sjedalu bijelog Forda LTD, svezan lancima poput Houdinija. Automobilska povorka skrenula je na napuštenu cestu zaraslu u grmlje koje se na obje strane zgušnjavalo u gustu šumu, a kad su stigli na Odjel Polunsky Teksaškog odjela za pravosuđe, osjetio je kako sunce ponovno prevladava nad sivim nebom i dan se razvedrio. Jean-Baptiste shvatio je to kao znak. Strpljivo čeka. Zamišlja kiše meteora i silne bataljune koji marširaju zato što on tako želi. Kako jednostavno! Ljudi su budale! Postavljaju takva budalasta pravila! Zatvorski namještenici mogu, mu oduzeti radio i kažnjavati ga tako što mu melju obroke i priprava ; ljaju ih u obliku štruca, ali nitko ne može neutralizirati njegov ma-> gnetizam i njegovo zakonsko pravo da šalje i prima poštu koja nije cenzurirana. Ako omotnicu označi s Pravna pošta ili Pošta za medije, ni jedan je zatvorski zaposlenik ne smije otvoriti. Jean-Baptiste šalje poštu Roccu Caggianu kad god mu se prohtije. Tu i tamo na isti način i prima poštu. To je najslasnija poslastica, posebno kad mu je nedavno pisala madame Scarpetta, jer ona ga ne može zaboraviti. Bila je isuviše blizu ekstazi i vlastitom si je glupošću uskratila, varkom si oduzela Jean-Baptisteovu blagonaklonost. Njegova je nesebična nakana bila da natjera njezino ljupko tijelo da ispusti njezinu dušu. Njezin bi prijelaz na drugi svijet bio savršen. Konačno je shvatila svu strahotu svoje pogreške i sad smišlja izliku kako bi ga vidjela. Vidjet ćemo se ponovno. Jean-Baptiste posjeduje dovoljno informacija da sruši cijeli kartel Chandonneovih. Ako je to ono što ona želi, zašto ne? Kad dođe, on će pronaći način da dovrši njezino oslobađanje, da je blagoslovi onime za čim ona čezne. Ekstazom. Ekstazom! Razderao je njezino pismo na komadiće i pojeo svaku riječ, žvačući tako silovito da si je ozlijedio desni. Jean-Baptiste podiže se sa zahoda i ne trudi se pustiti vodu. Poteže hlače prema gore. – Tko je tamo? Bijela majica s Vizrezom ima na sebi crna slova DR, Death Row, Osuđenik na Smrt. DR, kao i za doktor. Još jedan znamen. On je zasad njezin, a ona zauvijek njegova. Njegove zatvorske hlače promočene su od znoja. Smrde. Neprekidno se znoji i smrdi kao prljava životinja. Smiješi se i misli na posljednjeg osuđenika, pogubljenog prije nekoliko tjedana, starca po imenu Pitt koji je u Atlanti ubio, policajca. Pitt je godinama bez ijedne nezgode ubijao prostitutke, bacajući svoje žrtve na parkirališta ili ih ostavljajući nasred ceste. Prekršio je pravila kad je trinaest puta nožem ubo policajca. U zatvorenom odjelu šuška se da je do Pittove smrti, od trenutka kad je liječnik odaslao smrtonosni koktel kroz infuzijsku cijev kao vlak kroz tunel, bilo potrebno točno dvije minute i pedeset šest sekundi. Troje se liječnika izmjenjuju radeći na pogubljenjima – i opet su izvori priča mediji i zatvorenici koji su se vratili iz Huntsvillea nakon odgođenih pogubljenja. Jedan je pedijatar, jedan kardiokirurg, a jedna je žena, liječnica obiteljske medicine koja je prije nekoliko godina otvorila privatnu ordinaciju u Lufkinu. Ona je od svih egzekutora najhladnija. Dođe sa svojom crnom torbom, obavi posao i ode, ravnodušna i arogantna, ne razgovarajući ni sa kim. Jean-Baptistea uzbuđuje maštati o nevidljivoj liječnici u maloj tajnoj odaji, koja čeka znak da ubije njegovo kožnim remenjem sputano tijelo. Ne boji se on svoje tjelesne smrti, jer njegov je um njegova duša i ne može biti uništen. On je električan. On je tekući. Može razdvojiti um od tijela. On je
dio Boga. Jean-Baptiste uzdiše na svom ležaju, gdje se pružio na leda i zuri u strop koji ne uspijeva spriječiti njegova vidjelačka putovanja. Većinu vremena svoj duh prebacuje natrag u Pariz i leti neprimijećen, oštro svjestan zvukova na način na koji to nikad prije nije bio. Baš je neki dan posjetio Pariz, odmah poslije lagane kišice, gume su šibale mokrim pločnikom, a udaljeni promet bio je iznenađujuće grlen, podsjećajući ga na kruljenje u želucu. Kišne kapi bile su nalik na dijamante rasute po sjedalima parkiranih motocikala, a žena koja je u rukama nosila ljiljane prošla je pokraj njega i on je lebdio u njezinu parfemu. Kako je dobro počeo uočavati! Kad god njegova duša posjećuje Pariz, najljepši grad na svijetu, on otkrije još poneku staru zgradu omotanu zelenom plastičnom mrežom, na kojoj radnici, kako bi uklonili stoljeća zagađivanja, komprimiranim zrakom otpuhuju slojeve čađe s vapnenca. Trebale su godine da se ponovno uspostavi mliječni ten katedrale Notre Dame. Nadzor radova, to je način na koji Jean-Baptiste mjeri vrijeme. Nikad ne ostaje u Parizu duže od nekoliko dana, a svake se noći zaputi prema Gare de Lyon, a zatim do Quai de la Rapee, odakle zuri prema Institutu Medico-Legal, gdje su neke od njegovih prijašnjih odabranica bile na obdukciji. Može vidjeti lica i tijela tih žena, a pamti i njihova imena. Čeka sve dok i posljednji Bateau-Mouche ne prodrnda pokraj njega, dok posljednje mreškanje brodske brazde ne pljusne preko njegovih cipela, a onda se skida dogola na hladnom kamenju Quai de Bourbona. Cijelog je svog života prkosio mutnim, hladnim strujama Seine kako bi isprao prokletstvo LoupGaroua. Vukodlaka. Njegovo mu noćno kupanje nije izliječilo hipertrihozu, iznimno rijetku urođenu manu zbog koje mu je cijelo tijelo prekriveno paperjastim dlačicama, a koja svoju okrutnost nastavlja time što dodaje izobličeno lice, abnormalne zube i zakržljale genitalije. Jean-Baptiste uranja u rijeku. Pluta pokraj Quai d'Orleansa i Quai de Bethunea prema istočnom vršku Ile St.–Louisa. Tamo, na Quai d'Anjou, nalazi se trokatnica iz sedamnaestog stoljeća, s rezbarenim ulaznim vratima i pozlaćenim odvodnim cijevima, hotelparticulier gdje njegovi ugledni roditelji žive u nezamislivoj raskoši. Kad lusteri plamte kristalima i srebrom, njegovi su roditelji kod kuće, ali često se druže s prijateljima ili ispijaju čašicu za laku noć u dnevnom boravku koji se ne može vidjeti s ulice. Tijekom Jean-Baptisteovih izvantjelesnih putovanja, on može ući u svaku prostoriju hotelparticuliera. Kreće se njime po volji. Neku večer, kad je posjetio Ile St.–Louis, njegova pretila majka imala je nekoliko nabora sala više ispod brade, a oči su joj na nabuhlom licu bile sitne poput grožđica. Umotala se u crnu svilenu kućnu haljinu i na bucmastim stopalima imala odgovarajuće papuče. Neprekidno je pušila jake francuske cigarete dok se žalila i brbljala sa svojim suprugom koji je gledao vijesti, telefonirao i pregledavao dokumente. I baš kao što Jean-Baptiste može čuti bez ušiju, njegov otac može oglušiti po volji. Nikakvo čudo što traži olakšanje i zadovoljstvo u naručju mnogobrojnih mladih, lijepih žena i ostaje vjenčan s madame Chandonne zato što tako mora biti. Kad je bio mlad, Jean-Baptisteu je rečeno daje hipertrihoza urođena, ali on je uvjeren kako ju je prouzročio alkoholizam njegove majke. Nije poduzela nikakav napor da sreže svoje pijančevanje dok je bila u drugom stanju s njim i njegovim bratom blizancem koji sad sebe naziva Jay Tallev i koji je imao tu sreću da iz utrobe njihove majke izađe manje od tri minute poslije Jean-Baptistea. Njegov je brat bio rođen kao savršen primjerak muškosti, zlatna skulptura s prekrasnim tijelom, dodirnuta plavom kosom koja hvata svjetlost, lica kao da ga je oblikovao majstor. Očarava sve koji ga upoznaju i jedino zadovoljstvo koje Jean-Baptiste pronalazi u nepravdi njihova rođenja jest da izgled Jaya Tallevja, čije je pravo ime Jean-Paul Chandonne, ne odgovara njegovoj nutrini. Iz tog je razloga on gori od Jean-Baptistea. Jean-Baptiste nije propustio zamijetiti kako je nekoliko minuta koje razdvajaju njegovo rođenje od rođenja njegova brata jednako vremenu koje će navodno biti potrebno da Jean-Baptiste umre 7. svibnja. Nekoliko minuta, otprilike su toliko živjele i njegove odabraniče dok je krv prskala po zidovima
u vrhuncima i udolinama koje su vrlo nalikovale na apstraktnu slikariju koju je jednom vidio i silno poželio da je može kupiti, ali nije imao novca, ni zid na koji bi je mogao objesiti. – Tko je tamo! vrišti on.
15 Rijeka Charles odražava zelene mladice proljeća duž bostonskih obala, a Benton Wesley promatra mladiće kako savršenim ritmom veslaju u trkaćem čamcu. Mišići se napinju poput blage vodene struje, vesla uranjaju u šaputavim pljuskovima. Mogao bi to bez riječi gledati cijelo popodne. Dan je savršen, bez ijednog oblaka, temperatura 24 Celzijeva stupnja. Benton se zbližio s izolacijom i tišinom, žudi za njima do takve krajnosti da ga razgovori umaraju i bremeniti su dugim stankama koje neke ljude zastrašuju, a drugima idu na živce. Rijetko ima reći više od beskućnika koji spavaju na gomilama krpa ispod pješačkog mosta Arthur Fiedler. Uspio je uvrijediti čak i bučnog, srdačnog Maxa koji radi u Cafeu Esplanade, gdje Benton povremeno kupuje đumbirovo pivo i krekere ili mekane perece. Prva primjedba koju je Benton uputio Maxu bila je pogrešno shvaćena. – Sitniš. Bilo je to sve što je Benton promrmljao, tresući glavom. Max, koji je Nijemac i često pogrešno razumije engleski, a i lako se vrijeđa, protumačio je tu zagonetnu primjedbu tako da je pametnjaković u trenirci i s tamnim naočalama uvjeren kako su svi stranci manje vrijedni i nepošteni, te da zahtijeva povrat sitniša od petodolarske novčanice koju je Max ugurao u blagajnu. Drugim riječima, marljivi Max je lopov. Ono što je Benton mislio bilo je da se u Cafeu Esplanade krekeri poslužuju u vrećicama, a ne u kutijama, te da ne koštaju dvadeset pet centi, nego dolar. Igračke iznenađenja u njima su igre otisnute na presavijenom bijelom papiru, prokleto jeftine, za čije je rješavanje dovoljan kvocijent inteligencije jednog goluba. Prošli su dani Bentonova djetinjstva kad je ljepljivim prstima kopao po kikirikiju i kokicama prevučenima karamelom, u potrazi za blagom kakvo je bila plastična zviždaljka ili labirint s kuglicom ili, što je bilo najbolje od svega, čarobni prsten za dešifriranje koji je mali Benton nosio na kažiprstu, praveći se kako mu on daje moć spoznaje onoga što ljudi misle, što će učiniti i koje će on čudovište poraziti na svojoj sljedećoj tajnoj misiji. Ne promiče mu ironija činjenice kako je, kad je odrastao, nosio poseban prsten – ovaj put zlatan, s ugraviranim grbom FBI-a – te postao prvakom u dešifriranju misli, nagona i djela ljudi koje javnost naziva čudovištima. Benton se rodio s posebnim darom za usmjeravanje svoje intuicije i intelekta u neurološke i duhovne ponore najgorih među najgorima. Njegova su lovina bili neuhvatljivi prekršitelji čiji su nasilni seksualni zločini bili tako odvratni da su uspaničeni policajci iz SAD-a i iz inozemstva stajali u redu kako bi s njim proučili svoje slučajeve na Odjelu za profiliranje FBI-eve Akademije u Quanticu, u Virginiji. Benton Wesley bio je legendarni šef odjela koji je nosio konzervativna odijela i veliki zlatni prsten. Vjerovalo se da on, iz izvješća i fotografija nalik na noćne more, može naslutiti neki trag koji je istražiteljima promaknuo, kao da postoji magična nagrada koju treba iskopati tijekom sastanaka u vlažnom prostoru bez prozora u kojem su jedini zvuči bili sumorni glasovi, papiri koji klize preko stola za sastanke i udaljeni, prigušeni hici iz zatvorene streljane. Tijekom većeg dijela njegove karijere u FBIu Bentonov je svijet bio negdašnje atomsko sklonište Edgara J. Hoovera, zagušljivi podzemni bunker u kojem su katkad cijevi zahoda s gornjih katova kapale na izlizane sagove ili se smrdljivim ćurkom slijevale niz armiranobetonske zidove. Bentonu je pedeset godina i došao je do gorke spoznaje da psihološko profiliranje uopće nije psihološko, daje to tek puki niz oblika i pretpostavki zasnovanih na podacima starima i po nekoliko desetljeća. Profiliranje, to je propaganda i marketing. Napuhano je. To je samo još jedan od prodajnih
slogana koji pomažu dotoku saveznih dolara dok lobisti FBI-a postavljaju zasjede na Capitol Hillu. Od same riječi profiliranje Wesley počinje škrgutati zubima i ne može podnijeti da je ono što je i kako je nekad radio pogrešno shvaćeno, zloupotrijebljeno, daje postalo banalno holivudsko sredstvo izvedeno iz zastarjelog biheviorizma punog pogrešaka, iz anegdota i deduktivnih pretpostavki. Moderno profiliranje nije induktivno. Ono je jednako površno i zavodi na krivi trag kao i fiziognomija i antropometrija – ili opasna i smiješna uvjerenja iz davnih stoljeća da ubojice izgledaju kao spiljski ljudi i da ih se nepogrešivo može identificirati prema opsegu lubanje ili dužini ruku. Profiliranje je rudnik lažnog zlata, a činjenica daje Benton došao do te spoznaje može se usporediti sa svećenikom koji je zaključio da Bog ne postoji. Bez obzira na to što bilo tko kaže, bez obzira na to što daju naslutiti statistike i epidemiološke studije, bez obzira na to što propovijedaju intelektualni gurui, jedina preostala konstanta jest promjena. Ljudska bića danas izvršavaju više ubojstava, silovanja, pedofilskih zlodjela, otmica, zločina iz mržnje, terorističkih djela i običnih, nepoštenih, nečasnih i sebičnih grijeha protiv svih oblika života nego što ih je slobodni svijet ikad vidio. Benton o tome razmišlja mnogo i opsjednuto. Na raspolaganju ima mnogo vremena. Max misli da je Benton, čije ime ne zna, nastrani intelektualni snob, najvjerojatnije profesor na Harvardu ili MIT-u, te da još k tome nema smisla za humor. Max ne primjećuje povremenu ironiju ili ledenu duhovitost po kojoj je Benton bio poznat kad je bio poznat, a sad ga praktički ne poznaje više nitko. Max više s njim ne izmjenjuje ni riječi, samo uzme njegov novac i izvodi veliku predstavu brojeći Bentonu sitniš za uzvrat prije nego što ga, zajedno s kriškom pizze sa sirom, sokom ili vrećicom krekera gurne tom ScheiGe Arsch 3. Bentona spominje u svakoj mogućoj prigodi. – Neki dan je kupio perec, rekao je Max Nosmu Kingu, dostavljaču čije je ime mistična prizvuka prizemna posljedica toga što je njegova majka znak No Smoking vidjela kao No Smo king kad su se rastvorila dvostruka vrata dok su je kotrljali prema rađaonici u kojoj će ga roditi. – Pojeo je sfoj perec tamo – Max je upro cigaretom prema krošnjama starih hrastova – i piljio gore kao kakaf sombi, rafno u onog smaja koji je sapeo – tu ponovno pokazuje cigaretom i kima prema poderanom zmaju visoko u granama hrasta – kao ta je to nekakfa snanstfena pojafa ili Bošji snak. Mošda NLO! Nosmo King slagao je sanduke flaširane vode Fiji u kiosk Cafea Esplanade i zastao, zakrivši oči od sunca dok je slijedio crtu Maxove cigarete prema uništenom zmaju u visini. – Sjećam se kako me to znalo raspizditi kad sam bio klinac, prisjetio se Nosmo King. Dobiješ sasvim novog zmaja i za pet minuta visi na električnim žicama ili na jebenom drvetu. Eto, takav ti je život. U jednom trenutku sve ide dobro, a u sljedećem, vjetar ti otpuše dupe u propast. Mračne brige i sjene iz prošlosti ono su što Benton vidi i osjeća, bez obzira na to tko je i što radi. Živi unutar čelične kutije izolacije koja ga deprimira i frustrira tako duboko da ima trenutaka, sati, dana i tjedana kad mu nije stalo ni do čega, kad nema teka i previše spava. Potrebno mu je sunce, užasava se zime. Zahvalan je stoje ovo rano popodne tako blistavo uglačano da ne može pogledati preko rijeke Charles ili uvis, prema silovito plavom nebu, ako mu oči nisu zatamnjene, kao što obično jesu, sunčanim naočalama. Opušteno se okreće od mladih sportaša koji vladaju rijekom. Boli ga to što je prošlo pola stoljeća i što više ne izgara u hrabrosti i osvajanjima, već u nepostojanju, nemoći i nenadoknadivom gubitku. Mrtav sam, kaže samome sebi svako jutro dok se brije. Bez obzira na sve, mrtav sam. Zovem se Tom. Tom Haviland. Tom Speck Haviland, rođen u Greenwichu, država Connecticut, 20. veljače 1955. godine, oboje roditelja iz Salema u Massachusettsu. Umirovljeni sam psiholog, umorio 3 Njem. usrani šupak.
sam se od slušanja tuđih problema, broj zdravstvenog osiguranja bla bla bla, neoženjen, homoseksualac, HIVpozitivan, volim odmjeravati prekrasne dečke kako odmjeravaju sami sebe u zrcalima teretane, ali ne upuštam se, ne započinjem razgovore, ne obilazim barove za homoseksualce niti izlazim na spojeve. Nikad, nikad, nikad. Sve je to laž. Benton Wesley živio je s lažima i u progonstvu punih šest godina. Prilazi izletničkom stolu i sjeda na njega, odmara ruke na koljenima, čvrsto isprepleće svoje omršavjele prste. Srce mu počinje udarati brže od uzbuđenja i straha. Desetljeća dobronamjerne potrage za pravdom bila su nagrađena progonom, prisilnim prihvaćanjem nepostojanja sebe samoga i svega što je ikad poznavao. Ima dana kad se jedva uspijeva sjetiti tko je nekoć bio, budući da najveći dio vremena troši živeći u svojoj glavi. Razonodu, u kojoj čak i uživa, čini čitanje filozofskih i duhovnih djela, povijesti i poezije, kao i hranjenje golubova u Javnom vrtu, oko Žabljeg jezera, ili na mjestu na kojem se već uspije stopiti s mještanima i turistima. Više ne posjeduje odijelo. Svoju gustu sijedu kosu brije do kože i nosi uredno podšišane brkove i bradu, ali njegovo tijelo i držanje suprotstavljaju se njegovim pokušajima da izgleda neuredno i starije od svojih godina. Lice mu je potamnjelo od sunca ali glatko, držanje vojnički uspravno. Mišićav je i u dobroj kondiciji, s tako malo tjelesne masnoće da mu vene teku ispod kože kao vitko korijenje stabla koje se gura kroz zemlju. U Bostonu postoji mnogo teretana i mjesta na kojima se može džogirati i trčati, a on je neumoran kad je u pitanju to da ostane u formi i lak na nogama. Tjelesna bol podsjeća ga da je živ. Ne dopušta sebi redovite navike u vezi s tim kad i gdje trči ili vježba, ili kad kupuje i jede u restoranima. Okreće se udesno kad njegov oštri periferni vid hvata trapavi lik Petea Marina koji šeće u njegovu smjeru. Benton zaustavlja dah. Pod naponom je od nemira i veselja, ali ne maše niti se smiješi. Sa svojim starim prijateljem i bivšim kolegom nije komunicirao još od vremena kad je navodno umro i nestao u onome što se naziva program za zaštitu svjedoka prvog stupnja, osmišljenom posebno za njega, a koji zajednički nadziru londonska gradska policija, Washing-ton i Interpol. Marino se smješta do Bentona na plohu stola za piknik, prethodno provjerivši ima li ptičjeg izmeta, pa istresa Lucky Strike bez filtra iz mekanog pakiranja i pali ga, poslije nekoliko iskričavih pokušaja, plastičnim upaljačem u kojem plina gotovo više i nema. Benton primjećuje da se Marinu tresu ruke. Dvojica su muškaraca pognuta u ramenima, zure u jedrilicu koja klizi dalje od kućice za čamce. – Odlaziš li ikad u onaj glazbeni paviljon? pita Marino, svladan emocijama koje guši u grlu neprekidnim kašljanjem i glasnim uvlačenjem dima. – Slušao sam Boston Popse četvrtog srpnja, kaže tiho Benton. Nemoguće ih je ne čuti tamo gdje ja stanujem. Kako si? – Ali ne odlaziš tamo osobno. Marino daje sve od sebe kako bi zvučao normalno, kao u dobrim, starim danima. Da, to mogu razumjeti. Vjerojatno ne bih ni ja, sva ona gomila idiota, a ja mrzim ljude na gomili. Kao u trgovačkim centrima. Došlo je dotle da više nisam u stanju podnijeti trgovačke centre. Ispuhuje golem oblak dima, a cigareta bez filtra trese se u njegovim zdepastim prstima. Barem nisi tako daleko da ne možeš čuti glazbu, kompa. Moglo bi biti i gore. To ja uvijek govorim, moglo bi biti i gore. Bentonovo duguljasto, naočito lice ne odražava prolaznu mješavinu misli i osjećaja skrivenih u njemu, na tajnim mjestima. Ruke mu ne odaju ništa. Nadzire svoje živce i izražaje lica. Nije on ničiji kompa niti je to ikad bio, a oštra bol i ljutnja silovito se podižu. Marino gaje oslovio s kompa, jer ne zna kako bi ga drugačije nazvao. – Pretpostavljam da bih te trebao zamoliti da me ne zoveš kompa, primjećuje Benton bezizražajnim glasom. – U redu. Isti kurac. Marino sliježe ramenima, povrijeđen. Za velikog, opakog murjaka pretjerano je osjetljiv i svijet shvaća osobno. Njegova sposobnost da iskrenu primjedbu protumači kao uvredu zamara one koji ga poznaju i prestravljuje one koji ga ne
poznaju. Marino ima paklenu narav i kad je dovoljno bijesan, njegova ljutnja ne zna za granice. Jedini razlog zbog kojega nije bio ubijen tijekom nekog od svojih ispada jest taj što su njegova tjelesna snaga i sposobnost preživljavanja izmiješani s jakom dozom iskustva i sreće. Ali čak i usprkos tome, sreća ne pokazuje naklonost dovijeka. Dok Benton upija svaku pojedinost Marinove pojave, razmišlja o istim brigama iz prošlosti. Jednog od ovih dana, Marina će oboriti ili metak ili moždani udar. – Prokleto je sigurno samo da te ne mogu zvati Tom, uzvraća Marino. Ne u facu. – Samo ti daj. Naviknut sam na to. Mišići Marinove čeljusti grče se dok puši. – Vodiš li brigu o sebi bolje ili lošije otkako smo se posljednji put vidjeli? Benton obara pogled i zuri u svoje ruke opuštene među koljenima. Prsti mu se polako poigravaju špranjom koju je pokupio sa stola za piknik. Iako, mislim da je odgovor očevidan, dodaje s laganim smiješkom. Znoj curi niz Marinovu ćelavu glavu. Mijenja položaj tijela, svjestan Glocka kalibra 40 u futroli pod svojom golemom lijevom rukom, kao i želje da sa sebe strgne kuglačku vintericu. Ispod nje je promočen od znoja, srce mu snažno udara, tamnoplavi najlon upija sunce poput spužve. Ispuhuje oblak dima, nadajući se da neće odlebdjeti prema Bentonovu licu. Događa se upravo to. Ravno u njegovo lice. – Hvala. – Nema na čemu. Ne mogu te zvati Tom. Marino požudno pilji u mladu ženu odjevenu u kratke hlačice od likre i sportski grudnjak koja kaska pokraj njih, a grudi joj poskakuju. Ne može se naviknuti na to da žene trčkaraju naokolo u grudnjacima, a za jednog veterana odjela za umorstva koji je tijekom svog radnog vijeka vidio gomile golih žena – većinom u striptizbarovima ili na stolovima za obdukciju – začuđujuće je svladan kad ugleda ženu u javnosti tako jedva odjevenu da on može točno znati kako izgleda kad je gola, sve do veličine njezinih bradavica. – Da moja kći takva trči naokolo, ubio bih je, mrmlja on, zureći u guzove koji se, udaljavajući se, stišću i šire. – Svijet je zahvalan na tome što nemaš kćer, Pete, primjećuje Benton. – Ideš. Posebno ako bi po izgledu bila na mene. Vjerojatno bi završila kao nekakva lezbijska profesionalna hrvačica. – U to baš nisam siguran. Govorka se da si nekad bio priličan komad. Benton je vidio Marinove fotografije iz doba kad je bio uniformirani murjak u njujorškoj policiji, u davnim danima, na neiskusnom početku karijere. Bio je naočit i širokih ramena, pravi pastuh, prije nego što se paklenski zapustio, nemilosrdno uništavajući samoga sebe, kao da mrzi vlastito tijelo, kao da ga želi dotući i maknuti s puta. Benton spuzne sa stola za piknik. On i Marino kreću prema pješačkom mostu. – Ups, prefrigano se smiješi Marino. Zaboravio sam da si homić. Pretpostavljam da bih trebao biti pristojniji kad su u pitanju pederi i lezbačke hrvačice, ha? Ali ako me budeš pokušao držati za ruku, otkinut ću ti glavu. Marino je oduvijek bio homofobičan, ali nikad s toliko nelagode i zbunjenosti kao što je na sadašnjem stupnju svog života. Njegovo uvjerenje da su homoseksualci nastrani, a da se lezbijke mogu izliječiti ako se seksaju s muškarcima, od kristalno se čistog razvilo u tamno poput tinte. Ne vidi načina da se izvu če iz o n o ga što vjeruje o ljudima koji žude za vlastitim spolom, a njegove cinične, ružne primjedbe odjekuju tupo, kao olovno zvono. Malo je toga ostalo što mu je jasno. Nema mnogo toga što se čini neporecivo istinitim. U vremenima kad je bio predan svojim predrasudama barem ih nije morao propitkivati. Isprva je živio prema evanđelju po Marinu. Proteklih godina postao je agnostik, kompas bez igle koja pokazuje prema sjeveru. Njegova uvjerenja raspršila su se na sve strane. – Onda, kako je to kad ljudi misle da si… znaš? pita Marino. Nadam se da te nitko nije pokušao prebiti ili tako nešto.
– Ne osjećam da ljudi išta misle o meni, kaže Benton ispod glasa, svjestan ljudi koji ih mimoilaze na pješačkom mostu, automobila koji ispod njih jure Storrovv Driveom, kao da bi ih svaka osoba unutar promjera od trideset metara mogla gledati i slušati. Kad si posljednji put bio na pecanju?
16 Marinovo se raspoloženje ukiselilo dok slijede šljunčani puteljak u sjeni dvostrukog reda stabala japanske trešnje, javora i omorika. Tijekom svojih najotrovnijih raspoloženja, obično kasno noću, kad je sam i lijeva u sebe pivo ili burbon, zamjera Bentonu Wesleyju, gotovo ga prezire zbog toga do koje je mjere upropastio živote svih do kojih mu je stalo. Daje Benton zaista mrtav, bilo bi mnogo lakše. Marino uvjerava sebe da bi ga dosad već prebolio. Ali kako se čovjek oporavlja od gubitka koji se nije dogodio i kako živi s tajnama? I tako Marino, kad je sam i pijan i kad se ufura u stanje bjesnila, glasno psuje Bentona dok jednu za drugom drobi limenke piva i baca ih na drugi kraj svoje male i neuredne dnevne sobe. – Pogledaj što si joj učinio! urla zidovima. Pogledaj što si joj učinio, jebeni kurvin sine! Doktorica Kay Scarpetta je kao prikaza između Bentona i Marina dok hodaju. Ona je jedna od najbriljantnijih i zadivljujućih žena koje je Marino ikad upoznao, a Bentonovo mučenje i smrt rastrgali su je. Kamo god da krene, spotiče se o Bentonovo mrtvo tijelo, a sve vrijeme – još od prvog dana – Marino je znao daje gnusno Bentonovo ubojstvo bilo lažirano sve do izvješća iz laboratorija i s obdukcije^ do smrtovnice i pepela koji je Scarpetta bacila u vjetar na otoku Hil| ton Head, primorskom odmaralištu koje su ona i Benton voljeli. Pepeo i komadići kosti bili su ostrugani s dna pećnice krematorija u Philadelphiji. Ostaci. Bogzna čiji. Marino ih je predao Scarpetti u jeftinoj maloj urni koju su mu dali u filadelfijskom uredu sudskog patologa, a nije znao što bi drugo rekao osim: Žao mi je, doktorice. Tako mije žao, doktorice. Znojeći se u odijelu i kravati i stojeći na mokrom pijesku, promatrao ju je kako baca taj pepeo u vjetar helikoptera koji se nadvijao nad njima, a kojim je pilotirala Lucy. U orkanu zapjenjene vode i letećih oštrica propelera, navodni ostaci Scarpettina ljubavnika poletjeli su izvan domašaja, daleko, kao i njezina bol. Marino je piljio u lice Lucy koja mu je uzvraćala pogled kroz pleksiglas dok je radila upravo ono što ju je zamolila njezina teta, a sve je vrijeme i Lucy znala. Scarpetta vjeruje Lucy i Marinu više nego ikome drugom u svom životu. Oni su pomogli isplanirati Bentonovo lažno ubojstvo i nestanak, a taje istina kao zaraza mozga, bolest s kojom se svakodnevno bore, dok Benton živi svoj život kao nitko i ništa po imenu Tom. – Pretpostavljam da neće biti ništa od pecanja, nastavlja Benton istim opuštenim tonom. – Ne grizu. Ali grize Marinova ljutnja. Njegov bijes ogoljuje svoje očnjake. – Shvaćam. Ni jedna riba. A kuglanje? Posljednje čega se sjećam jest da si bio drugi u svojoj ligi. Leteće igle. Mislim da se tako zvala tvoja ekipa. – U prošlom stoljeću, da. Ne provodim više vrijeme u Virginiji. Samo kad me dovuku natrag dolje u Richmond, na sud. Više nisam u njihovoj policiji. Upravo se selim na Floridu i pridružit ću se policiji u Hollywoodu, južno od Lauderdalea. – Ako si na Floridi, naglašava Benton, kad ideš u Richmond, onda je to gore u Richmond, a ne dolje u Richmond. Ako si nešto uvijek imao, Pete, onda je to zadivljujući smisao za orijentaciju. Marino je uhvaćen u laži i to mu je jasno. Neprestano razmišlja o tome da se preseli iz Richmonda. Stidi se toga što nema hrabrosti. To je jedino što poznaje, pa makar u tom gradu za njega više nema ničega osim starih bitaka koje i dalje bjesne. – Nisam došao ovamo kako bih te zamarao dugim pričama, kaže Marino.
Bentonove tamne naočale dobacuju pogled u njegovu smjeru dok njih dvojica nastavljaju sa svojom sporom šetnjom. – Pa, vidim da sam ti nedostajao, primjećuje Benton, a u prizvuku glasa nalazi se krhotina leda. – Jebiga, to nije pošteno, sikće Marino, šaka zgrčenih uz tijelo. I ne mogu to više podnijeti, kompa. Ni Lucy to više ne može podnijeti, kompa. Volio bih da možeš biti jebena muha na zidu pa da vidiš što si joj učinio. Doktorici. Scarpetti. Ili se možda ni nje više ne sjećaš. – Došao si ovamo kako bi svoju ljutnju prebacio na mene? Samo mi je palo na pamet da, kad sam već u susjedstvu, mogu naglasiti, sad kad imam tvoju nepodijeljenu pozornost, kako ne vidim da bi umiranje moglo biti ikako gore od načina na koji ti živiš. – Tiho budi, kaže Benton smireno, sa samokontrolom. Razgovarat ćemo unutra.
17 U PODRUČJU ZVANOM BEACON HlLL, OBRUBLJENOM PONOSNIM, starim ciglenim domovima i ljupkim stablima, Benton Wesley uspio je pronaći adresu koja odgovara njegovim trenutačnim, neobičnim potrebama. Njegova je stambena zgrada ružna montažna kuća bež boje, s plastičnim vrtnim stolcima na balkonima i zahrđalom ogradom od kovanog željeza koja zatvara prednje dvorište, zaraslo i depresivno mračno. On i Marino uspinju se slabo osvijetljenim stubama koje zaudaraju na mokraću i ustajali cigaretni dim. – Sranje! Marino hvata zrak. Zar nisi barem mogao naći gajbu s liftom? Nisam mislio ništa posebno onim što sam rekao. O umiranju. Nitko ne želi da umreš. Na petom katu, Benton otključava izgrebena siva metalna vrata stana broj 56. – Većina ljudi već misli da sam mrtav. – Sranje. Ništa ne mogu reći kako treba. Marino briše znoj s lica. – Imam Dos Equis i limete. Bentonov glas kao da oponaša škljocanje brave sa zasunom. I, naravno, svježi sok. – Nemaš Budvveiser? Osjećaj se kao kod kuće. – Pa valjda imaš Budweiser, zar ne? U Marinovu se glasu čuje bol. Benton se više ne sjeća ničega o njemu. – Budući da sam znao da dolaziš, naravno da imam Budweiser, kaže Benton iz kuhinje. Pun hladnjak Budweisera. Marino se osvrće i odlučuje se za kauč s tiskanim cvjetnim uzorkom, ne baš lijep. Stanje unaprijed namješten i prevučen izlizanom patinom mnogih otrcanih i nemarnih života koji su došli i prošli. Benton vjerojatno nije živio u pristojnom stanu otkako je umro i postao Tom, a Marino se katkad pita kako to taj uredni, profinjeni muškarac podnosi. Benton potječe iz bogate novoengleske obitelji i oduvijek je uživao u povlaštenom životu, iako nema tog novca koji bi bio dovoljna otkupnina da ga oslobodi užasa njegove karijere. Vidjeti Bentona kako živi u stanu u kakvom inače žive i tulumare studenti ili pripadnici niže srednje klase – vidjeti ga obrijane glave, s brkovima i bradom, u vrećastim trapericama i gornjem dijelu trenirke, znati da čak nema ni automobil – to je Marinu nezamislivo. – Barem si u dobroj formi, primjećuje Marino, zijevnuvši. – Barem, to je, znači, najbolje što o meni možeš reći. Benton zaranja u stari bijeli hladnjak i pojavljuje se s dva piva. Hladne boce zveckaju jedna o drugu dok on otvara ladicu i kopa po njoj u potrazi za crkvenim ključem, kako Marino zove svaku spravicu koja skida otvarač s pivske boce.
– Smeta ti ako pušim? pita Marino. – Da. Benton otvara i zatvara vrata kuhinjskog ormarića. – U redu, onda ću dobiti napadaj i progutati vlastiti jezik. – Nisam rekao da ne smiješ pušiti. Benton prelazi slabo osvijetljenu, pohabanu dnevnu sobu i dodaje Marinu Budweiser. Rekao sam da mi smeta. Dodaje mu čašu za vodu koja će morati poslužiti kao pepeljara. – Da, pa, možda si ti u formi i ne pušiš i sve to – Marino se vraća na tu temu dok uzima gutljaj piva i zadovoljno uzdiše – ali život ti je koma. Benton sjeda preko puta Marina, a prostor medu njima zauzima oguljeni stolić za kavu, presvučen ultrapasom, na kojem su uredno poslagani časopisi i daljinski upravljač televizora. – Ne trebaš mi ti pasti s neba i reći da mije život koma, kaže on. Ako si zato ovdje, više bih volio da nisi ni došao. Prekršio si program, ugrozio si mene… – A ugrozio sam i sebe, prasne Marino. I – Upravo sam htio na to ukazati. Bentonov se glas podiže, oči! mu gore. Obojica prokleto dobro znamo da to što sam ja Tom \nema veze samo sa mnom. Da se radi samo o meni, ja bih im dopustio da daju sve od sebe. Marino počne cupkati naljepnicu s pivske boce. Bezmudi Vukodlak pristao je izbrbljati sve o svojoj obitelji, o velikim Chandonneovima. Benton čita novine nekoliko puta dnevno, pretražuje Internet, šalje upite pretraživačima kako bi skupio dijelove svoga prošlog života. Zna sve o Jean-Baptisteu, deformiranom ubojici – sinu velikog monsieura Chandonnea, intimnog prijatelja pariške kreme, čelnika najvećeg i najopasnijeg kriminalnog kartela na svijetu. Jean-Baptiste zna dovoljno o poslovima svoje obitelji i onima koji provode njezine strašne zadaće da bi svakoga tko je važan mogao smjestiti iza rešetaka ili na kolica koja vode u smrtnu komoru. Dosad je Jean-Baptiste mirno provodio vrijeme u najčuvanijem teksaškom zatvoru, ne govoreći ništa nikome. Obitelj Chandonne i njezina masivna mreža, u to se Benton bio upetljao, a sad, s udaljenosti od dvije tisuće kilometara, monsieur Chandonne pijucka svoja ukusna vina i ne sumnja ni najmanje da je Benton platio najskuplju cijenu, strahovitu cijenu. Monsieur Chandonne bio je prevaren, a opet, na izvjestan način i nije. Benton je umro lažnom smrću kako bi spasio sebe i druge od umiranja pravom smrću. Ali cijena koju plaća je prometejska. Jednako je to kao da je lancima okovan za stijenu. Rana mu ne može zarasti, jer mu svaki dan kljuju utrobu. – Vukodlak – tako Marino obično zove Jean-Baptistea – kaže da će uprijeti prstom u svakoga, od svog tatice do posljednjeg sluge, ali samo pod izvjesnim uvjetima. Oklijeva. Bentone, ne zajebava se s nama. Ozbiljno misli. – A ti to pouzdano znaš, kaže Benton bezizražajno. Pouzdano, da. – Kako ti je to priopćio? Bentonov pogled poprima poznati intenzitet dok se ubacuje u svoj operativni način. – Pismima. – Znamo li kome je sve pisao osim tebi? – Doktorici. Pismo za nju poslano je meni. Nisam joj ga dao, nisam vidio svrhe. – Kome još? – Lucy. – I pismo za nju je također poslano tebi? – Ne. Izravno u njezin ured. Pojma nemam kako je dobio adresu ili otkud zna za ime Posljednja postaja, kad ona nije u imeniku pod tim nazivom. Svi misle da se njezina tvrtka zove Informatička rješenja. – A zašto bi on znao da ljudi poput Lucy i tebe njezinu tvrtku nazivaju Posljednja postaja? Da se sad spojim na Internet, bih li pronašao ikakav spomen Posljednje postaje?
– Ne ove o kojoj govorimo, to ne bi. – A bih li pronašao Informatička rješenja? – Svakako. – Je li njezin uredski broj u imeniku? – Broj Informatičkih rješenja jest. – Pa, možda on također zna ime njezine tvrtke pod kojim je u imeniku. Nazvao je informacije i tako dobio adresu. Zapravo, ovih dana na Internetu možeš pronaći praktički sve, a za manje od pedeset dolara možeš čak kupiti i tajne brojeve i brojeve mobitela. – Sumnjam da na smrt osuđeni Vukodlak u svojoj ćeliji ima kompjuter, kaže razdražljivo Marino. – Rocco Caggiano mogao ga je našopati kojekakvim podacima, podsjeća ga Benton. U određenom je trenutku morao imati Lucyn uredski broj, budući da je namjeravao od nje tražiti službeni iskaz. A onda se, naravno, Jean-Baptiste izjasnio krivim. – Čini se da si u tijeku s novostima. Marino pokušava skrenuti razgovor dalje od teme Rocca Caggiana. – Jesi li pročitao pismo koje je napisao Lucy? – Ona mi ga je prepričala. Nije ga htjela faksirati ili slati elektroničkom poštom. To ni Marinu nije drago. Lucy nije htjela da on vidi pismo. – Neko drugo pismo nekom drugom? Marino sliježe ramenima, otpija gutljaj piva. Pojma nemam. Očito, tebi nije pisao. Misli da je to smiješno. Benton se ne smije. – Zato što si ti mrtav, kužiš? Marino pretpostavlja da Benton nije shvatio šalu. Pa, u zatvoru, ako zatvorenik poštu koju šalje označi s Pravna pošta ili Pošta za medije, zatvorski je službenici ne smiju otvoriti. Prema tome, ako se Vukodlak dopisuje s nekim iz medija ili nekim pravnikom, informacija je povjerljiva. Počne cupkati naljepnicu pivske boce, nastavljajući govoriti kao da Benton pojma nema o unutrašnjim pravilima kaznionica, u kojima je tijekom svoje karijere razgovarao sa stotinama nasilnih zločinaca. ? – Jedino mjesto na koje možemo pogledati je popis odobrenih posjetilaca, budući da mnogi ljudi kojima te face pišu također dolaze i u posjete. Vukodlak ima popis. Da vidimo, guverner Teksasa, predsjednik… – Misliš, kao 'predsjednik Sjedinjenih Država'? Benton je na glasu po tome što sve informacije shvaća ozbiljno. Marino kaže: Da. Uznemiruje ga što vidi pokrete i reakcije koji pripadaju Bentonu i iz prošlosti, Bentonu s kojim je radio, Bentonu koji je bio njegov prijatelj. – Tko još? Benton ustane i uzima blok i olovku s uredne hrpe papira i časopisa pokraj računala na kuhinjskom stolu. Stavlja naočale sa žicanim okvirom, vrlo malene, lenonice, kakve, nikad ne bi nosio u svom prijašnjem životu. Ponovno sjeda i zapisuje vrijeme, datum i mjesto na čisti list papira. S mjesta na kojem sjedi, Mario uspije razabrati riječ prekršitelj, ali dalje od toga ne može pročitati Bentonov sitni, žvrljavi rukopis, posebno ne naopako. Marino odgovara: Na popisu su njegova majka i njegov otac. Pa to je pravi vic, nije li? Bentonova olovka zastaje. On podiže pogled. A što je s njegovim odvjetnikom. Roccom Caggianom? Marino njiše pivsku bocu na čijem se dnu ziba ostatak piva. Rocco? kaže Benton naglašenije. Hoćeš li mi reći?
Bijes i posramljenost jurnu preko Marinova lica. Samo imaj na umu da on nije moj, nije odrastao uz mene, ne poznajem ga, ne želim ga upoznati i propucao bih mu mozak jednako lako kao i svakom drugom gadu. – Genetički, on je tvoj sin, sviđalo se to tebi ili ne, odgovara Benton činjeničnim glasom. – Čak se i ne sjećam kad mu je rođendan. Marino otpisuje svoje jedino dijete mahanjem ruke i posljednjim gutljajem Budvveisera. Rocco Marino, koji je promijenio prezime u Caggiano, rođen je loš. Bio je on Marinova sramotna, prljava tajna, gnojni čir koji nikome nije pokazivao sve dok se Jean-Baptiste nije pojavio na sceni. Većinu svog života Marino je vjerovao da su Roccovi izopačeni izbori bili osobni – najgore čime je mogao kazniti oca kojega prezire. Čudno, ali Marino je u tome nalazio neku utjehu. Osobna je osveta bila bolja od ponižavajuće i bolne istine daje Rocco ravnodušan prema Marinu. To što je Rocco odabrao nema nikakve veze s Marinom. U najboljem slučaju, Rocco se smije Marinu, svom ocu, i smatra da je on gubitnik, komični murjak iz nijemog filma koji se odijeva kao svinja, živi kao svinja i koji jest svinja. Roccovo ponovno pojavljivanje u Marinovu životu bilo je puka slučajnost – paklenski smiješna slučajnost, prema Roccovim vlastitim riječima – kad se uspio pred sudnicom, poslije čitanja JeanBaptisteove optužnice, zaustaviti dovoljno da bi se obratio ocu. Rocco je bio duboko u organiziranom zločinu još otkako je bio dovoljno star da se počne brijati. Bio je ljigavi, podli odvjetnik Chandonneovih mnogo prije nego što je Marino i čuo za njih. – Znamo li gdje je Rocco ovih dana? pita Benton. Marinove oči postaju tamne i tupe, kao stari novčići. Moguće je – vrlo moguće – da ćemo ubrzo saznati. – A to znači što? Marino se uvali u kauč, kao da ga razgovor veseli i podiže mu ego. To znači da ovaj put ima limenke zavezane za dupe i nema o tome pojma. – A to znači što? ponovno pita Benton. – Interpol ga je označio kao bjegunca, a on toga nije svjestan. Lucy mi je rekla. Sasvim sam siguran da ćemo pronaći i njega i još mnogo drugih šupčina. – Mi? Marino ponovno sliježe ramenima, pokušava progutati još jedan gutljaj piva, ali umjesto njega uvuče zrak. Podriguje se i razmišlja o tome da ustane i ode po još jedno. – Mi je općenito rečeno, objašnjava on. Mi u smislu mi, dobri dečki. Rocco će nastradati zato što će natrapati na neki aerodrom i njegova mala Crvena obavijest pojavit će se na kompjuteru, a onda, opa, imat će lijepi par blistavih lisica na rukama, a možda i AR-15 uperen u glavu. – Za koji zločin? Uvijek se dosad uspio izvući sa svojim prljavim poslovima. To je dio njegova šarma. – Ja znam samo da su za njega izdali uhidbene naloge u Italiji. Tko kaže? – Lucy. Sve bih dao da budem onaj koji će mu uperiti AR-15 u glavu, samo, ja bih sigurno povukao obarač, kaže Marino, vjerujući da misli ozbiljno, ali nesposoban zamisliti taj prizor. Slika se ne želi pojaviti. – On je tvoj sin, tiho ga podsjeća Benton. Predlažem ti da se pripremiš za to kako ćeš se osjećati ako budeš imao bilo kakve veze s ičime što bi se njemu moglo dogoditi. Ne bih rekao daje tvoja potraga za njim ili bilo kojim drugim operativcem Chandonneovih nešto što je zakonski u tvojoj nadležnosti. Ili sad pod krinkom radiš za saveznu policiju? Stanka. Marino mrzi saveznu policiju. Neću osjetiti ništa. Pokušava se bezizražajno držati, ali živci mu počinju treperiti od bijesa i straha. Osim toga, ne znam čak ni gdje je, kvragu. Netko će ga drugi tamo vani uloviti, a onda će biti izručen Italiji, ako dovoljno dugo pozivi. Ni najmanje ne sumnjam da će ga Chandonneovi smaknuti prije nego što bude imao priliku otvoriti usta. – Tko još? kreće Benton dalje. Tko je još na popisu?
– Nekoliko novinara. Nikad čuo za njih i, koliko ja znam, oni i ne postoje. Oh, da, ovo je super. Vukodlakov ljepuškasti brat, Jean-Paul Chandonne, poznat još i kao Jay Tallev. Baš bih volio da to kopile svrati do zatvora da mu strpamo dupe iza rešetaka, gdje može zajedno sa svojim dupeglavim, ružnim bratom čekati smrtnu kaznu. Benton prestane pisati, prolazni osjećaj leti kroz njegov pogled na spomen imena Jaya Tallevja. Pretpostavljaš da je još uvijek živ. Znaš li to pouzdano? – Nemam razloga misliti drugačije. Nagađam da je pod zaštitom obitelji i negdje živi udobnim životom dok se i dalje bavi obiteljskim poslom. Dok sve to govori, Marinu pada na pamet kako Benton vjerojatno zna da je Talley zapravo Chandonne koji se prodao pod Amerikanca, postao agent ATF-a i uspio se dočepati položaja časnika za vezu s Interpolovim glavnim stožerom u Francuskoj. Marino u mislima pretražuje sve što je u javnosti bilo objavljeno o Jean-Baptis-teovu slučaju. Nije siguran je li se spominjala Scarpettina veza s Tallevjem dok su još i ona i pola svijeta vjerovali da je on samo zgodna velika zvjerka, agent koji govori deset jezika i koji je studirao na Harvardu. Benton ne mora znati što je bilo između Scarpette i Talleyja. Marino se luđački nada da Benton nikad neće saznati. – Čitao sam o Jayu Tallevju, kaže Benton. Vrlo je pametan, vrlo uglađen, iznimno sadističan i opasan. Iskreno sumnjam u to da je mrtav. – Uhhhhh… Marinove su se misli razletjele kao preplašene ptice. A što si, na primjer, pročitao? – Nije nikakva tajna daje on Jean-Baptisteov brat blizanac. Dvojajčani blizanac. Bentonovo je lice bezizražajno. – To je najluđa stvar koju sam ikad čuo. Marino odmahuje glavom. Zamisli. On i Vukodlak, rođeni u razmaku od samo nekoliko minuta. I pazi ovo, jedan brat izvuče kraću slamku, a drugi, Tallev, dobije same asove. – On je nasilni psihopat, odvraća Benton. Ja to baš ne bih nazvao samim asovima. – Njihova je DNK tako slična, nastavlja Marino, da treba testirati na gomilu markera da skužiš kako gledaš u DNK dvojice različitih ljudi. Marino zastaje, lagano očajan, dok nastavlja cupkati naljepnicu pivske boce. Nemoj tražiti od mene da ti objasnim testove i ta DNK sranja. Doktorica je sve to prokužila… – Tko je još na popisu? prekida ga Benton. Marinovo lice postaje bezizražajno. Na popisu posjetitelja. – Taj popis je smeće. Siguran sam da nitko s tog popisa nikad nije došao posjetiti Ivana Krstitelja, osim njegova odvjetnika. – Tvog sina, Rocca Caggiana. Ne dopušta Marinu da zaobiđe tu činjenicu. Još netko? ustraje Benton, pišući bilješke. – Pokazalo se da sam i ja na popisu. Nije li to slatko? A onda mi moj novi dopisni prijatelj Vukodlak pošalje poštu. Pismo za mene i jedno za doktoricu, koje joj nisam dao. Marino ustaje kako bi si donio još jedno pivo. Trebaš i ti jedno? Benton mu kaže: Ne. Uzevši svoju jaknu, Marino kopa po jednom pa po drugom džepu i pronalazi presavijene komade papira. – Slučajno ih imam sa sobom. Fotokopije, uključujući i omotnice. – Popis. Benton odbija skrenuti s teme. Pa valjda si donio sa sobom primjerak popisa. – Ne treba mi kopija tog prokletog popisa. Marinova se razdraženost vidi. Koji je to vrag s tobom i tim prokletim popisom? Mogu ti točno reći tko je na njemu. Ljudi koje sam već nabrojio, plus dvoje novinara. Carlos Guarino i Emmanuelle La Fleur. Izgovor mu je nerazumljiv i Benton ga moli da mu slovka imena. Navodno žive na Siciliji i u Parizu. Stvarao postojeći ljudi? – Na Internetu nema ni traga člancima s njihovim potpisom, a Lucy je tražila. – Ako ih Lucy ne može pronaći, onda ne postoje, zaključuje Benton.
– Osim njih, na Vukodlakovu je popisu, dodaje Marino, ni manje ni više nego Jaime Berger, koja bi mu tužila dupe da mu je bilo suđeno u New Yorku, za onu novinarku koju je tamo umlatio. Bergerica je prava mustra, ona i doktorica se dugo poznaju. Prijateljice su. Benton sve to zna i ne reagira. Bilježi. – I na kraju, vjerojatno i najmanje važan, neki tip po imenu Robert Lee. – Njegovo ime zvuči prilično stvarno. Da mu slučajno srednji inicijal nije E.? zajedljivo primjećuje Benton. Jesu li se Jean-Baptiste i taj Robert Lee dopisivali, za slučaj da gospodin Lee nije umro prije stotinjak godina? – Sve što ti ja mogu reći jest da je on na popisu posjetitelja. O bilo kakvoj pošti koja je povjerljiva zatvor ne želi razgovarati, pa pojma nemam kome još Vukodlak piše i od koga dobiva ljubavna pisma.
18 Marino rastvara i zaglađuje pismo koje mu je poslao Jean-Baptiste i počinje čitati: Bonjour, mon cherie ami, Pete… Prekida se i podiže pogled, mršteći se. Možeš li vjerovati da me zove Pete? E, to me fakat raspizdilo. – Više od toga da te zove mon cherie ami? pita Benton zajedljivo. – Ne volim da me gadovi zovu po imenu. To je jedna od stvari koje su mi važne. – Molim te, čitaj, kaže Benton s tračkom nestrpljivosti, a ja se nadam da više nema ničeg na francuskom. Kad je ovo pismo poslano? – Prije manje od tjedan dana. Uredio sam da dođem ovamo što sam brže mogao. Da te vidim… oh, sranje, zvat ću te Benton. – Zapravo ne, nećeš. Molim te, čitaj dalje. Marino pali još jednu cigaretu, duboko udiše i nastavlja: Samo da ti javim da puštam kosu. Zašto? Ali naravno da je to zato što su mi odredili datum kad ću umrijeti. Bit će to 7. svibnja u deset navečer. Ni minute kasnije, pa se nadam da ćeš biti tamo kao moj posebni gost. Ali prije toga, mon ami, moram završiti jedan posao, pa ću ti ponuditi nešto što nećeš moći odbiti (kao što kažu u filmovima). Nikad ih nećete pohvatati bez mene, Jean-Baptistea. To će biti kao hvatanje tisuća riba u vrlo veliku mrežu. Ja sam mreža. Postoje dva uvjeta. Jednostavni su. Neću priznati ništa, osim madame Scarpetti koja je zatražila moje dopuštenje da je primim i kažem joj što znam. Nitko drugi ne smije biti prisutan. Imam još jedan uvjet koji njoj nije poznat. Ona mora biti liječnica koja će mi dati smrtonosni koktel, kako ga zovu. Madame Scarpetta mora biti ta koja će me ubiti. Duboko sam uvjeren da ona, pristane li, neće prekršiti obećanje koje mi je dala. Vidiš kako je dobro poznajem. A bientot, Jean-Baptiste Chandonne – A pismo namijenjeno njoj? naglo pita Benton, ne želeći izgovoriti Scarpettino ime. – Ista stvar. Manje-više. Marino mu ga ne želi pročitati. Imaš ga u ruci. Pročitaj ga. Marino otresa pepeo u čašu za vodu, žmirkajući na jedno oko dok ispuhuje dim. Dat ću ti skraćenu verziju. – Nemoj me štititi, Pete, kaže tiho Benton. – U redu. Ako ga želiš čuti, ja ću ga pročitati. Ali mislim da to nije nužno i ti bi možda trebao… – Molim te, pročitaj ga. Benton sad zvuči iscrpljeno. Pogled mu nije tako usredotočen i uvalio se u naslonjač.
Marino se nakašljava dok razmata još jedan list običnog bijelog papira. Počinje: Mon cheri atnour, Kay… Podiže pogled prema Bentonovu bezizražajnom licu. Iz njega je istekla boja, koža mu je nezdrave boje ispod osunčanog tena. Moje je srce silno bolesno zato što još nisi odredila vrijeme kad ćeš me doći posjetiti. Ne razumijem. Naravno, i ti osjećaš isto što i ja. Ja sam tvoj lopov u noći, veliki ljubavnik koji te došao oteti, a ipak, ti si to odbila. Odbacila si me i povrijedila. Sad se zacijelo osjećaš prazno, dosadno ti je dok čezneš za mnom, madame Scarpetta. A kako sam ja? Meni nije dosadno. Ti si ovdje sa mnom, u mojoj ćeliji, bez vlastite volje, posve sam te opčinio. Zacijelo to znaš. Zacijelo to osjećaš. Da vidimo, znam li brojiti? Četiri, pet ili petnaest puta na dan kidam te vrlo lijepe kostime koje nosiš – visoka moda madame Scarpette, liječnice, odvjetnice, šefice. Sve kidam golim rukama i zagrizam u one velike sise dok ti drhtiš i umireš s užitkom… – Ima li ovo kakvu svrhu? Bentonov glas praska poput igle pištolja povučene unatrag. Ne zanima me pornografsko slinjenje. Sto on zapravo želi? Marino ga tvrdo gleda, zastaje, pa okreće list papira. Znoj se u grašcima pojavljuje na njegovoj proćelavoj glavi i kotrlja mu se niz sljepoočnice. Čita ono što je na stražnjoj strani običnoga bijelog lista papira: Moram te vidjeti! Ne možeš pobjeći osim ako ti je svejedno što će umrijeti još nedužnih ljudi. Doduše, nitko nije nedužan. Reći ću ti sve što je nužno. Ali moram te gledati uživo dok govorim istinu. A onda ćeš me ubiti. Marino prestaje čitati. Još sranja koja ne trebaš čuti… A ona o ovome ne zna ništa? – Pa, obilazi Marino kao mačak oko vruće kaše, zapravo ne. Kao što sam rekao, nisam joj ga pokazao. Sve što sam joj rekao bilo je da sam dobio pismo i da je Vukodlak želi vidjeti, te da je voljan mijenjati informacije za njezin posjet. I da želi da ona bude ta koja će mu sprašiti injekciju. – Uobičajeno je da se kaznionice koriste liječnicima iz slobodnog svijeta, običnim doktorima izvana, koji daju smrtonosni koktel. Bentonova je primjedba čudna, kao da ono stoje Marino upravo rekao nije na njega nikako djelovalo. Jeste li pisma ispitali ninhidrinom? Sad mijenja temu. Jasno da to ne mogu znati, budući da su ovo fotokopije. Kemijski ninhidrin reagirao bi na aminokiselinu iz otisaka prstiju, zbog čega bi dijelovi izvornog pisma postali tamnoljubičasti. – Nismo ih željeli oštetiti, odgovara Marino. – A stoje s crnim svjetlom? Nešto što ne razara, nešto kao kriminalistički mikroskop? Kad Marino ne odgovori, Benton ga ubada očitom istinom. – Nisi učinio ništa kako bi dokazao da su ovo pisma Jean-Baptis-tea? Samo si pretpostavio? Isuse. Benton protrlja lice. Isuse Kriste. Došao si ovamo – ovamo – tako riskirao, a čak nisi ni siguran da su ta pisma stigla od njega? Daj da pogađam. Nisi dao ni stražnji dio markica ni preklope omotnica testirati na DNK. A što je s poštanskim žigovima? S povratnom adresom? – Nema povratne adrese – njegove, mislim – niti poštanskog žiga koji bi nam mogao reći odakle su pisma poslana, priznaje Marino koji se sad obilno znoji. Benton se naginje naprijed. Što? Predao ih je na ruke? Povratna adresa nije njegova? Koga ti vraga pričaš? Kako ti je mogao poštom poslati nešto a da nema poštanskog žiga? Marino razmata još jedan komad papira i dodaje mu ga. To je fotokopija bijele omotnice veličine 20 puta 27 centimetara, s unaprijed otisnutom adresom i poštarinom plaćenom za neprofitnu organizaciju, Nacionalnu Akademiju za Pravdu. – Pa, pretpostavljam da smo ovo obojica već vidjeli, kaže Benton, gledajući fotokopiju, budući da smo članovi NAP-e veći dio svojih života. Odnosno, ja sam barem nekoć bio. Žao mi je što to moram
reći, ali više nisam na njihovu popisu. Zastaje, primjećujući daje riječ Tiskanica prekrižena odmah ispod unaprijed tiskane markice za plaćenu poštarinu. – Pa, jednom za promjenu nemam nikakvo moguće objašnjenje, kaže on. – To je stiglo u moj poštanski sandučić, objašnjava Marino. NAP-ina omotnica, a kad sam je otvorio, u njoj su bila dva pisma. Jedno za mene, drugo za doktoricu. Zalijepljena, označena s Pravna pošiljka, pretpostavljam za slučaj da netko u zatvoru bude znatiželjan zbog NAP-ine omotnice i odluči je poderati. Jedino što je još na omotnicama bilo napisano, to su bila naša imena. Obojica muškaraca šute na trenutak. Marino puši i pije pivo. – Pa, ja imam jednu mogućnost, jedino što mi pada na pamet, kaže tad Marino. Provjerio sam s NAP-om i, od upravitelja zatvora naniže, pedeset šestero službenika su njezini članovi. Ne bi bilo neobično vidjeti neku od tih omotnica kako leži uokolo. Benton odmahuje glavom. Ali adresa je otisnuta, strojno otisnuta. Kako bi to Chandonne mogao izvesti? – Kvragu, kako ti možeš izdržati u ovoj rupi? Zar nemaš čak ni klimu? I da, jesmo pregledali omotnice u kojima su stigla pisma, ali imaju samoljepivu vrpcu. Tako da ništa nije morao lizati. To je izbjegavanje teme i Marino to zna. Otpale stanice kože mogu se zalijepiti za samoljepivu vrpcu. Ne želi odgovoriti na Bentonovo pitanje. – Kako je Chandonne uspio tebi poslati pisma u ovakvoj omotnici? Benton trese fotokopiju pred Marinovim nosom. I nije li ti barem malo čudno što je tiskanica prekrižena? Zbog čega bi to moglo biti? – Pa, pretpostavljam da nema druge nego natjerati Vukodlaka da nam objasni, grubo odgovara Marino. Nemam jebenog pojma. – A ipak, čini se kako ti pouzdano znaš da ih je poslao Jean-Baptiste. Benton odmjerava svaku riječ. Pete. Ovo je ispod tvoje razine. Marino briše čelo rukavom. Gledaj, dobro, činjenica je da nismo dobavili nikakve znanstvene dokaze. Ali to nije zato što nismo pokušali. Pokušali smo Luma-Liteom i pokušali smo dobiti DNK, ali zasad je sve čisto kao suza. – Mitohondrijska DNK? Jeste li pokušali s tim? – A čemu? To bi trajalo mjesecima, a on će dotad već biti mrtav. Osim toga, ionako nema jebenog načina da to dobijemo. Za Boga miloga, zar ti ne misliš da taj šupak uživa u tome što se nekako uspio dočepati omotnice Nacionalne Akademije za Pravdu? Zar to nije pravo 'jebi se'? Zar ne misliš da svršava pri pomisli da mi obavljamo sve te testove, kad on zna da ćemo završiti na nuli? Sve što je bilo potrebno bilo je da, kad je nešto dodirivao, omota ruke toaletnim papirom ili nečim sličnim. – Možda, kaže Benton. Marino samo što nije eksplodirao. Izluđen je preko svojih granica. – Polako, Pete, kaže Benton. Imao bi loše mišljenje o meni da to nisam pitao. Marino zuri u stranu, ne trepćući. ? – Moje mišljenje? nastavlja Benton. On je napisao pisma i pom-; no je pazio da ne ostavi dokaze. Ne znam kako se uspio poslužit! omotnicom Nacionalne Akademije za Pravdu i da, to je veliko 'jebi se'. Da ti pravo kažem, iznenađuje me što ti se već prije nije javio.? Pisma zvuče autentično. Nema u njima ničeg šupljeg i prevarantskog. Znamo da Jean-Baptiste ima fetiš grudi. Kaže to klinički. Znamo da vrlo vjerojatno posjeduje informacije koje bi mogle uništiti njegovu kriminalnu obitelj i kartel. Uklapa se u njegovu nezajažljivu potrebu za dominacijom i kontrolom to što je na onakav način izložio svoje uvjete. – A što je s njegovom tvrdnjom da je doktorica zatražila da ga vidi? – Reci ti meni. – Nikad mu nije pisala. Izravno sam je to pitao. Zašto bi, kvragu, pisala tom govnaru? Ispričao sam joj za omotnicu Nacionalne Akademije za Pravdu, da su pisma za nju i za mene stigla u istoj omotnici. Pokazao sam joj fotokopiju…
– Čega? upada Benton. – Fotokopiju omotnice Nacionalne Akademije za Pravdu. Marino postaje očajan. One u kojoj je stiglo i moje i njezino pismo od Vukodlaka. Rekao sam joj, ako i sama dobije jedno od tih prokletih pisama Nacionalne Akademije za Pravdu, da ga nikako ne otvara, da ga čak i ne dodirne. Vjeruješ li ti zaista kako on želi da ona bude njegov krvnik? – Ako namjerava umrijeti… – Namjerava? prekida ga Marino. Ne bih rekao da dobrog starog Vučka netko pita za to. – Mnogo se može dogoditi između sad i tad, Pete. Sjeti se kakve on veze ima. Ja ne bih bio previše siguran ni u što. I usput, kad je Lucy dobila svoje pismo, je li i ono bilo poslano u omotnici Nacionalne akademije za pravdu s plaćenom poštarinom? – Da. – Fantazija o liječnici koja mu daje smrtonosnu injekciju i promatra ga kako umire njemu bi bila erotična, zamišljen je Benton. – Ali ne bilo koja liječnica. Govorimo o Scarpetti! – On do samog kraja muči žrtvu, dominira drugim ljudskim bićem i kontrolira ga do samog kraja, prisiljava osobu da počini djelo koje će ostaviti doživotan ožiljak. Benton zastaje, pa dodaje: Ako nekoga ubiješ, nikad ga nećeš zaboraviti, zar ne? Moramo ta pisma shvatiti ozbiljno. Zaista vjerujem da su stigla od njega – bez obzira na to ima li ili nema otisaka prstiju ili DNK. – Da, i ja vjerujem da su njegova, kao i to da ozbiljno misli to što kaže i zato sam ovdje, ako to još nisi prokužio. Ako možemo natjerati Vukodlaka da propjeva, oborit ćemo se na sve pomoćnike njegovog tatice i izbaciti kartel Chandonneovih iz posla. I onda ti više nećeš imati nikakvog razloga za brigu. – Tko srnom? – Volio bih da me to prestaneš ispitivati! Marino ustaje kako bi uzeo još jedno pivo. Bijes i frustracija ponovno plamte. Zar ne shvaćaš? dovikuje on, prekapajući po hladnjaku. Poslije sedmog svibnja, nakon što dobijemo što nam treba i Vukodlak bude mrtav, ti više nećeš imati razloga biti Tomkako-se-ono-zove! – Tko smo mi? Marino frkće kao bik dok otvara bocu, ovaj put Dos Equisa. Mi sam ja. Mi je Lucy. – Zna li Lucy da si me danas došao posjetiti? – Ne. Nisam nikome rekao, niti ću. – Dobro. Benton se ne miče u svom naslonjaču. – Vukodlak nam daje pijune koje možemo izbaciti s ploče, planira Marino dalje bez njega. Možda nam je već dao prvog pijuna kad je otkucao Rocca. Mogu samo pretpostaviti da gaje netko otkucao, ako je tako naglo postao bjegunac. – Shvaćam. Kako časno od Chandonnea, ako je prvi pijun tvoj sin. Hoćeš li posjetiti Rocca u zatvoru, Pete? Marino iznenada razbija pivsku bocu u sudoperu. Staklo se krha. Velikim koracima prilazi Bentonu i unosi mu se u lice. – Začepi više s njim, čuješ me? Nadam se da će u zatvoru dobiti jebeni AIDS i umrijeti! Sva ta patnja koju je prouzročio! Sad bi bilo prokleto dobro daje on na redu! – Čija patnja? Benton ne uzmiče pred Marinovim vrućim dahom koji miriše na pivo. Tvoja patnja? – Za početak, patnja njegove majke. A onda broji dalje. Marinu je još uvijek teško misliti na Doris, svoju bivšu ženu i Roccovu majku. Ona je bila Marinova ljubav kad je bio u naponu snage. I dalje je mislio o njoj kao o svojoj ljubavi, čak i kad je davno prestao obraćati pozornost na nju. Zaprepastio se kad ga je ostavila zbog drugog muškarca.
Dok sve to prolazi Marinovim mislima, on viče na Bentona: Moći ćeš se vratiti kući, ti, jebeni idiote! Moći ćeš ponovno živjeti svoj život! Marino sjeda na kauč, teško dišući, lica tako ljubičasta da podsjeća Bentona na 575M Maranello Ferrari koji je viđao u Cambridgeu. Ta boja tamnog burgundca naziva se barcetta, a razmišljanje o tom automobilu podsjeća ga na Lucy koja je uvijek bila zaljubljena u snažne i brze strojeve. – Moći ćeš vidjeti doktoricu, i Lucy, i… – Netočno, šapće Benton. Jean-Baptiste Chandonne samoga je sebe izmanipulirao u ovaj položaj. Nalazi se upravo tamo gdje želi biti. Spoji točkice, Pete. Vrati se do toga kako je počelo nakon što je uhićen. Sve je šokirao time što je ponudio ničim iznuđeno priznanje još jednog ubojstva, ovaj put u Teksasu i onda se, od svih stvari, izjasnio krivim. Zašto? Zato što je htio biti izručen Teksasu. To je izabrao on, a ne guverner Virginije. – Nema šanse, sumnjičav je Marino. Naš ambiciozni guverner nije htio raspizditi Washington time što će raspizditi Francuze – svjetsko središte protivljenju smrtnoj kazni. I tako smo Chandonnea predali Teksasu. Benton odmahuje glavom. Nije tako. Jean-Baptiste je predao Jean-Baptistea Teksasu. – A kako bi ti to, kvragu, mogao znati? Razgovaraš s ljudima? Mislio sam da ne razgovaraš s nikim. Benton ne odgovara. – Ne razumijem, nastavlja Marino. Zašto bi Vukodlaku bilo stalo do Teksasa? – Znao je da će tamo brzo umrijeti, a htio je umrijeti brzo. To je dio njegova velikog plana. Nije imao namjere petnaest godina trunuti čekajući smrtnu kaznu. A njegove šanse za muljažu u Teksasu su mnogo veće. Virginia bi se lako mogla pokoriti političkom pritisku i odgoditi njegovo smaknuće. Osim toga, Virginia je klaustrofobična. Svaki bi njegov pokret bio pod pomnim nadzorom. Uspio bi se izvući s mnogo manje toga, jer bi policajci i zatvorski službenici kao svoju misiju shvatili to da se brinu za njegovu sigurnost i dobro ponašanje. Nadzirali bi ga do krajnjih granica. Nemoj mi reći da njegova pošta, kad bi bio u Virginiji, ne bi bila potajno provjerena. Kvragu i njegova zakonska prava. – Virginia bi ga rado spržila, raspravlja Marino. Poslije onoga stoje učinio. – Ubio je trgovačku službenicu. Ubio je policajca. Zamalo je ubio glavnu sudsku patologinju. Tadašnji guverner sad je senator i predsjednik Nacionalnog demokratskog odbora. Nije raspizdio Washington, jer nije htio raspizditi Francuze. Ali guverner Teksasa, koji je sad u svom drugom mandatu i koji je, usput budi rečeno, republikanac lak na obaraču, ne daje ni pišljiva boba za to koga će raspizditi. – Glavnu sudsku patologinju? Pa ti se ne možeš natjerati ni da izgovoriš njezino ime, zar ne? izjavljuje Marino s nevjericom.
19 Prije nekoliko godina, Kay, teta Lucy Farinelli, prisjetila se anegdote vezane uz odrubljenu glavu njemačkog vojnika koji je stradao u Drugome svjetskom ratu. Tijelo mu je bilo pronađeno zakopano u pijesku, negdje u Poljskoj, prepričala je ona Lucy, a sušni uvjeti zadivljujuće su očuvali njegovu kratku, arijevsku plavu kosu, privlačne crte lica, čak i trodnevnu bradicu na obrazima. Kad je Scarpetta ugledala glavu u izložbenom sanduku poljskog instituta za forenzičnu medicinu, kad je tamo gostovala kao forenzična predavačica, pao joj je na pamet, tako je rekla, muzej voštanih figura Madame Tussaud. – Prednji su mu zubi slomljeni, nastavila je Scarpetta s pričom, objašnjavajući kako joj se nije činilo da su oštećeni zubi posmrtni artefakt, niti da su takvi zbog predsmrtne ozljede koja se dogodila oko ili prilikom smrti nacista dječačkog izgleda. Jednostavno, loše se brinuo za svoje zube. Metak s
male udaljenosti u desnu sljepoočnicu, navela je ona uzrok nacistove smrti. Ulazni kut rane ukazuje na to kako je bilo usmjereno oružje – u ovom slučaju prema dolje. Kod samoubojstva je često slučaj da je cijev uperena ravno ili prema gore. U ovom slučaju nema barutne prašine jer je rana bila očišćena, kosa oko nje obrijana u mrtvačnici, kamo su poslali mumificirane ostatke kako bi se uvjerili da se smrt nije dogodila nedavno, ili su mi barem tako rekli kad sam predavala na Pomorskoj medicinskoj akademiji. Jedini razlog zbog kojega se Lucy prisjeća odrubljene nacistove glave dok joj automobil pretražuju na sjeveroistočnoj njemačkoj granici jest taj stoje njemački graničar zgodan, plavook i plavokos, a doimlje se premladim da bi bio zaražen kroničnom dosadom dok se naginje u njezin unajmljeni crni Mercedes i ručnom svjetiljkom pretražuje kožna sjedala. Potom svjetlom prelazi preko crnih sagova na podu, a snažna zraka osvjetljava Lucvnu izlizanu kožnu aktovku i Nikeove vrećaste putne torbe straga. Nekoliko puta svjetlom probode prednje suvozačko sjedalo, a onda se okreće i odlazi do prtljažnika koji otvara pritiskom. Zatvara ga, jedva bacivši pogled. Da se potrudio otvoriti patent na one dvije vrećaste torbe i prekopati kroz odjeću, otkrio bi taktičku borbenu palicu. Ona uglavnom izgleda kao crni plastični držak štapa za pecanje, ali brz trzaj zgloba produžuje ju u šezdeset centimetara dug, tanak štap od karboniziranog čelika, sposoban slomiti kosti i prorezati meko tkivo, uključujući i unutrašnje organe trbuha. Lucy je spremna objasniti posjedovanje oružja, koje je razmjerno nepoznato i slabo se koristi, osim u policiji. Ustvrdila bi da joj je pretjerano zaštitnički nastrojeni zaručnik dao palicu za samoobranu, zato što je poslovna žena i često putuje sama. Nije zapravo sasvim sigurna kako se njome rukuje, postiđeno bi objasnila, ali on je inzistirao i uvjeravao je kako je sasvim bezopasno spremiti je u prtljagu. Ako policija i zaplijeni palicu, pa što? Ali Lucy osjeća olakšanje što nije otkrivena i što graničar u blijedozelenoj uniformi, koji u kućici pregledava njezinu putovnicu, ne izgleda kao da je znatiželjan zašto se ta mlada Amerikanka sama usred noći vozi u Mercedesu. – Što je svrha vašeg posjeta? pita on na lošem engleskom. – Geschaft. Ne kaže mu kakav posao, ali za svaki slučaj ima spreman odgovor. On podiže telefonsku slušalicu i kaže nešto što Lucy ne uspijeva razabrati, ali osjeća da ne govori o njoj ili, ako i govori, to nije ništa važno. Očekivala je da će joj prekopati po stvarima i pripremila se na to. Očekivala je da će je ispitivati. Ali graničar koji je podsjeća na odrubljenu glavu vraća joj putovnicu. – Danke, kaže ona pristojno, dok ga u sebi označuje kao trag Narr. Svijet je pun lijenih budala kakva je i on. On joj maše da prođe. Ona sporo kreće naprijed, prelazi granicu i ulazi u Poljsku, a onda drugi graničar, ovaj put Poljak, provodi istu rutinu. Nema nikakve muke, nikakve temeljite pretrage, ni naznake ičega osim pospanosti i dosade. Ovo je isuviše jednostavno. Paranoja se gnijezdi. Ona se prisjeća kako nikad ne bi trebala vjerovati ničemu stoje isuviše jednostavno, pa zamišlja gestapovce i esesovce, okrutne sjene iz prošlosti. Strah se pojavljuje kao tjelesni zadah, strah koji je neutemeljen i iracionalan. Znoj joj se slijeva niz rebra, ispod vjetrovke, dok razmišlja o Poljacima, svladanima i obespravljenima, bez vlastitih imena i života tijekom rata koji ona poznaje samo iz povijesnih udžbenika. Nije to mnogo drugačije od načina na koji postoji Benton Wesley i Lucy se pita što bi on mislio i osjećao da zna kako je ona u Poljskoj i zašto je tamo. Ne prođe ni dan da on ne baci sjenu na njezin život.
20 Njezino se profesionalno iskustvo ne primjećuje osim ako ga ona ne pokaže namjerno, kao oružje. Još je bila u srednjoj školi kad je počela stažirati za FBI i osmislila njihov program umrežene kriminalističke umjetne inteligencije, poznat kao CAIN. Kad je diplomirala na Sveučilištu u Virginiji, postala je FBI-eva posebna agentica i dobila slobodne ruke kao računalna i tehnička stručnjakinja. Naučila je pilotirati helikopterom i postala prva žena pripadnica FBI-eve posebne ekipe za spašavanje talaca. Neprijateljstva, maltretiranje i grube aluzije slijedili su je na svakom zadatku, raciji i luđački napornom treningu. Rijetko bi bila pozvana pridružiti se muškarcima i popiti s njima pivo u Akademijinu baru zvanom Soba za sastanke. Nisu joj pričali povjerljive priče o neuspješnim racijama, o ženama i djeci ili djevojkama. Ali motrili su je. O njoj se govorilo pod tuševima. Njezina je karijera u FBI-u bila prekinuta jednog vlažnog listopadskog jutra kad su ona i njezin partner iz ekipe za spašavanje talaca, Rudy Musil, ispucavali borbeno devetmilimetarsko streljivo u Akademijinoj Gumenoj kući. Kao što joj ime kaže, iznimno opasna zatvorena streljana bilaje ispunjena starim automobilskim gumama preko kojih su taktički agenti mogli zaranjati, zavlačiti se pod njih, trčati oko njih i iza njih se skrivati dok su uvježbavali manijakalne manevre. Rudy je teško disao i znojio se dok je čučao iza humka • guma i gurao još jedan spremnik u svoj Glock, vireći iza izlizane Michelinke u potrazi za Lucy, svojom partnericom. – U redu. Izađi na čistac, doviknuo joj je kroz dim oružja. Kakve su tvoje seksualne preferencije?– Seviti se što češće mogu! Ponovno je napunila oružje i zapela : iglu dok se kotrljala između hrpa guma, a onda ispalila pet metaka prema poskočnoj meti udaljenoj desetak metara. Hici ispaljeni ravno u glavu mete bili su tako zgusnuti da su nalikovali na mali cvijet. – Oh, zaista? Dva su metka glasno zveknula iskočnog negativca sa strojnicom u rukama. Dečki i ja smo se kladili. Rudvjev se glas približio dok je on potrbuške puzao preko prljavog betonskog poda. Probio se kroz kule od čađavih guma i zgrabio Lucy, koja ništa nije slutila, za njezine čelikom pojačane borbene čizme. – Imam te! Nasmijao se i odložio pištolj navrh gume. – Jebote, jesi poludio? Lucy je ispalila posljednji metak iz komore pištolja, a izbačeni spremnik odskočio je od poda. Koristimo bojevo streljivo, jebeni idiote! – Daj mi tu stvar da je vidim. Rudy se uozbiljio. Ne zvuči mi dobro. Uzeo je od nje pištolj i ispustio spremnik. Opruga se razvukla. Protresao je pištolj prije nego što gaje smjestio na gumu, do svojega. Aha. Prvo pravilo: nikad nemoj ostati bez oružja. Bacio se na nju, smijući se dok se s njom hrvao, nekako vjerujući daje to ono stoje čekala, te daje uzbuđena i da ne misli ozbiljno kad je nastavila vrištati: Skidaj se s mene, šupčino! Naposljetku je sputao njezine ručne zglobove jednom svojom snažnom rukom. Druguje uronio u njezinu košulju i gurnuo joj jezik u usta dok joj je podizao grudnjak. Dečki kažu, dahtao je, da si lezbača samo zato – petljao je oko pojasa njezinih hlača – što te ne mogu imati… Lucy je zagrizla u donju Rudvjevu usnicu i snažno zveknula čelom o hrbat njegova nosa. Ostatak dana proveo je u ambulanti. Odvjetnici FBI-a podsjetili su je kako parnica nikome ne bi koristila, posebno zato što je Rudy bio uvjeren kako je ona to željela i što je imao uvjerljiv razlog da u to vjeruje. Lucy je rekla Rudvju da to želi što češće može, s oklijevanjem je on izjavio u formularima koje je bio prisiljen ispuniti za Unutrašnju kontrolu.
– Istina je, mirno se složila Lucy tijekom davanja iskaza pod zakletvom, pred odborom od petero odvjetnika, od kojih nijedan nije predstavljao nju. Rekla sam to, ali nisam rekla da to želim s njim ili bilo s kim upravo tad, usred bojeve paljbe, usred Gumene kuće, usred manevra i usred menstruacije. – Ali zavodili ste ga u prošlosti. Dali ste agentu Musilu razloga vjerovati da vam je privlačan. – Kakvog razloga? Lucy je pod zakletvom bila zbunjena. Tu i tamo bih mu ponudila žvakaću gumu, pomogla mu očistiti oružje, družila se s njim dok smo trčali Cestom od žute cigle i drugim vježbalištima s preprekama, a najgore je ono u bazi marinaca, zezala sam se s njim, na takve stvari mislite? – To je mnogo vremena koje ste provodili zajedno, složili su se odvjetnici jedan s drugim. – On je moj partner. Partneri provode prilično vremena zajedno. – Svejedno, činilo se da agentu Musilu posvećujete mnogo svog vremena i pozornosti, a to uključuje i osobnu pozornost, kao na primjer pitanja o tome kako je proveo vikende i praznike, a kad je bio na bolovanju, telefonirali ste mu kući. – Možda se ono što ste nazvali zezanjem moglo protumačiti kao flert. Mnogi se ljudi šale kad flertuju. Odvjetnici su se ponovno složili, a stoje bilo još gore, među njima su bile dvije žene – žene u muškaračkim kostimima sa suknjom i u cipelama s visokim petama, žene čije su oči odražavale identifikaciju s agresorima, kao da su im zjenice bile naopako prilijepljene uz očne jabučice i pokazivale, umjesto svjetlije, tupu stranu, slijepu za ono što se nalazilo pred njima. Odvjetnice su imale mrtve oči ljudi koji ubijaju svoje ja da bi dobili što žele ili da bi se pretvorili u ono čega se boje. – Oprostite, rekla je Lucy kad joj se pozornost izoštrila i kad je počela izbjegavati mrtve oči. Nagazili ste me. Molim, ponovite, mrmljala je zrakoplovnim žargonom. – Molim? Tko vas je nagazio? Mrštenja. – Umiješali ste se u moj razgovor s tornjem. Ups, nema tornja. Ovaj dio zračnog prostora nije pod nadzorom i vi možete raditi što god želite. Je li tako? Još mrštenja. Odvjetnici su izmjenjivali poglede kao da je Lucy strašna čudakinja. – Nije važno, dodala je ona. – Vi ste privlačna, sama žena. Zar ne možete vidjeti na koji je način agent Musil mogao vaše šale, telefoniranje kući i tome slično, pogrešno protumačiti kao da ste seksualno zainteresirani za njega, agentice Farinelli? – Također je poznato da ste o sebi i agentu Musilu često govorili kao o 'yinuiyilangu'. – Stoput sam rekla Rudyju da je ylang malajsko stablo. Da budem preciznija, ylang-ylang. Stablo sa žutim cvjetovima iz kojih se destilira parfem… ali njegove uši nisu uvijek ugođene na pravu frekvenriju. Lucy se borila protiv smiješka. Odvjetnici su bilježili. – Nikad Rudyja nisam nazvala 'ylang'. Tu i tamo nazvala bih ga 'yang', a on j e mene zvao 'yag' bez obzira na to koliko sam mu puta rekla da riječ glasi yin, pojasnila je dalje Lucy. Tišina, pripremljene olovke. – To je povezano s kineskom filozofijom, Lucy je jednako tako mogla govoriti i školskoj ploči. Ravnoteža, nadopunjavanje. – Zašto ste se uzajamno nazivali… kako ono već? – Zato što smo bili kao prst i nokat. Je li vam poznat taj izraz? – Mislim da nam je poznat izraz kao prst i nokat. Ali još jednom kažem, takvi nadimci daju naslutiti odnos… – Ali ne onakav o kakvom vi govorite. Lucy je odgovorila bez gorčine, jer ni najmanje nije mrzila Rudvja. On i ja smo kao prst i nokat zato što se ni jedno od nas ne uklapa. On je Austrijanac, a drugi dečki zovu ga Musili, zato što je, citiram, pun govana, što se njemu ne čini ni najmanje smiješnim. A ja
sam lezbijka, mrziteljica muškaraca, jer ni jedna normalna žena koja voli muškarce ne bi htjela biti u ekipi za spašavanje talaca i ne bi bila jednako uspješna kao oni. Barem prema zakonima mačizma. Lucy je pretraživala mrtve oči žena i zaključila kako su i oči odvjetnika, muškaraca, također mrtve. Jedini znak života u njima bio je bljesak malih, bijednih stvorova koji su mrzili nekoga poput Lucy zato što se usuđivala pružiti otpor tome da je svladaju i uplaše. – Ovaj razgovor, iskaz, inkvizicija, što god to dođavola bilo, to je čisto sranje, rekla im je Lucy. Nemam ni najmanje namjere tužiti jebeni FBI. U Gumenoj kući sam se pobrinula sama za sebe. Nisam ja prijavila događaj, nego Rudy. On je morao objasniti svoje ozljede. On je preuzeo odgovornost. Mogao je lagati. Ali nije, i nas se dvoje možemo pogledati u oči. Upotrijebila je riječ oči kako bi podsjetila odvjetnike na njihove mrtve poglede, kao da su odvjetnici nekako znali da su im oči mrtve i nesposobne vidjeti stvarnost koja se svijala pod istinom i raznim mogućnostima i koja je preklinjala ljudska bića da sudjeluju u njoj i u ratu protiv ljudi mrtvih pogleda koji su uništavali svijet. – Rudy i ja sami smo sebi bili posrednici, nastavila je Lucy mirno. Ponovno smo uspostavili svoje partnerstvo, a jedan parner ne čini ono što drugi ne želi, niti čini ikakvo djelo koje bi moglo izdati drugog partnera ili ga gurnuti na put nevolji. Osim toga, ispričao mi se. I mislio je to ozbiljno. Plakao je. – Špijuni se također ispričavaju. I također plaču. Rumenilo se penjalo uz vrat neprijateljski postavljene odvjetnice u prugastom kostimu i žgoljavim cipelama s visokim petama koje su podsjetile Lucy na običaj podvezivanja stopala. A vaše prihvaćanje njegove isprike nije moguće, agentice Farinelli. Pokušao vas je silovati. Naglasila je bit, pretpostavivši da će ponovno poniziti Lucy i izvršiti nasilje nad njom tako što će pozvati muškarce odvjetnike da je zamisle golu i seksualno napadnutu na čađavom betonskom podu Gumene kuće. – Nisam znala da je Rudy optužen za špijuniranje, odgovorila je Lucy. Dala je otkaz FBI-u i zaposlila se u Uredu za borbu protiv alkohola, duhana, vatrenog oružja i eksploziva 4, koji FBI nepošteno smatra zbirkom zaostalih seljačina koje upadaju u ilegalne pecare i nose pojasove s alatom i puške. Postala je stručna istražiteljica požara u Philadelphiji, gdje je pomogla namjestiti ubojstvo Bentona Wesleyja, što je uključivalo i dobavu tijela iz anatomskih donacija koje su trebale biti secirane na medicinskom fakultetu. Mrtvi je muškarac bio postariji, s gustom sijedom kosom, a nakon što je izgorio u zapaljenoj zgradi, vizualna je identifikacija bila nepouzdana, ako ne i nemoguća. Sve stoje šokirana Scarpetta vidjela na prljavom, vodom natopljenom prizorištu bilo je pougljenjeno tijelo i lubanja bez lica, sa sijedom kosom, te ručni sat od titana koji je pripadao Bentonu Wesleyju. Po tajnim zapovijedima iz Washingtona, glavnom sudskom patologu iz Philadelphije bilo je naređeno da krivotvori sva izvješća. Na papiru, Benton je bio mrtav, samo još jedno ubojstvo dodano FBI-evoj kriminalističkoj statistici za 1997. godinu. Nakon stoje on nestao u crnoj rupi programa za zaštitu svjedoka, ATF je smjesta prebacio Lucy u područni ured u Miamiju, gdje se dragovoljno javila na opasan tajni zadatak i nagovorila nadređene da joj ga dodijele, usprkos činjenici da je glavni posebni agent tog slučaja bio suzdržan. Lucy je bila drska. Bila je nekontrolirana. Nitko njoj blizak, osim Petea Marina, nije shvaćao zašto. Scarpetta nije znala, nije čak ni izdaleka slutila istinu. Pretpostavljala je da Lucy proživljava gadnu fazu zato što ne može izaći na kraj s tim daje Benton mrtav, ali istina je bila to da Lucy nije mogla izaći na kraj s tim da je Benton živ. Unutar godine dana na svom novom poslu u Miamiju, ustrijelila je i ubila dvojicu dilera drogom u zasjedi koja je pošla po zlu. Usprkos snimkama videonadzora koje su jasno pokazivale da je spasila i sebe i život svoje tajne partnerice, počele su priče. Čule su se ružne glasine i dezinformacije, a administrativne su istrage 4 U izvorniku Bureau of Alcohol, Tobacco, Firearms and Explosives, skraćeno ATF.
slijedile jedna za drugom. Lucy je otišla iz ATF-a. Dala je otkaz saveznoj policiji. Unovčila je svoje dionice internetske tvrtke prije nego što se gospodarstvo zaljuljalo i srušilo poslije 11. rujna. Dio svog bogatstva uložila je, zajedno sa svojim iskustvom u službi zakona i svojim talentom, u stvaranje privatne istražiteljske agencije koju naziva Posljednja postaja. Tamo odlazite kad više nemate kamo. Ne oglašava se niti je navedena u bilo kojem imeniku.
