ONTOLOGIJA je filozofska disciplina koja proučava biće ukoliko je biće, zadnje uzroke i prve principe stvarnosti. Materijalni objekt ontologije jest biće ukoliko jest. Formalni objekt ontologije jest biće ukoliko je biće. Metoda ontologije – spekulativna – do zaključka dolazi umovanjem, razmišljanjem, ne eksperimentom. Umovanje treba biti strogo logičko. BIĆE (ens) je ono što jest. Bit i bitak su dva temeljna principa bića. Oni ne postoje, ali postoje stvari de facto u kojima mi razlikujemo ta dva principa. BIT (esentia) je unutarnji princip bića po kojem je biće upravo to što jest. BITAK (esse) je unutarnji princip bića po kojem biće opstoji. Nijedna od stvorenih stvarnosti ne iscrpljuje sve bogatstvo bitka (horizont bitka). Egzistencija (opstojnost, bivovanje) ostvarena bit, koju je bitak ispunio. Egzistiranje ili postojanje jest posljedica posjedovanja bitka. Po bitku su bića slična, a po biti različita. Univočan pojam više predmeta označavamo istim pojmom u potpuno istom smislu Ekvivočan pojam više predmeta označavamo istim pojmom u potpuno različitom smislu i izričemo potpuno različiti sadržaj. Analogan pojam više predmeta označavamo istim pojmom ali je smisao istovremeno sličan i različit. Analogija atribucije je ona koja izražava identičnost s obzirom na predmet na koji se odnosi i različitost s obzirom na relaciju prema tom predmetu. (npr. čovjek je zdrav, klima je zdrava, voda je zdrava, samo u odnosu na zdravlje čovjeka) Analogija proporcionalnosti izražava sličnost odnosa među različitim subjektima (npr. Bog voli svoj narod kao što otac voli svoje dijete; 2/4=3/6) Vrste bića (3) 1. Moguća bića ono koje sada ne postoji ali može postojati
1
Izvanjska mog.: bazira se na nekom uzroku, na biću koje postoji metafizička-što je stvoreno od prvog uzroka fizička-što je moguće zahvaljujući prirodnim zakonima moralna-ono što smijemo Unutarnja mog.: bazira se na unutarnjoj strukturi bića 2. Realna bića 3. Idealna bića (umska) ono koje ne može postojati onako kako je mišljeno Šest vrsta umskih bića tri logička (pojam, sud, zaključak) tri ontološka (negacija, privacija, relacija) Strukturalni principi bića (5) 1. Princip neprotuslovlja nije moguće biti i ne biti u isto vrijeme i u istom smislu. Aristotel (Metafizika) – nemoguće je da neka stvar istovremeno bude i ne bude. 2. Princip identiteta ono što jest jest ono što jest. Biće jest apsolutno neuvjetovano. 3. Princip dovoljnog razloga ako nešto nije dovoljan razlog, onda nije razlog. 4. Princip isključenja trećeg neka stvar ili jest ili nije. Nema srednjeg puta između bitka i nebitka, između afirmacije i negacije. 5. Princip nemogućnosti progresije ili regresije u beskonačnost ići u beskraj značilo bi ići izvan bitka i nemoguće je, značilo bi nemogućnost spoznaje. Supstancija i akcidencija temeljni načini kao biće postoji, egzistira; dva temeljna principa.(prema Aristotelu). Supstancija je biće koje ne pretpostavlja neko drugo biće koje već ima svoj bitak da mu bude daljnje određenje. Akcident je biće koje pretpostavlja neko drugo biće koje bi imalo svoj bitak da mu bude daljnje određenje. Aristotelove kategorije 10 načina kako bića mogu postojati, 10 kategorija ili predikata (jedna supstancija i devet akcidenata). Nema supstancije kao supstancije bez akcidenata i obratno; to nisu bića. (npr. bjeline i dužine krede nema bez krede) Kategorije se zovu i vrhovni rodovi bića. Jedna supstancija i devet akcidenata (kvaliteta, kvaniteta, relacija, mjesto, vrijeme, položaj, stanje ili posjedovanje, akcija, pasija).