21 Benton ustaje iz naslonjača i stavlja ruke u džepove. – Ljudi iz prošlosti, kaže on. Živimo mnoge živote, Pete, a prošlost je smrt. Nešto stoje završeno. Nešto što se ne može vratiti. Krećemo dalje i ponovno osmišljavamo sami sebe. – Ma kako sereš. Previše vremena provodiš sam, kaže Marino zgađeno, dok mu se srce ledi od straha. Zlo mije od tebe. Prokleto mi je drago što Scarpetta nije ovdje i što ovo ne može vidjeti. Ili bi možda trebala, pa da te konačno preboli kao što si ti očito prebolio nju. Prokletstvo, zar se u ovoj rupi ne može uključiti klima? Marino odlazi do prozorske jedinice i otvara je do maksimuma. – Znaš čime se ona bavi ovih dana ili ti se živo jebe? Ništa. Postala je prokleta savjetnica. Otpustili su je s mjesta glavne sudske patologinje. Možeš li to vjerovati? Jebeni guverner Virginije riješio je se zbog političkih sranja. A kad te najure usred skandala, ne dobivaš baš mnogo poslovnih ponuda, mahnita on dalje. Što se nje tiče, nitko je ne unajmljuje, osim ako se ne radi o nekom beznačajnom slučaju u nekom mjestu koje si nikoga ne može priuštiti, pa onda ona radi besplatno. Kao nekakvo glupo predoziranje drogom u Baton Rougeu. Glupo jebeno predoziranje drogom… – Louisiana? Benton tumara prema prozoru i gleda kroz njega. – Da, tamošnji mrtvozornik nazvao me jutros, prije nego što sam otišao iz Richmonda. Neki tip po imenu Lanier. Prastari slučaj predoziranja. Nisam znao ništa o tome, pa je on onda htio znati obavlja li doktorica privatne poslove i u osnovi htio da ja budem jamac njezina karaktera. Ali na to ti se stvar svela. Trebaju joj jebene preporuke. – Louisiana? ponavlja Benton, kao da se zacijelo radi o nekoj pogreški. – Znaš li ti za neku drugu državu u kojoj je grad po imenu Baton Rouge? uvredljivo pita Marino, dižući glas iznad buke klimatizacijskog uređaja. – To nije dobro mjesto za nju, govori Benton čudnim glasom. – Da, samo što je iz New Yorka, D.C.–a i Los Angelesa nitko ne zove. Prokleto je dobro to što doktorica ima vlastitu lovu, inače bi bila… – Tamo se događaju serijska ubojstva… počinje Benton. – Pa, nije posebni odred taj koji je zove. Ovo nema nikakve veze s tim ženama koje nestaju. Ovo je sitno sranje. Hladan slučaj. I samo nagađam da će je mrtvozornik nazvati. A ona će mu, kakva jest, pomoći. – Područje u kojem je nestalo deset žena, a mrtvozornik zove zbog starog slučaja? Zašto sad? – Pojma nemam. Dojava. Kakva dojava? Ne znam! – Želim znati kakav je to slučaj predoziranja odjednom postao tako važan, ustrajanje Benton. – Jesu li se tebi pobrkali lončići? uzvikuje Marino. Ne vidiš u čemu je jebena bit. Doktorici se život pretvorio u sranje. Od prvakinje je prešla u treću ligu. – Louisiana nije dobro mjesto za nju. Benton to ponavlja. Zašto je mrtvozornik nazvao tebe? Samo zbog preporuke?
Marino odmahuje glavom, kao da se pokušava probuditi. Trlja lice. Benton gubi svoje sposobnosti. – Mrtvozornik je nazvao zato stoje htio da mu ja pomognem oko slučaja, kaže Marino. – Ti? – A što bi sad to trebalo značiti? Misliš da ja nisam sposoban pomoći nekome oko slučaja? Ja mogu pomoći svakom prokletom… – Naravno da možeš. Pa zašto onda ne pomažeš mrtvozorniku iz Baton Rougea? – Zato što pojma nemam o tom slučaju! Isuse, izluđuješ me! Tamo bi mogla pomoći Posljednja postaja. – Jebote, pa hoćeš ti to više pustiti? Mrtvozornik se nije doimao kao da mu je jako stalo i da je slučaj važan, samo je naznačio da bi možda htio doktoričino stručno mišljenje… – Njihov pravosudni sistem zasniva se na Napoleonovu zakoniku. Marino pojma nema o čemu on govori. Kakve veze s tim ima Napoleon?! – Francuski pravosudni sistem, kaže Benton. To je jedina američka država koja ima pravosuđe zasnovano na francuskom, a ne na engleskom sistemu. Baton Rouge ima više neriješenih slučajeva ubojstava žena po stanovniku nego bilo koji drugi grad u Americi. – Dobro, dosta više. Znači, to nije ugodno mjesto. – Ona ne bi trebala ići tamo. Posebno ne sama. Ni pod kojim okolnostima. Pobrini se za to, Pete. Benton još uvijek gleda kroz prozor. Vjeruj mi kad ti to kažem. – Da ti vjerujem. Kakav vic. – Najmanje što možeš učiniti jest da se brineš o njoj. Marino je podjaren, pilji u Bentonova leđa. – Ne smije mu nikako prići. – O kome ti, dođavola, govoriš? pita Marino, čija frustriranost raste. Benton je stranac. Marino ne poznaje tog čovjeka. – O Vučku? Isuse. Mislio sam da govorimo o slučaju predoziranja drogom u zemlji Cajuna, žali se Marino. – Drži je podalje od tog mjesta. – Nemaš prava bilo što tražiti od mene, osobito ako je vezano uz nju. – On je opsjednut njome. – A kakve to, dođavola, veze ima s Louisianom? Marino mu se primiče i pomno mu pretražuje lice, kao da se napinje pročitati nešto što ne razabire baš najbolje. – Ovo je nastavak borbe za moć koju je u prošlosti izgubio od nje. A sad je namjerava dobiti, pa makar to bila posljednja stvar koju će učiniti. – Meni se ne čini da će on bilo što dobiti kad u njega uštrcaju dovoljno soka da ubije krdo konja. – Ne govorim o Jean-Baptisteu. Zar si zaboravio na drugog Chandonnea, njegova brata? Posljednja postaja trebala bi pomoći mrtvozorniku. A ne ona. Marino ne sluša. Osjeća se kao da sjedi na stražnjem sjedalu jurećeg automobila za čijim volanom nema nikoga. – Doktorica zna što Vukodlak želi od nje. Marino se drži jedne teme – one koja ga zanima i koja mu se čini smislenom. Neće joj smetati da mu da injekciju, a ja ću biti odmah iza zatamnjenog stakla i smijati se. – Jesi lije pitao hoće li joj smetati? Benton gleda van, prema još jednom proljetnom danu koji sporo umire. Nježne, živopisne zelene mladice uronile su u zlatnu sunčanu svjetlost, a sjene se produbljuju bliže tlu. – Ne moram pitati. – Razumijem. Znači, nisi o tome s njom raspravljao. Nisam iznenađen. Ne bi bilo njoj slično da o tome raspravlja s tobom.
Uvreda je istančana, ali ubada Marina kao roj pčela. Nikad nije bio intiman s Kay Scarpettom. Nitko nikad s njom nije bio intiman, ne na način na koji je to bio Benton. Nije ona rekla Marinu kako se osjeća pri pomisli na to da bude krvnik. Ona s njim ne raspravlja o svojim osjećajima. – Oslanjao sam se na to da ćeš se ti brinuti za nju, kaže Benton. Čini se kao da se zrak zagrijava, obojica se znoje i šute. – Znam kako ti je, Pete, kaže Benton tiho. Uvijek sam znao. f – Ne znaš ti ništa. – Brini se o njoj. – Došao sam ovamo kako bi ti to mogao početi raditi, kaže Marino.
22 Pristanište Carthage Bluff dobro je i popularno mjesto za kupnju namirnica i benzina, ali Bev Kiffin nikad tamo ne pristaje. Ne usporava dok vozi pokraj njega i približava se pristaništu Tin Lizzy, restoranu čija je gradnja od srušenih koliba i onoga što Bev naziva brodolomačka sranja koštala milijun dolara. Bogataši s kopna mogu do Lizzy doći mostom Springfield, jesti cajunske odreske i plodove mora i do mile volje piti a da se poslije mraka ne moraju vraćati kući čamcem. Prije šest mjeseci Bev je zamolila Jaya da je tamo odvede na njezin rođendan, a on se samo nasmijao. Lice mu se iskrivilo u podrugljivu grimasu dok joj je govorio da je glupa i ružna i da nije normalna ako misli da bi je on ikad odveo u restoran, a posebno ne u restoran za višu klasu u koji se može doći s autoceste. Ljubomora tinja dok Bev ubrzava, idući ravno prema zapadu, do Jackova pristaništa za čamce. Zamišlja Java kako dodiruje druge žene. Sjeća se kako je njezin otac podizao druge djevojčice na krilo, tražeći od Bev da dovede kući prijateljice da se igraju, kako bi se on mogao maziti s njima i tjerati nju da to gleda. Bio je on naočit, uspješan poslovni čovjek, i tijekom njezinih tinejdžerskih godina objekt zaljubljivanja njezinih prijateljica. Dodirivao ih je na način koji nije bio očit niti se na njega moglo potužiti, bilo je to tek ono što je smatrao nedužnim dodirom između njegova ukrućenog penisa i njihovih stražnjica dok bi mu sjedile u krilu. Nikad se nije razgolićivao ni prostački govorio, nikad ne bi čak ni opsovao. A što je bilo najgore, njezinim se prijateljicama sviđalo kad bi se slučajno očešao o njihove grudi, katkad bi se one prve očešale o njega. Jednoga dana Bev gaje napustila i nikad se više nije vratila, jednako kao što je učinila i njezina majka kad su Bev bile tri godine i kad ju je ostavila s njim i s njegovim potrebama. Bev je odrasla ovisna o muškarcima, prelazeći od jednoga do drugog. Ostaviti Jaya, to je nešto sasvim drugačije i njoj nije sasvim jasno zbog čega to već nije učinila. Nije sigurna ni zašto čini sve što on od nje zatraži, usprkos tome što se boji za vlastitu sigurnost. Pomisao na njega kako jednog dana odlazi čamcem i nikad se više ne vraća para je do užasa. To bi i zaslužila, budući da je istu stvar učinila svom ocu kojega je 1997. oborio srčani udar. Bev nije otišla na njegov pogreb. Tu i tamo, kad ide prema obali, misli na rijeku Mississippi. Za lijepa dana mogla bi do nje stići za manje od šest sati i osjeća kako Jay njuši njezinu povremenu potrebu da pobjegne na obalu Zaljeva. ; Više nego jednom rekao joj je da je Mississippi najveća rijeka u Sjedinjenim Državama, milijun i pol kilometara divljih, blatnih voda i pritoka koji se šire u tisuće rukavaca i močvara, rijeka na kojoj bi se čovjek mogao tako izgubiti da bi završila kao kostur na svom brodu, kako to Jay kaže. Točno tim riječima, kaže ona [završila umjesto on i završio, a njegov izbor riječi nije slučajan. Jayu se nikad ništa slučajno ne omakne s jezika ili bilo čega drugoga.
Svejedno, kad je Bev vani u čamcu, mašta o Mississippiju, o krstarenjima riječnim brodovima i kockarnicama, o voćnim koktelima i pivu u ledenim čašama, o tome kako možda gleda karneval s prozora lijepog hotela s klima-uređajem. Pita se bi li joj sad, kad je tako dugo bez dobre hrane, pozlilo od toga. Od udobnog bi se kreveta vjerojatno ukočila i izranila, zato što se tako naviknula na smrdljivi, kvrgavi madrac na kojem više ni Jay ne želi spavati. Zaobilazi napola potopljeno deblo, isprva zabrinuta da bi se moglo pomaknuti i pokazati da ima zube, pa je počinje svrbjeti, osobito ispod uskog struka traperica. – Sranje! Kormilari jednom rukom, a drugu zakopa pod odjeću i grebe svoje meso dok joj otekline rastu. Prokletstvo! Oh, sranje, pa što me sad ugrizlo? Teško diše i, dok je hvata panika, ubacuje ručicu motora u prazan hod, otvara štivu i prekapa po svojoj torbi za plažu u potrazi za sredstvom protiv kukaca, prskajući se posvuda, čak i ispod odjeće. Sve je to u njezinoj glavi, uvijek govori Jay. Otekline nisu ugrizi, to je osip koji nastaje zato što je živčana, zato što je napola luda. Pa, nisam bila napola luda prije nego što sam tebe upoznala, odgovara mu ona u sebi. Nikad u životu nisam imala osip, ništa slično, čak ni od kopriva. Bev nekoliko minuta pluta rukavcem, razmišljajući što joj je činiti i zamišljajući Javevo lice kad mu donese ono što želi, a onda zamišljajući njegovo lice ako to ne učini. Pali motor i kreće naprijed, ubrzavajući do šezdeset kilometara na sat, što je previše brzo za taj dio Tickfavva i lakoumno u svjetlu njezinih strahova pred tamnom vodom i onim što je ispod nje. Zaokrećući ulijevo, naglo smanjuje brzinu i usporava, skrećući u zavoju koji je vodi u uzak rukavac, kojim polako i tiho klizi u močvaru koja smrdi na smrt. Posežući pod šatorsko krilo, polako izvlači sačmaricu i polaže je u krilo.
23 Sunce osvjetljava srebro Bentonova lica dok on zuri kroz prozor. Tišina vlada dugim, napetim trenutkom. Čini se kao da zrak zlokobno svjetluca, a Marino trlja oči. – Ne razumijem. Usta mu zadrhte. Mogao bi biti slobodan, otići kući, ponovno biti živ. Glas mu puca. Mislio sam da ćeš barem zahvaliti mojoj guzici što je potegnula sve dovde da ti kaže kako možda Lucy i ja nikad nismo odustali od toga da te vratimo… – Tako što ćete ponuditi nju? Benton se okreće natrag i gleda ga. Tako što ćete ponuditi Kay kao mamac? Napokon izgovara njezino ime, ali tako je smiren, kao da nema osjećaja i Marino je šokiran. Briše oči. – Mamac? Što…? – Zar nije dovoljno to što joj je gad već učinio? nastavlja Benton. Već ju je jednom pokušao ubiti. Ne govori o Jean-Baptisteu. Govori o Jayu Tallevju. – Ne može je ubiti ako sjedi iza neprobojnog stakla i brblja na telefon u najstrože čuvanom zatvoru, kaže Marino dok nastavljaju razgovarati o dva različita čovjeka. – Ne slušaš me, kaže mu Benton. – To je zato što ti ne slušaš mene, djetinjasto odvraća Marino. Benton isključuje klimatizacijski uređaj i podiže prozor. Zatvara oči dok mu povjetarac poput hladnih prstiju dodiruje zažarene obraze. Udiše miris zemlje koja se budi. Na trenutak, prisjeća se kako je to biti živ s njom i u sebi počinje krvariti poput hemofiličara. – Zna li ona? pita. Marino trlja lice. Isuse. Već mi je zlo od toga da mi tlak skače kao da sam prokleti toplomjer.
– Reci mi. Benton pritišće dlanove o okvir prozora i naginje se prema svježem zraku. Okrene se i pogleda Marina u oči. Zna li ona? Marino shvaća na što on misli, pa uzdahne. Ne, dodavola, ne. Ne zna. Nikad i neće saznati, osim ako ti ne budeš taj koji će joj reći. Ja joj to ne bih učinio. Lucy joj to ne bi učinila. Vidiš – bijesno se podiže na noge – nekima od nas previše je stalo do nje da bismo je tako povrijedili. Zamisli kako bi se osjećala da zna da si živ i da ti više pod milim Bogom nije stalo do nje. Odlazi do vrata, tresući se od ljutnje i žalosti. Mislio sam da bi mi mogao zahvaliti. – I zahvaljujem ti. Znam da misliš dobro. Benton mu prilazi, a njegova je mirnoća gotovo sablasna. Znam da ne razumiješ, ali možda jednog dana hoćeš. Dovidenja, Pete. Više te nikad ne želim vidjeti, nemoj mi se ni javljati. I ne shvaćaj to osobno. Marino grabi kvaku vrata i gotovo je iščupa iz drveta. Sretno ti bilo i jebi se. I ne shvaćaj to osobno. Gledaju se kao dvojica ljudi koji se odmjeravaju u revolveraškom dvoboju, ni jedan ne želi prvi potegnuti, ni jedan zapravo ne želi da mu onaj drugi nestane iz života. Bentonove su svijetlosmeđe oči prazne, kao da je onaj tko stanuje iza njih nestao. Marinov puls mjeri paniku dok shvaća da Bentona kojeg je poznavao više nema i da ga ništa ne može vratiti. A Marino će to nekako morati reći Lucy. I nekako će morati prihvatiti činjenicu da će njegov san u kojem spašava Bentona i vraća ga Scarpetti uvijek biti san, samo san. – To nema smisla! viče Marino. Benton kažiprstom dodiruje usne. Molim te, Pete, idi, tiho kaže. To i ne mora imati smisla. Marino oklijeva na prigušeno osvijetljenom, smrdljivom polukatu odmah ispod stana broj 56. U redu. Petlja po džepovima, tražeći cigarete i nekoliko ih prospe po prljavom betonu. U redu… Zamalo kaže Bentone, ali se prekine i čučne kako bi pokupio cigarete, pri čemu dvije slomi svojim zdepastim prstima. – Čuvaj se, Pete, kaže Benton, majstor maske i samokontrole, čvrstim, razboritim glasom. Marino podiže krvlju podliven pogled iz svog čučnja na polukatu. Šav na preponama njegovih zgužvanih kaki hlača je lagano poderani kroz njega vire bijele gaće. Bubne: Zar ne shvaćaš, možeš se vratiti! – Ono što ti ne shvaćaš jest da ne postoji natrag kome bih se mogao vratiti, kaže Benton glasom tako tihim da ga se jedva čuje. Ne želim se vratiti. A sad se, molim te, gubi u vražju mater iz mog života i pusti me na miru. Naglo zatvara vrata stana i navlači zasun. Unutra, ruši se na kauč i pokriva rukama lice dok se Marinovo uporno kucanje pretvara u i nasilno lupanje i udarce. – Da, pa, uživaj u svom sjajnom životu, šupčino! odjekuje njegov prigušeni glas kroz vrata. Uvijek sam znao da si hladan i da ti se i jebe za sve, uključujući i nju, ti, jebeni psihotičaru! Lupa i udarci naglo prestaju. Benton zadržava dah, naprežući se da čuje. Iznenadna je tišina gora od bilo kakvog napada bijesa. Šutnja Petea Marina je osuđujuća. Konačna je. Teški koraci njegova prijatelja odvlače se niza stube. – Mrtav sam, mrmlja Benton u svoje ruke dok se grči na kauču. – Bez obzira na sve, mrtav sam. Ja sam Tom. Tom Haviland. Tom Speck Haviland… Prsa mu se teško dižu i spuštaju, a srce kao da mu udara bez ritma. Rođen u Greenvvichu, država Connecticut… Ustaje, zgromljen depresijom od koje soba postaje mračna, a zrak gust poput nafte. Osjeća miris dima koji se zadržao od Marinovih cigareta i on prolazi kroz njega poput oštrice. Prišavši prozoru, staje s jedne njegove strane, kako ne bi bio vidljiv odozdo, pa promatra kako Pete Marino polako odlazi kroz naizmjenične sjene i istočkanu sunčanu svjetlost duž neravno popločene ulice. Marino zastaje kako bi pripalio Lucky Strike i okreće se. Pilji u Bentonovu depresivnu zgradu, sve dok ne pronađe stan 56. Jeftine prozirne zavjese hvata povjetarac i one lepršaju na otvorenom prozoru kroz koji kao da izlaze duhovi.
24 U Poljskoj, ponoć je i nekoliko minuta. Lucy vozi pokraj konvoja ruskih vojnih kamiona iz Drugoga svjetskog rata i juri kroz milje popločenih tunela i duž stablima obrubljene ceste E28. Ne može prestati misliti na Crvenu obavijest, na to kako joj je jednostavno bilo poslati računalnu informaciju zbog koje su sad agencije reda i zakona diljem svijeta na oprezu. Naravno, njezini su podaci točni. Rocco Caggiano je kriminalac. Ona to zna već godinama. Ali sve dok nedavno nije dobila obavijest koja ga povezuje s barem nekoliko zločina, ni ona ni druge zainteresirane stranke nisu imale uvjerljiv razlog da protiv njega nešto poduzmu. Mogli su ga samo mrziti. Jedan jednostavan telefonski poziv. Lucy je nazvala Interpolov Središnji ured u Washingtonu, D.C. Predstavila se – pravim imenom, dakako – i nakratko razgovarala s časnikom za vezu saveznih šerifa, po imenu McCord. Sljedeći korak bilo je pretraživanje Interpolove baze podataka kako bi se vidjelo je li im Caggiano poznat, a nije bio, čak ni kao Zelena obavijest, što jednostavno znači da je osoba za koju se Interpol zanima i koju treba motriti i podvrgavati dodatnim snimanjima i pretraživanjima kad prelazi granice i prolazi kroz međunarodne zračne luke. Rocco Caggiano je u srednjim tridesetima. Nikad nije bio uhićen. Obogatio se, naizgled time što je bio podli odvjetnik za naknade štete, ali njegovo dojmljivo bogatstvo i moć dolaze od njegovih pravih klijenata, Chandonneovih, iako njih baš nije točno nazivati klijentima. Oni ga posjeduju. Oni ga Štite. Održavaju ga u visokom stilu i na životu dok im to odgovara. – Provjerite ubojstvo iz 1997., rekla je Lucy McCordu. Na samu Novu godinu, na Siciliji. Novinar po imenu Carlos Guarino. Ustrijeljen u glavu, tijelo bačeno u odvodni kanal. Radio je na istraživačkoj priči o Chandonneovima – što je, usput budi rečeno, vrlo riskantno. Upravo je obavio razgovor s odvjetnikom koji predstavlja Jean-Baptistea Chandonnea… – Dobro, dobro. Poznat mi je taj slučaj. Vukodlak ili kako ga već zovu. – Naslovnice časopisa Time i People. Pretpostavljam da nema čovjeka koji nije čuo za serijskog ubojicu Vukodlaka, odgovorila je Lucy. Guarino je bio ubijen samo nekoliko sati nakon stoje razgovarao s Caggianom. Sljedeća je novinarka po imenu Emanuelle La Fleur. Barbizon, Francuska, 11. veljače 1997. godine. Radila je za Le Monde. Također je, ne baš mudro, pisala tekst o obitelji Chandonne. – Čemu sve to zanimanje za Chandonneove, osim što su, na nesreću, Jean-Baptisteovi roditelji? – Organizirani zločin. Golemi kartel. Nikad nije dokazano da mu je otac na čelu, ali jest. Čuju se glasine. Reportere koji istražuju katkad zaslijepe izvori podataka ili nagrade. La Fleureova je popila piće s Caggianom samo nekoliko sati prije nego što je njezino tijelo bilo pronađeno u vrtu blizu negdašnjeg chdteaua slikara Jeana Frangoisa Milleta – ne trudite se da njega pronađete. Mrtav je više od stotinu godina. Nije bila sarkastična. Nikad ne bi pošla od pretpostavke da je Millet općepoznato ime i nije htjela saznati kako je umjetnik iznenada postao osoba za koju se zanima policija. – La Fleureova je bila ustrijeljena u glavu, a desetmilimetarski metak bio je ispaljen iz istog pištolja iz kojeg je ubijen i Guarino, objasnila je. Bilo je toga još. Podaci su stigli iz pisma koje je napisao Jean-Baptiste Chandonne. – Smjesta ću vam njegovo pismo poslati e-poštom, rekla je Lucy, što je prijenos podataka kakav bi bio nezamisliv prije nego što se Interpol počeo služiti Internetom. Ali komunikacijska mreža Međunarodne policijske agencije ima više nego dovoljno firewalla, hijeroglifskih enkripcija i sustava za praćenje hakera da učini svaki prijenos podataka sigurnim. Lucy to zna. Kad se Interpol počeo služiti Internetom, glavni ju je tajnik osobno pozvao da pokuša izvesti
hakerski upad u sustav. Nije uspjela. Nikad nije stigla dalje od prvog firewalla i u potaji je bila bijesna što joj je to onemogućeno, iako je uspjeh bio posljednja stvar koju je trebala željeti. Glavni ju je tajnik nazvao, dobro raspoložen. Pročitao joj je popis njezinih korisničkih imena, lozinki i lokaciju njezina računala. – Bez brige, Lucy. Neću ti poslati policiju, rekao je. – Merci beaucoup, Monsieur Hartman', odgovorila je glavnom tajniku, koji je Amerikanac. Od New Yorka preko Londona i Berlina, a i sad dok je prelazila granicu, osjećala je daje policija budnija. Ali nju nisu shvatili ozbiljno, živo im se fućkalo za mladu Amerikanku koja hladne proljetne noći vozi unajmljeni Mercedes. Očito im ona ne izgleda kao teroristica, a i nije. Ali mogla bi biti – vrlo lako – i glupo je ne shvaćati je ozbiljno i to samo zbog njezine nacionalnosti, mladosti, izgleda i osmijeha koji može biti topao i očaravajući kad ona tako odluči. Previše je pametna da bi nosila vatreno oružje. Taktička će joj palica poslužiti ako upadne u nevolje, ne s policijom, nego s nekim šupkom koji bi je usput mogao izdvojiti zbog pljačke ili neke druge vrste napada. Bilo joj je lako prokrijumčariti palicu u Njemačku. Poslužila se svojom već otrcanom rutinom, zato što je nikad nije iznevjerila: dala ju je dostaviti u kozmetičkoj torbici punoj kojekakvih potrepština (električne škare za uvijanje kose, četka za uvijanje, sušilo za kosu, itd.). Paket je stigao u jeftini hotel blizu zračne luke, adresiran na jedno od Lucvnih lažnih imena; također je na to ime rezervirala i platila sobu. Lucy se unajmljenim automobilom dovezla do hotela, na recepciji podigla paket, malo uneredila sobu i na vrata objesila znak Ne smetaj. Za pola sata opet je bila u autu. Bude li se pokazalo da misija zahtijeva ozbiljnije oružje, pištolj i dodatno streljivo ugnijezdili su se u navodno izgubljenom kovčegu, neuredno oblijepljenom trakom zrakoplovne tvrtke, koji je na hotelskoj recepciji ostavio jedan od Lucvnih suradnika, odjeven tako da to odgovara njegovoj ulozi. Ona ima mnogo suradnika. Većina njih nikad se nije susrela s njom i ne znaju tko je ona. Poznaje je samo njezina najuža ekipa. Ona ima njih i oni imaju nju. To je dovoljno. Izvuče između nogu svoj međunarodni mobitel i pritišće tipku za ponovno biranje. – Krenula sam, kaže kad joj se javi Rudy Musil. Sat i petnaest minuta, ako ne budem previše jurila. – Nemoj. Iz pozadine dopire glasan zvuk televizora. Lucy motri mjerač brzine koji oprezno prelazi 120 kilometara na sat. Možda je drska, ali nikad namjerno budalasta. Nema nikakve namjere upetljati se s policijom dok se kreće prema najpoznatijem, ali i problemima opterećenom, lučkom gradu u Poljskoj. Amerikanci se ne vide baš često u Szczecinu. Zašto bi Amerikanci tamo putovali? Zasigurno ne zbog turizma, osim ako ne žele razgledati obližnje koncentracijske logore. Već godinama Nijemci presreću strane brodove na putu u szczecinsku luku. Svakoga dana Nijemci kradu posao gradu u kojem nezaposlenost i gospodarska depresija nastavljaju potkopavati ono što je nekoć bio dragulj arhitekture, kulture i umjetnosti. Vrlo je malo stare slave vraćeno Szczecinu poslije Drugoga svjetskog rata, kad je Hitler odlučio bombama zbrisati sa zemljovida Poljsku i istrijebiti njezino stanovništvo. Nemoguće je zaraditi za pristojan život. Vrlo malo ljudi zna kako je to živjeti u lijepoj kući, voziti dobar auto, nositi lijepu odjeću, kupovati knjige ili odlaziti na godišnji odmor. Govori se da u Poljskoj nitko nema novca, osim ruskih mafijaša i pripadnika kriminalnih kartela, a to je, s rijetkim iznimkama, točno. Lucy neprekidno pogledom pregledava autocestu, a onda joj osmijeh blijedi i oči se sužavaju. – Stražnja svjetla ispred mene, kaže ona u mobitel. Netko usporava. Smanjuje brzinu. Zaustavlja se usred jebene autoceste. Nema kamo stati uz cestu. – Nemoj se zaustavljati. Zaobiđi ga, kaže joj Rudy. – Pokvarena limuzina. Čudno je u ovim krajevima vidjeti američku limuzinu. Lucy se zanosi u stranu i zaobilazi bijeli izduženi Lincoln. Vozač i suvozač izlaze i ona se odupire nagonu da stane i pomogne im. – Sranje, frustrirano mrmlja.
– Da ti nije palo na pamet, upozorava je Rudy, itekako svjestan Lucyne osobnosti sklone velikom riziku i prisilnoj potrebi za spašavanjem svijeta. Ona pritišće papučicu gasa, a limuzina i njezini putnici koji su zaglavili postaju dio guste tame iza nje. – U ovo doba noći recepcija je prazna. Znaš kamo moraš ići, provjerava Rudy. Ne smije biti pogrešaka i nitko ih ne smije vidjeti. Lucy neprekidno pogledava u retrovizor, zabrinuta da bije limuzina mogla sustići i pokazati se kao pravi problem. Želudac joj se grči. A što ako je tim ljudima iza nje istinski potrebna pomoć? Ostavila ih je same u mraku na cesti E28, gdje se ne mogu maknuti s ceste. Vjerojatno će ih pregaziti kamion. Sljedećih nekoliko sekundi ona razmatra mogućnost da produži do sljedećeg izlaza i potom se vrati. Čini to zbog izgubljenih pasa, zbog kornjača koje prelaze autoceste i ulice. Uvijek zakoči zbog vjeverica i ježeva, trči iz automobila kako bi provjerila što je s pticama koje su joj se zaletjele u vjetrobran. Ali ljudi su nešto drugo. Ne može si priuštiti rizik. – Ne možeš promašiti Radisson, govori joj Rudy. Nemoj stati na parkiralištu za autobuse. To im baš nije drago. Šali se. Samo se po sebi razumije da Lucy neće parkirati kod Radissona.
25 U Delray Beachu, na Floridi, u šest popodne je vruće i Kay Scarpetta okreće se od svog kuhinjskog prozora, odlučivši da će još jedan sat raditi, prije nego što se odvaži izaći. Postala je stručnjak za procjenu svjetla i sjene, promatra ih na svoj znanstvenički način prije nego što ode provjeriti svoje voćke ili se prošetati po plaži. Donošenje uglavnom beskorisnih odluka na temelju analize i proračuna o kretanju Sunca po nebu pomaže joj osjetiti da nije posve izgubila nadzor nad svojim životom. Njezina je katnica od žute štukature skromna prema njezinim mjerilima, samo stara kuća s klimavim bijelim ogradama, vodovodnim i električnim instalacijama koje posustaju, te s klima-uređajem koji kao da posjeduje neku zlonamjernu vlastitu volju. Pločice katkad padaju sa zida iza električnog štednjaka, a jučer se na kadi slavina za hladnu vodu rasklimala u zidu i ispala. Za dobro svog opstanka, pročitala je knjige o kućnim popravcima i uspijeva svoj okoliš spriječiti da joj se ne sruši na glavu, a pritom se trudi ne prisjećati se kakav je život bio prije nego što se preselila stotine kilometara južno od svoje negdašnje karijere i jedva jedan sat vožnje na sjever od Miamija u kojem je rođena. Prošlost je mrtva, a smrt je tek jedna od faza postojanja. To je njezin moto. Većinu vremena vjeruje u njega. Vrijeme koje čovjek provodi na Zemlji prigoda je za daljnji razvitak, a onda ljudi krenu dalje, prijeđu – što je koncept koji za nju nipošto nije originalan, ali ona nikad ne bi prihvatila ono što nije očito a da to najprije ne secira. Nakon mnogo kontemplacije, njezini su zaključci o vječnosti jednostavni: nitko dobar ili zao ne prestaje postojati; život je energija, a energiju nije moguće ni stvoriti ni uništiti; ona se reciklira. Stoga je moguće da su i oni čista srca i oni posve zli već bili ovdje i da će ovdje biti ponovno. Scarpetta ne vjeruje ni u raj ni u pakao, a više ne odlazi ni na misu, čak ni za vjerske blagdane. – Sto se dogodilo s tvojom katoličkom krivnjom? pitala ju je Lucy prije nekoliko Božića, kad su miješale zdjelu snažnog punča od jaja, a crkva nije bila na rasporedu. – Ne mogu sudjelovati u nečemu u što više ne vjerujem, odgovorila je Scarpetta, posegnuvši za svježe mljevenim muškatnim oraščićem. Posebno ako sam s time u sukobu, stoje gore od potpunog gubitka vjere u to.
– Pitanje je stoje to? Govoriš li o katoličanstvu ili o Bogu? – O politici i moći. Imaju nepogrešiv zadah, prilično nalik na unutrašnjost hladnjaka u mrtvačnici. Mogu zatvoriti oči i reći što je unutra. Ništa živo. – Hvala ti što si to podijelila sa mnom, rekla je Lucy. Možda ću popiti malo čistog ruma s ledom. Sirova jaja iznenada mi se više ne čine tako privlačnima. – Ti nisi ni najmanje gadljiva. Scarpetta je ulila Lucy čašu punča od jaja, dodavši prstovet muškatnog oraščića. Popij prije nego što dođe Marino, jer onda ništa neće ostati. Lucy se nasmiješila. Jedino što nju tjera na povraćanje jest kad uđe u ženski zahod i tamo pronađe nekoga tko upravo djetetu mijenja pelene. Za Lucy je taj smrad gori od raspadajućeg tijela koje vrvi zunzarama, a ona je iskusila priličnu količinu užasa, zahvaljujući neobičnim zanimanjima njezine tetke i nje same. – Znači li to da više ne vjeruješ u vječnost? izazvala ju je Lucy. Vjerujem u nju više nego ikad. Scarpetta je veći dio života činila da mrtvi progovore, ali uvijek nemuštim jezikom rana, tragova dokaza, bolesti i istražiteljskih pojedinosti koje se mogu protumačiti medicinom, znanošću, iskustvom i dedukcijom koja graniči s intuitivnim, što je dar koji se ne može naučiti niti se njemu može nekoga podučiti. Ali ljudi se mije-! njaju. Ona više nije posve klinička osoba. Konačno je prihvatila da s mrtvi nastavljaju postojati i miješati se u živote svojih na Zemlji ostalih voljenih i neprijatelja. To je uvjerenje koje krije pred svojim omalovažavateljima i svakako ga nikad ne spominje u profesionalnim prezentacijama, stručnim člancima ili na sudu. – Vidjela sam na televiziji medije koji govore o tome kako ljudi umru i prijeđu na drugi svijet – mislim da se tako kaže, primijetila je Lucy, pijuckajući punč. Ne znam. To je prilično zanimljivo. Što sam starija, to sam manje sigurna u većinu stvari. – Primijetila sam tvoj poodmakli proces starenja, odgovorila je Scarpetta. Kad navršiš tridesetu, počet ćeš imati vizije i vidjeti aure. Nadajmo se da nećeš dobiti artritis. Razgovarale su u negdašnjem Scarpettinu domu u Richmondu, u tvrđavi od kamena koju je dizajnirala s ljubavlju, napustivši financijsku razboritost, ne žaleći troška u svom inzistiranju na starom drvetu, golim gredama, čvrstim vratima i gipsanim zidovima, na kuhinji i uredu koji su savršeno odgovarali njezinu preciznom načinu bavljenja poslom, bilo da se on obavljao iznad mikroskopa ili iznad Vikingova plinskog štednjaka. Život je bio dobar. A onda je to prestao biti i nikad više neće biti takav. Toliko je toga pošlo po zlu. Toliko se toga pokvarilo i izgubilo i više nikad neće biti ponovno nađeno. Prije tri godine, bila je dobrano na putu u propast. Dala je ostavku na mjesto predsjednice Nacionalnog udruženja sudskih patologa. Guverner Virginije upravo ju je namjeravao otpustiti. Jednoga je dana sa zidova svog ureda očistila gomile pohvalnica, potvrda i diploma koje su sad spakirane negdje u kartonskim kutijama. Scarpetta prije sloma bila je besprijekorno iako ne i kruto intelektualna, posve uvjerena u vlastito znanje, u svoju iskrenost i sposobnost da iskopa odgovore. Bila je legenda u službama za zaštitu zakona i pravosudnom sustavu, a neki su je ljudi smatrali nepristupačnom i hladnom. Sad nema osoblja osim svoje tajnice, Rose, koja je pošla za njom na Floridu, pod izlikom da bi bilo lijepo otići u mirovinu u blizini West Palm Beacha. Scarpetta ne može preboljeti Bentona Wesleyja. Pokušala je. Nekoliko je puta izašla sa savršeno prihvatljivim muškarcima, samo da bi ustuknula pred njihovim dodirom. Jednostavan dodir ali nije Bentonov, i to je podsjeća. A onda u mislima pregledava njegove posljednje slike koje je vidjela, slike opečenog i unakaženog Bentona. Još uvijek žali stoje pročitala izvještaj s njegove obdukcije, a opet i ne žali. Žali što je dodirnula njegov pepeo i rasula ga, a opet i ne žali. Bilo je to iznimno važno, neprekidno govori sama sebi kad se sjeti osjeta njegovih kremiranih ostataka, svilenog i kvrgavog pod prstima, kad se sjeti kako ga je vratila u čisti zrak i more koje je volio. Odluta iz kuhinje, stišćući istu šalicu kave koju je u mikrovalnoj pećnici od podneva podgrijala barem četiri puta.
– Doktorice Scarpetta, mogu li vam nešto donijeti? zazove je Rose iz druge spavaonice koja služi kao njezin ured. – Ništa ne bi pomoglo, odgovara Scarpetta, napola se šaleći, dok kreće u smjeru Roseina glasa. – Koješta. To je omiljeno pobijanje njezine tajnice. Rekla sam vam da ćete, ako odete raditi sami za sebe, imati još više posla, ako je to uopće moguće. I da ćete biti iznureni i razvučeni na sve strane. – A što sam ja vama rekla o mirovini? Rose podiže pogled s izvještaja o obdukciji koji korigira na svom računalu. Uz pomoć tabulatora odlazi u prostor za mozak i upisuje 1200 grama. Unutar granica normale, a onda ispravlja jednu pogrešku. Nokti poput Morseova pisma kuckaju po drvenom podu, jer je Scarpettin buldog čuo glasove i prilično lijeno prilazi, pa zastaje, pa hoda još malo prema njima, pa sjedne. – Dođi, Billy-Billy, doziva ga s ljubavlju Scarpetta. On je gleda potištenim očima. – Zove se Billy, podsjeća je Rose, iako to nema nikakve svrhe. Ako ga neprekidno budete zvali Billy-Billy, mislit će da živi s jekom ili da ima podijeljenu ličnost. – Dođi, Billy-Billy. On ustaje, ne žuri se. Klik-klik. Rose nosi kostim s hlačama boje breskve. Vunen je, kao i svi Roseini kostimi. Kuća je uz plažu. Prokleto je vruće i vlažno, a Rose ne oklijeva izaći u suknji i bluzi dugih rukava da bi zalila hibiskus, popela se na ljestve da ubere banane ili gorke limete, ili da bi spasila male žabe od utapanja u zamci ribnjaka. Pravo je čudo da moljci nisu izjeli svaki komadić odjeće koju Rose posjeduje, ali ona je ponosna žena koja dostojanstvom maskira krhku i blagu prirodu. Iz poštovanja prema sebi i prema svojoj šefici svakog jutra pomno pazi daje njezin izbor odjeće za taj dan izglačan i čist. Ako išta, čini se u potaji zadovoljnom što je njezin osjećaj za stil svevremen, a neki su od njezinih kostima tako stari da ih je nosila i prije više od deset godina, kad je prvi put počela raditi za Scarpettui Rose nije promijenila ni svoju frizuru, još je podiže u pedantnu fran-* cusku punđu i odbija obojiti sijede. Zgradu čini dobra konstrukcija a njezine su kosti izvanredne. U dobi od šezdeset sedam godina muškarcima je još privlačna, ali ne izlazi s njima otkako joj je umro muž. Jedini muškarac s kojim ju je Scarpetta ikad vidjela koketirati jest Pete Marino, pri čemu ne misli ozbiljno, a on to zna, ali muče jedno drugo još otkako je Scarpetta bila imenovana za glavnu sudsku patologinju Virginije, a to se sad čini kao da je bilo u nekoj drugoj inkarnaciji. Billy je zadihan dok se pojavljuje uz radni stol. Nije mu još ni godinu dana, bijel je, s velikom smeđom mrljom posred leđa, a njegova izbočena donja čeljust podsjeća Scarpettu na buldožer. Sjedi uz njezine noge i gleda prema gore. – Nemam nikakvu… – Nemojte izgovoriti tu riječ! uzvikuje Rose. Nisam ni kanila. Mislila sam je slovkati. On je u međuvremenu naučio slovkati. Billy ne osjeća nikakvu jezičnu barijeru s riječima pa-pa i keks. Također prepoznaje ne i sjedni, iako se pretvara da nije tako, ali njegova rasa ima pravo na tvrdoglavost. – Bolje ti je da tamo straga nisi ništa žvakao, upozorava ga Scarpetta. Posljednjeg mjeseca Billy je osjetio skonost prema žvakanju i otkidanju lajsni s dovrataka i uz donji rub zidova, osobito u Scarpettinoj spavaonici. – Ovo nije tvoja kuća i ja ću morati platiti sve popravke kad se budemo iseljavali. Prijeti mu prstom. – Bilo bi još gore da je ovo vaša kuća, primjećuje Rose dok pas nastavlja piljiti prema Scarpetti i mahati repom koji je nalik na croissant. Rose podigne tanku hrpu pošte sa stola i pruži je svojoj šefici. – Račune sam riješila. Ima nekoliko osobnih pisama. I uobičajeni časopisi i tako dalje. A ovo je došlo od Lucy.
Usmjerava Scarpettinu pozornost na veliku kartonsku omotnicu na kojoj je njezino ime uredno ispisano crnim flomasterom, a kao adresa pošiljatelja, također ispisana flomasterom, navedena je adresa Lucvna njujorškog ureda. Omotnica je označena riječju Osobno, napisanom velikim slovima i dvaput podcrtanom. Scarpettina je okorjela navika pregledavati poštanske žigove, a ovaj je zbunjujući. – Poštanski broj ne pripada njezinu dijelu grada, kaže Scarpetta. Lucy uvijek šalje poštu iz svog ureda, zapravo, poštu za mene uvijek označava za hitnu dostavu sljedećeg dana. Ne mogu se sjetiti nijedne prigode kad mi je bilo što poslala redovitom poštom, još otkako je bila na studiju. Rose se ne čini zabrinutom. Glupa dosljednost zloduh je sitnih umova, citira Ralpha Walda Emersona. Zapravo, to je njezin omiljeni citat. Rose protrese omotnicu. Ne zvuči kao da je unutra nešto opasno, zafrkava se ona. Ako osjećate nadolazak jedne od svojih provala paranoje, ja ću vam je otvoriti, ali označena je s Osobno… – Nije važno. Scarpetta od Rose uzima omotnicu, zajedno s ostalom poštom. – A doktor Lanier iz Baton Rougea ostavio je poruku. Rose kucka po tipkovnici i ispravlja još jednu pogrešku. Tiče se slučaja Charlotte Dard. Kaže da ćete ga dobiti u ponedjeljak, njegove izvještaje i sve to. Zvučao je kao daje pod stresom. Želi da mu javite što ste otkrili istog trena. Upućuje svojoj šefici pogled koji Scarpettu uvijek podsjeća na učiteljicu koja će upravo prozvati nekog učenika koji to i ne sluti, te ga postaviti pred ploču. Mislim da ima nečega u tom slučaju, nečega goreg od predoziranja drogom. Scarpetta masira Billvjeve meke, pjegave uši. Uzrok njezine smrti nije sasvim jasan. I to je već dovoljno loše. A što je još gore, slučaj je star osam godina. – Ne razumijem zašto je to sad odjednom tako važno, kao da oni tamo dolje nemaju dovoljno neriješenih ubojstava i sumnjivih smrti. Te otete žene. Gospode. – Ni ja ne znam zastoje to odjednom postalo prioritet, odgovara Scarpetta. Ali činjenica je da jest i osjećam obvezu učiniti što mogu. \ – Zato što se nikom drugom ne da gnjaviti. – Meni se da gnjaviti, zar ne, Billy-Billy? – Pa, da vam ja kažem koju stvar, doktorice Jeko. Mislim da postoji nešto što vam mrtvozornik tamo dolje nema namjere reći. – Bolje bi mu bilo da nije tako, primjećuje Scarpetta, odlazeći.
26 LUCY OČAJNIČKI TREBA ZAHOD. Zaboravi potragu za benzinskom crpkom ili odmorištem uz cestu. Nagarila je Mercedes na 160 kilometara na sat, usprkos Rudvjevu upozorenju o brzini. Usredotocivsi se na mračnu cestu, svim se silama nastoji koncentrirati i zanemariti svoj mjehur. Čini joj se da vožnja traje dvostruko dulje nego što bi trebala, ali postiže izvrsno vrijeme i stiže trideset pet minuta prije predviđenog vremena. Ponovno bira broj Rudvjeva mobitela. – Konačno sam stigla, kaže ona. Još samo moram ovu stvar negdje prizemljiti. – Začepi, zapovijeda Rudy nekome u sobi dok televizor buci. Nemoj da ti moram ponovno reći.
27 Omiljeni oblik opuštanja Rocca Caggiana jest satima sjediti u vrtovima pivnica i ispijati jedno Gross Bier za drugim. Blijedozlatni eliksiri poslužuju se u visokim, običnim čašama, a on više voli čist okus hmelja i ne želi ni pipnuti pšenična piva. Rocco nikad nije shvatio kako uspijeva tijekom jednog sjedenja popiti gotovo četiri litre piva, a četiri litre vode ne može. Četiri litre vode ne bi uspio popiti ni tijekom cijeloga dana, vjerojatno čak ni tri dana i uvijek je zbunjen time koliko piva, vina, šampanjca i koktela može uliti u sebe kad jedva može ispiti jednu čašu vode. Zapravo, on mrzi vodu. Možda je točno ono što mu je jednom rekao medij: u prijašnjem se životu utopio. Kakav grozan način da se umre i on često misli na ubojicu u Engleskoj koji je supruge, jednu za drugom, utapao u kadi tako što bi im potezao noge sve dok im se glava ne bi našla pod vodom, a njima bi preostalo samo bespomoćno lamatati rukama, kao ribama na suhom. Taj se scenarij pretvorio u stalno emocionalno draškanje kad je Caggiano počeo mrziti svoju prvu ženu, a potom i drugu. Alimentacija je bila manja cijena od one koju bi platio ako bi neki sudski patolog otkrio modrice ili bogzna što drugo. Ali čak i ako se jest utopio u prijašnjem životu, pa čak i ako misli daje utapanje dobar način da se počini ubojstvo, to u njegovoj glavi ne objašnjava enigmu – čisti biološki fenomen – koliko alkohola uspijeva konzumirati i zbog čega ne može i ne želi ispiti čak ni jednu čašu vode. Nitko ga nikad nije uspio zadovoljiti prihvatljivim odgovorom. Male zagonetke uvijek su ga zabrinjavale, kao pijesak u cipeli. – To je sigurno zato što kad piješ pivo, cijelo vrijeme pišaš, uvodi ; Caggiano pitanje praktički na svakom društvenom okupljanju. Kad ? se popišaš, napraviš mjesta za još, zar ne? – Da popiješ galon vode, opet bi cijelo vrijeme pišao, izazvao ga je nizozemski carinik prije nekoliko mjeseci kad su se on, Caggiano i još nekolicina prijatelja kartela Chandonne opuštali u vrtu jedne minhenske pivnice. – Mrzim vodu, rekao je Rocco. – Pa kako onda znaš da ne bi pišao vodu jednakom brzinom kao i pivo? pitao je kapetan njemačkoga teretnog broda. – Ne zna. – Da. Trebao bi to testirati, Rocco. – Mi ćemo piti pivo, ti pij vodu, pa ćemo vidjeti tko će pišati najviše i najbrže. Muškarci su se nasmijali i kucnuli čašama u supijanoj zdravici, razlijevajući pivo preko drvenog stola. Bio je to dobar dan. Prije nego što su se zapili u pivnici, zalutali su u nudistički park gdje se goli čovjek na biciklu provezao pokraj njih, a Nizozemac mu je na nizozemskom povikao da bolje pazi u koju brzinu prebacuje, a kapetan broda je na njemačkom viknuo da mu je ručica za parkiranje vrlo mala. Rocco je na engleskom viknuo da se čovjek ne mora brinuti kako će mu pimpek zapeti u žbicama, jer mu ne visi čak ni preko sjedala. Biciklist je nastavio voziti, ignorirajući ih. Žene se gole sunčaju u parku i čini se da ih nije briga što muškarci pilje u njih. Rocco i njegovi vjerni sljedbenici postali bi vrlo drski i naginjali se ravno nad ženu pruženu na svom ručniku, te komentirali njezine anatomski zanimljive točke. Žena bi se obično okrenula na trbuh i vratila se spavanju ili bi nastavila čitati časopis ili knjigu dok bi joj muškarci nastavljali pregledavati guzove, kao da su brežuljci na koje bi se mogli uspeti. Rocca bi napeto uzbuđenje učinilo zlim, pa bi ispaljivao podle, prostački ponižavajuće primjedbe prema ženi sve dok ga njegovi drugovi ne bi morali odvući. Rocco je posebno gadan prema homoseksualcima koji u parku gledaju svoja posla. On vjeruje kako bi
sve homoseksualce trebalo kastrirati i pogubiti, a on bi volio biti onaj koji će to učiniti i gledati ih kako mokre i vrše veliku nuždu od straha. – Medicinska je činjenica da, kad te muče, ili prije nego što te koknu, pišaš i sereš u gaće, objavio je poslije u vrtu pivnice. – Kakva medicinska činjenica? Mislio sam da si ti odvjetnik, a ne liječnik. – A ti to znaš, Rocco? Kako ti to znaš? Skineš im hlače da vidiš? Možda im skineš i gaće da provjeriš ima li pišaline i govana? Glasan smijeh. Tek onda možeš znati daje to činjenica. Ako je to istina, onda moram doći do meni važnog pitanja. Ideš li ti uokolo i skidaš gaće mrtvacima? Mislim da svi mi imamo pravo čuti odgovor na to. Jer, barem ja želim znati hoćeš li mi, kad umrem, skinuti gaće. – Ako umreš, odgovorio je Rocco, jebenog pojma nećeš imati. Iracionalno je to što se Rocco sjeća tog supijanog razgovora i onoga što mu je liječnik propovijedao već godinama. Rocco ima gastritis i sindrom iritiranih crijeva, zahvaljujući stresu, pušenju i opijanju. Za sve boljke na svijetu okrivljuje se akutni stres, pušenje i opijanje, uvijek uzvraća Rocco na izlasku iz ordinacije. Napiše molbu za nadoknadu liječničkih troškova i nastavlja svoj samorazarajući život. Crijeva i mjehur mu popuštaju dok sjedi u naslonjaču u svojoj hotelskoj sobi, a u glavu mu je uperen otkočeni Colt .380.
28 Jackovo pristanište za čamce je skup prikolica, brodica, čamaca s ravnim dnom i motoraca vezanih uz hrpe cigli duž krivu davih klimavih dokova s kojih vise stare gume koje služe kao odbojnici. Na blatnoj se obali nalazi nekoliko izvučenih piroga – cajunskih kanua – kao i truli gliser koji više nikad neće vući skijaše na vodi. Parkiralište je zemljano, a na doku za benzin nalaze se dvije crpke – jedna za običan benzin, druga za dizel. Jack radi od pet ujutro do devet navečer u svom jednosobnom uredu u kojem pod nasumicnim kutovima, na zidovima s kojih se guli boja, vise preparirane ribe. Kalendar iznad njegova staroga metalnog radnog stola prikazuje sjajkaste fotografije blistavo obojenih otvorenih čamaca za riječni i jezerski ribolov – od vrlo skupe vrste, one koja može potegnuti i sto kilometara na sat. Da nema prozorskog klima-uređaja i kemijskog zahoda iza zgrade, Jacku bi nedostajale sve prednosti civilizacije. Ne može se reći da bi to njemu bilo osobito važno. Rođenjem je ušao u težak život, a odgojen je da podnosi svaku žrtvu koja bi ga mogla održati tu gdje jest, u svijetu vode i stvorenja u njoj, te stabala ovijenih španjolskom mahovinom. Za one koji često pohode njegovo pristanište, vezivanje radi benzina i odlazak u grad po zalihe jest normalno ponašanje. Od ljudi koji tjednima, ili dulje, ostaju u svojim ribičkim logorima u rukavcima i rijekama, očekuje se da ostave vozila i prikolice za čamce na parkiralištu. Jack nikad ne razmišlja o bijelom Jeep Cherokeeju uguranom između kamiona i ostalih terenskih vozila u udaljenom kutu parkirališta, blizu obale. On gleda svoja posla, makar imao instinktivna mišljenja o ljudima, koja su jednako snažna kao i njegov osjet mirisa. Močvarna Žena slala mu je snažne signale od prvoga dana – a to je bilo prije sad već gotovo dvije godine. Njezino držanje pokazuje da ne trpi gluposti kad se radi o postavljanju osobnih pitanja. Bev Kiffin otvara štivu i izvlači svoju torbu za plažu. Stoji uz krmu i spušta plužno sidro, a onda dobacuje dva najlonska konopca na dok za benzin, dok Jack maše i brzo joj prilazi. – O, pa nije li to Močvarna Žena! zaziva on. Mogu li te privezati? Pristanište je osvijetljeno, a rojevi kukaca gusti, nemirni oblaci pod žutim odsjajem svjetiljaka.
– Ostavit ću ga ovdje na nekoliko sati. Bev okreće konopac i prebacuje polučvor preko dvokuke. Povlači šatorsko krilo i spušta prazne kanistre za benzin na dok. Napuni ih do vrha. Koliko ovih dana naplaćuješ? – Dolar i osamdeset pet. – Sranje. Bev doskoči na dok, kreće se gipko za ženu njezine veličine. To je čista pljačka. Jack se smije. Nisam ja taj koji određuje cijene benzina. Visok je i ćelav, taman i snažan poput čempresa. Bev ga nikad; nije vidjela a da nije nosio svoju od znoja umrljanu, narančastu kapu s logom Harlev-Davidsona i žvakao pločicu duhana. ? – Dolaziš i odlaziš? Pljuje i briše usta nadlanicom od sunca pjegave, kvrgave ruke, pa joj pomaže s konopcima na krmi. ? – Samo do dućana. > Bev poseže u torbu za jednim jedinim ključem pričvršćenim za f; mali ribički plovak – za slučaj da joj ključ upadne u vodu. Njezina I pozornost luta preko prepunog parkirališta i usredotočuje se na Cherokee. – Pretpostavljam da bi bolje bilo da ga upalim, da budem sigurna kako akumulator nije krepao. – Pa, ako i jest, kaže Jack, redajući četiri kanistra za benzin uz crpku, znaš da ću ti dati struje. Bev ga gleda kako se spušta u čučanj i gura cijev crpke u svaki kanistar, a crpka otkucava koliko će joj novca iz novčanika izvući. Njegov zatiljak podsjeća Bev na aligatorovu kožu, a laktovi su mu dva velika žulja. Dolazi mu barem deset puta godišnje, u posljednje vrijeme i češće, a on prokletog pojma nema tko je ona, što je njegova sreća. Ona odlazi prema terencu, iznenada zabrinuta treba li i u njega utočiti benzina. Ne može se sjetiti je li posljednji put napunila spremnik. Otključavši vozačeva vrata, ona uklizne unutra i okreće ključ u bravici. Stroj se pali nakon tri pokušaja i ona s olakšanjem primjećuje da je više od pola spremnika puno. Kad joj počne nedostajati goriva, napunit će ga na benzinskoj crpki. Uključi prednja svjetla, vozi unatrag i parkira uz dok. Dok izvlači gotovinu iz novčanika i stišće oči kako bi razabrala novčanice, Jack briše ruke krpom i čeka da ona spusti prozor. – To bi bilo četrdeset četiri dolara i četrdeset centi, kaže joj. Prenijet ću ti te kanistre na brod i paziti na njega. Vidim da si došla s prijateljicom. Misli na sačmaricu. Kaniš je ostaviti na brodu? Ja ne bih. Pazi kad s tom stvarčicom pucaš na aligatore. To ih samo razbjesni. Bev ne može vjerovati da se zamalo odvezla i zaboravila sačmaricu. Večeras ne razmišlja bistro, a i koljeno je boli. – Zadnja stvar koju ćeš napraviti prije nego što odeš, dodaje ona dok on ulazi u čamac, jest napuniti spremište za ribu ledom. – Koliko? On poseže za sačmaricom, uspinje se natrag na dok i pažljivo je spušta na sjedalo Cherokeeja. – Bit će dovoljno pedeset kila. – Sigurno ćeš mnogo kupovati, kad ti treba sav taj led. Ugura krpu u stražnji džep svojih starih, umrljanih radnih hlača. – Stvari se tamo vani brzo kvare. – To će biti još dvadeset dolara. Skinuo sam ti tri dolara. Ona mu dodaje dvije desetice i ne zahvaljuje mu na popustu. – Odlazim najkasnije u devet. Baca pogled pokraj nje, u istrošeni Cherokee. Pa ako se dotad ne vratiš… – I neću, kaže mu Bev, ubacujući terenac u rikverc. Nikad se ne vraća do devet i ne treba je podsjećati. On zuri pokraj nje prema suvozačkim vratima, prema podignutom prozoru, prema kvaki i bravici koje nedostaju. – Znaš, curo, ja bih ti to popravio, samo da mi se jednom odlučiš ostaviti ključeve.
Bev baca pogled prema vratima. Nema veze, kaže. Nitko se u tome ne vozi osim mene.
29 Gore, u sjevernom krilu kuće nalazi se gostinska spavaonica koja gleda prema oceanu, a ispred erkera smješten je veliki Scarpettin radni stol, nikakav antikvitet, ništa posebno, samo jeftini kompjuterski stol s odgovarajućim bočnim dijelom. Police s knjigama ispunjavaju zidove tako gusto da su neki strujni prekidači i električne utičnice iza njih, izvan dohvata, pa se mora snalaziti s produžnim kabelima. Namještaj joj ima svijetlu oplatu od javorovine, u depresivnom kontrastu s prelijepim antikvitetima i umjetničkim djelima, uključujući i orijentalne sagove, fini kristal i porculan, što je skupljala veći dio svoje karijere. Scarpettin je bivši život zaključan u skladištu u Connecticutu, dovoljno sigurnom za muzejske komade. Nije otišla vidjeti svoju imovinu otkako se Lucy, prije više od dvije godine, pobrinula za pokretna dobra svoje tetke, odabravši to mjesto zato što je blizu New Yorka, gdje se nalaze Lucyn stožer i stan. Scarpetti ne nedostaje namještaj iz njezine prošlosti. Beskorisno je voljeti ga. Sama pomisao na to činije umornom iz razloga koje ne shvaća potpuno. Ured u njezinoj unajmljenoj kući u Delravu udobne je veličine, iako ni izbliza ne tako prostran i organiziran kao ono na što je bila naviknuta u svojoj kući u Richmondu, gdje je imala ormariće s visećim dosjeima, kilometre radnog prostora i masivan radni stol, rađen po mjeri od brazilske trešnje. Njezina tamošnja kuća bila je građena u modernom stilu talijanskog ladanja, sastavljena kamen po kamen – zidovi su bili fino ožbukani i ručno patinirani, a gole grede devetnaestostoljetni južnoafrički željeznički pragovi od crnog eukaliptusa. Da kuća koju je sagradila u Richmondu već nije bila spektakularna, postala bi to nakon što ju je preuredila u pokušaju da izbriše prošlost – prošlost koju su opsjedali Benton i Jean-Baptiste Chandonne. Ali nije se osjetila bolje. Duhovi su je slijedili iz sobe u sobu. Njezino poricanje nepodnošljivog gubitka i zamalo vlastitog ubojstva bili su raskomadani stravični snovi od kojih bi se ohladila od jeze, ma kolika bila temperatura u kući. Svako škripanje starog drveta i šapat vjetra slali bi njezinu ruku prema pištolju koji je nosila, dok bi joj srce snažno udaralo. Jednoga je dana izašla iz svog veličanstvenog doma i nikad se nije vratila, čak ni da bi uzela svoju imovinu. Lucy se pobrinula za to. Za nekoga tko je uvijek ograđivao svoju dušu pred zlobom svijeta i nedostižnom boli, otkrila je u sebi lutalicu koja skače od jednog do drugog hotela poput kamena preko vode i obavlja telefonske pozive kako bi otvorila privatnu savjetodavnu tvrtku, a ubrzo se našla tako upetljana u isprepletene lance dokaza, istražiteljske nesposobnosti i posvemašnjeg nemara policije i patologa, da nije imala izbora nego se smjestiti u novu kuću, zato što se morala negdje smjestiti. Više nije mogla pregledavati slučajeve sjedeći na hotelskom krevetu. – Idi na jug, daleko na jug, rekla joj je Lucy tiho, s ljubavlju, jednog poslijepodneva u Greenwichu, u Connecticutu, gdje se Scarpetta skrivala u hotelu Homestead Inn. Još nisi spremna za New York, teta Kay, a pogotovo nisi spremna raditi za mene. – Nikad neću raditi za tebe. Scarpetta je to ozbiljno mislila, pa od stida odvratila pogled od svoje nećakinje. – Pa, ne moraš me zato uvrijediti. I Lucy je osjetila ubod, pa su se već za minutu raspravljale i svađale. – Ja sam te odgojila, ispalila je Scarpetta s kreveta na kojem je bijesno i ukočeno sjedila. Moja prokleta sestra, obožavana autorica dječjih knjiga koja pojma nema o odgoju vlastitog prokletog djeteta izbacila me na tvoj kućni prag… hoću reći, obrnuto.
– Frojdovska pogreška! Ti si mene puno više trebala nego ja tebe. – Teško. Bila si čudovište. S deset godina si se dokotrljala u moj život kao trojanski konj, ja sam bila dovoljno glupa da ti dopustim parkirati se, a onda, što? Onda, što? Velika šefica, logična liječnicaodvjetnica, nesuvislo je praskala dok su joj se suze kotrljale niz lice. Morala si biti genijalka, zar ne? Najgore derište na kugli zemaljskoj… Scarpettin je glas zadrhtao. A ja te se nisam mogla odreći, ti, grozno dijete. Jedva je govorila. Da te je Dorothy željela natrag, odvela bih tu kučku pred sud i dokazala da nije sposobna biti majka. – Ona nije bila sposobna biti majka, a ni sad to nije. I Lucy je počela plakati. Kučka? To znači kazniti je prekršajno za kaznenu odgovornost. Ona ima poremećaj karaktera. Za Boga miloga, kako si ti završila sa sestrom koja je psihopat? Lucy plače, sjedeći do svoje tete na krevetu, a ramena im se dodiruju. – Ona je zmaj s kojim se uvijek boriš, s kojim se boriš cijeli život, rekla je Scarpetta. Zapravo se boriš protiv mame. Ona je presitna lovina za mene. Ona je tek zec s oštrim zubima koji ti napada gležnjeve. Ja ne gubim vrijeme na zečeve. Nemam vremena. – Molim te, idi na jug, preklinjala ju je Lucy, ustavši s kreveta i okrenuvši se prema njoj mokrih očiju i crvena nosa. Zasad. Molim te. Vrati se odakle si i došla i počni ponovno. – Prestara sam da počnem ponovno. – Sranje! Lucy se nasmijala. Imaš samo četrdeset šest godina, a muškarci i žene bulje u tebe gdje god prođeš. A ti to čak i ne primjećuješ. Stvarno si prokleta mustra. Preselila se na jug, u Delray Beach, ne vrativši se baš posve svojim korijenima, u područje blizu mjesta gdje žive njezina majka i sestra, ali na sigurnoj udaljenosti. U njezinoj vremenom nagrizenoj unajmljenoj kući iz pedesetih godina ured joj je krcat gomilama papira i krutih kartonskih fascikala, a toliko je toga nagomilano na podu da mora paziti kako se ne bi spotaknula preko svojih radova. To joj također onemogućuje da pri ulasku bude uobičajeno odsutna duhom. Police za knjige su pretrpane, neki medicinski i pravni svesci složeni u dva reda, a njezine su rijetke antikvitetne knjige zaštićene od sunca i vlage u sićušnoj susjednoj sobi koja je vjerojatno trebala biti dječja. Prebire po Roseinoj svježoj salati od tune dok pregledava poštu, koristeći se za njezino otvaranje skalpelom. Najprije razrezuje kartonsku omotnicu, naizgled od njezine nećakinje ili nekoga iz njezina ureda, pa se zbuni kad unutra otkriva drugu omotnicu, običnu, bijelu, kaligrafski rukom adresiranu na Madame Kay Scarpetta, LLB. Ispušta kartonsku omotnicu na stol i juri iz ureda, projuri bez riječi pokraj Rose i ulazi u kuhinju po foliju za zamrzavanje.
30 Taksiji podsjećaju Bentona na kukce. A tijekom svog izgona zavolio je neke kukce. Paličnjaci su zadivljujuće nalik na grančice. Benton se često izgubi u parkovima i duž pločnika, strpljivo pretražujući grmlje u potrazi za paličnjacima ili, još bolje, za bogomoljkama koje su vrlo rijetke i dobar su znak, iako nikad nije iskusio pozitivan preokret sudbine izravno nakon što je ugledao bogomoljku. Možda jednog dana hoće. I bubamare donose sreću. To svi znaju. Ako koja završi tamo gdje se on nalazi, blago je domami na prst i iznosi van, bez obzira na to koliko je to katova, te je polaže na grm. Jednog je to tjedna učinio deset puta i uživao u pomisli daje to uvijek ista bubamara koja koketira s njim. On vjeruje kako će za sve ljubaznosti stići nagrada. Također vjeruje i u to kako će zlo biti
kažnjeno, i sve dok nije počeo svoje nepostojanje, često se zbog toga svađao sa Scarpettom, zato što u prošlosti nije u to vjerovao. A ona jest. – Bentone, često ne znamo razloge stvarima. Alija vjerujem da jedan uvijek postoji. Čuje Scarpettin glas u udaljenoj pećini svog mozga dok sjedi na mračnom stražnjem sjedalu taksija koji se kreće prema jugu. – Kako to možeš reći? Ponovno čuje vlastiti glas kako joj odgovara. – Zato što sam vidio dovoljno da to mogu reći. Kakvog bi mogućeg razloga moglo biti da nečija sestra ili brat ili roditelj ili partner budu silovani, mučeni i ubijeni? Tišina. Taksist sluša hip-hop. – Stišajte to, molim vas, kaže Benton mirno, ovaj put glasno. A stoje sa staricom koju pogodi grom zato što sujojžbice kišobrana metalne? Scarpetta mu ne odgovara. – Dobro, a stoje onda s cijelom obitelji koja strada od ugljičnog monoksida zato što im nitko nije rekao da ne kuhaju na ugljen, posebno ne kad su prozori zatvoreni? Kakav razlog Kay? To kako je osjeća visi i dalje u zraku, poput njezina omiljenog parfema. – Znači, postoji razlog zbog kojeg sam ubijen i zauvijek nestao iz tvog života? Razgovor je postao jednostran i nikako da se zaustavi. Kakav je razlog dodijelila onome što vjeruje da mu se dogodilo, pita se on, uvjeren da je smislila razlog, dosad sigurno jest. – Racionaliziraš, Kay. Zaboravila si na naše razgovore o poricanju. Bentonov spretni mozak kreće se prema drugoj točki, dok se vozi u taksiju, kratko nakon sumraka, na putu prema Manhattanu, a prtljažnik i sav drugi prostor u automobilu pretrpani su njegovim stvarima. Vozač nije skrivao gađenje kad je shvatio da uz njegovu vožnju ide i pozamašna gomila prtljage. Ali Benton je bio lukav. Zaustavio je taksi na ulici, pa vozač nije vidio hrpu prtljage u gustoj sjeni na pločniku sve dok nije bio suočen s izborom – ili će odbrzati dalje ili će prihvatiti unosan posao vožnje do New Yorka. – Vozač se zove Robert Leary, bijelac je smeđe kose, smeđih očiju, visok oko metar sedamdeset pet, težak osamdesetak kilograma. Te su pojedinosti, kao i identifikacijski broj na iskaznici s fotografijom, pričvršćenoj uz retrovizor, zapisani u kožnoj bilježnici veličine novčanika u koju se mogu dodavati listovi i koju Benton uvijek nosi sa sobom. Čim stigne u svoju hotelsku sobu, on će – kao što mu je običaj – prebaciti podatke u svoje prijenosno računalo. Otkako je ušao u program zaštite svjedoka, Benton je zabilježio svaku svoju aktivnost, svako mjesto i svaku osobu koju je susreo – posebno ako se to dogodilo više od jedanput – čak i kakvo je bilo vrijeme, gdje je vježbao i što je jeo. Već je nekoliko puta Robert Leary pokušao zapodjenuti razgovor, ali Benton zuri kroz prozor i ne govori ništa, a vozač, naravno, pojma nema da muškarac isklesana, suncem opaljena i bradata lica i obrijane glave u sebi nabraja točke i pregledava taktičke zahtjeve, mogućnosti i vjerojatnosti iz svih mogućih kutova. Nema sumnje, taksist misli kako je njegova šugava sreća to što je pokupio čudaka kojem je, sudeći po pohabanosti prtljage, krenulo loše, vrlo loše. – Sigurni ste da možete platiti vožnju? pita on, zapravo, već treći put zahtijeva odgovor. Neće biti jeftino, znate, ovisno o tome kojim i putem na kraju krenem, ovisno o prometu i o tome koje su ulice u gradu zatvorili. Ovih dana nikad ne znate koje će ulice murjaci zatvoriti. Sigurnost. I to je nešto. Ja nisam baš obožavatelj strojnica i tipova u maskirnim uniformama. – Mogu platiti vožnju, kaže Benton. Prednj a svjetla vozila u prolazu proparaju njegov prozor, nakratko osvijetlivši njegovo smrknuto lice. U ovo je siguran: to što je Jean-Baptiste Chandonne pokušao ubiti Scarpettu nema ni smisla ni značenja osim zadivljujuće činjenice da se ona poslužila svojom pameću i preživjela. Hvala Bogu, hvala
Bogu. Drugi planovi da je se upropasti nemaju značenja osim čuda da su i oni propali. Benton je dobro upućen u pojedinosti, možda ne u sve njih, ali dovoljno mu je ono što je pratio u novinama. Svaka osoba umiješana u njegov plan tangencijalno je, ako ne i izravno, povezana sa zlom, složenom mrežom Chandonneovih. Benton zna što Chandonneovima daje moć i što im oduzima snagu. Poznaje prijemnike bez kojih glavni vodovi između radilica i viših ešalona ne mogu funkcionirati. Rješenje situacije oduvijek je bilo presloženo da bi ga itko razabrao, ali tijekom šest godina, Benton nije imao što raditi, osim razabirati. Odgovor je, otkrio je, jednostavan: kirurški prerezati i ogoljeti žice, isključiti ih, podijeliti, ponovno spojiti i uključiti, kako bi kriminalci doživjeli kratki spoj, a carstvo Chandonneovih se urušilo. U međuvremenu, Benton – mrtvi Benton – nevidljiv promatra ono što je smislio i primijenio, kao da se radi o videoigri, a nijedan igrač u njegovoj igri pojma nema što se događa, osim da se nešto događa, a što god to bilo, potaknuto je od unutrašnjih izdajica. Glavni igrači moraju umrijeti. Drugi igrači, od kojih Benton mnoge ne poznaje, bit će okrivljeni i označeni kao izdajice. Umrijet će. Ovom će metodom Benton izmanipulirati svoje neprijatelje i zbrisati ih, jednog po jednog. Prema njegovim proračunima, koalicija sastavljena od njega samoga i ostalih koji i ne znaju da su unovačeni u njegovu privatnu vojsku dovršit će misiju za nekoliko mjeseci, možda i tjedana. Prema njegovim proračunima, Rocco Caggiano je već mrtav, ili će to uskoro biti, hladnokrvno ubijen. Njegovo će ubojstvo biti namješteno, a Lucy i Rudy možda znaju što čine ili što su učinili, ali ono što ne znaju, to je videoigra. Ne znaju da sudjeluju u njoj. Ono što Benton nije uračunao, a nikad i ne bi predvidio, jest da će Kay Scarpetta stvoriti vezu s Baton Rougem, najvažnijim strateškim položajem na Bentonovu mentalnom zemljovidu. Iz nekog razloga, taj je dio njegova gotovo savršenog plana podbacio. Ne zna zašto. Ne zna što se dogodilo. Stalno iznova pregledava svaku pojedinost, ali na kraju te rutine uvijek je prazan ekran na kojem prema njemu hipnotički trepti kursor. A sad se Benton mora požuriti. Žurba je protivna njegovoj prirodi. Scarpetta nikad nije trebala doći u dodir bilo s čime ili bilo s kime u Baton Rougeu. Marino jest. Posljednja postaja jest. Kad sazna da mu je sin mrtav, Marino će neizbježno prijeći po Roccovim koracima, koji će Marina i njegove sunarodnjake dovesti u Baton Rouge, gdje Rocco ima stan, već mnogo godina. Luka je u Baton Rougeu zadivljujuća. Obala Zaljeva je zlatna. Svakovrsni opasni i vrijedni materijali putuju Mississippijem svakoga dana. Baton Rouge još je jedno uporište Chandonneovih, a Rocco je tamo uživao u raznovrsnim uspjesima i zadovoljstvima, uključujući i suvereni imunitet pred policijom, kao i u spletkama, uključujući zaštitu Jaya Tallevja i Jean-Baptistea Chandonnea dok su uživali u svom pozamašnom dijelu zabave na području Baton Rougea. Jean-Baptistu i Jayu bilo je samo šesnaest godina kad su prvi put posjetili Baton Rouge. JeanBaptiste uvježbao je svoje ubojite vještine, ubijajući prostitutke nakon što bi opslužile Jaya. Ti slučajevi nikad nisu bili povezani, zato što je bivši mrtvozornik odustao od svojih istražiteljskih prava u korist drugih agencija, a policajcima se živo fućkalo za prostitutke. Jedan će korak voditi do drugoga dok Marino ne otkrije Jaya Talleyja i Bev Kiffin u Baton Rougeu, te ih eliminira. Takav je bio plan. Scarpetta nikad nije trebala biti dio toga. Puls mu ubrzano udara u sljepoočnicama. Podiže ručni zglob prema licu, jer ne može pročitati vrijeme na svom jeftinom, crnom plastičnom satu, budući da brojčanik nije fosforescentan. Namjerno nije. On ne želi ništa što svijetli u mraku. – U koje bismo doba trebali stići? pita istim odsječnim tonom. – Ne znam točno, odgovara njegov vozač. Ovisi o tome hoće li promet ostati ovako rijedak. Možda još dva, dva i pol sata. Straga im se primiče automobil, njegova duga svjetla odbijaju skakutavo, zasljepljujuće bijelo svjetlo od vozačeva retrovizora. Vozač psuje dok crni Porsche 911 prolazi, a njegova sve manja, crvena stražnja svjetla podsjećaju Bentona na pakao.
31 SCARPETTA ZURI U NEOTVORENO PISMO, A TOPAO, VLAŽAN ZRAK slobodno struji kroz njezina otvorena vrata. Oblaci su kao crni cvjetovi koji lebde nisko na obzoru i ona osjeća da će kiša stići prije zore i da će se probuditi sa zamagljenim prozorima, što je nepodnošljivo. Nema sumnje kako njezini susjedi misle da je opsjednuta i luda kad je u sedam ujutro vide na balkonu kako kupaonskim ručnicima žustro briše kondenzaciju s vanjskog okna. A onda ga, zbog svoje prisilne i prezira vrijedne veze s njim, zamišlja u njegovoj ćeliji za osuđenike na smrt bez pogleda kroz prozor, pa njezina misija ribanja vlažnih, mutnih okana postaje još hitnija. Neotvoreno pismo, adresirano na Madame Kay Scarpetta, LLB, leži u sredini čistog komada bijele folije za zamrzavanje. Liječnice u Francuskoj oslovljavaju s madame. U Americi, osloviti liječnicu bilo kako osim s doktorice ravno je uvredi. Ovo je neugodno podsjeća na svim mastima premazane odvjetnike koji joj se u sudnici obraćaju s gospodo Scarpetta, umjesto s doktorice Scarpetta, tako joj oduzimajući vjerodostojnost i stručnost, sve u nadi da će je porotnici, a možda i sudac, shvatiti manje ozbiljno nego što bi shvatili nekoga tko je Medicinae Doktor i čija je specijalizacija patologije i supspecijalizacija forenzične patologije zahtijevala dodatnih šest godina školovanja poslije medicinskog fakulteta. I premda je istina da Scarpetta ima i diplomu pravnog fakulteta, praktički nitko ne dodaje kraticu za legum baccalaureus iza njezina prezimena, a kad bi to ona učinila, bilo bi to arogantno zavaravanje, jer se pravom ne bavi. Tri godine koje je provela na Pravnom fakultetu u Georgetovvnu imale su svrhu olakšati njezinu eventualnu karijeru u pravničkoj medicini i to je bilo sve. Dodati kraticu LLB iza njezina imena je podsmješljivo izrugivanje njenoj pretencioznosti. Jean-Baptiste Chandonne. Zna da je pismo od njega. Na trenutak može namirisati njegov odvratni zadah. Olfaktivna halucinacija. Posljednji ju je put doživjela kad je posjetila Muzej holokausta i namirisala smrt. – Bila sam vani u dvorištu s Billvjem. Obavio je svoje i sad je jako zauzet natjeravanjem guštera, govori Rose. Mogu li još nešto učiniti za vas prije nego što odem? – Ne, hvala, Rose. Stanka, a onda: Pa, kako vam se svidjela moja salata od tune? – Mogli biste otvoriti vlastiti restoran, kaže Scarpetta. Navlači novi par bijelih pamučnih rukavica za pregled, te podiže pismo i skalpel, gurajući vršak trokutaste oštrice pod gornji kut omotnice. Nehrđajući čelik šišti kroz jeftini papir.
32 Naslonjač na kojem sjedi Rocco je podstavljen. Dva- ne, možda tri ili četiri – nadrealistična sata prije, sjedio je u tom istom naslonjaču i večerao, kad mu je poslužitelj zakucao na vrata kako bi mu donio bocu šampanjca, vrlo dobar Moet&Chandon, na račun uprave hotela. Rocco, kojega je odgojila ulica i koji je kronično paranoičan, nije bio ni najmanje sumnjičav. On je važan čovjek koji odsjeda u Radissonu kad god je u Szczecinu. To je jedini pristojan hotel u gradu i uprava mu rutinski šalje darove, uključujući dobar konjak i kubanske cigare, jer on svoje račune plaća američkom gotovinom, umjesto beskorisnim zlotima.
Njegova navika da se osjeća sigurnim u ovom hotelu kriva je za to što je uljez s Coltom uspio ući u Roecovu luksuznu sobu. Dogodilo se to tako brzo da nije imao vremena reagirati na visokog konobara koji nije nosio odoru i koji se probio unutra s praznom bocom šampanjca i kolicima za posluživanje koja je očito pokupio pred vratima nekoga drugog gosta. Ovaj šupak – tko god on bio – tako se lako dočepao Rocca. Rocco gura tanjur što dalje od sebe. Zabrinut je da bi se sad mogao i ispovraćati. Uneredio se. Soba tako gadno zaudara da on ne shvaća kako to njegov porobljivač uspijeva podnijeti, ali mladi, mišićavi muškarac koji sjedi na krevetu kao da to uopće ne primjećuje. Zuri u Rocca, pogledom čovjeka koji je opijen adrenalinom i spreman ubiti. Ne dopušta Roccu da se očisti. Ne želi mu dopustiti da ustane iz naslonjača. Spušta svoj mobitel na krevet, nakon još jednog kratkog razgovora s nekim i prilazi pladnju s praznom bocom šampanjca. Rocco promatra muškarca kako ubrusom pažljivo briše bocu. Rocco ga pokušava nekamo smjestiti. Možda gaje već vidio, a možda je objašnjenje u tome što ima onaj izgled – izgled saveznog agenta. – Slušaj, kaže Rocco iznad buke televizora, samo mi reci tko i zašto, daj. Reci mi tko i zašto i možda zajedno možemo smisliti nešto što će ti se više sviđati. Ti si agent, zar ne? Neka vrsta agenta. To ne znači da ne možemo nešto smisliti. Rekao je to najmanje šest puta otkako je agent ušao s praznom bocom šampanjca na pladnju, udarcem noge tresnuo vratima i izvukao pištolj. Već je nekoliko puta dosad otvorio vrata i s treskom ih zatvorio. Zbog toga je Rocco sve nervozniji. Iako ne razumije agentovu namjeru, palo mu je na pamet, još i za prijašnjih boravaka, kako glasan tresak vrata u ovom hotelu odjekuje kao pucanj. – Stišaj se, kaže mu agent. Smješta bocu šampanjca na Roccov stol. Podigni je. Agent kimne prema boci. Rocco pilji u bocu i s mukom guta slinu. Podigni je, Rocco. – Dakle, opet te pitam. Otkud znaš moje ime? Rocco ne odustaje. Daj. Poznaješ me, zar ne? Možemo nešto smisliti… – Podigni bocu. On ga posluša. Agent želi otiske Roccovih prstiju na boci. To nije dobro. Agent želi da se čini kao da je Rocco naručio ili se nekako dokopao šampanjca i popio ga. To je jako loše. Njegov strah postaje sve snažniji dok se agent vraća do kreveta, podiže jaknu i izvlači kožnu plošku. Odvija poklopac i vraća se do Roccova stola, ulivši veliku količinu votke u ono što je ostalo od jednog od Roccovih koktela. – Popij to sve, kaže agent. Rocco guta votku u nekoliko velikih gutljaja, zahvalan na tome što mu pali jednjak pri silasku, grijući ga i šaljući svoje zavodljive, otupljujuće agense kroz njegov krvotok u glavu. Zbunjene mu misli lebde prema nadi da agent pokazuje milosrđe, da se pristojno ponaša prema njemu, da mu pokušava pomoći da se opusti. Možda se agent predomišlja, možda se želi dogovoriti. Rocco spekulira, ali činjenica je daje netko poslao ovog čovjeka, netko tko prisno poznaje Roccove poslove i tko je svjestan da on jednom mjesečno putuje u Szczecin kako bi riješio poslove koje Chandonneovi imaju u toj luci. Roccova je primarna odgovornost da riješi policiju i druge državne službenike. To je uobičajen posao. Može ga obaviti pijan, to je samo redovito pravničko mućkanje, uobičajeni honorari i, ako je potrebno, podsjećanje na to kako je opasan ovaj svijet. Samo bi netko iznutra znao Roccov raspored i gdje odsjeda. Hotelsko osoblje ne zna čime se on b avi, zn aju samo d a je iz New Yo rka, ili b arem o n tako tvrd i. Svima se fu ćka za n jegove poslove. Širokogrudan je. Bogat je. Umjesto pružanja uobičajenih ztota, plaća i daje obilne napojnice u američkoj gotovini do koje je vrlo teško doći i koja je vrlo korisna na crnom tržištu. Svi ga vole. U baru na katu, gdje on često sjedi u mraku i puši cigare, barmeni ulijevaju dvostruke količine votke Chopin u njegova pića. Njegov porobljivač doima se kao da mu je otprilike dvadeset osam godina, možda je i u ranim tridesetima. Crna mu je kosa kratka i oblikovana uz pomoć gela u onu šiljastu frizuru koju tako mnogo mladih muškaraca danas voli. Rocco primjećuje četvrtastu čeljust, ravan nos, tamnoplave oči, tri dana
staru bradu i žile koje su mu iskočile na bicepsima i šakama. Vjerojatno mu i nije potrebno oružje da bi nekoga zdrobio. Žene ga vole. Vjerojatno zure u njega, nabacuju mu se. Rocco nikad nije bio privlačan. Kao tinejdžer, već je patio od djelomične ćelavosti i nije se mogao držati podalje od pizze i piva, što se i vidjelo na njemu. Obuzela ga je zavist, kao i uvijek. Žene spavaju s njim samo zato što ima moć i novac. Mržnja prema njegovu porobljivaču plamti. – Nemaš ti pojma u što si se ovdje upetljao, kaže Rocco. Agent mu se i ne trudi odgovoriti, oči mu lete po prostoriji. Rocco briše lice masnim ubrusom, pažnja mu luta do noža za biftek na tanjuru. – Samo pokušaj, kaže agent, gledajući nož. Samo naprijed. Molim te, pokušaj. To bi mi prokleto olakšalo život. – Nisam kanio ništa učiniti. Samo me pusti i zaboravit ćemo da se ovo ikad dogodilo. – Ne mogu te pustiti. Činjenica je da ovo nije moj pojam zabave. Što znači da sam već loše raspoložen. Nemoj me raspizditi. Želiš pomoći sebi? Pa, znaš što kažu o tome da pred kraj treba olakšati dušu. – Ne znam. Što, dođavola, kažu? – Gdje je Jay Talley, i nemoj mi slučajno prodati novu jebenu laž, šupčino. – Ne znam, cvili Rocco. Kunem se Bogom da ne znam. I ja ga se bojim. On je lud. Nije u igri i svi se mi držimo podalje od njega. On pleše samo ako sam svira, kunem se Bogom. Molim te, mogu li presvući hlače? Možeš paziti na mene. Neću ništa pokušavati. Rudy silazi s kreveta i otvara vrata ormara, opušteno držeći Colt uz bok, pokazujući time sve poraženijem i prestravljenijem Roccu da se radi o muškarcu koji se ničega ne boji. Na vješalicama je obješeno pet-šest napadnih odijela i on izvlači jedne hlače, te ih dobacuje Roccu. – Hajde. Agent otvara kupaonička vrata i ponovno sjeda na krevet. Rocco se trese dok ulazi u kupaonicu i skida hlače i gaće. Baca ih u kadu, moči ručnik vodom iz slavine i briše se. – Jay Talley, ponovno kaže agent. Pravo ime, Jean-Paul Chan-donne. – Pitaj me nešto drugo. Rocco misli ozbiljno dok sjeda u drugi naslonjač. – U redu. Poslije ćemo se vratiti na Talleyja. Imaš planove da ubiješ svog oca? Agentov je pogled hladan. Nije tajna da ga mrziš. – Ja ga ne priznajem za oca. – Nije važno, Rocco. Pobjegao si od kuće. Promijenio si prezime iz Marino u Caggiano. Kakav je plan i tko je sve umiješan? Rocco oklijeva iznimno dugo, misli mu lete iza krvlju podlivenih očiju. Agent ustaje, dišući na usta, kao da želi izbjeći smrad. Pritišće cijev Colta uz Roccovu sljepoočnicu. – Tko, što, kad i gdje? kaže on, uz svaku riječ kuckajući cijevi pištolja o Roccovu glavu. Ne zajebavaj se sa mnom! – Ja sam to kanio učiniti. Za nekoliko mjeseci, kad on ode na pecanje. Uvijek ide na pecanje u prvom tjednu kolovoza, na jezero Buggs. Mislio sam ga pričepiti u njegovoj brvnari, namjestiti da izgleda kao provala koja je pošla po zlu. – Znači, ubio bi vlastitog oca na pecanju. Znaš što si ti, Rocco? Najgore govno koje sam ikad upoznao.
34 MON PETIT AGNEAU PRISE! Janješce moje dragocjeno, prevodi Scarpetta, a srce joj se ledi dok gleda Chandonneov rukopis i osjeća njegovu prisutnost u pismu koje joj je uputio. Već dugo tako sjedi u istom položaju – na drvenom stolcu ravna naslona pokraj otvorenih vrata svoje spavaonice – daje križa bole, a mali se stakleni stol orosio od vlažnog morskog zraka. Dok se prisjeća da treba disati, shvaća da su joj svi mišići napeti, da joj je cijelo tijelo poput stisnute šake. Pismo, pismo, pismo. Zaprepaštena je što mu je rukopis prekrasan, uvježbana kaligrafija ispisana crnom tintom, bez ijedne prekrižene riječi, bez ijedne pogreške, koliko vidi na prvi pogled. Zacijelo je utrošio mnogo vremena pišući joj to pismo, kao da je to ljubavni trud, a ta pomisao samo uvećava užas. On misli na nju. Kaže joj to samim činom svog umjetničkog rukopisa. Ona čita njegove riječi: Jesi li već saznala za Crveni Štap i to da moraš otići tamo? Ali ne, najprije me moraš doći vidjeti. U Državi dugorogih goveda, kako kažu! Vidiš, ja upravljam tobom. Nemaš vlastite volje. Možda misliš da imaš, ali ja sam struja koja teče kroz tvoje tijelo, svaki nagon dolazi od mene. Ja sam u tebi! Osjeti to! Sjećaš li se one noći? Žudno si otvorila vrata, a onda si me napala, zato što se nisi mogla suočiti sa svojom žudnjom prema meni. Oprostio sam ti što si mi oduzela oči, ali nisi mi mogla oduzeti dušu. Ona te neprekidno slijedi. Ako pokušaš, moći ćeš je dodirnuti. Maintenant! Maintenant! Vrijeme je. Crveni Štap te čeka. Najprije moraš doći k meni ili će biti prekasno da čuješ moje priče. Samo ću ih tebi ispričati. Znam što želiš, monpetit agneauprisel Ja imam to što želiš. Za dva tjedna bit ću mrtav i više neću imati što reći. Ha! Hoćeš li me osloboditi u ekstazu? Ili ću ja osloboditi tebe? Zariti svoje zube u tvoju meku, oblu ljupkost. Ako ti ne pronađeš mene, ja ću pronaći tebe. Ushićeno te ljubim, Jean-Baptiste U staromodnoj kupaonici s običnim bijelim zahodom, običnom plastičnom zavjesom oko obične bijele kade i s bijelim zidovima umrljanima od plijesni, Scarpetta povraća. Ispija čašu vode iz slavine i vraća se u spavaonicu, do stola, do tog pogubnog pisma koje joj, sluti, neće ponuditi nikakve dokaze. On je prepametan da bi ostavio tragove. Sjeda u stolac, pokušava se oduprijeti slikama prljave zvijeri koja ulijeće kroz njezina prednja vrata poput zloduha koji je provalio iz pakla. Jedva da se može prisjetiti pojedinosti potjere, te strašne potjere po njezinoj dnevnoj sobi, dok je vitlao željeznim čekićem, istim željeznim čekićem kojim se već prije koristio da zdrobi ženske glave i tijela do izubijana mesa i raznesenih kostiju, a posebno njihova lica. U to je vrijeme bila sudska patologinja na slučajevima ubojstava u Richmondu i nikad joj nije palo na pamet da bi ona mogla biti sljedeća. Od tog iskustva blizine smrti, ona se bori da snagom volje otjera zamišljeno razaranje vlastitog tijela i lica. Ne bije silovao. Nije sposoban za silovanje. Jean-
Baptiste se svijetu osvećuje tako što uzrokuje smrt i unakazivanje, ponovno stvarajući druge ljude na svoju sliku i priliku. On je najviše utjelovljenje mržnje prema samome sebi. Ako je istina to da je spasila vlastiti život time što ga je oslijepila, onda on ima sreće što je pošteđen vlastita odraza u uglačanom metalnom zrcalu u koje mora pogledati svakoga dana u svojoj ćeliji gdje čeka smrtnu kaznu. Scarpetta odlazi do ormara u hodniku i odmiče usisavač. Vadi kovčeg.
35 – Ako bilo što trebaš, zovi me na mobitel, kaže Nic, stojeći na dovratku prednjih vrata bijele ciglene kuće svog oca u Old Garden Districtu, gdje su kuće velike, a široke krošnje magnolija i živih hrastova čuvaju veći dio staroga gradskog establišmenta u hladovini. Čak i po najvedrijem danu, Nic se čini da je dom njezina djetinjstva mračan i zlokoban. – Pa znaš valjda da ja neću zvati na tu tvoju malu novotariju, kaže otac, namignuvši joj. Čak ako ti i ne nazoveš, moraš platiti, zar ne? Ili vrijedi neograničena kilometraža, mislim, minutaža? – Što? Nic se mršti, a onda se smije. Nema veze. Moj novi broj ti je zalijepljen na hladnjaku, odlučio ti mene zvati ili ne. Ako ti se odmah ne javim, znači da sam zauzeta. A sad budi dobar, Buddy. Ti si moj veliki dečko, je 1' da? Njezin petogodišnji sin virka iza svog djeda i pravi grimasu. – Imam ga! Nic se pravi da gaje uštipnula za nos i pokušava stari trik s guranjem palca između dva prsta. Hoćeš svoj nos natrag ili nećeš? Buddy izgleda kao poslovični plavokosi ministrant, odjeven u kombinezon koji mu je dva centimetra prekratak. Dodirne svoj nos i isplazi jezik. – Samo ti dalje plazi taj svoj jezik i jednog dana ti više neće stati u usta, upozorava ga djed. – Ššššš, kaže Nic. Nemoj govoriti takve stvari, tata. Povjerovat će ti. Ona virne iza njega i dohvaća svog sina. Imam te! Podiže ga i prekriva mu lice poljupcima. Čini se da je vrijeme za kupovinu, veliki moj dečko. Opet si prerastao odjeću. Kako ti to uspijeva, ha? – Ne znam. Snažno je grli oko vrata. – Misliš da bi mogao odjenuti i nešto drugo osim kombinezona? šapće mu ona u uho. On žestoko odmahuje glavom. Ona ga nježno spušta. Zašto ne mogu s tobom? duri se Buddy. – Mama mora raditi. Ali kad se ti probudiš, ja ću se već vratiti, može? Ti samo lijepo idi u krevet, kao moj veliki dečko, i ja ću ti donijeti iznenađenje. – Kakvo iznenađenje? – Da ti kažem, ne bi bilo iznenađenje, zar ne? Nic ponovno ljubi njegovo tjeme, a on si razdraženo trlja kosu, kao da tjera bube. Oo, kaže njezin otac. Čini mi se da netko postaje mrzovoljan. Buddy joj upućuje pogled, mješavinu ljutnje i povrijeđenosti koja beziznimno čini da se Nic osjeća kao da gaje izdala i iznevjerila. Još kad je njezin bivši muž Ricky, trgovački putnik, dobio promaknuće koje je želio, s njim je postalo nemoguće živjeti, jer je sve vrijeme putovao, žalio se i bio neljubazan. On je otišao, a Nic je to drago, osjeća olakšanje, iako je duboko povrijeđena na način koji ne uspijeva odrediti. Tegobe života uvijek izađu na dobro ako činiš što je volja Božja, barem je takva doktrina njezina oca koji je voli, ali ne želi stati na njezinu stranu kad je u pitanju propali brak. – Trebala bi znati da ti to što si policajka, ako se ikad i udaš, neće pomoći da zadržiš muškarca, rekao joj je kad je prije osam godina primljena na policijsku akademiju, poslije sumorne karijere knjigovotkinje u Fordovoj podružnici u Zacharyju, gdje je na kraju i upoznala Rickvja. Hodali su tri mjeseca i počeli zajedno živjeti. Još jedan grijeh. Ali barem je bila slobodna od svoje uklete kuće. – Mama je vodila vlastiti posao, podsjeća Nic svog oca svaki put kad on ima primjedbe.
– Dušo, to nije isto. Ona nije nosila pištolj. Da gaje nosila, možda… A sad začepi usta! Samo je jednom dovršila tu rečenicu. Bilo je to nakon što je predala zahtjev za razvod, a otac ju je cijelo popodne korio, šećući gore-dolje svojom dnevnom sobom, lica koje je bilo nalik na oluju nevjerii ce, straha i ljutnje. On je visok, žgoljav muškarac i činilo se da ga svaki uzrujani korak nosi od jednoga do drugog zida, te trese kristalnu svjetiljku na stolu pokraj kauča, sve dok napokon nije pala i razbila se. – Pogledaj što si sad učinila! povikao je. Razbila si majčinu svjetiljku! – Ti sije razbio. – Djevojke ne bi smjele loviti kriminalce i pucati iz pištolja. Zato si izgubila Rickvja. On se oženio lijepom ženom, a ne Annie Četiri Pištolja. A kakva to majka… Tad je to Nic izgovorila. Da je mama imala pištolj, možda je neki jebeni šupak ne bi izmasakrirao ovdje, u vlastitoj kući! – Da se nisi usudila upotrebljavati takve riječi, naglašavajući svaku ledenu riječ silovitim ubodom prsta, ubodom koji ju je podsjećao na to stoje bilo učinjeno njezinoj majci. Nikad više nisu dodirnuli tu temu. Ona ostaje kao zaustavljena olujna fronta između njih. Bez obzira na to kako se često viđali, ona ne može osjetiti njegovu toplinu niti mu se previše bližiti. Poslije dva prerano rođena djeteta koja nisu preživjela, rodila se Nic i jedino je dijete koje njezin otac ima. Nakon što je otišao u mirovinu s mjesta srednjoškolskog profesora sociologije, postalo mu je dosadno i uglavnom je odustao od života. Ako ne čuva Buddvja, jutra provodi rješavajući križaljke i odlazeći u opsjednuto duge, energične šetnje. Ona zna da on okrivljava sebe. Majka joj je ubijena prije osam godina u pola bijela dana, kad su i on i Nic bili na poslu. Možda i ona krivi sebe, ne toliko za majčinu smrt, kako govori sama sebi, nego… da Nic nije poslije posla otišla s prijateljima na piće, možda njezin otac ne bi bio taj koji je pronašao tijelo svoje žene i krv po cijeloj kući, jer se ona borila sa svojim ubojicom, bježeći iz sobe u sobu. Kad je Nic stigla kući, lagano pripita od piva, policajci su bili preplavili kuću, a majčino je tijelo već bilo odneseno. Nic ga nikad nije vidjela. Na pogrebu je lijes bio zatvoren. Nikad se nije uspjela natjerati da uzme kopiju policijskog izvještaja, a budući da slučaj ostaje neriješen, mrtvozornikov ured odbija joj dati kopiju izvješća s obdukcije. Sve što zna jest da joj je majka bila izbodena i razrezana, te daje iskrvarila na smrt. I to je saznanje bilo dovoljno. Ali iz nekog razloga, više nije. Upravo ove večeri, Nic je odlučna u namjeri da razgovara, ali to se ne može dogoditi ako nečim ne zaokupi Buddvja. – Hoćeš malo gledati televiziju prije spavanja? pita ga. To je zaista rijetka povlastica. – Da, kaže on, još uvijek napućenih usta. On utrči u kuću i začuje se televizor. Ona kima svom ocu, koji je prati van. – Dođi, šapće mu i onda odabiru svoje uobičajeno mjesto iza prastarog hrasta na rubu dvorišta. – Nadam se da je vrijedno truda. Ima svoje omiljene rečenice i nikad se od njih ne umori. Ona hvata bljesak njegovih zuba dok govori i zna da mu je drago što ga je izvukla van usred noći zbog tajnog razgovora koji nije za uši malog djeteta. – Znam da ne želiš razgovarati o tome, počinje Nic, ali to je u vezi s mamom. Osjeća kako se on trza i povlači, kao da mu je duh iznenada pobjegao iz tijela. Moram saznati više, tata. Neznanje nekako djeluje na mene. Možda zbog svega što se sad događa ovdje, s tim ženama koje nestaju. Osjećam nešto. Ne znam kako bih to drugačije rekla, ali osjećam nešto. Nešto užasno. Glas joj drhti. A to me plaši, tata. To kako se osjećam ponekad me jako plaši. Njegova je šutnja dojmljiva poput stabla pod kojim stoje. – Sjećaš se kad sam uzela ljestve i prislonila ih baš uz ovo stablo. Podiže oči prema nebu, pogled joj je uhvaćen u debelim tamnim granama i lišću. Sljedeće čega se sjećam jest da sam zaglavila tamo gore, previše uplašena da se penjem dalje ili da siđem. A ti si morao doći po mene.
– Sjećam se. Glas mu zvuči kao da nikoga nema kod kuće. – Pa, tako se sad osjećam, nastavlja ona, nastojeći umilostiviti onaj dio njega koji se isključio nakon što mu je umrla žena. Ne mogu se ni popeti ni sići i trebam tvoju pomoć, tata. – Ja tu ne mogu ništa učiniti, kaže on. .
36 Nebo iznad Szczecina probušeno je antenama, ulice su tihe, a središte grada oronulo. Nijedan dućan ne doima se primamljivo, posebno ne u ovaj kasni sat, a na cesti je vrlo malo automobila i svi su u lošem stanju. Radisson je sagrađen od cigle, dvorište popločeno crvenim i sivim pločama, a veliki plavi transparent pred hotelom želi dobrodošlicu kongresu o Metodama i modelima u automatizaciji i robotici, a to je prava sreća. Što je više ljudi u hotelu, to bolje, a Lucy je nekoć programirala robote i, ukaže li se potreba, sa svakim može razgovarati o tehnologiji. Ali neće biti potrebe. Ima plan, po svemu vrlo dobar plan. Pronalazi mjesto za parkiranje nekoliko ulica dalje od Filina dućana, odmah pokraj delikatesa. Okrenuvši zaklopac sa zrcalom iznad volana, brzo nanosi šminku i stavlja naušnice, dva zlatna koluta. Skida tenisice i navlači crne satenske kaubojske čizme koje su ogavne, ali nužne, za slučaj da je netko primijeti u hotelu. S mukom se uvlači u crnu bluzu, lanenu i zgužvanu, pa ugura taktičku palicu u rukav. Raskapča je dovoljno nisko da se vidi dekolte. Preobražena u seksi mladu ženu koja je odsjela u hotelu, Lucy je dovoljno uneređena i privlačna da bi mogla proći pod tipičnu sudionicu kongresa koja je pola noći provela vani, dobro se zabavljajući. Navukavši vjetrovku i proklinjući čizme, ona brzo hoda prema hotelu ispod prigušenog odsjaja uličnih svjetiljaka. Radisson je samoposluživanje, kako Lucy naziva hotele u kojima sama nosi prtljagu, magnetiziranim ključem sobe otvara samoj sebi vrata teretane i sama puni posudu za led, hotele u kojima se sobarice šokiraju kad im se ostavi napojnica. U ovo doba nema ni vratara ni liftboja, samo mlada žena koja iza recepcije čita poljski časopis. Lucy se zadržava vani, u mraku, osvrćući se i provjeravajući da netko ne bi iznenada prišao i ugledao je. U tom ne baš vjerojatnom slučaju, posegnut će u svoju malu kožnu torbicu koja joj visi preko ramena, praveći se da traži ključ sobe. Nemirno čeka desetak minuta, sve dok se umorna recepcionarka kojoj je dosadno ne digne i ne ode možda na zahod, možda u potragu za kavom. Lucy korača preko predvorja i nestaje u dizalu, pritisnuvši tipku za peti kat. Rudy je u sobi 511. To nije njegova soba. U hotel je ušao uglavnom na isti način kao i Lucy, osim što je imao sreće da može ući s gomilom poslovnih ljudi koji su se vraćali s večere. Na svu sreću, bio je dovoljno pametan da odjene odijelo s kravatom. Rudy je od čudne sorte. Bivši kolege iz ekipe za izvlačenje talaca zavidjeli su mu na prekrasnom, mišićavom tijelu i optuživali ga da uzima steroide, koje on nikad nije ni taknuo. Lucy bi znala da jest, jer Rudy možda ima svojih mana, ali je tako iskren i otvoren da ga ona katkad zove prijateljicom. Poznata joj je svaka pojedinost o njegovoj prehrani, vitaminskim i proteinskim dodacima, te mukotrpnom tjelesnom vježbanju, kao i to koji su mu omiljeni časopisi i televizijske emisije. Ne može se sjetiti kad je posljednji put pročitao knjigu. Također, shvaća zašto ju je seksualno napao u Gumenoj kući i, ako išta, žali što mu je slomila nos. – Kunem ti se, mislio sam da si i ti napaljena na mene, objasnio joj je, s najžalosnijim mogućim izrazom na licu. Pretpostavljam da sam se sav uzbudio dok smo se kotrljali među gumama i pucali, a ti si bila odmah uz mene, čahure metaka lete posvuda, oboje smo prljavi i čađavi, a ti si tako dobro izgledala da to nisam mogao izdržati, pa sam te ono pitao – a nisam trebao – a ti si onda rekla da želiš seks kad god možeš. Mislio sam da se to odnosi na seks sa mnom.
– Baš u tom trenutku? rekla je Lucy. Ozbiljno si to mislio? Da, mislio sam da si i ti napaljena i uzbuđena. – Ti bi tu i tamo trebao pogledati i nešto drugo osim akcijskih filmova, odgovorila je Lucy. Walta Disnevja, možda? Taj su razgovor vodili u njezinoj sobi na FBI-evoj Akademiji, a oboje su sjedili na njezinu krevetu, jer ona se nikad, pa ni tad, nije; bojala Rudvja. On je bio taj koji je imao šavove ispod usnice i slomljen nos koji je zahtijevao vještinu plastičnog kirurga. – Osim toga, a ovo ti sad može zvučati kao preseravanje, Lucy, bio mi je pun kufer onoga što su drugi dečki govorili. Možda sam htio nešto dokazati – dokazati da nisi ono što su govorili da jesi. – Shvaćam. Da smo se poseksali, ti bi mogao otići k njima i ispričati im sve o tome. – Ne! Nisam tako mislio. Ništa im ne bih rekao. To se njih ne tiče! – Hmmm. Daj da to raščistimo. Seks u Gumenoj kući dokazao bi drugim dečkima da se palim na dečke – iako oni nikad ne bi saznali da smo se poseksali u Gumenoj kući, jer si ti previše častan da pričaš o svojim uspjesima. – Ah, jebiga. Rudy je potišteno zurio u pod. Nisam to dobro objasnio. Ništa im ne bih rekao, ali sljedeći put kad bi te olajavali, optuživali da si lezbijka ili frigidna ili nešto treće, mogao bih ih onako pogledati, učiniti nešto da naznačim kako pojma nemaju o čemu govore. – Cijenim to što si imao na umu moju dobrobit kad si mi pokušao strgnuti odjeću i silovati me, odgovorila je Lucy. – Nisam te pokušao silovati! Za Boga miloga, nemoj upotrebljavati takve riječi! Mislio sam da si i ti napaljena. Sranje, Lucy. Sto hoćeš da učinim? – Nikad više nemoj pokušati izvesti takvu foru. Ili ću ti sljedeći put slomiti više od nosa. – Dobro. Više nikad neću učiniti ništa, osim ako ti prva ne počneš. Ili se ne predomisliš. Dao je otkaz u FBI-u i naposljetku došao raditi za nju u Posljednjoj postaji. Rudy je zbunjujuća mješavina. Na izvjestan je način veliki zgodni glupan, nesposoban da se veže uz bilo koju ženu za koju je ikad tvrdio da je očajnički voli (a njegov izbor, koliko je poznato Lucy, pokazuje nevjerojatno loš smisao za procjene). Ali kao borac protiv zločina, jednako je savjestan i vješt kakav je i kao pilot helikoptera. Rudy nije ni sebičan ni samoljubiv. Rijetko pije i ne uzima lijekove, čak ni aspirin. – Ima i jedna dobra stvar. Rudy je podigao pogled prema Lucy dok su sjedili na krevetu. Kad mi je plastični kirurg namještao nos, otišao je korak dalje i skinuo onu malu kvrgu. Nježno je dodirnuo udlagu na hrptu nosa. Kaže da ću imati savršen rimski nos. Tako je to nazvao, rimski nos. Zastao je, pomalo zbunjen. A stoje, zapravo, rimski nos?
37 LUCY KUCA NA VRATA SOBE 511. Na kvaki visi znak Ne smetaj, a unutra televizor glasno buci, kopita odjekuju, puške praskaju. Zvuči kao da Rudy gleda vestern. Ali ono što on gleda jest Rocco. – Da. Poslije stanke, iznutra odjekuje Rudvjev glas. – Sigurno sam sletjela, upotrebljava ona helikopterski sleng i pregledava pogledom hodnik dok iz džepa izvlači kirurške rukavice i uvlači ruke u njih. Vrata se otvaraju dovoljno da bi ona mogla ukliznuti unutra, a ona ih zatvara za sobom. I Rudy nosi kirurške rukavice, pa zaključava vrata i navlači zasun. Lucy skida vjetrovku i oštro se zapilji u Rocca Caggiana, u njegovo mlohavo, debelo tijelo i krvlju podlivene oči. Upija svaku pojedinost sobe. Prebačen preko naslonjača nalazi se crni kaput od kašmira, a u kutu, na sagu, plastični pladanj s praznom bocom od šampanjca pokraj kante za led od nehrđajućeg čelika, pune vode. Trebali su sati da
se led posve otopi. Krevet je bračni, a odmah preko puta njega, pred prozorom na kojem su navučene zavjese, nalaze se stakleni stolić i dva stolca. Na sagu je i nekoliko britanskih novina. Možda je nedavno bio u Engleskoj. Ali Rocco se nikad nije potrudio naučiti još jedan jezik. Novine su mogle biti kupljene bilo gdje na njegovu putu ovamo. Parkirana između stola i kreveta nalaze se kolica za posluživanje, na kojima nema ničega osim četiri poklopca za tanjure od nehrđajućeg čelika. Dok motri oglodanu kost kotleta, oguljenu koru pečenog krumpira, tanjur na kojem je ostao jedan četverokut maslaca (rastopljen), praznu košaricu za kruh i staklenu posudu punu povenule zelene salate, miješanog umaka, limunovih korica i ljuštura škampa, Lucy ne može suspregnuti pomisao na Petea Marina, oca od kojega se Rocco otuđio. – Moram na zahod. – Samo ti daj. Ona se žuri u kupaonicu. Smrad je užasan. – Je li trijezan? pita Lucy Rudyja kad se vratila. – Dovoljno trijezan. – Zacijelo mu je to u genima. – Što? – To kako se otac i sin jednako brinu o sebi, kaže ona. Ali to je jedino što on i Marino imaju zajedničko. A onda se obraća Roccu: Navratio si do Szczecina provjeriti višak vatrenog oružja? Možda i malo streljiva, eksploziva, elektronike, parfema i dizajnerske odjeće? Koliko lažnih tovarnih listova imaš u kovčegu? Rocco je strijelja pogledom, pozornost mu se spušta prema izrezu njezine košulje. – Drži svoje proklete oči dalje, prasne Lucy koja je zaboravila kako izgleda. Zakopčava se i nastavlja svoje ispitivanje. Vjerojatno tisuće njih kolaju naokolo, zar ne, Rocco? On ne govori ništa. Lucy primjećuje rigotinu na podu, između njegovih crnih mokasinki od krokodilske kože. – A bilo je već i vrijeme da se zagrcneš vlastitim govnima, Rocco. Ona sjeda na rub kreveta. – Je li ti to krastavac u rukavu ili si samo sretna što me vidiš? kaže Rudy, bez osmijeha Lucy, ne skidajući pogled s Rocca. Lucy se prisjeća taktičke palice u rukavu svoje bluze, vadi je i smješta na noćni stolić uz krevet. U sobi je toplo. Baca pogled na termostat, uvjerivši se daje Rudy pojačao grijanje na 23 °C. Više od toga moglo bi pobuditi sumnju. Puhanje grijanja pomiče zavjese navučene na prozoru s druge strane sobe. Prozor je velik i gleda na prednju stranu hotela. Rocco zuri u pištolj, a oči mu se pune suzama. – Joj, joj, kaže Lucy, pa ti si pravi cmizdravac za nekoga tako opakog i zlog. I, usput budi rečeno, tvoj otac ne plače. Ona pogleda Rudvja. Jesi li ikad vidio Marina da plače? – Ne. – Jesi li ga ikad vidio da sere u gaće? – Nisam. Jesi li znala daje naš Rocco imao plan da smjesti metak u Marinovu glavu dok je on na pecanju? Znaš, kad kao i uvijek ode na jezero Buggs. Lucy ne komentira. Rumenilo joj se uspinje vratom. Može se samo nadati da Marino nikad neće saznati da su ona i Rudy došli ovamo i najvjerojatnije mu spasili život. Rocco više nikad neće pucati ni u koga. – Mogao si svog oca ubiti prije mnogo godina. Zašto baš ovoga kolovoza? pita ga Lucy. Ona zna u koje doba godine Marino uvijek odlazi na pecanje. Rocco sliježe ramenima. Upute. – Od koga? – Mog bivšeg klijenta. On želi poravnati račune.
– Jean-Baptiste, kaže Lucy. Dakle, vas ste dvojica ostali bliski. To je dirljivo, s obzirom na to daje on razlog zbog kojega ćeš umrijeti. – Ne vjerujem ti! uzvikuje Rocco. On nikad ne bi… On me ' treba. – Za što? pita Rudy. – Za poslove vani, odgovara Rocco. Ja sam još uvijek njegov odvjetnik. Meni može poslati sve što želi. Stupiti u kontakt sa mnom kad god poželi. – Što ti šalje? pita Rudy. – Bilo što. Sve što treba učiniti jest označiti pošiljku s Pravna pošta i nitko je ne smije otvoriti. Dakle, ako želi poslati pisma ili druga sra nja nekome tko očito nije odvjetnik, šalje ih preko mene. – Pismo koje sam dobila od njega, a u kojem te otkucao, Rocco, je li ga poslao preko tebe? pita Lucy. – Ne. Nikad mi nije poslao pismo s tvojim imenom. Nikad ih ne otvaram. To je previše riskantno. Ako bi on to ikad otkrio. Zastaje, a pogled mu je staklen. Ne mogu vjerovati da ti je poslao pismo! – Pa ovdje smo, zar nismo? kaže Rudy. Dakle, kako se to dogodilo ako nam Chandonne nije poslao pismo i ispričao sve što trebamo znati? Rocco nema odgovora. – Zašto bi on želio da ti ubiješ svog oca? Lucy ne kani zaboraviti tu temu. Posebno sad. Kakve račune želi poravnati? – Možda ga Jean-Baptište ne voli. Pretpostavljam da biste to mogli smatrati oproštajnim udarcem. Nakratko, Rocco se doima samozadovoljno. – Mogu ga pogledati na trenutak? Lucy pruža ruku prema Rudvjevu pištolju. On vadi spremnik i metak iz cijevi. Čahura odskače od kreveta. Lucy je podiže, a Rudy joj pruža Colt. Ona prilazi Roccu i palcem gura slobodnu čahuru u spremnik. – Tvoj me otac naučio voziti, kaže ona Roccu opuštenim tonom. Jesi li ikad vidio one njegove goleme kamionete? Pa, na tome sam ja učila, dok sam još bila tako mala da sam morala sjediti na jastuku, makar je sjedalo bilo podignuto. Povlači udarnu iglu i nišani pištoljem među njegove oči. – On me naučio i kako se puca. Pritišće otponac. Klik. Rocco silovito poskoči. – Ups. Lucy gurne spremnik natrag u držak. Zaboravila sam da nije napunjen. Ustani, Rocco. – Vi ste murjaci. Glas mu drhti od straha i nevjerice. Murjaci ne ubijaju ljude. Oni ne rade ovakve stvari! – Ja nisam murjak, kaže Rudy. A ti? pita on Lucy. – Ne, nisam policajka. Ne vidim ni jednog murjaka u ovoj sobi, a ti? – Vi ste nekakvi CIA-ini paravojni operativci. Kladim se da su vas slali u Irak, zar ne? Da skinete Saddama Huseina. Znam što rade ljudi poput vas. – Nikad nisam bila u Iraku. Ti? obraća se Lucy Rudvju. – U posljednje vrijeme nisam.
38 Na televiziji se prikazuje još jedan vestern. Usne se pokreću neusklađeno sa zvukom, dok dvojica kauboja sjahuju, glasova sinkroniziranih na poljski.
– Posljednja prilika, kaže Rudy Roccu. Gdje je Jay Tallev? I ne laži. Kunem ti se da ću znati ako lažeš. – Na FBI-evoj Akademiji je slušao analizu izjava, kaže Lucy šaljivo. Bio je zvijezda svoje generacije. Rocco polako odmahuje glavom. Sad je već vidljivo da bi im, kad bi znao, rekao. On je sebična, plačljiva kukavica, a u ovom se trenutku više boji njih nego Jaya Talleyja. – Evo kako ćemo. Nećemo te ubiti, Rocco. Lucy dobacuje pištolj natrag Rudyju. – Ne. Trese se kao da ima Parkinsonovu bolest. – Tvoje je vrijeme prošlo, Rocco, kaže Rudy. Ti si bjegunac. Crvena obavijest. Sad ionako nikamo ne možeš otići. Zgrabit će te. Ako budeš imao sreće, završit ćeš u zatvoru, vjerojatno na Siciliji, a čujem da to baš i nije godišnji odmor. Ali ti si dovoljno pametan da znaš da će te Chandonneovi smaknuti. Istog trenutka. A možda to neće učiniti tako čovječno kao što ti možeš skončati svoj bijedni;,; smrdljivi život. I to smjesta. Lucy odlazi do kreveta i iskopa omotnicu iz stražnjeg džepa svoje torbice. Unutra je presavijen list papira. Ona ga rastvara. – Evo. Pruža ga Roccu. On se uopće ne trudi dodirnuti ga. – Uzmi. Papirnati primjerak tvoje Crvene obavijesti. Vruće ispod preše. Sigurno si znatiželjan. Rocco ne odgovara. Čini se kao da mu se tresu čak i očne jabučice. Uzmi ga, kaže mu Lucy. Rocco posluša. Crvena se obavijest silovito trese u njegovim rukama dok on ostavlja otiske prstiju na papiru, što je pojedinost o kojoj vjerojatno uopće ne misli. – A sad pročitaj naglas. Mislim da je vrlo važno da vidiš što u njoj piše. Jer sam posve sigurna da ćeš zaključiti kako nemaš drugog izbora nego da se ubiješ, upravo ovdje, u ovoj dražesnoj sobi. Jedna jedina stranica ima Interpolov grb u gornjem desnom kutu, naravno, svijetlocrvene boje. Na istaknutom je mjestu Roccova fotografija, do koje nije bilo teško doći. Egoist kakav već jest, nikad nije izbjegavao kamere kad bi zastupao kriminalce na skandaloznim suđenjima. Slika na Crvenoj obavijesti snimljena je nedavno i sličnost je vrlo dobra. – Pročitaj je naglas, ponovno mu zapovjedi Lucy. Vrijeme je za priču, Rocco. – Pojedinosti o identitetu. Glas mu zadrhti i on se nakašlje kako bi pročistio grlo. Trenutačno prezime, Rocco Caggiano. Ime pri rođenju, Peter Rocco Marino mlađi. Na tom mjestu zastaje i suze mu obasjaju oči. Grize donju usnicu, pa nastavlja, čitajući dalje i dalje, sve o sebi. Kad stiže do pravosudne obavijesti i pročita da je tražen zbog ubojstava sicilijanskih i francuskih novinara, zakoluta očima prema stropu. – Isuse, mrmlja, duboko udahnuvši. – Tako je, kaže Lucy. Uhidbeni nalog broj sedam-dva-šest-nula za sirotog gospodina Guarina. Uhidbeni nalog broj sedam-dva-šest-jedan za jadnu gospođu Le Fleur. Izdani su 24. travnja 2003. Prije dva dana. – Isuse jebeni Kriste. – Tvoj odani klijent, Jean-Baptiste, podsjeća ga Lucy. – Gad, mrmlja Rocco. Poslije svega što sam učinio za to ružno govno. – Gotovo je, Rocco, kaže Rudy. On spušta Crvenu obavijest na stol. – Koliko je meni poznato, Chandonneovi znaju biti prilično kreativni, kaže Lucy. Mučenje. Sjećaš se koliko je Jay Talley volio podizati ljude uvis na konopcu, vezati ih omčama i paliti letlampama? Paliti ih sve dok im koža ne bi pougljenila. A sve su vrijeme bili živi i svjesni. Sjećaš se kako je to pokušao učiniti mojoj teti, dok je njegova jebena suučesnica, Bev Kiffin, pokušavala mene raznijeti sačmaricom? Rocco odvraća pogled.
Ona korakne bliže njemu, a pomisao na to što se zamalo dogodilo njezinoj teti vodi je u napast da jednim pokretom otvori taktičku palicu i prebije Rocca nasmrt. Baca pogled prema palici koja leži na noćnom stoliću, ali nije tako glupa. – Utapanje im je drugi omiljeni izbor, nastavlja ona. Na to se Rocco tržne. Ne, preklinje. – Sjećaš se Jean-Baptisteova rođaka, Thomasa? Utopio se. To nije najljepši način da se umre. Upućuje pogled Rudvju. On pažljivo briše Colt rubom plahte, stoje dodatni oprez, lice mu je odlučno, oči blistaju od suzdržanosti i odlučnosti koje mu omogućuju da zaustavi iznenadni val sućuti koju osjeća prema Roccu, ma kako bio nevrijedan življenja. Rudy baca pogled prema Lucy i oči im se nakratko sretnu kao dvije iskre. Znoj se kotrlja niz Lucvno lice, tanki pramenovi kose prilijepljeni su joj uz sljepoočnice. Blijeda je i Rudy zna daje svaki njezin pokušaj ironičnog humora i grubosti usiljen dok ona igra najstrašniju ulogu u svom životu. On povlači udarnu iglu, stavlja naboj u komoru i približava se Roccu. – Dešnjak je, slažeš li se, partnerice? mirno on kaže Lucy. Slažem se. Ona ne skida pogled s Rocca. Ruke joj se počinju tresti i ona se snagom volje sili da misli na Jaya Talleyja i njegovu zlu priležnicu, Bev Kiffin. Slike. Lucy zamišlja tugu na licu svoje tete dok je nad vodu rastresala. ono za što je vjerovala daje pepeo Bentona Wesleyja. Lucyn mozak, kao da klizi unutar njezine lubanje. Nikad nije imala morsku bolest. To je zacijelo osjećaj sličan ovome. I ? – Izbor je tvoj, kaže ona Roccu. Mislim ozbiljno. Možeš umrijeti sad i ne osjetiti bol. Bez mučenja. Bez opeklina. Bez utapanja. !' Crvena će obavijest biti pronađena tu gdje si je ostavio, tvoje samoubojstvo posve shvatljivo. Ili možeš izaći odavde i nikad ne znati kad ćeš udahnuti svoj posljednji dah i kakvu ćeš noćnu moru pretrpjeti kad te se Chandonneovi dočepaju. A hoće. On kima. Naravno da će ga se dočepati. To je zajamčeno. Pruži desnu ruku, kaže Rudy Roccu. Rocco ponovno zakoluta očima prema stropu. – Vidiš? Ja držim pištolj, pomoći ću ti, nastavlja Rudy vedro, ravnodušno, dok znoj kaplje na sag. – Pazi da cijev bude uperena prema gore, kaže Lucy, misleći na odrubljenu nacistovu glavu. Rudy ponovno prislanja cijev uz Roccovu desnu sljepoočnicu. – Gore, ponovno ga podsjeća Lucy. – Tvoja ruka ide oko drška, a moja ruka preko tvoje. Rocco zatvara oči, a ruka mu poskakuje gore-dolje. Sklapa svoje bucmaste, kratke prste oko drška, a Rudvjeva se velika, snažna šaka smjesta zatvara oko njegove. – Moram ti pomoći, jer ne možeš mirno držati pištolj, kaže mu Rudy. Ne ciljaš ravno, a to bi moglo biti gadno. A ne mogu ti dopustiti da sasvim sam držiš pištolj, zar ne? To bi bilo glupo od mene. Rudvjev je glas sad blag. Vidiš, nije tako teško. A sad čvrsto pritisni cijev uz glavu. Rocco grca, prsa mu se silovito podižu i spuštaju. Počinje hiperventilirati. – Uperenu prema gore. Lucy to kaže još jedanput, fiksirana na odrubljenu nacistovu glavu, nastojeći da ne gleda u Roccovu. On se njiše u naslonjaču, plitko hvata zrak, lice mu je poplavjelo, a oči čvrsto stisnute. Rudvjevi prsti u rukavici povlače obarač. Pištolj opali uz glasanplop. Rocco i njegov naslonjač padaju unatrag. Glava mu slijeće na britanske novine rasprostrte po sagu, lice mu je okrenuto prema prozoru. Krv koja mu štrca iz glave zvuči kao tekuća voda. Dim baruta čini zrak jetkim. Rudy čučne kako bi gurnuo Roccovu mlitavu ruku i pištolj pod prsa. Ako na čeličnoplavom Coltu budu pronađeni otisci prstiju, cijeli ili djelomični, bit će Roccovi.
Lucy pritvara prozor, jedva desetak centimetara, pa s trzajem svlači rukavice dok Rudy pritišće dva prsta uz karotidnu arteriju Rocca Caggiana. Puls mu slabašno udara, pa stane. Rudy kimne Lucy i ustane. Poseže u džep svog sakoa i izvlači staklenku od njemačkog senfa. Na poklopcu su izbušene rupe, a muhe zunzare plaze uz unutrašnjost stakla, hraneći se onime stoje ostalo od trulog mesa koje ih je jučer namamilo u zarobljeništvo pokraj kontejnera prepunog smeća iza poljskog restorana. On otvara staklenku i protrese je. Nekoliko desetaka muha letargično uzlijeće, zuji prema svjetiljkama i odskakuje od rasvijetljenih sjenila. Osjećajući feromone i pušenje otvorene rane, pohlepno odzuje ravno do Roccova nepokretnog tijela. Zunzare, najuobičajenije među kukcima koji se hrane mrtvim tijelima, slijeću na njegovo zakrvavljeno lice. Nekoliko ih nestaje u njegovim ustima.
39 U Bostonu je tek osam navečer. Pete Marino sjedi kod ulaza US Aira, jede perece prelivene čokoladom i sluša još jednu objavu isprike koja obećava da će njegov let krenuti poslije još jedne male odgode od dva sata i deset minuta. I to nakon što ga je prijašnje kašnjenje već učinilo taocem aerodroma Logan, sat i dvadeset pet minuta kasnije od vremena predviđenog za polijetanje. – Sranje! uzvikuje i nije mu stalo tko će ga čuti. Dosad sam već mogao stići pješice! Rijetko ima dovoljno vremena da bi promislio o svom životu, a sad misli o Bentonu i skreće svoj jad i bijes usredotočivši se na Bentonovu tjelesnu kondiciju i njegovo čvrsto, muževno tijelo. Izgleda još bolje nego prije, potišteno zaključuje Marino. Kako je to moguće, poslije šest godina onoga što je jednako boravku u samici? Marino to ne može pojmiti. Zagriza čokoladni kolačić iz košare Gainesvilleskih slatkiša na koju je nabasao u aerodromskom dućanu s darovima i pita se kako bi to bilo kad bi prestao raditi za Lucy, kad bi jednostavno odustao od proganjanja nitkova. Oni su kao žohari. Zgaziš jednoga, a pet ih zauzme njegovo mjesto. Možda bi Marino trebao otići na pecanje, možda postati profesionalni kuglač (jednom je imao gotovo savršen rezultat), naći sebi neku zgodnu žensku i sagraditi brvnaru u šumi. Jednom, vrlo davno, Marinu su se također divili, a ni zrcalo ga nije mrzilo. Žene – a i muškarci, pretpostavlja on zbunjeno i zgađeno – bulje u Bentona i žude za njim. Marino je u to uvjeren. Ne mogu mu odoljeti kad se njegovu dobrom izgledu dodaju mozak i status velike ribe u FBI-u, odnosno, točnije rečeno, bivši status u FBI-u. Marino odguruje pramenove sijede kose i priziva k svijesti činjenicu da ljudi više ne upoznavaju Bentona, ne znaju njegovo pravo ime i ne dive se njegovoj bivšoj karijeri u FBI-u. On je navodno mrtav ili je Tom ili nije nitko. To da Scarpetti Benton tako nedostaje izaziva Marinu mučnu bol negdje oko srca i baca ga u dubok očaj. Duboko je žalostan zbog nje. Duboko je žalostan zbog sebe. Ako bi on umro, ona bi žalila, ali ne zauvijek. Nikad nije bila zaljubljena u njega, nikad i neće biti i ne želi njegovo debelo dlakavo tijelo u svom krevetu. Marino odtumara u još jedan dućan i grabi časopis o fitnesu s hrpe na podu, što je čin njemu stran kao što mu je stran hebrejski. Muška tjelovježba na naslovnici prikazuje privlačnog mladog muškarca koji izgleda kao daje isklesan iz glatkog kamena. Zacijelo je izbrijao čitavo tijelo osim glave i namazao potamnjelu kožu uljem. Marino se vraća do obližnjeg sportskog bara, naručuje još jedan točeni Budweiser, sjeda za isti stol za kojim je prije sjedio, otrese mrvice pizze i spušta časopis na stol, ponešto se bojeći otvoriti ga. Konačno skuplja hrabrost da ga podigne, a njegov glatki omot lijepi se uza stol. – Hej! doziva Marino barmena. Briše li itko u ovoj rupi ikad stolove? Svi u baru pilje u Marina. – Upravo sam platio tri i pol dolara za ovo razvodnjeno pivo, a stol je tako odvratan da mi se časopis zalijepio za njega.
Svi u baru zure u Marinov časopis. Nekoliko se mladića gurka i smiješi. Iživcirani barmen koji bi morao biti hobotnica da stigne ispuniti sve narudžbe, dobacuje Marinu mokru barsku krpu. On obriše stol i baca krpu natrag, gotovo pogodivši neku stariju ženu u glavu. Ona pijucka bijelo vino, posve nesvjesna toga. Marino počinje listati časopis. Možda nije prekasno da ponovno stekne svoj muževni ponos, da ima mišiće koje može stisnuti onako kao što paun širi svoj rep. Kao dječak u New Jersevju, osnažio je sebe trbušnjacima, sklekovima i manijačkim ponavljanjima dizanja slobodnih utega koje je načinio od cementnih blokova i držaka metli ili krpa za brisanje poda. Podizao je stražnje strane automobila kako bi ojačao leđa i bicepse, držao vreću za rublje punu cigli dok bi radio čučnjeve ili trčao gore-dolje stubištem. Boksao bi se s rubljem na konopcu, uvijek po vjetrovitim danima, kad bi rublje uzvraćalo. – Peter Rocco! Prestani mlatiti rublje! Ako ga srušiš na zemlju, ti ćeš ga prati! Njegova je majka bila isprugan lik iza mrežastih vrata, ruku na bokovima, koji pokušava zvučati strogo dok je divljački zamah desnicom njezina sina trznuo s kvačica jednu od mokrih bijelih potkošulja njegova oca i odaslao je poput jedra do obližnjeg grma. Kako je Marino odrastao, tako bi omatao šake slojevima krpa i slao gadne udarce u stari madrac koji je držao u prostoru ispod kuće. Ako je bilo moguće ubiti madrac, ovaj je umro tisuću puta, oslonjen o trijem, a onda mu se tkanina konačno rasparala, a sasušena gumena pjena raspadala se sa svakim udarcem. Marino je prekapao po hrpama smeća u susjedstvu kako bi pronašao odbačene madrace i borio se sa svojim umrljanim neosjetljivim protivnicima kao da ih mrzi zbog nekog neoprostivog grijeha koji su počinili protiv njega. – Koga to pokušavaš ubiti, dušo? pitala ga je majka jednog popodneva kad je, obliven znojem i teturajući od iscrpljenosti, širom otvorio vrata hladnjaka kako bi uzeo vodu s ledom koju je njegova majka uvijek tamo držala. Nemoj piti iz vrča. Koliko ti to puta moram reći? Znaš li ti što su to mikrobi? To su gadne male bube koje iz tvojih usta ispužu ravno u vrč. Nema veze što ih ne možeš vidjeti. Zbog toga nisu manje stvarni, a baš od tih mikroba i ti i svi ostali možete dobiti gripu i dječju paralizu, pa ćeš završiti u željeznim plućima i… – Tata pije iz vrča. Pa… – Pašto, mama? On je glava kuće. – Uf, jaka stvar. Pretpostavljam da iz njegovih usta ne izlaze gadne bube, kao iz tuđih, jer on je glava kuće. Njemu se valjda živo fućka za to tko će završiti u željeznim plućima. – S kim se tučeš tamo vani kad mlatiš madrac? Tučnjava, tučnjava, tučnjava. Uvijek se tučeš. Marino naručuje još jedno pivo i tješi se mišlju da muški modeli u časopisima nisu borci, jer su fleksibilni kao kamen. Ne plešu na nogama dok se boksaju. Ne rade ništa osim što dižu utege, poziraju fotografima i truju se steroidima. Pa ipak, Marinu ne bi smetalo imati trbuh koji izgleda kao niz hupsera na skijalištu, a što sve ne bi dao da mu se vrati kosa, na glavu, umjesto što nastavlja svoju neumornu migraciju prema drugim dijelovima njegova tijela. Puši i pije uz buku košarkaškog driblinga, cvileža tenisica i gomile koja urla na velikom ekranu televizora. Glasno prelistavši još nekoliko stranica časopisa, počinje primjećivati oglase za afrodizijake, poboljšanje seksualne izvedbe i pozive na tulume golaća i nudističku odbojku. Kad stigne do duplerice koja prikazuje bezdlake frajere u tangama i mrežastim kupaćim gaćama, s treskom zatvara časopis. Poslovni čovjek koji sjedi stol dalje od njega, ustaje i seli se u suprotni kraj bara. Marino polako ispije pivo, ustane, protegne se i zijevne. Ljudi ga u baru promatraju dok se kreće prema poslovnom čovjeku i spušta časopis na njegov Wall Street Journal. – Nazovi me, kaže Marino, namignuvši dok ležerno napušta bar.
40 Ponovno kod ulaza US Aira, Marino postaje uzrujan i nestrpljiv. Njegov je let, zbog vremena, odgođen za još jedan sat. Iznenada, ne želi se vratiti kući i Trbrie, ustati ujutro i shvatiti što se dogodilo u Bostonu. Razmišljanje o njegovoj maloj kući s natkrivenom garažom bez zidova, u radničkom kvartu, spušta mu raspoloženje još dublje u potištenost i potrebu da uzvrati udarac. Kad bi samo mogao identificirati neprijatelja. Zbog čega nastavlja živjeti u Richmondu, to je neobjašnjivo. Richmond pripada prošlosti. Zbog čega je dopustio Bentonu da ga otpiri, i to je neobjašnjivo. Nikad se nije smio okrenuti i napustiti Bentonov stan. – Znate li što znači zbog vremena? pita Marino mladu crvenokosu ženu koja sjedi do njega i rašpa nokte. Dvije nepristojnosti koje Marino apsolutno ne podnosi su puštanje vjetrova u javnosti i stružući zvuk manikiranja, praćen lelujanjem prašine s nokata. Rašpica nastavlja brzo strugati. – To znači da nisu odlučili je li vrijeme da naše guzice konačno napuste Boston. Vidite? Nema dovoljno putnika da bi im se to isplatilo. Gube novac, ne idu nikamo i okrivljuju za to nekoga drugoga. Rašpica se zamrzne u pokretu, a žena se osvrće oko sebe i pogledom prelazi preko nekoliko desetaka praznih plastičnih stolaca. – Možete ovdje sjediti cijelu noć, nastavlja Marino, ili možete sa mnom potražiti motelsku sobu. Poslije trenutka nevjerice, ona ustaje i ljutito odlazi. Svinja, kaže ona. Marino se smiješi, uljudnost je ponovno uspostavljena, njegova dosada raspršena, pa makar i nakratko. Ne kani čekati let kojeg vjerojatno neće ni biti, a onda mu ponovno pada na pamet Benton. Bijes i paranoja ulijevaju mu se u lubanju. Osjećaj nemoći i odbace – nosti još ga čvršće obavija, gušeći ga depresijom koja mu zavlači misli i umara ga kao da nije spavao danima. Ne može to podnijeti. I neće. Želio bi nazvati Lucy, ali ne zna gdje je ona. Rekla mu je samo da mora obaviti jedan posao koji zahtijeva putovanje. – Kakav posao? pitao ju je Marino. – Običan posao. – Ponekad se pitam zašto, dođavola, radim za tebe. – Ja se to uopće ne pitam. Nikad nisam o tome razmišljala, rekla je Lucy, kroz telefon u svom uredu na Manhattanu. Jednostavno me obožavaš. Vani, pred aerodromom Logan, Marino zaustavlja Cambridge Checkerov taksi tako što praktički zakorači pred njega i maše rukama, ignorirajući red za taksi i desetke iscrpljenih i nesretnih ljudi koji stoje u njemu. – Na Obalu, kaže on vozaču. Blizu glazbenog paviljona.
41 Ni Scarpetta ne zna gdje je Lucy. Njezina se nećakinja ne javlja na kućni telefon, niti na mobitele, a nije odgovorila ni na brojne pozivepagerom. Scarpetta ne može doći do Marina, a nema nikakve namjere zvati Rose i ispričati joj za pismo. Njezina se tajnica ionako već previše brine. Scarpetta sjedi na krevetu i razmišlja. Billy se
uspinje psećom rampom i spušta se na krevet, upravo dovoljno daleko da ga može dosegnuti, ako ga želi pomaziti, što ona i čini. – Zašto uvijek sjedaš tako daleko od mene? razgovara ona s njim dok se pruža kako bi mu pomilovala meke, obješene uši. Oh, shvaćam. Ja sam ta koja se treba pomaknuti i prići bliže tebi. A to i čini. – Znaš, ti si jako tvrdoglav pas. Billy joj lizne ruku. – Moram otići iz grada na nekoliko dana, kaže mu. Ali Rose će se dobro brinuti za tebe. Možda ćeš biti u njezinoj kući, pa će te voditi na plažu. Prema tome, obećaj da se nećeš uzrujati što odlazim. Nikad se on ne uzrujava. Jedini razlog što juri iz kuće kad ona nekamo ide jest taj što se želi voziti u autu. Da može birati, vozikao bi se cijeli dan. Scarpetta i drugi put zove Lucyn ured. Iako je davno završilo radno vrijeme, na telefon se uvijek, tijekom dvadeset četiri sata, sedam dana u tjednu, javlja živo i budno ljudsko biće. Večeras je na redu Zach Manham. – Dobro, Zach, kaže ona smjesta. Dovoljno je loše to što mi ne želiš reći gdje je Lucy… – Nije da ne želim reći… – Naravno da jest, sreže ga ona. Znaš, ali mi ne želiš reći. – Kunem se Bogom da ne znam, odgovara Manham. Gledajte, da znam, nazvao bih je na međunarodni mobitel i barem joj rekao da vas nazove. – Dakle, uzela je međunarodni mobitel. Znači, otputovala je iz zemlje? – Uvijek nosi sa sobom međunarodni mobitel. Znate, onaj koji snima fotografije, ima videokameru i može se spojiti na Internet. Ima najnoviji model, koji samo što ne peče pizzu. Scarpetti u ovom trenutku ništa nije smiješno. – Pokušala sam je nazvati na mobitel. Ne javlja se, kaže ona, bila u ovoj zemlji ili u nekoj drugoj. A što je s Marinom? Tajiš mi i za njega? – S njim nisam razgovarao danima, kaže Manham. Ne, ne znam gdje je. Ni on se ne javlja na telefon ipagerl – Ne. – Hoćete da se spojim na detektor laži, doktorice? – Da. Manham se smije. – Dobro, odustajem. Preumorna sam da se ovdje natežem cijelu noć, kaže Scarpetta dok trlja Billvjev trbuh. Ako i kad ti se opet javi ijedno od njih dvoje, kaži im da me smjesta nazovu. Hitno je. Dovoljno hitno da ja zbog toga sutra ujutro letim u New York. – Što? Jeste li u opasnosti? pita uzbunjeni Manham. – Ne želim o tome razgovarati s tobom, Zach. Bez uvrede. Laku noć. Zaključava vrata svoje spavaonice, namješta alarm i spušta pištolj na noćni stolić.
42 Marinu se taksist ne sviđa pa ga pita odakle je. Kabul. – A Kabul je gdje, točno? pita Marino. Mislim, znam u kojoj je zemlji (ne zna), ali ne i točnu geografsku lokaciju. – Kabul je glavni grad Afganistana. Marino pokušava zamisliti Afganistan. Sve što mu pada na pamet jesu diktatori, teroristi i deve. – A čime se tamo bavite?
– Ja se tamo ne bavim ničim. Živim ovdje. Vozačeve tamne oči dobacuju mu pogled kroz retrovizor. Moja je obitelj radila u vunarama, a ja sam došao ovamo prije osam godina. Trebali biste otići u Kabul. Vrlo je lijep. Posjetiti stari grad. Ja se zovem Babur. Ako imate pitanja ili trebate taksi, nazovite moju tvrtku i tražite mene. Smiješi se, a bijeli mu zubi blistaju u tami. Marino osjeća da mu se vozač ruga, ali ne shvaća u čemu je vic. Vozačeva je identifikacijska isprava pričvršćena na zaklopac iznad suvozačkog sjedala i Marino je pokušava pročitati, ali ne može. Vid mu više nije kao što je nekad bio, a odbija nositi naočale. Usprkos Scarpettinim poticajima, odbija i lasersku operaciju, za koju odlučno tvrdi da će ga ili oslijepiti ili mu oštetiti prednji režanj. – Ovaj put mi se ne čini poznat, primjećuje Marino svojim uobičajenim gunđavim tonom, dok neprepoznatljive zgrade brzo promiču pokraj njegova prozora. – Idemo prečacem uz luku, pokraj dokova, a onda na cestovni nasip. Vrlo lijepe znamenitosti. Marino se naginje naprijed na tvrdoj klupici, izbjegavajući oprugu koja se čini odlučna u namjeri da probije vinilnu presvlaku i zabije mu se u lijevo bedro. – Ideš prema sjeveru, ti, muhamedanski ološu! Ja možda nisam iz Bostona, ali znam gdje je Obala, a ti nisi čak ni na pravoj strani jebene rijeke! Vozač taksija koji se naziva Babur potpuno ignorira svog putnika i nastavlja istim putem, vedro pokazujući znamenitosti, uključujući i Okružni zatvor Suffolk, Opću bolnicu Massachusetts i Centar Shriners Burn. U trenutku kad ostavlja Marina na Storrow Driveu, blizu, ali ne preblizu stambene zgrade Bentona Wesleyja, na taksimetru je iznos od 68 dolara i 35 centi. Marino u zamahu otvara vrata i dobacuje zgužvanu novčanicu od jednog dolara na prednje sjedalo. – Dugujete mi šezdeset sedam dolara i trideset pet centi. Vozač taksija ravna novčanicu na nozi. Zvat ću policiju! – A ja ću ubiti Boga u tebi. A ti tu ništa ne možeš učiniti, jer si ilegalac, zar ne? Pokaži mi svoju zelenu kartu, šupčino, i znaš što, ja sam policajac i ispod pazuha imam futrolu s pištoljem. Naglo izvlači lisnicu i bljesne značkom koju poslije umirovljenja nije vratio Policijskoj upravi Richmonda. Rekao je da ju je izgubio. Gume cvile dok vozač brzo odlazi, vrišteći psovke kroz otvoreni prozor. Marino kreće prema mostu Longfellow i skreće prema jugoistoku, nakratko slijedeći isti pločnik kojim su on i Benton šetali ranije toga dana. Kreće zaobilazno ispod plinskih svjetiljaka na uglu ulica Picknev i Revere, neprestano osluškujući i provjeravajući svoju okolinu, provjeravajući da ga nitko ne slijedi, što mu je navika. Marino ne misli na kartel Chandonneovih. On pazi na uobičajene ulične bandite i luđake, iako nije vidio dokaz da ijednih ima na ovom dijelu Beacon Hilla. Kad mu Bentonova zgrada uđe u vidokrug, Marino primjećuje da su prozori stana broj 56 u mraku. – Sranje, mrmlja on, odbacujući cigaretu i ne potrudivši se da je zgazi. Benton je zacijelo izašao na kasnu večeru, ili u teretanu, ili na trčanje. Ali to baš nije vjerojatno i Marinu sa svakim korakom nemiri stišću prsa. On prokleto dobro zna da bi Benton pri izlasku ostavio upaljena svjetla. Nije on od onih ljudi koji bi ušli u posve mračnu kuću ili stan. Uspinjanje stubama na peti kat još je gore nego prethodni put, jer mu adrenalin i pivo ubrzavaju izmučeno srce tako da jedva uspijeva disati. Kad stiže do stana 56, lupa na vrata. Iznutra ne dopire baš nikakav zvuk. Lupa jače i doziva: Hej, Tom!
43 Lucy pokreće Mercedes i iznenada se u mrklom mraku zapiljiuRudyja. – O, moj Bože! Ne mogu vjerovati! Šakom udara u volan, slučajno pritisnuvši trubu. – Što?! skače Rudy, prenut i iznenada izbezumljen. Koji ti je vrag? Kog' vraga radiš? – Moja taktička palica. Prokletstvo, u vražju mater! Ostavila sam je na noćnom stoliću u sobi. Rudy, na njoj će biti moji otisci prstiju. Kako je mogla napraviti tako kretensku pogrešku? Sve je išlo prema planu sve dok nije napravila previd, glupu idiotsku pogrešku, upravo onakvu vrstu pogreške kakva neprestano zaustavlja ljude u bijegu. Motor tiho bruji na jednoj strani mračne ulice, a ni Rudy ni Lucy nisu posve sigurni što učiniti. Slobodni su. Izvukli su se. Nitko ih nije vidio ni u blizini hotela ni u njemu i sad se jedno od njih mora vratiti. – Žao mi je, šapće Lucy. Ja sam jebena idiotkinja, kaže ona. Ti ostani ovdje. – Ne. Ja ću se pobrinuti za to. Rudvjev strah pretvara se u bijes, osjećaj s kojim je lakše izaći na kraj i on se opire tome da se istrese na nju. – Ja sam zajebala. Ja ću to i popraviti. Širom otvara vrata automobila.
44 Bev Kiffin prolazi prstima kroz vješalicu s jeftinim grudnjacima i gaćicama. WalMartov odjel za žensko donje rublje nalazi se u blizini rukotvorina i odmah preko puta muških tenisica i to je dio dućana u kojem ona često lovi. Pa ipak, sigurna je da je prodavači u jeftinim plavim prslucima, na kojima su pločice s imenima, ne prepoznaju. To je vrsta posla u kojem umorni zaposlenici beživotnih pogleda ne obraćaju puno pozornosti na obične ljude kao stoje Bev, koji prekopavaju robu u potrazi za nečim jeftinim u diskontu koji je otvoren dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. Crveni čipkasti grudnjak potiče joj maštu i ona pregledava veličine, tražeći 38D. Pronašavši jedan u crnoj boji, ona ga ugura u rukav svoje tamnozelene kabanice. Za grudnjakom slijede dva para bikini gaćica, veliki broj. Krasti donje rublje i drugu robu koja nema sigurnosne senzore tako je lako. Ona se pita zbog čega to svi ne rade. Bev nema straha od posljedica. Kad ona razmišlja o tome da počini zločin, ma kako ozbiljan, nikakav alarm ne odzvanja u njezinu prednjem režnju. Prigode se pojavljuju i nestaju na njezinu radaru, neke veće i svjetlije od drugih, baš kao stoje žena koja je upravo dolutala u rukotvorine, tražeći goblen. Pomisao na tako glup kućni hobi ispunjava Bev prezirom dok smjesta zaključuje daje privlačna plavuša odjevena u traperice i svijetloplavu jaknu naivka. Janje. Bev nastavlja prekapati vješalicu s donjim rubljem, a meta na njezinu radaru bliješti sve sjajnije sa svakom sekundom koja prolazi. Bilo joj se ubrzava, a dlanovi postaju hladni i vlažni. Žena spušta kaleme šarenog konca i uzorak goblena s orlom u svoja kolica. Dakle, domoljubna je, misli Bev. Možda ima supruga ili dečka u vojsci, možda ga više nema, možda je još u Iraku. Najmanje joj je trideset pet godina, možda se bliži četrdesetoj. Moguće da je njezin čovjek u Nacionalnoj gardi. Kolica se kotrljaju naprijed, približavajući se.
Bev otkriva miris kolonjske vode. Miris joj je nepoznat i vjerojatno skup. Ženine noge su vitke, držanje dobro. Vježba u teretani. Ima mnogo slobodnog vremena. Ako ima djecu, zacijelo si može priuštiti nekoga tko će se brinuti o njima dok ona trčkara u teretanu ili možda k frizeru. Bev prelazi pogledom preko komada papira, popisa za kupovinu, praveći se da nije svjesna žene koja zastaje u prolazu, gledajući ravno prema vješalici s donjim rubljem. Želi da njezin čovjek bude sretan. Janje. I to zgodno. Oko nje se širi ozračje koje Bev povezuje s inteligencijom. U stanju je osjetiti kad su ljudi pametni. Ne moraju reći ni riječ, jer govori ostatak njih. Žena gura kolica ravno do vješalice, jedva tridesetak centimetara od mjesta na kojem stoji Bev, njezin se parfem penje do Bevinih sinusa, ukapajući joj se u lubanju, a Bevino se usredotočenje izoštrava do krajnje granice dok žena raskopčava patentni zatvarač svoje jakne, skida jarkocrveni grudnjak s vješalice i drži ga uz svoje čvrste, bujne grudi. Mržnja i zavist elektriziraju svaki živac i mišić u Bevinu tijelu matrone, a na gornjoj usni izbija joj hladan znoj. Odtumara u smjeru muških tenisica dok žena naziva nekog mobitelom. Negdje telefon zvoni nekoliko sekundi. – Dušo? kaže ona slatko i veselo. Još sam tu. Da, znam. Tako velik dućan. Smije se. Draži mije Wal-Mart pokraj Acadiana. Ponovno se smije. Pa, možda i hoću, ako si siguran da ti neće smetati. Pruža lijevu ruku, gledajući na sat koji joj viri ispod rukava, sat od one vrste kakvu nose trkači. Bev je očekivala nešto ljepše.
45 Slaba, magličasta kišica vlazi ulice Szczecina dok se Lucy približava hotelu Radisson. Ovaj put ne mora čekati da se recepcionarka digne s recepcije. Predvorje je prazno. Ona ulazi, opušteno, ali žustro i kreće prema dizalima. Njezin prst upravo kani dodirnuti tipku dizala kad se vrata razdvajaju i vrlo pijan muškarac posrče van, zabušivši se u nju. – Uuuuups, oprostite, kaže on glasno, zaprepastivši Lucy i izbacivši joj misli iz brzine. Što učiniti? Što učiniti? – E, pa, niste li vi najljepše što sam u životu vidio! Jezik mu se petlja, kao da su mu usta otupjela od lidokaina i on gotovo viče dok je prostački odmjerava, pregledavajući je od kose, preko dekoltea do satenskih kaubojskih čizama. Objavljuje da je njegov tulum u punom zamahu u sobi 301 i da ona mora doći. Nastavlja mljeti bez prestanka. Joj, joj, kako je lijepa i seksi, i očito je Amerikanka, on je iz Chicaga, nedavno prebačen u Njemačku, osamljen je i živi odvojeno od svoje žene, koja je kučka. Recepcionarka se naglo obrušava u predvorje, a ni minutu poslije, slijedi je čuvar iz osiguranja i obraća se pijancu na engleskom. – Možda biste se trebali vratiti u svoju sobu. Kasno je i trebali biste spavati, kaže čuvar ukočeno, sumnjičavo i odbojno odmjeravajući Lucy, kao da pretpostavlja da je ona djevojka toga vulgarnog čovjeka, a možda i prostitutka, vjerojatno također pijana. Ona pritišće tipku dizala, nekoliko ga puta promašivši, njišući se i držeći za pijančevu ruku. – Dođi, dušo, idemo, petlja ona jezikom s ruskim naglaskom, naslanjajući se na njega. – Pa nije li to slatko… On kani pokazati da je opčinjen i iznenađen, te da mu je drago stoje u njezinu društvu, kad ona staje na prste i snažno ga ljubi u usta.
Vrata dizala se rastvaraju i ona ga uvlači unutra, omatajući se oko njega i nastavljajući dug poljubac isprepletenih jezika, koji ima okus na češnjak i viski. Čuvar ih ledeno motri dok se vrata zatvaraju. Pogreška. Čuvar će upamtiti njezino lice. Lucvno se lice teško zaboravlja, a čuvar ga je imao više nego dovoljno vremena promotriti, jer je Lucy zaglavila s ovim pijanim šupkom. Velika pogreška. Ona pritišće tipku broj 2 dok je muškarac pipa. Čini se da ne primjećuje kako je dizalo stalo na pogrešnom katu, ali iznenada njegova novostečena ljubavnica bježi, stišćući oko sebe odjeću. On je pokušava uloviti, divlje mašući rukama i psujući, a onda mu nožni prst zapne za sag i on zatetura. Lucy slijedi znakove za izlaz, skreće u drugi hodnik, a onda i na stubište. U tišini se uspinje tri kata i čeka na prigušeno osvijetljenom polukatu, zadržavajući dah i slušajući, dok joj se znoj cijedi niz lice i natapa njezinu seksi crnu bluzu. Možda je više iz navike nego instinktivno podigla plastični hotelski ključ sa stola u Caggianovoj sobi i ugurala ga u džep svoje vjetrovke. Kad god se odjavljuje iz hotela, uvijek zadržava ključ, ako je za jednokratnu uporabu, za slučaj da iznenada shvati kako je nešto zaboravila. Jednom je, a ne voli se toga prisjećati, zaboravila pištolj u ladici noćnog ormarića i nije to shvatila sve dok nije ušla u taksi. Hvala Bogu da još ima ključ. Znak Ne smetaj zlokobno visi s kvake na sobi 511, a Lucy pretražuje hodnik, očajnički se nadajući da je neće još netko iznenaditi. Dok se približava, slabašno čuje televizor u Roccovoj sobi i bolna joj mučnina probada želudac. Strah prži. Strašno je prisjetiti se što su ona i Rudy učinili, a ona se sad ponovno mora suočiti s njihovim grijehom. Zeleno svjetlo treperi dok ona laktovima gura vrata, zato što nema nove rukavice, budući daje odjurila bez njih. Sudara se sa zidom jetkog smrada Roccova posljednjeg masnog obroka i otkriva miris njegove krvi zasićene alkoholom. Zgrušala se kao puding ispod njegove glave, oči su mu napola otvorene i prazne, naslonjač prevrnut, pištolj pod grudima, svaka pojedinost baš onakva kakvom su je Rudy i ona ostavili. Muhe zunzare zuje oko njegova tijela, tražeći savršen komadić vlažne ljudske nekretnine koju bi mogle prisvojiti za svoja jaja. Lucy opijeno zuri u izbezumljene kukce. Usredotočuje se na svoju taktičku palicu. I ona je upravo tamo gdje ju je ostavila, na stoliću s lijeve strane kreveta. – O, hvala Bogu, mrmlja ona. Palica je opet na sigurnom, u njezinu rukavu, dok ona oprezno otvara vrata, brišući kvaku bluzom. Ovaj put ide stubištem sasvim do područja za poslugu, gdje čuje žamor glasova, možda iz kuhinje. Duž zidova su poredana kolica krcata prljavim posuđem, povenulim cvijećem u malim okruglim vazama, praznim vinskim bocama i ostacima koktela i ostalih pića. Hrana se stvrdnula na hotelskom porculanu, a bijele krpe i zgužvani ubrusi su umrljani. Tu dolje nema muha. Nijedne. Ona neprekidno s mukom guta slinu, iznenada osjećajući mučninu dok zamišlja zunzare kako pužu po cijelom Roccu i hrane se njegovom prolivenom krvlju. Razmišlja o tome što će se sljedeće dogoditi. U njegovoj toploj sobi, iz jajašaca zunzara izleći će se crvi koji će, ovisno o tome koliko će on dugo ostati neotkriven, preplaviti njegovo raspadajuće tijelo, posebno unutrašnjost njegove rane i druge otvore. Zunzare vole duboke, mračne i vlažne usjeke i prolaze. Intenzivna prisutnost grabežljivih lešinara pomaknut će vrijeme Roccove smrti, što im je i bila namjera kad je Rudy u sobi oslobodio muhe. Forenzičnog patologa koji će pregledati Roccovo tijelo zbunit će priča o tome kad je posluga dostavila Roccu njegovu kasnu večeru u sobu, jer će se to kositi s naprednim stadijem zaraze crvima i raspadanja tijela. Razina alkohola u krvi pokazat će da je Caggiano bio pijan kad je umro od puščane rane koju je sam sebi nanio, a koja mu je probila sljepoočnicu i razderala mu mozak u oluji olovnih šrapnela i raskomadanih, poput britve oštrih bakrenih rubova poluobloženog metka sa šupljim vrhom. Otisci na pištolju bit će njegovi.
Toplina sobe će se uračunati kao čimbenik, ali ne bi trebala pobuditi sumnju. Prazna boca šampanjca ima na sebi Caggianove otiske, za slučaj da se policija potrudi provjeriti, iako nigdje neće biti zabilježeno daje naručio šampanjac ili da gaje dobio na račun uprave. Mogao ga je i negdje drugdje kupiti. I Crvena će obavijest imati na sebi njegove otiske, za slučaj da se netko potrudi provjeriti je, a ona mora poći od pretpostavke da će se to dogoditi. Bilo bi joj draže da Rocco nije naručio večeru u sobu, ali isplanirala je i tu mogućnost, shvativši da će se osoba koja je odnijela večeru prisjetiti napojnice i da neće htjeti priznati da je bila u američkoj gotovini. On ili ona neće htjeti biti umiješani ni u kakav skandal koji uključuje i policiju. Osim toga, ako se vrijeme Roccove smrti, onako kako ju je odredio forenzicni patolog, ne bude poklapalo s onim što ima reći dj elatnik hotela koji je dostavio večeru – pod pretpostavkom da će išta reći – onda će, vrlo vjerojatno, biti pretpostavljeno da se osoba zabunila oko vremena, možda čak i oko dana. Ili laže. Nitko u hotelu neće htjeti priznati da je primio američki novac i tko zna kakve druge usluge i švercanu robu kojim ih je Rocco, bjegunac, vjerojatno obasipao mnogih godina kad je odsjedao u tom hotelu. Kome će biti važno stoje Rocco Caggiano mrtav? Vjerojatno nikome, osim obitelji Chandonne. Oni će se pitati. Lucy je smislila plan s očekivanjem da će oni dobro pritisnuti da saznaju činjenice. Možda i hoće. A možda i neće. Samoubojstvo će biti prihvaćeno i nitko neće osjetiti tugu, neće mu se čak ni živo fućkati za Rocca.
46 LUCY JURI KROZ MRAK, A BOL U GRUDIMA NEMA VEZE S TJELESNIM naporom. Mercedes je tih uz pločnik, a ona kroz zatamnjene prozore ne može vidjeti Rudvja. Bravice škljocnu i ona otvara vozačka vrata. – Misija obavljena? pita on smrknuto iz tame. Nemoj još upaliti auto. Ona mu priča o svom susretu s pijancem i hotelskim osobljem, te objašnjava kako je to riješila. On ne govori ništa. Ona osjeća njegovo nezadovoljstvo i razdraženost. – Daj, pa vjeruj mi malo. Sve je u redu, dobro smo. – Onoliko dobro koliko možemo biti, s obzirom na okolnosti, mora on priznati. – Nema nikakvog razloga da me itko poveže s Roccovom sobom, s njegovom smrću, nastavlja ona. Jamčim ti da hotelsko osoblje neće ni pipnuti njegovu sobu s onim Ne smetaj znakom na vratima. Još će muha doći kroz otvoren prozor. Recimo da će ga naći za tri ili četiri dana, crvi će ga proždrijeti do točke na kojoj neće biti prepoznatljiv. A u slučaju da to nisi znao, muhe privlači i izmet. Razina alkohola u njegovoj krvi bit će visoka, nikakvog razloga pod kapom nebeskom neće biti da netko posumnja da to nije bilo samoubojstvo, a hotel će se što prije htjeti riješiti njegova trulog tijela i crva. Patolog će misliti da je mrtav dulje nego što tvrdi posluga u sobu – pod pretpostavkom da postoji točno vrijeme koje se može povezati s Roccovom narudžbom večere, a vjerojatno neće postojati. Narudžbe se ne unose u računalo. To znam pouzdano. – Pouzdano? pita Rudy. Kako to, dođavola, možeš pouzdano znati? – Što ti misliš da sam ja, jebena glupača? Nazvala sam. Prije više dana. Rekla sam da sam predstavnica Hewlett-Packarda koja provjerava njihova računala, te da ono koje kuhinja koristi za narudžbe u sobu treba softversko pojačanje. A oni pojma nisu imali o čemu ja govorim, rekli su da ne koriste računala za poslugu, samo za popis inventara. A onda sam im pričala o prednostima korištenja hp pavilliona 753n s Intel Pentium procesorom i tvrdim diskom od osamdeset gigabajta, s CD-ROM-om i svim ostalim za procesiranje narudžbi… Bit je u tome da nema nikakvog računalnog zapisa o tome kad je Rocco naručio večeru, dobro? Rudy je šutio, a onda rekao: U tom hotelu koriste Hewlett-Packard?
– To je bilo lako saznati, trebalo je samo nazvati poslovnu upravu. Da, odgovorila je ona. – Dobro. To si dobro obavila. Znači, čak i ako je pijanac ili netko drugi obratio pozornost na tebe, način na koji smo namjestili prizorište Roccove smrti učinit će da izgleda kao da je umro davno prije nego što si ti otišla tulumariti s pijancem. – Tako je, Rudy. Dobri smo. Dobri smo. Rocco je već zaražen. Masa crva proizvest će toplinu i ubrzati raspadanje, a sve ionako izgleda kao samoubojstvo – i to počinjeno ranije – mnogo ranije – nego što će bilo tko zamisliti. Pali automobil, položivši dlan na njegovu nadlakticu. A sad, možemo li se, dođavola, izgubiti odavde? – Ne smijemo više učiniti nijednu pogrešku, Lucy, kaže on poraženo. Jednostavno ne možemo. Ona se ljutito odvaja od pločnika. – Činjenica je da barem dvoje ljudi u tom hotelu misle da bi ti mogla biti pijana sudionica kongresa, ili čak prostitutka, a tebe nije lako zaboraviti, bez obzira na to što mislili da jesi. To vjerojatno nije ni najmanje bitno, ali… Ne završava rečenicu. – Ali moglo je biti. Lucy vozi pažljivo, provjeravajući retrovizore, i pločnike, tamne i sjenovite. – Točno. Moglo je biti. Ona osjeća njegov pogled i promjenu raspoloženja. Smekšao se prema njoj, žao mu je što je bio tako grub. – Hej, ti, Rudy moj. Pruža ruku i s naklonošću mu dodiruje obraz, a njegova kratka brada podsjeća je na mačji jezik. Krenuli smo i dobro nam je. Poseže za njegovom rukom i čvrsto je drži. – Ovo je krenulo po zlu, Rudy, zaista po zlu, ali dobro će ispasti. Sve je u redu, kaže ona ponovno. Kad je jedno od njih ili oboje uplašeno, nikad to ne priznaju, ali znaju da jesu, jer trebaju jedno drugo. Svako osjeća očajničku potrebu za toplim tijelom onoga drugoga. Lucy podiže njegovu ruku do svojih usana i oslanja njegovu nadlakticu o svoju. – Nemoj, kaže on. Oboje smo umorni, napeti. Nije dobar trenutak za… to da nemaš obje ruke na volanu. Lucy, nemoj, mrmlja on dok ona snažno ljubi njegove prste, zglobove, dlan. Vodi ljubav s jednom njegovom rukom, a drugu gura u svoju crnu lanenu bluzu. – Lucy, stani… O, Isuse… to nije pošteno. On raskopčava svoj sigurnosni pojas. Prokletstvo, ne želim to osjećati prema tebi. Lucy vozi. – Ali osjećaš to prema meni. Barem ponekad, zar ne? Lucy mu miluje kosu, klizne rukom u njegov ovratnik i slijedi mišiće gornjeg dijela njegovih leđa. Ne gleda ga dok brzo vozi.
47 Nekoliko je puta Nic slala memorandume Posebnom odredu u Baton Rougeu, kako bi podsjetila žene i muškarce – uglavnom muškarce – na to da su Wal-Mart i drugi slični golemi dućani vrlo dobro mjesto na kojem bi ubojica mogao vrebati svoje žrtve. Nitko ne bi obratio pozornost na vozilo na parkiralištu, bez obzira na to koliko sati bilo, a na osnovi slipova kreditnih kartica znalo se da su sve nestale žene kupovale u Wal-Martu, ako ne u onome najbližem kampusu Državnog sveučilišta Louisiane, a onda u drugima, u Baton Rougeu i New Orleansu. Učinila je to i Ivy Ford. U subotu prije svog nestanka, dovezla se iz Zacharyja i kupovala upravo u ovom Wal-Martu, u blizini sveučilišta LSU.
Posebni odred nikad nije odgovorio izravno Nic, ali netko povezan s njima zacijelo je morao nazvati njezina šefa, zato što ju je on potražio u sobi za odmor prije nego što je krenula u Knoxville, te iz neba pa u rebra rekao: Praktički svi na svijetu kupuju u Wal-Martu, Sam's Clubu, Kmartu, Costcosu i tako dalje, Nic. – Da, gospodine, odgovorila je ona. Praktički svi to rade. Baton Rouge nije u njezinoj nadležnosti i jedini način na koji bi tu činjenicu mogla promijeniti jest da državni odvjetnik kaže dovraga s granicama. Ona nema dobrog razloga da to zatraži, a on ne bi imao dobrog razloga da joj to odobri. Nic nikad nije bila od onih ljudi koji traže dopuštenja, osim ako se tema ne bi uzdigla ispred nje poput pokretnog mosta, ne ostavljajući joj izbor osim da zakoči ili skrene. Ovih dana ona potajno radi na svim mjestima na koje ju odvedu instinkti, a među njima je vrlo često Wal-Mart blizu sveučilišta, nedaleko od Old Garden Districta u kojem živi njezin otac. Nije teško intuitivno naslutiti koji bi dio dućana ubojica mogao češće pohoditi u potrazi za lovinom. Žensko bi ga donje rublje uzbudilo, posebno ako potencijalna žrtva drži gaćice i grudnjake, provjeravajući krojeve i veličine, baš kao što je prije nekoliko trenutaka učinila ona krupna žena prosijede kose koja je potom napustila dućan s ukradenom robom ušuškanom u rukavu svoje kabanice. Sitna će krađa najvjerojatnije proći neprijavljena, jer Nic ima mnogo širi plan. Ostavlja kolica za kupovinu u prolazu i izlazi iz dućana, svjesna svakog muškarca kojega primjećuje, svjesna njegove budnosti i djelatnosti, i oštro svjesna pištolja u torbici koju je prikopčala oko struka. Vani je parkiralište prilično dobro osvijetljeno visokim svjetiljkama. Ono malo automobila na njemu – manje od stotinu – zgusnuto je parkirano, kao da jedni drugima prave društvo. Ona primjećuje zdepastu sitnu kradljivicu kako brzo hoda prema tamnoplavom Chevroletu s pločicama Louisiane. Nic pamti broj registracijske pločice dok kreće u istom smjeru kao i žena, pretvarajući se da je ne primjećuje. Zapravo, Nic u blizini ne primjećuje nikoga tko bi mogao biti potencijalni serijski ubojica. Ako ovu ženu netko prati, a to je od samog početka dalekosežna pretpostavka, za to nema nikakvih naznaka. I ponovno Nic probada osjećaj krivnje zbog toga stoje razočarana. Pomisao na to da može osjećati žaljenje zato što ova žena neće postati nova žrtva tako je odbojna da Nic neće svoje grešne nade priznati nikome; jedva ih priznaje sama sebi. Potiskuje istinu tako temeljito da bi vjerojatno prošla na detektoru laži ako bi je ispitivač pitao: Kad pratite potencijalnu žrtvu, osjećate li razočaranje ako je ubojica ne pokuša oteti ili pokuša ali u tome ne uspije? Nic ne bi osjetila napetost niti bi oklijevala. Bilo bi joj ostalo isto dok bi odgovarala: Ne. Sto kraći odgovor, to su manje šanse daje izda živčani sustav. Ne prilazi ni blizu vlastitom automobilu, pet godina starom, tamnozelenom Ford Exploreru koji je potajno opremljen prenosivom, uz upravljačku ploču pričvršćenom bljeskalicom, sačmaricom, priborom za prvu pomoć, klemama, signalnim raketama, aparatom za gašenje požara, ruksakom s borbenim uniformama, čizmama, dodatnim spremnicima streljiva i drugom taktičkom opremom, ručnim skenerom utaknutim pod upravljačku ploču, te punjačem za međunarodni mobitel koji također funkcionira kao dvosmjerni radio. Mnogo je te opreme kupila vlastitim novcem. U životu je uvijek pretjerano pripremljena na najgore. Žena prekapa po prljavoj platnenoj torbi za plažu, možda tri metra od Chevroleta. Ni u kom se slučaju ne uklapa u viktimologiju, ni najmanje. Ali Nic nema povjerenja u takozvane uzorke ili načine djelovanja. Sjeća se kako je Scarpetta naglasila da je profiliranje opasno, jer je bremenito pogreškama. Ne rade svi počinitelji svaki put sve na isti način i, ako ništa drugo, žena je sama na mračnom, razmjerno praznom parkiralištu na rubu velikog sveučilišnog kampusa, a to je čini ranjivom pred grabežljivcima. Žena petlja s ključevima i ispušta ih. Prignuvši se da ih podigne, gubi ravnotežu i pada, iznenada viknuvši i držeći se za lijevo koljeno. Bespomoćno se obazire oko sebe, ugleda Nic i moli: Pomozite mi! Nic dotrči i čučne uza ženu.
– Ne mičite se, kaže. Što vas boli? Osjeća miris sredstva protiv komaraca i smrad tijela. O misli joj se lagano očeše činjenica da ključevi na pločniku ne izgledaju kao da pripadaju razmjerno novom Chevroletu. – Mislim da sam istegnula nešto u koljenu, kaže žena, pogleda uprta u Nic. To mije bolesno koljeno. Naglasak joj je južnjački, s naglašeno pjevuckavim tonom. Nije se rodila u ovom području, a ruke su joj grube i ranjave kao da je navikla na težak, fizički rad kao što je čišćenje ili skidanje ljušture sa školjaka. Nic primjećuje da nema nakita, čak ni ručnog sata. Žena podiže nogavicu hlača i promatra jarku, tamnoljubičastu modricu u sredini čašice koljena. Modrica nije svježa. Nagonski, neugodni ženin tjelesni miris i loš dah odbijaju Nic, a u njezinu je ponašanju nešto na što ne može staviti prst, ali je uznemiruje. Podiže se na noge i korakne unatrag. – Mogu nazvati hitnu pomoć, kaže Nic. Ne bih mogla ništa drugo, gospodo. Nisam liječnica. Čudan pogled preuzima ženino lice i čini ga grubljim pod svjetlom parkirališnih svjetiljaka. – Ne, ne treba mi hitna pomoć. Kao što sam rekla, ovo mi se stalno događa. Pokušava ustati. – Pa kako onda imate samo jednu modricu? Uvijek jednako padnem. Nic se drži podalje. Nema nikakve namjere ponuditi daljnju pomoć. Žena je prljava, možda i umobolna, a Nic nije tako glupa da bi se petljala s takvim tipovima. Mogu biti zarazni, nepredvidivi, čak i nasilni, dođe li čovjek u fizički kontakt s njima. Žena je sad na nogama, pridržava lijevu nogu. – Vjerujte, otići ću na kavu i malo se odmoriti, kaže ona. Bit će mi dobro, sasvim dobro. Polako, šepajući, okreće se od Chevroleta i kreće natrag prema dućanu. Nic se smekša. Prekapa po džepovima traperica i kaska za ženom. – Evo. Dodaje joj novčanicu od pet dolara. Žena se osmjehuje, njezin tamni pogled kao da progorijeva kroz Nic. – Bog vas blagoslovio. Čvrsto stišće novac. Pravo ste janje, kaže.
48 Vrata na suprotnoj strani hodnika otvaraju se i postariji muškarac u potkošulji i donjem dijelu trenirke sumnjičavo proučava Marina. – Čemu ta buka? pita on, a sijeda mu kosa strši poput ježevih bodlji, na zgužvanom su mu licu nepravilne površine trodnevne brade, a oči su mu otečene i podlivene krvlju. Marino i predobro poznaje taj izgled. Muškarac je pio, vjerojatno otkad je ustao i sljuštio svoje prvo piće da može otvoriti oči. – Jeste vidjeli Toma? pita Marino, znojeći se i s mukom hvatajući zrak. – Ne mogu baš reći da ga poznajem. Nemojte dobiti srčani udar, ne znam dati umjetno disanje, iako sam upoznat s Heimlichovim zahvatom. – Obećao je da će me dočekati – Marino hvata dah – a došao sam cijelim putem iz proklete Kalifornije. – Ma da? Tip je sad postao vrlo znatiželjan, pa iskoračio na hodnik. A zašto? – Kako to mislite, zašto? Marino se oporavio dovoljno da se otrese na njega, jer se to čovjeka uopće ne tiče. Zato što je prokleta zlatna groznica završila. Zato što mije dojadilo sjediti na prokletom doku u zaljevu. Zato što mije dosadilo biti prokleta filmska zvijezda. – Ako ste igrali u filmovima, ja vas nikad nisam vidio, a stalno posuđujem filmove. Što bi čovjek drugo ovdje mogao raditi? – Jeste li vidjeli Toma? ustraje Marino, uzalud pokušavajući silom razvaliti kvaku tako stoje silovito okreće i trese vratima.