2
Podjela akcidenata apsolutni – oni koji određuju supstanciju u njoj samoj (kvaliteta i kvaniteta) relativni – oni koji govore o odnosu među supstancijama (relacija, akcija, pasija, mjesto, vrijeme) modalni - oni koji određuju, modificiraju drugi akcident Relacije gusta mreža odnosa među bićima. Relacija je akcident čija se narav (bit) sastoji u odnosu (određenju) jedne supstancije prema drugoj. Samo odnos relacije ne daje supstanciji ništa novo, niti joj što oduzima. Znanost otkriva nove relacije, uzročnosti veza. Realne relacije 4 elementa: subjekt, termin, temelj relacije, sama relacija Umske relacije one u kojima manjka jedan ili više elemenata koji se traže za realnu relaciju (npr. relacija prema samome sebi – prepoznajemo jednu stvarnost kao da bi bile dvije!) ZBILJNOST I MOGUĆNOST Sve što postoji ili je čista zbiljnost (actus purus) ili je sastavljeno od zbiljnosti i mogućnosti. Zbiljnost (actus) je posjedovanje neke perfekcije. Mogućnost (potentia) je sposobnost primiti neku perfekciju. ZBILJNOST IMA UVIJEK PRVENSTVO (4) 1. Prvenstvo perfekcije svaka stvar je savršena ukoliko je u zbilji, a nesavršena ukoliko je u mogućnosti 2. Prvenstvo spoznaje svaka mogućnost se spoznaje po svojoj zbilji, svome činu; možemo spoznati samo ono što jest; mogućnost kao mogućnost ne možemo spoznati 3. Prvenstvo uzroka nešto ne djeluje osim ukoliko je u zbiljnosti; ono što je u mogućnosti ne prelazi u zbilju osim zahvaljujući nekoj drugoj stvari koja je u zbilji (npr. ako je svijet počeo, bio je u mogućnosti početi zahvaljujući nekoj drugoj stvarnosti koja je u zbilji, Stvoritelju) 4. Vremensko prvenstvo (mala iznimka) radi se o subjektu koji se mijenja; unutar samog bića mogućnost ima prednost, ali zbiljnost je i vremenski prije mogućnosti (npr. drvo, žir – hrast je u žiru u mogućnosti) Sve promjene – bit je mogućnost ostvarenja nekog bitka, zbiljnosti ZBILJNOST I MOGUĆNOST SU KONSTITUTIVNI PRINCIPI BIĆA mogućnost je subjekt u kojem biva ostvarena zbiljnost, nikada ne susrećemo da bi zbiljnost i mogućnost bile odvojene. Mogućnosti pretpostavljamo zbiljnost. Na početku mora stajati čista zbiljnost (ACTUS PURUS)
3
BIT odrednica načina bitka nekog bića označuje sposobnost biti na ovaj ili onaj način. Vlastitosti: - kao princip djelovanja zove se narav - ukoliko je definirana zove se štostvo (quidditas) - univerzalna je ukoliko se primjenjuje na više individuuma - ističe vlastiti odnos sa zbiljnošću bitka Bit u materijalnim bićima forma je počelo bivovanja, ona daje bitak. Forma je principum essendi - počelo bivanja, princip zbiljnosti Bit u duhovnim bićima BITAK princip da bića jesu. posljednja zbiljnost bića, bilo kao princip bilo kao uzrok. svaka stvar i svaka njena perfekcija nisu drugo nego načini bitka. Bitak je zbiljnost svih drugih zbiljnosti. Sva bića sastaju se u bitku i po tome su slična, a razlikuju se u biti. Svaka zbiljnost pokazuje, predstavlja bitak. SAMOSTOJNI (SUBZISTENTNI) SUBJEKT – SUBPOSITUM supozitum odnosno hipostaza je ona supstancija koja je pojedinačna, potpuna i koja zasebice kao cjelina u sebi bivstvuje, odnosno koja ne pripada nekom biću. On je konkretno biće sa svim svojim perfekcijama, individualna cjelina koja subzistria u jednom jedinom činu bitka koji je nepriopćiv. (npr. ne drvo, čovjek, pas, nego ovo drvo, ovaj čovjek, ovaj pas) Karakteristike supozita: Individualnost u stvarnosti postoje samo pojedina bića, ne može univerzalna bit biti pojedino