– Spavao sam kad ste vi počeli lupati, kaže čovjek koji izgleda kao da mu je najmanje šezdeset i da je pomalo poremećen. Nisam vidio Toma, a i ne volim baš tipove kao stoje on, ako me razumijete. Pomno pogledom pretražuje Marina. – Kako to mislite, tipove kao stoje oni – Homiće. – To mije prvi glas, makar, fućka se meni što ljudi rade, samo ako ja to ne moram gledati. Je li dovodio muškarce u stan ili nešto? Jer nisam baš siguran da želim unutra, ako je… – Oh, ne. Nikad ga nisam vidio da dovodi nekoga u stan. Ali drugi homić iz zgrade, koji nosi kožu i naušnice, rekao mi je da je vidio Toma u nekima od onih barova u koje idu homići i skupljaju jedni druge za brzi posjet zahodu. – Slušaj, rugobo, ja bih trebao uzeti ovu rupu u podnajam od tog kučkinog sina, zapaljeno Marino obavještava muškarca. Već sam mu platio najamninu za prva tri mjeseca i dovezao se iz Kalifornije da uzmem ključ i uselim se. Sve stvari su mi dolje, u jebenom kamionetu. – Mene bi to zaista raspizdilo. Ideš, Sherlock. – Mislim, zbilja bi me raspizdilo. Tko je Sherlock? Oh, da. Detektiv s kapom i lulom. Ja ne čitam nasilne knjige. – Prema tome, ako čuješ buku iz stana, zanemari. Ja ulazim, pa makar se morao poslužiti i dinamitom. – Ma ne mislite to ozbiljno, zabrine se starac. – Baš, kaže Marino sarkastično. Hodam po svijetu s dinamitom u džepovima. Ja sam bombašsamoubojica s naglaskom iz New Jerseyja. Znam voziti avion, samo ne znam uzletjeti i sletjeti. Starac nestaje u svom stanu, a lanac na vratima zazvekeće.
49 Marino proučava šuplja metalna vrata stana 56. Otprilike trideset centimetara iznad kvake nalazi se brava sigurnosnog zasuna. On pripaljuje cigaretu, kroz dim žmirkajući prema neprijatelju: jeftina mjedena kvaka s bravom u obliku puceta koje se pritišće i mnogo problematičniji jednocilindrični sigurnosni zasun. Ni jedna druga vrata u hodniku nemaju sigurnosni zasun, što potvrđuje Marinovu sumnju da je Benton sam ugradio bravu. Poznavajući ga, odlučio se za zasun otporan na poluge, tako da ni lopov, ni plaćeni ubojica, ni razjareni Marino ne mogu bušilicom prodrijeti kroz njega a da oprugom pokrenuta pločica, koja pada poput sigurnosnog stakla na bankovnom šalteru, ne zaustavi svrdlo bušilice. Jedan sigurnosni rizik u vezi s kojim Benton nije mogao mnogo učiniti jest dovratak, koji je tanka metalna pruga vijcima pričvršćena za drvo. Prava sitnica, kaže Marino sam sebi, dok otkopčava torbicu s alatom s pojasa i izvlači alat iz izlizanog kožnog omota. Šarke su obične, s labavim iglama, pa Marino odmata kliješta iz svog svenamjenskog alata, napada iglu i izvlači je iz šarke poput čepa iz boce. Uskoro su tri igle na podu, a vrata slobodna s lijeve strane. S dva silovita trzaja Marino oslobađa brave iz metalnog dovratka. U stanu, prislanja vrata uz otvor kako bi dobio malo privatnosti. Podiže sklopku stropne rasvjete. Benton se iselio, ne ostavivši za sobom ništa osim hrane u kuhinjskim ormarićima, hladnjak pun Budvveisera i pola vreće smeća u kuhinji. Pa, kad sam već tu, mogu baš i pivo popiti, misli Marino. Otvarač za boce je na radnoj površini, gdje ga je Marino posljednji put vidio i čini se kao da mu želi dobrodošlicu na širokogrudan i prijateljski način, poput božične čarape. Sve je ostalo na mjestu. Čak je i perilica posuđa prazna. Čudno.
Benton je pazio da ne ostavi čak ni djelomičan otisak prstiju na prozorskim oknima, površinama stolova ili čašama za piće, posudu, zdjelama za kuhanje ili priboru za jelo. Marino nastavlja podizati predmete i gledati ih pod mutnim svjetlom. Tragovi struganja usisavačem vidljivi su na sagu. Benton je obrisao čitav stan i kad Marino prekopa vreću za smeće, pronalazi samo svoje prazne boce Budweisera i slomljeno staklo Dos Equisa koji je razbio u sudoperu. Svaki je komad stakla čist, naljepnice mokre, s tragovima deterdženta. – Što se, dovraga, događa? pita Marino dnevnu sobu. – Ne znam, odgovara muški glas iza prislonjenih vrata. Je li sve u redu tamo unutra? Marino prepoznaje susjeda s druge strane hodnika. Vratite se u krevet, promuklo mu kaže. A ako hoćete da se nas dvojica složimo, morat ćete gledati svoja posla… kako se zovete? – Dave. – Baš neobično, i ja sam isto Dave. Isto, ne i sto. – I-s-t-o. – Valjda, zaboravio sam uzeti pravopis. Marino nabusito gleda kroz prostor između prislonjenih vrata i dovratka. Čini se da je Dave više znatiželjan nego uplašen, virka unutra, pokušava se osvrnuti po prostoriji. Marinov pozamašni lik blokira pogled znatiželjnom susjedu. – Ne mogu vjerovati daje gad tako zbrisao, kaže Marino. Kako bi se vama sviđalo da morate provaliti u vlastiti stan? – Nikako. – I ne samo to, stan je pravi svinjac, a on je zbrisao s priborom za jelo, zdjelama, svakim komadom sapuna i rolom toaletnog papira. – Pribor za jelo i posude pripadaju stanu, kaže Dave s neodobravanjem. Ali s mjesta s kojeg ja gledam, stan izgleda prilično uredno. – Da, s mjesta s kojeg vi gledate. – Uvijek mi se činio čudnim. Pitam se zašto je uzeo toaletni papir. – Ja ga poznajem tek nekoliko mjeseci, otkad sam se javio na njegov oglas za podnajam, primjećuje Marino. Uspravlja se i korakne dalje od vrata, te ponovno pogledom pretražuje unutrašnjost stana, dok Dave virka unutra. Oči su mu obrubljene crvenilom i staklene, obrazi obješeni i ružičasti, s raspucanim kapilarama, vjerojatno od dugogodišnjeg života u boci viskija. – Da, kaže on. Nikad nije razgovarao, mislim, nikad, čak ni kad bi prošao pokraj mene u hodniku ili kad bismo slučajno obojica istovremeno otvorili vrata. Eto nas, licem u lice, a najviše što bi taj učinio je da mi se malo nasmiješi i tržne bradom. Marino ne vjeruje osobito u koincidencije i sluti da je Dave slušao kad će Benton otići i doći, pa bi, kao slučajno, otvorio vrata kad bi Benton otvarao svoja. – Gdje ste bili danas popodne? Marino se pita je li Dave čuo glasno rječkanje koje je dopiralo iz Bentonova stana. – Oh, ne znam. Poslije ručka puno spavam. Pijan, misli Marino. – On je od one vrste koja nema prijatelja, nastavlja Dave. Marino nastavlja gledati oko sebe, stojeći uzvrata, dok Dave virka kroz pukotinu. – Nikad nisam vidio da gaje itko posjetio, a živim ovdje pet godina. Pet godina i dva mjeseca. Mrzim ovu zgradu. Činilo mi se da on ponekad odlazi. Otkako sam otišao u mirovinu, a bio sam glavni kuhar u Lobster Houseu, moram paziti na svaki novčić. Marino pojma nema kakve veze štedljivost ima s tajanstvenim susjedom ovog čovjeka. – Vi ste tamo bili glavni kuhar? Kad god dođem u Boston, jedem u Lobster Houseu. To nije točno, a Marino i ne posjećuje često Boston.
– Vi i sav ostali svijet, da, gospodine. Pa, nisam bio glavni kuhar, ali je prokleto točno da sam trebao biti. Jednog od ovih dana nešto ću vam skuhati. – Koliko je dugo čudak živio ovdje? – Oh. Dave uzdiše, oči mu blistaju kroz pukotinu dok motri Marina. Rekao bih, skoro dvije godine. Malo je bio tu, malo nije. Što ste u Lobster Houseu najviše voljeli jesti? – Dvije proklete godine. To je zanimljivo. Rekao mi je da se upravo uselio, a onda dobio premještaj ili tako nešto, pa zato iznajmljuje stan. – Pa, vjerojatno jastoga, primjećuje Dave. Svi turisti naruče jastoga i umaču ga u toliko maslaca daje čudo ako okuse išta osim maslaca, pa sam ja uvijek govorio drugim radnicima u kuhinji: kakvog smisla ima donositi lijepe, svježe jastoge ako nitko ne okusi ništa osim maslaca? – Mrzim plodove mora. – Pa, imamo mi i jako ukusne odreske. Stopostotni zreli Angus. – To zrelo me uvijek zabrinjava. U voćarnici zrelo znači trulo. Ma znate, sranja iz kasete za smeće. – Sad, nije on bio ovdje cijelo vrijeme, kaže Dave. Dolazio bi i odlazio, nekad ga ne bi bilo tjednima. Ali ni slučajno se nije tek uselio. Kao što sam rekao, ja ga već dvije godine gledam kako dolazi i odlazi. – Možete li mi reći još nešto o tom homiću koji me zaključao s vanjske strane vrata i zbrisao s pola stvari iz stana? pita Marino. Kad ga nađem, razvalit ću ga. Dave odmahuje glavom, a u očima mu bljesne razočaranje. Volio bih da vam mogu pomoći, ali kao što sam rekao, nisam poznavao čovjeka i drago mi je što je otišao, a čini mi se da ćemo nas dvojica biti sjajni susjedi, Isto Dave. – Kao prst i nokat. A sad idite u krevet. Pustite me da ovdje sredim nekoliko stvari, pa ću vam se poslije javiti. – Baš mi je drago što smo se upoznali. Mislim da ću vas odsad zvati Isto Dave, ako vam to ne smeta. – Laku noć i slatko snivajte.
50 Benton je ovdje živio dvije godine, a nitko ga nije poznavao, čak ni osamljeno zabadalo iz susjedstva, Dave. Nije Marino baš osobito iznenađen, ali taje spoznaja podsjetnik na Bentonov osamljenicki, zatvorenički život, što je još jedan razlog zbog kojeg njegovo odbijanje da se vrati sebi, svojim prijateljima i onima koji ga vole nema smisla. Marino sjedi na Bentonovu savršeno pospremljenom krevetu i staklasto zuri prema zrcalu iznad toaletnog stolića. S obzirom na to koliko ga Benton dobro poznaje, zacijelo je naslutio da će se Marino vratiti i opet mahnitati i optuživati ga. Malo gaje toga moglo više povrijediti od toga što mu je Benton rekao – da ga ne želi ponovno vidjeti, nikad više. Usredotočuje se na krupnog i nezdravog sebe u zrcalu. Znoj mu se cijedi niz lice i na pamet mu pada kako je Benton isključio klima-uređaj kad su se svađali u dnevnom boravku. Ali maloprije, kad je Marino provalio, klima-uređaj bio je uključen u toj sobi, a isključen u ovoj. Praktički je svaki Bentonov potez namjeran. Jednostavno, on je takav i ako je nagario klimu u dnevnom boravku, a isključio je u spavaonici, imao je razloga za to. Marino silazi s kreveta i prilazi prozorskoj jedinici klima-uređaj a, primjećujući omotnicu prilijepljenu uz njezin bok. Točno u njezinoj sredini nalaze se tiskana slova PM.
Uzbuđenje udara, ali ublažava ga Marinov oprez. Vraća se u kuhinju po oštar nož. Ponovno u spavaonici, spušta ga na vrh jedinice klima-uređaja. Onda kreće prema kupaonici i uz trzaj potegne nekoliko dugih dijelova toaletnog papira, omatajući ga oko prstiju. Vraća se do prozorske jedinice i pažljivo uklanja omotnicu, primjećujući da su oba kraja ljepljive vrpce presavijena tako da su zalijepljena sama za sebe, što je tehnika kojom se služe policajci da im se traka za otiske prstiju ne bi lijepila za rukavice. Razrezuje vrh omotnice i izvlači presavijen list običnog bijelog papira, pa ga otvara i zaglađuje. Istim tiskanim slovima kao i na li omotnici piše: Molim te, nastavi. Zbunjen, Marino na trenutak razmatra mogućnost da poruka nije I namijenjena njemu i daju nije napisao Benton. Primjećuje da ni ljepljiva vrpca ni papir nisu stari, te da su vrlo čisti, a svijeni rubovi vrpce daju naslutiti da je onaj koji je njome baratao možda nosio kirurške rukavice. Marinovi su inicijali PM, a Benton zna kako tiskana slova obično onemogućuju usporedbu rukopisa, osim ako onaj tko preglej dava dokument ne uspoređuje primjere tiskanih slova koja je ispisao isti pojedinac. Benton također zna da bi Marinu u ovoj sobi bilo paklenski vruće i da bi uključio klima-uređaj. Ili bi, ako ništa drugo, primijetio nedosljednost u tome što je jedna prozorska jedinica uključena, a druga nije, pa bi se zapitao zašto je tako. – Nastavis klima-uređajem? kaže Marino naglas, frustriran i iscrpljen. Vraća se u kuhinju i naglo otvara ormarić u kojem je prije nekoliko minuta primijetio lijepu, urednu hrpu malih papirnatih vrećica. Rastresavši jednu, spušta u nju omotnicu. – O čemu ti, dovraga, pričaš? Ili se samo zajebavaš sa mnom, kučkin sine? Frustracija mu stišće prsa dok razmišlja o tome kako se Benton ponio prema njemu, kao da njih dvojica nisu dugogodišnji prijatelji, kompići, gotovo braća koja dijele istu ženu, samo na posve različite načine. U izmaštanom i tajnom dijelu Marinova mozga, on i Benton bili su vjenčani sa Scarpettom – istovremeno. Sad Marino ima ekskluzivno pravo na nju. Ali ona ne čezne za njim i ta potisnuta tjeskoba pojačava njegovu nepredvidivost i uzrujanost. Panika mu uzleprša u želucu i dolebdi do grla. Vani, u mraku, bez ijednog taksija na vidiku, Marino pripaljuje cigaretu i slabašno sjeda na cigleni zid, teško dišući, dok mu srce silovito lupa o rebra kao da ga udara boksač i izbija mu dah. Bol struji kroz lijevu stranu njegovih prsa, prestravljujući ga, i on udiše polako, duboko i oštro, ali ne može doći do dovoljno zraka. Prazni se taksi proveze pokraj njega, čini se kao daje prolebdio, a znoj se cijedi niz Marinovo lice dok on savršeno nepomično sjedi na zidu, razrogačenih očiju, ruku položenih na koljena. Cigareta mu ispada iz zgrčenih prstiju i otkotrlja se na zaobljeno kamenje, zaustavivši se u pukotini.
51 Bev ne može prestati razmišljati o njoj. Trebala bi se držati podalje od tog janjeta koje joj je upravo dalo pet dolara na parkiralištu WalMarta. Ali ne može. Bev ne može kontrolirati prisilnu potrebu i premda njezina reakcija prkosi svakom razumnom objašnjenju, u njezinim crnim, ružnim mislima postoje uzrok i posljedica. Janje ju je prezrelo. Žena je ustuknula pred Bev kao daje odvratna, a onda se usudila još je više poniziti time što joj je dala novac. U Wal-Martu, Bev se zadržava pokraj police sa sredstvima protiv kukaca, bira bočice, pretvarajući se da čita naljepnice dok kroz staklo pazi na parkiralište. Na njezino iznenađenje, janje ne vozi novi automobil, nego stari tamnozeleni Explorer koji se iz nekog razloga ne čini u skladu s razmaženom, bogatom kućanicom ili nečijom djevojkom. Što je još zanimljivije, ona sjedi u terencu s uključenim motorom i isključenim prednjim svjetlima. Bev je za pet minuta ušla u kabinu za
presvlačenje i izašla iz nje, odjevena u napadnu havajsku košulju i bermude – ništa od toga nije plaćeno, a senzori su odrezani zupčastim nožem. Kišna joj je kabanica izvrnuta i prebačena preko ruke, jeftini plastični šeširić za kišu navučen na glavu, premda je noć vedra. Ako je ljudi uopće primijete, pretpostavit će da je luda ili da upravo boji kosu. Explorer se nije ni pomaknuo. Bev kreće ravno prema Javevu oronulom, prljavom, bijelom terencu, posve sigurna da je janje ne primjećuje ili da je barem ne povezuje sa ženom koju je srela i dala joj novac prije jedva pola sata. Odvezavši se, Bev skreće lijevo na Ulicu Perkins, prelazi Acadian i parkira na malom parkiralištu koje je puno automobila zato što je Caterie popularan restoran, posebno među studentima sveučilišta. Isključuje motor i gasi prednja svjetla. Čeka, a njezina žudnja plamti to više što dulje janje sjedi u tamnozelenom Exploreru na parkiralištu Wal-Marta, na suprotnoj strani ulice. Možda telefonira. Možda se ovaj put svađa sa svojim čovjekom, umjesto da bude onako odvratno slatka. Bev je stručnjakinja za praćenje ljudi. Redovito to radi kad vozi Jayev Cherokee. Prije nego što je počela trošiti svoje vrijeme kao bjegunica u ribičkom logoru, slijedila bi ljude ovisno o tome stoje trebalo učiniti ili iz čiste zabave. Ali u tim su danima njezine aktivnosti imale svrhu ili su barem bile sredstvo koje je vodilo prema korisnom cilju. Što god Bev činila, slijedila je zapovijedi. Do izvjesne mjere sad slijedi Javeve zapovijedi, ali metode i emocije mijenjaju se kad netko od vas traži da neprekidno obavljate istu zadaću. Bev je počela udovoljavati samoj sebi, upuštati se u vlastite fantazije i zabavljati se po svom ukusu. To je njezino pravo. Explorer kreće u srce Old Garden Districta. Lijepa plavokosa vozačica pojma nema da žena s bolesnim koljenom nije daleko. To zabavlja Bev. Smiješi se dok Explorer usporava i skreće desno, na mračni kolni prilaz obrubljen visokim grmljem. Bev se proveze pokraj, skreće s ceste i izlazi. Brzo se pokriva tamnom kišnom kabanicom i vraća se, do bijele ciglene kuće upravo na vrijeme da vidi kako se zatvaraju prednja vrata, a žena je unutra, na sigurnom. Bev se vraća u svoj Cherokee, zapiše adresu pa presiječe preko bočne ulice kako ne bi morala opet proći pokraj kuće. Čeka.
52 Više od ičega, Jean-Baptiste Chandonne želi dipolnu antenu, ali nema povlasticu kupovanja u zatvorskom dućanu, a zatvorski dućan je mjesto u kojem se antene prodaju. Zatvorenici koji uživaju povlašteni status mogu kupiti dipolne antene, slušalice, prenosive radioaparate, pojačala za tranzistore i vjerske medaljone na lančiću. Barem neki zatvorenici mogu. Posebno se Zvijer voli hvaliti svojim prenosivim tranzistorom, ali ne posjeduje dipolnu antenu, zato što je zatvorenicima dopušteno imati samo po jedan predmet s posebnog popisa od Deset velikih, kako ga zovu. U bloku osuđenih na smrt, povlastice su ograničene iz straha da bi zatvorenici mogli sastaviti oružje. Jean-Baptisteu nije stalo do oružja. Njegovo je tijelo njegovo oružje, za slučaj da ga ikad odluči razviti. Ali razvijanje nije zanimljivo, ne sad. Kad ga vezanoga vode pod tuš, nema potrebu napasti stražare, što bi svakako mogao učiniti zbog svog magnetizma, koji se samo pojačava kad ga vode kroz mnogobrojna metalna vrata sa željeznim rešetkama. Njegova moć raste. Pulsira mu u preponama i podiže mu vrh lubanje sve dok on ne počne lebdjeti iznad njegove glave. Za njim ostaje vidljiv iskričav trag. Zatvorski čuvari nikad ne razumiju čemu se on smješka, a njegovo im držanje uvelike ide na živce. Svjetla su se ugasila u devet. Čuvar u kontrolnoj kabini uživa u pritiskanju svakog prekidača i bacanju zatvorenika u potpunu tamu unutar čahure. Jean-Baptiste je načuo čuvare kako komentiraju da mrak daje prljavcima vremena da dobro razmisle o smaknućima koja im slijede, o kazni za ono što su učinili kad su bili vani, slobodni zadovoljiti svoju ljubav. Oni koji ne ubijaju, ne razumiju daje najviše
moguće sj edinj enj e sa ženom osloboditi j e, čuti j e kako vrišti i stenje, prekriti se njezinom krvlju dok joj proždireš tijelo, a onda je namještaš u položaj, tako da je svi ljudi mogu vidjeti i na taj način sudjelovati u njezinoj ekstazi i vječnom braku njezina i njegova magnetizma. Leži na svom zatvorskom krevetu, znoj mu natapa plahte, tjelesni miris preplavljuje njegovu malu, zagušljivu ćeliju, zahodska školjka od nehrđajućeg čelika je gljivasti obris uz desnu stranu stražnjeg zida. Osuđeni su zatvorenici tihi, s iznimkom Zvijeri. On potiho razgovara sam sa sobom, gotovo šapćući, ne shvaćajući da Jean-Baptiste može čuti i bez ušiju. Noću se Zvijer preobražava u nemoćno i slabo biće kakvo zapravo i jest. Bit će mu mnogo bolje kad ga koktel uspava i kad mu više ne bude potrebno njegovo slabo, nesavršeno tijelo. – … Ne miči se. Lijepo je, zar ne? Tako dobar osjećaj. Prestani, molim te, prestani. Prestani! To boli! Nemoj plakati. Ovo je dobar osjećaj. Zar ne razumiješ, ti, kučko mala. To je dobar osjećaj! Hoću svoju mamu! Hoću i ja. Ali ona je kurva. A sad prestani plakati, čuješ me! Ako još jedanput vrisneš… – Tko je tamo? pita Jean-Baptiste smrdljivi zrak. – Začepi. Umukni, jebiga. Ti si kriva. Morala si vrištati, zar ne? A rekao sam ti da ne vrištiš. E pa, zaboravi da ćeš opet dobiti žvakaću. Cimet. Bacila si omot pokraj ljuljačke, tako da znam koju vrstu voliš. Glupa mala pičko. Ostani tu u sjeni, dobro? Moram bježati, moram bježati. Kako ti se ovo čini, je 1' dobro, moram bježati, moram bježati, moram bježati. Počinje tiho pjevati. Moram bježati, moram bježati, bježati-bježati-bježati… – Tko je tamo? – Kuc-kuc, tko je tamo? doziva Zvijer suhim, izrugujućim tonom. Dlakavi, dlakavi, kako ti raste pimpač? Imaš mala jaja koja su ti se sakrila u guzicu, a pimpek ti je manji od nosa. Tiho, tiho pjevajući, ali dovoljno glasno. Ja sam pjesnik, nisi to znao? Jesi to znao, ti, čudo bez kurca? Jako osjetljiv tip, jesam, jesam. Zelena jaja i šunka. Mačak u šeširu. Volim ih mesnate, ali ne predebele. Batak, molim. – Tko je tamo? Jean-Baptiste ogoljuje svoje široko razmaknute, sitne, šiljaste zube. Silovito ih oblizuje i kuša slan, metalan okus vlastite krvi. – To sam samo ja, Dlakavče. Tvoj najbolji prijatelj na svijetu. Tvoj jedini prijatelj. Nemaš nikoga osim mene, jesi to znao? Sigurno jesi. Tko drugi razgovara s tobom i šalje male ljubavne poruke od vrata do vrata, dok ne kliznu pod tvoja, sve prljave, nakon što su ih svi pročitali? Jean-Baptiste sluša, sišući krv iz svog jezika. – Ti imaš moćnu obitelj. Čuo sam sve o tome na radiju. Čuo sam to više nego jedanput. Tišina. Jean-Baptisteove uši su satelitski tanjuri. – Veze-i-poznanstva. Gdje su ti jebeni stražari kad ih čovjek treba? ruga se on tami. Njegov glas pun mržnje leti poput malih šišmiša kroz željezne rešetke na Jean-Baptisteovim vratima. Riječi lepršaju oko njega, a on ih tjera zamasima svojih dlakavih ruku. – Jesi znao da ćeš poludjeti tu unutra, Dlakavče? Ako ne izađeš, poludjet ćeš kao mačak s petardom u dupetu. Jesi to znao, Dlakavi? – Je ne comprends pas, šapće Jean-Baptiste, a kap krvi curi mu niz bradu i nestaje u njegovim dječje svilenkastim dlakama. Pipa krv i liže prst. – Ah, comprendez-vous ti mene jako dobro. Možda ti nabiju nešto u dupe, ha? I bum! Zvijer se tiho smije. Znaš, kad te jednom odvedu tamo, u taj kavez, mogu raditi svaki kurac koji im se prohtije, a tko će to znati? Ako cinkaš, ozlijede te još jače i kažu da si to sam sebi napravio. – Tko je tamo? – Jebeno mije dosta slušati tebe kako ponavljaš to kuc-kuc sranje, ti Mini Kurčiću! Znaš ti prokleto dobro tko je tamo! To sam ja. Tvoj kompić. Jean-Baptiste čuje Zvijer kako diše. Njegov zrak prelazi dvije ćelije i Jean-Baptiste može namirisati češnjak i crveni burgundac, mladi Clos de Mouches, ono što on naziva glupim vinom jer nije
dovoljno dugo odspavalo na mračnim, vlažnim mjestima kako bi postalo briljantno i mudro. U mraku, ćelija u bloku osuđenih na smrt za Jean-Baptistea je njegova pećina. – Ali evo što je, moj posebni prijatelju, moj jedini prijatelju. Moraju me u kombiju transportirati tamo gdje će me srediti. Hunts ville. Kakvo ime. Progonjen i zlikovac, zar ne 5? Traje jedan sat, ta vožnja. A što ako se nešto dogodi između točke A i točke B? Na Trgu Dauphine, kestenovi, azaleje i ruže cvatu i rastvaraju pupoljke. Jean-Baptiste ne mora vidjeti, dovoljno mu je mirisati da bi znao gdje je: Bar du Caveau i Restaurant Paul, koji je jako dobar. Ljudi su nepovezani s njim, jedu i piju iza stakla, smiješe se, smiju i usredotočeno naginju prema svjetlosti svijeća. Neki će od njih otići i voditi ljubav, ne znajući da ih se promatra. Jean-Baptiste klizi kroz noć prema vrhu Ile St.–Louisa, a svjetla Pariza uhvaćena su u struji Seine i svjetlucaju poput finog krzna. Za samo nekoliko minuta, otprilike je milju udaljen od mrtvačnice. – Eh, sad, ja nemam sredstava da nešto poduzmem. Ali kladim se da ti imaš. Ako zaustaviš taj kombi dok me budu vozili prema igli, vratit ću se po tebe, Dlakavi. Moje je vrijeme isteklo. Tri dana. Čuješ ti to? Tri prokleta dana. Znam da možeš nešto smisliti. Možeš to urediti, izvući mi dupe i onda ćemo biti partneri. U gostionici na Ile St.–Louisu, sjeo je u kut i zapiljio se u balkon prepun lončanica, na koji je iskoračila žena kako bi bacila pogled, možda na plavo nebo i rijeku. Bila je vrlo lijepa, a prozori su joj bili otvoreni da propuste svjež, jesenski zrak. Prisjetio se da je mirisala na lavandu. Barem mu se tako činilo. – Možeš je imati kad ja završim, rekao je Jay, pijuckajući Clos de Beze iz Domaine Prieure Roch. U vinu se osjećao dašak dimljenih badema. Polako je vrtio čašu i crveni je burgundac oblizivao njezinu široku posudu poput toplog jezika koji polako, kružno liže. – Znam da hoćeš malo. Jay je podigao čašu i nasmijao se dvostrukom značenju. Ali znaš kako ćeš to dobiti, monfrere. i.'. – Slušaš me, Dlakavi? Tri jebena dana, samo tjedan dana prije tebe. Pobrinut ću se da tamo vani dobiješ sve kučke koje poželiš. Dovest ću ti ih, samo ako ti ne smeta da ja prvi dobijem svoj dio. Budući da ti ne možeš, je 1' tako? Pa zašto ih onda ne bi podijelio sa mnom? Stanka, a onda glas Zvijeri postaje zlokoban. Slušaš me, Dlakavi? Slobodan kao ptičica. – Dakle, idemo, rekao je Jay, namignuvši. Odložio je vinsku čašu i rekao da će se odmah vratiti. Jean-Baptiste, glatko izbrijan i s kapom navučenom nisko na lice, nije smio razgovarati ni s kim dok Jay… Ne može ga zvati Jay. Jean-Paul, Jean-Paul je otišao. Kroz prozor, Jean-Baptiste je promatrao svog prelijepog brata kako doziva ženu na balkonu. Domahivao je, pokazivao, kao da pita za smjer, a ona se nasmiješila i počela se smijati njegovim štosovima. Istog je trenutka pala pod njegov utjecaj i nestala u svom stanu. A onda je, nekim čudom, njegov blaženi brat ponovno sjedio u separeu. Idi, zapovjedio je JeanBaptisteu. Stan joj je na trećem katu. Kimnuo je prema njemu. Vidiš gdje je. Sakrij se dok ona i ja ne popijemo piće. S njom će ići sasvim jednostavno. Znaš što trebaš učiniti. A sad briši odavde i nemoj nikoga uplašiti. – Ti, jebeno, ružno, dlakavo govno. Gnusni šapat Zvijeri lebdi u Jean-Baptisteovoj ćeliji. Ne želiš umrijeti, zar ne? Nitko ne želi umrijeti, osim ljudi koje mi obrađujemo, kad to više ne mogu podnijeti i počnu preklinjati, zar ne? Slobodan kao ptičica. Samo pomisli na to. Slobodan kao ptičica. Jean-Baptiste zamišlja liječnicu po imenu Scarpetta. Ona će zaspati u njegovu naručju, njegove oči zauvijek će počivati na njoj, a ona će uvijek biti s njim. Miluje pismo koje mu je poslala, otipkano i 5 Teško prevodiva igra riječi; u izvorniku hunted i villain, što asocira na Huntsville.
kratko, preklinjući da ga smije doći posjetiti, tražeći njegovu pomoć. Žao mu je što ga nije napisala rukom, kako bi on mogao proučiti svaku krivulju njezina senzualnog rukopisa. Jean-Baptiste zamišlja je golu i siše jezik.
53 Gromovi odjekuju poput timpana u daljini, a oblak se kotrlja preko blijedog mjeseca. Bev neće krenuti natrag prema Dutch Bavouu dok oluja ne prođe, ako se nastavi kretati ovako daleko prema jugoistoku, a radio u automobilu ne upozorava na to. Ali nije spremna vratiti se na brodsko pristanište. Janje u tamnozelenom Ford Exploreru tijekom prošla je dva sata slijedilo zanimljivu rutu, a Bev je ne uspijeva objasniti. Ona je – tko god bila – krstarila ulicama i, posebno, parkiralištima, bez razloga koji bi Bev mogla prepoznati. Nagađa da se janje posvađalo sa svojim muškarcem i ne želi se odmah vratiti kući, vjerojatno kako bi se on nasmrt zabrinuo, jedna od onih malih igara. Bev je pazila da drži razmak, da skreće u bočne ulice, da staje uz benzinske crpke na Autocesti 19, a onda ubrza. Nekoliko je puta Bev lijevim trakom pretekla Explorer, krenuvši barem deset milja naprijed, sišavši s autoceste i čekajući daje njezin plijen opet pretekne. I ubrzo prolaze kroz Baker, gradić u kojem tvrtke imaju čudna imena: Raifov PoBoy, Money Flash Cash, Crawfish Depot.
54 Aligatorove oči podsjećaju Bev na periskope koji je fiksiraju u svom vidokrugu prije nego što nestanu pod vodom boje slabe kave. Jay joj je rekao da joj aligatori neće smetati ako ona ne bude smetala njima. Isto kaže i za zmije pamučarke. – A ti si ih pitao za mišljenje? I ako je to istina, kako to da onda pamučarke padaju sa stabala i pokušavaju se popeti u čamac? A sjećaš se onog filma koji smo gledali? Oh, kako se ono zvao…? – Lica smrti, odgovorio je on, a tom su ga prigodom njezina pitanja zabavljala, umjesto da mu idu na živce. – Sjećaš se onog lovočuvara koji je pao u jezero i ravno pred kamerom gaje napao onaj veliki aligator? – Pamučarke ne padaju u čamac, osim ako ih ne prestrašiš, objasnio je Jay. A aligator se dočepao lovočuvara zato što se lovočuvar pokušavao dočepati njega. To je zvučalo prilično razumno i Bev se osjetila malo sigurnijom dok se Jay smiješio onim svojim okrutnim osmijehom, izveo nalijevo-krug i objasnio joj kako će razabrati je li životinja ili aligator grabežljivac, što znači agresor, što znači neustrašivi lovac. – Sve je u očima, dušo, rekao je. Grabežljivci imaju oči sprijeda, kao ja. Pokazao je prema svojim prekrasnim plavim očima. Kao aligatori, kao pamučarke, kao tigrovi. Mi grabežljivci pogledat ćemo ravno pred sebe i potražiti nešto što možemo napasti. Oči negrabežljivaca više su prema strani glave jer, kako će se, kvragu, zec obraniti od aligatora, je 1' tako? Zato mali zeko treba periferni vid, kako bi vidio što mu se približava i dao petama vjetra. – Ja imam oči kao grabežljivac, rekla je Bev, zadovoljna što to zna, ali ni najmanje sretna što čuje da su i aligatori i pamučarke grabežljivci.
Takve oči, shvatila je, znače da se nešto prikrada, s namjerom da ozlijedi ili ubije. Grabežljivci, osobito reptili, ne boje se ljudi. Sranje! Sto se Bev ticalo, ona nije dorasla aligatoru ili zmiji. Ako padne u vodu ili zakorači na pamučarku, tko će pobijediti? Ona ne. – Ljudi su vrhunski grabežljivci, rekao je Jay. Ali mi smo složeni. Aligator je uvijek aligator. Zmija je uvijek zmija. A čovjek može biti vuk ili janje. Bev je vučica. Osjeća kako joj se vruća vučja krv zapjenila dok klizi pokraj kvrgavih koljena čempresa koji strše iz rukavca poput grebena na leđima morskog čudovišta. Lijepa plava žena, ruku i nogu vezanih zajedno na podu čamca, žmirka prema povremenom ranojutarnjem suncu. Gdje god korijeni čempresa razbijaju površinu, voda nije duboka i Bev je oprezna dok polako upravlja brodom prema ribarskoj kolibi. Tu i tamo njezina zarobljenica pokušava promijeniti položaj kako bi olakšala strahovitu bol u zglobovima, a njezino mukotrpno disanje širi joj nosnice, dok se povez preko usta vlažno usisava i isisava. Bev ne zna njezino ime i upozorila ju je da joj ga ne kaže. To je bilo prije više sati, u Cherokeeju, kad je janje shvatilo da ne može izaći kroz suvozačka vrata, a ako se pokuša ispentrati preko sjedala, Bev će je ustrijeliti. A onda je janje postalo brbljavo, pokušavalo se prijateljski ponašati, pokušavalo natjerati Bev da ga zavoli, otišavši čak tako daleko daje pristojno pitalo Bev kako se zove. Sve one to rade, a Bev uvijek odgovara jednako: Moje ime tebe se jebeno ne tiče, a ja ne želim znati tvoje, kao ni jednu jedinu prokletu stvar o tebi. Žena je istog trenutka postala nemoćna, shvaćajući da se neće razgovorom izvući iz onog užasa koji već, kakav god bio, stoji pred njom. Imena imaju samo dvije svrhe: možeš ih koristiti da izmanipuliraš ljude tako da imaju osjećaj kako njihov život nešto vrijedi ili ih odbiješ koristiti, kako bi ljudi osjetili daje njihov život bezvrijedan. Osim toga, Bev će vrlo brzo naučiti prilično o ovom lijepom malom janjetu, kad Jay bude preslušavao vijesti na baterijskom tranzistoru. – Molim vas, nemojte me ozlijediti, preklinje janje. Imam obitelj. – Ne slušam, kaže joj Bev. A znaš zašto? Zato što si ti samo današnja lovina. Bev se smije, uživajući u snazi vlastita glasa, zato što vrlo brzo neće imati glas. Jay hoće. Kad jednom preuzme vlasništvo nad janjetom, Bev više neće imati što raditi, osim onoga što joj on zapovjedi da učini ili ne učini. Uglavnom će Bev promatrati, i kad pomisli na to, preplavljuje je prisilna potreba da nadzire i zlostavlja dok još može. Veže janje čvršće nego što to Jay čini i veže mu gležnjeve uz ručne zglobove na leđima, tako da je tijelo svijeno unatrag, zbog čega se janjetov ošit teže širi i skuplja dok se janje muči disati. – Znaš što, dušo, kaže Bev dok kormilari. Usidrit ćemo se baš ovdje, ispod onih sjenovitih stabala, pa ću te poprskati sredstvom protiv komaraca, jer te moj čovjek neće htjeti otečenu i svrbljivu. Smije se dok se zarobljeničine oči šire, a suze joj preplavljuju otečene, crvene kapke. To je prvi put kako janje čuje da se spominje muškarac. – A sad prestani sliniti, dušo. Moraš izgledati lijepo, a u ovom trenutku izgledaš kao hrpa govana. Janje silovito trepće, povez ispušta vlažne zvukove sa svakim izmučenim, brzim i plitkim dahom. Bev kormilari čamcem bliže prema obali, zaustavlja motor i spušta sidro. Podiže sačmaricu i pregledava stabla u potrazi za zmijama. Zadovoljna time što je u opasnosti samo njezina zarobljenica, odlaže pušku s kliznim otponcem na vrh šatorskog krila i spušta brodski jastučić na pod, tek nekoliko centimetara od svoje slatke male današnje lovine, kako je nastavlja zvati. Bev kopa po torbi za plažu i izvlači plastičnu štrcaljku sredstva protiv kukaca. – E, sad ću ti skinuti povez s usta i odvezati te, kaže Bev. A znaš zašto mogu biti tako dobra, dušo? Zato što ti nemaš kamo nego preko ruba čamca, a ako razmisliš čega ima u ovim vodama, nije baš vjerojatno da ćeš poželjeti kupanje. A kako ti se čini sanduk za ribu? Bev podiže poklopac sanduka za ribu koji je veličine lijesa. Pun je leda.
– Tako ćeš ostati lijepa i svježa, ako ti padne na pamet da budeš neposlušna. A to nećeš učiniti, zar ne? Žena žustro odmahuje glavom i suho kaže: Ne, dok joj povez pada s usta. Hvala vam, hvala vam, kaže drhtavim glasom, vlažeći usnice. – Kladim se da te zglobovi paklenski bole, kaže Bev, ne žureći se da je odveže. Moj čovjek, Jay, jednom me svezao, zglobovi i gležnjevi bili su mi čvrsto vezani iza leđa, sve dok se nisam savila kao perec, baš kao ti. To ga je napaljivalo, znaš. Baca konopac na vrh šatorskog krila. Uostalom, ubrzo ćeš saznati. Žena trlja izranjene zglobove i gležnjeve, pokušavajući doći do daha. Podsjeća Bev na navijačicu, jednu od onih sportski građenih plavuša čiste ljepote, nalik na one u časopisu Seventeen. Nosi male naočale s rožnatim okvirom zbog kojih izgleda pametno, a i odgovarajuće je dobi, kasne tridesete, možda i četrdeset. – Jesi studirala? pita je Bev. Da. – Dobro. To je jako dobro. Na trenutak se gubi u svojim mislima a na mesnatom, od vremena istrošenom licu izraz je mlitav. – Molim vas, odvedite me natrag. Imamo novca. Platit ćemo vam koliko tražite. Zloća se naglo vraća u Bevine oči. Jay je pametan i bogat. Žena je pametna i bogata. Bev se naginje bliže ženi, a cvilež komaraca glasan je ispod stabla. Nedaleko pljusne riba. Što se više diže sunce, to je veća vrućina i Bevina je havajska košulja natopljena znojem. – Ne radi se tu o novcu, kaže Bev dok žena bulji u nju plavim očima iz kojih nestaje nada. Zar ne znaš o čemu se tu radi? – Nisam vam ništa učinila. Molim vas, samo me pustite da odem kući i nikome neću ništa reći. Nikad neću učiniti ništa što bi vas moglo uvaliti u nevolje. A kako bih i mogla? Pa uopće vas ne poznajem. – Pa, svakako me se spremaš upoznati, dušo, kaže Bev, položivši; grubu, suhu ruku na ženin vrat i milujući ga palcem. Spremamo se zaista dobro upoznati jedna drugu. ' Žena trepće, vlažeći svoje raspucane usnice, dok Bevina ruka putuje dolje, dodirujući udubinu njezina vrata, pa još niže, istražujući gdje god joj se prohtije. Žena ukočeno sjedi i zatvara oči. Tržne se kad Bev segne pod njezinu odjeću, otkopčavši joj grudnjak straga. Bev počinje istiskivati sredstvo protiv kukaca i utrljavati ga u janjetovo golo tijelo, osjećajući njezino zamamno, čvrsto meso kako se trese poput želatine. Bev misli na Jaya i izblijedjelo područje poda ispod kreveta, pa snažno gurne janje, tresnuvši njezinom glavom o vanjski motor.
55 Na uglu Osamdeset treće ulice i Avenije Lexington dostavni kamion udario je pješakinju – postariju ženu. Benton Wesley sluša uzbuđeni razgovor među gomilom koja zjaka, dok svjetlo ambulantnih kola bliješti, a blok ulica ograđen je žutom policijskom trakom. Smrtonosna se nesreća dogodila jedva jedan sat prije, a Benton je u svom životu vidio dovoljno prolivene krvi da bi brzo prošao i s poštovanjem odvratio pogled od tijela zaglavljenog ispod jedne od stražnjih guma kamiona. Hvata riječi mozak i odrubljena glava, kao i nešto ogebisu koji leži na ulici. Kad bi bilo onako kako javnost hoće, svaki bi se pogled na mjesto smrti naplaćivao: pet dolara za ulaznicu i možete zuriti u krv i crijeva do mile volje. Kad bi običavao dolaziti na mjesta zločina i kad bi se svi murjaci razmaknuli kako bi dopustili njegovu stručnom oku da upije svaku pojedinost, imao je pravo narediti neovlaštenim osobama da odu. Mogao je izbaciti svoje gađenje kako mu se prohtjelo – katkad mirno, katkad ne.
Pregledava područje iza svojih tamnih naočala, a vitko mu se tijelo kreće duž krcatog pločnika, ubacujući se i izmičući gipko poput risa. Obična bejzbolska kapa pokriva mu obrijanu glavu i on kreće natrag prema Lucvnu stožeru, izašavši iz taksija deset ulica sjevernije, umjesto ravno pred njezinom zgradom ili makar blizu nje. Benton bi vjerojatno mogao proći ravno pokraj Lucy i reći oprostite, a ona ga ne bi prepoznala. Šest je godina prošlo otkako ju je vidio ili razgovarao s njom i očajnički želi znati kako ona izgleda, kako zvuči, kako djeluje. Nemir ga tjera naprijed odlučnim korakom sve dok se ne približi suvremenoj zgradi od uglačanog granita na Sedamdeset petoj ulici. Pred njom stoji vratar, s rukama na leđima. Vruće mu je u sivoj odori i prebacuje težinu s noge na nogu, pokazujući da ga bole noge. – Tražim Posljednju postaju, kaže mu Benton. Što? Vratar ga gleda kao da je lud. Benton ponavlja. – Govorite li vi o nekakvoj policijskoj postaji? Vratar ga prodorno motri i riječi beskućnik i luđak vidljive su na njegovu zasićenom, irskom licu. Možda mislite na postaju u Šezdeset devetoj ulici. – Dvadeset prvi kat, apartman dvadeset jedan nula tri, odgovara Benton. – Da, sad znam na što mislite, ali to se ne zove Posljednja postaja. Dvadeset jedan nula tri je softverska kompanija – znate, stvari za kompjutere. – Sigurni ste? – Kvragu, pa radim ovdje, zar ne? Vratar postaje nestrpljiv i strijelja pogledom ženu čiji pas njuška preblizu cvjetnoj žardinijeri pred zgradom. Hej, kaže joj on, psima je zabranjeno obavljati one stvari u živici. – Samo njuška, odgovara žena uvrijeđeno, potežući uzicu i povlačeći svoga nespretnog patuljastog pudla prema sredini pločnika. Nametnuvši se, vratar ignorira ženu i njezina psa. Benton kopa po džepu svojih izblijedjelih traperica i izvlači presavijen komad papira. Rastvara ga i zaglađuje, te baca pogled na adresu i telefonski broj koji nemaju nikakve veze ni s Lucy, ni s njezinom zgradom, ni s uredom koji se zapravo zove Posljednja postaja, usprkos tome što vratar misli. Ako joj vratar prenese, možda u šali, da je neki čudak zastao i pitao za Posljednju postaju, ona će se uzbuniti, zaista zabrinuti. Marino vjeruje da Jean-Baptiste zna Lucvnu tvrtku pod tim imenom. Benton želi da Lucy i Marino budu uzbunjeni i zabrinuti. – Tu piše, dvadeset jedan nula tri, kaže Benton vrataru, gurajući komad papira u svoj stražnji džep. Kako se zove ta tvrtka? Možda sam dobio krivu informaciju. Vratar korakne unutra i podigne podlogu za pisanje. Spuštajući prst niz stranicu, odgovara: Dobro, dobro, dvadeset jedan nula tri. Kao što sam rekao, nekakva kompjuterska kompanija. Informatička rješenja. Ako hoćete gore, moram ih prvo nazvati i vidjeti vaše isprave. Isprave da, ali telefoniranje nije nužno i Benton se zabavlja. Vratar je otvoreno nepristojan i ima predrasude prema zapuštenom strancu pred sobom, ne mareći više – kao ni većina Njujorčana – za to stoje najveća vrlina ovoga grada u prošlosti bila dobrodošlica zapuštenim strancima, očajnički siromašnim useljenicima koji su jedva govorili engleski. Benton govori prelijepim engleskim kad tako odluči, a nije siromašan, iako su mu sredstva regulirana. Poseže u džep jakne i vadi novčanik, a iz njega vozačku dozvolu: Steven Leonard Glover, četrdeset četiri godine, rođen u Ithaki, država New York. Više nije Tom Haviland, jer ga Marino poznaje pod tim lažnim imenom. Kad god Benton mora promijeniti identitet, što čini čim se ukaže potreba, izvjesno vrijeme pati od depresije i osjećaja besmislenosti, i još jednom se hvata u ljutnji jačoj nego što je nužno, tim odlučniji da pobijedi a da pritom ne plamti od mržnje. Mržnja uništava posudu u kojoj stoji. Mrziti znači izgubiti jasnoću i viziju. Cijeli se život opirao mržnji. Bilo bi isuviše lako i prikladno mrziti mržnjom ispunjene sadističke prijestupnike koji se ne kaju i koje je neumorno slijedio i hvatao dok je bio u FBI-u. Bentonov dar za izmicanje i neosjetljivost ne bi bio moguć da je mrzio ili popustio bilo kojoj emocionalnoj krajnosti.
Scarpettinim je ljubavnikom postao dok je još bio oženjen i možda je to jedini grijeh koji odbija sebi oprostiti. Ne može podnijeti zamišljanje patnje koju su Connie i njihove kćeri trpjele dok su vjerovale daje ubijen. Katkad o svom izgonu razmišlja kao o kazni za ono stoje učinio svojoj obitelji, zato stoje bio slab i popustio emocionalnoj krajnosti koju još osjeća. Scarpetta tako djeluje na njega i on bi ponovno počinio isti grijeh – zna to – kad bi se mogao vratiti u vrijeme kad su prvi put spoznali što osjećaju jedno prema drugome. Njegova jedina isprika – i to, zna, slaba – jest to što svoju požudu i zaljubljivanje ni jedno od njih nije unaprijed isplaniralo. Dogodilo se. Jednostavno se dogodilo. – Nazvat ću ih da ste tu, kaže vratar, vraćajući krivotvorenu ispravu Bentonu. – Hvala vam… Kako se zovete? – Jim. – Hvala vam, Jim, ali to neće biti potrebno. Benton odlazi. Ignorirajući crveno svjetlo na semaforu, prelazi Sedamdeset petu ulicu i postaje dio anonimne rijeke pješaka duž Avenije Lexington. Izmaknuvši se ispod skela, navlači kapu dublje na čelo, ali iza tamnih naočala njegovim očima ne promiče ništa. Ako bi itko od istih ovih nesvjesnih ljudi ponovno prošao pokraj njega u drugoj ulici, on bi prepoznao njihova lica, uvijek budan i na oprezu. Ako bi se to dogodilo i treći put, slijedio bi tu osobu i snimio njega ili nju džepnom videokamerom. Nagomilao je stotine vrpci u proteklih šest godina i zasad one ne znače ništa osim što pokazuju da živi u vrlo malom svijetu, ma kako velik bio grad. Murjaci su vidljivo prisutni u New Yorku, sjede u svojim patrolnim vozilima, razgovaraju međusobno na pločnicima i uglovima ulica. Benton prolazi pokraj njih, stoički gledajući pred sebe, s pištoljem pričvršćenim uz gležanj, što je prekršaj tako ozbiljan da bi ga vjerojatno zgrabili ili tresnuli o zid zgrade kad bi neki policajac uočio pištolj. Vezali bi ga lisicama, ugurali u policijski automobil, ispitali, provukli kroz FBI-ev računalni sustav, uzeli mu otiske prstiju i pročitali mu optužnicu na sudu, a sve bi to zapravo bilo uzalud. Kad je radio na mjestima zločina, njegovi su otisci bili pohranjeni u AFISu, automatskom sustavu identifikacije otisaka. Poslije njegove navodne smrti, njegovi su otisci – uključujući i kartonsku karticu sa svih deset otisaka – bili izmijenjeni, zamijenjeni onima muškarca koji je umro prirodnom smrću i kojem su potajno uzeli otiske u sobi za balzamiranje Pogrebnog zavoda u Philadelphiji. Bentonov DNK profil ne postoji ni u jednom automatiziranom sustavu na svijetu. Zakorakne pod nadstrešnicu i zove informacije, mobitelom za koji se račun šalje na broj Teksaškog odjela za kriminalističko pravosuđe. Programirati adresu za slanje računa nije bilo tako teško. Benton je imao na raspolaganju godine da se izvješti u radu s računalima i nauči koristiti i kršiti pravila kibernetičkog prostora u svoju korist. Povremeni plaćeni pozivi dodani na telefonski račun teksaške kaznionice najvjerojatnije neće biti zamijećeni i neće se moći povezati ni s kim, a sigurno nikad s njim. Benton zna da se, kad zove Lucyn ured, na sofisticiranom sigurnosnom sustavu koji ona posjeduje pojavljuju broj i adresa Teksaškog odjela za kriminalističko pravosuđe. Naravno, svi se pozivi snimaju. Naravno, Lucy će imati vlastiti računalni sustav za forenzičnu analizu glasova. Naravno, Benton ima Jean-Baptisteov glas na vrpci, ima ga već godinama, još iz onih davnih, vrlo opasnih dana tajne operacije koja nije uspjela srušiti kartel Chandonneovih, nego je umjesto toga poništila Bentonov identitet i život. To Benton sebi još nije oprostio. Ne vjeruje da će ikad uspjeti odustati od svoje krivnje i poniženja. Podcijenio je one čije je povjerenje bilo sinonim za njegov život. Kad je bio dijete, Benton i njegov magični prsten griješili su u svojim zamišljenim istragama. Kad je odrastao, on i njegov zlatni FBI-ev prsten također su griješili, imali pogrešne procjene i posve krive psihološke zaključke o ubojicama. Ali jedan jedini put u svojoj karijeri kad je najviše trebao svoju oštroumnost i pamet, okliznuo se, a pomisao na to još ga razbjesnjuje, izaziva mu mučninu, puni ga samooptuživanjem. Tijekom svojih najočajnijih trenutaka govori sebi: Nikoga drugoga ne treba kriviti. Ne treba kriviti čak ni Chandonneove i njihove poslušnike. Sam si iskopao sebi rupu i sad se moraš iz nje iskopati.
56 I TO JE OBIČAN, NAJOBIČNIJI PAPIR ZA KOPIRANJE, OBJAŠNJAVA Scarpetti preko telefona časnik za odnose s javnošću Odjela Polunsky, Wayne Reeve. – Kupujemo ga u paketima od petsto komada i prodajemo zatvorenicima za peni po listu. Omotnice su jeftine, bijele, kakvih ima u svakom dućanu, a za dvadeset pet centi mogu se dobiti tri, dodaje on. Ako smijem pitati, zašto vas to zanima? – Istraživanje. – Oh. Još je znatiželjan. – Forenzična analiza papira. Ja sam znanstvenica. Što ako zatvorenik nema povlasticu kupovanja u zatvorskom dućanu? pita Scarpetta iz svog ureda u Delrav Beachu. Jurila je iz kuće s kovčegom, kad je telefon zazvonio. Rose se javila, a Scarpetta nestrpljivo preuzela poziv. Propustit će let za New York. – On – ili ona – mogu dobiti pisaći papir, omotnice, marke i tako dalje. Tu povlasticu ne uskraćujemo nikome, bez obzira na sve. Možete to razumjeti. Odvjetnici, kaže Reeve. Scarpetta ga ne pita je li Jean-Baptiste Chandonne još na odjelu za smrtnu kaznu. Ne daje do znanja da je dobila pismo od njega i da više nije sigurna daje Chandonne dobro zaključan. Dosta, ti, kučkin sine. Sad mije dosta, ti, kučkin sine. Htio si me vidjeti, pa, vidjet ćeš me, ti, kučkin sine. Želiš razgovarati, pa dobro, razgovarat ćemo mi, ti, kučkin sine. Ako si pobjegao, otkrit ću to, ti, kučkin sine. Iako jesi i ako nisi napisao to pismo, ja ću to otkriti, ti, kučkin sine. Više nikoga nećeš ozlijediti, ti, kučkin sine. Želim te vidjeti mrtvog, ti, kučkin sine. – Možete li mi poslati uzorke papira koji se prodaje u menzi? pita ona Reevea. – Dobit ćete ih sutra, obećava on.
57 Crvenoglavi supovi kruže nisko na plavom nebu, miris smrti i raspadanja privlači ih prema močvari iza sivog, od vremena istrošenog pristaništa. – Što si učinio, bacio meso u britvulju 6? žali se Bev Jayu dok prebacuje petlju konopca preko stupa. Znaš koliko mrzim te proklete strvinare. Jay se smiješi, pozornost mu je usmjerena prema janjetu koje se zgurilo na krmi čamca. Trlja gležnjeve i ručne zglobove, odjeća joj je djelomično raskopčana i u neredu. Na trenutak, olakšanje prolazi kroz njezine prestravljene oči, kao da naočiti plavokosi muškarac na pristaništu nikako ne bi mogao biti zao. Jay ne nosi ništa osim izlizanih kratkih hlača, odrezanih od traperica, a mišići na njegovu dobro oblikovanom, od sunca potamnjelom tijelu iskaču sa svakim pokretom koji čini. Lagano korakne u čamac. – Uđi u kuću, naređuje on Bev. Zdravo, kaže ženi. Ja sam Jay. Sad se možeš opustiti. 6 Cladium Effusum močvarna trava uskih, oštro nazubljenih listova, tipična na jugu SAD-a (saw grass, razor grass).
– Gdje sam? pita ona. Ne razumijem… Jay pruža ruku kako bi joj pomogao, a nju noge ne slušaju, pa je on hvata oko struka. – Eto ga. Malo smo ukočeni, zar ne? Dodiruje krvave osušene čuperke kose prilijepljene uz njezin zatiljak i oči mu zaplamte. Nije te trebala ozlijediti. Ozlijeđena si, zar ne? Dobro. Drži se. Podići ću te, evo, ovako. Podiže je kao da je lagana poput pera. Stavi ruke oko mog vrata. Dobro. Spušta je na pristanište i izlazi za njom iz čamca. Ponovno joj pomaže da se uspravi, podiže je i nosi u straćaru. Bev sjedi na uskom krevetu ukiseljena mirisa. Na njemu nema pokrivača, samo pohabana, zgužvana bijela plahta i umrljani jastuk koji je izgubio oblik i gotovo je plosnat. Bevine oči prate Jaya dok spušta ženu na pod, držeći je oko struka dok ona s mukom pokušava zadržati ravnotežu. – Čini se da ne mogu stajati, kaže ona, izbjegavajući Bev, praveći se da Bev nije ondje. Stopala su mi utrnula. Svezala te prečvrsto, zar ne? kaže Jay dok mu oči plamte jače. Što si joj učinila? pita Bev. Bev zuri u njega. – Silazi s kreveta, kaže joj on. Moramo je poleći. Ozlijeđena je. Donesi mokri ručnik. Janjetu, dok joj pomaže leći na krevet, kaže: Nemam leda. Žao mi je. Led bi bio dobar za tvoju glavu. – Ima leda u sanduku za ribu. Donijela sam i namirnice, kaže Bev bezizražajno. – Nisi mi donijela psiće, primjećuje Jay. – Imala sam posla, a ništa nije bilo otvoreno. – Vani ima dovoljno lutalica, ako ih nisi previše lijena potražiti. Ona otvara hladnjak i lijeva hladnu vodu na kuhinjsku krpu. – To je u redu, kaže janje poslušno, malo se opustivši. Jay je naočit i sladak. On je prijatelj. Nije užasan, kao ta ružna zvijer od žene. – Bit će mi dobro. Ne treba mi leda. – Nije dobro. Jay joj nježno namješta jastuk ispod glave i ona poviče od boli. Ne, nije to dobro. Klizne rukom pod njezin vrat, pomičući joj glavu tako da može napipati stražnju stranu. Pritisak njegovih prstiju je previše bolan i žena ponovno viče. – Sto si joj učinila? pita on Bev. – Palajeučamcu. Žena ne govori ništa i odbija pogledati u Bev. – Pala uz malu pomoć, možda? pita Jay glasom savršene samokontrole. Skuplja janjetovu košulju i zakopčava je, pritom je ne dodirujući.
58 Benton skida svoju jaknu i baca je u kantu za smeće. Jednu ulicu južnije baca bejzbolsku kapu u drugu kantu i uranja u sjenu skela kako bi otkopčao platnenu torbu koju nosi preko ramena. Unutra je crni rubac i on ga čvrsto veže oko glave. Navlači prsluk od trapera na čijim je leđima izvezena američka zastava. Za kratkog zatišja u pješačkom prometu, mijenja sunčane naočale i stavlja jedne drugačijih okvira, žuto zatamnjenih stakala. Smota torbu, gurne je pod pazuho i skreće lijevo, na Sedamdeset treću ulicu, a potom opet lijevo na Treću aveniju i ponovno na Sedamdeset petu, gdje stoji na uglu Lucvne zgrade. Vratar Jim ga ignorira i odšeta u predvorje na dobrodošao zapuh klimauređaja. Nova tehnologija je Bentonov saveznik, ali i neprijatelj. Mobitelima se može ući u trag i drugačije nego identifikacijom pozivnog broja. Kad se obavlja razgovor, signali odskakuju od satelita i poput bumeranga se vraćaju do mjesta na kojem je pozivatelj geografski smješten. Do danas je tu tehnologiju nemoguće onesposobiti. Benton nema izbora nego je nekako pokušati zaobići. Dok identifikacija
pozivnog broja bude pogrešno pokazivala da poziv stiže iz teksaškog zatvora, satelitski će prijenos otkriti daje došao s Manhattana, točno određen u području manjem od jednog gradskog bloka. Ipak, on se time služi u svoju korist. Sve prepreke mogu biti stube na putu do više koristi. Benton telefonira s Lucvne adrese na uglu Avenije Lexington i Sedamdeset pete ulice. JeanBaptiste je na odjelu za smrtnu kaznu i to je vrlo lako provjeriti. Logika bi nalagala da Jean-Baptiste ne bi mogao zatražiti plaćeni poziv s Manhattana. Pa tko onda jest? Lucy će odgonetati poziv iz neposrednog područja oko njezine poslovne zgrade i, poznavajući je onako dobro kao što je Benton poznaje, siguran je da će ona telefonirati s vlastite adrese i vidjeti da satelit određuje iste koordinate. To će je dovesti do zaključka da mora postojati tehnička pogreška, da je trag telefonskog poziva nekako doveo do mjesta koje je pozvano, umjesto do onoga s kojega se zvalo. Neće razumjeti kako se to moglo dogoditi jer se nije dogodilo nikad prije. Lucy će postati paranoična. Bez ikakve sumnje, bit će ljuta, jer ne oprašta nemar ili tehničke propuste. Za zbrku će okriviti telefonsku tvrtku ili svoje osoblje. Vjerojatno ove druge. A što se tiče vratara Jima, kad ga budu pitali, reći će da u trenutku poziva nije vidio nikog s mobitelom ispred zgrade ili u njezinoj blizini. To će biti laž. Gotovo svi u New Yorku hodaju s mobitelom prislonjenim uz uho. Istina je to da Jim, čak i ako se sjeća točnog trenutka u kojem je napustio svoj položaj u korist klimatiziranog predvorja, to nikad neće priznati. Posljednja je prepreka analiza glasa, koju će Lucy smjesta provesti kako bi potvrdila da je zaista zvao Jean-Baptiste Chandonne. To mu nije prijetnja. Benton je proveo nekoliko godina podrobno proučavajući, transkribirajući i montirajući snimke Jean-Baptisteova glasa, a onda ih je ponovno snimao kao digitalne fajlove, uz pomoć jednog jedinog usmjerenog mikrofona koji, kad se koristi u visokoosjetljivom modu hvata višesmjerni zvuk ili pozadinski šum – u ovom slučaju, unutrašnjost zatvora. Montirao ih je i pretopio na računalu, a rezultati su bešavni, svaki fajl munjevit napad zvučnih isječaka namijenjenih njezinoj govornoj pošti ili živom primatelju koji nema prilike za odgovor koji bi silom izazvao mentalni angažman koji je nemoguć. Prebacivši se iz foldera Menu u folder koji je nazvao Crveništap, prema Baton Rougeu, provjerava vremensku oznaku na LCD zaslonu i dvaput provjerava da su sve pojedinosti namještene kako treba. Uključuje mikrofon u zvučnik i stavlja slušalicu u uho. Netko podiže slušalicu u Informatičkim rješenjima – Posljednjoj postaji. – Manhattan. Poziv na račun za Informatička rješenja u Sedamdeset petoj ulici, kaže on u mikrofon. – Vaše ime? Odjel Polunsky. – Molimo vas, pričekajte trenutak. Operater spaja poziv. – Poziv na vaš račun s Odjela Polunskv. Prihvaćate li ga? – Da, bez stanke ili promjene prizvuka. – Dobar dan. Smijem li pitati tko zove? nastavlja muški glas, a identifikator pozivnog broja pokazuje Teksaški odjel za kriminalističko pravosuđe. Benton namješta eliminaciju šuma na najjače, kako bi izbrisao živu podlogu njujorškog prometa i druge zvukove koji bi mogli upropastiti poziv navodno iz unutrašnjosti kaznionice. Pritišće Play. Indikator zasvijetli zelenom bojom i počinje prvi fajl. – Kad se vrati mademoiselle Farinelli, recite joj Baton Rouge. Jean-Baptisteov snimljeni glas jednako je prirodan kao da on osobno govori u stvarnom vremenu. – Ona nije u uredu. Tko zove? Tko je to? Čovjek u Lucvnu uredu pokušava razgovarati s onim što nije ništa drugo nego memorijski čip na telefonskoj liniji. Mogu li joj predati poruku? Poziv je završio prije nekoliko sekundi. Benton briše prvi fajl iz Crvenogštapa, kako bi bio siguran da krivotvorenu Jean-Baptisteovu poruku više nikad nitko ne može pustiti. Opet brzo korača duž zagušenog pločnika pognute glave. Ništa mu ne promiče.
59 – Molim vas, nemojte me ozlijediti, kaže janje. Jay pomaže ženi da sjedne. Ona viče i stenje dok joj on nježno čisti kosu, zabrinut zbog pukotine na njezinu tjemenu, koja je nastala kada je njezina glava zveknula o vanjski motor. Uvjerava je da ozljeda nije teška i da nema frakturu lubanje. Ne vidi dvostruko, zar ne? – Ne, kaže ona i naglo uvlači dah kad on ponovno dodirne njezinu kosu mokrim, krvavim ručnikom. Dobro vidim. Javeva umilnost, njegovo zaštitničko ponašanje, sve to ostavlja uobičajen efekt i ženina je pozornost usmjerena samo prema njemu. Identificira se s njim do te mjere da osjeća da mu može reći kako ju je Bev – čije ime žena ne zna – gurnula na vanjski motor. – Tako sam udarila glavom, povjerava ona Jayu. On dobacuje krvavi ručnik Bev. Ona se nije ni pomaknula, samo stoji usred male sobe, zureći u njega kao pamučarka koja se smotala i sprema se napasti. Ručnik joj pada pred noge i ona ga ne podiže. On joj kaže da ga podigne. Bev to ne čini. – Podigni ga i operi u sudoperu, kaže on. Ne želim to gledati na podu. Nisi je smjela ozlijediti. Operi ručnik i skini sve to sredstvo protiv komaraca s nje. – Ne treba ga skidati, moli žena. Možda je dobro da ostane, zbog svih tih kukaca. – Ne. Trebaš ga isprati, kaže Jay, naginjući se bliže i njušeći joj vrat. Ima ga previše. Toksično je. Sigurno te natopila cijelom bocom. To nije dobro. – Ne želim da me ona ponovno dodirne! – Ozlijedila te? Janje ne odgovara. – Ja sam ovdje. Neće te ozlijediti. Jay ustaje s ruba kreveta, a Bev podiže mokri, okrvavljeni ručnik. – Ne bismo trebali trošiti vodu, kaže ona. U spremniku je ima malo. – Uskoro bi, navodno, trebalo padati, odgovara Jay, proučavajući ženu kao da je automobil koji bi mogao kupiti. U svakom slučaju, u spremniku ima dovoljno vode. Operi ručnik i onda ga donesi ovamo. – Molim vas, nemojte me ozlijediti. Žena podiže glavu s jastuka. Ružičast je i mokar, a svijetlocrvena mrlja ukazuje da je njezina razderotina opet počela krvariti. – Samo me odvedite kući i neću nikome ništa reći. Nikom živom, kunem se Bogom. Njezine oči preklinju Jaya, on joj je jedina nada jer je veličanstven na pogled, a dosad je bio ljubazan. – Nećeš nikome reći što? pita je Jay, primičući se bliže i sjedajući na rub kreveta sa željeznim okvirom, čiji je madrac prljav i udubljen od starosti. Što se tu ima reći? Ozlijedila si se, zar ne, a mi smo dobri samaritanci koji se brinu za tebe. Ona kima, nesigurno, a onda joj strah iskrivi lice. – Neka bude brzo. Molim vas, šapće ona između grčeva, jecaja i štucaja koji joj potresaju tijelo. Ako me nećete pustiti. Neka bude brzo. Bev se vraća s ručnikom i pruža ga Jayu. Voda kaplje na krevet i curi niz njegovu golu, mišićavu ruku. Bev mu prolazi rukom kroz kosu i ljubi mu zatiljak, a onda mu se privija bliže dok on rastvara ženinu košulju. – Ah. Nema grudnjaka, kaže on. Nije ga nosila? Krivi vrat i zahtijeva odgovor tihim glasom koji je sad već postao zastrašujući. Bev klizi rukom niz njegova znojna prsa.
Ženine su oči razrogačene i pune istog staklastog užasa koji je Bev vidjela u čamcu. Silovito se trese, gole joj grudi drhture. Kap sline bježi joj iz usta i Jay, zgađen, ustaje. – Skini joj ostatak odjeće i očisti je, naređuje on Bev. Dodirneš li je opet, znaš što ću ti učiniti. Bev se smiješi. Ova je dobro uvježbana drama već dugo na repertoaru.
60 Sljedećeg jutra Scarpetta je još uvijek na Floridi. I još je jednom pokušala otići i bila spriječena, ovaj put zato što joj je FedEx dostavio dva paketa, jedan iz Ureda za odnose s javnošću Odjela Polunskv, a drugi je bio debeo paket koji je sadržavao slučaj Charlotte Dard, uglavnom kopije laboratorijskih nalaza i obdukcije, kao i histološka stakalca. Scarpetta spušta stakalce preparata stanica zaliska lijeve klijetke srca na stalak jakog optičkog mikroskopa. Kad bi mogla zbrojiti sate koje je u svojoj karijeri provela gledajući u stakalca, brojili bi se u desecima tisuća. Iako poštuje histologe koji su predani minijaturnim strukturama tkiva i pričama koje mogu ispričati njihove stanice, ne razumije kako po cijele dane mogu sjediti u malim laboratorijima, okruženi uzorcima srca, pluća, jetara, mozgova i drugih organa, kao i ozljedama i znakovima bolesti koje su razrezane na uzorke i koje su postale gumaste u bocama fiksira kakav je formalin. Svaki se uzorak tkiva uranja u parafinski vosak ili u plastičnu smolu, pa se reže na kriške tako tanke da kroz njih prolazi svjetlo. Poslije toga se polaže na stakalce i na njega se kaplju raznovrsne boje koje je u devetnaestom stoljeću razvila tekstilna industrija. Uglavnom Scarpetta vidi mnogo ružičastog i plavog, ali postoji i mnogo drugih boja, ovisno o tkivu i staničnoj strukturi, kao i o mogućim defektima koji joj moraju odati svoje tajne na drugom kraju leće. Boje su, kao i bolesti, često nazvane po svojim otkrivačima ili izumiteljima i tu histologija postaje nepotrebno složena, ako ne i naporna. Nije dovoljno boju ili tehniku bojenja nazvati plavom ili ljubičastom; to mora biti Cresvlova plava, Cresvlova ljubičasta, ili Perlova pruska plava, ili Heidenheinov hematoksilin (Ljubičasto-crvena) ili Massonov trikrom (plava i zelena), ili Bielschowsky (neutralno crvena) ili njezina omiljena prizemnost: Jonesova metenaminski srebrna. Tipično je egocentrično i patološko naslijeđe Van Giesenovo bojenje Schvvannovih staničnih jezgri iz Schvvannoma. Scarpetta ne uspijeva shvatiti zašto bi njemački prirodoslovac Theodor Schwann htio da po njemu bude nazvan tumor. Viri kroz leću prema prugama stezanja u ružičasto obojenom tkivu skinutom tijekom obdukcije sa srca Charlotte Dard. Nekim vlaknima nedostaju jezgre, što ukazuje na nekrozu, odnosno odumiranje tkiva, a ostala stakalca otkrivaju ružičaste i plave mrlje, upale i stare ožiljke, kao i sužavanje koronarnih arterija. Ženi iz Louisiane bile su samo trideset dvije godine kad se, odjevena za izlazak, s ključem u ruci, mrtva skljokala na vratima motelske sobe u Baton Rougeu. Prije osam godina, u vrijeme njezine smrti, sumnjalo se da joj je obiteljski ljekarnik protuzakonito dao snažan lijek protiv bolova, OxyContin, nađen u njezinoj torbici. Nije za njega imala recept. U pismu Scarpetti, doktor Lanier daje naslutiti da je taj ljekarnik možda pobjegao u Palm Desert, u Kaliforniji. Ne daje naznake na čemu zasniva tu pretpostavku niti nudi daljnje pojedinosti o tome zbog čega ponovno otvara slučaj Charlotte Dard. Slučaj je zbrkan iz mnogostrukih razloga. Slučaj je star; nema nikakvih dokaza da je lijek dobila od ljekarnika, a čak ako i jest, on nije kriv za ubojstvo s predumišljajem, osim ako nije unaprijed smislio da je ubije OxyContinom; u vrijeme kad je Charlotte Dard umrla, odbio je razgovarati s policijom, ali je preko svog odvjetnika ustvrdio da je Charlotte Dard zacijelo dobila OxyContin od obiteljskog prijatelja s rupturom diska te da se predozirala slučajno.
Nekoliko pisama koja su prije osam godina bila poslana doktoru Lanieru uputio je ljekarnikov odvjetnik, Rocco Caggiano.
61 Iza prozora pred Scarpettinim radnim stolom preko pješčanih dina pužu sjene kako se pomiče sunce. Palmini listovi lagano šuškaju, a muškarac koji vodi svog žutog labradora na plažu naginje se prema vjetru koji mu puše u prsa. Daleko na zamagljenom plavom obzoru, teretni brod probija se prema jugu, vjerojatno prema Miamiju. Ako se Scarpetta previše udubi u svoj posao, zaboravit će na vrijeme i na to gdje se nalazi i uskoro će propustiti još jedan let za New York. Doktor Lanier javlja se na telefon i zvuči promuklo kad kaže: Molim? – Zvučite užasno, kaže Scarpetta sućutno. – Ne znam što sam to ulovio, ali osjećam se jezivo. Hvala što ste mi se javili. – Koje lijekove uzimate? Nadam se da je to nešto za odčepljenje nosa, ublažavanje kašlja i iskašljavanje, te da se držite podalje od antihistaminika. Pokušajte s dnevnim formulama i onima koje ne izazivaju pospanost, a koje na deklaraciji ne navode antihistaminike i doksilamin sukcinat – osim ako se ne želite isušiti i dobiti bakterijsku infekciju. I držite se podalje od alkohola. On vam snižava imunitet. On ispuhuje nos. Samo da znate, ja sam pravi liječnik. I specijalist za ovisnosti, tako da znam ponešto o lijekovima. Govori to bez ikakva traga obrambenog držanja. Mislio sam da će vam biti lakše ako to čujete. Scarpetti je neugodno zato stoje preuranjeno sudila. Mrtvozornici su izborni državni službenici i na nesreću, u cijeloj zemlji, mnogi od njih nisu liječnici. – Nisam vas htjela uvrijediti, doktore Lanier. – I niste. Usput, vaš stalni pratilac Pete Marino misli da možete hodati po vodi. – Provjerili ste me. Potpuno je zbunjena. Dobro. A sad se nadam da se možemo baciti na posao. Pregledala sam slučaj Charlotte Dard. – Stari dobri hit i ne mislim to doslovno. U vezi s njim, ništa nije dobro. Samo malo, da uzmem nešto za pisanje. Nema sumnje, postoji bermudski trokut u kojem nestaju olovke, a u mom domu to je moja obožavana žena. Dobro. – Slučaj gospođe Dard definitivno zbunjuje, počinje Scarpetta. Kao što znate iz njezinih toksikoloških nalaza, oksimorfon – metabolit OxyContina – samo je četiri miligrama na litru krvi, što je u donjem smrtonosnom rasponu. Gastrička razina je negativna, a razina u jetri nije viša od razine u krvi. Drugim riječima, smrt od predoziranja OxyContinom je dvojbena. Očito, razina lijeka nije tako kritična kao njezini klinički nalazi. – Slažem se. I sam sam to sve vrijeme mislio. Ako protumačite toksikološki izvještaj u svjetlu histoloških nalaza, moguće je da joj za slučajno predoziranje nije bila potrebna tako visoka razina. Iako izvješća i dijagrami tijela ne naznačuju kožne ozljede izazvane negdašnjim intravenoznim uzimanjem droge, dodaje on. Prema tome, nagađam da je gutala pilule, ali nije se ubadala. – U svakom slučaju bila je kronična ovisnica o kemijskim sredstvima, kaže Scarpetta. To nam kaže njezino srce. Neravnomjerna nekroza i fibroza različite starosti, kao i kronična ishemija, plus nepostojanje bolesti koronarnih arterija ili kardiomegalije. U osnovi, kokainsko srce. To je sveobuhvatan izraz koji ne znači nužno da je osoba bila ovisnik o kokainu. Lijekovi kao što su narkotici, sintetički narkotici, OxyContin, hvdrocodon, Percocet, Percodan i sve drugo čega se ovisnik može dočepati, uništit će srce jednako kao što bi to učinio i kokain. Tužan je primjer Elvis Preslev.
– Moram vas pitati za pomračenja, kaže doktor Lanier poslije stanke. – Što u vezi s njima? To je zacijelo ono zbog čega je tako hitno htio razgovarati s njom. U dokumentima o slučaju koje ste mi poslali nisam nigdje pronašla da se spominju pomračenja. Suspreže razdražljivost. Kao privatna savjetnica, ograničena je liječničkom kolegijalnošću kad se radi o podacima koji su joj predstavljeni, a nepostojanje bitnih nalaza – ili postojanje netočnih – nepodnošljiva je. Sve dok nije odustala od toga da sama radi na svojim slučajevima ili da nadgleda one na kojima su radili drugi forenzični patolozi diljem države Virginije, nije se morala oslanjati na stručnost i iskrenost potpunih stranaca. – Charlotte Dard patila je od povremenih pomračenja, objašnjava doktor Lanier. Ili je barem tad meni bilo tako rečeno. – Tko vam je to rekao? – Njezina sestra. Čini se, nastavlja on, odnosno, dopustite mi da to kvalificiram kao navodno se tvrdi da je patila od retrogradne amnezije… – Svakako mislim da bi to njezina obitelj morala znati, osim ako nikad nikoga nije bilo kod kuće. – Problem je u tome što je njezin suprug, Jason Dard, prilično mutan tip. Nitko ovdje ne zna mnogo, zapravo ne zna se ništa o njemu, osim daje prokleto bogat i da živi na staroj plantaži. Ne bih nazvao gospođu Guidon pouzdanom svjedokinjom. Iako bi zacijelo mogla govoriti istinu o stanju svoje sestre prije njezine smrti. – Pročitala sam policijsko izvješće, koje je vrlo kratko. Recite mi što znate, kaže Scarpetta. Nakon napadaja kašlja, doktor Lanier odgovara: Hotel u kojem je umrla nalazi se u ne baš finom dijelu grada koji je u mojoj ovlasti. Njezino je tijelo pronašla sobarica. – Što je s nalazima krvi? U papirima koje ste mi poslali pronašla sam samo razine koje su uzete post mortem. Prema tome, ne znam je li imala povišene GGTP ili CDT, koji se povezuju s alkoholizmom. – Nakon što sam prvi put stupio u vezu s vama, uspio sam ući u trag nalazima uzetima prije smrti, jer je, otprilike dva tjedna prije nego što je umrla, bila u bolnici. Sramim se što to moram reći, ali tamo su ih zametnuli. Postoji jedna činovnica tamo, platio bih suhim zlatom da je se mogu riješiti. Ali ona je od one sorte koja bi tužila zbog ovoga ili onoga. Odgovor na vaše pitanje je ne – ni GGTP ni CDT nisu bili povišeni. – Zbog čega je bila u bolnici? – Na pretragama zbog posljednjih pomračenja. Prema tome, očito je jedno od tih pomračenja imala dva tjedna prije smrti. I opet ponavljam, navodno. – Pa, ako nije imala povišene GGTP i CDT, čini mi se da možemo isključiti alkohol kao uzrok njezinih pomračenja, odgovara Scarpetta. I, doktore Lanier, ne mogu vam ponuditi drugo mišljenje ako mi ne dostavite sve podatke. – Bilo bi lijepo da su i meni bili dostavljeni svi podaci. Nemojte da vam počnem o ovdašnjoj policiji. – Kako se gospođa Dard ponašala za vrijeme svojih pomračenja? – Navodno je bila nasilna, bacala predmete, uništavala kuću ili mjesto na kojem bi se zatekla. Jednom je prilikom uništila svoj Maserati tako stoje razbila prozore, vrata i ovjes maljem. Izlila je bjelilo svud po kožnim sjedalima. – Je li to zabilježeno kod autolimara? – To se dogodilo u svibnju 1995. i popravak štete trajao je dva mjeseca, a onda gaje njezin suprug zamijenio novim koji joj je darovao. – Ipak, to nije bilo njezino posljednje pomračenje. Scarpetta okreće novi list u svom bloku, pišući brzo i nečitko. – Ne, posljednje je – dva tjedna prije njezine smrti – bilo ujesen. Prvog rujna 1995. Tom je prigodom uzela nekakvu britvu i razrezala sliku procijenjenu na više od milijun dolara. Navodno.
– To se dogodilo u njezinu domu? – Da, u salonu, ako sam dobro shvatio. – Je li bilo svjedoka? , – Na osnovi onoga što je meni rečeno, tek poslije. Ponovno vaal kažem, tako su u ono doba rekli njezini sestra i muž. i – Njezino drogiranje svakako je moglo izazvati pomračenja. Druga je mogućnost epilepsija temporalnog režnja. Je li zabilježeno da je ikad pretrpjela ozljedu glave? – Koliko je meni poznato, nije, a na rendgenu i prilikom pregleda nisu se pojavili stari lomovi ili ožiljci. Bolnički nalazi daju naznačiti da je poslije svog drugog pomračenja, koje se, kao što sam rekao, dogodilo prvog rujna 1995., prošla čitav niz pretraga: magnetna rezonancija, PET sken i tako dalje. Ništa. Naravno, epilepsija temporalnog režnja nije uvijek vidljiva, a možda je i pretrpjela neku ozljedu glave o kojoj mi ništa ne znamo.Teško je to zamisliti. Sklon sam pomisli da treba kriviti njezino drogiranje. – Na temelju podataka koje imam, složila bih se. Njezini su nalazi u skladu s kroničnom ovisnošću o drogama i ne mogu se pripisati jednokratnom predoziranju OxyContinom. Zvuči kao da je jedini odgovor o načinu njezine smrti istraga. – Isuse Bože. U tome je problem. Murjaci koji su radili na slučaju nisu napravili ništa, a prokleto je sigurno da ništa neće napraviti ni sad. Dođavola, ovdje dolje sve je problem. Osim hrane. – Gospođa Dard je najvjerojatnije umrla od zatajenja srca, čemu je pridonio i čimbenik ovisnosti, kaže mu Scarpetta. To je najviše što vam mogu ponuditi. – Ne pomaže ni to što nam je državni odvjetnik idiot, Weldon Winn, nastavlja se žaliti doktor Lanier. Otkako je u akciju krenuo taj prokleti serijski ubojica, mnogi ljudi zabadaju svoje nosove u sve. Politika. – Pretpostavljam da ste u posebnom odredu, prekida ga Scarpetta. – Nisam. Kažu da nisam potreban, budući da se nisu pojavila nikakva tijela. – A ako se tijelo pojavi, vi ne morate znati ništa o istrazi? Iako se vjeruje da su sve te žene ubijene? Sve što mi govorite ide od zla nagore, kaže Scarpetta. – Potpuno ste u pravu. Nisu me pozvali da pogledam mjesta njihovih otmica. Nisam pregledao njihove domove, automobile, nijedno mjesto zločina. – Pa, trebali ste, odgovara Scarpetta. Kad je osoba oteta i kad se pretpostavlja da se radi o ubojstvu, policija bi trebala od vas tražiti da pregledate sve i znate svaku pojedinost. Trebali biste biti potpuno obaviješteni. – Trebao ovdje dolje ne znači baš ništa. – Koliko je otetih žena bilo – ili jest – iz vašeg okruga? – Zasad sedam. – A vi niste bili ni najednom mjestu otmice? Oprostite što stalno ponavljam isto pitanje, ali ne mogu vjerovati. A sad, ako se ne varam, ta mjesta otmice više ne postoje? – Slučajevi su hladni kao sante leda, odgovara on. Pretpostavljam da su automobili još zaplijenjeni i barem je to dobro. Ali ne možete vječito osiguravati kuću ili parkiralište, a ja pojma nemam što se dogodilo s njihovim domovima. Zastaje kako bi se iskašljao. Dogodit će se ponovno. Uskoro. On ubrzava.
62 Nebo postaje prljavoplavo i zamagljeno, a vjetar se pojačava. Scarpetta premeće po papirima dok razgovara s doktorom Lanierom. Upravo pronalazi primjerak smrtovnice, preklopljen u omotnici. Isprava nije ovjerena žigom i potpisana i ured doktora Laniera nije ju trebao izdati. Ovlasti za slanje Scarpetti, ili bilo kojoj drugoj stranci koja to zatraži, trebale bi biti odobrene samo za vitalno važne dokumente, one potvrđene. Kad je Scarpetta bila šefica, bilo je nezamislivo da netko od njezinih službenika počini tako tešku pogrešku. Spominje problematičan primjerak smrtovnice i dodaje: Nemam se namjeru miješati u to kako vi vodite svoj ured, ali mislila sam da biste trebali znati… – Prokletstvo, uzvikuje on. Pustite me da pogodim koja činovnica. I nemojte ni pomisliti da se radi o pogreški. Nekim ljudima ovdje ne bi bilo ništa draže nego da mene uvale u ozbiljne nevolje. Djevojačko prezime na smrtovnici je De Nardi, ime oca Bernard De Nardi, ime majke Svlvie Gaillot De Nardi. Charlotte De Nardi Dard rođena je u Parizu. Doktorice Scarpetta? Ona nejasno čuje njegov promukli glas i kašljanje. Misli su joj prikovane za otete žene, uz sumnjivu smrt Charlotte Dard i informacijsku blokadu zbog koje mrtvozornik nema pojma ni o čemu. Pravosudni sustav Louisiane zloglasan je po svojoj korumpiranosti. – Doktorice Scarpetta? Jeste li tamo? Jesam li vas izgubio? Jean-Baptiste Chandonne uskoro je na rasporedu za umiranje. Halo? – Doktore Lanier, kaže ona napokon. Da vas pitam nešto. Kako ste čuli za mene? – On, dobro. Mislio sam da se veza prekinula. Neizravna preporuka. Prilično neuobičajena, kojom mi je predloženo da stupim u kontakt s Peteom Marinom. A to me dovelo do vas. – Neuobičajena preporuka od koga? On čeka da prođe novi napadaj kašlja. Od tipa koji čeka smrtnu kaznu. – Pustite da pogodim. Jean-Baptiste Chandonne. – Nisam iznenađen što ste pogodili. Moram priznati, provjeravao sam. Imate prilično strašnu povijest s njim. – Nemojmo ulaziti u to, kaže ona. Pretpostavljam i daje on izvor obavijesti o Charlotti Dard. I, usput budi rečeno, Rocco Caggiano, odvjetnik koji je zastupao našeg tajanstvenog ljekarnika koji je navodno pobjegao u Palm Desert? On je i Chandonneov odvjetnik. – E pa, to nisam znao. Mislite da je Chandonne bio povezan sa smrću Charlotte Dard? – Kladim se daje to bio ili on, ili netko iz njegove obitelji, ili netko s njima povezan, kaže ona.
63 LUCY SE NIJE ISTUŠIRALA, A NJEZINO UOBIČAJENO UREDSKO DRŽAnje raspada se zbog iscrpljenosti i posttraumatskog stresa koji odbija priznati. Odjeća joj izgleda kao da je spavala u njoj, zato što jest – dvaput. Jednom u Berlinu, kad je let bio otkazan i drugi put na Heathrowu, kad su ona i Rudy tri sata morali čekati da bi se ukrcali na osmosatni let koji ih je, prije jedva jedan sat, prizemljio u zračnoj luci Kennedv. Barem nisu imali prtljagu koja se mogla zagubiti, jer je ono malo što su imali bilo ugurano u vrećastu torbu koju su unijeli u avion. Prije
nego što su napustili Njemačku, istuširali su se i riješili odjeće koju su nosili u sobi 511 hotela Radisson u Szczecinu. Lucy je obrisala sve otiske sa svoje taktičke palice i, uopće ne usporivši korak, bacila je kroz malo spušteni prozor u ulubljeni Mercedes, parkiran u mirnoj, uskoj ulici prepunoj parkiranih automobila. Svakako, palica će zbuniti vlasnika Mercedesa i on će se pitati tko ju je ostavio na njegovu ili njezinu prednjem sjedalu i zašto. – Sretan Božić, promrmljala je Lucy, pa su ona i Rudy žustro otkoračali u zoru. Jutro je bilo previše mračno i svježe za zunzare, ali tijekom popodneva, kad Lucy i Rudyja već odavno neće biti, muhe će se probuditi u Poljskoj. Još će više prljavih krilatih kukaca pronaći lagano pritvoren prozor Rocca Caggiana i teško odzujati unutra kako bi se nahranili njegovim hladnim, ukočenim tijelom. Muhe bi trebale biti zaposlene polaganjem stotina – možda i tisuća – jajašaca. Lucyn šef osoblja, Zach Manham, treba samo jedan dokaz kako bi zaključio da njegova šefica nije pri sebi i da se, gdje god da je upravo bila, dogodilo nešto vrlo gadno. Tijelo joj zaudara. Manham je proveo sate u teretani ili na trčanju s Lucy i ona nikad nije zaudarala, ne ovako. Snažno miriše na strah i stres. Za njihovo lučenje dovoljno je malo znoja, koji je hladan i vlažan, te smješten u području pazuha, a snažno natapa odjeću, s vremenom postajući neugodniji i primjetniji. Tu akutnu reakciju prate ubrzano kucanje srca, plitko disanje, bljedilo i smanjene zjenice. Manham ne poznaje fiziologiju reakcije koju je naučio prepoznati na samom početku svoje karijere istražitelja u njujorškom Uredu državnog tužitelja, ali to nije ni nužno. – Idi kući i odmori se malo, ponavlja on neprekidno Lucy. – Prekini s tim, konačno se ona otrese na njega, zainteresirana za veliki digitalni snimač na Manhamovu stolu. Stavlja slušalice i ponovno pritišće tipku Play, pomičući glasnoću. I treći put sluša zagonetnu poruku koju je njihov visokotehnološki sustav za identifikaciju pozivnog broja suzio do Odjela Polunskv, dok satelitski sustav praćenja naznačuje da je obavljen praktički pred vratima Lucvne poslovne zgrade ili možda čak i u njoj. Isključivši aparat, ona sjeda, iscrpljena i izvan sebe. – Prokletstvo, prokleto bilo! viče ona. Ne razumijem! Zach, jesi li nešto zaribao? Trlja lice, ostaci maškare lijepe joj trepavice i izluđuju je. Kad je igrala ulogu lijepe mlade žene koja savršeno pripada u Radisson u Sczcecinu, nekako je dograbila tubu vodootporne maškare, a ona mrzi maškaru, i nije imala čime skinuti šminku, jer nije osobito upoznata s kozmetikom. I tako je snažno oprala i istrljala lice, uspjevši samo da joj sapun dospije u oči koje su podlivene krvlju i otečene, kao da je cijelu noć pila. S rijetkim iznimkama, alkohol je na poslu zabranjen i prve riječi koje su joj izletjele iz usta kad se jutros, prije manje od jednog sata, pojavila u uredu bile su da se nije napila, kao da bi Zach ili netko drugi makar i na trenutak posumnjao da jest. – Nisam ništa zaribao, Lucy, strpljivo odgovara Manham, zabrit nuto je gledajući. Približava se pedesetoj, u dobroj je formi, visok metar i osamdeset pet, guste smeđe kose s tragom sjedina na sljepoočnicama, a svoj negdašnji snažni naglasak iz Bronxa zatire ili mijenja kad se ukaže potreba. Manham je prirodni oponašatelj. Za divno čudo, sposoban je uklopiti se gotovo u svako okružje. Žene ga smatraju neodoljivo privlačnim i zabavnim, a on se time služi u svoju profesionalnu korist. Moralne osude ne postoje u Posljednjoj postaji, osim ako istražitelj nije tako glup ili sebičan da prekrši nesavitljivi kod besprijekornog ponašanja. Osobni izbori ne smiju nikad, apsolutno nikad, doći ni blizu granicama misija koje svakodnevno stavljaju na kocku ljudske živote. – Časna riječ, pojma nemam što se ovdje dogodilo, zašto satelitski sustav za praćenje smješta poziv u neposrednu blizinu ove zgrade, govori joj Manham. Stupio sam u kontakt s Odjelom Polunskv i Jean-Baptiste je tamo. Kažu da je tamo. Nije mogao biti ovdje. Zaboga, pa to bi bilo nemoguće, osim ako nije u stanju levitirati.
– Mislim da si htio reći, putovati izvan svog tijela, odbrusi Lucy. U ovom trenutku ne može kontrolirati vlastitu nepoštenost i aroganciju i užasno se osjeća zbog toga. Levitirati znači lebdjeti iznad tla. Osjeća se nemoćnom, zato što njezin inače briljantan i logičan um nije u stanju dešifrirati što se dogodilo, a kad se dogodilo, nije bila ovdje. Manham je pristojno pogleda. To je on. Sigurna si? Lucy poznaje Jean-Baptisteov glas, tih, gotovo sladak, s jakim francuskim naglaskom. Njegov glas nikad neće zaboraviti. – On je, on je, kaže Lucy. Samo daj, pokreni analizu glasa, ali ja već znam što će ona pokazati. I mislim da Odjel Polunskv mora dokazati da je šupak kojeg imaju u odjelu za smrtnu kaznu zaista Chandonne – i to mislim ozbiljno, dokazati uz pomoć DNK. Možda je njegova jebena obitelj nešto izvela. Ako bude potrebno, sama ću otići tamo i osobno pogledati njegovu ružnu njušku. Mrzi to što ga mrzi. Nijedan se sposoban istražitelj ne smije predati osjećajima jer mu zbog toga sposobnost prosudbe postaje zamagljena, možda čak i smrtonosna. Ali Jean-Baptiste je pokušao ubiti Lucvnu tetu. Zbog toga ga ona prezire. Zbog toga bi trebao umrijeti. I to bolno, želi Lucy. Zbog onoga što je namjeravao i pokušao, trebao bi osjetiti ponižavajući užas koji je nanosio drugima i poželio nanijeti Scarpetti. – Da tražimo novi DNK test? Lucy, za to nam treba sudski nalog. Manham je svjestan pravosudnih i zakonskih ograničenja i živi po njihovim mjerilima već tako dugo daje programiran da se u najmanju ruku zabrine kad Lucy predlaže plan koji bi u prošlosti bio nezamisliv i nemoguć i koji bi, ako ništa drugo, za posljedicu imao odbijanje dokaza, što bi moglo na sudu uništiti slučaj. – Bergerova ga može zatražiti. Lucy govori o pomoćnici državnog tužitelja, Jaime Berger. Nazovi je i zamoli da dođe ovamo čim bude mogla. Na primjer, smjesta. Manham se mora nasmiješiti. Siguran sam da nema pametnijeg posla i da će biti sretna što se može razonoditi.
64 SCARPETTA ŠIRI DESETKE FOTOGRAFIJA U BOJI, VELIČINE DVADESET puta dvadeset pet centimetara, koje je snimila tako što je svaki list papira iz zatvorskog dućana Odjela Polunskv položila na osvijetljeno staklo i sve ih fotografirala pod ultraljubičastim svjetlom, pa ponovila postupak s povećanjem od 50 puta. Uspoređuje ih s fotografijama Chandonneova pisma koje je primila. Papir nema vodenih žigova i sastavljen je od gusto isprepletenih drvenih vlakana, stoje uobičajeno za jeftini papir, za razliku od skupih papira u čijoj se proizvodnji koriste i pamučne krpe. Vizualno, papir ima glatku, sjajkastu površinu, tipičnu za papir na kojem se tipka, i ona ne vidi nepravilnosti koje bi ukazale da se radi o istoj proizvodnoj seriji, što zapravo i nije važno. Čak i daje papir došao iz iste serije, taj bi znanstveni dokaz na sudu bio slab, jer bi obrana smjesta ustvrdila da se, zbog golemog opsega proizvođačeve serije, jeftinije vrste papira, kao što je ovaj, proizvode u milijunima i milijunima listova po seriji. Osamdeset-gramski papir veličine 21,25 puta 27,5 centimetara ni po čemu se ne razlikuje od onoga koji Scarpetta koristi za svoj printer. Ironično je, ali obrana bi mogla ustvrditi kako je ona napisala Chandonneovo pismo i sama ga sebi poslala. Bila je ona podvrgnuta i smješnijim i bizarnijim optužbama nego što je ta. Ne zavarava se. Jednom optužena, uvijek optužena, a ona je bila optužena za previše profesionalnih, zakonskih i moralnih prijestupa da bi preživjela pomno proučavanje ikoga tko bi je ponovno htio uništiti. Rose gurne glavu u Scarpettin ured. Ako ne odete ovog trenutka, prepustit ćete još jedan let.
65 Kupovanje kave na ulici stara je navika koja pruža Jaime Berger privremeni bijeg od ludnice. Uzima ostatak od Raula i zahvaljuje mu, a on kima glavom, zaposlen, svjestan dugačkog reda iza nje, pa je pita želi li maslac, iako je odbijala maslac svih tih dugih godina koliko kupuje na njegovu kiosku, smještenom u Ulici Centre, preko puta ureda državnog tužiteljstva. Ona odlazi sa svojom kavom i uobičajenim, ugljikohidratima obilnim ručkom koji se sastoji od peciva – ovaj put makovice – i dva paketa sirnog namaza Philadelphia u bijeloj papirnatoj vrećici s ubrusom i plastičnim nožem. Mobitel na njezinu pojasu vibrira kao kukac koji bode. – Da, javlja se ona, zastavši na pločniku preko puta svoje granitne zgrade u centru, u blizini Nulte točke, gdje je 11. rujna 2001. gledala kroz prozor svog ureda kako se drugi avion zalijeće u Svjetski trgovački centar. Ta praznina uz rijeku Hudson ostavila je prazninu i u njoj. Zurenje u prazan zrak, u ono čega više nema, čini da se osjeća starijom od svojih četrdeset osam godina, a sa svakim razdobljem svog života koje je prošlo, izgubila je i dio sebe koji nikad neće uskrsnuti. – Sto radiš? pita Lucy. Čujem kaos na ulici, što znači da si usred murjaka, odvjetnika i kriminalaca koji se motaju oko sudnice. Kako brzo možeš doći na Upper East Side, gdje su stvari civiliziranije? Tipično za nju, Lucy ne daje Bergerovoj prigodu da ubaci koju riječ, sve dok ne bude prekasno odbiti. – Ne moraš biti na sudu, zar ne? Bergerova kaže da ne mora. Pretpostavljam da me želiš vidjeti smjesta. Realistično govoreći, smjesta je najmanje četrdeset pet minuta, zahvaljujući prometu koji se vuče. Gotovo je jedan sat popodne kad je Bergerova dizalom dovezena na dvadeset prvi kat Lucvne zgrade. Vrata dizala otvaraju se prema mahagonijem obloženoj recepciji, a na zidu iza zakrivljenog staklenog stola mjedenim slovima piše Informatička rješenja. Nema područja u kojem bi klijenti mogli čekati, a sa svake strane stola nalaze se po jedna vrata od mutnog stakla. Lijeva se elektronički otključavaju kad se zatvore vrata dizala, a nevidljiva kamera u lusteru emitira Bergerovu i svaki njezin šum na televizorima s ekranima od platine koji se nalaze u svakom unutrašnjem uredu. – Izgledaš jezivo. Ali ono što je važno jest kako izgledam ja, primjećuje ona ironično dok je Lucy pozdravlja. – Vrlo si fotogenična, odgovara Lucy dosjetkom koju je i prije koristila. Mogla si imati briljantnu glumačku karijeru u Hollywoodu. Bergerova je tamnokosa žena oštrih crta lica i lijepih zuba. Uvijek je besprijekorno odjevena u poslovne kostime, naglašene skupim dodacima i iako ona možda ne misli o sebi kao o glumici, svaki se dobar tužitelj teatralno ponaša tijekom ispitivanja, a pogotovo u sudnici. Bergerova se osvrće prema zidu punom zatvorenih vrata od mahagonija. Jedna se otvaraju i izlazi Zach Manham, noseći hrpu CDova. – Uđi u moj salon, kaže Lucy Bergerovoj. Ispuzao je pauk. – Tarantula, ozbiljno dodaje Manham. Kako ste, šefice? Rukuje se s Bergerovom. – Još uvijek ti nedostaju dobra stara vremena? Bergerova mu se smiješi, ali njezin je pogled u suprotnosti s opuštenim držanjem. To što je Manham napustio istražiteljsku jedinicu državnog tužiteljstva, njezinu prvu ekipu, kako je ona naziva, još je boli, iako je tako najbolje i iako nastavlja raditi s njim u trenucima kao što je ovaj. Još jedno razdoblje koje je prošlo. Uđite ovamo, kaže Manham. Bergerova slijedi njega i Lucy u ono što jednostavno nazivaju labos. Soba je velika i zvučno izolirana, kao profesionalni glazbeni studio. Viseće police pune su sofisticirane video i audio opreme,
sustava za globalno pozicioniranje i raznih tragačkih sustava kojima stručnost Bergerove nije dorasla i koji je neprekidno zapanjuju, svaki put kad dođe u Lucyn ured. Posvuda svjetla trepću i videoekrani bljeskaju od jedne do druge slike, neki prikazuju unutrašnjost zgrade, a drugi nadgledaju lokacije koje se Bergerovoj čine besmislenima. Primjećuje nešto što izgleda kao snop sitnih mikrofona na vrhu stola prepunog modema i monitora. – Kakva je ovo najnovija naprava? pita ona. – Najnoviji dragulj u kruni. Ultramikroodašiljač, odgovara Lucy, podigavši snop i izvukavši jedan prijenosnik, ne veći od kovanice i pričvršćen za dugu, tanku žicu. Ide uz ovo. Kucne po nečemu što izgleda kao crna kutija s utičnicama i LCD zaslonom. Ova bebica može nestati u šavu jednog od tvojih Armanijevih sakoa i ako te otmu, kvazidopplerski pronalazač smjera može odrediti tvoju točnu lokaciju uz pomoć VKV i UKV signala. Raspon frekvencije, od dvadeset sedam do petsto megahertza. Kanali se odabiru na jednostavnoj tipkovnici, a ova druga stvar u koju gledaš je – tapše crnu kutiju – sustav traganja koji možemo koristiti da nadgledamo svako mjesto na kojem si sa svojim automobilom, motorom, biciklom. Samo obični kristalni oscilator s niklkadmijevom baterijom. Može pratiti i do deset ciljeva odjednom, pod pretpostavkom da te muž vara s mnogobrojnim ženama. Bergerova ne reagira na istančanost koja je sve samo ne tankoćutna. – Otporan navodu, nastavlja Lucy. Zgodna torbica za preko ramena; vjerojatno bih mogla nagovoriti Gurkhu ili Hermesa da dizajniraju jednu posebnu – od nojeve ili klokanove kože – samo za tebe. Letačka antena, dostupna ako se želiš osjećati sigurno kad letiš Learjetom ili GulfStreamom, kako god se već kretala po svijetu ovakva žena u stalnom pokretu, kakva si ti. – Drugi put, kaže Bergerova. Nadam se da me nisi dovukla gore da mi pokažeš što će se dogoditi ako se izgubim ili ako me otmu. – Zapravo, nisam. Lucy sjeda pred veliki monitor. Njezini prsti velikom brzinom udaraju po tipkovnici dok ona leti kroz prozorčiće, uranjajući sve dublje u forenzicne znanstvene softverske aplikacije koje Bergerova ne prepoznaje. – To si dobila od NASA-e? pita ona. – Možda, odgovara Lucy, uperivši kursor prema folderu označenom brojem koji je također besmislen Bergerovoj. NASA radi mnogo više toga od dovlačenja mjesečevog kamenja kući. Možemo to ovako reći – Lucy zastaje, nadvivši prst nad tipku i usredotočeno zureći u ekran – imam kompiće, raketne znanstvenike u Istraživačkom centru u Langlevju. Kotrlja miša uokolo. Tamo ima mnogo sjajnih ljudi koji ne dobivaju zaslužena priznanja – kuc-kuc-kuc. Imamo neke prilično zadivljujuće zajedničke projekte. U redu. Klikne na fajl označen pristupnim brojem i današnjim datumom. – Eto nas. Podiže pogled prema Bergerovoj. Slušaj. – Dobar dan. Smijem li pitati tko zove? Muški glas na vrpci pripada Zachu Manhamu. – Kad se vrati mademoiselle Farinelli, recite joj Baton Rouge.
66 Bergerova privlači stolac i sjeda, prikovana za računalni zaslon. Na njemu su zamrznuta dva otiska glasa, odnosno spektrograma – digitalna izreska u trajanju od 2,5 sekunde – snimljenog ljudskog glasa prebačenog u električne frekvencije. Taj proces posljeduje crno-bijelim uzorcima okomitih i vodoravnih traka koje, kao i Rorschachove mrlje tinte, izazivaju razne
imaginativne asocijacije, ovisno o tome tko ih gleda. U ovom slučaju, otisci glasa podsjećaju Lucy na crno-bijele apstraktne slike tornada. Spominje to Bergerovoj i dodaje: To ima smisla, zar ne? Ono što sam ovdje učinila – odnosno, trebala bih reći, stoje računalo učinilo – jest da sam pronašla Chandonneove zvučne isječke iz drugog izvora. U ovom slučaju, iz razgovora koji si ti vodila s njim poslije njegova uhićenja u Richmondu. Računalo je tražilo riječi koje se poklapaju. Naravno, gad nam nije olakšao, kad pogledaš riječi korištene u pozivu koji nam je stigao. Nigdje u razgovoru s tobom, nastavlja Lucy, ne izgovara, na primjer, Baton Rouge. Niti ikad spominje mene – Lucy Farinelli – po imenu. To nam ostavlja kad, se vrati i recite joj. Ni izbliza dovoljno zvukova koliko bih ja voljela za usporedbu. Za pozitivno poklapanje voljeli bismo imati najmanje dvadeset zvučnih isječaka. Svejedno, ono što smo dobili pokazuje znatnu sličnost. Najtamnija područja na poznatim i upitnim zvučnim otiscima odgovaraju intenzitetom frekvencije. Pokazuje tamna područja zvučnih otisaka na ekranu. – Meni izgledaju jednako, primjećuje Bergerova. – Definitivno. Što se tiče pet riječi, kad, se vrati i recite joj, da, slažem se. – Hej, mene si uvjerila, kaže Manham. Ali na sudu bismo se mučili, iz razloga koji je Lucy spomenula. Nemamo dovoljno zvučnih isječaka da uvjerimo porotu. – Na trenutak možeš zaboraviti sud, kaže najcjenjenija njujorška tužiteljica. Lucy udara nove tipke i otvara drugi fajl. – Počeo sam joj dirati grudi i otkopčavati grudnjak, kaže Jean-Baptisteov glas – taj tihi, pristojni glas. A onda Lucy kaže: Evo, još tri odlomka razgovora koja sadrže riječi za usporedbu. – Isprva sam bio pomalo zbunjen kad sam je pokušao dodirnuti i kad joj nisam uspio skinuti gornji dio. Sljedeći je: Ali recite mi, jeste li lijepi? govori Jean-Baptiste Chandonne. – Ima još, kaže Lucy. Karta je bila za turističku klasu, kad se vratim u New York. Lucy objašnjava: Naše četiri riječi, Jaime, prilično blizu. Kao što sam naznačila, te su fraze iz tvog snimanog razgovora s njim, prije nego što je bio optužen, kad su te doveli kao posebnu tužiteljicu. Lucy je teško slušati odlomke tog razgovora. Maglovito zamjera Bergerovoj stoje prisilila Scarpettu da gleda tu videosnimku, iako je to bilo nužno, posve nužno. Zamjera joj stoje podvrgnula Scarpettu satima onoga što nije bilo ništa drugo nego manipulativna, nasilna pornografija i to nakon što ju je zamalo ubio. Jean-Baptiste je lagao i uživao u tome. Nema sumnje, seksualno gaje uzbuđivala pomisao na to da je Scarpetta, žrtva i glavna svjedokinja, njegova publika. Satima ga je gledala i slušala kako izmišlja ne samo ono što je radio u Richmondu, nego i događaj iz 1997., svoj takozvani romantični susret sa Sušan Pless, televizijskom meteorologinjom na mreži CNBC, čije je divljački izmrcvareno tijelo bilo pronađeno u njezinu stanu na njujorškom Upper East Sideu. Bilo joj je dvadeset osam godina, prelijepa Afroamerikanka premlaćena i izgrizena na isti groteskni način kao i druge Chandonneove žrtve. Samo je u slučaju njezina ubojstva bila pronađena sjemena tekućina. U novijim Jean-Baptisteovim ubojstvima, onima u Richmondu, žrtve su bile gole samo od struka prema gore, a nije pronađena sjemena tekućina, samo slina. Taje činjenica dovela do zaključaka, djelomično zasnovanih na analizi DNK, daje mreža Chandonneovih gusto tkanje organiziranog kriminala, smišljenog zbog zarade i nasilnih zastranjenja počinjenih iz sadističke zabave. Jean-Baptiste i Jay Tallev uživali su u svom neprofitnom sportu. U seksualnom ubojstvu Sušan Pless dvojica su se braće udružila, šarmantni Jay zaveo je i silovao Sušan, a onda je predao svom ogavnom, impotentnom blizancu. Lucy, Bergerova i Manham promatraju zvučne spektrograme na računalnom zaslonu. Iako analiza glasa nije egzaktna znanost, njih je troje uvjereno kako su čovjek koji je ostavio poruku i Jean-Baptiste Chandonne jedna te ista osoba.
– Samo mi je još to trebalo. Bergerova prelazi prstima preko videoekrana, ostavljajući slabašan trag. Prepoznala bih glas tog gada bilo gdje. Tornado. Dobro si to rekla. To je prokleta istina. To kako on razdire živote, a vrag me odnio ako se ne čini da to ponovno radi. Lucy joj je objasnila satelitsko praćenje koje je ukazivalo na neposrednu blizinu njezine zgrade, iako je identifikator poziva pokazao da je poziv obavljen s drugog kraja zemlje, s Odjela Polunsky u Teksasu. Kako da u tome nađemo neki smisao? Bergerova odmahuje glavom. Samo ako postoji neka tehnička greška ili neko drugo objašnjenje koje mi, barem zasad, izmiče. – Ono što je najvažnije, želim pouzdano znati da je Jean-Baptiste Chandonne još uvijek u odjelu za smrtnu kaznu u Teksasu i na rasporedu za injekciju sedmog svibnja, kaže Lucy. – Ma nemoj, mrmlja Manham, neprekidno škljocajući kemijskom olovkom, što je živčana navika koja smeta svima koji ga poznaju. ' i – Zach? Bergerova podiže obrvu, zureći u kemijsku. – Oprostite. On vraća olovku u džep na prsima svoje uštirkane bijele košulje. Ako me vas dvije ne trebate, trebam obaviti nekoliko poziva. Gleda ih obje. – U redu smo. Izvijestit ću te poslije, kaže Lucy. A ako itko zove i traži mene, priča se da nitko ne zna gdje sam. – Nisi spremna izaći i udahnuti zrak? Manham se smiješi. – Nisam. On odlazi. Prigušen zvuk debelo tapeciranih vrata jedva je čujan. – A Rudy? pita Bergerova. Nadam se daje u svom stanu i tušira se ili drijema. Čini mi se da bi i ti trebala raditi to isto. – Ne. Oboje radimo. On je u svom uredu, niže u hodniku, izgubljen u kibernetičkom prostoru. Rudy, ovisnik o Internetu, što je dobro. Ima više pretraživača koji traže po cijelom svemiru nego što u Engleskoj ima vagona podzemne željeznice. – Lucy, da bih dobila nalog za uzimanje uzorka DNK od Chandonnea, kaže Bergerova, moram dokazati opravdani razlog. A snimljeni telefonski razgovor ne samo da nije to, nego nisam sigurna ni koliko želiš da procuri izvan ovog ureda, posebno kad zapravo ne znamo što taj telefonski poziv znači… – Ništa, prekida je Lucy. Toliko, znaš to i sama, želim da procuri iz ureda. Apsolutno ništa. – Neoprostivi grijeh, smiješi se Bergerova, a oči joj dodiruje blaga tuga dok gleda Lucyno strogo, odlučno lice, lice još uvijek glatko i blistavo od mladosti, lice sa senzualno punim usnama boje tamnocrvene zemlje. Ako je istina da ljudi počnu umirati onoga dana kad se rode, onda se čini daje Lucy iznimka. Ona je iznimka od svih ljudskih stvari, često se čini Bergerovoj, i samo iz tog razloga ona se boji da Lucy neće dugo živjeti. Zamišlja njezino privlačno mlado lice i snažno tijelo na stolu za obdukciju od nehrdajućeg čelika, s metkom u mozgu, i ma kako se trudila izbrisati tu sliku iz svoje mašte, ne uspijeva. – Izdaja, pa makar rođena i iz slabosti, neoprostiv je grijeh, slaže se Lucy, zbunjena i uznemirena načinom na koji je Bergerova promatra. Stoje, Jaime? Misliš da odnekud curi? Isuse, to mije najgora noćna mora. Noćna mora s kojom živim. Toga se bojim više nego smrti. Postaje sve zlovoljnija. Ako uhvatim nekoga da otkucava… pa, jedan Juda u ovoj organizaciji i svi smo gotovi. Prema tome, moram biti čvrsta. – Da, čvrsta si ti, Lucy. Bergerova ustaje, jedva pogledavši zarobljene uzorke Chandonneova glasa na ekranu. Ovdje u New Yorku imamo aktivan neriješen slučaj: Susan Pless. I Lucy ustaje, oči su joj usredotočene prema Bergerovoj, predviđa što će ona sljedeće reći. – Chandonne je optužen za njezino ubojstvo, a ti znaš sve razloge zbog kojih sam odustala, smotala šator, odlučila da ga neću tužiti i umjesto toga dopustila Teksasu da ga se dočepa. – Zbog smrtne kazne, kaže Lucy.
67 Njih dvije zastaju uz zvučno izolirana vrata, monitori blistaju, kamere interne televizije u bljeskovima skaču od jedne do druge slike, a mala snažna svjetla namiguju bijelo, zeleno i crveno, kao da su Lucy i Bergerova u pilotskoj kabini svemirskog broda. – Znala sam da će u Teksasu biti osuđen na smrt, a to se i dogodilo. Sedmog svibnja, mrmlja Bergerova. Ali ovdje on nikad ne bi dobio smrtnu kaznu, ne u New Yorku. Gura svoj pisaći blok u aktovku i zatvara je uz škljocaj. Jednog od ovih dana državni će tužitelj možda dopustiti iglu, ali vjerojatno ne za vrijeme mog mandata. Ali, Lucy, pretpostavljam daje sad pitanje želimo li mi da Chandonne umre? I što je još važnije, želimo li da osoba koja je u njegovoj ćeliji na Odjelu Polunskv bude pogubljena, kad ne možemo biti sigurni tko ta osoba jest, sad kad je s nama stupio u kontakt zloglasni Loup-Garou? Bergerova kaže mi, iako se Jean-Baptiste Chandonne nije javio njoj. Koliko Lucy zna, javio se samo njoj, Marinu i Scarpetti: pismima, a sad i telefonskim pozivom koji je, čini se, obavljen na Upper East Sideu, osim ako nisu pogriješili tehnologija ili ljudski programeri. – Nijedan mi sudac neće odobriti nalog da dobijem njegovu DNK, ponavlja Bergerova svojim uobičajenim smirenim, samosvjesnim tonom. Ne bez opravdanog razloga za pretragu. Nabavit ću ga, pokušati ga izručiti New Yorku i suditi mu za ubojstvo Sušan Pless. Na osnovi DNK iz njegove sline, dobit ćemo osudu, usprkos tome što znamo da sjemena tekućina iz njezine vagine nije njegova, nego zapravo pripada Jayu Tallevju, njegovu bratu blizancu. Odvjetnik Chandonneovih, Rocco Caggiano, pokušat će svaki prljavi trik koji se uspije dosjetiti ako ponovno oživimo taj slučaj – takoreći. Lucy izbjegava temu Rocca Caggiana. Na licu joj se ne očitava ništa. Kroz nju ponovno prolaze valovi mučnine. Snagom volje tjera ih da prođu. Neće mipozliti, u mislima naređuje sebi. – U svakom bih slučaju uvela Tallevjevu sjemenu tekućinu među dokaze, a na tom mjestu slučaj postaje nesiguran. Obrana će tvrditi daje Jay Tallev, trenutačno u bijegu, silovao i ubio Sušan, a sve što ja mogu izvan svake sumnje dokazati jest da je Chandonne zagrizao zubima u nju. Ukratko, ubacila se u sudski način, nadajmo se da porota onoga čija je sjemena tekućina neće smatrati važnim, nego da će se užasnuti nad tim što će slina pronađena u ugrizima koji prekrivaju praktički cijelo Susanino tijelo dokazati da ju je Chandonne mučio. Ali ne mogu dokazati da ju je ubio, čak ni da je bila živa kad ju je počeo gristi. – Sranje, kaže Lucy. – Možda bude osuđen. Možda će porotnici povjerovati da je pretrpjela strahovitu fizičku bol, da je ubojica bio podao i okrutan. Moguće je i da dobije smrtnu kaznu, ali ona se u New Yorku nikad ne provodi. Prema tome, ako bude osuđen, vjerojatno će dobiti doživotnu bez mogućnosti uvjetnog puštanja, a onda moramo živjeti s njim, osim ako ne umre u zatvoru. Lucy spušta ruku na kvaku i oslanja se o debelu akustičnu gumenu pjenu. Uvijek sam ga željela mrtvog. – A meni je bilo drago što je završio u Teksasu, odgovara Bergerova. Ali jednako tako želim i njegovu DNK, tako da možemo pouzdano znati da negdje ne luta ulicama, s pogledom na sljedećoj žrtvi… – Koja bi mogla biti jedna od nas, kaže Lucy. – Daj da obavim nekoliko poziva. Prvi je korak da kažem sucu da namjeravam ponovno otvoriti slučaj Sušan Pless i da želim sudski nalog za Chandonneovu DNK. Onda ću stupiti u kontakt s guvernerom Teksasa. Bez njegova odobrenja, Chandonne ne ide nikamo. Znam dovoljno o guverneru Corlevju da očekujem ozbiljnu tvrdoglavost s njegove strane, ali mislim da će me barem saslušati. Njegova se država ponosi time što oslobađa svijet od ubojica. Morat ću se nagoditi s njim. – Ništa im ne pomaže bolje od pravde kad se približe izbori, kaže Lucy cinično dok otvara vrata.
68 Sredinom prijepodneva u Poljskoj, radnik održavanja po imenu George Skrzypek poslan je u sobu 513 hotela Radisson kako bi popravio začepljeni odvod u kadi koji uzrokuje neugodan miris. Kuca na vrata i nekoliko puta viče: Održavanje. Kad nitko ne odgovara, on sam otključava vrata i ulazi, smjesta primjećujući da su se gosti odjavili, ostavivši na krevetu zgužvane plahte umrljane spermom i brojne prazne vinske boce, kao i pepeljare prljave od opušaka na noćnim stolićima. Vrata ormara su otvorena, vješalice na podu, a kad uđe u kupaonicu sa svojom kutijom s alatom, otkriva uobičajen nered, zubnu pastu skorenu na umivaoniku i umrljano zrcalo. U zahodu nije povučena voda, kada je puna prljave vode, a velike muhe pužu po djelomično pojedenoj čokoladnoj bombonijeri, odloženoj na pult pokraj umivaonika. Muhe zuje i zalijeću se u svjetlo iznad zrcala, pa zaranjaju prema Skrzvpekovoj glavi. Svinje. Tako se mnogo ljudi ponaša poput svinja. Navlači velike gumene rukavice i uranja ruke u hladnu, masnu vodu u kadi, pipajući u potrazi za odvodom. Začepljen je grudama duge crne kose. Svinje. Voda počinje otjecati iz kade. On baca mokru, zamršenu kosu u zahod i odmahuje kako bi otjerao muhe od lica, zgađeno ih promatrajući kako plaze po bombonijeri. Skinuvši gumene rukavice, pljeska njima po debelim, crnim, prljavim napastima. Naravno, muhe za njega nisu egzotični insekti, viđa ih na poslu, ali nikad ih nije vidio ovoliko u jednoj prostoriji i ne u ovo doba godine, kad je vrijeme prohladno. Prolazi pokraj kreveta i primjećuje otvoren prozor, tipičan prizor, osobito zimi, jer tako mnogo gostiju puši. Dok pruža ruku kako bi ga zatvorio, primjećuje još jednu muhu kako puzi prozorskim okvirom. Podiže se poput dirižabla i prozuji pokraj njega u sobu. S izvanjskim zrakom dopire i smrad, slabašan miris koji ga podsjeća na ukiseljeno mlijeko ili trulo meso. Gura glavu kroz prozor. Zadah dopire iz sobe koja je odmah zdesna. Soba 511.
69 Automobil je parkiran pokraj sata za parkiranje na Istočnoj 114. ulici u Harlemu, jednu ulicu dalje od restorana Rao. U svom bivšem životu, Benton je mogao dobiti najtraženiji stol kod Raoa zato što je bio iz FBI-a i imao povlašten položaj kod obitelji koja je držala slavan, ako ne i zloglasan talijanski restoran već stotinu godina. Tamo su visjeli mafijaši, a nemoguće je reći tko danas tamo večera. Slavni pohode njegovih nekoliko stolova s kariranim stolnjacima. Murjaci obožavaju to mjesto. Gradonačelnik New Yorka drži se podalje. Benton vjerojatno više nikad neće doći tako blizu Raou kao što je sad, parkiran u ulubljenom crnom Cadillacu koji je kupio za 2500 dolara u gotovini. Uključuje mobitel u otvor upaljača, motor i klima-uređaj rade, vrata su zaključana, njegov pogled nikad ne napušta zrcala dok motri grube ljude koji nemaju pametnija posla nego hodati ulicom u potrazi za nevoljama. Adresa na koju se dostavlja račun za njegov telefon je broj poštanskog pretinca žene iz Washingtona koja ne postoji. Satelitska lokacija mjesta s kojeg Benton obavlja poziv nevažna je i on za dvije minute čuje glas senatora Franka Lorda koji razgovara s članom svog osoblja, nesvjesnim daje senator aktivirao drugi mod svog međunarodnog mobitela, te će sad primati pozive i doslovno prenositi razgovore a da nitko drugi osim njega neće moći ništa otkriti.
Dok je senator uživo svjedočio na televiziji, pogledao je na sat i iznenada zatražio stanku. Ne dodirujući telefon pričvršćen za pojas, pozivatelj – u ovom slučaju Benton – može čuti sve što senator govori. Čuje prigušene korake i glasove. – … najveće svjetsko tijelo za opstrukciju. E pa, nije li to istina, kaže senator Lord koji je uvijek suzdržan, ali nepokolebljiv do krajnjih granica. Prokleti Stevens. – On je od filibustera 7 učinio umjetničku formu, odjekuje drugi muški glas u Bentonovoj slušalici. Kad je Benton na senatorovu mobitelu ostavio poruku s točnim vremenom kad će obaviti ovaj poziv, bilo je to prvi put da je s njim kontaktirao u gotovo godinu dana. Senator Lord zna da Benton sluša, osim ako nije zaboravio ili nije dobio poruku. Sumnje se bore s Bentonovim povjerenjem. Pokušava zamisliti senatora, odjevenog kao i uvijek u izglačana konzervativna odijela, kako se drži uspravno poput generala s četiri zvjezdice. Ali udaljeni jednosmjerni sastanak vjerojatno je još na rasporedu. Senator je otkoracao izvan dometa onoga što se vjerojatno uživo prenosilo na C-SPAN-u. Ne bi to učinio bez vrlo dobrog razloga, a u najmanju bi ruku bila koincidencija daje baš slučajno izašao upravo u vrijeme kad mu je Benton javio da će mu telefonirati u drugom modu. Osim toga, s olakšanjem zaključuje Benton, senator je očito na? mjestio svoj telefon u drugi mod. U suprotnom, Benton ne bi mogao čuti njegov razgovor. Ne budi glup i tako prokleto živčan, kaže on sebi u mislima. Ti nisi glup. Senator Lord nije glup. Saberise. Podsjeća se na to koliko mu nedostaje to što ne može uživo vidjeti svoje stare prijatelje i poznanike. Od toga što čuje glas senatora Lorda, Scarpettina povjerljivog prijatelja, čovjeka koji bi za nju učinio sve, Bentonu se stišće grlo. Grči šake, hvata telefon tako čvrsto da mu zglobovi postaju bijeli. Muškarac, očito pripadnik senatorova osoblja, pita: Mogu li vam donijeti nešto za piće? – Ne sad, kaže senator Lord. Benton primjećuje mišićavog mladića golih prsa kako se opušteno primiče njegovu zahrđalom, ulubljenom Cadillacu, hrpi lima tako skorenoj od temeljne boje da izgleda kao da ima poremećaj pigmentacije. Benton ga otjera pogledom, univerzalnim upozorenjem, i mladić skrene u drugom smjeru. – Neće biti imenovan, gospodine, odgovara član osoblja, nesvjestan činjenice da se svaka njegova riječ prenosi u Nokijin mobitel u Harlemu. – Ja sam uvijek veći optimist od tebe, Jeff. Stvari se mogu preokrenuti i iznenaditi te, kaže senator Lord, predsjednik Odbora za pravosuđe i najmoćniji političar u saveznim snagama za provođenje reda i zakona, jer on nadzire financiranje, a sve je vezano uz financiranje, čak i rješavanje najgnusnijih zločina. – Želim da odeš nazvati Sabata. Senator Lord misli na Dona Sabata, direktora FBI-a. Uvjeri ga da će dobiti sve što mu je potrebno za svoju novu jedinicu za kibernetički zločin. – Da, gospodine. Član osoblja zvuči iznenađeno. Pa, uljepšat ćete mu dan. – On je učinio sve kako treba, a potrebna mu je moja pomoć. – Nisam siguran da se slažem s vama, predsjedniče, u smislu da imamo i neke druge prilično važne teme, a ovo će pokrenuti mnogo… – Hvala ti što ćeš se pobrinuti za to, sreže ga senator Lord. Moram se vratiti tamo unutra i natjerati one idiote da misle na ljude, umjesto na proklete igre političke moći. – I kažnjavanje. Ima i onih koji vas ne vole previše.
7 Zastupnik oporbe koji različitim metodama ometanja blokira donošenje zakona i akata u parlamentu ili kongresu.
Senator se smije. To znači da barem nešto radim kako treba. Pozdravi mi Sabata, reci mu da se stvari sad dobro kreću, da se radi na tome. Razuvjeri ga, znam da je bio uznemiren. Ali sad zaista moramo biti marljivi, više nego ikad dosad. Linija se prekida. Za nekoliko sati, novac će biti prebačen na razne račune Njujorške banke na uglu Avenije Madison i Šezdeset treće ulice, a Benton može početi podizati gotovinu bankovnim karticama izdanima na druga izmišljena imena.
70 U LUCYNU UREDU, SVJETLO NA RAČUNALU POČINJE BLJESKATI. Novost se proširila novinskim agencijama. Zloglasni parničar Rocco Caggiano je, kako se čini, počinio samoubojstvo u hotelu u Poljskoj, a njegovo je tijelo pronašao radnik održavanja koji je primijetio da iz jedne od soba dopire gadan smrad. – Kako, dođavola… Lucy udara tipku kako bi deaktivirala bljeskavo svjetlo. Klikne mišem naprint. Pretraživači su njezina specijalnost i cijela je gomila njih bila posvećena pronalaženju bilo kakve informacije koja bi mogla biti povezana s Roccom Caggianom. Ima ih mnogo. Rocco je volio čitati o sebi, bio je pohlepan za vijestima i svaki put kad bi Lucy pretražila neki članak o njemu ili klijentu kojega je zastupao, osjetila bi nelagodu kakvu nikad prije nije iskusila. Ne uspijeva prikupiti dovoljno samokontrole da prestane zamišljati Rudvja kako pomaže Roccu da se ustrijeli u glavu. Prema gore. Cijev treba biti uprta prema gore. Štos koji joj je odala njezina teta Kay, čiju reakciju, bude li saznala što su učinili Rudy i njezina predraga nećakinja, Lucy ne može ni zamisliti. – Nije prošlo ni četrdeset osam sati? Rudy se naginje preko njezina ramena, dah na njezinu vratu miriše na žvakaću gumu s okusom cimeta, kojom voli pucketati kad nije u javnosti. – Čini se da nam je sreća u Sczcecinu i dalje loša. Zahvaljujući radniku održavanja i začepljenom odvodu. Lucy nastavlja čitati izvještaj agencije Associated Press. Rudy sjeda do nje i naslanja se laktom na stol, a bradom na dlan. Podsjeća je na dječaka koji je upravo izgubio svoju prvu školsku bejzbolsku utakmicu. – Nakon sveg onog planiranja. Jebiga. Što sad? Jesi li izvukla mrtvozornikovo izvješće? Isuse, nemoj mi reći daje na poljskom. – Čekaj malo. Samo da se maknem odavde… Klikovi mišem. U nešto drugo… obožavam Interpol… Posljednja je postaja vrlo poseban klijent, jedna od onih tvorevina koje se smatraju dijelom masivne Interpolove međunarodne mreže. Za tu povlasticu Lucy mora proći sigurnosno odobrenje, naravno, i plaćati godišnju pretplatu istog iznosa kao i neka omanja zemlja. Ona pretražuje i izvještaji o smrti Rocca Caggiana za nekoliko su sekundi na ekranu. Policijsko izvješće i izvještaj o obdukciji prevedeni su s poljskog na francuski. – Oh, ne, kaže Lucy s uzdahom, dok se okreće na stolcu i podiže pogled prema Rudyju. Kako tvoj francuski? – Znaš kakav mije francuski. Ograničen na moj jezik. – Tako si prost. Kao kompjuter koji može obavljati samo jednu zadaću. Vi dečki, samo vam je jedno na pameti. – Ne mislim ja uvijek samo na jednu stvar. – Imaš pravo. Ispričavam se. Ti misliš na jednu stvar, samo to činiš dva, tri, milijun puta dnevno.
– A vi, mamouzelle Farinelli? O, Bože, tvoj francuski je očajan. Ona baca pogled na sat, prekrasan Breitling od titana, koji uključuje i prijenosni lokator za hitne slučajeve, odnosno PLS. – Mislio sam da tu stvar smiješ nositi samo kad letiš. Rudy kucne po njezinu satu. – Ne diraj ga. Eksplodirat će, zadirkuje ga ona. On i dalje drži njezinu ruku, proučava sat, mršti se nad svijetlom plavom površinom, naginje glavu malo na jednu, malo na drugu stranu, praveći se daje glup. Lucy se počinje smijati. – Jednog od ovih dana odvrnut ću ovu veliku ručku – on ponovno kucne po njezinu satu, još je držeći za ruku – i izvući antenu do kraja. A onda ću dati petama vjetra… Lucyn mobitel vibrira i ona ga izvlači iz futrole za pojasom. – I umrijeti od smijeha kad se ovamo uz grmljavinu sjure Obalna straža i F-15s… – Da, javlja se ona neotesano na telefon. – Tako se lijepo ponašaš prema ljudima, šapće joj Rudy u uho. Ako umrem, hoćeš li se udati za mene? Šum je na drugoj strani linije jak. Tko je to? pita ona glasno. Ne čujem vas. Sum se pojačava. Lucy sliježe ramenima i prekida razgovor. Ne prepoznajem broj, a ti? Podiže telefon i pokazuje Rudvju broj s kojega ju je maloprije netko nazvao. – Ne. Devet-tri-šest…? Koji je to pozivni? To je barem lako saznati. Nisu potrebni posebni pretrazivaci ili Interpol da bi se utipkao telefonski broj i saznalo čiji je. Lucy se spaja na Google. Ime koje se pojavljuje na ekranu je Odjel Polunsky, Teksaški odjel za kriminalističko pravosuđe. Uključenje i zemljovid. – Nisi mi odgovorila na pitanje, Rudy još uvijek koketira, ali posve svjestan važnosti poziva iz Odjela Polunsky. – Zašto bih se udala za tebe ako si mrtav? mrmlja ona, jedva ga slušajući. – Zato što ne možeš živjeti bez mene. – Ne mogu vjerovati. Ona pilji u ekran. Dođavola, što se događa? Reci Zachu da nazove moju tetu, da provjeri je li na sigurnom. Neka joj kaže kako postoji mogućnost daje Chandonne na slobodi. Prokletstvo! On se zajebava s nama! – Zašto je ti sama ne nazoveš? Rudy se zbunio. To se govno zajebava s nama! Oči joj plamte. Zašto ti ne nazoveš Scarpettu? ponovno pita Rudy. Lucy se u trenutku otrijeznila. – Sad ne mogu razgovarati s njom. Jednostavno ne mogu. Gleda ga. Kako si ti? – Grozno.
71 Benton nije nazvao zemaljsku liniju, jer nije htio da nečujan razgovor bude snimljen. Tehnička sredstva koja Lucy najvjerojatnije ima i bez kojih ne može živjeti ne bi uključivala mobitel koji automatski snima razgovore uživo, osobito zato što vrlo malo ljudi ima broj njezina mobitela, a oni koji ga imaju nisu od onih koje bi ona potajno snimala. Taj je manevar jednostavniji od onog posljednjeg i nema rizika da će Lucy moći pokrenuti analizu glasa kako bi dešifrirala što ima reći Jean-Baptisteov besmisleni snimljeni glas, a to je ništa. Benton je jednostavno preklopio odlomke Jean-Baptisteova snimljenog glasa sa statičkim šumom, kako bi se dobio dojam da osoba pokušava govoriti, ali se nalazi na vrlo lošem mjestu. Zacijelo je već ušla u trag pozivu – baš kao i prethodnom – i otkrila da je došao s Odjela Polunskv. Neće imati satelitskih mogućnosti, jer je nejasni poziv završen, izgubljen u svemiru – i opet zato što Benton nije nazvao nijednu od njezinih uredskih linija.
Bit će ljutita. Kad postane dovoljno razdražena, ništa je ne može zaustaviti. Jean-Baptiste Chandonne zajebava se s njom. To će ona pomisliti, a Benton poznaje Lucy dovoljno dobro da može biti siguran kako je počinila tu pogrešku da mrzi Chandonnea. Mržnja ometa jasno razmišljanje. Pitat će se kako je moguće daje Chandonne zove i iz Odjela Polunskv i iz New Yorka, ako se može vjerovati njezinoj satelitskoj tehnologiji. Na kraju, Lucy uvijek vjeruje svojoj tehnologiji. Drugi poziv iz Odjela Polunsky i sad će početi vjerovati, ozbiljno vjerovati, da Chandonne ima telefon pridružen adresi Teksaškog odjela za kriminalističko pravosuđe. Samo je jedan udah udaljena od toga da povjeruje kako je Jean-Baptiste Chandonne pobjegao. Scarpetta će odlučiti da se mora s njim sastati licem u lice, iza zaštitnog stakla, u Odjelu Polunsky. Chandonne će odbiti vidjeti bilo koga drugoga, na što ima pravo. – Da, Kay, da. To je za tebe. Molim te. Suoči se s njim prije nego što bude prekasno. Pusti ga da govori! Benton postaje izbezumljen. – Baton Rouge, Lucy! , – Chandonne je rekao Baton Rouge, Lucy! – Slušaš li me, Lucy?
72 Jean-Baptiste Chandonne ne treba radio s dipolnom antenom da bi saznao najnovije vijesti. – Hej, Dlakavi! urla Zvijer. Jesi čuo? Pretpostavljam da nisi, budući da nemaš jebeni radio, kao ja. Znaš što? Znaš što sam upravo čuo? Tvoj odvjetnik je zagrizao metak u Poljskoj. Jean-Baptiste pažljivo pomiče pero, rukom vještom poput kirurgove, prelazeći preko riječi u redu za smrtnu kaznu i u prvom redu života. Prelazi jagodicama prstiju preko udubina na bijelom papiru dok sastavlja pismo Scarpetti, pismo koje će joj poslati njegov odvjetnik za kojega je upravo saznao da je navodno mrtav. Ako je Rocco mrtav, Jean-Baptiste prema toj činjenici ne osjeća ništa, ali je znatiželj an j e li ta smrt važna, ili tek nasumičan samoubilački hir koj i je odnio Rocca. Vijest o samoubojstvu proizvodi silovitu buku uobičajenih prostaštava, okrutnih primjedaba i pitanja. Informacije. U odjelu za smrtnu kaznu, informacije su dragocjene. Svaka novost koja se može čuti proždire se. Muškarci su izgladnjeli za glasinama, tračevima, informacijama. Prema tome, ovo je za njih veliki dan. Nitko od zatvorenika nikad nije upoznao Rocca Caggiana, ali kad god se na vijestima spominjalo JeanBaptisteovo ime, bio je spomenut Rocco i obrnuto. Jednostavna dedukcija dovoljna je da Jean-Baptiste prihvati kako je Roccova smrt zanimljiva medijima samo zato što je zastupao zloglasnog Jean-Baptistea, znanog kao Loup-Garou, znanog kao Dlakavi, znanog kao Mini Kurčić i Vukodlak i oh… Kako je glasio novi pridjev koji je Zvijer – uvijek duhovita Zvijer – smislila ranije jutros? STIDNI Neprijatelj Broj Jedan. Zapisao je to na presavijenom papiriću koji je netko ukliznuo pod Jean-Baptisteova vrata, zajedno sa stidnom dlakom, dlakom koja je pripadala Zvijeri. Jean-Baptiste pojeo je pisamce, kušajući riječi, te ispuhnuo stidnu dlaku kroz svoj rešetkasti prozor. Odlelujala je na pod pred njegovom ćelijom. – Da sam ja bio Vukodlakov odvjetnik, i ja bih se ubio! izvikuje Zvijer. Smijeh i bang, bang, zatvorenici udaraju o svoja čelična vrata. Začepite! Dođavola, što se ovdje događa?
Urnebes ne traje dugo. Zatvorski čuvari smjesta ponovno uspostavljaju mir i red u zatvorenom odjelu, a par smeđih očiju pojavljuje se na rešetkastom prozoru Jean-Baptisteovih vrata. Jean-Baptiste osjeća nisku energiju uperenog pogleda. Nikad ne uzvraća pogled.
73 – Trebaš telefonirati, Chandonne? pita glas koji pripada očima. Tvoj odvjetnik je mrtav, počinio je samoubojstvo. Našli su mu tijelo u hotelskoj sobi u nekom poljskom gradu koji ne mogu izgovoriti. Izgleda kao daje već dulje bio mrtav. Ubio se zato što je bio bjegunac. Ne čudi me što je tebe zastupao kriminalac. To je sve što znam. Jean-Baptiste sjedi na svom ležaju, prelazi preko riječi na bijelom papiru. Tko ste vi? – Čuvar Duck. – Monsieur Canard 8? Coin-coin. To je na francuskom kva-kva, monsieur Duck. – Želiš telefonirati ili ne? Ne, merci. Čuvar Duck nikad nije siguran kako opisati ili definirati istančanosti koje potpaljuju njegovu ljutnju svaki put kad Jean-Baptiste progovori, ali posljedica je osjećaj podcijenjenosti i nemoći, kao da je mutant-ubojica superioran i ravnodušan prema smrtnoj kazni i onima koji nad njim imaju potpuni nadzor. Vukodlak uspijeva natjerati čuvara Ducka da se osjeća tek kao sjena u uniformi. Veseli se JeanBaptisteovu pogubljenju i žali što ne može biti bolno. – Tu imaš pravo. No mercy 9 je upravo ono što će tvoje dupe dobiti za deset kratkih dana, grubo mu odvraća čuvar Duck. Zao mi je što si je tvoj odvjetnik prosvirao mozak i istrunuo u hotelskoj sobi. Vidim da si ti zaista slomljen zbog toga. – Laži, odgovara Jean-Baptiste dok ustaje s kreveta i prilazi vratima, ovijajući prste s dugim kovrčicama blijede, mekane dlake oko rešetaka na sitnom prozoru. Njegovo karnevalsko lice ispunjava prostor i straši stražara Ducka koji se gotovo uspaničio zbog velike blizine njegova tri centimetra dugog, prljavog nokta na palcu – jedinog nokta koji, iz nekog razloga, Jean-Baptiste nikad ne podrezuje. – Laži, ponavlja Jean-Baptiste. Uvijek je teško razabrati kamo su uperene njegove asimetrične oči i koliko vide, a dlaka koja mu pokriva čelo i vrat i koja u pramenovima viri iz njegovih ušiju ispunjava čuvara Ducka strahom. – Odmakni se. Prokletstvo, smrdiš gore od psa koji se kotrljao u izlučini neke strvine. Odrezat ćemo ti taj prokleti nokat na palcu. – Moje je zakonsko pravo da puštam nokte i dlake na tijelu, odgovara tiho Jean-Baptiste, s razjapljenim osmijehom koji podsjeća čuvara na ribu široko otvorenih usta. Zamišlja te široko razmaknute, šiljaste dječje zube kako paraju žensko meso, zagrizaju dojke kao zubi izbezumljenog morskog psa, dok dlakave šake drobe lijepa lica u kašu. Chandonne je ciljao samo na prelijepe, uspješne žene sa seksi tijelima. Ima fetiš velikih grudi i bradavica što, prema forenzičnom psihologu koji povremeno dolazi u zatvoreni odjel, ukazuje na opsesiju dijelovima tijela koja tjera JeanBaptistea da upravo njih razara. – Za neke kriminalce, to su cipele i stopala, objasnio mu je za kavom forenzični patolog, prije možda mjesec dana. 8 Engleska riječ duck i francuska riječ canard znače patak. 9 Još jedna igra riječima; franc. No, merci – Ne, hvala i engl. No mercy – Bez milosti, slično se izgovaraju.
– Da, za to s cipelama znam. Luđaci provale u kuću i ukradu nekoj ženi cipele. – Događa se češće nego što biste mogli očekivati. Cipela sama po sebi seksualno uzbuđuje prekršitelja. Vrlo često on osjeća potrebu da ubije ženu koja nosi fetiš ili čiji je dio tijela fetiš. Mnogi su serijski ubojice počeli kao provalnici fetišisti, ulazili u kuće, krali cipele, donje rublje, ostale predmete koji im seksualno nešto predstavljaju. – Dakle, kad je bio dlakavo malo dijete, Vukodlak je vjerojatno krao grudnjake. – Vrlo lako moguće. U svakom slučaju, u kuće provaljuje s lakoćom, a to je dosljedno slici serijskog provalnika koji je napredovao do serijskog ubojice. Problem s fetišističkim provalama je u tome što žrtva vrlo često pojma nema da joj je u stan provaljeno i da je nešto odneseno. Koliko bi žena, kad ne može pronaći cipelu ili čak nekoliko cipela, ili donje rublje, pretpostavilo da im je u kući bio provalnik? Čuvar Duck slegnuo je ramenima. Moja žena gotovo nikad ne može pronaći ono što traži. Trebali biste vidjeti njezin ormar. Ako netko ima fetiš cipela, onda je to Sally. Ali nije baš da čovjek može nekoj ženi provaliti u kuću i odšetati s dojkom. Pa, pretpostavljam da se neki od njih pale na komadanje tijela. – To je jednako kao i s bojom kose, bojom očiju ili bilo čim sličnim. Prijestupnik ima fetiš u vezi s onim što ga seksualno uzbuđuje i što u nekim slučajevima izaziva porast sadističke potrebe da se taj fetiš uništi. Sto je, u ovom slučaju, žena s grudima veličine i oblika koje su fetiš Jean-Baptisteu Chandonneu. Čuvar Duck djelomično to razumije. I on voli grudi. Nastrano ga, sramotno uzbuđuju slike, čak i one nasilne.
74 Odzvanjanje čuvarovih koraka na željeznom mostiću blijedi. Jean-Baptiste ponovno se smješta na krevet, s hrpom čistog bijelog papira na krilu. Kucne perom i sastavlja još jednu poetsku frazu, odmotavši je iz svog jedinstvenog uma kao blistavu crvenu zastavu koja leluja u ritmu njegova pera. Iz duše mu se prelijeva poezija. Ukalupljivanje riječi u slike i duboke misli koje se zajedno stapaju u savršenom ritmu tako je lako, bez ikakva napora. Stapanje u savršenom ritmu. Stalno iznova prelazi perom preko svoje otmjene kaligrafije, čvrsto pritišćući vrh pera. Zajedničko kotrljanje u savršenom ritmu. To je bolje, misli on, ponovno kuckajući perom o papir, u ritmu sa svojim unutrašnjim ritmom. Kuc-kuc, kuc-kuc, kuc-kuc. Može ga usporiti ili ubrzati, oslabjeti ili pojačati, ovisno o glazbi krvi koju pamti od svakog ubojstva?? – Stapanje, počinje on iznova. Mais non. Sve se zajedno kotrlja u savršenom ritmu. Mais non. Kuc, kuc perom. – Dragi Rocco, odlučuje Jean-Baptiste napisati. Nisi se usudio spomenuti Poljsku pogrešnoj osobi, u to mogu biti siguran. Prevelika si kukavica. Kuc, kuc, kuc. – Ali tko? Možda Jean-Paul, piše on svom mrtvom odvjetniku. Kuc kuc kuc kuc kuc kuc kuc… – Hej, Dlakavi! Uključio sam radio, urla Zvijer. Ohhhh, kakva šteta što ne možeš čuti. Znaš što? Opet pričaju o tvom odvjetniku. Još jedna mala, majušna nova vijest. Ostavio je pismo, vidiš? Napisao je da gaje to što si mu ti klijent jednostavno ubilo. Kopčaš? – Začepi, Zvijeri.
– Nabavi si život, Zvijeri. – Fore su ti bez veze, čovječe. – Želim pušiti! Za koji mi kurac ne daju da pušim! – To ti je loše za zdravlje, čovječe. – Pušenje će te ubiti, ti glupo govno. Piše ti lijepo na kutiji.
75 Atkinsova dijeta savršeno odgovara Lucy, jer nikad nije bila luda za slatkišima i ne smeta joj preskočiti kruh i tjesteninu. Najopasnije u čemu sebi popušta jesu pivo i vino, a od obojega se suzdržava u apartmanu Jaime Berger na Central Park Westu. – Neću te siliti, kaže Bergerova, vraćajući bocu sivog pinota na najvišu policu hladnjaka u svojoj prelijepoj kuhinji s ormarićima od kestena i granitnim radnim površinama. I meni bi bilo bolje bez toga. Kako stvari stoje, jedva da se više ičeg sjećam. – A meni bi bilo bolje kad bi ti tu i tamo ponešto zaboravila, kaže Lucy. Bilo bi mi bolje i da sama zaboravim. Posljednji je put posjetila Bergerovu u stanu prije najmanje tri mjeseca. Jaimein se muž napio i ubrzo su se on i Lucy dograbili, sve dok Bergerova nije zamolila Lucy da ode. – Zaboravljeno je, kaže Bergerova s osmijehom. – Nema ga, zar ne? provjerava Lucy. Obećala si daje u redu ako dođem. – Bih lija tebi lagala? Pa… zadirkuje je Lucy. Na trenutak, njihov vedri razgovor u suprotnosti je s užasom tog događaja. Nikad prije Bergerova nije iskusila takav ispad tijekom nečeg što je trebalo biti civilizirano druženje. Uistinu se zabrinula da će se Lucy i njezin suprug potući. Lucy bi pobijedila. – On me mrzi, kaže Lucy, izvukavši omot presavijenog papira iz stražnjeg džepa svojih odrezanih traperica. Bergerova ne odgovara dok toči mineralnu vodu u dvije visoke pivske čaše i odlazi opet do hladnjaka po zdjelu svježe narezanih kriški limete. Čak i kad je sportski odjevena u meku, bijelu pamučnu trenirku i čarape, kao sad, sve je samo ne opuštena. Lucy se počinje vrpoljiti, gura papir natrag u džep. Jaime, misliš li ti da ćemo se nas dvije ikad moći opustiti jedna uz drugu? Nije bilo isto… – Pa, zapravo i ne može biti isto, zar ne? Bergerova za život zarađuje kao tužiteljica. Muž joj je muljator nekretninama, prema Lucvnu mišljenju možda jednu recku razvijeniji od Rocca Caggiana. – Ozbiljno. Kad se on vraća kući? Jer ako se vraća uskoro, ja odlazim, kaže Lucy i zuri u nju. – Ne bismo sad bile ovdje da se on uskoro vraća. Na sastanku je u Scottsdaleu. U Scottsdaleu u Arizoni. U pustinji. – S gmazovima i kaktusima. Tamo i pripada. – Prestani, Lucy, kaže Bergerova. Moj loš brak nije ni u kakvoj vezi sa svim odvratnim muškarcima koje je tvoja majka pretpostavila tebi kad si bila mala. Već smo to prošle. – Samo ne razumijem zašto… – Molim te, nemoj ulaziti u to. Prošlost je prošlost. Bergerova uzdiše, vraća bocu San Pellegrina u hladnjak. Koliko ti to puta moram ponoviti? – Da, prošlost je prošlost. Pa, nastavimo s onim što jest važno.
– Nikad nisam rekla da to nije bilo – da nije važno. Bergerova nosi njihova pića u dnevnu sobu. Daj, dođi. Tu si. Drago mije što si tu. Pa neka onda bude sve u redu, može? Prozor gleda na rijeku Hudson i nalazi se na strani zgrade koja se smatra manje privlačnom od prednje strane koja gleda na park. Ali Bergerova voli vodu. Voli gledati brodove za krstarenja kako pristaju. Da je željela stabla, bezbroj je puta rekla Lucy, ne bi se potrudila živjeti u New Yorku. – Lijep pogled. Nije loše za jeftiniju stranu zgrade, kaže Lucy. – Nemoguća si. – To znam, odgovara Lucy. – Kako li te trpi jadni Rudy? – To ne znam. Pretpostavljam da obožava svoj posao. Lucy se pruža na kauču od nojeve kože, prekriženih golih nogu, njezini mišići govore vlastitim jezikom, odgovaraju na pokrete i živce dokona nastavlja živjeti, jedva svjesna svog izgleda. Njezino je vježbanje ovisnost, oslobađanje od demona.
76 Jean-Baptiste se proteže na tankom vunenom pokrivaču koji svake noći natapa znojem. Oslanja se o tvrd, hladan zid. Zaključio je da Rocco nije mrtav. Jean-Baptiste ne nasjeda na još jednu manipulaciju, iako nije siguran kakva bi mogla biti svrha te manipulacije. Ah, naravno, strah. Zacijelo iza ove laži viri njegov otac. Upozorava Jean-Baptistea da su patnja i smrt nagrada za izdaju, pa makar izdajnik bio i sin moćnog monsieura Chandonnea.
Upozorenje. Jean-Baptisteu bi bilo pametnije da sad, kad zna da će umrijeti, ne progovori. Ha. Svakoga sata svakoga dana neprijatelj pokušava natjerati Jean-Baptistea da pati i umre. Nemoj progovoriti. Hoću, ako mi se bude htjelo. Ha! To sam ja, Jean-Baptiste, koji vladam smrću. Jednostavno bi se mogao ubiti. Za nekoliko minuta mogao bi usukati plahtu i vezati je oko svog vrata i oko noge čeličnog kreveta. Ljudi su pogrešno obaviješteni o vješanju. Nije potrebna visina, samo položaj – na primjer, sjesti prekriženih nogu na pod i svom se težinom nagnuti naprijed, na taj način izazivajući pritisak na krvne žile. Nesvjestica dolazi za nekoliko sekundi, potom i smrt. Strah ga ne bi ni dodirnuo i kad bi htio skončati svoj biološki život, najprije bi ga nadišao, a njegova bi duša upravljala svime što bi činio od te točke dalje. Jean-Baptiste neće na taj način završiti svoj biološki život. Pred njim je isuviše toga čemu se raduje i on s veseljem napušta svoju malu ćeliju u odjelu za smrtnu kaznu, te prenosi svoju dušu u budućnost, gdje sjedi iza pleksiglasa i zuri u liječnicu Scarpettu, gladno upija cijelo njezino biće, ponovno proživljava to kako je briljantno, na prevaru ušao u njezin ljupki dvorac i podigao malj da joj zdrobi glavu. Ona si je uskratila ekstazu. Uskratila ju je i Jean-Baptisteu, lišivši ga svoje krvi. A sad će mu doći, ponizna i s ljubavlju, shvaćajući što je učinila, svu ludost toga, radost koju je sebi uskratila kad ga je još više unakazila i spalila mu oči formalinom, kemikalijom mrtvih. Scarpetta ju je pljusnula u Jean-Baptisteovo lice. Zla gaje tekućina nakratko demagnetizirala i bol gaje, na jedan kratak trenutak, prisilila da proživi pakao života samo u svom tijelu.
Madame Scarpetta provest će vječnost obožavajući njegovo uzvišenije stanje. Njegovo više biće upravljat će svojom nadmoći nad drugim ljudskim bićima diljem svemira, kao stoje napisao Poe pod pseudonimom Gospodina iz Philadelphije. Naravno daje anonimni autor Poe. Nevidljivi agens koji je izvantjelesni Poe pohodio je Jean-Baptistea tijekom delirija, kad je bio vezan u bolnici u Richmondu. Poe je odrastao u Richmondu. Njegova duša još uvijek tamo boravi. Poe je rekao Jean-Baptisteu: Čitaj moje nadahnute riječi i bit ćeš neovisan o intelektu koji ti više neće biti potreban, prijatelju moj. Pokretat će te sila i više te neće ometati bol i unutrašnji osjeti. Stranice 56 i 57. Svršetak Jean-Baptisteova ograničenog marša razboritih moći. Neće više biti bolesti i čudnovatih boljki. Nutarnji glas i veličanstvena blistavost. Tko je tamo? Jean-Baptisteova dlakava ruka pomiče se brže ispod pokrivača. Snažniji se zadah diže iz njegova obilnog znojenja i on vrišti od frustriranog bijesa.
77 LUCY IZVLAČI PRESAVIJENE PAPIRE IZ STRAŽNJEG DŽEPA DOK Bergerova sjeda do nje na kauč. – Policijska izvješća, nalazi obdukcije, kaže joj Lucy. Bergerova uzima računalne ispise od nje i prelazi ih pomno, ali brzo. Bogati američki odvjetnik, često poslovno u Szczecinu, često odsjedao u Radissonu. Čini se da se ustrijelio u desnu sljepoočnicu, pištoljem malog kalibra. Odjeven, izvršio veliku nuždu po sebi, razina alkohola u krvi 0.26. Ona podiže pogled prema Lucy. – Za cugera kakav je on bio, kaže Lucy, to vjerojatno nije bilo ništa. Bergerova čita dalje. Izvješća idu u pojedinosti, primjećuju fekalijama umrljane hlače od kašmira, gaće i ručnike, praznu bocu šampanjca, napola praznu bocu votke. – Čini se da mu je pozlilo. Da vidimo, nastavlja Bergerova, dvije tisuće četiristo američkih dolara u gotovini, u čarapi, u najdonjoj ladici komode. Zlatni sat, zlatni prsten, zlatni lanac. Nema dokaza o pljački. Nitko nije čuo hitac, ili bar nitko nije prijavio da gaje čuo. Dokazi o obroku. Odrezak, pečeni krumpir, koktel od škampa, čokoladni kolač, votka. Netko – ne mogu izgovoriti ime – tko radi u kuhinji, čini se, misli ali nije siguran, da je Rocco naručio poslugu u sobu oko osam navečer, dvadeset šestoga. Podrijetlo boce šampanjca nije poznato, ali se radi o vrsti koju hotel poslužuje. Na boci nema otisaka prstiju, osim onih Rocca Caggiana… Soba je pretražena zbog otisaka, pronađen je jedan spremnik streljiva – na njemu i na pištolju otisci. I opet Roccovi. Na rukama su mu pronađeni tragovi baruta, bla, bla, bla. Bili su temeljiti. Podiže pogled prema Lucy. Nismo još prošle ni pola policijskog izvješća. – Što je sa svjedocima? pita Lucy. Itko sumnjiv… – Ne. Bergerova stavlja jednu stranicu iza druge. Obdukcija… uh… bolest srca i jetre, zašto nisam iznenađena? Ateroskleroza, i tako dalje, i tako dalje. Rana od metka, kontakt s pougljenjenim razderanim rubovima, nije istočkana. Smrt je nastupila odmah – to bi izludilo tvoju tetu. Znaš kako mrzi kad netko kaže da je osoba umrla odmah. Nitko ne umire odmah, zar ne, Lucy? Bergerova gleda preko ruba svojih naočala za čitanje i susreće Lucyn pogled. Misliš daje Rocco umro za nekoliko sekundi, minuta, možda za jedan sat? Lucy joj ne odgovara. – Tijelo mu je pronađeno u devet i petnaest ujutro, dvadeset osmog travnja… Bergerova je upitno promatra. Tad je bio mrtav manje od četrdeset sati. Ni dva dana. Mršti se. Tijelo je pronašao.. . ne mogu izgovoriti njegovo ime, tip iz održavanja. Tijelo u stanju uznapredovalog raspadanja. Zastaje. Inficirano
ličinkama. Nakratko podiže pogled. To je vrlo uznapredovalo raspadanje za nekoga tko je mrtav tako kratko vrijeme u nečemu što meni zvuči kao razmjerno prohladna prostorija. – Prohladna? Piše li negdje temperatura prostorije? Lucy krivi vrat kako bi pogledala na ispis koji ne zna prevesti. – Piše daje prozor bio lagano otvoren, temperatura u sobi dvadeset stupnjeva, iako je termostat bio namješten na dvadeset tri stupnja, ali vrijeme je bilo hladno, temperatura tijekom dana ispod dvadeset stupnjeva, tijekom noći oko trinaest stupnjeva. Kiša… Mršti se. Moj francuski je zahrdao. Hmmm. Ne sumnja se u ubojstvo. Ništa se neuobičajeno nije dogodilo u hotelu te večeri kad je Rocco Caggiano naručio poslugu u sobu, navodne večeri, ako je tip koji prima narudžbe dobro zapisao datum. Hmmm. Pogledom prelazi preko teksta. Prostitutka je napravila scenu u predvorju. Tu je njezin opis. Zanimljivo. Rado bih uzela njezinu izjavu. Bergerova podigne pogled. Oči joj se zadržavaju na Lucy. – Pa, kaže ona na način koji uznemiruje Lucy, svi mi znamo kako zbunjujuće može biti vrijeme smrti. A čini se da policija nije sigurna u vrijeme i datum Roccove, da tako kažem, posljednje večere. Čini se da hotel u računalu ne bilježi poslugu u sobi. Naginje se naprijed u svom naslonjaču, a na licu joj je izraz koji je Lucy već vidjela i koji je prestravljuje. – Da nazovem tvoju tetu u vezi s vremenom smrti? Hoćeš da nazovem našeg dobrog prijatelja, detektiva Marina i zatražim njegovo mišljenje o bučnoj prostitutki u predvorju? Opis u ovom izvještaju pomalo nalikuje na tebe. Samo, bila je strankinja. Možda Ruskinja. Bergerova ustaje s kauča i primiče se bliže prozorima, gledajući kroz njih. Počinje odmahivati glavom i prolaziti prstima kroz kosu. Kad se okrene, oči su joj prevučene zaštitnom zavjesom koju drži navučenu praktički cijeloga dana. Razgovor s tužiteljicom je počeo.
78 LUCY BI JEDNAKO TAKO MOGLA BITI ZATVORENA U KONFERENcijskoj dvorani na četvrtom katu ureda njujorškog državnog tužitelja i gledati kroz prasne prozore na stare zgrade u centru grada koje pritišću sa svih strana, dok Bergerova pijucka svoju crnu kavu iz papirnate čaše čiji je rub urešen grčkim meandrom, onako kako je činila tijekom svakog razgovora kojem je Lucy prisustvovala. A promatrala je mnogo njih, iz mnogo različitih razloga. Poznaje zvuk i osjeća kako je to kad Bergerova mijenja brzine. Prisno je upoznata s modulacijama i okretajima Jaimeina motora dok ona prati, pretječe ili frontalno udara prijestupnika ili lažljivog svjedoka. Sad je moćna mašinerija usmjerena prema Lucy, a ona je istodobno i skamenjena i osjeća olakšanje. – Upravo si bila u Berlinu, gdje si unajmila crni Mercedes sedan, kaže Bergerova. Rudy je bio s tobom na povratnom letu za New York – barem pretpostavljam da je Frederick Mullins, navodno tvoj suprug, zapravo bio Rudy koji je sjedio pokraj tebe najprije na Lufthansinu, a onda i na letu British Airwaysa? Hoćete li me pitati odakle to znam, gospodo MullinsV – Grozan pseudonim. Jedan od najgorih. Lucy osjeća kako se lomi. Barem što se imena tiče. Mislim… Nasmije se, iako to nije primjereno. – Odgovori mi na pitanje. Pričaj mi o toj gospođi Mullins. Zašto je išla u Berlin? Lice Bergerove je metalno, oči joj odražavaju ljutnju rođenu iz straha. Imam osjećaj da je priča koju ću čuti sve prije nego smiješna.
Lucy zuri u svoju orošenu čašu, prema limeti koja tone na njezino dno, prema mjehurićima. – Kontrolni kupon tvoje povratne karte i potvrda o najmu automobila bili su u tvojoj aktovki, a tvoja aktovka – kao i obično – širom otvorena na tvom radnom stolu, kaže Bergerova. Lucvno lice ostaje bezizražajno. Prokleto dobro zna da Bergerovoj ništa ne promiče i da slobodno švrlja tamo gdje joj nije mjesto. – Možda si željela da to vidim. – Ne znam. Nikad mi nije palo na pamet da želim da ti to vidiš, tiho odgovara Lucy. Bergerova zuri prema remorkeru koji lagano dovlači brod za krstarenje. Lucy nervozno prekriži noge. – I tako je Rocco Caggiano počinio samoubojstvo. Pretpostave ljam da ga nisi slučajno vidjela dok si bila u Europi. Ne kažem da si slučajno bila u Szezecinu, ali znam da bi većina ljudi koja putuje u taj dio sjeverne Poljske najvjerojatnije letjela do Berlina, baš kao što ste učinili ti i Rudy. – Ti bi bila sjajna tužiteljica, kaže Lucy šaljivo, još uvijek ne pođi žuči pogled. Nikad ne bih imala šanse pred tvojim izravnim ili unakrsnim ispitivanjem. – To je scenarij koji ne želim ni zamisliti. Isuse. Gospodin Caggiano – odvjetnik gospodina JeanBaptistea Chandonnea – bivši odvjetnik. Mrtav. Metak u glavi. Pretpostavljam da te to čini zadovoljnom. – Namjeravao je ubiti Marina. – Tko ti je to rekao? Rocco ili Marino? – Rocco, jedva izgovara Lucy. Preduboko je u tome. Prekasno je. Očajnički se treba pročistiti– U njegovoj hotelskoj sobi, dodaje. – Bože, mrmlja Bergerova. – Morali smo, Jaime. To nije drugačije od, od onoga što su vojnici radili u Iraku, razumiješ? – Ne, ne razumijem, Bergerova ponovno odmahuje glavom-Kako si, dođavola, mogla učiniti nešto takvo? – Htio je umrijeti.
79 LUCY STOJI NA NAJLJEPŠEM PERZIJSKOM SAGU KOJI JE IKAD VIDJELA, na kojem je stajala mnogo, mnogo puta dok je bila u boljim odnosima s Jaime Berger. Stoje na velikoj udaljenosti jedna od druge, u dnevnoj sobi. – Teško mi je zamisliti da si se odjenula kao prostitutka i porječkala se s pijancem, nastavlja Bergerova. To je bilo šlampavo od tebe. – Pogriješila sam. – Bogme jesi. – Morala sam se vratiti. Po svoju taktičku palicu, kaže joj Lucy. – Tko je od vas dvoje povukao obarač? Pitanje šokira Lucy. Ne želi se prisjećati. » – Rocco je planirao ubiti Marina, vlastitog oca, ponavlja Lucy. Sljedeći put kad bi Marino pošao na svoje pecanje, Rocco bi ga sredio. Rocco je htio umrijeti. Na izvjestan način, zaista je počinio samoubojstvo.
Bergerova gleda van, prema gradu, čvrsto stisnutih ruku. Na izvjestan način se ubio. Vi ste ga na izvjestan način ubili. Na izvjestan način je mrtav. Na izvjestan način trudna. Na izvjestan način, krivokletstvo. – Morali smo. Bergerova to ne želi čuti. Nema izbora. Morali smo, kunem se. Bergerova i dalje šuti. – Bio je Crvena obavijest. Ionako bi umro. Chandonneovi bi ga skinuli, i to ne na lijep način. – Znači, sad je obrana ubojstvo iz milosrđa, napokon progovara Bergerova. – Po čemu se to razlikuje od onoga što su naši vojnici radili u Iraku? – A sad je obrana mir u svijetu. – Roccov život je ionako bio gotov. – Sad je obrana da je već bio mrtav. – Molim te, Jaime, ne rugaj mi se! – Zar bih ti trebala čestitati? nastavlja Bergerova. A sad si sjebala i mene, jer znam za to. Znam za to! Bergerova polako ponavlja svaku riječ. Jesam lija glupa ili što? Isuse! Sjedila sam tamo – naglo se okreće i upire prst u Lucy – i prevodila ti ta prokleta izvješća. To je isto kao da si ušla u moj ured, priznala ubojstvo i očekuješ da ti kažem: Nemaš brige, Lucy. Svi mi griješimo. Ili: To se dogodilo u Poljskoj, pa nije u mojoj nadležnosti. Ne broji se. Ili: Ispričaj mi sve o tome, ako ti od toga bude lakše. Vidiš, kad sam s tobom, nisam prava državna tužiteljica. Kad smo same, kad smo u mom stanu, to nije profesionalno.
80 Tekućina bijela poput svjetlosti i svjetlucava od iskri. Stranica četrdeset sedam! Tko je tamo! – Isuse Kriste! Oči bljeskaju iza rešetkastog prozora, ovaj put druge oči. Jean-Baptiste osjeća vrelinu očiju. One su tek male, slabe žeravice. – Chandonne, začepi, bogamu! Začepi s tim sranjem o broju stranica! Pun mije kufer tog sranja s brojem stranica. Jesi li unutra sakrio nekakvu knjigu? Oči jure po ćeliji kao iskre raštrkane na vjetru. I izvuci tu ruku iz hlača, Patuljasti Kurčiću! Taj poznati smijeh pun mržnje. Patuljasti Kurčiću, Patuljasti Kurčiću! Patuljasti Kurčiću, Patuljasti Kurčiću… Glas Zvijeri dopire iz pakla. Jean-Baptiste bio je šest metara udaljen od Zvijeri. Toliko je udaljen rešetkasti prozor JeanBaptisteove ćelije od unutrašnjeg prostora za rekreaciju ispod njega. Nema se što raditi tijekom jednoga sata koji zatvorenik s povlasticama u odjelu za smrtnu kaznu smije provesti na četverokutnom drvenom podiju koji je iz sigurnosnih razloga okružen gustom žičanom mrežom, kao kavez u zoološkom vrtu. Gađanje koša je popularno ili jednostavno kilometar i pol hodanja, za što je, prema Jean-Baptisteovim proračunima, potrebno približno sedamdeset krugova, ali nitko osim njega nije za to motiviran. Ako Jean-Baptiste trči krugove, što mu je navika tijekom tog jednog sata tjedno kad mu je dopuštena rekreacija, ne smetaju mu drugi muškarci u bloku koji ga zlobno gledaju, a oči su im kao male vruće mrlje nastale kad sunčana svjetlost sja kroz povećalo. Ispaljuju uobičajene drske primjedbe. Sat rekreacije jedina je prigoda kad zatvorenici mogu brbljati jedni s drugima i vidjeti se izdaleka. Mnogi su od tih razgovora prijateljski, čak i duhoviti. Jean-Baptisteu odavno se fućka za to što se prema njemu nitko ne odnosi prijateljski i što se svi zabavljaju na njegov račun. Poznata mu je svaka pojedinost o Zvijeri, kojega se ne smatra uzornim zatvorenikom, ali – za razliku od Jean-Baptistea – ima povlastice, uključujući i svakodnevnu rekreaciju i, dakako, svoj radio. Prva prigoda u kojoj je Jean-Baptiste iskusio svaku pojedinost prisutnosti Zvijeri, dogodila se kad su dva
stražara pratila Zvijer prema unutrašnjem području za rekreaciju, gdje je on svoju bolesnu energiju usmjerio prema gore, prema vratima Jean-Baptisteove ćelije. Dlakavo Jean-Baptisteovo lice gledalo je kroz rešetke prozora. Bilo je vrijeme da se vidi. Jednog dana, Zvijer bi mogao biti od koristi. – Pazi ovo, Bezmudi! zaurlao je Zvijer prema njemu, svlačeći košulju i napinjući ispupčene mišiće koji su, kao i njegove debele podlaktice, gotovo crni od tetovaža. Spustio se na betonski pod i dao se na sklekove jednom rukom. Jean-Baptisteovo lice nestalo je iza rešetaka prozora, ali ne prije nego stoje pomno proučio Zvijer. Ima glatku kožu s prugom svijetlosmeđe dlake koja ide od njegovih mišićavih prsa do trbuha i nestaje u preponama. Naočit je, na okrutan način, pomalo sličan pustolovu iz filmova, sa snažnom čeljusti, blistavim zubima, ravnim nosom i intenzivno hladnim svijetlosmeđim očima. Kosu šiša gotovo sasvim do kože, i premda se čini daje posve sposoban za grubi seks i premlaćivanje svoje ženske, čovjek bi teško posumnjao da je on najviše volio otimati djevojčice, mučiti ih do smrti i na njihovim mrtvim tijelima počiniti nekrofilska djela. U nekim se slučajevima i vraćao do plitkih grobova gdje ih je pokopao, pa ih iskapao zbog daljnjih nastranih djela, sve dok se ne bi raspale tako da to više ni on nije mogao podnijeti. Zvijer se zove Zvijer ne zato što tako izgleda, nego zato što kao zvijer iskapa strvine, a šire se glasine da je i jeo neke od svojih žrtava. Nekrofilija, kanibalizam i pedofilija su prijestupi koji su odbojni tipičnim nasilnim prijestupnicima u odjelu za smrtnu kaznu koji su možda silovali, zadavili, izrezali, raskomadali ili u podrumu lancima vezali svoje žrtve (da navedemo samo nekoliko primjera), ali silovanje djece i mrtvih tijela te jedenje ljudi dovoljno su ozbiljni grijesi da dobar broj zatvorenika koji je u istom bloku sa Zvijeri ništa ne bi volio više nego da ga ubije. Jean-Baptiste ne troši vrijeme zamišljajući kreativne načine na koje bi mogao Zvijeri zdrobiti kosti ili mu smrskati dušnik – to su besposlene maštarije za one koji Zvijeri ne mogu doći bliže od tri metra. Jasno je zastoje nužno držati zatvorenike razdvojenima. Kad su ljudi osuđeni na smrt, očito nemaju što izgubiti ako ponovno ubiju, iako se Jean-Baptisteu čini da on nikad nije imao što izgubiti, a kad nemaš što izgubiti, nemaš što ni dobiti i život ne postoji. Spominjanje onih koji su prokleti od rođenja deskriptivno je i dehumanizirajuće, a u Jean-Baptisteovu slučaju može se unatrag pratiti sve do njegovih najranijih sjećanja. Da vidimo. Razmišlja na svojoj magnetiziranoj, metalnoj zahodskoj školjci. Sjeća se da su mu bile tri godine. Sjeća se kako ga majka grubo gura u kupaonicu, gdje je kroz prozor mogao vidjeti Seinu, pa je, neizbježno, u najranijoj dobi povezao kupanje s rijekom. Sjeća se kako majka njegovo krhko tijelo riba mirisnim sapunom i naređuje mu da bude miran kao kamen dok ona očevom srebrnom britvom struže dječju dlaku s njegova lica, ruku, vrata, leđa, nogu i tako dalje, i tako dalje. Katkad bi vrištala na Jean-Baptistea ako bi mu slučajno zarežala prst ili – katkad – i nekoliko prstiju, kao da je njezina nespretnost bila njegova krivnja. Posebno su teški bili zglobovi. Tremor i pijani bijes madame Chandonne okončali su njezino brijanje svog ružnog sina kad mu je zamalo odrezala lijevu bradavicu, pa je njegov otac morao pozvati obiteljskog liječnika, monsieura Ravnauda, koji je mamio Jean-Baptistea da bude un grandgargon, dok je dječačić kričao svaki put kad bi igla bljesnula kroz krvavo meso, ponovno pričvršćujući blijedu bradavicu koja je s Jean-Baptisteovih mekanih prsa visjela na tankoj niti tkiva. Njegova je pijana majka plakala i kršila ruke i krivila le petite monstre vilain zato što nije mirno sjedio. Sluškinja je obrisala krv malog čudovišta, dok je otac malog čudovišta pušio francuske cigarete i žalio se kako je teško breme imati sina koji je rođen u un costume de singe – majmunskom kostimu. Monsieur Chandonne mogao je razgovarati, šaliti se i slobodno se žaliti monsieuru Ravnaudu, jedinom liječniku kojem je bio dopušten kontakt s Jean-Baptisteom, kad je on, malo čudovište, une espece d'imbecile, rođen u majmunskom kostimu, živio u obiteljskom hotel particulier, gdje se njegova
spavaća soba nalazila u podrumu. Ne postoje nikakvi medicinski dokumenti, uključujući i rodni list. Monsieur Ravnaud pobrinuo se za to i liječio Jean-Baptistea samo u hitnim slučajevima koji nisu uključivali uobičajene bolesti ili ozljede, kao što su jake uhobolje, visoke temperature, opekline, iščašeni gležnjevi ili ručni zglobovi, nagaženi nokti i druge medicinske nevolje zbog kakvih većina djece posjećuje obiteljskog liječnika. Sad je monsieur Ravnaud starac. Neće se usuditi progovoriti o JeanBaptisteu, premda bi tisak platio golem novac za tajne o njegovu zloglasnom bivšem pacijentu.