biće. Samostojnost (subzistentnost) ne subzistira sve što je individualno, nije isto individualni i individuum (npr. desna ruka je nešto individualno, ali nije individuum) Nepriopćivost ne može jedan individuum biti sadržan u nekom drugom (npr. stolica ne može biti dio stola, a da ostane stolica) Osoba je najviši subzistentni subjekt vidljivoga svijeta TRANSCENDENTALI su oznake koje se tiču bića ukoliko je biće ono što bitak daje biću transcendentali nadilaze, transcendiraju kategorijalno Četiri transcendentala 1) ens est unum snagom bitka svako biće kao takvo jest jedno, tj. u ontološkom smislu samosvojno
4
biti jedno – cjelovito, u sebi nepodijeljeno (to znači nedjeljivo), odijeljeno od svega ostalog unum transcendentale i unum quantitaitvum – kvantitativnu jednoću imaju samo materijalna bića jedno i biće – u stvarnosti se indentificiraju što je veći stupanj participacije na bitku, to je biće savršenije stupnjevi ili vrste jednoće: -
jednoća reda (jedno krdo, jedan orkestar) akcidentalna jednoća (ovca i vuna, ošišana ovca, ovca ostala, vuna negdje drugdje) - supstancijalna jednoća jednoća znači odsutnost nutarnje separacije jedinstvo i mnoštvo jedno ne znači i jedino, jedinstvo se iskonski ne protivi pluralizmu, dapače bitak je izvor jedinstva i klijalište mnoštva; nema mnoštva bez pojedinaca; kolektiv ne konstitutira pojedinačno i društvo ne može opstati ukoliko ne sudjeluje na bitku svakog pojedinca; pojedinac čini društvo, a ne društvo pojedinca 2) ens est verum istina pripada umskom sudu, činu uma ili inteligencije; sud je istinit samo ako potvrđuje stvarnost, ako ne potvrđuje stvarnost on je neistinit ontička istina – stvarnost kakva je sama u sebi logička istina – stvarnost unutar čistoga uma ontologičko – ono što um ostvaruje u sebi i za sebe. metafizički temelj istinitosti – istina nije subjektivna kategorija. nego objektivna (subjektivno – znači i relativno, relativizam – problematičan, u praksi život bi uistinu bio nemoguć) 3) ens est bonum dobro za svako biće je da bude u skladu sa svojom naravi biće je dobro ukoliko je poželjno ("stvari nisu dobre jer ih želimo, nego ih želimo jer su dobre") dobrota bića ne ovisi o mojoj volji, već ovisi o Božjoj volji (npr. vino je dobro, auto je dobar – nešto je dobro ako ostvaruje svoju narav) bonum secundum fit - dobro zato što jest bonum simplicite – dobro koje je sukladno svojoj naravi 2 vidika dobra: Ontičko dobro-predmet naravne težnje Etičko dobro-predmet slobodne volje 4) ens est pulchrum lijepo je ono što se sviđa pogledu (Toma) svako biće snagom svoga bitka je lijepo kriteriji ljepote (Toma): ono što je skladno, potpuno i jasno ako nema nečega što je objektivno lijepo, svaka umjetnost bila bi neutemeljena (estetika bi bila nemoguća)
5
NAČELO UZROČNOSTI definira se kao veza uzroka i učinka ne može biti uzroka, a da nema učinka neke formulacije načela uzročnosti: - sve što je počelo ima svoj uzrok - sve što je pokrenuto treba svoj uzrok - sve što je kontigentno (nenužno) ima svoj uzrok (nikada mogućnost sama od sebe ne može postati zbiljnost; potrebna je druga neka zbiljnost - sve što pripada drugome, a nije od njegove biti, pripada mu po nekom uzroku. 