81 Sram i strah svladavaju Lucy. Do u pojedinosti je ispričala Bergerovoj što se dogodilo u sobi 511 hotela Radisson, ali ne i tko je zapravo ubio Rocca. – Tko je povukao obarač, Lucy? svesrdno želi znati Bergerova. Nije važno. – Budući da ne želiš odgovoriti na pitanje, pretpostavit ću da si to bila ti! Lucy ne kaže ništa. Bergerova se ne miče dok gleda prema blistavim svjetlima grada koja se pretapaju u tamu rijeke Hudson i postaju treperave svijetle urbane ravnice New Jersevja. Prostor između nje i Lucy ne bi se mogao činiti više nemogućim ni da je Bergerova sa suprotne strane širokog stakla. Lucy tiho korakne naprijed, želeći dodirnuti krivulju Jaimeina ramena, prestravljena da bi – ako se usudi – Bergerova zauvijek mogla nestati iz dohvata ruke, kao daje ne podupire ništa osim zraka, svih četrdeset pet katova do ulice. – Marino ne smije znati. Nikad, kaže Lucy. Moja teta ne smije znati. Nikad. – Trebala bih te mrziti, kaže Bergerova. Lagano miriše na parfem, snažan miris, lagano nanesen i Lucy pada na pamet da ga Bergerova nije stavila zbog svog muža. On nije ovdje. – Nazovi to kako hoćeš, nastavlja Bergerova. Ti i Rudy počinili ste ubojstvo. – Riječi, odgovara Lucy. Žrtve rata. Samoobrana. Pravosudno ubojstvo. Zaštita doma. Imamo riječi, zakonske izlike za počinjena djela koja bi trebala biti neoprostiva, Jaime. Kunem ti se, u tome nije bilo veselja, nikakvog finog okusa osvete. On je bio žaljenja vrijedna kukavica, cendrao je i žalio samo zbog jedne stvari u cijelom svojem okrutnom, bezvrijednom životu: zbog toga stoje došao red i na njega da plati. Kako je Marino mogao imati takvog sina? Koji su se markeri u ljudskom genomu spojili da bi izbacili Rocca? – Tko još zna? – Rudy.I sad ti… – Još netko? Jesi li dobila upute? pritišće dalje Bergerova. Lucy misli na Bentonovo namješteno ubojstvo, na mnoge događaje i razgovore koje nikad neće moći prepričati Bergerovoj. Tiranija tjeskobe i bijesa godinama je vladala Lucy. – Ima drugih koji su umiješani, neizravno umiješani. Ne mogu o tome govoriti. Zaista, kaže Lucy. Bergerova ne zna da Benton nije mrtav. – Ohjebiga. Koji dragi? – Rekla sam neizravno. Ne mogu ti ništa više reći. Neću. – Ljudi koji izdaju tajne zapovijedi skloni su nestati pod svjetlom razotkrivanja. Jesu li to tvoji drugi? Ljudi koji su dali tajne zapovijedi? – Ne izravno u vezi s Roccom. Ona misli o senatoru Lordu, o kartelu Chandonneovih. Reći ću ti samo da postoje ljudi koji su željeli Roccovu smrt. Jednostavno, dosad nisam imala dovoljno
informacija na temelju kojih bi mogla nešto poduzeti. Kad mije Chandonne pisao, rekao mi je ono što sam trebala znati. – Razumijem. A Jean-Baptisteu Chandonneu se može vjerovati. Naravno, kao i svim psihopatima. Tko god da je još neizravno upleten, već je nestao. U to se možeš kladiti. – Ne znam. Postoje upute vezane uz kartel Chandonneovih. Oh, da. Postoje već dugo. Godinama. Činila sam što sam mogla kad sam radila za ATF, dolje u Miamiju. Ali nije davalo rezultata. Pravila. – Tako je. Ti i pravila, hladno kaže Bergerova. Sve do Rocca, nisam bila djelotvorna. – Pa, ovaj put si svakako bila djelotvorna. Reci mi nešto, Lucv? Misliš da ćeš se izvući s ovim? – Da. – Ti i Rudy načinili ste pogreške, kaže Bergerova. Ostavila si taktičku palicu i morala se vratiti po nju, a vidjelo te nekoliko ljudi. To nikad nije dobro, nikad. A namjestili ste mjesto smrti – vrlo stručno, vrlo pametno. Možda i previše stručno, previše pametno. Ja bih se zapitala štošta kad bih našla sobu, pištolj, bocu šampanjca i tako dalje, tako čiste da su na njima samo Roccovi otisci prstiju. Zapitala bih se o uznapredovalom raspadanju koje, čini se, proturječi vremenu smrti. I muhe, tako prokleto mnogo muha. Zunzare ne vole baš osobito hladno vrijeme. – U Europi su naviknute na hladnije vrijeme. Ima ih čak i na desetak stupnjeva. Uobičajena plava podvrsta zunzare. Naravno, više su temperature bolje. – To si sigurno naučila od svoje tete Kay. Bila bi ponosna na tebe. – Ti bi posumnjala, vraća se Lucy na pogreške. Ti sumnjaš u sve. Zato jesi to što jesi. – Ne podcjenjuj poljske vlasti i medicinske stručnjake, Lucy. Možda ovo nije posljednje što si čula o tom slučaju. A ako išta ukazuje u tvom smjeru, ne mogu ti pomoći. Moram ovo smatrati povjerljivim razgovorom. U ovom trenutku, ja sam tvoja odvjetnica. Nisam tužiteljica. To je laž. Ali nekako ću morati s njom živjeti. No tko god da ti je dao upute, baš me briga kako davno, sad neće uzvratiti na tvoje tajne telefonske pozive, neće znati čak ni tvoje ime, mrštit će se i slijegati ramenima na nekom sastanku vlade ili iznad pića u Palmu, ili još gore – nasmijat će se i smatrati daje stvar svršena. Priča o nekakvoj pretjerano revnoj privatnoj istražiteljici. – Neće se tako dogoditi. Bergerova se polako okreće i grabi Lucyne ručne zglobove. Jesi li tako prokleto sigurna u sebe da si postala glupa? Kako netko tako pametan može biti tako glup? Krv se podiže do Lucvnih obraza. – Svijet je pun iskorištavača. Oni će te zavesti, natjerati da počiniš najgnusnija djela u ime slobode i pravde za sve, a onda će nestati kao magla. Pokazat će se da su izmišljeni. Počet ćeš se pitati jesu li ikad bili stvarni i dok budeš trunula u nekom saveznom zatvoru ili te, sačuvaj Bože, izruče nekoj stranoj zemlji, polako ćeš, ali sigurno, povjerovati da je sve to bila paranoja, jer će svi ostali vjerovati da si paranoidna, da si nekakva luđakinja koja je počinila ubojstvo zato stoje bila na tajnom zadatku za CIA-u, FBI, jebeni Pentagon, Tajnu službu Njezina Veličanstva, uskrsnog zeku. – Prestani, uzvikuje Lucy. Nije to tako. Jaimeine ruke pomiču se do Lucvnih ramena. Prvi put u svom životu, daj, slušaj nekoga! Lucy trepće kako bi otjerala suze. – Tko? želi znati Bergerova. Tko te poslao na taj prokleti, užasni zadatak? Je li to netko koga poznajem? – Molim te, prestani! Ne mogu ti reći i nikad ti neću reći! Ima toliko toga… Jaime, bolje ti je da to ne znaš. Molim te, imaj povjerenja u mene. – Isuse! Jaimein stisak slabi, ali ne pušta Lucy. Isuse, Lucy. Pogledaj se. Treseš se kao prut. – Ne možeš to učiniti, Lucy bijesno ustukne. Ja nisam dijete. Kad me dodirneš… Ustukne još nekoliko koraka. Kad me dodirneš, to znači nešto drugo. Još uvijek. Prema tome, nemoj. Nemoj. – Znam što to znači, kaže Bergerova. Oprosti.
82 U DESET NAVEČER SCARPETTA IZLAZI IZ TAKSIJA PRED ZGRADOM Jaime Berger. Budući da još uvijek ne uspijeva stupiti u kontakt sa svojom nećakinjom, Scarpettu podbada nemir koji se pogoršava sa svakim telefonskim pozivom koji obavi. Lucy se ne javlja na telefon u stanu, ni na mobitel. Jedan od njezinih suradnika u uredu kaže da ne zna gdje je ona. Scarpetta počinje razmišljati o svojoj nećakinji koja se ne obazire na opasnost i riga vatru, pa razmišlja i o najgorem. Njezin podvojeni stav u pogledu Lucyne nove karijere nije jenjao. Lucy živi neuredno, opasnim i sasvim tajnim životom koji možda odgovara njezinoj osobnosti, ali frustrira i plaši Scarpettu. Može se dogoditi daje do nje nemoguće doći, a Scarpetta rijetko zna što Lucy radi. U raskošnoj višekatnici Jaime Berger, vratar pozdravlja Scarpettu. – Mogu li vam pomoći, gospođo? – Jaime Berger, odgovara Scarpetta. Apartman na vrhu.
83 LUCY PADA U NAPAST DA NESTANE IZ ZGRADE U TRENUTKU KAD shvaća da dizalo dovozi gore njezinu tetu. Smiri se, kaže Bergerova. – Ona ne zna da sam ovdje, kaže Lucy uzrujano. Ne želim da zna da sam ovdje. Sad se ne mogu s njom suočiti. – Prije ili poslije ćeš morati. Pa onda baš možeš i sad. – Ali ona ne zna da sam ovdje, ponavlja se Lucy. Sto ću joj reći? Bergerova joj upućuje čudan pogled dok se zadržavaju pokraj vrata, čekajući zvuk dizala. – Zar je istina tako loša stvar? bijesno odgovara Bergerova. Mogla bi joj reći istinu. Tu i tamo, govorenje istine je vrlo blagotvorno. – Ja nisam lažljivica, kaže Lucy. To je nešto što zaista nisam, osim ako nije zbog posla, posebno zbog tajnog zadatka. – Problem nastaje kad se granice pretope, kaže Bergerova dok dizalo stiže. Idi i sjedni u dnevni boravak. Kao da je Lucy dijete. Daj da najprije ja s njom porazgovaram. Jaimeino je predvorje mramorno, na sredini stola nalazi se svježe cvijeće nasuprot besprijekorno čistom mjedenom dizalu. Nije vidjela Scarpettu već nekoliko godina i uznemiri se kad se ona pojavi iz dizala. Kay Scarpetta izgleda iscrpljeno, kostim joj je gadno izgužvan, oči nemirne. – Javlja li se itko na tom svijetu još na telefon? prvo je što ona kaže. Pokušala sam dobiti Marina, Lucy, tebe. U tvom slučaju linija je bila zauzeta, i to čitav jedan sat. Pa sam pretpostavila da je barem netko kod kuće. – Skinula sam slušalicu… Nisam željela da me netko prekida. To se Scarpetti čini besmislenim. Oprosti što sam ti ovako upala. Izvan sebe sam, Jaime. – Vidim. Prije nego što uđeš, želim da znaš da je Lucy ovdje. Izjavljuje to činjenično. Nisam te htjela šokirati. Ali pretpostavljam da osjećaš olakšanje. – Ne baš sasvim. Njezin me ured opstruirao, što je moralo biti po Lucvnu naređenju. – Kay, molim te, uđi, kaže Bergerova. Ulaze u dnevni boravak. Bok. Lucy grli svoju tetu. Ona odgovara ukočeno. Zašto se prema meni ponašaš ovako? pita ona, ne obazirući se na to što Bergerova sluša.
– Ponašam kako? Lucy se vraća u dnevni boravak i sjeda na kauč. Dođi. Domahuje Scarpetti da joj se pridruži. I ti, Jaime. – Samo ako joj ispričaš, kaže Bergerova. U protivnom, ne želim sudjelovati u ovom razgovoru. – Ispričaš što? Scarpetta sjeda pokraj Lucy. Ispričaš što, Lucy? – Pretpostavljam da si čula kako je Rocco Caggiano navodno počinio samoubojstvo u Poljskoj, kaže joj Bergerova. – Danas nisam čula nikakve vijesti ni o čemu, odgovara Scarpetta. Ili sam telefonirala ili sam bila u avionu, a poslije u taksiju. Sad sam ovdje. Kako to misliš, navodno? Lucy zuri u svoja stopala i ne govori ništa. Bergerova stoji na rubu dnevnog boravka i šuti. – Nema te danima. Nitko mi nije htio reći gdje si, tiho počinje Scarpetta. Jesi li bila u Poljskoj? Duga stanka, a onda Lucy podiže pogled. Da, bila sam. , – Dragi Bože, mrmlja Scarpetta. Navodno samoubojstvo, ponavlja. Lucy objašnjava dojavu o ubijenim novinarima koju joj je Chandonne otkrio u pismu. Objašnjava njegove daljnje informacije o Roccovu mjestu boravka. A onda priča svojoj teti o Crvenoj obavijesti. – I tako smo ga Rudy i ja pronašli, pronašli smo ga u hotelu u kojem uvijek odsjeda kad obavlja svoje prljave poslove u Szezecinu. Ispričali smo mu za Crvenu obavijest i on je znao da je to to. Svršetak. Jer, bio uhićen ili ne, Chandonneovi bi se pobrinuli da ne živi dugo. – I tako se ubio, kaže Scarpetta, gledajući Lucy ravno u oči, pretražujući ih. Lucy ne odgovara. Bergerova izlazi iz sobe. – Interpol je oglasio informaciju, kaže tad Lucy, ponešto besmisleno. Policija kaže daje njegova smrt samoubojstvo. To privremeno umiruje Scarpettu, samo zato što nema snage za dublju istragu. Otvara svoju aktovku i pokazuje Lucy Chandonneovo pismo, a onda Lucy odlazi u Jaimeinu radnu sobu. – Molim te, dođi, počinje Lucy. – Ne, odgovara Bergerova, u očima joj je pogled razočaranja, osude. Kako joj možeš lagati? – Nisam i neću. – Lagala si tako što si propustila reći. Cijelu istinu, Lucy. – Doći ću i do toga. Kad bude vrijeme. Chandonne joj je pisao. Moraš to vidjeti. Događa se nešto vrlo bizarno. – To svakako. Bergerova ustaje od stola. Vraćaju se u dnevni boravak i pregledavaju pismo i omotnice kroz njihove plastične ovitke. – To nije slično pismu koje sam ja dobila, smjesta kaže Lucy. Moje je bilo pisano tiskanim slovima. Nije bilo poslano redovitom poštom. Pretpostavljam da gaje Rocco poslao umjesto njega. Zašto bi Chandonne Marinu i meni pisao tiskanim slovima? – Kako je izgledao papir? pita Scarpetta. Papir iz bilježnice. S crtama. – Papir iz zatvorske kantine je obični bijeli, osamdeset-gramski jeftina vrsta. Isti onakav kakav većina nas koristi za printanje. – Ako on nije poslao ta pisma Marinu i meni, tko jest? Lucy se osjeća usporenom, sustav joj je preopterećen. Na temelju informacija u pismu koje je dobila, orkestrirala je smrt Rocca Caggiana. Kad su ga ona i Rudy držali kao taoca u hotelskoj sobi, Rocco zapravo nikad nije priznao daje ubio one novinare. Lucy se prisjeća kako je kolutao očima prema stropu – njegov jedini odgovor. Ne može pouzdano znati što mu je zaista značila ta gesta. Ne može pouzdano znati ni da su podaci koje je poslala Interpolu točni. Ono što je ponudila bilo je dovoljno za uhićenje, ali ne nužno i za osudu, zato što, zapravo, Lucy ne zna činjenice. Je li se Rocco zaista sastao s to dvoje novinara nekoliko sati prije njihove smrti? A čak ako i jest, je li on bio taj koji ih je ustrijelio?
Lucy je odgovorna za Crvenu obavijest. Crvena obavijest razlog je iz kojeg je Rocco znao da mu je život svršen, bez obzira na to što je priznao ili što nije priznao. Postao je bjegunac, i da Lucy i Rudy nisu doveli do njegove smrti, Chandonneovi bi to svakako učinili. Zaslužuje biti mrtav. Njegova smrt je bila potrebna. Lucy govori samoj sebi kako je svijetu bolje otkad Rocco više nije na njemu. – Tko mije napisao prokleto pismo? kaže Lucy. Tko je napisao ono upućeno Marinu i ono prvo za tebe? Gleda Scarpettu. Ona pisma koja su stigla u plaćenim omotnicama Nacionalne akademije za pravdu? Zvučala su kao da ih je napisao Chandonne. – S tim se slažem, kaže Scarpetta. A i mrtvozornik Baton Rougea dobio je jedno. – Možda je Chandonne promijenio papir i rukopis kad je pisao ovo. Lucy pokazuje pismo koje napisano kaligrafski. Možda gad uopće nije u zatvoru. – Čula sam sve o telefonskim pozivima u tvoj ured. Zach me dobio na mobitel. Mislim da uopće ne možemo pretpostaviti da je Chandonne još uvijek u zatvoru, odgovara Scarpetta. – Meni se čini, kaže Bergerova, da on ne bi imao pristupa papiru s crtama ili omotnicama Nacionalne akademije za pravdu, da je još u zatvoru. Sto misliš, kako bi teško bilo na računalu izraditi faksimile tih omotnica s plaćenom poštarinom? – Bože, osjećam se tako glupo, kaže Lucy. Ne mogu vam reći što osjećam. Naravno da se to može izvesti. Jednostavno skeniraš omotnicu, potom utipkaš željenu adresu i otisneš je na istoj vrsti omotnice. Ja bih to mogla napraviti za pet minuta. Bergerova je dugo promatra. I, jesi li, Lucy? a Ona je zaprepaštena. Ja? Zašto bih toya učinila? – Upravo si priznala da bi to mogla, trijezno kaže Bergerova. Čini se kako si ti posve sposobna učiniti mnogo toga, Lucy. A baš je prikladno što su podaci iz pisma imali za posljedicu to da si ti otišla u Poljsku pronaći Rocca, koji je sad mrtav. Ja napuštam prostoriju. Tužiteljica u meni ne želi slušati još laži ili ispovijedi. Ako ti i tvoja teta želite još malo razgovarati, samo naprijed. Ja moram vratiti slušalicu na mjesto. Moram obaviti nekoliko poziva. – Nisam lagala, kaže Lucy.
84 – Sjedni, kaže Scarpetta kao da Lucy više nije odrasla osoba. Svjetla su u dnevnom boravku ugašena i obris New Yorka okružuje ih svojim blistavim mogućnostima i prodornom snagom. Scarpetta bi satima mogla zuriti u njega, onako kako zna zuriti u more. Lucy sjedi do nje na Jaimeinu kauču. – Dobro je biti ovdje, kaže Scarpetta, gledajući prema milijun svjetala. Traži mjesec, no ne može ga pronaći iza zgrada. Lucy tiho plače. – Često sam se pitala, Lucy, što bi bilo da sam ja tvoja prava majka. Bi li ti prisvojila tako opasan svijet i jurila kroz njega tako besramno, tako drsko, tako nevjerojatno? Ili bi bila udana žena s djecom? – Mislim da znaš odgovor na to pitanje, mrmlja Lucy, brišući oči. – Možda bi dobila Rhodesovu stipendiju, otišla na Oxford i postala slavna pjesnikinja. Lucy je gleda kako bi vidjela šali li se. Ne šali se. – Blaži život, kaže tiho njezina teta. Ja sam te odgojila ili bolje rečeno, brinula sam se za tebe najbolje što sam mogla i ne mogu zamisliti da bih drugo dijete voljela više nego što sam voljela i što još uvijek volim tebe. Ali ti si kroz moje oči otkrila ružnoću svijeta. – Kroz tvoje oči otkrila sam poštenje, ljudskost i pravdu, odgovara Lucy. Ništa ne bih mijenjala. – A zašto onda plačeš? Primjećuje udaljene zrakoplove koji blistaju kao mali planeti. – Ne znam.
Scarpetta se smiješi. Tako si odgovarala i kad si bila mala djevojčica. Kad god si bila žalosna i kad bih te ja pitala zašto, ti bi rekla Ne znam. I stoga je moja vrlo pronicava dijagnoza da si žalosna. Lucy opet briše suze s lica. – Ne znam točno što se dogodilo u Poljskoj, kaže tad njezina teta. Premjestivši se na kauču, Scarpetta si namješta jastuke iza leđa, kao da priziva dugu priču. Nastavlja gledati pokraj Lucy, kroz prozore u svjetlucavu noć, jer ljudima je teže razgovarati kad se gledaju uoči. – Meni nije potrebno da mi kažeš. Ali mislim da ti imaš potrebu reći, Lucy. Njezina nećakinja zuri prema gradu koji se nagomilao oko njih. Razmišlja o tamnim, dubokim morima i osvijetljenim brodovima. Brodovi znače luke, a luke znače Chandonneove. Luke su arterije njihove zločinačke trgovine. Rocco je možda bio samo jedna krvna žila, ali njegovu vezu sa Scarpettom, sa svima njima, trebalo je prerezati. Da. Trebalo je. Molim te, oprosti mi, teta Kay. Molim te, reci daje sve u redu. Molim te, nemoj me prestati poštovati i nemoj misliti da sam postala jedna od njih. – Otkako je umro Benton, ti si prava furija, duh kažnjavanja, i nema dovoljno moći u cijelom ovom gradu da zadovolji tvoju glad za kaznom, nastavlja Scarpetta govoriti, još uvijek blago. Ovo je dobro mjesto za tebe, kaže ona, dok obje zure prema svjetlima najmoćnijega grada na svijetu. Jer uskoro, kad se zasitiš moći, možda ćeš shvatiti kako je nepodnošljivo imati je previše. – To ti kažeš da bi opravdala sebe, primjećuje Lucy bez traga gorčine. Ti si bila najmoćnija sudska patologinja u zemlji, možda i u svijetu. Ti si bila šefica. Možda je to bilo nepodnošljivo, ta moć i divljenje. Lucvno prelijepo lice sad nije tako tužno. – Tako se mnogo toga činilo nepodnošljivim, odgovara Scarpetta. Tako mnogo toga. Kad sam bila šefica, moja mi se moć nije činila nepodnošljivom. Ti i ja drugačije osjećamo moć. Ja ništa ne dokazujem. Ti uvijek nešto dokazuješ, i to kad je to posve nepotrebno. – Nisi je izgubila, kaže joj Lucy. Tvoje uklanjanje s položaja bilo je samo iluzija. Politika. Tebi tvoju stvarnu moć nikad nije davao izvanjski svijet, iz čega slijedi da ti je izvanjski svijet ne može ni oduzeti. – Što nam je Benton učinio? Njezino pitanje zaprepaštava Lucy, kao da Scarpetta nekako zna istinu. – Otkad je umro… još uvijek se jedva mogu prisiliti da izgovorim tu riječ. Umro. Zastaje. Čini se da smo svi mi poslije toga propali. Kao zemlja pod opsadom. Gradovi padaju jedan za drugim. Ti, Marino, ja. Uglavnom ti. – Da, ja sam furija. Lucy ustaje, prilazi prozoru i prekriženih nogu sjeda na prekrasni Jaimein antikni perzijski sag. Ja sam osvetnica. Priznajem to. Osjećam daje svijet sigurniji, da si ti sigurnija, da smo svi mi sigurniji sad kad je Rocco mrtav. – Ali ne možeš se igrati Boga. Ti čak više službeno ne radiš ni u snagama za obranu reda i zakona, Lucy. Posljednja postaja je privatni projekt. – Ne baš sasvim. Mi smo satelit globalnih snaga zakona, radimo s njima, najčešće iza paravana Interpola. Ovlastile su nas druge više vlasti, o kojima ne mogu s tobom razgovarati. – Visoka vlast koja te ovlastila da zakonski oslobodiš svijet od Rocca Caggiana? pita Scarpetta. Jesi li ti povukla otponac, Lucy? Moram to znati. Barem to. Lucy odmahuje glavom. Ne, nije ona povukla otponac. Samo zato stoje Rudy inzistirao da on ispali taj metak i da on, umjesto nje, ima barut i sitne mrlje krvi na svojim rukama. Roccova krv na Rudvjevim rukama. To nije bilo pošteno, kaže Lucy svojoj teti. – Nisam smjela dopustiti Rudyju da to proživi. Preuzimam ravnopravnu odgovornost za Roccovu smrt. Zapravo, preuzimam punu odgovornost, jer je na moj nagovor Rudy pošao na zadatak u Poljsku.
Razgovaraju dokasno, a kad joj je Lucy prenijela sve što se dogodilo u Szczecinu, čeka na osudu svoje tete. Najgora bi kazna bio izgon iz Scarpettina života, baš kao što je iz njega bio izgnan i Benton. – Osjećam olakšanje što je Rocco mrtav, kaže Scarpetta. Sto je učinjeno, učinjeno je, dodaje. Doći će trenutak kad će Marino htjeti znati što se zaista dogodilo njegovu sinu.
85 Doktor Lanier zvuči kao da mu je bolje, ali je napet kao zategnuti katapult. – Imate li dolje sigurno mjesto gdje bih mogla boraviti? pita ga Scarpetta preko telefona iz svoje jednokrevetne sobe u hotelu Melrose, na uglu Avenije Lexington i Šezdeset treće ulice. Odlučila je da neće prenoćiti kod Lucy, opirući se upornom nagovaranju svoje nećakinje. Ostati kod nje značilo bi da Scarpetta ujutro ne može otići na aerodrom a da Lucy za to ne zna. – Najsigurnije mjesto u Louisiani. Moja gostinska kućica. Mala je. Zašto? Pa, znate da si ne mogu priuštiti konzultanta… – Slušajte, prekida ga ona. Najprije moram otići u Houston. Izbjegava pojedinosti. Ne mogu svratiti dolje do vas barem još jedan dan. – Ja ću vas pokupiti. Samo mi recite kad. – Ako mi možete urediti najam automobila, to bi bilo najbolje. U ovom trenutku nemam pojma ni o čemu. Previše sam umorna. Ali radije bih se pobrinula sama za sebe, da vama ne stvaram poteškoće. Samo mi trebaju upute kako da stignem do vaše kuće. Zapisuje ih. Čine se prilično jednostavnima. Neka posebna vrsta automobila? Samo daje siguran. – Znam sve o tome, odgovara mrtvozornik. Ostrugao sam dovoljno ljudi iz unutrašnjosti nesigurnih automobila. Odmah ću dati zadatak svojoj tajnici.
86 Trixie se oslanja o radnu površinu, puši mentolku i potišteno promatra Marina kako puni golemu prijenosnu ledenicu pivom, rezanim salamama, bocama gorčice i majoneze i svime u hladnjaku čega su se dočepale njegove goleme ruke. – Davno je prošla ponoć, žali se Trbcie, nespretno petljajući po dugom grliću boce Corone koji je začepila uguravši u njega preveliku krišku limete. Dođi u krevet i onda možeš otići, zar ne? Nije ti to pametnije nego da odzujiš odavde usred noći, napola pijan i sav uzrujan? Marino je bio pijan otkad se vratio iz Bostona, sjedio je ispred televizora, odbijao se javiti na telefon, odbijao razgovarati bilo s kim, čak i s Lucy i Scarpettom. Prije otprilike jedan sat dobrano gaje potresla poruka na mobitelu iz Lucvna ureda. To ga je otrijeznilo dovoljno da se izvuče iz svog naslonjača na spuštanje. Trbđe drži bocu vodoravno i pokušava odgurnuti limetu jezikom. Uspijeva i pivo joj navaljuje u usta i prelijeva joj se preko brade. Ne tako davno, Marinu bi to bilo urnebesno smiješno. Sad ga ništa ne može natjerati na osmijeh. Uz trzaj otvara vrata dubokog smrzavanja, izvlači kutiju s kockama leda i ubacuje ih u ledenicu. Trixie, čije je pravo ime Teresa, ima trideset godina i prije jedva godinu dana uselila se u Marinovu malu kuću u radničkoj četvrti, odmah iza naplatnih kućica kod Midlothiana, s pogrešne strane rijeke James u Richmondu. On pripaljuje cigaretu i gleda je, njezino lice podbuhlo od pića, maškaru tako kronično razmazanu ispod očiju da se doima poput tetovaže. Njezinu je platinastu kosu spržilo toliko bojenja da je Marino
mrzi dodirivati. Jednom joj je, kad je bio pijan, rekao da je pod prstima kao pjena za izolaciju. Neki su od njezinih povrijeđenih osjećaja permanentno obogaljeni i kad Marino u kutu oka vidi da će navaliti kroz oči ili kroz usta, napušta sobu, ili doslovno ili u mislima. – Molim te, nemoj ići. Trude duboko uvlači cigaretu i ispuhuje dim kroz kut usana, jedva ga udahnuvši. Znam što radiš. Nećeš se vratiti, to je to. Vidjela sam što si spakirao u kamion. Pištolje, kugle za kuglanje, čak i svoje nagrade i štapove za pecanje. Da ne spominjem tvoju uobičajenu odjeću, ništa lijepo kao ona odijela koja ti vise u ormaru još otkako je Isus napisao Deset zapovijedi. Korakne pred njega i grabi ga za ruku dok on preslaguje led u ledenice, a dim ga tjera da zažmiri. – Nazvat ću te. Moram otići u Louisianu i ti to znaš. Doktorica je tamo ili će uskoro biti. Poznajem je. Prokleto dobro znam što će učiniti. Ne mora mi ona to reći. Ne želiš da ona umre, Trixie. – Tako sam jebeno umorna od doktorica ovo, doktorica ono. Lice joj se smračuje i ona odguruje Marinovu ruku, kao da je dodir bio njegova, a ne njezina zamisao. Otkad te poznam, uvijek je doktorica ovo, doktorica ono. Ako hoćeš biti pošten, ona je jedina žena u tvom životu. Ja sam samo izbor u drugom krugu u košarkaškoj utakmici tvog života. Marino se tržne. Ne može podnijeti Trbdeine slikovite, zamalo pogođene izraze koji ga podsjećaju na glasovir koji nije ugođen. – Ja sam samo djevojka koja sjedi, umjesto da pleše na maturalnoj večeri tvog života, nastavlja ona dramu, a sad osim drame više ničega i nema. Drama. Kao loša sapunica. , Svađaju se mehanički, većim dijelom, i premda Marino osjeća posebnu odbojnost prema psihologiji, čak ni on ne može izbjeći uvid velik poput planine. Trixie i on svađaju se oko svega, jer se svađaju oko ničega. Njezina debela gola stopala s oguljenim crvenim lakom na noktima tapkaju preko kuhinje dok korača amo-tamo, divlje mašući bucmastim rukama, a cigaretni pepeo sniježi po umrljanom podu od linoleuma. Pa, samo ti idi u Louisianu i nastavi sa svojim doktorica ovo, doktorica ono, a kad se vratiš – ako se ikad vratiš – možda će u ovoj tvojoj rupi živjeti netko drugi, a ja ću otići. Otići. Otići. Otići. Prije pola sata, Marino ju je zamolio da stavi kuću na prodaju,. Ona može živjeti u njoj dok se ne proda. Njezin kućni haljetak od poliestera s tiskanim cvjetnim uzorkom leprša joj oko stopala dok korača, grudi su joj obješene preko pojasa koji neprekidno čvrsto stišće oko svog debelog struka. Marino osjeća ubode ljutnje i krivnje. Kad ga Trixie gnjavi zbog Scarpette, on gubi kontrolu, izlijeće poput razljućene ptice iz rupe u deblu, nema kamo pobjeći, nema načina da se obrani, nema načina za protunapad, zapravo nema. Njegov se povrijeđeni ego ne može umiriti impliciranim nepristojnostima sa Scarpettom, koje se, na žalost, nikad nisu dogodile. I tako strelice koje odašilju raznovrsne ljubomorne Trixie u njegovu životu uspijevaju pronaći sebi mjesto i pustiti krv. Marinu ne smeta što je izgubio svaku ženu koju je ikad imao. Smeta mu ona koju nikad nije imao, a Trixien ispad opasno raste prema nužnom krešendu koji će dovesti do nužne kode. – Ti si tako lud za njom da je to odvratno, viče Trbde. Ti si za nju samo velika seljačina. I to je sve što ćeš ikad biti. Velika, debela, glupa seljačina! kriči ona. I baš me briga ako ona umre! Mrtvaci su ionako jedino što ona poznaje! Marino podigne ledenicu kao da je lagana poput pera i prolazi kroz svoju pohabanu i prekrcanu dnevnu sobu, pa zastaje pred ulaznim vratima. Osvrće se i gleda prema televizoru s ekranom dijagonale od devedeset centimetara – nije nov, ali je Sonvjev i vrlo lijep. Tužno zuri u svoj omiljeni naslonjač na spuštanje u kojem je, čini mu se, proveo veći dio svoga života, te osjeća bol tako duboku da je kao grč u njegovoj utrobi. Zamišlja kolike je sate proveo napola pijan, gledajući ragbi i gubeći vrijeme i trud na žene poput Trbrie.
Nije ona loša žena. Nije zla. Ni jedna od njih nije bila. Jednostavno su žaljenja vrijedne, a on još i više od njih, zato što nikad nije tražio više za sebe, a mogao je. – Ipak te neću zvati, kaže joj Marino. Čak mi se i živo jebe što će biti s kućom. Prodaj je. Iznajmi. Živi u njoj. – Ne misliš to ozbiljno, dušo. Trbde počinje plakati. Volim te. – Ti me i ne poznaješ, kaže Marino s vrata. Osjeća se preumornim da bi otišao i previše potištenim da bi ostao. – Jasno da te poznam, dušo. Ona gasi cigaretu u sudoperu i kopa po hladnjaku u potrazi za drugim pivom. I nedostajat ću ti. Lice joj se grči dok se istodobno smiješi i plače. I dovući ćeš ti svoje dupe 302 Patricia Cornivell natrag. Samo sam bila ljuta kad sam rekla da nećeš. Hoćeš. Skida otvarač s boce. Jedini razlog zbog kojeg znam da ćeš se vratiti je što? Prefrigano upire prstom u njega. Možeš li pogoditi stoje primijetila detektivka Trkie, ha? Odlaziš bez svojih božičnih ukrasa. Svi oni milijuni plastičnih Djedova Mrazova, sobova, snjegovića, crvenih i zelenih lampica i sve ono drugo što si stoljećima skupljao? I ti ćeš se odvesti i sve to ostaviti u podrumu? A-a. Nema šanse. A-a. Pokušava tim riječima samu sebe uvjeriti da je u pravu. Marino nikad ne bi zauvijek otišao a da ne spakira svoje voljene božične ukrase. – Rocco je mrtav, kaže on. – Tko? Trbđeno lice postaje bezizražajno. – Vidiš, na to sam mislio. Ne poznaješ me, kaže on. Nema veze. Nisi ti kriva. Zatvara vrata njoj, zauvijek zatvara vrata Richmondu.
87 Nestala žena zove se Katherine Bruce. Sad se smatra otetom, najnovijom žrtvom serijskog ubojice, pretpostavlja se daje mrtva. Njezin muž, bivši vojni pilot, sad zaposlen u Continentalu, bio je izvan grada. Nakon stoje dva dana bezuspješno pokušavao stupiti u kontakt sa svojom ženom, zabrinuo se. Poslao je prijateljicu da ode do kuće. Katherine nije bila tamo, kao ni njezin auto, koji je pronađen na parkiralištu Wal-Marta pokraj sveučilišta, gdje nije privukao nikakvu pozornost, jer na tom parkiralištu automobila ima dvadeset četiri sata dnevno. Ključevi su bili u bravici za paljenje motora, vrata otključana, torbice i novčanika nije bilo. Jutro se jedva pojavljuje, kao da se njegove molekule polako skupljaju u nebo koje obećava da će biti vedro i svijetloplavo. Nic o otmici nije znala ništa do jučerašnjih vijesti u šest. Još uvijek ne može vjerovati. Prijateljica Katherine Bruce, prema onome što je bilo pušteno u medije, nazvala je policiju Baton Rougea smjesta, jučer ujutro. Ta je informacija trebala biti istog trena odaslana na nacionalnoj razini. Što je učinio idiotski posebni odred? Stavio prijateljicu, čiji identitet nije objavljen, na detektor laži kako bi se vidjelo je li Katherine Bruce zaista nestala? Jesu li kopali po stražnjem dvorištu kako bi se uvjerili da pilot nije ubio i zakopao svoju ženu prije nego što je odletio iz grada? Ubojica je dobio dodatnih osam sati. Javnost je izgubila osam sati. Katherine je izgubila osam sati. Mogla je još uvijek biti živa, pod pretpostavkom da sad više nije. Netko je mogao primijetiti nju i ubojicu. Nikad se ne zna. Nic opsjednuto korača parkiralištem Wal-Marta, tražeći bilo kakvu pojedinost koja bi joj mogla nešto reći. Golemo mjesto zločina je nijemo, automobila Katherine Bruce odavno nema, negdje je zaplijenjen. Ovdje nema ničega osim komadića smeća, žvakaćih guma i milijuna opušaka.
U sedam sati i šesnaest minuta ona pronalazi zasad jedino otkriće, ono koje bije kao dijete uzbudilo: dva novčića od dvadeset pet centi. Oba su glava. To je uvijek bolje od pisma, a u ovom trenutku spremna je hraniti svaku maštariju o sreći koju može. Nakon što je sinoć čula vijesti, Nic je smjesta dojurila ovamo. Ako su novčići tad bili na asfaltu, njezina ih baterijska svjetiljka nije uočila. A novčiće nije vidjela ni rano ujutro, kad se vratila ovamo i kad je još uvijek bio mrak. Snima fotografije tridesetpet-milimetarskim polaroidnim kamerama i pamti mjesto na kojem su novčići, bilježi, baš kao što su je naučili na forenzičnoj akademiji. Navlači kirurške rukavice i sprema novčiće u papirnatu omotnicu za dokaze, a onda odbrza u dućan. – Trebala bih upravitelja, kaže blagajnici koja ima pune ruke posla naplaćujući puna kolica dječje odjeće dok mlada žena umorna izgleda – možda majka – izvlači MasterCard. Nic misli na Buddvjeve kombinezone i osjeća se grozno. – Ovuda. Blagajnica pokazuje prema uredu iza drvenih vrata na oprugu. Hvala Bogu daje upravitelj ovdje. Nic mu pokazuje svoju značku dok govori: Moram vidjeti točno mjesto na kojem je pronađen automobil Katherine Bruce. Upravitelj je mlad i ljubazan. Očito je uzrujan. – Rado ću vam pokazati. Točno znam gdje je. Policija je satima bila vani, njuškala uokolo, a onda su ga odvukli. To je zaista užasno. – Užasno je, da, slaže se Nic dok izlaze iz dućana, a sunce počinje na istoku pokazivati svoje svijetlo lice. Crna Maxima Katherine Bruce iz 1999. godine nalazila se približno šest metara od mjesta na kojem je Nic našla novčiće. – Jeste li sigurni daje bio baš ovdje? – Oh, siguran sam, da, gospođo. Parkiran upravo ovdje, pet redova dalje. Mnoge žene koje kupuju nakon što padne mrak parkiraju razmjerno blizu glavnog ulaza. U njezinu slučaju, to nije pomoglo. Ali zacijelo je bila barem donekle svjesna sigurnosnih mjera. Pa, možda i nije. Većina ljudi želi parkirati što bliže glavnom ulazu, osim ako ne vozi skupe aute i ne želi da im netko ulubi vrata. Obično su zbog toga zabrinuti muškarci. Nic nikad nije shvaćala zašto tolike žene nisu osobito zainteresirane za automobile i njihovo održavanje. Da ona ima kćer, pobrinula bi se da njezina djevojčica zna ime svakog egzotičnog automobila, a Nic bi joj rekla da će, bude li marljivo radila, jednog dana možda voziti Lamborghini – isto ono što govori i Buddvju, koji ima bezbroj modela sportskih automobila koje obožava zakotrljati u zid. – Je li itko primijetio neku neobičnu aktivnost te večeri kad se ona dovezla na ovo parkiralište? Je li itko primijetio Katherine Bruce? Je li itko išta vidio? pita Nic upravitelja, dok oboje stoje na istom mjestu i osvrću se oko sebe. – Ne. Mislim da uopće nije ni stigla do dućana, kaže on. Bell 407 ima najljepši lak koji je Lucy ikad vidjela. A tako i treba biti. To je njezin helikopter i ona je osmislila svaku njegovu pojedinost, osim onih koje su dio kalupa ili su došle ravno iz tvornice. Četiri oštrice propelera, glatka vožnja, maksimalna brzina od 140 čvorova (prokleto dobro za letjelicu koja nije vojna), kao i kompjuterizirana kontrola goriva, samo su neki od osnovnih elemenata. Tome treba dodati kožna sjedala, plovke za napuhavanje za slučaj da se motor pokvari iznad vode, što nije osobito vjerojatno, rezač žica za slijepo zalijetanje u dalekovod (Lucy je previše oprezan pilot za to), pomoćni spremnik za gorivo, uređaj za gledanje u noći, magli i drugim uvjetima loše vidljivosti, sustav satelitske navigacije – svi su njezini instrumenti, naravno, najbolji. Helidrom u Trideset četvrtoj ulici smješten je na rijeci Hudson, na pola puta između Kipa slobode i Intrepida. Na uzletištu broj 2, Lucy četvrti put obilazi svoju pticu, nakon stoje već provjerila motor ispod zaklopca, kao i razinu ulja, ima li bilo gdje kapljica ulja koje curi, iskočna puceta na filtrima ili
hidrauličnim cjevčicama koja je uvijek podsjećaju na tamnocrvenu krv. Jedan od mnogih razloga zbog kojih je fanatik dizanja utega u teretani jest i taj što bi, ako bi ikad tijekom leta ostala bez hidraulike, snagom ruku morala upravljati kontrolama. Slaboj ženi to bi bilo vrlo teško. S ljubavlju prelazi rukom preko izduženja repa, ponovno čučnuvši kako bi provjerila antene ispod njega. Potom se uspinje na pilotsko sjedalo i želi da se Rudy malo požuri. Želja joj je uslišena i vrata FBO-a se uz zamah otvaraju. Pojavljuje se Rudy s vrećastom torbom i kaska prema helikopteru. Tračak razočaranja prelazi mu preko lica kad primijeti prazno lijevo sjedalo i, kao i obično, otkriva da je kopilot. Odjeven u vojničke hlače i polo majicu, tipičan je zgodni komad. – Znaš što? kaže on, uz škljocaj zatvarajući svoj četverotraki letački pojas, dok Lucy prolazi brzu, ali temeljitu pripremu za let, počevši od osigurača i prekidača, sve do instrumenata i rasplinjača. Prokleto si pohlepna, kaže on. Gladna helikoptera. – To je zato stoje to moj helikopter, frajeru. Uključuje akumulator. Dvadeset šest ampera. Dovoljno snage. Nemoj zaboraviti, ja imam više sati leta od tebe – i više diploma. – Začepi, kaže on dobrodušno, uvijek srdačno raspoložen kad njih dvoje lete. Čisto na lijevoj strani. – Čisto na desnoj.
89 Nikad s njom neće iskusiti više euforije nego tijekom letenja. Lucy nikad ne dovršava ono što rijetko počinje. Rudy se mogao osjetiti iskorištenim nakon što su se odvezli iz Radissona u Szczecinu, da nije shvaćao što se dogodilo. Iskustvo blizine smrti ili nečega sličnog, stoje strahovito traumatično, u većini ljudi uzrokuje jednostavnu reakciju. Žude za toplinom ljudskog tijela. Seks pruža dokaz da je čovjek živ. Pita seje li to razlog zbog kojeg neprestano misli na seks. Nije zaljubljen u Lucy. Nikad ne bi dopustio da se to dogodi. Kad ju je prvi put vidio, prije bogzna koliko godina, nije imao nikakve namjere zainteresirati se za nju. Izlazila je iz čudovišnog Bella 417, nakon stoje završila s uobičajenim pokaznim manevrima kakve FBI očekuje kad važna osoba, posebno ako je političar, obilazi Akademiju. Rudy je pretpostavio kako je, s obzirom na to da je Lucy bila jedina žena u ekipi za spašavanje talaca, bilo politički korektno da državni odvjetnik ili tko god je on već bio, za upravljačem vidi mladu, zgodnu ženu. Rudy je zurio u nju dok je gasila zastrašujući stroj s dva motora i izlazila, odjevena u tamnoplavu borbenu uniformu i meke, crne čizme do gležnjeva. Rudvja je iznenadila njezina vatrena ljepota dok ju je promatrao kako hoda, samopouzdano i ljupko, bez i najmanjeg traga muškobanjastosti. Počeo se baviti mišlju da ono što je čuo o njoj nije istina. Dok se kretala, njezino gaje tijelo zaintrigiralo. Činilo se da napinje mišiće poput egzotične životinje. Tigrica, pomislio je dok je ona koračala ravno prema državnom odvjetniku ili kome već, tko je došao na pokazni dan, i pristojno se rukovala s njim. Lucy je sportski tip, ali definitivno ženstvena i vrlo ugodna na dodir. Rudy je naučio da je ne treba voljeti previše. Zna kad se treba povući. Za nekoliko minuta, helikopter je u punoj silini, instrumenti i slušalice uključeni, glasni, brzi udarci propelera glazba na koju ona i Rudy plešu i koju obožavaju. On osjeća kako se Lucvno raspoloženje veselo podiže zajedno s helikopterom. – Krenuli smo, kaže ona u svoj mikrofon. Kontrola Hudson, helikopter četiri-nula-sedam Tango, Lima, Papa kreće prema jugu na trideset četvrtoj.
Lebdenje je ono što najviše voli, a može držati helikopter savršeno mirnim, čak i s neumoljivim vjetrom u rep. Okrenuvši se i zaronivši nosom prema vodi, ona pojačava snagu i polijeće.
90 SCARPETTA JE UHVATILA NAJRANIJI LET ZA MEĐUNARODNI AEROdrom George Bush u Houstonu i, uračunavši jedan sat vremenske razlike, sletjela u 10 i 15 ujutro. Odatle je vožnja, gotovo ravno na sjever do Livingstona, bila napeta i trajala sat i četrdeset minuta. Nije joj se dalo iznajmiti automobil i sama tražiti put do zatvora. Bila je to mudra odluka. Iako nije brojila, cesta je imala bezbroj zavoja, najduža dionica autoceste US-59 koja se proteže u beskraj. Scarpettine su misli odsječne, kao da je novakinja koja prima zapovijedi. U svom je najravnodušnijem raspoloženju, stoje osobnost u koju korakne kad svjedoči na sudu, dok se branitelji obrušavaju poput mesoždera, čekajući prvi miris njezine krvi. Rijetko je ranjena. Nikad smrtonosno. Duboko u utočištu svoga analitičkog uma, ostala je tiha tijekom cijelog putovanja. Nije ni prozborila s vozačicom, osim da joj da upute. Vozačica je od onih koje vole brbljati, a Scarpetta joj je na samom početku putovanja, dok je ulazila u crni Lincoln, rekla da ne želi razgovarati. Ima posla. – Kako vi kažete, rekla je žena, odjevena u crnu uniformu koja uključuje i kapu i kravatu. – Možete skinuti kapu, rekla joj je Scarpetta. – O, pa, hvala vam, rekla je vozačica s olakšanjem, smještaje skinuvši. Ne mogu vam opisati koliko mrzim tu stvar, ali većina mojih mušterija želi da izgledam kao prava vozačica. , – Menije draže da ne izgledate, rekla je Scarpetta. Zatvor se nadvija pred njima, moderna tvrđava koja izgleda kao čudovišni tegljač sagrađen od betona s dugačkim obrubom prozora koji se protežu ispod ravnog krova, gdje dva radnika imaju pune ruke posla, razgovarajući, mašući rukama i osvrćući se oko sebe. Prostrane travnate terene okružuju gusti navoji bodljikave žice koja na suncu blista poput finog srebra. Stražari, visoko na svojim tornjevima, dalekozorima pretražuju okolinu. – Fijuuuuu, mrmlja vozačica. Moram priznati da me ovo čini malčice nervoznom. – Sve će biti dobro, uvjerava je Scarpetta. Oni će vam pokazati gdje da parkirate i ostat ćete u automobilu. Uopće vam ne preporučujem da šetate uokolo. – A što ako moram na zahod? zabrinuta je ona, usporavajući pred stražarskom kućicom koja označava početak područja maksimalnog osiguranja i možda najužasnijeg zadatka koji je Scarpetta ikad prihvatila. – Pretpostavljam da ćete onda morati nekoga pitati, odgovara ona odsutno, spuštajući prozor i pružajući uniformiranom stražaru svoju vozačku dozvolu i vjerodajnicu sudske patologinje, blistavu mjedenu značku i identifikacijsku karticu u crnom omotu. Kad je napustila svoj položaj u Richmondu, bila je neposlušna kao i Marino. Nikad nije vratila značku. Nikome nije palo na pamet da to zatraži. Ili se možda nitko nije usudio. Možda više nije doslovno šefica, ali ono što je Lucy sinoć rekla je točno. Nitko ne može oduzeti Scarpetti ono što jest i to kako obavlja posao koji još voli. Scarpetta zna koliko je dobra, makar to nikad ne bi rekla. – Koga ste došli vidjeti? pita je stražar, vraćajući joj vozačku dozvolu i vjerodajnicu. – Jean-Baptistea Chandonnea. Njegovo je ime gotovo guši. Stražar je prilično opušten, s obzirom na njegov okoliš i odgovornost. Sudeći po njegovu držanju i godinama, vjerojatno već dugo radi u zatvorskom sustavu i jedva da primjećuje zlokoban svijet u koji ulazi na početku svake smjene. Korakne natrag u kućicu i pogledom pretražuje popis.
– Gospodo, kaže on, ponovno se pojavivši iz kućice i pokazujući prema staklenom pročelju zatvora, samo se odvezite tamo i netko će vam reći gdje da parkirate. Službenik za odnose s javnošću dočekat će vas vani. Čini se kao da teksaška zastava maše Scarpetti da priđe. Nebo je poput plavog stakla, temperatura je podsjeća na jesen. Ptice razgovaraju, priroda ide dalje, neosjetljiva na zlo.
91 Život na zatvorenom odjelu A se ne mijenja. Osuđeni zatvorenici dolaze i odlaze, stara imena pripadaju šutnji. Poslije nekoliko dana, ili možda tjedana – Jean-Baptiste često gubi osjećaj za vrijeme – novi koji dolaze čekati svoju smrt postaju imena povezana s ćelijama koje su prije zauzimala stara imena onih koji su čekali svoje smrti. Odjel A, ćelija 25 je Zvijer, koji će za nekoliko sati biti prebačen u drugu zatvorsku ćeliju. Odjel A, ćelija 30 je JeanBaptiste. Odjel A, ćelija 31, odmah desno od Jean-Baptistea, je Moljac – nazvan je tako zato što taj nekrofilski ubojica koji se počinje meškoljiti kad se ugase svjetla ima ruke koje lepršaju, a koža mu je gotovo siva. Voli spavati na podu, a njegova je zatvorska odjeća uvijek prekrivena sivom prašinom – baš kao što prašine ima na krilima moljca. Jean-Baptiste brije nadlanice, dugački pramenovi dlake padaju u umivaonik od nehrđajućeg željeza. – U redu, Dlakavi. Oči vire kroz sitan prozor na njegovim vratima. Tvojih petnaest minuta je gotovo isteklo. Još dvije minute i uzimam ti britvu. – Certainement. Trlja drugu ruku sapunom jeftina mirisa i nastavlja brijanje, oprezan sa zglobovima. Čuperci u ušima su zeznuti, ali nekako uspijeva. Vrijeme je isteklo. Jean-Baptiste pažljivo ispire britvu. – Obrijao si se. Moljac govori vrlo tiho, tako tiho da drugi zatvorenici rijetko čuju ijednu riječ koju izgovara. – Oui, mon ami. Izgledam prilično lijepo. Ključ na okretanje koji izgleda poput željezne poluge udara u otvor na dnu vrata i ladica klizne van. Čuvar korakne unatrag, dalje od dosega blijedih, bezdlakih prstiju koji spuštaju plavu plastičnu britvu.
92 Moljac sjedi i kotrlja košarkašku loptu precizno prema zidu, tako da se ona uvijek odbije i vrati se ravno k njemu. On je bezvrijedan, tako slabašan daje njegovo jedino zadovoljstvo u ubijanju bilo seks s mrtvim mesom. Mrtvo meso nema energiju, krv mu više nije magnetizirana. Jean-Baptiste je, kad je oslobađao svoje odabranice u ekstazi, imao vrlo djelotvornu metodu. Osoba s teškim ozljedama glave može još neko vrijeme živjeti, dovoljno dugo da bi Jean-Baptiste grizao i sisao živo meso i krv, na taj način ponovno puneći svoj magnetizam. – Danje prekrasan, zar ne? Moljčeva tiha primjedba dolebdi do Jean-Baptisteove ćelije, zato što on ima uši koje čuju jedva čujan glas. Nema oblaka, ali poslije će biti nekoliko na vrlo velikoj visini, koji će se do kasnog popodneva premjestiti prema jugu.
Moljac ima radio i opsjednuto sluša vremensku prognozu. – Vidim da gospođa Gittleman ima novi auto, slatki mali srebrni BMW Roadster. Kroz uski prorez prozora u svakoj ćeliji, osuđenik na odjelu za smrtnu kaznu ima pogled na parkiralište iza zatvora i, budući da nemaju što drugo gledati iz svojih samica na drugom katu, muškarci veći dio dana zure kroz prozor. Na izvjestan način, to je čin zastrašivanja. To što Moljac spominje BMW gospođe Gittleman najbolja je prijetnja koju uspijeva smisliti. Čuvari će je najvjerojatnije prenijeti drugim čuvarima, koji će je prenijeti gospođi Gittleman, mladoj i vrlo lijepoj pomoćnici za odnose s javnošću, to da se zatvorenicima sviđa njezin novi auto. Nijedan zaposlenik zatvora ne gori od želje da bilo koji podatak iz njegova privatnog života bude dostupan prijestupnicima tako gnusnima da zaslužuju smrt. Jean-Baptiste je vjerojatno jedini zatvorenik koji rijetko gleda kroz prorez koji bi trebao biti prozor. Nakon što je upamtio svako vozilo, njihove boje, marke, modele, čak i izvjesne registracijske pločice kao i točan izgled vozača, ne nalazi svrhu u gledanju prema praznom plavom ili olujnom nebu. Ustavši sa zahoda i ne potrudivši se da navuče hlače, gleda kroz svoj visoki prozor, jer gaje Moljčeva primjedba učinila znatiželjnim. Uočava BMW, a onda ponovno sjeda na zahod, razmišljajući. Duboko se zamislio nad pismom koje je poslao prelijepoj Scarpetti. Vjeruje daje ono sve promijenilo i mašta o njoj kako ga čita i podvrgava se njegovoj volji. Danas će Zvijeri biti dopuštena četiri sata za posjet svećenika i obitelji. Otići će na kratku vožnju do Huntsvillea, u Kuću smrti. U šest popodne, umrijet će. To također mijenja stvari. Presavijeni komad papira tiho klizne ispod desnog kuta Jean-Baptisteovih vrata. On otkida toaletni papir i, opet se ne trudeći da navuče hlače, podiže poruku i vraća se na zahod. Ćelija Zvijeri je peta lijevo niže od Jean-Baptisteove i on uvijek zna kad je poruku koja je do njega klizila od vrata do vrata poslala Zvijer. Presavijeni papir poprima izvjesnu teksturu oguljenog sivila, a iznutra je umrljan, papirnata vlakna na pregibima oslabljena od ponovljenog rastvaranja i preklapanja, jer svaki zatvorenik duž puta čita poruku, a neki od njih dodaju i vlastite primjedbe. Jean-Baptiste čuči na svom zahodu od nehrđajućeg čelika, duga dlaka na njegovim leđima zamršena je od znoja koji je njegovu bijelu košulju učinio prozirnom. Uvijek mu je vruće kad je magnetiziran, a sad je u kroničnom stanju magnetiziranosti dok njegov elektricitet kruži kroz metal zatvora i juri prema željezu u njegovoj krvi, pa ponovno istječe van kako bi zatvorio drugi strujni krug, beskrajno, beskrajno, beskrajno. – Danas, piše olovkom polupismena Zvijer, zar nećeš biti sretan kad me odvezu. Hoču ti faliti? Možda neču. Jednom za promjenu, Zvijer ne vrijeđa, iako poruka drugim zatvorenicima zvuči kao podrugivanje, u to je Jean-Baptiste siguran. Otpisuje mu. Ja tebi ne moram nedostajati, mon ami. Zvijer će znati na što Jean-Baptiste misli, iako neće znati ništa više o onome što će Jean-Baptiste učiniti da poštedi Zvijer od sastanka sa smrću. Koraci odjekuju na metalu dok stražari prolaze. On kida poruku Zvijeri na komadiće i gura ih u usta.
93 Zacijelo je parkirala, a ubojica joj se približio prije nego što je uopće stigla izvući ključ iz bravice. Nic pretpostavlja da su torbica i novčanik mogli biti odbačeni na parkiralištu, a poslije dva dana sigurno ih je netko pokupio. Na nesreću, čini se da je prevladalo tko nađe, njegovo je. S obzirom na to koliko su mediji izvještavali o otmici Katherine Bruce, tko god da je našao njezinu torbicu i novčanik,
sigurno zna da je to što ima dokazni materijal. Neki tamo cmizdravi crv koji živi u skladu sa situacijskom etikom sad sigurno neće nazvati policiju i zapravo priznati da je on ili ona namjeravala zadržati torbicu ili novčanik ili oboje sve dok nije otkrila da pripada ubijenoj ženi, pod pretpostavkom daje Katherine ubijena. Ako još nije, uskoro će biti. A onda Nic nešto naglo pada na pamet – ako su torbica i novčanik predani policiji, osoba koja ih je pronašla zacijelo je to javila moćnom posebnom odredu Baton Rougea koji je, naravno, pronašao neki debilni razlog zbog kojega o tome nije obavijestio medije, a osobito ne ostalu braću i sestre po znački. Nic ne može prestati razmišljati o Wal-Martu i tome kako je ona sama bila na toj lokaciji unutar, možda, nekoliko sati od trenutka kad je Katherine Bruce oteta i odvezena, najvjerojatnije na isto tajno mjesto na koje je ubojica odveo sve svoje žrtve. Nic progoni mogućnost, ne osobito snažna, da je Katherine Bruce mogla biti u Wal-Martu dok je Nic tamo pecala, kao što je radila u razna doba otkako se vratila iz Knoxvillea. Fotografije lijepe plave žrtve neprekidno bljeskaju na televizijskim vijestima i nalaze se u svim novinama koje je Nic kupila. Ne sjeća se da je, dok je birala uzorak goblena, iako ne zna vesti goblene, i pokazivala zanimanje za napadno donje rublje koje nikad ne bi nosila, primijetila ikoga tko bi bio makar i izdaleka nalik na nju. Iz nekog razloga, čudnovata žena koja je na parkiralištu pala zbog ozlijeđenog koljena tu i tamo proleti Nic kroz glavu. Nešto u toj ženi ne da joj mira.
94 Kad je plima na vrhuncu, mali čamci mogu ući u potoke i rukavce u koje inače nije moguć ulazak i u koje se gotovo nikad ne odvaže zaputiti razumni ljudi. Darren Citron poznat je po tome što zna nagariti svoj stari Bay Runner i kliziti preko plitkih voda, na jedvite jade uspijevajući prijeći blatni plićak i ući ravno u ždrijelo onoga vodenog puta koji je toga dana odlučio izazvati. Upravo sad plima je nešto niža nego što bi on volio, ali svejedno juri punom snagom u rijeku Blind i zamalo se zaglavi u mulju, koji može biti i do šest stopa dubok. Blato može čovjeku usisati cipele tako da ih mora izuti. Premda Darren obično uspijeva izvući svoj čamac, ne voli gacati u vodi koja je puna pamučarki. Mještanin je, osamnaestogodišnji mladić, neprekidno mu je potamnjela koža nijanse prženog kikirikija, a živi za to da bi pecao i pronalazio nova mjesta za lov na aligatore. Zbog te druge zanimacije, Darrenu se ljudi ne dive osobito. Ako krene na velike, koji mogu donijeti dobar novac za kože, meso i glave, treba mu snažan konopac, golema čelična kuka i, naravno, mamac. Što je više iznad vode mamac obješen, aligator mora biti duži da bi ga dohvatio. Najbolji mamac su psi. Darren ih dobavlja iz skloništa za životinje u cijelom području, zavaravajući ljude svojim slatkim držanjem. Čini ono što mora, uvjeravajući samoga sebe da bi životinje ionako bile uspavane. Kad lovi aligatore, misli na aligatore, a ne na mamac i to kako je došao do njega. Aligatori grizu noću, posebno ako Darren vrlo mirno sjedi u svom čamcu i pušta zvučnu snimku psećeg cvileža. Uvježbao se da se odmakne od mamaca i da misli samo na golemog aligatora koji će izaći i z vode, naglo zatvoriti čeljust i uhvatiti se na kuku. Tad se on brzo pokrene i čovječno ustrijeli gmaza u glavu puškom kalibra .22. Krstari vodenim putem obrubljenim plohama lopoča i britvulje, istočkan sjenama čempresa ogrnutih španjolskom mahovinom i sa žilavim, uvijenim korijenjem. Aligatori ulaze u vodu i izlaze iz vode, posebno ako je ženka položila jaja. Njihovi dugački repovi ostavljaju tragove i kad Darren ugleda određeno mjesto s mnogo tragova, bilježi ga u svoj mentalni zemljovid, pa se vrati poslije mraka, ako su vrijeme i plima odgovarajući.
Vodom se poput saga prostire sluz sitnog vodenog bilja, a pred njim uzlijeće plava čaplja, nesretna zbog upada čovjeka i motora. Darren se osvrće u potrazi za tragovima. Slijede ga svjetlucavi vilinski konjici. Oči aligatora podsjećaju ga na male tunele, koji se jedan do drugoga nalaze tik iznad vodene površine, sve dok ne primijete da im on uzvraća pogled. Iza okuke primjećuje mnoštvo tragova i žuti najlonski konopac obješen s drveta. Mamac na golemoj čeličnoj kuki je ljudska ruka.
95 Danas, prvi put poslije pet godina, Benton razgovara sa senatorom Lordom, a obojica su u telefonskim govornicama. Bentonu se to čini gotovo komičnim, dok zamišlja uvijek besprijekorno dotjeranog i odjevenog senatora Lorda kako se vozi od svoje kuće u Sjevernoj Virginiji, na putu prema Capitolu, pa zastaje na benzinskoj crpki kako bi otišao u govornicu. Benton je dogovorio razgovor nakon stoje kasno sinoć od senatora dobio posve neočekivan e-mail. Problemi, pisalo je. Sutra u 7 i 15. Ostavi mi broj. Benton mu je uzvratio poruku s brojem telefonske govornice kojom se upravo služi, a koju je sinoć unaprijed odabrao. Ako je moguće, uvijek odaberi najjednostavniji, najočitiji plan. U svakom slučaju čini se da njegovi precizni i složeni planovi na sve strane pucaju po šavovima. Oslanja se o zid i promatra svoj ulubljeni Cadillac, provjeravajući da mu se nitko ne približava i ne pokazuje za njega zanimanje. Svaki alarm u njegovoj glavi udara svom snagom. Senator Lord govori mu o pismu koje je Scarpetta primila od Chandonnea, onome napisanome kaligrafski. – Kako ste saznali za to? pita ga Benton. – Sinoć me nazvala Jaime Berger. Kući. Vrlo je zabrinuta da je Chandonne postavio zamku i da Scarpetta ulazi ravno u nju. Bergerova želi moju pomoć, moju intervenciju. Ljudi zaboravljaju da su moje mogućnosti ograničene. No dobro, ne zaboravljaju moji neprijatelji. Senator želi poslati legije saveznih agenata u Baton Rouge, ali čak ni on ne može zaobići zakon. Posebni odred Baton Rougea mora pozvati FBI da se priključi istrazi i praktički je preuzme. Kod tih serijskih otmica – ili ubojstava, jer o tome se zapravo radi – postoji nepremostiv problem nadležnosti zbog kojeg savezne snage ne mogu samostano krenuti u juriš. Nije prekršen nijedan savezni zakon. – Prokleta nestručnost, kaže senator Lord. Proklete bile neznalice i budale tamo dolje. – Blizu je, kaže Benton u telefon. Pismo znači da je situacija vrlo blizu mogućeg razrješenja. Ne na način na koji sam ja to htio. Ovo je loše, vrlo loše. Nisam zabrinut za sebe. – Može li se s tim izaći na kraj? – Ja sam jedini koji zna kako. Bit će potrebno razotkrivanje. Duga stanka, a onda senator Lord nevoljko pristaje. Da, vjerujem da hoće. Ali kad se to jednom dogodi, nema povratka. Ne možemo ponovno proći ovo. Želiš li zaista…? – Moram. Pismo dramatično mijenja stvar, a vi znate kakva je ona. On je mami k sebi. – Sad je tamo. – U Baton Rougeu? Benton je uplašen. – U Teksasu. Mislio sam na Teksas. – Kriste. Ni to nije dobro. Ne, ne, ne. Pismo. Ovo je pravo. Teksas za nju više nije siguran. Na trenutak razmišlja o Scarpetti koja posjećuje Chandonnea. U početku je imao taktičke i osobne razloge zbog kojih je želio da ona to učini. Ali ako je iskren prema sebi, mora priznati kako nikad nije mislio da će to ona zaista učiniti. Uistinu nije, usprkos svim svojim naporima. A sad ona ne bi trebala biti tamo. Kriste. – Tamo je upravo sad, dok mi razgovaramo, podsjeća ga senator Lord.
– Frank, on će pokušati zbrisati. – Ne vidim kako. Ne s tog mjesta. Bez obzira na to kako pametan bio. Smjesta ću ih uzbuniti. – On je više nego pametan. Stvarjeuovome: akoje mami u Baton Rouge, onda zacijelo planira i sam biti tamo. Poznajem ga. Poznajem nju. Čim napusti Teksas, krenut će u Baton Rouge. Osim akoje on prije ne presretne u Teksasu, ako može tako brzo djelovati. Nadajmo se da ne može. Ali, bilo kako bilo, ona je u ozbiljnoj opasnosti. Ne samo od njega, nego i od njegovih saveznika. Oni su sigurno u Baton Rougeu. Njegov je brat sigurno tamo. Ubojstva sad imaju smisla. On je taj koji ih čini. A ona mu vjerojatno pomaže. Budući da još nisu uhvaćeni, nagađam da su on i Bev Kiffin zajedno i da se kriju. – Zar otimanje žena nije strahovit rizik za tako zloglasne bjegunce? – Dosadno mu je, kaže jednostavno Benton.
96 Čuvari na Odjelu Polunsky nose sive uniforme i crne bejzbolske kape. Lisice zveckaju s pojasova dvojice čuvara koji prate Jean-Baptistea kroz niz teških vrata koja se zatvaraju uz tresak tako glasan da zvuči kao da je u čeličnoj sobi ispaljen metak iz pištolja velikog kalibra. I' Svaki prasak osnažuje Jean-Baptistea, dok korača slobodno, samo ručnih zglobova u lancima. Svud oko njega, tone čelika magnetiziraju ga u sunčeve oluje. Svakim korakom, moć se pojačava. – Ne shvaćam zašto bi tebe itko htio posjetiti, kaže mu jedan od čuvara. Ovo ti je prvi put, ha? Zove se Phillip Wilson. Vozi crveni Mustang s posebnom tablicom, ČVR. ČUVAR. Jean-Baptiste je to prokužio odmah prvoga dana. Ne govori ništa čuvarima dok prolazi kroz sljedeća vrata, u valu paraj uče vrućine. – Ni jedan jedini posjetitelj? odgovara drugi čuvar, Ron Abrams, vitak bijelac s prorijeđenom smeđom kosom. Baš si jadan, zar ne, monsieur Chandonne, kaže on podrugljivo. Protočnost je među zatvorskim čuvarima vrlo velika. Čuvar Abrams je novi i Jean-Baptiste osjeća da on želi provesti zloglasnog Vukodlaka do područja za posjete. Nove stražare Jean-Baptiste uvijek zanima. A onda se naviknu na njega i zgadi im se. Moljac kaže da čuvar Abrams vozi crni Tovotin džip. Moljac poznaje svaki automobil na parkiralištu, baš kao što uvijek zna i najnoviju vremensku prognozu. Pozadina skučene kabine za posjete je teška žičana mreža, obojena bijelo. Čuvar Wilson je otključava, skida Jean-Baptisteu lisice i zatvara ga u kabinu u kojoj se nalazi stolac, pult i crni telefon s metalnim kabelom. – Molio bih Pepsi i čokoladne kolačiće, kaže Jean-Baptiste kroz zaslon. – Imaš novca? – Nemam novca, tiho odgovara Jean-Baptiste. – Dobro. Ovaj put ću ti učiniti uslugu, budući da nikad prije nisi imao posjet, a gospođa koja dolazi bila bi luda da te počasti, šupčino. Onaj koji tako grubo govori je čuvar Abrams. Kroz staklo, Jean-Baptiste pregledava blistavo čistu, prostranu sobu, vjerujući kako mu ne trebaju oči da bi vidio prodajne aparate i sve u njima, kao i troje posjetitelja koji kroz telefonske slušalice razgovaraju s tri druga osuđenika na smrt. Nje nema ovdje. Jean-Baptisteova električna bujica šilji se od bijesa.
97
Kao što se često događa kad je situacija hitna, najboljim namjerama na putu se ispriječe prozaične stvari. Senator Lord nikad nije bio od one vrste ljudi koja oklijeva osobno telefonirati. Nije egoističan i nesiguran, a smatra da je brže obaviti stvar, nego je objašnjavati nekome drugom. Onog trenutka kad je spustio slušalicu u govornici, vraća se u svoj automobil i vozi prema sjeveru, razgovarajući sa svojim glavnim savjetnikom uz pomoć handsfree seta. – Jeff, trebam broj upravitelja Odjela Polunskv. Odmah. Pisanje bilježaka tijekom vožnje u gužvi na cesti 1-95 posebna je vještina koju je senator bio prisiljen svladati prije mnogo godina. Ulazi u gluho područje i ne može čuti svoga glavnog savjetnika. Nekoliko ga puta ponovno zove, ali senator ne može dobiti signal. Kad se uspije probiti, javlja mu se glasovna pošta, jer i Jeff pokušava dobiti njega. – Skidaj se s telefona! viče senator nikome tko bi ga mogao čuti. Dvadeset minuta poslije, tajnica još uvijek pokušava ući u trag upravitelju. Senator Lord osjeća – a to se već i prije događalo – kako ona ne vjeruje da je osoba s druge strane linije zaista senator Frank Lord, jedan od najmoćnijih i najprisutnijih političara u zemlji. Važni ljudi obično puštaju manje važnim ljudima da ugovaraju sastanke i obavljaju telefonske pozive. Senator Lord usredotočuje se na promet koji puzi i na bijesne vozače, a poziv mu je već nekoliko minuta na čekanju. Nitko s imalo pameti ili, još bolje, nitko siguran u to s kim razgovara ne bi ga se usudio staviti na čekanje. To mu je nagrada za poniznost i za to što se djelotvorno brine o sebi, što uključuje i osobno podizanje odjeće iz kemijske čistionice, zastajanje u dućanu s namirnicama, čak i osobno rezerviranje stolova u restoranima, usprkos tome što se neprekidno pojavljuje isti problem – šefovi sale ništa ne zapisuju, uvjereni da se radi o psini ili o tome da netko na prijevaru pokušava osigurati dobar stol. – Žao mi je. Tajnica se konačno javlja. Čini se da ga ne mogu pronaći. Jutros je vrlo zaposlen jer večeras imaju pogubljenje. Mogu li zapisati poruku? – Kako se zovete? – Jodi. – Ne, Jodi, ne možete zapisati poruku. Ovo je hitan slučaj. – Pa, oklijeva ona, identifikator poziva ne pokazuje da zovete iz Washingtona. Ne mogu ga jednostavno izvući s važnog sastanka ili čega već, a onda otkriti da to zapravo niste vi. – Nemam vremena za ovo. Pronađite ga. Ili, za Boga miloga, ima li taj čovjek pomoćnika? Ponovno ulazi u gluho područje i treba mu petnaest minuta da se ponovno probije do tajnice. Digla se od stola. Na telefon se javlja druga mlada žena, a on gubi i nju.
98 – Puna mi je kapa ovoga, kaže Nic svom ocu. Odvezla se do stare ciglene zgrade Policijske uprave Baton Rougea, ali nije stigla dalje od predvorja na prvom katu. Kad je rekla da ima mogući dokazni materijal u slučajevima otmice, nakon nekog se vremena pojavio detektiv u civilu i samo se zapiljio u kovanice u omotnici. Pogledao je polaroidne fotografije novčića s Wal-Martova parkirališta i ravnodušno slušao Nicino tumačenje i teoriju, neprekidno gledajući na sat. Predala mu je novčiće uz potvrdu i bila sigurna kako je, čim se on vratio u takozvani Ratni kabinet, postala vic dana. – Svi mi radimo na istim slučajevima, a oni šupci ne žele razgovarati sa mnom. Oprosti. Katkad Nic zaboravlja koliko se njezin otac užasava psovanja. Možda je njima poznato nešto što bi nama
pomoglo u našim slučajevima u Zacharyju. Ali ne. Ja smijem prenijeti sve što znam, ali obrnuto ne vrijedi. – Izgledaš jako umorno, Nic, kaže on dok jedu kajganu sa sirom i ploškama ljute kobasice. Buddy se sa svojim igračkama i televizijom izgubio u zemlji mašte. Hoćeš još malo palente? – Ne mogu. Ali ti radiš najbolju palentu koju sam ikad jela. Uvijek to kažeš. Uvijek je istina. – Budi oprezna. Ti dečki u Baton Rougeu ne vole ljude kao što si ti. Posebno ne žene kao što si ti. – Uopće me i ne poznaju. – Ne moraju te poznavati da bi te iz dna duše mrzili. Oni žele dobar glas. Sad, kad sam ja bio u punoj snazi, biti na dobrom glasu značilo je da u obližnjem dućanu možeš kupiti namirnice i platiti ih poslije, kad budeš mogao. Nitko nije gladovao. Ali danas, dobar glas je obična sebičnost. Ti dobri stari dečki u Baton Rougeu htjet će dobar glas, dobar glas i priznanje. – Pričaj mi o tome. Nic maže još jedan biskvit maslacem. Kad god ti kuhaš, previše jedem. – Ljudi koji žele priznanje spremni su lagati, varati i krasti, podsjeća je otac. – Dok žene i dalje umiru. Nic gubi tek i odlaže biskvit natrag na tanjur. Tko je gori? Muškarac koji to radi ili ti tipovi koji žele izaći na dobar glas, a živo im se fućka za žrtve i sve ostalo? – Dvije krivde nikad ne čine pravdu, Nic, kaže on. Drago mi je što ne radiš tamo dolje. Brinuo bih se za tvoju sigurnost mnogo više nego što se sad brinem. I to ne zato što je taj luđak na slobodi, nego zbog toga tko bi ti mogli biti kolege. Ona se osvrće po jednostavnoj kuhinji svog djetinjstva. Ništa u kući nije bilo osuvremenjeno ili preuređeno poslije smrti njezine majke. Štednjak je električni, s četiri ploče. Hladnjak je bijele boje, kao i radne površine. Njezina je majka imala na umu francuski seljački stil, htjela je pronaći stari namještaj i plavo-bijele zavjese, možda neke zanimljive pločice za zidove. Ali nikad nije dobila prigodu. I tako je kuhinja bijela, tek obična bijela. Ako bi se ijedan kućanski aparat zauvijek pokvario, sigurna je kako bi ga njezin otac odbio baciti. Ako bi bilo nužno, radije bi svake večeri naručivao jelo izvana. Nic muči činjenica da se njezin otac ne može otrgnuti od prošlosti. Talac je tihog žalovanja i bijesa. Nic odgurne svoj stolac. Ljubi oca u tjeme i oči joj se pune suzama. – Volim te, tata. Dobro mi se brini za Buddvja. Obećavam da ću uskoro biti dobra majka. – Ti si sasvim dobra majka. Podiže pogled prema njoj sa svog mjesta za stolom, dok prevrće jaja po tanjuru. Nije važno koliko vremena provodiš s njim, nego kako je to vrijeme provedeno. Nic misli na svoju majku. Njezino je vrijeme bilo kratko, ali je svaka minuta bila dobra. Barem se sad tako čini. – A sad plačeš, kaže njezin otac. Nic, hoćeš li mi reći što se, zaboga, događa s tobom? – Ne znam, ne znam. Idem lijepo za svojim poslom, a onda odjednom briznem u plač. Mislim da to ima veze s mamom, kao što sam ti rekla. Sve to što se tu dolje događa podsjetilo me je ili otvorilo neka podrumska vrata u mom mozgu. Vrata za koja nisam ni znala da su tu, a koja vode na mračno mjesto kojeg se smrtno bojim, tata. Molim te, upali mi svjetlo. Molim te. On polako ustaje od stola, znajući na što ona misli. Uzdiše. – Nic, nemoj to sebi raditi, kaže on smrknuto. Znam što je to učinilo meni. Zaustavio sam svoj život. Znaš da jesam. Kad sam se te večeri rano vratio kući i ugledao… Nakašlje se, bori se sa suzama. Osjetio sam kako se u meni nešto pomiče, kao da sam istegnuo mišić u srcu. Zašto bi ti željela te slike? – Zato što su istinite. A možda su slike koje ja zamišljam mnogo gore, zato što ne mogu vidjeti one prave. On kima i ponovno uzdiše. Idi na tavan. Pod svim onim sagovima nagomilanima u kutu nalazi se mali plavi kovčeg. Pripadao je njoj. Dobila gaje s nagradnim markicama. – Sjećam se, šapće Nic, zamišljajući svoju majku kako iznosi plavi kovčeg kroz vrata onoga dana kad je krenula u Nashville posjetiti svoju tetu, nakon stoje teta operirala oko. – Šifra na bravici nikad nije bila namještena, jer je rekla daje nikad neće upamtiti. Nula-nula-nula, kao daje potpuno nov. Ponovno se nakašlje, zapiljio se u nešto daleko od nje. Tamo je ono što tražiš.
Neke od tih stvari ne bih smio imati, ali bio sam poput tebe. Jednostavno sam morao znati. A predavao sam kćeri šefa policije, pa mi je učinio nekoliko usluga, stidim se što to moram priznati. Naime, obećao sam šefu da ću joj dati bolju ocjenu od one koju je zaslužila, kao i preporuku za koledž, koja je bila jedna velika, debela laž. Za kaznu sam dobio upravo ono što sam tražio, nastavlja on. Samo nemoj te stvari donijeti ovamo dolje. Ne želim ih nikad više vidjeti.
99 Pomoćnica časnika za odnose s javnošću, Jayne Gittleman, duboko se ispričava što je pustila Scarpettu da čeka. Punih je petnaest minuta Scarpetta stajala pred ulaznim vratima, odmah iznad znaka na kojem je pisalo Odjel Allan B. Polunsky i znojila se na jarkom suncu. Osjeća se prljavo i neuredno od puta. Strpljenje joj je na izmaku, usprkos namjeri da posve obuzda svoje osjećaje. Sad više od ičega želi napokon završiti s tim. – Mediji neprekidno zovu, jer večeras imamo pogubljenje, objašnjava gospođica Gittleman. Pruža Scarpetti iskaznicu posjetitelja, koju ona prikopča na posuvratak istog kostima koji je nosila na raznim letovima otkako je otišla s Floride. Kostim s hlačama je crne boje i barem ga je sinoć, kad se oprostila s nećakinjom, izglačala u svojoj sobi u njujorškom hotelu Melrose. Lucy ne zna gdje je Scarpetta sad. Da joj je to Scarpetta spomenula, Lucy bi je pokušala spriječiti ili bi inzistirala na tome da pođe s njom. Riskirajući, Scarpetta je krenula na zapad bez prethodnog dogovora, nemajući drugog izbora nego da nazove Odjel Polunskv kad je sletjela u Houston. Njezino uvjerenje da će je Chandonne htjeti vidjeti bilo je nagrađeno dodatnom neugodnošću kad je saznala da je na njegovu popisu posjetitelja. No, barem se njegova bolesna šala pokazala korisnom. Ona je ovdje, a možda je i bolje da ima što manje vremena za razmišljanje o tome da će ga vidjeti. Čuvari pregledavaju Scarpettine isprave, a gospođica Gittleman provodi je kroz niz glasnih čeličnih vrata, potom kroz vrt sa stolovima za piknik pod suncobranima, očito namijenjen osoblju. Propuštena je kroz pet vrata s elektroničkim zaključavanjem, a šetnja je prekratka da bi joj odgovarala, dok dolazi do razdražujućeg zaključka da nije trebala doći ovamo. Chandonne manipulira njome i ona će požaliti zbog ovog posjeta, jer to njemu daje ono što želi, a od nje čini budalu. U predvorju za posjetitelje, njezine se cipele čine glasnima i ona je oštro svjesna svoje pojave dok prelazi blistavi popločeni pod. Kao velika vjernica psihologije odijevanja i držanja, zna da je njezin ulazak netipičan za nju i sramotan. Bilo bi joj draže da je savršeno dotjerana, u kostimu koji pokazuje njezinu moć, vjerojatno s tankim prugama, možda u bijeloj košulji s pucetima za manšete. Možda, razmišlja ona, odijevanje koje pokazuje moć ne bi poslalo najbolju poruku tom gadu koji ju je pokušao ubiti, ali ona bi se osjećala manje ranjivom pred njim. Koljena joj popuštaju kad vidi Jean-Baptistea Chandonnea koji sjedi u kabini 2. Glatko izbrijan, što uključuje ruke i glavu, opušta se iza stakla, pije Pepsi i jede čokoladni kolačić, praveći se da je ne primjećuje. Ona otvoreno zuri u njega, odbijajući igrati igru koju je on već započeo i zapanjuje ju to što ga vidi obrijanog i odjevenog u bijelo. Ružan je, ali izgleda gotovo normalno bez dugih pramenova dječje dlake koja je, kad gaje posljednji put vidjela, s njega visjela u dugim, prljavim čupercima. Pijucka svoju Pepsi i liže prste dok Scarpetta sjeda preko puta njega i podiže crnu telefonsku slušalicu. Njegove asimetrične oči lutaju, upućuje joj svoj osmijeh barakude, a koža mu je blijeda poput pergamene. Ona primjećuje njegove dobro oblikovane, mišićave ruke i to da je zderao rukave sa svoje
bijele košulje, a onda ugleda tu dugu, užasnu dlaku. Viri ispod pazuha i kroz otvor oko vrata. Očito je obrijao samo one dijelove tijela koji nisu pokriveni. – Baš zgodno, kaže ona hladno u slušalicu. Uredio si se za mene. – Ali naravno. Baš lijepo od vas što ste došli. Znao sam da hoćete. Njegove mutne oči, kad se nakratko okrenu prema njoj, ne čine se usredotočenima. – Jesi li se obrijao? – Jesam. Danas. Samo za vas. – To je prilično teško ako ne možeš vidjeti, primjećuje ona sigurnim, snažnim glasom. – Ne trebaju mi oči da bih vidio. Jezikom dodiruje malen, oštar zub i poseže za Pepsi. Što mislite o mom pismu? – A što bi ti htio da mislim? – Da sam umjetnik, naravno. – Jesi li tu u zatvoru naučio tako pisati? – Uvijek sam bio sposoban pisati lijepim rukopisom. Kad su me roditelji, kao nedužnog petit dječaka držali zaključanog u podrumu, imao sam beskrajne sate da usavršim mnoge talente. – Tko je poslao pismo umjesto tebe? Scarpetta dominira svojim pitanjima. – Moj dragi pokojni odvjetnik. Pucne jezikom. Najiskrenije, ne znam zašto je počinio samoubojstvo. Ali možda je to i dobro. Bio je bezvrijedan, znate. To mu je u familiji. Scarpetta se prigiba i vadi iz torbice olovku i blok. Rekao si mi da imaš informacije za mene. Zato sam ovdje. Ako želiš samo čavrljati, ja smjesta odlazim. Ne zanima me dolaziti tebi u posjete. – Drugi dio pogodbe, madame Scarpetta, kaže on dok mu ukrižene oči lutaju, jest moje pogubljenje. Hoćete li? – To mi nije nikakva poteškoća. On se smiješi i doima se oduševljenim. – Recite mi. Oslanja bradu o dlan. Kako je to? – Bezbolno. Intravenozna injekcija natrijum tiopentala, to je sedativ. Onda pankuronium bromid, za opuštanje mišića. Kalijev klorid zaustavlja srce. Ona klinički opisuje dok on sluša, opijen. Prilično jeftine droge, stoje ironično i prikladno, kad se uzme u obzir njihova svrha. Smrt nastupa za nekoliko minuta. – A ja neću patiti kad mi to budete radili? – Nikad nećeš patiti onako kako su zbog tebe patili drugi. Smjesta ćeš zaspati. – Znači, obećavate da ćete na kraju biti moja liječnica? Počinje milovati limenku Pepsi, a gnusni dugački nokat na njegovu desnom palcu skoren je od nečeg što izgleda kao čokolada, vjerojatno s kolačića. – Učinit ću kako želiš, ako si voljan pomoći policiji. Kakva je informacija? On joj daje imena i mjesta koja njoj baš ništa ne znače. Ispunila je dvadeset stranica bloka, sve više sumnjičava da se on poigrava njome. Podaci su besmisleni. Možda. Tijekom stanke, kad on odluči bez žurbe pojesti kolačić, ona kaže: Gdje su tvoj brat i Bev Kiffin? On otire košuljom usta i ruke, a žilavi mu mišići poskakuju sa svakim pokretom. Chandonne je snažan i zastrašujuće brz. Potiskivati slike postaje sve teže i teže. Ona pokušava isključiti sjećanja na onu večer u njezinoj kući, kad ju je ovaj čovjek, razdvojen od nje samo staklom, pokušao izudarati do smrti. Onda se pojavljuje lice Jaya Tallevja, kako ju je pokušao prevariti, a poslije je i on krenuo na nju. To da braća blizanci dijele ubojitu opsjednutost njome, to je neshvatljivo. Ni ona sama ne vjeruje posve u to i iznenađuje je to što, dok zuri u Jean-Baptistea Chandonnea, ne osjeća ništa osim odlučnosti da zaboravi prošle užase. Na ovom mjestu, on je neškodljiv. Za nekoliko dana bit će mrtav. Neće se vratiti da mu da posljednju injekciju. To što mu je lagala ni najmanje ju ne muči. On ne kaže ništa o Jayu Tallevju i Bev Kiffin.
Umjesto toga, kaže joj: Rocco ima mali chdteau u Baton Rougeu. Slikovit je, u obnovljenoj četvrti u kojoj živi mnogo homoseksualaca. U blizini centra. Mnogo sam puta tamo boravio. – Jesi li ikad čuo za ženu iz Baton Rougea, po imenu Charlotte Dard? – Naravno. Nije bila dovoljno lijepa za mog brata. Je liju ubio Rocco Caggiano? – Nije. Chandonne uzdiše, kao da mu postaje dosadno. Kao što sam rekao, a morate me slušati pozornije, ona nije bila dovoljno lijepa za mog brata. Crveni Štap. Podvrgava je svom ogavnom osmijehu razjapljenih usta, dok mu oči i dalje lutaju. Jeste li znali da je sve što vi jeste vidljivo na vašim dlanovima? Ruke su joj u krilu, drže olovku i blok. On govori o njezinim rukama kao da ih može vidjeti, a ipak, oči mu lete kao u slijepca. Simulant. – U ruke svih sinova čovječjih Bog stavlja znakove, da bi svi sinovi čovječji mogli poznavati svoja djela. Svaki čin uma ostavlja tragove na ruci, oblikuje ruku koja je mjerilo inteligencije i kreativnosti. Ona sluša, pitajući se kreće li se on prema nečem bitnom. – U Francuskoj su najčešće umjetničke ruke, poput mojih. Podiže obrijanu ruku, raširenih dugih, prema vrhovima šiljastih prstiju. I poput vaših, madame Scarpetta. Imate otmjene ruke umjetnice. I sad znate zašto ne diram ruke. Psihonomija ruke ili Ruka i indeks mentalnog razvoja. Monsieur Richard Beamish. Vrlo dobra knjiga, s mnogo skica živih ruku, ako je možete pronaći, ali, nažalost, napisana je 1865. godine i nema je u vašoj mjesnoj knjižnici. Postoje dvije skice za vas. Četvrtasti dlan, otmjen, ali snažan. I umjetnički dlan, gibak i rastezljiv, i opet otmjen. Ali više je povezan s impulzivnom osobnošću. Ona ne komentira. – Impulzivna. Eto vas ovdje, bez najave. Iznenada ste ovdje. Prilično nervozna vrsta, ali sangvinična. Uživa u riječi sangvinična, koja je u srednjovjekovnoj medicini označavala tip kod kojega od svih tjelesnih tekućina prevladava krv. Sangvinici bi navodno trebali biti optimistični i vedri. U ovom trenutku, ona nije ni jedno od toga. – Kažeš da ne diraš ruke. Objašnjenje zašto nisi izgrizao ruke žena koje si umlatio, kaže ona bezizražajno. – Ruke su um i duša. Ne bih ozlijedio manifestaciju onoga što otpuštam sa svojim odabranicama. Ruke samo ližem. Sad ju je krenuo poniziti i zgaditi, ali ona još nije završila s njim. Nisi im izgrizao ni tabane, podsjeća ga ona. On sliježe ramenima, igrajući se limenkom Pepsija koja je zvučala prazno kad ju je posljednji put odložio. Stopala me ne zanimaju. – Gdje su Jay Tallev i Bev Kiffin? pita ona ponovno. Postajem umoran. – Zbog čega bi ti štitio svog brata, s obzirom na to kako se ponašao prema tebi cijelog života? – Ja sam svoj brat, kaže on nekako čudno. Prema tome, kad ste našli mene, više nije nužno da nađete njega. A sad sam vrlo umoran. Jean-Baptiste Chandonne počinje trljati svoj trbuh i trzati se dok mu pogled luta. Mislim da ću se razboljeti. – Nemaš mi više ništa reći? Ako nemaš, odlazim. – Slijep sam. – Ti si simulant, odgovara Scarpetta. – Oduzeli ste mi tjelesni vid, ali ne prije nego što sam vidio vas. Jezikom dodiruje šiljasti zub. Sjećate li se svog ljupkog doma s tušem u garaži? Kad ste se vratili s mjesta zločina u luci u Richmondu, otišli ste se u tu garažu presvući i dezinficirati, a tamo ste se i istuširali.
Tijelo joj se grči od bijesa i poniženja. Pregledavala je trulo, raspadnuto truplo u teretnom kontejneru i da, sve je rutinski obavila: skinula je zaštitni kombinezon i čizme, pa ih svezala u tešku plastičnu vreću koju je stavila u prtljažnik; potom se odvezla kući. Kad je ušla u garažu, koja nikako nije bila tipična garaža, ubacila je svoju odjeću za mjesto zločina u industrijski sudoper od nehrđajućeg čelika. Svukla se i koraknula pod tuš, jer ne želi unositi smrt u svoju kuću. – Mali prozori na vašim garažnim vratima. Vrlo nalik na mali prozor u mojoj ćeliji, nastavlja on. Vidio sam vas. I opet taj lutajući pogled i riblji osmijeh. Jezik mu krvari. Scarpettine su ruke hladne, stopala joj trnu. Ježi joj se koža na nadlakticama i zatiljku. – Golu. Uživa u toj riječi, sišući jezik. Gledao sam vas kako se svlačite. Vidio sam vas golu. Takav užitak, kao dobro vino. Tad ste bili burgundac, obao i čvrst, složeno vino kojeg se treba napiti, a ne ga pijuckati. A sad ste bordeaux, jer kad govorite, onda ste teži, znate. Ne tjelesno, ne bih rekao. Morao bih vas vidjeti golu da to mogu zaključiti. Pritišće dlan o staklo, ruku koja je na komadiće, u kašu drobila ljudska bića. Crno vino, naravno. Vi ste uvijek… – Sad je dosta! Scarpetta viče dok njezin bijes poput divljeg medvjeda provaljuje iz svoje kamuflaže. Začepi, ti bezvrijedno govno. Naslanja se bliže staklu. Ne kanim slušati tvoju duševnu masturbaciju. Meni to ne smeta. Fućka mi se što si me vidio golu. Misliš da me straši kad te slušam kako blebećeš o svom voajerizmu i onome što misliš o mom tijelu? Misliš da mi se živo fućka za to što sam te oslijepila kad si tamo prema meni vitlao onim jebenim maljem? A znaš stoje najbolje, Jean-Baptiste Chandonne? Ti si ovdje zbog mene. Prema tome, tko je pobijedio? I ne, neću se vratiti da te uspavam. To će učiniti stranac. Baš kao što si i ti bio stranac onima koje si ubio. Jean-Baptiste iznenada se okreće prema zaslonu od mrežaste žice iza sebe. – Tko je tamo? šapće. Scarpetta spušta crnu slušalicu. Odlazi. – Tko je tamo? vrišti on.
100 Jean-Baptiste jako voli lisice. Debele čelične narukvice oko njegovih zglobova kolu tovi su magnetske snage. Moć navaljuje kroz njega. Sad je miran, čak raspoložen za razgovor, dok ga čuvari Abrams i Wilson prate kroz hodnike, zastajući pred svakim čeličnim vratima i podižući svoje identifikacijske pločice s imenima, te pokazujući svoja lica kroz staklene prozore. Čuvar na suprotnoj strani oslobađa elektronsku bravu i putovanje se nastavlja. – Strahovito me uzrujala, kaže on tihim glasom. Zao mije zbog mog ispada. Ona me oslijepila, znate, a ne želi se za to ispričati. – Pojma nemam zašto je uopće došla vidjeti takvo smeće kao što si ti, primjećuje čuvar Abrams. Ako bi itko trebao biti uzrujan, to je ona, nakon onoga što si joj pokušao učiniti. Čitao sam o tome, znam sve o tvom bezvrijednom životu. Čuvar Abrams strahovito griješi popuštajući svojim osjećajima. Mrzi Jean-Baptistea. Volio bi ozlijediti Jean-Baptistea. – Sad sam iznutra miran, kaže Jean-Baptiste krotko. Ali osjećam mučninu. Čuvari zastaju pred novim vratima i Abrams pokazuje svoju identifikaciju pred staklenim prozorom. Prolaze. Jean-Baptiste odvraća lice, zureći u pod i odvraćajući pogled od svakog čuvara koji im udjeljuje prolaz dublje u zatvor.
– Jedem papir, priznaje Jean-Baptiste. To je moja nervozna navika, a danas sam pojeo mnogo papira. – Pišeš pisma samome sebi? uvredljivo nastavlja Abrams. Nikakvo čudo da provodiš toliko vremena na zahodu. – To je vrlo istinito, slaže se Jean-Baptiste. Ali ovaj put je gore. Osjećam slabost i boli me želudac. – To će proći, da tako kažem. – Ne brini se. Ako ne prođe, odvest ćemo te u ambulantu. Ovaj put progovara čuvar Wilson. Oni će ti dati klistir. Tebi će se to vjerojatno sviđati. U unutrašnjosti odjela A, glasovi zatvorenika odskakuju od betona i čelika. Buka je izluđujuća, a jedino što je svih ovih mjeseci omogućavalo Jean-Baptisteu daje podnese jest svjesno odlučivanje kad će je čuti, a kad neće. Ako to nije dovoljno, on odlazi, najčešće u Francusku. Ali danas će početi svoje putovanje u Baton Rouge i ponovno se združiti sa svojim bratom. On je njegov brat. Ta ga činjenica zbunjuje. Kad je sa svojim bratom, Jean-Baptiste proživljava iskustvo bratova postojanja, koje je odvojeno od Jean-Baptisteova postojanja. Kad su njih dvojica razdvojeni, Jean-Baptiste je svoj brat, a njihove se uloge u njihovim osvajanjima ujedinjuju u jedan sladostrastan čin. Jean-Baptiste pokupi prelijepu ženu, a ona žudi za njim, možda i očajnički. Imaju spolni odnos. Potom je on otpušta u ekstazu, a kad je to dovršeno i ona slobodna, Jean-Baptiste je sklizak od njezine krvi, jezik mu je uzbuđen od okusa njezine slane slatkoće i metalnog traga željeza koje mu je potrebno. Poslije, katkad ga bole zubi i sklon je masiranju desni te opsjednutom pranju. U vidokrugu se pojavljuje Jean-Baptisteova ćelija, a on baca pogled prema kontrolnoj kabini, prema ženi koja danas sjedi u njoj. Ona predstavlja poteškoću, ali poteškoću koju nije nemoguće riješiti. Nitko ne može sve vrijeme pratiti sva događanja i dok Jean-Baptiste hoda polako, vrlo polako i drži se za trbuh, ona mu jedva dobaci pogled. Rano poslijepodne pripada Zvijeri. Sad ima posjetitelje u posebnoj zatvorskoj ćeliji na suprotnoj strani odjela, mnogo civiliziranije mjesto za posjet obitelji i svećenika. Zbog toga što posjetitelji posljednja tri ili četiri sata neprekidno ulaze i izlaze, žena u kabini mora obraćati posebnu pozornost, za slučaj da Zvijer nešto poduzme. Zašto ne? Nema što izgubiti. Vrata zatvorske ćelije načinjena su od rešetaka koje omogućuju čuvarima da primijete svaki pokret koji Zvijer unutra načini, te da budu sigurni kako neće naškoditi žalosnim, ljubaznim ljudima koji su ga došli vidjeti. Zvijer kroz rešetke pogleda Jean-Baptistea, upravo u trenutku kad je žena u kabini otključala Jean-Baptisteova vrata, a čuvari Abrams i Wilson skinuli mu lisice. Zvijer vrišti i hvata rešetke svoje ćelije, vičući, psujući i skačući gore-dolje. Sva se pozornost naglo usmjerava u njegovu smjeru, a Jean-Baptiste grabi čuvare Abramsa i Wilsona za njihove debele kožne poj asove i tržne tako snažno da ih odiže od tla. Njihovi se šokirani uzvici stapaju s neugodnom, zaglušujućom bukom u odjelu, dok Jean-Baptiste udara njima o betonski zid s lijeve strane masivnih vrata, koja pritvara upravo dovoljno da se ne bi automatski zaključala. Osljepljuje ih svojim dugim, prljavim noktom na palcu, a njegove magnetizirane ruke drobe im dušnike. Dok im lica postaju prigušeno plava, lamatanje njihovih udova brzo se smiruje. Jean-Baptiste ubio ih je praktički bez krvoprolića, samo lagani curak iz njihovih očiju i porezotina na glavi čuvara Wilsona. Jean-Baptiste skida uniformu s čuvara Abramsa i navlači je. Učinio je to u nekoliko sekundi, tako se čini, navukavši crnu kapu nisko na lice i stavivši mrtvačeve naočale. Izlazi iz ćelije i potom zatvara vrata, samo još jedan glasni metalni zveket dok se Zvijer u daljini bori s čuvarima i dobiva papreni sprej u lice, zbog čega samo vrišti još jače i opire se više, ovaj put iskreno. Jedna vrata za drugima Jean-Baptiste prolazi, podižući identifikacijsku pločicu čuvara Abramsa. Tako je siguran u uspjeh da je posve opušten, doimlje se čak i pomalo zadubljen u misli dok ga čuvari
propuštaju. Jean-Baptisteova stopala nisu na tlu, nego u zraku dok on s lakoćom izlazi iz zatvora, slobodan čovjek, i iz džepa izvlači ključeve automobila čuvara Abramsa.
101 Na međunarodnom aerodromu George Bush, Scarpetta stoji uza zid, dalje od prometa. Pijucka crnu kavu, znajući kako je to posljednje što joj treba. Nema apetita, a kad je prije manje od jednog sata kupila hamburger, nije mogla progutati prvi zalogaj. Od kofeina joj se tresu ruke. Čaša viskija bije smirila, ali ne usuđuje se, a i olakšanje bi bilo samo privremeno. Upravo sad, od svih trenutaka, potrebno joj je da misli jasno, da nekako prebrodi svoj stres bez samouništavajuće pomoći. Molim te, javi se na telefon, preklinje ona u sebi. Tri zvona i: Da? Marino vozi svoj glasni kamionet. – Hvala Bogu! uzvikuje ona, okrenuvši leđa putnicima koji hodaju s nekim ciljem ili trče prema svojim izlazima. Za Boga miloga, gdje si bio? Već danima pokušavam doći do tebe. Tako mi je žao zbogRocca… A Marinu za ljubav, zaista joj i jest žao. – Ne želim razgovarati o tome, odgovara on, potišten i nesretniji nego inače. Ako želiš znati gdje sam bio, bio sam u paklu. Možda sam oborio vlastiti rekord svih vremena u ispijanju burbona i piva i u nejavljanju na prokleti telefon. – Oh, ne. Još jedna svađa s Trbrie. Rekla sam ti što mislim o… – Ne želim razgovarati o tome, ponavlja on. Bez uvrede, doktorice. – Ja sam u Houstonu, kaže mu ona. Oh, sranje. – Učinila sam to. Sve sam pribilježila. Možda ništa od toga nije istina. Ali rekao je da Rocco ima stan u nekoj homoseksualnoj četvrti blizu centra. U Baton Rougeu. Najvjerojatnije kuća ne glasi na njegovo ime. Ali susjedi zacijelo znaju za njega. U toj bi kući moglo biti mnogo dokaznog materijala. – Da promijenimo temu, za slučaj da nisi slušala vijesti, ženska ruka pronađena je u jednom od rukavaca tamo dolje, obavještava je on. Ispituju DNK. Mogla bi biti ova posljednja žena, Katherine Bruce. Ako jest, znači daje pomahnitao. Mjesto na kojem je pronađena ruka nalazi se odmah uz rijeku Blind, koja utječe u jezero Maurepas. Taj tip je zacijelo dobro upoznat s rukavcima i svim tim tamo dolje. Priča se da rukavac u kojem je bila ruka nije lako dostupan. Moraš znati gdje se nalazi i gotovo nitko ne ide tamo. Koristio je ruku kao mamac za aligatore, na kuki obješenoj za konopac. – Ili ju je pokazivao kako bi izazvao šok. – Ne bih rekao da se o tome radi, kaže on. – O čemu god se radilo, imaš pravo, on ubrzava. – Vjerojatno traži novu upravo dok mi razgovaramo, kaže on. – Ja krećem za Baton Rouge, kaže Scarpetta. – Da, i mislio sam si da hoćeš. Marinov se glas jedva čuje kroz grmljavinu njegova V-8 motora. Sve, samo da pomogneš oko nekakvog glupog predoziranja drogom koje se dogodilo prije osam godina. – To nema veze samo s predoziranjem, Marino, i ti to dobro znaš. – S čime god bilo u vezi, ti tamo nisi sigurna, zbog čega i ja idem u istom smjeru. Vozim od ponoći, svake dvije minute moram stati da popijem kavu, a onda svake dvije minute moram stati da odem na zahod. Ona mu s oklijevanjem kaže za Roccovu vezu sa slučajem Charlotte Dard, daje zastupao ljekarnika, navodnog osumnjičenika.
Marino kao daje ne čuje. – Još imam pred sobom deset sati na cesti. A u nekom trenutku ću morati i odspavati. Prema tome, vjerojatno se nećemo vidjeti prije sutra, kaže on.
102 Za svog brata mutanta Jay čuje preko radija. Nije siguran što osjeća u vezi s tim, dok se znoji u ribarskoj kolibi, mutne glave, a njegova ljepota nije više sasvim onakva kao prije samo tjedan dana. Krivi Bev za to, za sve. Sto češće ona odlazi na kopno, to se češće nadopunjuju zalihe piva. Jay nekoć po nekoliko tjedana ili cijeli mjesec nije pio pivo. U posljednje vrijeme, hladnjak nikad nije prazan. Oduprijeti se alkoholu, to je za njega uvijek bio izazov, još otkako je kao dječak u Francuskoj počeo kušati dobra vina, vina koja su za bogove, kako bi govorio njegov otac. Kao slobodan čovjek, potpun gospodar svog života, Jay je pijuckao, kušao i uživao umjereno. Sad je talac jeftinog piva. Od Bevine posljednje ekspedicije u kupovinu, pije po sanduk dnevno. – Čini se da ću morati ponovno otići, kaže Bev, očiju prikovanih za njegovu Adamovu jabučicu koja poskakuje dok on ravno naginje limenku i ispija je. – Da, ne bi bilo loše. Pivo mu curi niz gola prsa. Što god ti želiš. – Jebi se. Sve to ima veze s onim što ti želiš. On korakne bliže njoj, lice mu je prijeteće. Pucam po šavovima! viče on na nju dok gužva limenku i vitla je preko sobe. To je tvoja jebena krivnja! Kako itko može zaglaviti ovdje s glupom kravom kao što si ti i ne cugati dok mu se ne raspadne mozak?! Grabi novo pivo iz hladnjaka i zatvara vrata golim stopalom. Bev ne reagira. Suspreže osmijeh koji osjeća u sebi. Ništa joj ne pruža veće zadovoljstvo nego vidjeti Java kako gubi kontrolu, kako je zbunjen i srlja prema tome da ozlijedi sama sebe. Napokon je pronašla način da ga vrati, a sad kad je njegov čudovišni brat na slobodi, Jay će postati još gori i ona mora dobro paziti. Njezina je samoobrana u to me d a ga drži pijan im. Ne zn a zašto se to ga već o d avn o n ije sjetila, ali p iva je bilo malo kad je odlazila na kopno tek svakih mjesec dana ili šest tjedana. Iznenada je počeo zahtijevati jedanput mjesečno, pa dvaput, a svaki put kad bi se vratila sa sanducima piva, zadivilo bije koliko više on pije. Donedavno, nikad ga nije vidjela pijanog. Kad je pijan, ne opire se njezinim navaljivanjima dok ga ona briše mokrim ručnikom, a on tone u nesvijest. Sljedećeg jutra ne sjeća se što je učinila, kako je zadovoljila svoje potrebe na stvaralački način, jer on ništa nije mogao, a da je bio trijezan, ne bi ni htio. Promatra ga kako petlja po radiju, kroz statički šum tražeći najnovije vijesti, dobrano na putu da se opet napije. Nikad, otkad gaje upoznala, na njegovu tijelu nije bilo masnoće, njegovo savršeno oblikovano tijelo uvijek joj je bilo izvor zavisti i poniženja. To će se brzo promijeniti. Neizbježno je. Udebljat će se oko struka, ponos će mu se ugušiti ispod nadutosti i sala, ma koliko sklekova, trbušnjaka i čučnjeva radio. Možda ni njegovo savršeno lice neće izgledati tako dobro. Ne bi li to bilo nešto, kad bi on tako poružnio – tako poružnio kako misli da je ona ružna – da ga ona više ne bi željela? Kako je išla ona priča iz Biblije? Samson – moćni, lijepi Samson – predao se onoj, kako se zvala, a ona mu je odrezala čarobnu kosu ili tako nešto. Izgubio je svu svoju snagu. – Ti, glupa kučko! doziva Jay. Zašto samo stojiš i buljiš? Moj brat je na putu ovamo, ako već nije ovdje. Sigurno je skužio gdje ću biti. Uvijek skuži. – Čula sam da su blizanci takvi, zbilja usklađeni jedan s drugim. Riječ blizanac namjeran je škorpionski ubod. On te neće ozlijediti. Neće ozlijediti ni mene. Zaboravljaš da sam ga već upoznala. Mislim čak i da mu se sviđam, jer mi ne smeta njegov izgled.
– Njemu se nitko ne sviđa. Jay odustaje od radija i bijesno ga isključuje. Ti ne živiš u stvarnom svijetu. Moram ja njega prvoga pronaći, prije nego što napravi neku glupost, vidi neku ženu i sredi je, ostavi svoje proklete tragove ugriza na njoj i razbije joj glavu. – Jesi li ga ikad gledao kako to radi? pita ona, kao usput. Idi i priredi čamac, Bev. Ne može se sjetiti kad je posljednji put izgovorio njezino ime. Zvuči bogato, kao rastopljeni maslac. A onda on kvari trenutak, dodavši: Ono s rukom je tvoja prokleta krivnja. Da si mi donijela psiće, to se ne bi dogodilo. Otkako se vratila s kopna na kojem je obavljala sitne zadaće, on nije radio ništa drugo nego se žalio što nije donijela mamce za aligatore, ni najmanje zahvalan na onome što jest donijela. Ona zuri u prazan madrac uza zid. – Imaš dovoljno mamaca za aligatore, rekla je neki dan. Više nego što ovih dana možeš iskoristiti. Uvjerila ga je kako će stavljanje ljudskog mesa na kuke za aligatore funkcionirati jednako dobro, ako ne i bolje. Jay se mogao zabaviti s gmazom koji je dulji nego što je on visok. Mogao ga je promatrati kako se koprca, sve dok mu ne bi dosadilo, a onda ga ustrijeliti u glavu. Krivolovac kakav već jest, nikad ne zadržava ono što ulovi. Odreže najlonski konopac i gleda gmaza kako klizi u vodu. A onda se čamcem vrati do kolibe. Ovaj put nije tako ispalo. Sve čega se nejasno sjeća jest daje stavio mamac na kuku i napeo je preko debele grane čempresa, a onda je, nedaleko, začuo drugi čamac. Još je netko lovio aligatore ili možda ostima nabadao žabe. Jay je dao petama vjetra, a mamac je ostao visjeti na kuki, klateći se na žutom najlonskom konopcu. Trebao ga je odrezati. Učinio je veliku pogrešku, ali ne želi to priznati. Ona sluti da tamo nije bilo drugog lovca. Jayu se pričinjalo i nije jasno razmišljao. Da jest, palo bi mu na pamet da bi mamac, kad bi drugi lovac pronašao ulovljenog aligatora, bio nađen ili kako mu viri iz čeljusti, ili u njegovu želucu kad bi ga tranširali. Prokletstvo, učini što ti kažem. Pripremi čamac, zapovijeda joj on. Da se mogu obračunati s njim. – A kako zamišljaš da ćeš to učiniti? pita Bev mirno, umirena i zadovoljna zbog ludila pred sobom. – Već sam ti rekao. On će pronaći mene, kaže Jay, a u glavi mu počinje pulsirati. Ne može živjeti bez mene. Bez mene ne može čak ni umrijeti.
103 Kasno je popodne i Scarpetta sjedi u petnaestom redu, zgrčenih nogu. Lijevo od nje, mali dječak, plavokos i sladak, potišteno izvlači Yu-Gi-Oh! karte iz snopa na pladnju pred sobom. Desno od nje, uz prozor, pretili muškarac, vjerojatno od pedesetak godina, ispija jednu votku-juice za drugom. Neprekidno gurka naočale sa žicanim okvirom, prevelikim i zaobljenim, koje podsjećaju Scarpettu na Elvisa. Pretili muškarac bučno prelistava Wall Street Journal i povremeno dobacuje pogled prema Scarpetti, očito se nadajući da će je uvući u razgovor. Ona ga nastavlja ignorirati. Dječak izvlači još jednu Yu-Gi-Oh! kartu i smještaje na pladanj, licem prema gore. – Tko pobjeđuje? pita ga Scarpetta smiješeći se. – Nemam protiv koga igrati, odgovara dječak, ne podigavši glavu. Vjerojatno mu je deset godina, odjeven je u traperice, izblijedjela lu majicu sa Spidermanom i tenisice. Morate imati barem četrdeset karata da biste mogli igrati, dodaje on. – Onda sam, bojim se, diskvalificirana.
On podiže kartu, šarenu, na kojoj je prikazana zlokobna sjekira. Vidite, kaže on, ova mi je najdraža. Sjekira očaja. To je dobro oružje za čudovište, vrijedi tisuću bodova. Odabire sljedeću kartu koja se zove Jahač sa sjekirom. Vrlo snažno čudovište sa sjekirom, objašnjava on. Ona proučava karte i odmahuje glavom. Oprosti. To je prekomplicirano za mene. – Želite li naučiti kako se igra? – To mi nikako ne bi uspjelo, odgovara ona. Kako se zoveš? – Albert. Nastavlja izvlačiti karte iz snopa. Ne Al, daje joj do znanja. Svi misle da me mogu zvati Al. Ali zovem se Albert. – Drago mije što smo se upoznali, Alberte. Ona se ne predstavlja. Scarpettin susjed do prozora promeškolji se kako bi se okrenuo licem prema njoj, a njegovo rame pritišće joj nadlakticu. Ne zvučite kao da ste iz Louisiane, kaže. – I nisam, odgovara ona, odmičući se od njega. Sinuse joj napada njegova prejaka kolonjska voda, kojom se vjerojatno zalio, kad ju je primorao da ustane kako bi mogao otići na zahod. – To mi ne morate reći. Dosta su jedna ili dvije izgovorene riječi pa da znam. Pijucka votku s narančinim sokom. Pustite dajpogodim. Niste ni iz Teksasa. Ne izgledate baš kao Meksikanka. Široko se osmjehuje. Ona nastavlja čitati članak o strukturalnoj biologiji u časopisu Science i pita se kad će muškarac shvatiti ne baš skrivenu poruku da je ostavi na miru. Scarpetta je rijetko otvorena prema strancima. Ako jest, onda je obično unutar dvije minute pitaju kamo ide i zašto, pa uđu u ograničeni zračni prostor njezine profesije. Ako im kaže da je liječnica, to ih ne priječi daje ispituju, kao ni ako im kaže daje odvjetnica, a kad bi odala da je i jedno i drugo, posljedice bi bile prilično gadne. Ali ići do kraja i objasniti da je forenzična patologinja, to bi joj sasvim upropastilo putovanje. Jer poslije toga na površinu izlaze slučajevi JonBenet Ramsav, OJ. Simpsona i drugi misteriozni slučajevi i propusti pravosuđa. Scarpetta se nalazi u zamci, vezana u svom sjedalu na visini od nekih trideset tisuća stopa. Tu su potom i oni stranci kojima nije važno čime se ona bavi, ali bije rado vidjeli poslije na večeri ili, još bolje, na piću u hotelskom baru, što bi moglo dovesti do hotelske sobe. Oni bi, poput pripitog debeljka pokraj nje, radije buljili u njezino tijelo nego slušali njezinu radnu biografiju. – Izgleda da čitate jako kompliciran članak, kaže on. Pretpostavljam da predajete nešto u školi. Ona ne odgovara. – Vidite, dobro mi to ide. Stišće oči i pucketa prstima, pokazujući prema njezinu licu. Učiteljica biologije. Današnja djeca ništa ne vrijede. Podiže piće s pladnja i zvecka ledom u plastičnoj čaši. – Da vam pravo kažem, ne znam kako podnosite njihovu blizinu, nastavlja on, očito zaključivši da je učiteljica. Osim toga, njima je najnormalnije uzeti pištolj sa sobom u školu. Dok čita, osjeća njegove podbuhle oči na sebi. – Imate djece? Ja imam troje. Svi su tinejdžeri. Očito, oženio sam se kad mije bilo dvanaest godina. Smije se, a kapljice sline prskaju kroz zrak. Kako bi bilo da mi date svoju posjetnicu – za slučaj da mi zatreba poduka dok smo oboje u Baton Rougeu? Presjedate ili idete tamo? Ja živim u centru, zovem se Weldon Winn 10 – s dva 'n'. Dobro ime za političara, zar ne? Pretpostavljam da si možete zamisliti slogane u kampanji, ako se ikad odlučim kandidirati. – Kad ćemo sletjeti? pita je Albert. Ona baca pogled na svoj sat i silom se smiješi, iako ju je ime Weldon Winn šokiralo. Još malo, kaže ona dječaku.
10 Engl. win; pobijediti.
– Da, gospodo, mogu zamisliti plakate po cijeloj Louisiani. S Winnom ne možete izgubiti. Kužite? Budite s pobjednikom. Možda ću imati sreće, pa će mi se protivnik zvati Miracle 11. Winnu ne treba čudo. Kako vam se čini? A kad gospodin Čudo u anketama beznadno počne kliziti dolje, zvat će ga Čudesni Gubitnik. Ponovno namiguje. – Pretpostavljam da nema šanse da vam protukandidat bude žena, primjećuje Scarpetta, ne podižući pogled sa svog časopisa, praveći se da pojma nema kako je Weldon Winn okružni tužitelj Okruga Middle za Louisianu, onaj na kojeg joj se žalila Nic Robillard. – Vraga! Nijedna žena me se ne bi usudila izazvati. – Shvaćam. Dakle, kakva ste vi vrsta političara? konačno ga pita Scarpetta. – U ovom trenutku samo u duhu, lijepa moja. Ja sam okružni tužitelj za Baton Rouge. Zastaje kako bi važnost njegova položaja dobro odjeknula i dovršava svoje piće, pa krivi vrat u potrazi za stjuardesom. Ugledavši jednu, podiže ruku prema njoj i pucne prstima. Nije se moglo tek tako dogoditi da Weldon Winn slučajno sjedi pokraj nje u avionu upravo u trenutku kad ona slučajno putuje kako bi pomogla u istrazi sumnjive smrti koja je, kako kaže doktor Lanier, slučajno privukla zanimanje Weldona Winna, nakon što je slučajno upravo napustila JeanBaptistea Chandonnea. Pokušava razabrati kako je Winn mogao imati vremena da je presretne u Houstonu. Možda je već bio tamo. Uopće ne sumnja da on zna tko je ona i zašto je na ovom letu. – Imam svoje pribježište u New Orleansu, prilično udobnu malu palaču u Francuskoj četvrti. Možda je možete posjetiti dok ste u blizini. Bit ću ovdje samo nekoliko noći, imam posla s guvernerom i nekim dečkima. Bit ću više nego sretan da vas osobno povedem u razgledanje glavnog grada, da vam pokažem rupu od metka u stupu pred kojim je ubijen Huey Long. Scarpetta zna sve o zloglasnom ubojstvu Huevja Longa. Kad je slučaj bio ponovno otvoren, na početku devedesetih, rezultati nove istrage naširoko su se komentirali na raznim sastancima forenzične akademije. Bilo joj je dosta napuhanog Weldona Winna. – Vama za pouku, kaže mu ona, takozvana rupa od metka u mramornom stupu nije nastala od metka namijenjenoga Huevju Longu ili nekom drugom, već se prije radi o greški u kamenu ili uklesanoj lažnoj rupi da se privuku turisti. Zapravo, dodaje dok se Winnov pogled gasi, a osmijeh zaleđuje, poslije ubojstva Capitol je bio preuređen, a mramorne oplate upravo tog stupa bile su skinute i nikad nisu vraćene na izvorno mjesto. Čudim se što provodite toliko vremena u glavnom gradu a sve to ne znate, zaključuje ona. – Moja teta bi trebala doći po mene, a ako zakasnimo, što ako ona ne bude tamo? pita Albert Scarpettu, kao da njih dvoje putuju zajedno. Izgubio je zanimanje za svoje karte za mijenjanje, koje su sad uredno složene pokraj plavog mobitela. Znate li koliko je sati? pita. – Još malo pa će biti šest, kaže Scarpetta. Ako ti se spava, odrijemaj malo, a ja ću ti reći kad se počnemo spuštati. ty – Ne spava mi se. Ona se prisjeća kako gaje primijetila na ulazu u Houstonu, kako se igra kartama. Zato što je sjedio pokraj nekih odraslih ljudi, zaključila je da ima pratnju i da njegova obitelj ili ljudi s kojima putuje sjede negdje drugdje u zrakoplovu. Nikad joj ne bi palo na pamet da bi bilo koji roditelj ili rođak dopustio tako malom djetetu da putuje samo, pogotovo ovih dana. – E pa, nije li to nešto? Nema baš mnogo ljudi koji su stručnjaci za rupe od metaka, primjećuje okružni tužitelj dok mu stjuardesa poslužuje novo piće. 11 Engl. miracle; čudo.
– Da, rekla bih da je tako. Scarpettina je pozornost usmjerena prema izgubljenom malom dječaku pokraj nje. Nisi valjda sam? Ili jesi? pita ga. I zašto nisi u školi? – Sad su proljetni praznici. Ujak Walt me odbacio, a na aerodromu me dočekala gospođa. Nisam umoran. Nekad ostanem zbilja dugo budan, gledam filmove. Imamo tisuću programa. Zastaje i sliježe ramenima. Pa, možda ne toliko, ali puno. Imate kućne ljubimce? Ja sam imao psa koji se zvao Nestle, zato što je bio smeđi, kao čokoladne mrvice. – Da vidimo, kaže Scarpetta, ja nemam psa boje čokolade, ali imam engleskog buldoga koji je bijele i smeđe boje i ima jako velike donje zube. Zove se Billy. Znaš stoje engleski buldog? – Nešto slično pit bulu? Ni najmanje slično pit bulu. Weldon Winn naglo se ubacuje u razgovor. Smijem li vas upitati gdje ćete odsjesti dok ste u gradu? – Nestleu sam falio kad nisam bio kod kuće, sjetno kaže Albert. Sigurna sam da jesi, odgovara Scarpetta. Mislim da i ja nedostajem Billvju. Ali moja se tajnica dobro brine za njega. – Nestle je bila ženka. – Što se dogodilo s njom? – Ne znam. – Joj, joj, niste li vi tajanstvena mala dama, kaže državni tužitelj, zureći u nju. Scarpetta se okreće prema njemu, hvatajući hladan bljesak u njegovu pogledu. Naginje se bliže njemu i šapće mu u uho: Sad mi je dosta vaših sranja.
104 LEARJET 33 PRIPADA MINISTARSTVU DOMOVINSKE SIGURNOSTI I Benton je jedini putnik u njemu. Kad je sletio na aerodromu Louisiana u Baton Rougeu, užurbano silazi stubama, noseći mekanu putnu torbu, nimalo nalik na Bentona kakvog su njegovi ljudi nekoć poznavali; brada, crna bejzbolska kapa s logotipom Super Bowla i zatamnjene naočale. Njegovo je crno odijelo sišlo s vješalice u Saksu, gdje je jučer projurio kroz odjel za mušku odjeću. Cipele su Pradine, s crnim gumenim potplatima. I pojas mu je Pradin, a nosi i crnu majicu s kratkim rukavima. Nijedan komad odjeće, osim cipela i majice, ne pristaje mu baš savršeno. Ali već godinama nije posjedovao odijelo i u kabini za presvlačenje palo mu je na pamet da mu nedostaju meka svježa vuna, kašmir i kuhani pamuk iz prošlosti, kad su krojači stavljali oznake kredom na rukave i orukavlja koja je trebalo skratiti. Pita se kome je Scarpetta, poslije njegove navodne smrti, darovala njegovu skupu odjeću. Poznavajući je dobro, svjestan njezine velike moći poricanja, on sluti da ona ili uopće nije ispraznila njegove ormare ili je to učinio (ili joj pomogao) netko drugi, vjerojatno Lucy, kojoj se bilo lakše riješiti njegovih osobnih predmeta, budući da je znala kako nije mrtav. A onda, opet, sve to ovisi o tome koliko je Lucy osjećala da može ili treba glumiti u to vrijeme. Bol ga pritišće dok na trenutak osjeća Scarpettinu bol, zamišlja nezamislivo, njezinu tugu i to kako je vjerojatno loše izlazila s njom na kraj. Stani! Pretpostavke su gubitak vremena i mentalne energije. Besposlene misli. Usredotoči se. Dok žustro korača preko asfalta, primjećuje helikopter Bell 407, tamnoplave ili crne boje s plovcima, štitnicima i jarkim, blistavim prugama. Primjećuje broj na repu: 407 TLP. Posljednja postaja. Let iz New Yorka do Baton Rougea je otprilike tisuću i pol kilometara. Ovisno o vjetrovima i stajanju da se uzme gorivo, mogla je stići ovamo za deset sati ako je imala nesreću da ima vjetar u prsa, a za mnogo manje vremena s vjetrom u leđa. U oba slučaja, ako je krenula rano jutros, trebala je stići do kasnog popodneva. Razmišlja o tome što je radila poslije slijetanja i je li Marino s njom.
Bentonov je auto tamnocrveni Jaguar, iznajmljen u New Orleansu i isporučen na ovdašnje parkiralište, što je jedna od povlastica ljudi koji lete privatnim zrakoplovima. Na recepciji FOB-a, odnosno fiksne operativne baze, kako se nazivaju mali privatni aerodromi s radiopostajom za vezu sa zrakoplovima, on razgovara s mladom damom. Iza nje je monitor koji pokazuje status ostalih dolaznih letova. Ima ih nekoliko, uz njegov je dodano da je upravo sletio. Lucyn helikopter nije na zaslonu, što znači da je stigla prije dosta vremena. – Ovdje bi me trebao čekati unajmljeni automobil. Benton zna da će biti tako. Senator se sigurno pobrinuo da su sve pojedinosti riješene. Službenica pregledava fascikle s automobilima za najam. Benton čuje vijesti i okreće se da bi primijetio pilote koji gledaju CNN u malom prostoru za sjedenje u kutu. Na ekranu je stara fotografija Jean-Baptistea Chandonnea. Benton nije iznenađen. Chandonne je pobjegao rano popodne, nakon što se prerušio u jednog od dvojice zatvorskih čuvara koje je ubio. – Bože, kakav je to ružni gad, primjećuje jedan pilot. – Pa oni se šale! Nijedno ljudsko biće ne može tako izgledati. Fotografija je policijska, snimljena u Richmondu, u Virginiji, gdje je Chandonne bio uhićen prije tri godine. Tad nije bio glatko izbrijan, a njegovo lice, čak i njegovo čelo, bili su zastrašujuće prekriveni dlakom tankom poput dječje. Sramota je što pokazuju staru fotografiju. Chandonne nije mogao pobjeći iz zatvora ako nije bio glatko izbrijan. Kad je dlakav, on je uočljiva nakaza. Nije od pomoći ako javnost vidi staru policijsku fotografiju, posebno ako nosi kapu ili sunčane naočale, ili se služi drugim sredstvima da prikrije svoje groteskno izobličeno lice. Službenica se zaledila iza pulta, otvorenih usta zuri u ekran na drugoj strani prostorije. – Da ga ugledam, umrla bih od srčanog udara! uzvikuje. Je li zaista takav ili je ta čudna dlaka lažna? Benton baca pogled na svoj sat, uspješan poslovni čovjek kojemu se žuri. Ipak, njegove zaštitničke instinkte čovjeka iz službe za zaštitu zakona nije moguće potisnuti. – Bojim se daje takav, kaže on službenici. Sjećam se da sam prije nekoliko godina čuo za njegova ubojstva. Pretpostavljam da bi nam bilo pametnije da budemo na oprezu, sad kad je on u bijegu. – To ste dobro rekli! Dodaje mu omotnicu unajmljenog automobila. Mislim da bih trebala provući vašu kreditnu karticu. On izvlači platinastu karticu American Expressa iz svog novčanika u kojem se nalaze i dvije tisuće dolara, uglavnom u novčanicama od sto dolara. Još gotovine razmješteno je po raznim džepovima. Ne znajući koliko će dugo ostati ovdje, došao je pripremljen. Parafira formular za najam automobila i potpisuje ga. – Hvala vam, gospodine Andrews. I vozite pažljivo, kaže službenica s vedrim osmijehom koji pripada roku službe. Nadam se da ćete uživati u svom boravku u Baton Rougeu.
105 SCARPETTINA NAPETOST RASTE DOK ONA I ALBERT GLEDAJU prtljagu kako se kreće pomičnom trakom na glavnom terminalu Baton Rougea. Sad je već gotovo sedam sati i ona se zaista počinje brinuti da nitko nije došao po njega. On podiže jedan kovčeg i drži se uz Scarpettin bok dok ona uzima svoju torbu. – Čini se da ste si pronašli novog prijatelja. Weldon Winn iznenada se našao iza nje. – Dođi, kaže ona Albertu. Prolaze kroz automatska staklena vrata. Sigurna sam da će se tvoja teta svaki čas dovesti. Vjerojatno mora kružiti, jer nije dopušteno da se automobili parkiraju uz rub pločnika.
Naoružani vojnici u maskirnim uniformama patroliraju unutar područja za prtljagu i vani, na pločniku. Čini se da Albert ne primjećuje namrgođenu vojnu prisutnost i njihove prste koji počivaju na otponcima automatskih pušaka. Lice mu se zarumenjelo. – Vi i ja ćemo razgovarati, doktorice Scarpetta, napokon državni tužitelj Weldon Winn izgovara njezino ime i usuđuje se prebaciti ruku preko njezina ramena. – Mislim da bi vam bilo vrlo pametno da skinete ruku s mene, tiho ga ona upozorava. On miče ruku. A ja mislim da bi vama bilo pametno da naučite kako se ovdje dolje rješavaju stvari. Promatra automobil koji se zaustavlja uz pločnik. Sastat ćemo se, itekako. Svaka informacija o istrazi koja je u tijeku važna je. A ako je netko informator… – Ja nisam informator, prekida ona njegovu drsku obavijest kako će joj, ne bude li potpuno surađivala s njim, poslati sudski poziv za davanje iskaza. Tko vam je rekao da dolazim u Baton Rouge? Albert počinje plakati. – Da vam odam jednu malu tajnu, lijepa gospođo. Ovdje se ne događa mnogo toga za što ja ne bih znao. – Gospodine Winn, kaže ona, ako u bilo kojem trenutku budete imali legitimnu potrebu razgovarati sa mnom, bit će mi to zadovoljstvo. Ali na odgovarajućem mjestu – što pločnik pred aerodromom sigurno nije. – A ja se tome svakako veselim. Podiže ruku i pucne prstima, dajući znak svom vozaču. Ona prebacuje torbicu preko ramena i uzima Alberta za ruku. Ne brini se. Sve je u redu, kaže mu. Sigurna sam daje tvoja teta na putu. Ali ako iz nekog razloga kasni, neću te ostaviti samog, dobro? – Alija vas ne poznajem. Ne smijem nikamo odlaziti s nepoznatima, cendra on. – Sjedili smo zajedno u avionu, nismo li? odgovara ona dok dugačka bijela limuzina Weldona Winna zastaje uz rubnik. Prema tome, malo me poznaješ i ja ti obećavam da si siguran, potpuno siguran. Winn ulazi na stražnje sjedalo i zatvara vrata, nestajući iza zatamnjenog stakla. Automobili i taksiji zaustavljaju se da pokupe putnike, prtljažnici se otvaraju. Ljudi grle svoje najdraže. Albertove razrogačene, suzne oči potajno lete naokolo, a njegovi se strahovi ubrzano približavaju histeriji. Scarpetta osjeća kako je Winn promatra dok limuzina odlazi, a misli su joj raštrkane poput špekula koje su se rasule po podu. Teško joj je razlučiti što bi sljedeće trebala učiniti, ali počinje time što sa svog mobitela zove službu informacija i ekspresno saznaje kako u imeniku New Orleansa nema nikoga po imenu Weldon Winn, nikoga s prezimenom Winn u gradu u kojem tvrdi da u Francuskoj četvrti ima stan. Ni njegov broj u Baton Rougeu nije u imeniku. – Zašto nisam iznenađena? mrmlja ona i sve što može pretpostaviti jest da je netko rekao okružnom tužitelju da ona stiže ovamo predvečer, a on je odletio u Houston i pobrinuo se da uhvati let na koji je presjela i dobije sjedalo pokraj nje. Dodatak tom uznemirujućem i zagonetnom razvoju događaja jest i njezina odgovornost za dijete koje ne poznaje i koje je, čini se, njegova obitelj napustila. – Imaš broj telefona svoje tete, zar ne? kaže ona Albertu. Dođi, idemo je nazvati. I kad smo već kod toga, pada joj na pamet, nisi I mi rekao svoje prezime. – Dard, kaže Albert. Imam svoj mobitel, ali baterija se ispraznila. – Molim? Kako si rekao da ti je prezime? Dard. Pogrbio je rame kako bi obrisao lice. Albert Dard zuri niz prljavi pločnik, usredotočujući se na osušenu žvakaću gumu, sivu i u obliku malog keksa. – Zašto si bio u Houstonu? pita ga Scarpetta. – Da presjednem na drugi avion. Počinje jecati. – Ali gdje si prvo bio, odakle si otišao? – U Miamiju, kaže on, sve više uznemiren. Bio sam kod ujaka na proljetnim praznicima, a onda je teta rekla da se moram smjesta vratiti kući.
– Kad ti je to rekla? Odustavši od njegove tete, Scarpetta uzima Alberta za ruku i oni se vraćaju u područje za prtljagu i kreću prema Hertzovu pultu za najam automobila. – Danas ujutro, odgovara on. Mislim da sam učinio nešto loše. Ujak Walt ušao je u moju sobu i probudio me. Rekao je da se vraćam kući. Trebao sam biti kod njega još tri dana. Scarpetta čučne i gleda ga u oči, nježno ga držeći za ramena. Alberte, gdje je tvoja mama? On grize donju usnicu. S anđelima, kaže. Moja teta kaže da su oni cijelo vrijeme oko nas. Nikad nisam vidio nijednoga. – A tvoj otac? – Nije tu. On je vrlo važna osoba. – Reci mi svoj kućni telefonski broj, pa da vidimo što se događa, kaže ona. Ili možda imaš broj tetina mobitela? A kako se ona zove? Albert joj kaže tetino ime i kućni broj telefona. Scarpetta naziva. Poslije kratke zvonjave javlja se žena. – Molim vas, je li tamo gospođa Guidon? pita Scarpetta dok je Albert čvrsto drži za ruku. – Smijem li pitati tko zove? Žena je pristojna, govori s francuskim naglaskom. – Ona mene ne poznaje, ali ja sam s njezinim nećakom, Albertom. Na aerodromu. Čini se da nitko nije došao po njega. Pruža telefon Albertu. Evo, kaže mu. – Tko je tamo? pita on, stoje čudno. Poslije stanke kaže: Zato što nisi došla, eto zašto. Ne znam kako se zove. Nabire čelo, a glas mu je drzak. Scarpetta mu ipak ne govori svoje ime. Albert pušta njezinu ruku i grči šaku. Počinje njome lupkati o svoje bedro, udarajući se. Žena govori brzo, glas joj se čuje, ali se ne razumije. Ona i Albert razgovaraju na francuskom i Scarpetta zuri u Alberta s obnovljenom zbunjenošću dok on ljutito završava razgovor i vraća joj mobitel. – Gdje si naučio francuski? pita ga. – Od mame, kaže on potišteno. Teta Eveline tjera me da ga često govorim. Oči mu se ponovno pune suzama. – Znaš što, idemo po moj iznajmljeni auto, pa ću te odvesti kući. Znaš mi pokazati gdje stanuješ, zar ne? On briše oči i kima glavom.
107 Obris na horizontu Baton Rougea pun je crnih tvorničkih dimnjaka različitih visina, a svjetlucavi smog pruža se hrpimice preko tamnog obzora. U daljini, noć je osvijetljena snažnim svjetlima petrokemijskih tvornica. Raspoloženje Alberta Darda popravlja se dok njegova nova prijateljica vozi niz River Road, nedaleko od ragbijaškog igrališta Državnog sveučilišta Louisiane. Duž blage okuke Mississippija on pokazuje željezna vrata i ciglene stupove pred njima. – Tamo, kaže on. To je to. Mjesto na kojem živi je imanje udaljeno barem pola kilometra od ceste, a masivan krov pokriven crijepom od škriljevca i nekoliko dimnjaka uzdižu se iznad gustih stabala. Scarpetta zaustavlja automobil i Albert izlazi kako bi unio šifru u tipkovnicu, a vrata se polako otvaraju. Polako voze prema neoklasičnoj vili s malim valovitim staklenim prozorima i masivnim drvenim prednjim trijemom. Stari hrastovi nadvijaju se nad imanje kao da ga štite. Jedini vidljivi automobil je stari bijeli Volvo, parkiran ispred, na šljunčanom prilazu.
– Je li tvoj otac kod kuće? pita Scarpetta dok njezin srebrni unajmljeni Lincoln poskakuje preko kamenih ploča. – Ne, potišteno odgovara Albert dok se zaustavljaju. Izlaze i uspinju se strmim ciglenim stubama. Albert otključava vrata i isključuje protuprovalni alarm, pa ulaze u predvorje restaurirano kao u prijeratnom razdoblju, s ručno rezbarenom štukaturom, tamnim mahagonijem, obojenim oplatama i antiknim orijentalnim sagovima, izlizanima i sumornima. Slabašno svjetlo prodire kroz prozore pokraj kojih vise teške damastne draperije, vezane uzicama s kićankama, a zavojito stubište vodi na prvi kat, gdje nečiji brzi koraci odjekuju drvenim parketima. – To je moja teta, kaže Albert dok žena ptičjih kostiju i smrknutih tamnih očiju silazi stubama, a ruka joj klizi niz glatku, sklisku drvenu ogradu. – Ja sam gospođa Guidon. Prilazi laganim, brzim korakom do ulaznog predvorja. Senzualnih usana i nježnih nosnica, gospođa Guidon bila bi lijepa, da joj lice nije tvrdo, a odjeća tako stroga. Visoki ovratnik pričvršćen je zlatnim brošem, a nosi dugu crnu suknju i neskladne crne cipele na vezanje. Kosa joj je čvrsto začešljana unatrag. Čini se da joj je četrdesetak godina, ali teško joj je odrediti dob. Koža joj nije naborana i tako je blijeda da je gotovo prozirna, kao da nikad nije vidjela sunca. – Mogu li vam ponuditi šalicu čaja? Smiješak gospođe Guidon leden je poput ustajalog, mirnog zraka. – Da! Albert grabi Scarpettinu ruku. Molim vas, dođite na čaj. I na kolače. Vi ste moja nova prijateljica. – Za tebe nema čaja, kaže mu gospođa Guidon. Iz ovih stopa da si otišao u svoju sobu. Uzmi svoj kovčeg. Reći ću ti kad smiješ sići. – Nemojte otići, preklinje Albert Scarpettu. Mrzim te, kaže gospođi Guidon. Ona ga ignorira, očito je to već i prije čula. Smiješan mali dečko koji je jako umoran i mrzovoljan, zato što je jako kasno. A sad se pozdravi. Bojim se da nećeš ponovno vidjeti ovu dragu gospođu. Scarpetta je ljubazna s njim dok se pozdravljaju. On ljutito vuče noge stubama, nekoliko se puta osvrnuvši prema njoj, a njegovo lice bolno joj dodiruje srce. Kad začuje njegove korake na gornjim drvenim stubama, neljubazno pogleda svoju neugodnu, čudnu domaćicu. – Kako ste hladni prema malom djetetu, gospođo Guidon, kaže ona. Kakvi ste vi to ljudi, vi i njegov otac, kad se nadate da će ga nepoznata osoba dovesti kući? – Razočarana sam. Njezino je carsko držanje nepokolebljivo. Mislila sam da će znanstvenica vašeg glasa istražiti prije nego što počne pretpostavljati.
108 Lucy i Marino povezuju se mobitelom. – Gdje će ona odsjesti? pita Lucy iz svog parkiranog crnog džipa Lincoln Navigator. Ona i Rudy shvatili su kako je najbolji način da budu neupadljivi taj da stanu na parkiralište Radissona i ostanu tamo s ugašenim motorom i svjetlima. – Kod mrtvozornika. Drago mi je da nije sama u nekakvom hotelu. – Nikome od nas nije pametno biti u hotelu, kaže Lucy. Prokletstvo, zar ti ne možeš voziti neki glasniji kamionet? – Vozio bih ga da ga imam. – Jesi li ga provjerio? Kako se zove?
– Sam Lanier. Čist je kao suza. Kad je nazvao kako bi provjerio doktoricu, dobio sam dojam daje u redu tip. – Pa, i ako nije, s njom će biti sve u redu. Jer on će upravo dobiti još tri gosta, kaže Lucy.
109 Krhka Wedgewoodova šalica za čaj tiho zvecne o tanjurić. Gospođa Guidon i Scarpetta sjede za kuhinjskim stolom načinjenim od stoljećima staroga mesarskog drvenog bloka koji je Scarpetti odbojan. Ne može se suspregnuti od razmišljanja koliko je pilića i drugih životinja zaklano i raščerečeno na izlizanom, iskošenom drvetu s tragovima sjekirice za meso, napuklinama i izblijedjelim mrljama. Neugodna je popratna pojava njezine profesije to što zna previše, a na poroznom materijalu kakvo je drvo gotovo je nemoguće ubiti bakterije. – Koliko puta moram zatražiti da mi kažete zašto sam ovdje i kako ste me uspjeli ovamo dovesti? Scarpettin je pogled silovit. – Čini mi se baš dražesnim to što je Albert očito zaključio da ste mu prijateljica, primjećuje gospođa Guidon. Silno ga nastojim ohrabriti. Ne želi se uopće baviti sportom u školi, kao ni bilo kakvim drugim aktivnostima koje bi ga povezale s djecom njegove dobi. Misli da mu je mjesto upravo ovdje, za ovim stolom – kucne o mesarski blok svojim malim, mliječnobijelim zglobovima – gdje bi mogao razgovarati s vama i sa mnom kao sa sebi ravnima. Nakon dugih godina razgovaranja s ljudima koji odbijaju odgovarati na pitanja, ne mogu to ili poriču, Scarpetta se izvještila u hvatanju istina koje takvi ljudi suptilno sami pokazuju. Zašto se ne druži s djecom svojih godina? zapitkuje ona. – Tko zna? To je tajanstveno. Uvijek je bio čudan, zaista, više voli ostati kod kuće i pisati zadaću, zabavljati se onim čudnim igrama koje djeca danas igraju. Kartama koje na sebi imaju ona grozna stvorenja. Karte i kompjuteri, karte, pa opet karte. Geste su joj dramatične, njezin francuski naglasak snažan, njezin engleski služben i nesiguran. I sve je više takav, što je stariji. Izolira se i igra kartama. Često, kad je kod kuće, ostaje u sobi sa zatvorenim vratima i odbija izaći. Iznenada se smekšala i doimlje se kao da joj je stalo. Svaka pojedinost koju Scarpetta primjećuje zbunjujuća je i uznemirujuća, a kuhinja je dokaz anakronizama koji se čine kao metafora za ovu kuću i ljude koji žive u njoj. Iza nje je prostrani kamin, s dojmljivim rukom kovanim metalnim šipkama koje mogu ponijeti hrpu drveta dovoljno veliku da zagrije prostoriju i triput veću od ove. Vrata vode van, a pokraj njih je složena tipkovnica protuprovalnog alarma, kao i interfon s videoekranom za kamere koje, bez sumnje, pokrivaju svaki ulaz. Još jedna tipkovnica, mnogo veća, ukazuje na to da je stara zgrada pametna kuća s mnogostrukim modemima koji njezinim stanovnicima omogućuju da daljinskim upravljačima nadziru grijanje, hlađenje, svjetla, prostore za zabavu i plinske kamine, čak i uključuju i isključuju kućanske aparate. Pa ipak, kućanski aparati i termostati koje je Scarpetta dosad vidjela nisu bili nadograđeni, procjenjuje ona, barem trideset godina. Držač za noževe na granitnoj radnoj površini prazan je, a noževa nema ni u porculanskom sudoperu, ni jednog noža na vidiku. A ipak, iznad kamina visi prečka s mačevima iz devetnaestog stoljeća, a na teškom kestenovom okviru kamina nalazi se pištolj s gumenim drškom, najvjerojatnije kalibra .38, u crnoj kožnoj futroli. Gospođa Guidon prati Scarpettin pogled i na trenutak se na njezinu licu pokazuje ljutnja. Učinila je previd, izdajničku pogrešku. To što je ostavila pištolj na vidiku nije bilo namjerno. Sigurna sam kako vam nije promaknulo daje gospodin Dard savjestan u pogledu sigurnosnih mjera. Uzdiše, sliježe ramenima kao da se povjerava svojoj gošći i daje naznaku kako je gospodin Dard smiješno oprezan i
paranoičan. Baton Rouge je grad s visokom stopom zločina. Sigurna sam da vam je to poznato. Život u ovakvoj kući i bogatstvo uzrokuju zabrinutost, iako ja nisam od onih koji bi se sve vrijeme osvrtali preko ramena. , Scarpetta skriva koliko joj je odbojna gospođa Guidon i bijesna je zbog toga kakav je zacijelo Albertov život. Pita se kako daleko smije ići u nastojanju da iščeprka tajne koje opsjedaju ovo vrlo staro i, imanje. f – Albert se čini vrlo nesretnim i nedostaje mu njegov pas, kaže i ona. Možda biste mu trebali nabaviti drugoga. Posebno ako je! osamljen i nema prijatelja. – Vjerujem da se kod njega radi o genetici. Njegova majka – moja sestra – nije bila zdrava. Gospođa Guidon zastaje, pa dodaje: Vi to, naravno, znate. – Zašto mi ne kažete što bih to trebala znati? Čini se da vi znate prilično mnogo o meni. – Pa, dobro uočavate, odgovara gospođa Guidon s blagim pokroviteljskim prizvukom. Ali niste i tako oprezni kao što bih pretpostavila. Albert me nazvao s vašeg mobitela, sjećate se? To je prilično nemarno od nekog s vašom reputacijom. – Sto vi znate o mojoj reputaciji? – Identifikator poziva dao je vaše ime, a ja sam svjesna da niste izli nenada došli u Baton Rouge na kratak odmor. Charlottin je slučaj složen. Čini se da nitko nema pojma što joj se dogodilo i zašto je otišla u taj užasni motel u koji zalaze kamiondžije i ljudi s dna. Dakle, doktor Lanier je izmolio vašu pomoć, zar ne? Ali ja sam u najmanju ruku zahvalna i osjećam olakšanje. Mogu samo reći kako je bilo planirano da sjedite pokraj Alberta u avionu i da ga dovedete kući, i eto vas tu. Podiže svoju šalicu čaja. Sve se događa s razlogom, kao što sigurno znate. – Kako biste uopće mogli sve to orkestrirati? Scarpetta je vuče za jezik, upozorava je, jasno joj pokazuje kako joj je dosta. Pretpostavljam da je i okružni tužitelj Weldon Winn umiješan u vaš plan, budući daje i on slučajno sjedio pokraj mene. – Mnogo je toga što ne znate. Gospodin Winn je bliski prijatelj obitelji. – Koje obitelji? Albertov se otac nije pojavio na aerodromu. Čini se da Albert čak i ne zna gdje se on nalazi. Što ste vas dvoje mislili, što će se dogoditi s dječakom koji putuje sam? – Nije bio sam. Bio je s vama. A sad ste vi ovdje. Željela sam vas upoznati. Savršeno. – Obiteljski prijatelj? ponavlja Scarpetta. Pa kako onda Albert nije prepoznao Weldona Winna, ako je on tako dobar obiteljski prijatelj? – Albert ga nikad nije upoznao. – To je besmislica. – Nije na vama da to kažete. 364 Patricia Cornvoell – Reći ću što god želim, budući da se čini kako ste Alberta dodijelili meni i da ste bili uvjereni kako će sa mnom biti siguran – s potpunom strankinjom – te da ću ga ja dovesti kući. Kako ste mogli biti sigurni da ću se ja prihvatiti brige za njega ili da se u mene može imati povjerenja? Scarpetta odguruje stolac i ustaje, a stolac snažno straže o parket od borove srčike. Izgubio je majku, Bog dragi zna što mu je s ocem, izgubio je psa, a onda se zatekao napušten i uplašen. U mojem zanimanju to se zove napuštanje, zlostavljanje djeteta. Njezin bijes plamti. – Ja sam Charlottina sestra. I gospođa Guidon ustaje. – Sve što ste vi učinili bilo je da manipulirate mnome. Ili da to pokušate. Sad odlazim. – Molim vas, dopustite da vas najprije povedem u obilazak, kaže gospođa Guidon. Posebno vam želim pokazati le cave. – Nije moguće da imate vinski podrum u području gdje je razina podzemnih voda tako visoka da se zgrade na plantažama moraju podizati na drvenim stupovima, kaže Scarpetta. – Oh, znači, ne primjećujete uvijek dobro. Ova je kuća na uzvisini, izgrađena je 1793. godine. Prvotni vlasnik našao je savršeno mjesto za ono što je imao na umu. Bio je Francuz, znalac vina koji je
često putovao u Francusku. Robovi su sagradili vinski podrum, nalik na one kakve je poznavao u Francuskoj i ja sumnjam da postoji još jedan takav u ovoj zemlji. Prilazi vratima koja vode van i otvara ih. Jednostavno ga morate vidjeti. Najbolje čuvana tajna Baton Rougea. Scarpetta se ne miče. Ne. Gospođa Guidon spušta glas i gotovo je blaga dok objašnjava: U krivu ste u vezi s Albertom. Kružila sam oko aerodroma. Vidjela sam vas dvoje na pločniku. Da ste ga ostavili, ja bih ga bila pokupila, ali na osnovi onoga što znam o vama, vi ga ne biste napustili. Previše ste brižni, previše pristojni. A oprezni ste pred zlima ovoga svijeta. Izriče to bez osjećaja, kao činjenicu. – Kako ste mogli kružiti oko aerodroma? Zvala sam vas kući… – Telefon je programiran da prebacuje pozive na moj mobitel. U trenutku kad ste me zvali, ja sam upravo gledala u vas. To je zabavlja. Stigla sam u kuću jedva petnaest minuta prije vas, doktorice Scarpetta. Ne krivim vas što ste ljuti i zbunjeni, ali htjela sam razgovarati s vama dok Jason nije ovdje. Albertov otac. Vjerujte mi, velika je sreća za vas što on nije ovdje. Oklijeva, držeći kuhinjska vrata širom otvorenima. Kad je on u blizini, ne postoji takvo što kao što je privatnost. Molim vas, dođite. Domahuje joj. Scarpetta promatra tipkovnice pokraj kuhinjskih vrata. Vani se sjene spuštaju kao crna zavjesa sa stabala punih raskošnih mladih listova. Šuma je vlažna i sočno miriše pod mjesecom koji blijedi. – Onda ću vas ispratiti ovuda. Prilaz je odmah sa strane. Ali morate obećati da ćete se vratiti da vidite pećinu, kaže ona. – Izaći ću kroz prednja vrata. Scarpetta polazi u tom smjeru.
110 Benton se neko vrijeme vozikao uokolo, a onda se prijavio u Radisson pod lažnim imenom Tonyja Wilsona. U svom apartmanu, sjedi na krevetu, vrata su mu osigurana zasunom i lancem. Zatražio je da mu ne spajaju pozive, iako nijedan ne očekuje. Činilo se da ga službenici na recepciji razumiju. On je bogataš iz Los Angelesa i želi privatnost. Hotel je najbolji u Baton Rougeu, njegovo je osoblje naviknuto izlaziti u susret mnogim ljudima sa svih strana koji ne koriste poslužitelje i koji više vole diskretno doći i otići. Ne žele da im se smeta i rijetko ostaju dulje. Benton spaja svoj laptop na modemsku liniju u sobi. Unosi šifru kako bi oslobodio bravu nove crne aktovke koju je namjerno oštetio stružući njome po namještaju i kližući je po podu. Skida futrolu s gležnja i smješta svoj magnum Smith & Wesson 340 PD kalibra .357 na krevet. To je pištolj koji se jednim potezom napinje i ispaljuje i napunjen je s pet Spear Gold Dot metaka od 8,1 grama. Iz aktovke vadi dva pištolja: džepni Glock 27 kalibra .40, s kapacitetom od deset metaka, uključujući i onaj u cijevi. Streljivo je Hydra-Shok: 8,75 grama, zašiljeni sa šupljim vrhom i urezima na ovoju, brzina 1190 stopa u sekundi, velike energije i s djelotvornom zaustavnom snagom, udara u neprijatelja i širi se kao cvijet oštar poput britve. Njegov drugi i najvažniji pištolj je devetmilimetarski Sig Sauer P 226 SL, kapaciteta šesnaest metaka, uključujući i onaj u cijevi. Streljivo je također Hydra-Shok: 8 grama, zašiljeni, šuplji vrh s urezima na ovoju, brzina 1120 stopa u sekundi, duboko prodiranje i zaustavna snaga. Zamislivo je da može nositi tri pištolja istodobno. Činio je to i prije, nosio je Smith & Wesson kalibra .357 u futroli oko gležnja, Glock kalibra .40 u futroli preko ramena, a devetmilimetarski Sig Sauer za pojasom iza leđa. Dodatni spremnici za pištolje i uložak za magnum kalibra .357 spremaju se u posebno dizajniranu kožnu torbicu. Benton odijeva široku jaknu marke London Fog i vrećaste traperice koje su mu malo
preduge, stavlja kapu, zatamnjene naočale i obuva Pradine cipele s gumenim potplatima. Mogao bi biti turist. Mogao bi raditi u Baton Rougeu i jedva zaslužiti pogled u ovom gradu prolaznika u kojem se nalazi obilje profesora, od kojih su neki ekscentrični, tisuće nesvjesnih studenata i zaokupljenih gostujućih znanstvenika svih dobi i nacionalnosti. Mogao bi biti heteroseksualac. Mogao bi biti homoseksualac. Mogao bi biti oboje.
111 SUEDEĆEG JUTRA, BLATNA SPORA VODA NOSI SCARPETTIN POGLED prema brodskom kasinu, prema bojnom brodu USS Kidd i prema udaljenom mostu Old Mississippi, a onda natrag prema doktoru Samu Lanieru. U nekoliko minuta koje je sinoć provela s njim kad je konačno stigla pred njegova vrata, a on ju je brzo otpratio do gostinske kućice straga, ne provevši je kroz glavnu zgradu jer nije htio probuditi svoju ženu, zaključila je da joj se on sviđa. Zabrinuta je zbog toga, misli da to možda ne bi trebalo biti tako. – U slučaju Charlotte Dard, kaže ona, koliko ste posla vi i vaš ured imali s njezinom obitelji, u smislu pokušaja psihološkog savjetovanja ili ispitivanja? – Ne onoliko koliko sam želio. Pokušao sam. Svjetlo se u njegovu pogledu prigušuje, a usnice mu se stišću. Razgovarao sam sa sestrom, gospođom Guidon. Kratko. Ona je čudna. No, vrijeme je za orijentaciju. Dajte da vam pokažem gdje ste. Njegova nagla promjena teme čini joj se paranoičnom, kao da je zabrinut da ih netko možda prisluškuje. Naglo se okrenuvši u stolcu, pokazuje kroz prozor prema zapadu. – Ljudi se neprestano bacaju s mosta Old Mississippi. Ne mogu vam reći koliko sam puta pecao trupla iz rijeke zato što neka sirota duša skoči – a ne žuri mu se, policajci ga pokušavaju odgovoriti, dok ljudi u automobilima počinju vikati: 'Daj, skoči već jednom!' jer usporava promet. Možete li vjerovati? Sad, tamo dolje, ravno naprijed, imao sam tipa odjevenog u tušzavjesu, s kalašnjikovim, koji je pokušao doći na USS Kidd i pobiti sve Ruse. Zaustavili su ga na vrijeme, šaljivo dodaje. Smrt i psihičko zdravlje pripadaju istom odjelu, a mi ih sve skupljamo – spremimo u ludnicu otprilike tri tisuće slučajeva godišnje. – A kako to točno funkcionira? pita Scarpetta. Član obitelji daje zahtjev za skrbništvom? – Gotovo uvijek. Ali može ga zatražiti i policija. A ako mrtvozornik – u ovom slučaju ja – vjeruje daje osoba ozbiljno mentalno nesposobna i vrlo opasna za sebe i druge, te da ne želi ili ne može potražiti liječničku pomoć, šalju se zamjenici šerifa. – Mrtvozornik se bira na izborima. Pomaže ako je u dobrim odnosima s policijom, šerifom, sveučilištima, okružnim tužiteljem, da ne spominjem utjecajne članove zajednice. Ona zastaje. Ljudi na moćnim položajima svakako mogu utjecati na to kako će javnost glasati. Dakle, policija preporučuje da nekoga treba skloniti u psihijatrijsku ustanovu, a mjesni se mrtvozornik slaže. U mom svijetu, to se zove sukob interesa. – Još je i gore od toga. Mrtvozornik odlučuje i o tome je li netko sposoban da mu se sudi. – Dakle, vi nadgledate obdukciju žrtve ubojstva, odlučujete kakav je bio uzrok i način smrti, a onda, ako je navodni ubojica uhvaćen, odlučujete i o tome je li sposoban za suđenje. – U ordinaciji uzmem bris za DNK. Onda sjedne ovdje, u moj ured, okružen policajcima, u prisutnosti odvjetnika. Potom ga ispitam. Ili nju. – Doktore Lanier, vi imate najbizarniji mrtvozornički sustav za koji sam ikad čula, a ne čini mi se da imate ikakvu zaštitu, u slučaju da moćnici zaključe kako vas nemaju pod nadzorom. – Dobro došli u Louisianu. A ako mi moćnici pokušaju reći kako I da radim svoj posao, kažem im da me poljube u dupe.
– A vaša stopa zločina? Znam da je visoka. – Još i viša. Užasna je, odgovara on. Baton Rouge ima daleko najvišu stopu neriješenih ubojstava u cijeloj zemlji. – Zašto? – Očito, Baton Rouge je vrlo nasilan grad. Nisam siguran zašto. – A policija? – Slušajte, ja silno poštujem policajce koji su na ulici. Većina njih I daje sve od sebe. Ali onda imate i ljude na zapovjednim položajima koji ometaju dobre dečke i ohrabruju šupčine. Politika. Stolac mu škripi dok se uvaljuje u njega. Imamo serijskog ubojicu koji se kreće ovuda. Tijekom desetljeća imali smo vjerojatno i više od jednoga. Sliježe ramenima na način koji je sve prije nego opušten ili pomiren sa situacijom. Politika. Koliko puta moram ponoviti tu riječ? – Organizirani zločin? – Peta najveća luka u zemlji, druga najveća petrokemijska industrija, a Louisiana nosi oko šesnaest posto ukupne državne proizvodnje nafte. Dođite. Ustaje od stola. Ručak. Svi moraju jesti, a imam osjećaj da vi to u posljednje vrijeme baš i niste radili. Izgledate prilično izmoždeno, a kostim vam malo visi oko struka. Scarpetta mu uopće ne može opisati koliko je počela mrziti svoj crni kostim. Troje službenika podiže pogled dok Scarpetta i doktor Lanier izlaze iz njegova ureda. – Vraćate se? pita svog šefa predebela sjedokosa žena, s hladnim, čeličnim prizvukom u glasu. Scarpetta je prilično sigurna daje to službenica na koju se doktor Lanier žalio. – Tko zna? odgovara on, tonom koji bi Scarpetta nazvala ravnodušnim naglaskom stručnog svjedoka koji svjedoči pred sudom. Jasno vidi da mu je službenica odbojna. Stari, ružni duhovi lebde između njih. Čini se da on osjeća olakšanje kad se otvaraju vanjska vrata ureda i ulazi visok, naočit muškarac u mornaričkim službenim hlačama i tamnoplavoj mrtvozorničkoj jakni. Njegova prisutnost puna je energije koja nastupa nekoliko koraka ispred njega, a pogled pretile službenice prikuje se za njegovo lice kao par tamnih, ljutitih osa. Eric Murphv, glavni istražitelj smrtnih slučajeva, želi Scarpetti dobrodošlicu u Lujzijanu. Kamo ćemo na ručak? pita on. – Bez obzira na sve, morate jesti, kaže doktor Lanier u dizalu. Inzistiram, a ovo je pravo mjesto za to. Kao što sam već rekao, ne mogu je se riješiti. Odsutno pritišće tipku za podzemnu garažu. h – Kvragu, radi u ovom uredu dulje od mene. Neka je vrsta nasljedne rupe sa živim pijeskom koja se prenosi s mrtvozornika na mrtvozornika. Vrata dizala otvaraju se prema velikoj podzemnoj garaži. Vrata automobila zatvaraju se u prigušenom kontrapunktu dok ljudi kreću na objed, a doktor Lanier uperio je ključ prema onome što zove svojom jedinicom, crnom Chevrolet Capriceu s plavim svjetlom na upravljačkoj ploči, dvosmjernim radijem, policijskim skenerom i posebnim turbo V-8 motorom kakav je potreban za sve brze potjere, hvali se on dok si Scarpetta otvara stražnja vrata i penje se na sjedalo. – Ne možete sjediti straga. Ne izgleda pristojno, žali se Eric, držeći otvorena suvozačka vrata. Vi ste naša gošća, gospođo. – Oh, molim vas, nemojte me zvati gospodo. Ja sam Kay. A imam kraće noge, što znači da ću sjesti straga. – Vi mene zovite kako god želite, veselo odgovara Eric. Svi to rade. – Odsad nadalje, ja sam Sam. Dostaje bilo tih doktorskih sranja. – Nemojte ni mene zvati doktore, kaže Eric. Iz dobrog razloga – ja nisam doktor. Ulazi u auto, odustavši od toga da Scarpetti govori kamo da sjedne.
– Kvragu, jedini put kad si ti bio doktor bilo ti je, koliko ono? Doktor Lanier pokreće motor. Deset, možda dvanaest godina i kad si zlostavljao sve djevojčice u svom kvartu. Isuse Bože, mrzim parkirati između prokletih betonskih stupova. – Nekako ti se uvijek primaknu, zar ne, Sam? Eric se okreće i namiguje Scarpetti. Redovito mu se bacaju na vozilo. Pogledajte ono, pokazuje prema betonskom potpornju, izrovanom i ispruganom crnom bojom. Da radite na tom mjestu zločina, što biste zaključili? Skida celofan s kutije žvakaćih guma Dentyne. Dat ću vam trag. To je nekoć bilo mrtvozornikovo mjesto za parkiranje, ali ne tako davno, mrtvozornik se – pogodite koji, a postoji samo jedan – požalio da je preusko i vrag ga odnio ako se on bude tamo parkirao. – Eh, nemoj ispričati baš sve moje tajne. Doktor Lanier polako puzi sa svog parkirališnog mjesta. Osim toga, moja žena je bila ta koja je proizvela to oštećenje. Vozi još gore od mene, samo da se zna. – I ona je istražiteljica smrtnih slučajeva. Eric se ponovno okreće. Radi ni za što, kao uglavnom i svi mi ostali. – Sranje. Doktor Lanier ubrzava svoju jedinicu za brze potjere više nego što je nužno na parkiralištu. Plaćaju ti prokleto previše, s obzirom na to što zaslužuješ. – Možemo li sad razgovarati? pita Scarpetta. – Prilično sam siguran da možemo. Možda ljudi ulaze u moj ured, vrag me odnio ako znam. Ali nitko ne dira moj auto ili moj Harlev, odgovara doktor Lanier. Čvrstim, ravnomjernim glasom Scarpetta ga izaziva. Slučajno sam doletjela ovamo tako da mi je sjedne strane sjedio mali sin Dardovih, a s druge vaš okružni tužitelj, Weldon Winn. Zapravo, završilo je tako da sam morala voziti Alberta Darda kući. Želite li mi reći o čemu se tu radi? – To me prokleto straši. – Dečko je jednostavno slučajno u Miamiju, nenadano ga jučer ujutro odvode na aerodrom, putuje preko Houstona i slučajno završi na mom letu za Baton Rouge. Baš kao što je i Winn slučajno bio na mom letu. I, usput budi rečeno, ne činite mi se kao netko koga je lako uplašiti. – Dvije stvari. Prva, ne poznajete me. Druga, ne znate kako je ovdje. – Gdje je Albert bio prije osam godina, kad mu je majka umrla u motelskoj sobi? pita Scarpetta. Gdje je bio njegov otac i zašto tog tajanstvenog oca, citiram, nikad nema, kao što je dječak rekao? – To ne bih znao. Ono što vam mogu reći jest da poznajem Alberta. Prošle sam godine morao pregledati maloga u hitnoj službi, drugim riječima – dobio sam hitan poziv, posebno s obzirom na njegovu bogatu obitelj i tajanstvenu smrt njegove majke. Bio je smješten u privatnu psihijatrijsku bolnicu u New Orleansu. – Zašto, zaboga? pita Scarpetta, dodajući: Ima povijest psihičke bolesti, a obitelj ga pušta da sam putuje? – Ali nije bio sam, ako je suditi prema onome što ste mi vi rekli. Njegov ga je ujak dao u ruke zemaljskim stjuardesama koje su se, nema sumnje, također pobrinule da on u Houstonu prođe kroz pravi izlaz. A onda, stoje najbolje od svega, vi ste se brinuli za njega ostatak vremena. On nije psihotičan. Priča ide ovako: prije tri godine, u listopadu, njegova je teta nazvala hitnu pomoć i rekla da njezin nećak – mislim da mu je tad bilo sedam godina – gadno krvari. Tvrdila je da je bio napadnut kad je vani vozio bicikl. Navodno je bio histeričan, uplašen do ludila. Pa, nitko nije napao tog sirotog malog, Kay. Rekli ste da vas mogu tako zvati. Nije bilo apsolutno nikakvih dokaza tome u prilog. On se zapravo reže. Unakazuje samoga sebe. Čini se daje ponovno počeo s tim nešto prije nego što sam ga ja pregledao u hitnoj službi. Sto je bilo prilično prokleto gadno iskustvo. Scarpetta se prisjeća kako u kuhinji Dardovih nije bilo noževa. Apsolutno ste sigurni da si je te ozljede sam nanio? – Nastojim ne biti apsolutno siguran ni u što. Ne znam za mnogo toga što je apsolutno sigurno, osim smrti, odgovara doktor Lanier. Ali pronašao sam mnogo rezova nanesenih s oklijevanjem. To su zapravo bile samo ogrebotine. To je znakovito za nekoga tko tek počinje s tim nesretnim uzorkom
samorazaranja. Porezotine su mu bile male, sve na mjestima unutar dohvata, ali ne i lako vidljive drugima. Trbuh. Bedra. Stražnjica. – To objašnjava zašto nisam vidjela ožiljke kad sam sjedila pokraj |lijega u avionu, primjećuje Scarpetta. Primijetila bih. – Ono što me zaista uznemiruje je očito, kaže on. Netko želi da ? vi budete ovdje, u Baton Rougeu. Zašto? – Recite vi meni. Recite mi tko je otkucao moje putne planove, jer se čini da ste najvjerojatniji sumnjivac vi – ili netko iz vašeg ureda, tko je znao da dolazim. – Jasno mi je zašto ste to pomislili. Nema sumnje. Znao sam dovoljno da uredim cijeli taj prokleti scenarij, pod pretpostavkom da sam u prijateljskim odnosima s Weldonom Winnom. A nisam, ne mogu podnijeti tog kuckinog sina. Prljaviji je od smetlišta i ima hrpu love. Njegovo je objašnjenje da je odrastao u bogatstvu. E pa, znate što? On je iz Mvrtle Beacha u Južnoj Karolini. Njegov je otac vodio golf igralište, a majka mu se trgala od posla kao pomoćna bolničarka. Kučkin sin nije ništa naslijedio. – Odakle znate sve to? Pitajte Erica. Istražitelj smrtnih slučajeva okreće se i smiješi. Počeo sam u FBI-u. Tu i tamo znam ponešto o tome kako saznati stvari. – Bit je u sljedećem: Weldon Winn je umiješan, duboko umiješan u protuzakonite djelatnosti, nastavlja doktor Lanier. E sad, kako će to netko dokazati i je li ikome uopće stalo, to je druga priča. Ono što je činjenica jest da su mnogi ljudi koji su ovdje bili uhićeni tijekom godina uspjeli izbjeći Projekt Izgon i njihovim kaznama nije automatski dodano pet godina u saveznom zatvoru zbog posjedovanja vatrenog oružja tijekom počinjenja zločina. Naš je okružni tužitelj nekako previdio te slučajeve, kao i odbor koji bi ih trebao pratiti. Jedan od razloga zašto me tako gnjave u mom dragom gradu je i taj što se odbijam ulizivati političarima. Sljedeće sam godine na redu za ponovni izbor, a postoji cijela Noina arka šupaka koji bi bili presretni da ja više ne budem mrtvozornik. Ne cijene me zločesti dečki, ne družim se s njima. Smatram to komplimentom. Scarpetta kaže: Vi i ja smo razgovarali telefonom. Vaš ured je organizirao najam mog automobila. – Pogreška. Prokleto glupo od mene. Trebao sam to učiniti osobno, i to ne iz ureda. Moja je tajnica osoba od povjerenja. Izvjesna službenica koju ste upravo sreli mogla je prisluškivati ili njuškati, ne znam. Voze kroz prilično neupadljivo područje Baton Rougea, na rubu sveučilišta koje dominira gradom. Swamp Mama na Trećoj ulici popularno je sastajalište studenata. Doktor Lanier parkira u zabranjenoj zoni i baca na upravljačku ploču crvenu metalnu pločicu na kojoj piše Mrtvozomikov ured, kao da se objed nenadano pretvorio u mjesto zločina.
112 Marino skreće na parkiralište Louisiana Aira i zaustavlja se u murjačkom stilu: vozački prozor uz vozački prozor Lucvna džipa. ; – Bravo. Riješio si se kamioneta, pohvali ga Lucy i ne pozdravivši ga. Ovdje ti zaista nije potreban čudovišno velik kamionet s registracijom Virginije. – Hej. Nisam glup. Pa makar ovaj auto bio i čisto sranje. Njegov unajmljeni kamionet je Tovota s motorom od šest cilindara. Nema čak ni štitnike za blato na kotačima. ? – Gdje si ga ostavio? pita Lucy.
– Na običnom aerodromu, višednevno parkiranje. Nadam se da nitko neće provaliti u njega. Sve što imam j e unutra. Pa makar to i ne bilo mnogo. – Idemo. Parkiraju se, ali ne blizu jedno drugome. – Gdje ti je dečko? pita Marino dok hodaju prema FBO-u. – Šulja se naokolo. Pokušava vidjeti može li pronaći Roccovu kuću u Španjolskoj četvrti, povijesnom dijelu grada gdje je Rocco boravio. Nakratko zastaje uz recepciju. Bell četiri-nula-sedam, kaže, ne dajući registracijski broj s repa. To nije ni potrebno. Njezin je helikopter trenutačno jedini na asfaltu. Žena za pultom pritišće tipku koja otključava vrata. Jedan Gulf Stream pali motore, buka je bolno glasna, pa Lucy i Marino pokrivaju uši, pobrinuvši se da ne hodaju sa stražnje strane aviona kako ih ne bi opržio ispuh, što je dobar način da se počne smrdjeti na kerozin, od čega čovjek zatvoren u malom kokpitu pouzdano dobije glavobolju. Žure prema uzletištu za helikoptere koje se nalazi na vanjskom rubu asfalta, daleko od zrakoplova, jer ljudi koji pojma nemaju o helikopterima pretpostavljaju da će njihov propeler uzvitlati kamenje i pijesak, te tako oguliti boju s letjelica koje imaju fiksna krila. Marino ne zna ništa o helikopterima i ne voli ih. Jedva se sili ugurati svoje krupno tijelo na lijevo sjedalo, koje se ne može prilagoditi. Ne može ga odgurnuti unatrag. – U vražju mater, to je sve što kaže, otpuštajući sigurnosni pojas što više može. Lucy je već obavila svoje temeljite pripreme za let, provjerila osigurače, prekidače i gas posljednji put i uključila akumulator. Čeka da automatske provjere obave što imaju, a ona provjerava svoje, uključujući motor. Stavivši slušalice, otpušta gas do 100 okretaja u minuti. Ovaj put joj sustav satelitskog automatskog navođenja neće biti od koristi, kao ni drugi njezini navigacijski uređaji. Ni karta leta neće biti od velike koristi, pa ona na krilu širi plan grada Baton Rougea i prstom kreće prema jugoistoku, duž ceste 408, znane i kao Hooperova cesta. – Mjesto na koje idemo ne nalazi se na karti, kaže ona u svoj mikrofon. Jezero Maurepas. Idemo dalje u ovom smjeru, prema New Orleansu i nadajmo se da nećemo završiti na jezeru Pontchartrain. Ne idemo tako daleko, ali ako se to dogodi, preletjeli smo jezero Maurepas, rijeku Blind i Dutch Bayou. Mislim da se to neće dogoditi. – Leti brzo, kaže Marino. Mrzim helikoptere, uključujući i tvoj. – Krećemo, objavljuje ona i ravna letjelicu koja lebdi, uzlijećući u vjetar.
113 Swamp Mama je bar koji miriše na pivo, sa starim vinilnim separeima i umrljanim nelakiranim parketima. Dok konobar, student LSU-a, uzima narudžbe pića, Eric i doktor Lanier nestaju u muškom zahodu. – Kažem ti, govori Eric dok guraju vrata zahoda, u svako doba bih je odveo kući. Kako bi bilo večeras? – Nije ona zainteresirana za tebe, kaže doktor Lanier naglaskom koji se uzdiže na kraju svake rečenice, zbog čega njegove primjedbe zvuče kao pitanja čak i kad to nisu. Daj se smiri. – Nije udana. – Ne pačaj mi se u savjetnice, posebno ne u ovu. Pojest će te za doručak. – Oh, Bože, molim te, neka bude tako. – Svaki put kad te najuri tvoja posljednja cura, pretvoriš se u psihijatrijski slučaj.
Ovaj razgovor vode iznad pisoara, na jednom od malobrojnih mjesta na ovom svijetu gdje im ne smeta što su leđima okrenuti vratima. – Pokušavam skužiti kako da je opišem, kaže Eric. Nije lijepa kao tvoja žena. Ima snažnije crte lica, a za mene nema ničeg što bi bilo više seksi od prekrasnog tijela u kostimu ili možda u uniformi. – Ti si trknut kao muha koja se najela govana. Nemoj zujati po njezinoj geografiji, Eric. – Sviđaju mi se i one male naočale koje nosi. Pitam se viđa li se s nekim? Onaj kostim ne skriva najvažnije stvari, jesi li primijetio? – Ne, nisam primijetio. Doktor Lanier energično trlja ruke nad umivaonikom, kao da se priprema za transplantaciju srca. Slijep sam. Nemoj zaboraviti oprati ruke. Eric se smije dok se primiče umivaoniku, do kraja otvara vruću vodu i tiska velike kapi ružičastog sapuna na dlanove. Sad ozbiljno, što ako je pozovem van, šefe? Što bi loše bilo u tome? – Možda bi trebao pokušati s njezinom nećakinjom. Bliža ti je po godinama. Vrlo privlačna i prokleto pametna. Možda bi se pokazala kao prevelik zalogaj za tebe. Osim toga, tu je s nekim tipom. Ali ne spavaju u istoj sobi. – Kad ću je upoznati? Možda večeras? Ti kuhaš? Možda možemo otići k Boutinu? – Stoje tebi? – Sinoć sam jeo ostrige. Doktor Lanier trga papirnate ručnike iz metalne kutije na zidu. Stavlja omanji snop na rub Ericova umivaonika. Izlazeći iz muškog zahoda, promatra Scarpettu, primjećujući da je svaka pojedinost vezana uz nju neobična, čak i način na koji poseže za svojom kavom, polako, promišljeno, šireći samopouzdanje i moć koje nemaju apsolutno nikakve veze s ispijanjem kave. Pregledava bilješke u rokovniku s crnim kožnim koricama koje se mogu skinuti, tako da može dodati nove papire kad god joj zatrebaju. Sluti da neprekidno dodaje nove papire u taj rokovnik. Ona je od onih ljudi koji bi zabilježili svaku pojedinost ili razgovor za koji im se u glavi učini da bi se mogao pokazati važnim. Nije pedantna samo zato što je za to uvježbana. Spušta se na sjedalo pokraj nje. – Preporučujem gulaš, kaže on, dok njegov mobitel svira slabašnu, mehaničku verziju Beethovenove Pete simfonije. – Volio bih da si za zvonjavu odabrao nešto drugo, primjećuje Eric. – Lanier, javlja se on. Nakratko sluša, mršteći se i uprvši pogled u Erica. Odmah polazim. Ustaje iz separea i baca ubrus na stol. Idemo, kaže on. Imamo gadan slučaj.
114 Područje između zračne luke Baton Rougea i jezera Maurepas niz je močvara, vodenih putova i rukavaca koji čine Lucy nervoznom. Čak i bez obzira na plovke na stajnom trapu helikoptera brinula bi se zbog prinudnog slijetanja. Kako bi itko uspio doći do njih, posve je opravdano pitanje i ona ne želi zamišljati gmazove koji vrebaju u tim tamnim vodama, na blatnim obalama i u sjeni stabala prekrivenih mahovinom. U odjeljku za prtljagu uvijek nosi pribor za hitne slučajeve koji uključuje ručni radio, vodu, proteinske pločice i sredstvo protiv kukaca. Kamuflirane među stablima nalaze se čeke za patke i, tu i tamo, poneka ribarska koliba. Leti niže i sporije, ali ne vidi znakove ljudskog boravka. U nekim bi područjima samo vrlo mali čamac, možda čamac s avionskim propelerom, mogao proći kroz uske vodene putove koji iz zraka izgledaju kao vene koje se mrežasto šire kroz britvulju. – Vidiš kojeg aligatora tamo dolje? pita Marina. Ne tražim aligatore. A tamo dolje nema ničega.