3 vrste iskustva uzročnosti: 1. vanjsko-izmjene dana i noći... 2. nutarnje-svjesni smo da smo uzrok nekim stvarima 3. nutarnje-vanjsko- svjesni smo našega uzročnog djelovanja na stvari izvan nas i utjecaja stvari koje nas okružuju na nas. 2 VAŽNA ZAKLJUČKA 1) ništa ne može biti uzrok samome sebi (bilo bi protuslovno) 2) nikad nijedan uzrok ne može proizvesti učinak veći od sebe NARAV I VRSTE UZROKA: Uzrok ≠ uzročnost UZROK počelo koje stvarno i pozitivno utječe na neko biće čineći to biće u određenom smislu ovisnim o sebi počelo koje utječe na bivovanje nekog bića (npr. uzrok padanja jest sila zemljine teže) 1) bez svih uzroka (4) neki učinak ne može niti biti niti egzistirati 2) stvarna razlika između uzroka i učinka (npr. kip bana Jelačića; uzroci – kipar, bronca materija i forma – kipa; bronca se razlikuje od kipa bana Jelačića) počelo (prinicipium) je ono po čemu nešto počinje svaki uzrok jest počelo, ali svako počelo nije uzrok (npr. sudac zazviždi i počela je utakmica, ali sudac nije uzrok početka utakmice!) uvjet (conditio) je ono što omogućuje ili onemogućuje djelovanje uzroka prilika (occasio) je ono čija prisutnost podupire djelovanje uzroka ili ga otežava ali ga ne priječi uzrok "per accidens" postignuti učinak izvan vlastite svrhe kojoj uzročno djelovanje teži (npr. petica učinak rada, nagrada čokolada uzrok per accidens) Vrste uzroka: materijalni, formalni, djelatni, svršni MATERIJALNI I FORMALNI UZROK (2 nutarnja uzroka) MATERIJALNI – ono od čega se nešto čini (npr. kamen za katedralu)
6
FORMALNI – unutarnja stvarnost po kojoj neka stvar jest ono što jest; što materija oblikuje (katedrala) egzemplarna uzročnost može se svesti na formalni model koji vodi djelatnika u ostvarenju nekog djela a zbiva se na 2 načina: umski uzrok nešto se proizvodi (čovjek) ili stvara (Bog) naravni uzrok (npr. rađanje) naravno prenošenje jednog modela koji to biće ima ("rođena ne stvorena") DJELATNI UZROK causa efficiens (djelatni uzrok) najčešće mislimo kad kažemo uzrok on je počelo ili princip koji svojim djelovanjem utječe na bivstvo, na bivovanje nekog bića Vrste: potpuni i djelomični Karakteristike: spoljašnjost prenošenje vlastite perfekcije učinak uvijek preegzistira u vlastitom uzroku instrumentalni uzrok spada u djelatni uzrok to je ono što proizvodi neki učinak, ali ne snagom vlastite forme, nego samo po djelovanju glavnog djelatnika DJELOVANJE tranzitivno (prijelazno) – počinje u djelatniku, ali završava u izvanjskoj stvari imanentno (unutarnje) – počinje u djelatniku, ali se tiče onoga izvan njega temelj djelovanje jest zbilja – može djelovati samo onaj koji je u zbilji, ne onaj koji je u mogućnosti SVRŠNI UZROK causa finalis (svršni uzrok) jest ono s obzirom na što se nešto čini svrha jest cilj kojem teži svako djelovanje postoji nutarnja svrha nekog djelovanja, ali i transcendentna svrha (npr. studiranje svrha diploma, ali i nutarnja svrha; vatra teži zagrijavanju, kokoš da snese jaje) zlo u svijetu dokaz je da postoji finalnost, zlo je nepostizavanje cilja koji je zadnja svrha; Bog je svrha svega i uzrok svega, on je Alfa i Omega slučaj je nepoznavanje nekog djelatnog uzroka primjer je i pravilnost prirodnih procesa finalni uzrok zadnji je u ostvarenju, ali prvi u intenciji svrha pokreće djelatnika, djelatnik proizvodi formu, a forma organizira materiju te četiri uzroka nisu međusobno suprotstavljeni, već su proizvođači uzročnosti svaki u svom redu DJELATNIK NIKADA NE ČINI SVRHU SVRHOM, NE ODREĐUJE SVRHU NEČEGA!
7
forma (zbilja) organizira materiju, materija (mogućnost) podržava formu kao što mogućnost podržava zbilju sama materija ne može od sebe proizvesti formu, djelatnik je uzrok uzročnosti djelatnih uzroka
8