Dok se rukavci pretapaju u rijeke, a Lucy primjećuje slabašnu plavu crtu na obzoru, počinju stizati do civilizacije. Dan je ugodan i djelomično oblačan, dobro vrijeme da se bude na vodi. Mnogo je čamaca vani, a ribari i ljudi na plovilima za odmor zure gore, prema helikopteru. Lucy pazi da ne leti prenisko, kako bi izbjegla da izgleda kao da je u pregledu terena. Ona je samo pilot koji nekamo ide. Skrenuvši prema istoku, počinje tražiti rijeku Blind. Kaže Marinu da učini isto. – Što misliš, zašto se zove rijeka Blind12? kaže on. T^nto stoje ne možeš vidjeti, eto zašto. Što idu dalje prema istoku, vide više ribarskih logorišta, a većina se njih dobro održava i ima ispred sebe usidrene čamce. Lucy primjećuje kanal, okreće se i prati njegovo krivudanje prema jugu, gdje postaje širi i spaja se s rijekom koja utječe u jezero. Brojni se zlokobni rukavci račvaju od rijeke i ona kruži, spuštajući se sve niže, ne nalazeći ni jednu jedinu ribarsku kolibu. – Ako je Tallev objesio onu kuku s rukom kao mamac, kaže Lucy, onda imam osjećaj da se ne krije daleko odavde. – Pa, ako si u pravu i ako nastaviš kružiti, prokleto je sigurno da će nas on vidjeti, odgovara Marino. Kreću natrag, i dalje pretražujući, uglavnom usredotočeni na antene i oprezni da ne bi preletjeli petrokemijska postrojenja, zbog čega bi ih netko mogao presresti. Lucy je primijetila nekoliko jarkonarančastih helikoptera tipa Dauphine, kakvima obično leti Obalna straža koja je sad dio Ministarstva za domovinsku sigurnost i vječno u budnoj potrazi za teroristima. Letjeti iznad petrokemijskog postrojenja ovih dana nije baš pametno. Zaletjeti se u 300-metarsku antenu još je gore. Lucy je smanjila brzinu na devedeset čvorova, ne žureći se da se vrati na aerodrom, dok raspravlja sama sa sobom je li sad pravi trenutak da kaže Marinu istinu. Neće ga mo ći gledati u oči do k je u zraku i d o k bu d n opazi d a se n e b i prib ližila mo gu ćim preprekama. Želudac joj se stišće, a bilo ubrzava. – Ne znam kako da ti ovo kažem, počinje ona. Ne moraš reći ništa, odgovara on. Već znam. Kako? Zbunjena je i uplašena. – Ja sam detektiv, sjećaš se? Chandonne je poslao dva zapečaćena pisma, jedno tebi, jedno meni, oba u omotnicama NAP-e. Nikad mi nisi dopustila da pročitam tvoje. Rekla si da je to samo puno poremećenog smeća. Mogao sam te pritisnuti, ali nešto mije reklo da to ne činim. I odmah poslije toga, ti nestaješ, ti i Rudy, a poslije nekoliko dana čujem da je Rocco mrtav. Zanima me samo je li ti Chandonne rekao gdje ćeš ga pronaći i dao ti dovoljno podataka da Roccu zalijepiš Crvenu obavijest. – Da. Nisam ti pokazala pismo. Bojala sam se da ćeš osobno otići u Poljsku. – I učiniti što? – Što misliš? Da si ga pronašao u onoj hotelskoj sobi i konačno se s njim suočio, da si izbliza vidio kakav je on zapravo, što bi ti učinio? – Vjerojatno istu stvar kao ti i Rudy, kaže Marino. Mogu ti ispričati sve pojedinosti. Ne želim znati. – Možda ti to zapravo ne bi mogao sam učiniti, Marino. Hvala Bogu što nisi. Bio je tvoj sin, kaže mu ona. A u nekom vrlo skrovitom dijelu svog srca, volio si ga. – Ono što me boli više od činjenice daje mrtav jest to da ga nikad nisam volio, kaže on.
115
12 Engl. blind; slijep.
Prva se krv nalazi oko tri stope dalje od ulaznih vrata, jedna jedina kap veličine novčića, savršeno okrugla, sa zvjezdastim rubom koji podsjeća na oštricu kružne pile. Kut od devedeset stupnjeva, misli Scarpetta. Kap krvi koja se kreće kroz zrak poprima gotovo savršen oblik kugle koji se zadržava pri udaru ako krv pada ravno, pod kutom od devedeset stupnjeva. – Bila je uspravna, ona ili netko drugi, kaže Scarpetta. Stoji vrlo mirno, oči joj se kreću od jedne do druge kapljice na podu pokrivenom pločicama od terakote. Na rubu saga ispred kauča nalazi se područje krvi koja je, čini se, bila razmazana stopalom, kao da se osoba koja je nagazila na krvlju pokrivenu pločicu poskliznula. Scarpetta se primiče kako bi pobliže pogledala, zuri u suhu, tamnocrvenu mrlju, a onda okreće glavu i susreće pogled doktora Laniera. On prilazi, a ona pokazuje gotovo nerazaznatljiv djelomičan otisak potpetice s malim valovitim uzorkom koji podsjeća Scarpettu na dječji crtež morskih valova. Eric počinje fotografirati. Od kauča znakovi borbe se nastavljaju oko stolića za kavu od stakla i kovanog željeza koji se nakrivio, sag ispod njega je zgužvan, a odmah iza njega, glava je udarila o zid. – Tragovi kose, pokazuje Scarpetta krvavi paperjasti uzorak iznad blijedoružičaste boje. Glavni se ulaz otvara i ulazi policajac u civilu, mlad, s tamnom prorijeđenom kosom. Gleda malo doktora Laniera, malo Erica, a pogled mu se zaustavlja na Scarpetti. – Tkojeto? pita. – Počnimo s tim tko ste vi? kaže mu doktor Lanier. Policajac se doima prijeteće zato što je izbezumljen, oči mu jure natrag, u smjeru dijela kuće koji ne mogu vidjeti. Detektiv Clark, iz policijske uprave Zacharyja. Pljesne muhu, a crne se dlake na gornjem dijelu njegovih prstiju vide kroz prozirne kirurške rukavice koje je nategnuo preko velikih šaka. Baš su me prošli mjesec prebacili na istrage, dodaje. Prema tome, ne poznajem je. Ponovno kima prema Scarpetti koja se nije maknula sa svog mjesta pokraj zida. – Gostujuća savjetnica, odgovara doktor Lanier. Ako niste čuli za nju, čut ćete. A sad mi recite što se ovdje dogodilo. Gdje je tijelo i tkojesnjim? – U prednjoj spavaonici – izgleda kao gostinska soba. Robillardova je unutra, fotografira i sve to. Scarpetta podiže pogled na spomen imena Nic Robillard. Baš dobro, kaže ona. – Poznajete je? Sad se detektiv Clark doima vrlo zbunjeno. Razdraženo pljesne još jednu muhu. Prokletstvo, mrzim ih. Scarpetta prati sitno raspršene kapi krvi na zidu i podu, neke nisu veće od vrha igle, a prema vrhu istanjeni krajevi pokazuju u smjeru bijega. Žrtva je bila na podu, uz lajsnu i uspjela se s mukom podići na noge. Male, izdužene kapi na zidu nisu uobičajena odbačena krv kakvu je Scarpetta navikla vidjeti kad je žrtva višekratno pretučena ili izbodena, pa je krv letjela s oružja dok se ono kretalo zrakom. Izvorišna točka jest ono što se čini kao silovita borba u dnevnoj sobi i Scarpetta zamišlja udarce, hvatanje, stopala koja klize, ritanje i grebanje, što sve za posljedicu ima krvavi nered – ali ne i tisuće kapi krvi bačene na veliku udaljenost zbog mahanja oružjem. Moguće je da nije bilo oružja, razmišlja Scarpetta, barem ne na ovom stupnju napada. Možda je u početku, nakon što je napadač ušao kroz glavna vrata, jedino oružje bila šaka. Možda napadač nije pretpostavljao da će mu oružje biti potrebno, a onda je brzo izgubio nadzor nad situacijom. Doktor Lanier baca pogled prema stražnjem dijelu kuće. Eric, idi i pobrini se daje sve osigurano. Mi ćemo odmah doći. – Što znate o žrtvi? pita Scarpetta detektiva Clarka. Što uopće znate o ovome? – Ne baš mnogo. Lista nekoliko stranica unatrag u svom bloku. Zove se Rebecca Milton, trideset šest godina, bjelkinja. Sve što u ovom trenutku zapravo znamo jest da unajmljuje ovu kuću, a njezin je dečko navratio oko pola jedan kako bi je odveo na ručak. Nije otvorila vrata, pa je on sam ušao i pronašao je. – Vrata su bila otključana? pita doktor Lanier. Da. Pronašao je njezino tijelo i pozvao policiju.
– Znači da ju je on identificirao, kaže Scarpetta, bolnih koljena ustajući iz čučnja. Clark oklijeva. – Kako ju je dobro uspio pogledati? Scarpetta ne vjeruje vizualnim identifikacijama, a čovjek nikad ne smije pretpostaviti kako je žrtva nađena u stanu zapravo osoba koja u njemu živi. – Nisam siguran, odgovara Clark. Nagađam da se nije dugo zadržao u toj spavaonici. Vidjet ćete kad dođete tamo. U gadnom je stanju, u zaista gadnom stanju. Ali čini se da Robillardova misli kako je žrtva Rebecca Milton, žena koja ovdje živi. Doktor Lanier se mršti. Kako bi to, dođavola, Robillardova mogla znati? – Živi dvije kuće niže. – Tko? pita Scarpetta, okrećući se po dnevnoj sobi kao kamera. – Robillardova živi točno tamo. Detektiv Clark pokazuje prema ulici. Dvije kuće niže. – Isuse Bože, kaže doktor Lanier. Nije li to čudno? A ona nije ništa čula ni vidjela? – Bilo je to usred dana. Bila je na poslu, kao i svi mi. Kuća je očito pripadala urednoj osobi s razmjerno dobrim prihodima i skupim ukusom, primjećuje Scarpetta. Orijentalni su sagovi strojno tkani, ali lijepi, a lijevo od glavnog ulaza nalazi se prostor za opuštanje od trešnjevine, sa složenim zvučnim sustavom i televizorom velikog ekrana. Vedre cajunske slikanje vise na zidovima i vesele su u svojim jarkim, primarnim bojama i primitivnim prikazima riba, ljudi, vode i stabala. Rebecca Milton – ako je žrtva zaista ona – voljela je umjetnost i život. U otkvačenim okvirima nalaze se fotografije žene potamnjele kože, sa sjajnom crnom kosom, vedrog osmijeha i vitkog tijela. Na nekoliko se drugih fotografija nalazi u čamcu ili stoji na pristaništu s drugom ženom, također crnokosom, koja joj je dovoljno slična da bi joj mogla biti sestra. – Sigurni smo daje živjela sama? pita Scarpetta. – Čini se daje bila sama kad je napadnuta, kaže Clark, pregledavajući listove svog bloka. – Ali ne znamo to pouzdano. On sliježe ramenima. Ne, gospođo. U ovom trenutku ne znamo baš mnogo ni o čemu. – Samo se pitam, budući da su na mnogima od ovih fotografija dvije žene – dvije žene koje daju dojam bliskog odnosa. A niz fotografija snimljen je u ovoj kući ili, kako se čini, na prednjem trijemu, možda i u stražnjem dvorištu. Pokazuje na tragove kose pokraj lajsne i tumači ih. Upravo ovdje je pala, ona ili netko drugi, a tko god to bio, dovoljno je krvario da ima krv na kosi… – Pa, da, ima gadnu ozljedu glave. Mislim, lice joj je gadno zdrobljeno, izlaže Clark. Odmah naprijed je blagovaonica i u njezinoj sredini antikni stol od orahovine i šest pripadajućih stolaca. Kredencje star, a iza njegovih staklenih vrata nalazi se posuđe s pozlaćenim rubovima. Iza, kroz otvorena vrata, nalazi se kuhinja i ne čini se da su se ubojica ili žrtva kretali u tom smjeru, ali odmah desno od dnevne sobe, potjera se nastavila kroz hodnik s plavim tapisonom i završila u kupaonici koja gleda na prednje dvorište. Krv je posvuda. Osušila se i tamnocrvena je, ali neka su područja tapisona tako natopljena da je krv još vlažna. Scarpetta zastaje na rubu hodnika i pregledava kapljice krvi na zidu s drvenom oplatom. Jedna je kap okrugla, u sredini vrlo svijetla, a vrlo tamna oko ruba. Okružuju je vrlo sitne kapljice od kojih su neke gotovo nevidljive, toliko su malene. – Znamo li je li bila izbodena? okreće se Scarpetta i pita Clarka koji se zadržava straga, na početku hodnika, snimajući videokamerom. Doktor Lanier već je ušao u spavaonicu. Pojavljuje se na dovratku i smrknuto je gleda. O, da, bila je izbodena, odgovara on tvrdim glasom. Otprilike trideset ili četrdeset puta. – Duž zida je uzorak kapljica krvi nastao kihanjem ili kašljanjem, kaže mu Scarpetta. Može se znati, jer tamno obrubljene kapljice ovdje, ovdje i ovdje – ona ih pokazuje – naznačuju mjehuriće. Katkad se to može vidjeti ako osoba krvari u dišne putove ili pluća. Ilije samo imala krvi u ustima. Scarpetta prilazi lijevom rubu vrata spavaonice, gdje se nalazi samo mala količina krvi. Njezine oči prate mrlje od prstiju osobe koja je zgrabila dovratak, a još se kapi nalazi na ulazu koji vodi prema
drvenom parketu. Pogled na tijelo zaklanjaju joj doktor Lanier, Eric i Nic Robillard. Scarpetta ulazi i zatvara vrata za sobom, ne dodirnuvši nijednu krvavu površinu, uključujući i kvaku. Nic čuči na petama, rukama u rukavicama steže tridesetpetmilimetarsku kameru, a nadlaktice je oslonila o koljena. Ako je i sretna što vidi Scarpettu, ničim to ne pokazuje. Znoj joj teče niz vrat i nestaje u tamnozelenoj polo majici policijske uprave Zacharyja, utaknutoj u kaki vojničke hlače. Nic ustaje i pomiče se u stranu kako bi se Scarpetta mogla primaknuti mrtvom tijelu. – Ima zaista čudne ubodne rane, primjećuje Nic. Kad sam došla, temperatura sobe je bila dvadeset jedan stupanj. Doktor Lanier utakne dugi kemijski toplomjer pod pazuho trupla. Naginje se bliže tijelu, oči mu se kreću gore-dolje po njemu, ne žuri se. Scarpetta nejasno prepoznaje ženu kao onu koju je vidjela na nekima od fotografija raštrkanih po dnevnoj sobi. Nije to lako razabrati. Kosa joj je zamršena od osušene krvi, lice otečeno i izobličeno od kontuzija, rezova i zdrobljenih kostiju, stupanj reakcije tkiva na ozljede sukladan s time da je još neko vrijeme poživjela. Scarpetta dodiruje ruku. Tijelo je toplo kao da je živo. Rigor mortis još nije počeo, kao ni livor mortis – odnosno, slijeganje krvi koje se, kad cirkulacija stane, događa zbog sile teže. Doktor Lanier vadi toplomjer, očitava ga i kaže: Temperatura tijela je 35.6 stupnjeva. – Uopće nije dugo mrtva, kaže Scarpetta. Pa ipak, stanje krvi u dnevnom boravku, hodniku, dijelom čak i ovdje, ukazuje na to da se napad odigrao prije više sati. ; – Vjerojatno je umrla od ozljeda glave, ali trebalo je neko vrijeme, {: kaže doktor Lanier, nježno opipavajući zatiljak. Frakture. Kad vam! glavu razbiju o zid od zidarskog gipsa, imate teške ozljede. Scarpetta nije spremna govoriti o uzroku smrti, ali slaže se da je žrtva pretrpjela teške udarce tupim predmetom u glavu. Ako su ubodne rane prorezale ili sasvim presjekle glavnu arteriju, kao stoje karotidna, smrt bi nastupila za nekoliko minuta. To nije vjerojatno – zapravo, nemoguće je – budući da se čini kako je žena neko vrijeme poživjela. Scarpetta ne vidi uzorak prskanja arterijske krvi. Žena je još mogla biti jedva živa kad ju je dečko pronašao u pola jedan, a mrtva do trenutka kad je stigla ekipa za spašavanje. Sad je nekoliko minuta poslije pola dva. Žrtva je odjevena u svijetloplavu satensku pidžamu, donji je dio nedirnut, gornji rasparan. Njezin trbuh, grudi i vrat puni su ubodnih rana promjera šesnaest milimetara – otprilike trećinu inča – s oba tupa kraja, od kojih je jedan neznatno uži od drugoga. Te površinske ozljede naznačuju da nije bila probodena običnim nožem. Gotovo u središtu tih plitkih rana nalazi se područje premosnog tkiva, koje ukazuje na to daje oružje imalo neku vrstu pukotine na vrhu ili da se radilo o oruđu s dvije ubodne površine, od kojih je svaka bila neznatno drugačije debljine i dužine. – E sad, ovo je prokleto čudno, kaže doktor Lanier, glave prignute sasvim do tijela dok pomiče povećalo preko rana. Nije to ni jedan normalan nož kakav sam viđao. A vi? Gleda Scarpettu. – Ne. Rane su nanesene pod različitim kutovima, neke u obliku slova V ili Y, zbog izokretanja oštrice, što je uobičajeno za ubodne rane. Neke rane zjape, druge su prorezotine poput rupica za puceta, ovisno o tome jesu li urezi paralelni s elastičnim vlaknima tijela ili su urezani poprijeko. Scarpettini prsti u rukavicama nježno razdvajaju rubove rane. I opet je zbunjuje područje nezarezane kože koje se pruža gotovo po sredini. Pomno pregledava kroz povećalo, pokušavajući zamisliti koje je oružje korišteno. Nježno sastavivši gornji dio pidžame, poravnava rupe u satenu s ranama, pokušavajući dobiti nekakav pojam o tome gdje se nalazila tkanina kad je žena bila ubodena. Tri puceta nedostaju s rasparanog gornjeg dijela pidžame. Scarpetta ih vidi na podu. Dva puceta vise o niti. Kad je uredno složila gornji dio pidžame preko prsnog koša, onako kako bi bilo daje žrtva stajala, naravno da se rupe uopće ne poklapaju s ubodnim ranama, a u satenu ima više rupa nego rana. Izbrojila
je trideset osam rupa i dvadeset dvije rane. Pretjerano ubojstvo, u najmanju ruku – pretjerivanje kakvo je tipično za ubojstva iz pohote, ali tipično i za slučajeve u kojima se napadač i žrtva poznaju. – Imate li što? pita je doktor Lanier. Scarpetta još poravnava rupe i stiže do nekog zaključka. Čini se da joj je gornji dio bio podignut iznad grudi kad je bila ubodena. Vidite? Podiže gornji dio, koji je tako umrljan krvlju da vrlo malo satena izgleda plavo. Neke od rupa prolaze kroz tri sloja tkanine. Zato ima više rupa nego rana. – Znači, podigao joj je gornji dio prije nego što ju je ubo ili dok ju je ubadao? A onda ga razderao? – Nisam sigurna, odgovara doktorica Scarpetta. Rekonstrukcija je uvijek tako teška, a precizniji će posao zahtijevati neprekidne sate pod dobrim svjetlom u mrtvačnici. Okrenimo je malko i pogledajmo leda. Ona i doktor Lanier pružaju ruke preko tijela i drže ga za lijevu ruku. Preokreću je, ali ne sasvim, a krv istječe iz rana. Na gornjem dijelu njezinih leđa nalazi se barem šest ubodnih rana, kao i duga porezotina na vratu. – Dakle, ona bježi, a on ubada. Ona je pred njim, barem u jednom trenutku. Eric izvlači taj zaključak dok se on i Nic vraćaju s nekoliko svjetiljaka koje su uključili. – Možda, to je sve što Scarpetta ima reći o tome. – Jedan razmaz na zidu u hodniku izgleda kao da ju je možda gurnuo ili tresnuo njome o zid. Otprilike u sredini hodnika. Možda ju je gurnuo u zid i ubo u leđa, a onda se ona otela i utrčala ovamo, predlaže Nic. – Možda, ponavlja Scarpetta, a ona i doktor Lanier nježno spuštaju tijelo na pod. Mogu vam reći ovo: njezin je gornji dio pidžame bio u neredu kad su nanesene neke od ovih rana na njezinu trbuhu i grudima. – Podignuti gornji dio sugerira seksualni motiv, kaže Eric. – Ovo je seksualno ubojstvo praćeno strahovitim bijesom, odgovara Scarpetta. Čak i ako nije silovana. – Moguće je da nije. Doktor Lanier prigne se bliže tijelu, skupljajući pincetom tragove dokaza. Vlakna, primjećuje. Mogla bi biti od pižame. Usprkos onome što ljudi misle, silovanje nije uvijek uključeno. Neki od tih gadova to ne mogu, ne može im se dignuti. Ili bi radije masturbirali. Scarpetta pita Nic: Bila je vaša susjeda. Jeste li sigurni da je ovo Rebecca, a ne ona druga žena s fotografija? Te se dvije žene čine vrlo slične. – To je Rebecca. Druga žena je njezina sestra. Živi s njom? pita doktor Lanier. Ne. Rebecca je živjela sama. – Zasad, to će biti radna identifikacija, dok ne budemo sigurni, preko zubarskog kartona ili na neki drugi način, primjećuje doktor Lanier dok Eric fotografira, koristeći se ravnalom od dvadeset centimetara kao mjerilom, polažući ga pokraj onoga što u danom trenutku fotografira. – Ja ću to istražiti. Nic, ne trepćući, zuri u izubijano, krvavo lice mrtve žene čije oči tupo gledaju između otečenih kapaka. Uopće nismo bile prijateljice, nismo se družile, ali viđala sam je na ulici, kad je radila po dvorištu, šetala s psom… – Kakvim psom? Scarpetta je oštro pogleda. – Ima malog žutog labradora, štene, staro možda osam mjeseci. Nisam sigurna, ali nije sasvim odrastao i dobila gaje za Božić. Od svog dečka, mislim. – Recite detektivu Clarku neka se pobrine da policija izađe i potraži psa, kaže doktor Lanier. A kad ste već kod toga, recite mu neka se pobrine da policija pošalje sve ljude koje ima kako bi osigurali ovo mjesto. Mi ćemo se malo zadržati. Doktor Lanier dodaje Scarpetti paket štapića s vatenim vrhom, malu bocu sterilne vode i sterilnu epruvetu. Ona odvrće poklopac i s paketića i s epruvete. Umočivši štapić u sterilnu vodu, uzima bris s
grudi zbog sline, a vršci štapića pocrvene od krvi. Brisovi vagine, rektuma i svih drugih otvora mogu čekati dok tijelo ne bude u mrtvačnici. Ona počne skupljati tragove dokaza. – Ja idem van, kaže Nic. – Netko mora ovdje namjestiti još svjetala, podiže se glas doktora Laniera. – Najbolje što mogu jest donijeti svjetiljke i drugo čega ima u kući, odgovara Eric. – To će pomoći. Fotografiraj ih in situ prije nego što ih pomakneš, Eric, ili će neki prokleti odvjetnik reći da je ubojica odnio svjetiljke u spavaonicu… – Mnogo dlake, možda pseće, možda s njezina psa… govori Scarpetta dok nježno otresa pincetu u prozirnu plastičnu vrećicu za dokaze. Kakav je? Žuti labrador? Nic je otišla. – Tako je rekla. Štene žutog labradora, odgovara doktor Lanier, a njih su dvoje sami s tijelom. – Psa treba pronaći iz čitavog niza razloga, od kojih čovječnost nije najmanji, moramo biti sigurni da je siroto stvorenje dobro, kaže Scarpetta. Ali i zbog usporedbe dlake. Ne mogu biti sigurna, ali sad mi se čini da vidim vrlo raznolike životinjske dlake. – I ja. Zalijepile su se za krv, najviše ovdje. Krvlju umrljanim prstom u rukavici pokazuje prema golom gornjem dijelu ženina tijela. Ali ne na njezinim rukama ili na kosi, gdje biste očekivali pseću dlaku, ako potječe s poda ili saga ovdje u njezinu stanu. Scarpetta šuti. Hvata još jednu dlaku pincetom i oslobađa je u vrećicu u kojoj je sad zacijelo već dvadeset dlaka, a sve one potječu s osušene krvi na trbuhu. Vani, na ulici, netko počinje glasno zviždati. Glasovi dozivaju: Hej, Basil! Dođi, Basil! Prednja se vrata stalno otvaraju i zatvaraju, čuju se zvuči stopala koja se kreću dnevnom sobom i blagovaonicom, murjaci razgovaraju, a onda se začuje ženski glas, žena plače i vrišti. – Ne! Ne! Ne! To ne može biti! – Gospođo, samo nam pokažite na jednoj od ovih fotografija. Scarpetta prepoznaje glas detektiva Clarka. Glasanje i nastoji ne zvučati uznemireno, ali što više žena vrišti, to glasniji on postaje. – Žao mi je, ali ne možete ući onamo. To je moja sestra! – Zaista mi je žao. O, Bože, o, Bože. A onda se glasovi utišaju, a razgovor prelazi u žamor u pozadini. Nekoliko muha počinje lutati kućom, privučene mirisom smrti, a tanko zujanje zateže Scarpettine živce. – Kažite im da prestanu otvarati prokleta vrata! Ona podigne pogled iz svog klečećeg položaja, znoj joj se cijedi niz lice, koljena je strahovito bole. – Isuse. Što se to događa tamo vani? Doktor Lanier je također ljut. – Dođi, dođi, Basil. Dođi, dečko. Zviždanje. – Hej! Basil! Gdje si? Ulazna se vrata ponovno otvaraju i zatvaraju. – Sad je dosta! Doktor Lanier ustaje. Izlazi iz spavaonice, uz trzaj skidajući svoje krvave rukavice. Scarpetta skida još jednu životinjsku dlaku, ovaj put crnu, i smješta je u vrećicu za dokaze. Dlake su se zalijepile za tijelo dok je krv još bila mokra. Zalijepljene su za trbuh, grudi i prsni koš, ali ne i za bose ženine tabane, koji su također umrljani osušenom krvlju, ne od ozljeda, nego od toga stoje u nju ugazila. Scarpettin je dah vruć i glasan ispod kirurške maske, znoj je peče za oči dok mahanjem tjera muhe i prelazi povećalom preko ženina lica, tražeći još dlaka, a svaka je napuklina u osušenoj krvi uvećana i time strasnija, svaka pukotina i rez u koži iskrzaniji i razjapljeniji. Za krv se lijepe mrvice boje, vjerojatno prenesene sa zida u dnevnoj sobi. Raznovrsna životinjska dlaka prikupljena s tijela daje Scarpetti važan dio informacije. – Našli smo psa. Nic stoji na dovratku.
Scarpetta se trgnula natrag u drugu dimenziju, onu koja nije ogavni, suhi crveni krajolik iza povećala. – Basila, njezina psa. – Većina ovih dlaka ne potječe s njega. Pronašla sam ih na desetke, raznih vrsta, raznih boja. Pseća dlaka, možda. Grublja je od mačje. Ali nisam sasvim sigurna. Doktor Lanier ponovno ulazi u sobu, očešavši se o Nic i naglo navlačeći nove rukavice. – Zbog onoga što ovdje vidim, rekla bih da su dlake prenesene s prijestupnika – možda s njegove odjeće – izravno na gornji dio tijela. Možda se popeo na nju. Malo poteže pidžamu prema dolje, tek toliko da otkrije tragove na koži koje je ostavila elastična traka. Opet čučne i zuri, pa skida masku. – Zašto bi se netko popeo na nju, ne skinuvši donji dio pidžame? odgoneta doktor Lanier. Zašto bi netko prenio svu tu pseću, ili psećoj sličnu dlaku na njezin goli gornji dio tijela i nikamo drugamo? I zašto bi, dođavola, taj netko uopće imao po sebi svu tu pseću dlaku? – Pronašli smo Basila, ponavlja Nic. Skrivao se ispod kuće na suprotnoj strani ulice. Stisnuo se uz tlo i drhtao. Pretpostavljam da je morao pobjeći kad je ubojica otišao. Tko će se pobrinuti za njega, za Basila? – Dečko, pretpostavljam, odgovara doktor Lanier. Ako ne, Eric voli pse. Razdere dva paketa koja sadrže sterilizirane, plastificirane plahte za ubojstva. Dok Scarpetta širi jednu po podu, doktor Lanier i Eric hvataju tijelo pod pazuha i ispod koljena, podižu ga i smještaju u sredinu plahte. Drugu plahtu šire preko tijela, zavrnuvši rubove i omotavši ga poput mumije, tako da se nikakvi tragovi dokaza ne mogu ni dodati ni izgubiti.
116 Jay podiže ruku s volana kako bi udario Bev, a onda se predomisli. – Ti si glupa. Znaš li to? kaže on hladno. Što si, dođavola, mislila da radiš? – Nije se dogodilo onako kako je trebalo biti. Radio u njegovu Cherokeeju nastavlja s vijestima u šest sati dok on vozi prema Jackovu pristaništu za čamce. – … Sam Lanier, mrtvozornik Istočnog okruga Baton Rougea, još nije dovršio obdukciju, ali izvori bliski istrazi potvrdili su daje žrtva tridesetšestogodišnja Rebecca Milton iz Zacharyja. Uzrok smrti nije službeno objavljen, ali izvori kažu daje izbodena nasmrt. Policija vjeruje da ubojstvo nije povezano sa slučajevima prijavljenih nestanaka žena u Baton Rougeu u posljednjih godinu dana… – Budale, Jay isključuje radio. Imaš sreće ako to pretpostavljaju. Četiri mala psa mješanca spavaju na suncu koje bliješti kroz stražnji prozor džipa. Na stražnjem je sjedalu naslagano pet sanduka piva. Nakon što je odbacila Java do Sveučilišnog jezera, u samom srcu LSU-a, Bev je danas naporno radila. On nije rekao kamo ide ni što će cijeli dan raditi, samo neka ga pokupi na istom mjestu na kojem gaje i ostavila, u pola pet. Možda je tražio svog brata, odbjeglog robijaša. Možda je tumarao naokolo, uživajući u tome što je daleko od Bev i ribarske kolibe. Vjerojatno je pecao zgodne studentice. Bev ga zamišlja kako se seksa s jednom od njih. U njoj se budi ljubomora. Tinja. – Nisi me trebao ostaviti samu čitav dan, kaže mu. – Na što si mislila? Kanila si je oteti usred bijela dana i u podne odvesti natrag na brod? – Ispočetka. Ali onda sam se sjetila da ti ne bi bio sretan zbog toga. On ne govori ništa, lice mu je tvrdo dok vozi, pažljivo, da ne prekorači brzinu ili počini kakav drugi prometni prekršaj zbog kojeg bi ga mogli zaustaviti.
– Nije izgledala kao ona. Imala je crnu kosu. Ne znam je li studirala. Bev se nije uspjela othrvati nagonu. Imala je slobodnog vremena, dovoljno vremena da pronađe onu lijepu gospođu koju je uočila u Wal-Martu. Slijedeći je cijele noći, saznala je da janje ne živi u kući u Garden Districtu, nego da ima malu kuću u Zacharyju. Susjedstvo je bilo mračno i Bev se počela brinuti da bi janje moglo postati sumnjičavo. Bev je skrenula u pokrajnju ulicu prije nego što je dobro upamtila adresu. Danas ujutro je kružila, tražeći zeleni Ford Explorer, došavši do zaključka kako to što nije parkiran na prilazu ne znači da nije u garaži. Očito, izabrala je pogrešnu kuću. Kad je jednom bila unutra, to ju je obvezivalo. Ono što nikad nije pretpostavila bila je činjenica da će se baš ovo janje boriti kao vučica. Istog trenutka kad je crnokoso janje otvorilo vrata, Bev je posegnula u platnenu torbu i izvukla pištolj, a žena ju je gurnula tako jako da joj je izletio iz ruke. Bev se otkotrljala na pod i izvukla sklopivi nož iz futrole za pojasom. Uspjela je rastvoriti ono za stoje mislila daje oštrica i lov je počeo. Činilo se da traje miljama, žena je bježala i vikala, padala uza zid, što je dalo Bev priliku da je zgrabi za kosu i tresne njezinom glavom o zid, a onda je, kad je kliznula na pod, šutne nogom. I prokleta bila ako se nije digla i zviznula Bev u rame, svom snagom. Čini se da je i Bev vikala, ali ne može se sjetiti. U glavi joj je grmjelo, kao daje unutra teretni vlak, a ona je ubadala i lovila, krv joj je štrcala u lice, još i još, u beskraj. To nije moglo trajati više od minute, dvije. Bev je pričepila ženu uz pod u spavaonici i izbola je, a sad više nije sigurna da se sve to dogodilo. Sve dok se to nije počelo ponavljati na radiju. Sve dok se nije sjetila krvavog otvarača za boce na sklopivom nožu. Izbola je ženu otvaračem za boce. Kako se to moglo dogoditi? Gleda prema Jayu, dok prolaze pokraj zalagaonica i prodavaonica automobila, kao i pokraj Taco Bella u kojem je poželjela stati. Nachose s kiselim vrhnjem, sirom, čilijem ijalapenose. Pizzerije, mehaničarske radionice i prodaja rabljenih automobila, a onda se cesta sužava i obrubljena je poštanskim sandučićima, dok se oni kreću natrag prema Jackovu pristaništu, a onda dalje prema rukavcu. – Možda bismo mogli stati i kupiti hrskavce od kikirikija, kaže Bev. Jay ne želi razgovarati s njom. – Pa, neka bude po tvom. Ti i tvoj jebeni Baton Rouge. Morao si se tamo vratiti zbog svog ušljivog brata. Pa, pričekaj dok padne mrak, onda će biti lakše. – Začepi. – A što ako ne bude tamo? Ledena tišina. – Pa, ako jest, vjerojatno je u onom prokletom sablasnom podrumu, skriva se, možda tamo ima zalihu love. Ne bi nam škodilo još novca, dušo. Sve to pivo koje kupujem… – Rekao sam ti da začepiš! Što je on hladniji, to je ona ponosnija na crvene modrice i duboke ogrebotine na rukama, nogama, prsima i drugim dijelovima tijela gdje je morala biti ozlijeđena tijekom onoga što naziva čarkom. – Uzet će joj bris ispod noktiju. Jay joj se napokon obraća. Dobit će tvoju DNK. – Nemaju moju DNK ni u jednoj od svojih šminkerskih baza podataka, odgovara Bev. Nitko nikad nije uzeo moju DNK prije nego što smo ti i ja dali petama vjetra. Ja sam bila samo simpatična gospođa koja vodi auto-kamp pokraj Williamsburga, sjećaš se? – Simpatična vražju mater. Bev se smiješi. Njezine su ozljede odlikovanja za hrabrost i moć. Nije znala da ima u sebi sposobnost da se tako bori. Pa, jednog od ovih dana mogla bi se baciti i na Jaya. Njezino se hvalisanje ispuhuje. Nikad ne bi mogla svladati Jaya. On bi je mogao ubiti jednim udarcem u sljepoočnicu. Rekao
joj je to. Jedan udarac i napuknula bi joj lubanja, jer žene nemaju debelu lubanju. Čak ni glupe kao Bev, kaže on. – Što si joj učinila? Znaš na što mislim, pita Jay. Prednja strana odjeće ti je natopljena krvlju. Popela si se na nju kao muškarac? – Nisam. Njega se to ne tiče. – Pa kako ti se onda odjeća zakrvavila od vrata do prepona, ha? Popela si se na neku curu koja krvari nasmrt i drkala? – Nije važno. Ne misle da je povezano s drugima, kaže Bev. – Koju je riječ rekla? – Kako to misliš, koju riječi Bev počinje misliti da on polako ludi. – Kad je preklinjala. Sigurno te preklinjala da prestaneš. Koju je riječ upotrijebila da to opiše? – Opiše što? – Kakav je to osjećaj tako se jebeno bojati boli i smrti! Koju je riječ rekla?! – Ne znam. Bev se silno trudi prisjetiti. Čini mi se da je rekla: Zašto?
117 Soba je bila hladna i u njoj nije bilo mirisa. Nic je taj redak pročitala barem pet puta. Njezina je majka mogla biti ubijena samo nekoliko minuta prije nego što je njezin muž – Nicin otac – stigao ku ći. Nic se p ita je li u bojica ču o o čev au to i pobjegao ili je kučkin sin pukom igrom sudbine otišao baš tad. Deset je sati navečer. Nic, Rudy, Scarpetta, Marino i Lucy sjede u gostinskoj kući doktora Laniera i piju kavu Communitv, omiljenu lokalnu vrstu. – Mnogostruke ogrebotine i porezotine na licu, pregledava Scarpetta izvještaj s obdukcije. Smjesta je bila rekla da ne namjerava uljepšati nijednu pojedinost kako bi poštedjela Nicine osjećaje. Kad bi to učinila, ne bi bila ni od kakve pomoći Nic. – Ogrebotina i porezotina na čelu, lom kostiju očne šupljine, fraktura kostiju nosa, prednji zubi rasklimani. – Znači, prilično ju je dobro izudarao po licu, kaže Marino, pijuckajući kavu koja je baš po njegovu ukusu, bijela, s dodatkom mlijeka u prahu i dobrano zaslađena. Ima li ikakve mogućnosti da se radilo o nekome koga je poznavala? pita on Nic. – Otvorila mu je vrata. Bila je pronađena odmah uz njih. – Je li inače bila pažljiva u vezi sa zaključavanjem vrata? Lucy je pomno zagleda, nagnuvši se naprijed kako bi se ubacila u razgovor. Nic joj uzvraća pogled. Da i ne. Noću smo zaključavali. Ali znala je da tata i ja trebamo uskoro doći kući, pa možda nije zaključala vrata. – To ne znači da osoba nije pozvonila ili pokucala, ukazuje Rudy. Ne znači ni da se tvoja mama bojala te osobe. – Ne, ne znači, kaže Nic. – Ozljeda tupom silom na zatiljku. Zvjezdasta rana na tjemenu, sedam i pol puta deset centimetara. Širok podljev na tjemenu i stražnjem dijelu glave. Pedeset mililitara tekuće krvi ispod kože na glavi… Marino i Lucy međusobno zamjenjuju fotografije mjesta zločina. Dosad ih Nic nije pogledala. – Krv na zidu, odmah lijevo od vrata, primjećuje Marino. Tragovi kose. Koliko je dugačku kosu imala tvoja majka? Nic s mukom guta slinu. Do ramena. Imala je plavu kosu, uglavnom poput moje.
– Nešto se dogodilo istog trenutka kad je ušao. Nagli napad, kaže Lucy. Ne tako različit od onoga što se dogodilo Rebecci Milton. Ne tako različito od onoga što se događa pri svakom naglom napadu, kad žrtva zaista razbjesni prijestupnika. – Bi li takve ozljede bile sukladne sa situacijom u kojoj joj je netko tresnuo glavom o zid? pita Rudy. Nic se drži stoički. Podsjeća samu sebe daje policajka. Scarpetta susreće njezin pogled. Znam da je to teško, Nic. Pokušavamo biti iskreni. Možda nećeš imati tako mnogo pitanja, ako mi budemo iskreni. – Uvijek ću imati pitanja, jer nikad nećemo saznati tko je to učinio. Nikad ne reci nikad, odgovara Marino. Tako je. Lucy kimne. Raspršena neudubljena fraktura parijetalnih kostiju i baze lubanje, frakture lukova očnih šupljina, obostrani potkožni podljevi, trideset mililitara slobodne krvi na svakom od njih… dobro, dobro, dobro… Scarpetta okreće stranicu. Otipkana je, a ne otisnuta računalno. Ima ubodne rane, dodaje ona. Nic zatvara oči. Nadam se da ništa od toga nije osjetila. Nitko ništa ne govori. – Mislim – gleda Scarpettu – je li ona sve to osjećala? – Osjećala je užas. Fizički? Teško je reći koliku je bol osjećala. Kad su ozljede nanesene takvom brzinom… Marino se ubacuje: Znaš kako je to kad gurneš ruku u ladicu pa se porežeš na nož a ništa ne osjećaš? Mislim da je to tako, osim ako nije polagano. Polagano, kao kod mučenja. Nic se čini da joj srce leprša, kao da nešto nije u redu s njim. – Nije bila mučena, kaže Scarpetta, gledajući Nic. Definitivno nije. – A što je s ubodnim ranama? pita Nic. – Rezovi na prstima i dlanovima. Obrambene ozljede. Ponovno baca pogled prema Nic. Ubodi lijevog i desnog plućnog krila s dvjesto mililitara hemotoraksa na svakoj strani. Tako mi je žao. Znam da ti je ovo teško. – Bi lije to ubilo? Ozljede pluća? – S vremenom. Ali u kombinaciji s ozljedama glave, svakako. Također je na obje ruke imala slomljene nokte. Ispod noktiju izvučen je materijal koji se nije mogao identificirati. – Mislite li da je možda sačuvan? pita Lucy. DNK metoda u to vrijeme nije bila tako napredna kao danas. – Pitam se što je materijal koji se nije mogao identificirati, kaže Marino. – Kakva vrsta noža? pita Nic. Kratke oštrice. Ali koliko kratke, to ne mogu reći. Možda džepni nožić, predlaže Marino. Možda, kaže Scarpetta. – Moja majka nije imala džepni nožić. Nije imala nikakav… Nic počinje suziti, ali onda se pribere. Nije ju zanimalo oružje, to hoću reći. – Mogla ga je imati, blago joj kaže Lucy. Ali ja pretpostavljam da, ako je oružje bilo džepni nožić, ubojica nije mislio da će mu oružje trebati. Možda ga je jednostavno nosio sa sobom, kao što čine mnogi muškarci. – Jesu li ubodne rane drugačije od onih koje smo danas vidjeli? pita Nic Scarpettu. – Apsolutno, kaže ona.
118
NlC POČINJE PRIČATI O ANTIKVARNICI SVOJE MAJKE. Kaže da je njezina majka bila vlasnica, ali je radila samo pola radnog vremena, kako bi bila na raspolaganju obitelji. Kaže daje njezina majka poznavala Charlottu Dard. Nic zuri u svoju šalicu s kavom. Ako ovo još jednom podgrijem u mikrovalnoj, mislite da ću sutra imati delirij tremens od kofeina? – Tvoja majka i Charlotte Dard su bile prijateljice? pita Marino. Sranje. Ako smijem pitati, zašto to, dođavola, nisi prije spomenula? – Časna riječ, odgovara Nic, do maloprije se toga nisam ni sjetila. Pretpostavljam da sam mnogo toga blokirala. Gotovo nikad ne mislim na svoju majku ili barem nisam počela misliti dok ove žene nisu počele nestajati. A onda danas… ono prizorište. Što je učinio Rebecci Milton. I sad. Ustaje kako bi podgrijala kavu. Mikrovalna na trenutak glasno zuji, vratašca se otvaraju i ona se vraća na sofu, dok se para diže iz kave koja više nije za piće. Miriše kao daje prekuhana. – Nic, pita Scarpetta, je li Robillard prezime tvog muža? Nic kimne. – Koje ti je djevojačko prezime? – Mayeux. Majka mi se zvala Annie Mayeux. Zato malo tko shvaća da sam ja njezina kći. S vremenom ljudi ionako zaborave. Murjaci koji se sjećaju njezine smrti nikad me ne povezu s njom. A ja nikad ništa ne kažem. Otpija kavu i čini se da joj ne smeta okus. Njezina je antikvarnica bila specijalizirana za prozore od bojanog stakla, vrata, prozorske kapke, stare naplavine, neke su bile zaista lijepe, ako ste znali što treba tražiti. A mnogo je namještaja bilo ručno izrađeno od čempresa. Charlotte Dard bila je jedna od njezinih mušterija, preuređivala je kuću i kupovala mnogo stvari iz mamina dućana, pa su se tako sprijateljile. Ali nisu bile jako bliske. Zastaje, pretražujući po sjećanju. Mama je znala pričati o toj bogatoj ženi sa sportskim automobilom i o tome kako će joj lijepa biti kuća kad sve bude gotovo. Pretpostavljam da je posao s gospođom Dard dosta pomogao. Tata nikad nije mnogo zarađivao kao nastavnik u školi. Nic se tužno osmjehuje. Mami je zaista dobro išlo, a i bila je štedljiva. Veći dio onoga od čega sad živi moj otac došlo je od mame, od toga kako joj je dobro išlo s tim dućanom. – Gospođa Dard je bila narkomanka, kaže Scarpetta. Umrla je od predoziranja, ili slučajno, ili je ubijena. Slutim da je ovo drugo. Navodno je kratko vrijeme prije smrti patila od pomračenja. Znaš li nešto o tome? – Ovdje to svi znaju, odgovara Nic. O tome se govorilo po cijelom Baton Rougeu. Srušila se mrtva u motelskoj sobi, u motelu Rajski rali. Zvuči kao ime groblja. Pokraj Chocktawa, grozan dio grada. – Govorkalo se da je imala ljubavnika s kojim se tamo sastala. Ne znam ništa više od onoga što je bilo na vijestima. A što je s njezinim mužem? – Dobro pitanje. Nikad nisam čula da ga je itko upoznao. Nije li to čudno? On je navodno nekakav aristokrat koji cijelo vrijeme putuje. – Jesi li vidjela njegovu sliku? Nic odmahuje glavom. – Dakle, on nije bio na vijestima. – Doista drži do svoje privatnosti, odgovara Nic. – Što još? pita Marino. – Da, tu postoji nekakva čudna veza, zar ne? Rudy gleda Scarpettu. Neki se ljekarnik pojavio kao sumnjivac, a odvjetnik mu je bio Rocco Caggiano. Marino ustaje i odlazi po još kave. Razmisli, potiče Lucy Nic. – U redu. Nic duboko uzdahne. U redu. Ima nešto. Mislim daje Charlotte Dard pozvala mamu na koktel. Sjećam se. Mama nikad nije išla na koktele. Nije pila i bila je stidljiva, nije se osjećala ugodno među snobovima. Pa je bila velika stvar to stoje išla. Koktel je bio na plantaži, na plantaži Dardovih.
Mama je išla kako bi raširila glas o svom dućanu. I iz poštovanja prema gospođi Dard koja joj je bila najbolja mušterija. – Kad je to bilo? pita Scarpetta. Nic razmišlja. Nedugo prije nego što je mama ubijena. ! – Koliko dugo je nedugo? pita Rudy. – Ne znam. Nic ponovno teško guta slinu. Nekoliko dana. Nekoliko dana, mislim. Nosila je tu haljinu, morala je izaći kako bi je kupila. Ponovno zatvara oči. Jecaj joj zapinje u grlu. Bila je ružičasta, s bijelim obrubom. Kad je ubijena, haljina je još visjela na vratima ormara, znate, visjela je tamo da je podsjeti kako je mora odnijeti u kemijsku čistionicu. – A tvoja je majka umrla manje od dva tjedna prije Charlotte Dard, primjećuje Scarpetta. – To je nekako zanimljivo, ističe Marino, to daje gospođa Dard bila tako sjebana i imala nasilne napadaje, a nitko se nije uzbuđivao zato što priređuje šminkersku vrtnu zabavu? – I menije palo na pamet, kaže Rudy. – Znate što? dodaje Marino. Vozio sam gotovo dvadeset sati da bih stigao ovamo. Onda sam s Lucy dobio visinsku bolest. Moram u krevet, inače ću početi izvlačiti zaključke zbog kojih ćete zbog nečega uhititi Djeda Mraza. – Nisi dobio visinsku bolest sa mnom, kaže Lucy. Idi u krevet. Moraš se naspavati da bi bio lijep. Mislila sam da si ti Djed Mraz. On ustaje s kauča i odlazi prema glavnoj kući. – Ni ja neću još dugo izdržati, Scarpetta ustaje sa stolca. – Vrijeme je da krenem, kaže Nic. – Ne moraš. Scarpetta se silno trudi pomoći. – Smijem li vas pitati još samo jednu stvar? kaže Nic. – Naravno. Scarpetta je tako umorna da joj se čini kao da joj je mozak smrznut. – Zašto bije nasmrt pretukao? – Zastoje netko nasmrt pretukao Rebeccu Milton? – Stvari se nisu odigrale kako je planirao. – Bi li mu se tvoja majka opirala? pita Lucy. Izgrebla bi mu oči, odgovara Nic. – Možda je u tome tvoj odgovor. Molim te, oprosti. Sad ti ne mogu biti od velike koristi. Umorna sam. Scarpetta napušta malu dnevnu sobu i zatvara vrata svoje spavaonice. – Kako si? Lucy se seli na kauč i gleda Nic. Ovo je teško, zaista teško. Preteško da bi se opisalo. Vrlo si hrabra, Nic Robillard. – Za mog je oca teže. On je odustao od života. Odustao od svega. Na primjer? pita Rudy blago. – Pa, nekad je volio podučavati. A voli i vodu, odnosno, volio je. On i mama. Imali su tu malu ribarsku kolibu gdje im nitko nije smetao. Negdje usred ničega, doslovno mislim ničega. Otad nije bio tamo. – Gdje je to? – Dutch Bayou. Rudy i Lucy izmijene poglede. – Tko je znao za to? pita Lucy. – Pretpostavljam svi s kojima je mama razgovarala o tome. Bila je prilična brbljavica. Za razliku od tate. – Gdje je Dutch Bayou? pita tad Lucy. – U blizini jezera Maurepas. Skreće se iz rijeke Blind. – Bi li sad znala pronaći to mjesto? Nic zuri u nju. Zašto? – Samo mi odgovori na pitanje. Lucy lagano dodiruje Nicinu ruku.
Ona kimne. Pogledi im se spoje. – Onda dobro. Lucy je ne prestaje gledati. Sutra. Jesi li ikad letjela helikopterom? Rudy ustaje. Moram ići. Gotov sam. On zna. Na svoj način, prihvaća to. Ali ne želi to gledati. Lucy mu upućuje svoj pogled, svjesna da on razumije, ali da na neki način nikad neće shvatiti. Vidimo se ujutro, Rudy. On odlazi, koraci su mu tihi na stubištu. – Nemoj biti lakoumna, kaže Lucy Nic. Činiš mi se kao osoba koja bi to mogla biti, a vjerojatno u prošlosti i jesi bila. – Upuštala sam se u vlastite potajne operacije, priznaje ona. Odijevala sam se kao potencijalna žrtva. Izgledam kao potencijalna žrtva. Lucy je pobliže motri, odmjerava od glave do pete, procjenjuje, kao da ju nije procjenjivala cijele večeri. – Da, s tom plavom kosom, građom tijela, ozračjem inteligencije. Ali ti se ne držiš kao žrtva. Energija ti je jaka. Pa ipak, to bi moglo biti veći izazov za ubojicu. Veće uzbuđenje. Veća pobjeda. – Imala sam pogrešnu motivaciju, kori Nic samu sebe. Ne radi se o tome da ja ne želim da on bude uhvaćen. Ali priznajem da sam agresivnija, tvrdoglavija, da se možda dovodim u opasnost, da, zato što posebni odred ne želi cure iz malog grada, poput mene, u svom klubu. Iako sam ja vjerojatno jedina koja se školovala na najboljoj forenzičnoj akademiji u SAD-u, a podučavali su me najbolji. Uključujući i tvoju tetu. – Kad si tamo vani dovodila sebe u opasnost, jesi li nešto primijetila? – Wal-Mart u kojem je oteta Katherine. Bila sam tamo nekoliko sati prije nego što se to dogodilo. Jedna mi stvar još uvijek ne da mira, ta žena koja se čudno ponašala, pala je na parkiralištu, rekla da joj se izmaknulo koljeno. Nešto mije zasmetalo. Povukla sam se i nisam joj htjela pomoći da ustane. Nešto mije reklo daje ne dodirujem. Učinilo mi se da ima čudne oči, strašne. A nazvala me janjetom. Svakako su me nazivali, ali nikad janjetom. Mislim daje to bila nekakva luda beskućnica. – Opisi kako je izgledala. Lucy nastoji ostati mirna, trudi se da ne počne prilagođavati dokaze slučaju, umjesto obrnuto. Nic je opisuje. Znaš, čudna stvar u vezi s tim je to da je pomalo izgledala kao žena koju sam nekoliko minuta prije vidjela u dućanu. Prekapala je po jeftinom donjem rublju i krala. Sad Lucy postaje uzbuđena. – Nikome nije palo na pamet da bi ubojica mogla biti žena ili on ima ženu koja mu je pomagačica. Bev Kiffin, kaže ona. i Nic ustaje kako bi uzela još kave, a ruka joj se trese. Krivi za to kofein. Tko je Bev Kiffin? – Žena s FBI-eva popisa deset najtraženijih. – O, moj Bože. Nic ponovno sjeda, ovaj put bliže Lucy. Želi joj biti blizu. Ne zna zašto. Ali njezina blizina je uzbuđujuća i daje joj energiju. – Obećaj mi da se nećeš ponovno tamo šuljati, kaže joj Lucy. Smatraj se dijelom mog posebnog odreda, dobro? Mi radimo zajedno, svi mi. Moja teta, Rudy, Marino. – Obećavam. – Ne želiš imati posla s Bev Kiffin, koja vjerojatno odvodi otete žene svom partneru, Jayu Tallevju, prvom na FBI-evu popisu najtraženijih. – Tamo se skrivaju? Nic ne može vjerovati. Dvoje takvih ljudi se tamo skriva? – Ne mogu zamisliti bolje mjesto. Rekla si da je tvoj otac imao ribarsku kolibu koju je napustio nakon stoje tvoja majka ubijena. Je li ikako moguće daje Charlotte Dard znala za nju, daje znala gdje se nalazila? Ili gdje se još uvijek nalazi? – Još je tamo. Tata ju nije prodao. Dosad je već morala sasvim istruliti. Gospođa Dard je mogla znati, jer je moja mama bila obuzeta naplavinama, stvarima koje je prodavala u dućanu. Voljela je staro,
od vremena osušeno drvo, preporučila bi ga za okvir kamina, gole grede, bilo što. Posebno je voljela debele stupove na kojima se grade kolibe. Ne znam što je mogla reći gospođi Dard, ali moja majka je bila puna povjerenja u ljude. Mislila je da svi imaju svoje dobre osobine. Ali činjenica jest, previše je govorila. – Možeš li mi pokazati gdje se nalazi ta ribarska koliba koju je tvoj otac napustio? – Dutch Bayou, pokraj rijeke Blind. Mogu ti pokazati. – Iz zraka? – Prilično sam sigurna, kaže Nic.
119 Benton ostavlja svog Jaguara zakrivenog od pogleda na stražnjem parkiralištu crkve, manje od kilometra udaljenom od kuće na plantaži Dardovih. Svaki put kad čuje približavanje automobila ili kamiona iz bilo kojeg smjera, juri kroz grmlje i skriva se u gustoj šumi s druge strane rijeke Mississippi. Osim što ne zna tko bi mogao naići, sasvim je svjestan kako bi čudno bilo vidjeti muškarca u crnom odijelu, crnoj majici, crnoj kapi, s crnom torbicom oko pojasa, kako po kiši hoda uz usku cestu. Netko bi se mogao zaustaviti i pitati ga je li imao problema s autom. Ljudi bi zurili u njega. Kad primijeti željezna vrata imanja pokraj kojih se sinoć provezao, silazi s pločnika i ulazi u šumu, ovaj put prodirući dublje, sve dok se kuća ne izdigne iznad stabala. On neprekidno pretražuje pogledom. Pazi gdje će stati, trudi se izbjeći pucketanje otpalih grana. Na svu sreću, mrtvo je lišće mokro i tiho. Kad je sinoć izviđao to područje, nije se odvažio ući u šumu, zato stoje bilo previše mračno da bi vidio, a nije se usudio upotrijebiti baterijsku svjetiljku. Ali ipak se uspeo preko željeznih vrata, umrljavši hrđom jaknu i traperice, što je jedno od mnogih obrazloženja zbog čega je odlučio ponovno odjenuti odijelo. Zapitao se koliko se to mjesto promijenilo otkako je posljednji put bio tu. U tami je bilo teško razabrati jesu li ga održavali u dobrom stanju, ali posljednje što je učinio bilo je da baci kamen u blizinu živice koja opasuje pročelje imanja, kako bi vidio hoće li se uključiti senzori pokreta. Nisu. Ponovno je pokušao i ni jedno se svjetlo nije upalilo. Ako neko od njih još radi i on ga danas ujutro aktivira, neće biti uočljiva, iako je sunce zaklonjeno sivilom. Okućnica je nekoć bila pokrivena razrađenim sustavom kamera, ali nije bilo šanse da Benton bude tako lud i testira kamere, kako bi vidio hoće li pocrvenjeti i slijediti ga kao da su žive. Automobili na prilazu su novi bijeli Mercedes 500 AMC i stariji model bijelog Volva. Mercedes sinoć nije bio ovdje. Ne zna kome pripada i nema ni vremena ni načina da provjeri registracijsku pločicu Louisiane. Volvo pripada Evelini Guidon ili joj je barem pripadao prije šest godina. Zahvalan zbog tamne odjeće, Benton se ukoči poput jelena iza gustog stabla s kojeg kaplje, kad se otvore vrata kuće. On nisko čučne, sasvim izvan vidika, otprilike pedeset stopa lijevo od prednjih stuba. Izlazi okružni tužitelj Weldon Winn koji govori svojim uobičajenim gromkim glasom, još deblji nego kad gaje Benton posljednji put vidio. Očekujući da on uđe u svoj skupi automobil, Benton brzo razmišlja. To što je Weldon Winn ovdje, nije dio njegova plana, ali je svakako dobar dodatak. To je jaka naznaka da je Jean-Baptiste Chandonne zatražio, ili kani zatražiti azil, u uporištu svoje obitelji u Baton Rougeu, na plantaži neizrecivo korumpiranoj, koja je desetljećima izbjegavala da postane sumnjiva, zato što su ljudi povezani s njom ili do kraja odani, ili mrtvi. Benton je, na primjer, mrtav. Promatra prezira vrijednog okružnog tužitelja Baton Rougea kako slijedi staru ciglenu stazicu prema staroj kamenoj zgradi s tamnim gotičkim vratima koja vode dolje, u vinski podrum, stoljećima
staru spilju, gotovo kilometar krivudavih tunela koje su iskopali robovi. Winn otključava vrata, ulazi i zatvara ih za sobom. Benton brzo čučne, sad već posve mokar, sakrivši se u zaklon od šimšira, neprekidno bacajući pogled od vinskog podruma do kuće. Njegov je najriskantniji potez sljedeći. Opušteno hoda, uspravan, leđima okrenut prema kući. Ako bi itko pogledao kroz prozor, moglo bi mu se sasvim normalno učiniti da je čovjek u crnom prijatelj Chandonneovih. Vrata su od debele hrastovine i on jedva razabire glasove iza njih.
120 SCARPETTA NE MOŽE PRESTATI MISLITI NA ALBERTA DARDA. Zamišlja ožiljke na njegovu malom tijelu i itekako je svjesna kako je samoranjavanje vrsta ovisnosti pa ako se nastavi ranjavati, čini se vjerojatnim da će stalno iznova završavati u psihijatrijskim bolnicama, sve dok ne postane tako mentalno bolestan kao oni pacijenti čija dijagnoza opravdava to što su zatvoreni u instituciju. Alberta Darda ne treba zatvoriti. Njemu je potrebna pomoć. Potreban mu je netko tko će barem pokušati otkriti zbog čega se njegova tjeskoba prije godinu dana pojačala tako ozbiljno da se zatvorio, potisnuo osjećaje, a možda i sjećanja, do takve krajnosti da mu je sad potrebna bol koju nanosi sam sebi kako bi iskusio osjećaj kontrole, kratko oslobađanje i potvrdu vlastitog postojanja. Scarpetta se prisjeća dječakova gotovo podvojenog držanja u zrakoplovu dok se igrao kartama, od kojih su one nasilne bile povezane sa sjekirom. Zamišlja njegovu krajnju uznemirenost pri pomisli da nitko neće doći po njega, osjećaja napuštenosti za koji sluti da mu nije nova. Svakim trenutkom koji prolazi ona postaje sve ljuća na one koji su se trebali brinuti o njemu, ali i uplašena za njegovu sigurnost. Dok pije kavu u gostinskoj kući doktora Laniera, prekapa po torbici i pronalazi telefonski broj koji je zapisala dok je Albert čekao tetu koja ga nije namjeravala pokupiti, nego je orkestrirala događaje tako da se Scarpetta pobrine za njega. Više nije bitno kakve je manipulacije ili urote imala na umu gospođa Guidon. Možda je sve to trebalo namamiti Scarpettu u kuću, kako bi se vidjelo što ona zna o smrti Charlotte Dard. Možda je gospođa Guidon zadovoljna sad kad zna da Scarpetta o toj smrti ne zna ništa više od onoga što se uvijek znalo. Bira broj i zaprepaštena je kad joj se javi Albert. – Ovdje gospođa koja je sjedila pokraj tebe u avionu, kaže. – Bok! pozdravlja je on, iznenađen i vrlo zadovoljan. Kako to da me zovete? Moja teta je rekla da nećete. – Gdje je ona? – Ne znam. Izašla je. – Je li otišla od kuće autom? – Nije. – Mislila sam na tebe, Alberte, kaže Scarpetta. Još sam u gradu, ali uskoro odlazim i pitala sam se bih li te mogla posjetiti. – Sad? Čini se da ga ta pomisao veseli. Došli biste vidjeti samo mene? – Bi li to bilo u redu? On žustro kaže da bi.
121
Benton tiho, oprezno otvara vrata vinskog podruma, izvukao je Sig Sauer i napeo otponac dok stoji uz jednu stranu uskog otvora. Razgovor odmah iza vrata prestaje i muški glas kaže: Nisi ih zatvorio do kraja. Stope odjekuju na stubama, možda pet stuba i ruka, najvjerojatnije ruka Weldona Winna, gura vrata kako bi ih zatvorila, a Benton uzvraća snažnim odguravanjem. Vrata se širom otvaraju i ruše Winna niza stube gdje leži, u šoku i stenjući, na kamenom podu. Onaj s kojim je razgovarao imao je nekoliko sekundi, ne više, da pobjegne niz još jedan kat stubišta. Benton može čuti tu osobu kako trči brzo, bježi sve dalje, ali on – možda je to Jean-Baptiste – nema kamo pobjeći. Spilja ima ulaz, ali ne i izlaz. – Ustani, kaže Benton Winnu. Polako. – Ozlijeđen sam. Podiže pogled prema Bentonu koji stoji na najvišoj stubi, zatvarajući vrata za sobom, dok drži pištolj uperen u Winnova prsa. – Fućka mi se živo jesi li ozlijeđen. Ustani. Benton skida bejzbolsku kapu i baca je na Winna. Prepoznavanje je sporo, a onda Winnovo lice blijedi i usne mu se razdvajaju dok leži izvijen na podu, upetljan u vlastiti baloner i užasnuto zuri. – Nemoguće je da si to ti, kaže prestravljeno. To ne može biti! Sve vrijeme dok se to događa, Benton osluškuje neće li čuti korake onoga koji je pobjegao. Ne čuje nikoga. Mali prostor bez prozora ima paučinom prekrivenu golu žarulju na stropu i mali, vrlo stari stolić od čempresa, prekriven tamnim prstenovima od bezbrojnih boca vina koje su tu bile kušane. Zidovi su od vlažnog kamena, a na jedan od njih pričvršćena su četiri željezna obruča u ušicama. Vrlo su stari, ali većina je hrđe otpala. Nedaleko, na podu, nalaze se kolutovi žutog najlonskog konopca i električni produžni kabel. – Ustani, ponavlja Benton. Tko je još tamo dolje? S kim si to upravo razgovarao? Ozlijeđeni se Weldon Winn pokreće iznenađujuće gipko, naglo se otkotrlja po podu i ispod kaputa izvlači pištolj. Benton ga ustrijeli dvaput, jednom u prsa, jednom u glavu, prije nego što Winn uspije čak i staviti prst na obarač. Kamen prigušuje pucnjeve. Samo je Marinova težina dovoljna da uspori helikopter za pet čvorova. Lucy nije zabrinuta. Po ovom vremenu ionako ne bi potegnula svoj stroj do maksimalne brzine. Nema smisla zaletjeti se u antenu, a antena ima posvud, izdižu se iz pramenaste magle, zbog čega je tanahne prepreke i njihova stroboskopska svjetla gotovo nemoguće vidjeti iz daljine. Lucy leti na visini od 170 metara, a vremenski su uvjeti lošiji nego kad su prije dvadeset minuta poletjeli iz Baton Rougea. – Ne sviđa mi se ovo, odjekuje Marinov nervozni glas u Lucvnim slušalicama. – Ne pilotiraš ti. Opusti se. Uživaj u letu. Mogu li vam donijeti nešto, gospodine? – Kako bi bilo da mi doneseš jebeni padobran? Lucy se smiješi dok i ona i Rudy pogledom pretražuju područje izvan kokpita. – Mogu li na trenutak pustiti kontrole? kaže ona Rudvju, kako bi naučila Marina pameti. – Ma sereš! urla Marino. – Au. Lucy stišava zvuk u slušalicama dok Rudy preuzima komande. Letjelica je tvoja. Ona ponavlja standardnu rečenicu, koja osigurava da drugi pilot točno zna kako upravo u tom trenutku treba upravljati. Okrenuvši malu ručicu na svom satu za hitne slučajeve, mijenja gornji displej na štopericu. Nic nikad nije bila u helikopteru i kaže Marinu da prestane pogoršavati stvari. – Ako nismo sigurni s njima, kaže Nic, onda nismo sigurni ni s kim. Osim toga, vjerojatnije je da će te po ovom vremenu udariti auto, nego da će se letjelica srušiti. – To je hrpa sranja. Ovdje gore nema automobila. I bilo bi mi drago da ne upotrebljavaš riječ rušenje.
– Usredotočite se, kaže Lucy svima i ne smiješi se dok gleda u sustav satelitskog navođenja. Jučer je, kad su ona i Marino letjeli ovuda i otkrili krajnji sjeverozapadni rub jezera, unijela koordinate u sustav. – Na pravom smo putu. Spustivši se na sto metara i usporivši na osamdeset čvorova, ona hvata pogled na jezero Maurepas između maglenih pramenova koji se kotrljaju. Voda je gotovo odmah ispod njih. Hvala Bogu. Nema straha od antena iznad jezera ili njegovih pritoka i rukavaca. Usporava još više, dok se Rudy naginje naprijed, uporno gledajući, pokušavajući razabrati crtu obale. – Nic? pita Lucy. Čuješ me? Da, uzvraća Nicin glas. Prepoznaješ li nešto tamo dolje? Lucy usporava na šezdeset čvorova. Bude li još smanjila brzinu leta, praktički će lebdjeti, ali draže joj je da to ne učini, zbog efekta zračnog jastuka prilikom tako slabe vidljivosti. – Možeš li se malo vratiti, da možemo pronaći rijeku Blind? pita Nic. Duch Bayou grana se od nje odmah na rubu jezera. – U kojem smjeru? Lucy polako naginje helikopter i okreće se, nimalo oduševljena povratkom prema kopnu na ovoj visini i sretna što je jučer bila pedantna i zabilježila lokacije mogućih prepreka. Nic zastaje, a onda se njezin glas vraća: Pa, ako slijediš rijeku prema jezeru, Dutch Bayou je na otprilike tri sata. Tebi zdesna, kaže ona Lucy. Naglo okrenuvši natrag i spustivši se na pravi put, Lucy ponovno leti prema vodi. – To je to, kaže Nic. To je rijeka. Vidiš kako zavija ulijevo. Pa, bolje bismo vidjeli da smo na većoj visini. – Zaboravi, kaže Rudy. – Mislim… da! Nic postaje uzbuđena. Tamo je, onaj vrlo uski rukavac. Vidite ga, na desnoj strani. Očeva ribarska koliba je ni dva kilometra gore, ulijevo. Živci su iznenada na rubu. Rudy izvlači pištolj iz futrole ispod ramena. Lucy duboko udiše, napetija i tjeskobnija nego što to pokazuje, dok se spušta na trideset metara, odmah iznad uskog rukavca punog gustih čempresovih stabala koja se u magli doimlju zlokobno. – Posebno na ovoj visini, već nas mogu čuti, kaže Lucy mirno, usredotočujući se, razmišljajući, nastojeći ne reagirati na ono što velikom brzinom postaje vrlo opasna situacija. Iznenada, pojavljuje se raspadnuta siva koliba. Vezan uz iskrivljeno pristanište je bijeli čamac, koji potpuno odskače od svoje okoline. Lucy kružno leti iznad kolibe. Jesi sigurna, jesi sigurna? Ne može se suspregnuti, adrenalin joj pojačava glas. – Da! Prepoznajem krov! Tata je koristio plavi metal. Još uvijek mogu vidjeti malo plavoga. I isti takav trijem i mrežasta vrata! Lucy se spušta na dvadeset metara, lebdi i skreće lijevo, a Rudyjev je prozor u ravnini s čamcem. – Pucaj u njega! viče mu Lucy. Rudy otvara svoj prozor. Brzo ispaljuje sedamnaest metaka u dno čamca dok se prednja vrata kolibe naglo otvaraju i Bev Kiffin trči van sa sačmaricom. Lucy gura kružni upravljač naprijed kako bi povećala letnu brzinu. – Sagnite se! Ali ostanite na svojim sjedalima! Rudy je već utaknuo novi spremnik u svoje oružje. Iako su stražnja sjedala odmah iznad spremnika za gorivo, Lucy nije zabrinuta zbog toga. Jet-A nije ni približno tako zapaljiv kao benzin, a najveća šteta koju bi puščane čahure mogle nanijeti jest da prouzroče curenje. Na podu je oklop letjelice tanji i lakši za probijanje. Rudy priprema plovke za napuhavanje. Sačmarica je pumperica s produžetkom za spremnik streljiva. Bev ispaljuje sedam metaka, jedan za drugim. Čahure raznose prozore, razbijajući šasiju od lake legure i pogađaju oštricu glavnog propelera i pokrov motora. Bude li probijen rasplinjač, nastat će požar i Lucy smjesta prekida dovod
goriva i spušta upravljačku palicu. Dok to čini, pritišće desnu pedalu i skreće u vjetar, gdje nema mjesta za slijetanje osim u područje visoke britvulje. Alarmi šalju očajnička upozorenja. Dušik eksplodira poput još jednog metka i plovci se smjesta napuhuju poput gumenih čamaca. Helikopter naglo izgubi ravnotežu i Lucy se bori da ga stabilizira, shvaćajući da je najmanje jedan od šest plovaka probijen puščanim mecima. Slijetanje je dovoljno teško da samo od sebe aktivira PLH, prijenosni lokator za hitne slučajeve, a helikopter se ljulja u gustoj travi i tamnoj, blatnoj vodi, te se jako naginje udesno. Otvarajući vrata, Lucy gleda dolje. Dva od tri plovka su probijeni i nisu se napuhali. Rudy gasi akumulator i na trenutak svi sjede, zaprepašteno osluškujući tišinu vani, dok se helikopter naginje udesno i tone u blato. Ne više od sto metara dalje mogu vidjeti čamac u koji prodire voda, a njegov se pramac uzdiže dok on tone. – Barem neće nikamo pobjeći, primjećuje Rudy dok on i Lucy skidaju svoje slušalice. Lucy odvrće veliki poklopac sa svog sata i izvlači antenu, aktivirajući svoj PLH. – Dođite, kaže ona. Ne možemo sjediti ovdje. Ja mogu, odgovara Marino. – Nic? Lucy se okreće. Imaš li ikakvog pojma koliko je duboka voda ovdje? – Nije preduboka, inače ne bi bilo sve ove britvulje. Ali blato je problem. Mogli bismo utonuti do koljena. – Ja ne idem nikamo, kaže Marino. Čemu? Čamac je potonuo, dakle, ona neće nikamo zbrisati. A ja ne kanim pustiti da me ugrize zmija ili pojede jebeni aligator. – Evo što možemo učiniti. Nic nastavlja, kao da Marino nije straga s njom. Britvulja se proteže sve do stražnjeg dijela kolibe i znam da voda nije tako duboka, jer smo nekad običavali navući visoke čizme i skupljati mušule. – Ja idem, kaže Lucy, otvarajući vrata. U kolibi psi glasno laju. Lucy je problem to što će joj napuhani plovak onemogućiti da se spusti nježno, nogu po nogu. Čvršće stišće vezice na svojim čizmama do gležnjeva i dodaje Rudyju svoj Glock i dodatne spremnike. Čučnuvši na okvir vrata poput padobranca, kaže: Idem! Nogama naprijed slijeće u vodu i ugodno je iznenađena kad otkrije daje utonula tek do iznad čizama. Ako korača brzo, ne tone jako. Koraknuvši bliže, lica poprskana prljavom vodom, poseže i uzima svoje oružje, te ga ugura za pojas na leđima. Dodatne spremnike privremeno ugura u džep. Svi se izmjenjuju držeći oružje i streljivo dok Rudy, zatim i Nic iskaču, izlazeći s iste strane helikoptera kao i Lucy. Marino sjedi na stražnjem sjedalu kao bijesna hrga. – Ti ćeš sjediti ovdje dok se helikopter ne prevrne na bok? Rudy podiže glas. Budalo! Izlazi! Marino klizi preko sjedala i dobacuje Rudvju svoj pištolj. Skače, gubi ravnotežu i pada, a glava mu udari u plovak. Kad se uspije podići na noge, prekriven je blatom i psuje. – Ššššš, kaže Lucy. Glasovi se dobro prenose preko vode. Jesi dobro? Marino briše ruke o Rudvjevu košulju i bijesno uzima svoj pištolj, dok oba PLH-a jarko blistaju na radarskim ekranima kontrolnih tornjeva, a uočavaju ih svi piloti koji slučajno prate hitne frekvencije. Vuku se dalje, napeto pazeći na zmije i slušajući ih kako šuškaju kroz visoku travu. Kad se njih četvero nađe unutar trideset metara od kolibe, visoko podignutih pištolja, s cijevima koje ciljaju uvis, mrežasta se vrata ponovno otvaraju i Bev juri van, na pristanište, sa sačmaricom, kričeći, vrišteći na njih, luda i samoubilački raspoložena od očaja i bijesa. Prije nego što je uspjela čak i naciljati, Rudy puca. , Dum-dum! Dum-dum! Dum-dum! Ona pada na stare drvene daske i skotrlja se u vodu pokraj napola potonulog čamca. |
123
Albert Dard otvara glomazna vrata, a prednjica njegove majice poprskana je krvlju. – Što se dogodilo? uzvikuje Scarpetta dok ulazi. Spušta se i nježno mu podiže majicu. Uzorak plitkih rezova u obliku igre križić-kružić širi mu se po trbuhu. Scarpetta ispušta dug uzdah dok spušta majicu i ustaje. – Kad si to učinio? Uzima ga za ruku. – Nakon stoje ona otišla i nije se vratila. Onda je otišao i on. Muškarac iz aviona. Ne podnosim ga! – Tvoja teta se nije vratila? Približavajući se kući, Scarpetta je primijetila da su pred njom parkirani bijeli Mercedes i Volvo gospođe Guidon. – Postoji li neko mjesto na kojem se mogu pobrinuti za tvoje ozljede? On odmahuje glavom. Ne želim se pobrinuti za njih. Pa, ja želim. Ja sam liječnica. Dođi. – Jeste? Doima se očaranim, kao da nikad nije zamišljao da žene mogu biti liječnice. Vodi je stubištem do kupaonice koja, kao ni kuhinja, dugi niz godina nije bila renovirana. Unutra je staromodna bijela kada, bijeli umivaonik i ormarić za lijekove, u kojem pronalazi jod, ali ne i flastere. – Da ti najprije skinemo majicu. Pomaže mu je svući preko glave. Možeš li biti hrabar? Znam da možeš. Kad se režeš, to boli, zar ne? Očajna je zbog mnoštva ožiljaka koji mu pokrivaju leđa i ramena. – Kad to radim, zapravo ništa ne osjećam, kaže on, uznemireno je gledajući kako odvrće poklopac s bočice joda. – Bojim se da ćeš ovo osjetiti, Alberte. Malo peckanje. Laže kao što lažu svi liječnici kad rade nešto što će paklenski boljeti. Ona brzo radi, dok on grize usnicu. Maše rukama kako bi ohladio peckanje, istodobno se trudeći da ne zaplače. – Zaista si hrabar, kaže ona, spuštajući poklopac zahodske školjke i sjedajući na nju. Hoćeš li mi ispričati zašto si se počeo rezati? Netko mije rekao daje to počelo prije nekoliko godina. On spušta glavu. – Možeš mi reći. Uzima ga za obje ruke. Prijatelji smo, zar nismo? On polako kima. – Došli su ti ljudi, šapće on. Čuo sam aute. Moja teta je izašla, pa sam izašao i ja, samo sam se sakrio. A oni su izvukli tu gospodu iz auta, ona je pokušavala vrištati, ali su je svezali. Pokazuje na usta, naznačujući povez preko njih. Onda su je ugurali u podrum. – U vinski podrum? i – Da. Scarpetta se prisjeća ustrajavanja gospođe Guidon da je povede u obilazak vinskog podruma. Od straha joj se ježi koža navratu. Ona je ovdje. Ne zna tko je još ovdje, osim Alberta, a netko bi se mogao svaki čas dovesti. – Jedan od ljudi sa zavezanom gospođom bio je čudovište. Albertov se glas uzdiže gotovo do cičanja, dok mu se oči šire od užasa. Onakvo kakva sam vidio na televiziji, u hororima, s tim oštrim zubima i dugom kosom. Tako sam se bojao da me vidio iza onog grma! Jean-Baptiste Chandonne. – A onda moj peso, Nestle. Nikad se nije opet vratila kući! On počne plakati. Scarpetta čuje kako se prednja vrata otvaraju i zatvaraju, a onda i korake na katu ispod. – Postoji li ovdje telefon? šapće Scarpetta Albertu. Prestravljen, on briše suze. Ona užurbano ponavlja pitanje. On zuri u nju, paraliziran. – Idi i zaključaj se u sobu!
On dodiruje rane na trbuhu i trlja ih, od čega opet prokrvare. – Idi! I nemoj praviti buku! On brzo i tiho odlazi niz hodnik i skreće u sobu. Sljedećih nekoliko minuta ona čeka, osluškujući korake sve dok se oni ne zaustave. Koraci zvuče kao da su muški, razmjerno su teški, ali nije to oštar zvuk udarca tvrde kože potplata o parket. On ponovno počinje hodati, a Scarpettino srce lupa jer se čini da je krenuo prema stubama. Čuje ga na prvoj stubi i izlazi iz kupaonice, jer ne želi da on – a sigurna je da je to Jean-Baptiste Chandonne – pronađe Alberta. Na vrhu stuba zaledila se, svom snagom stišće rukohvat, gleda niza stubište prema njemu, a pogled na njega izvlači joj svu krv iz glave. Zatvara oči i ponovno ih otvara, misleći da će on tako nestati. Polako, silazi stubu po stubu, držeći se za rukohvat i zureći. Na pola stubišta sjeda i dalje zuri. Ben to n Wesley n e miče se, i on zu ri u nju . Oči mu b listaju od suza, te brzo trepće kako bi ih otjerao. – Tko si ti? Scarpettin glas zvuči kao da je miljama udaljen. Ti nisi on. – Jesam. Ona počinje plakati. – Molim te, siđi. Ili želiš da ja dođem gore po tebe? Ne želi je dok ona ne bude spremna. I dok on ne bude spreman. Ona ustaje i polako silazi stubama. Kad dođe do njega, ustukne što dalje može. – Znači, i ti si dio ovoga, ti, gade. Ti prokleti gade. Glas joj tako silovito drhti da jedva uspijeva govoriti. Pa, mislim da bi ti bilo bolje da me ustrijeliš, jer sad znam. Znam što si radio sve ovo vrijeme dok sam ja mislila da si mrtav. S njima! Gleda prema stubama, kao da tamo netko stoji. Ti si jedan od njih! – Sve sam, samo to ne, kaže on. Kopajući po džepu sakoa, vadi presavijeni komad bijelog papira. Rastvara ga i zaglađuje. To je omotnica Nacionalne akademije za pravdu, istovjetna fotokopiji koju joj je pokazao Marino – fotokopiji omotnice koja je sadržavala pisma što inje Chandonne napisao njoj i Marinu. Benton baca omotnicu na pod, tamo gdje je ona može vidjeti. Ne, kaže ona. – Molim te, razgovarajmo. – Ti si rekao Lucy gdje je Rocco. Znao si što će ona učiniti! – Ti si na sigurnom. – A meni si namjestio da se odem sastati s njim. Ja mu nikad nisam pisala. Ti si mu napisao pismo koje je navodno bilo od mene, u kojem tvrdim da ga želim doći posjetiti i postići dogovor s njim. – Da. – Zašto? Zašto si me tome podvrgnuo? Tome da moram buljiti u tog čovjeka, u tu bijednu izliku života? – Upravo si ga nazvala čovjekom. To je točno. Jean-Baptiste Chandonne je čovjek, nije čudovište, nije mit. Htio sam da se suočiš s njim prije nego što umre. Htio sam da ponovno stekneš svoju moć. – Nisi imao nikakva prava nadzirati moj život, tako mnome manipulirati! – Je li ti žao što si ga vidjela? Na trenutak, ona ostaje bez riječi. A onda kaže: Bio si u krivu. Nije umro. – Nisam predvidio da će mu susret s tobom dati razlog da ostane živ. Trebao sam znati. Psihopati poput njega ne žele umrijeti. Pretpostavljam da me zavaralo to što se izjasnio krivim u Teksasu, gdje je znao da može dobiti smrtnu kaznu, pomislio sam da zaista želi… – Bio si u krivu, ponovno ga optužuje ona. Imao si prokleto previše vremena da se igraš Boga. A ja ne znam u što si se to pretvorio, u nekog, u nekog… – Bio sam u krivu, da. Pogrešno sam proračunao, da. Postao sam stroj, Kay. Izgovorio je njezino ime. A to je potresa do dna duše.
– Sad više nema nikoga tko bi te mogao povrijediti, kaže on potom. – Sad? – Rocco je mrtav, Weldon Winn je mrtav. Jay Talley je mrtav. – Jay? Benton ustukne. Zao mije. Ako ti je još stalo. – Do Jaya? Zbrka se vrti. Ona osjeća vrtoglavicu, kao da će se onesvijestiti. Stalo do njega? Ali kako bih mogla? Znaš li sve? – I više od toga, odgovara on.
124 U KUHINJI, SJEDE ZA ISTIM STOLOM OD MESARSKOG BLOKA ZA KOjim je Scarpetta razgovarala s gospođom Guidon one večeri koje se sad jedva sjeća. – Ušao sam preduboko, govori Benton. Sjede jedno prekoputa drugoga. – Upravo su ovamo, u ovu njihovu kuću dolazili mnogi od glavnih igrača da bi obavljali svoje prljave poslove u luci i na Mississippiju. Rocco. Weldon Winn. Tallev. Čak i Jean-Baptiste. – Sreo si ga? – Mnogo puta, kaže Benton. Ovdje, u ovoj kući. On je mislio da sam zabavan i mnogo bolji prema njemu od ostalih. Ulazili su i izlazili, svi koje god možeš zamisliti. Moglo bi se reći daje gospoda Guidon bila gazdarica kuće. Zla kao i svi ostali. – Bila? Benton oklijeva. Vidio sam Winna kako ulazi u vinski podrum. Nisam znao da su i drugi tamo, mislio sam daje možda Jean-Baptiste, da se skriva. Bili su to ona i Tallev. Nisam imao izbora. – Ubio si ih. – Nisam imao izbora, ponavlja Benton. Scarpetta kima glavom. – Prije šest godina, još je jedan agent radio sa mnom, Minor. Riley Minor. Navodno je bio odavde, iz okolice. Učinio je nešto glupo, nisam siguran što. Ali izveli su na njemu svoju točku. Benton kima glavom u smjeru podruma. Komora za mučenje, u kojoj svakoga natjeraju da progovori. U zidu su stari željezni prstenovi, još iz robovlasničkih dana, a Tallev je volio letlampe i druga sredstva za izvlačenje informacija. Na brzinu. – Kad sam ih vidio da uvlače Minora u podrum, znao sam da je operacija gotova i dao petama vjetra. – Nisi mu pokušao pomoći? – Nije bilo moguće. Ona šuti. l – Da nisam umro, umro bih zaista, Kay. Da nisam umro, nikad ne bih mogao biti uz tebe, Lucy, Marina. Nikad. Jer oni bi i vas ubili. – Ti si kukavica, kaže ona, ispražnjena od osjećaja. Shvaćam da me mrziš zbog svega što si zbog mene propatila. Mogao si mi reći! Tako da ne patim! On je vrlo dugo gleda, prisjeća se njezina lica. Nije se mnogo promijenilo. Ništa se na njoj nije promijenilo. – Što bi ti učinila, Kay, da sam ti rekao da moram lažirati svoju smrt i da te više nikad neću vidjeti? pita on. Ona nema odgovor za koji je mislila da bi ga mogla imati. Istina je to da mu ne bi dopustila da nestane i on to zna. Riskirala bih. Tuga joj ponovno grči grlo. Za tebe, riskirala bih.
– Onda razumiješ. I ako ti je to nekakva utjeha, i ja sam patio. Ni dan nije prošao da nisam mislio na tebe. Ona zatvara oči i pokušava uravnotežiti disanje. – A onda to više nisam mogao podnijeti. Vrlo sam rano postao tako jadan, tako prokleto ljut, pa sam počeo pomicati figure. Kao u šahu… – Igra? – Nije to bila igra. Bio sam vrlo ozbiljan. Jednu po jednu, eliminirati sve glavne prijetnje, znajući da se, kad se jednom otkrijem, više neću moći vratiti, jer ako ne uspijem, prepoznat će me. Ili jednostavno ubiti tijekom procesa. – Nikad nisam vjerovala u uzimanje pravde u svoje ruke. – Mislim da o tome možeš porazgovarati sa svojim prijateljem, senatorom Lordom. Kay, Chandonneovi su obilno financirali terorizam. Ona ustaje. Previše je to, previše za jedan dan. Previše. Podiže pogled, iznenada se prisjetivši Alberta. Je li taj mali maltretirani dječak zaista sin Charlotte Dard? – Jest. – Molim te, nemoj mi reći da si mu ti otac. – Ne, nego Jay Talley. On mu je bio otac. Albert to ne zna. Uvijek su ga šopali tom tajanstvenom pričom o vrlo uglednom, ali jako zaposlenom ocu kojega nikad nije vidio. Dječja maštarija. Još vjeruje daje taj svemoćni otac negdje. Tallev je imao kratak ljubavni odnos sa Charlottom. Jedne večeri dok sam bio ovdje, održavala se vrtna zabava, a Charlotte je pozvala jednu poznanicu, trgovkinju antikvitetima… – Znam, kaže Scarpetta. Konačno će i to pitanje dobiti odgovor. – Tallev ju je vidio, razgovarao s njom, otišao u njezinu kuću. Ona mu se oduprla, što on ne podnosi. Ubio ju je, a kako je Charlotte vidjela njih dvoje zajedno, a i budući da se Tallev umorio od Charlotte, dosadila mu je, pobrinuo se da i ona umre. Sastao se s njom, donio joj tablete. – Jadni mali dečko. – Ne brini se, kaže Benton. – Gdje su Lucy i Marino? Gdje su Rudy i Nic? Sad se sjeća i njih. – Prije otprilike pola sata pokupili su ih helikopteri Obalne straže. Nakon što su napali skroviše Bev Kiffin i Jaya Talleyja. Kako znaš? On ustaje od stola. Imam svoje izvore. U Scarpettine misli ponovno ulazi senator Lord. Obalna straža je sad dio Ministarstva domovinske sigurnosti. Da, senator Lord bi to znao. Benton joj se primiče, gledajući je u oči. Budeš li me dovijeka mrzila, razumjet ću to. Ako ne budeš htjela biti sa mnom, ne krivim… Pa, i ne bi trebala biti sa mnom. Jean-Baptiste je još uvijek tamo vani. Krenut će na mene. Nekako. Ona ne govori ništa, čeka da halucinacija prođe. – Smijem li te dodirnuti? pita Benton. – Nije važno tko je još tamo vani. Previše sam toga proživjela. – Kay, smijem li te dodirnuti? Ona podiže njegove ruke i pritišće ih o svoje lice.
