Proces je roman o suđenju Jozefu K. koji ni sam ne shvata zašto mu se sudi. Biva osuđen na smrt prisiljen da na kraju prizna svoju krivicu. „Proces bi trebao da predstavlja anticipiranje nasilja i totalitarnosti nacionalizma i staljinizma, njihovog bezakonja i temeljne opredjeljenosti protiv čovjeka i protiv razumnosti.“1 Kafka ovdje simbolistički opisuje ovaj sud kao cjelokupan sistem u kojem je ono čovječno najmanje vrijedno. Jozef K. biva osuđen na smrt bez ikakvog objašnjena šta je to zaboga loše napravio, potpuno nevin i zbunjen samom situacijom priznaje krivicu za nešto za šta ni on ne zna šta je. Sistem je ovdje ono najgore, i Kafka je protifv njega, a sistem protiv pojedinca. „Prva riječ o Jozefu K. jeste da je optužen, razlozi njegova udesa skriveni su kako se čini i piscu samom.“2 Na kraju romana Jozef K. pristaje na smrt, miri se s njom kao neizbježnim ishodom, makar i ne bio pravedan. On jednostavno ne može ostati u svijetu u kojem se od njega traži da krivnju naprosto prihvati. U ovakvom bi shvatanu „Proces“ značio jedno neobično i drastično aktualiziranje položaja čovjeka u svijetu, u sistemu, u mašini za koju svi rade. I ovdje je riječ o sukobu čovjeka sa svijetom, sa nepomirljivom sudbinom koja mora kod ovakvih ojedinaca završiti tragično, jer otuđenje je neminovno uslijed situacija u kojima pojedinac na kraju svegaa ipak ostaje nezadovoljan ishodom, gdje je on u stanju otuđenosti od svijeta, a svije postaje samo jedna velika vojska koja gazi sve što nije u njihovom sistemu misli i postojanja. To je, ipak, zakon jačega, zakon većine, velike većine protiv koje jedan, dva, pet, stotinu ljudi nisu u stanju da bore. „Kafki, znači, nije važno šta predstavlja njegov junak u svijetu, već prije svega šta za njegovog junaka predstavlja svijet, a šta on sam za sebe“3 1
Franc Kafka, Proces, predgovor Ranka Sladojevića, Svjetlost, Sarajevo, 1997. isto 3 Sloban Gručačić, Proces Franca Kafke,Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1983. 2
Kod ovakvih likova njihov položaj u svijetu potpuno izgleda besmisleno, jer oni su ništa za tu veliku mašinu u kojoj su priseljeni da rade i obitavaju. Jedino na šta se može usmjeriti pažnja jeste svijet koji žive u njima, a ne svijet u kojem oni žive. Svako je za sebe jedan univerzum i Kafka je toga i više nego svjestan, zato gradi lik koji svojom rezigniranošću odudara od običnih ljudi mada je naizgled poput njih. I kada opisuje spoljašnji svijet on ustvari opisuje projekciju onog unutrašnjeg, lične doživljaje jedne individue koja je preslikač svojih misli i ideja, pa napokon i zločina. „Ovakvim tumačenjem je francuska filozofija apsurda približila Kafkino djelo nadrealizmu; u anglosaksonskim zemljama, pak, dugo su psihoanalizi pridruživana religijsko-alegorijska tumačenja jevrejske egzistencije.“4 Ni ovo mišljenje ne smijemo uzeti kao pogrešno. Kada se osvrnemo na historijesku pozadinu progona Jevreja kojima je i sam Kafka pripadao možemo donijeti zaključak da ipak ova anglosaksonska verzija nije za odbaciti. Uslijed historijskih potresa kada se pojedinca nije pitalo ni za šta, kada je ssamo njegovo ime značilo ono nešto dovoljno za osudu i za smrt, možemo samo pretpostaviti da je Kafka bio isuviše povrijeđen stradanjem ljudi koji pripadaju nekoj njegovoj skupini, i koje on smatra svojima, te da je napravio jedan tiipičan lik od takvih prikazujući i više nego tragično stradanje nekog nevinog. Ali na K-ov grkljan položiše se ruke jednog gospodina, dok mu drugi duboko u srce gurnu nož i dvaput ga okrenu. Očima koje su se gasile K. još vidje kako gospoda pred samim njegovim licem , naslonjeni obraz uz obraz posmatraju presudu. `Kao pas` reče on i činilo se kao da će ga stid nadživjeti.“5 Ovdje dolazimo do jednog drugog značajnog momenta kada Jozef K. osjeća stid, stid zbog onoga što i jeste i nije napravio, to nikada nećemo saznati. Ovdje se pokazuje sve ono ljudsko koje je Kafka vrijedno skrivao sve do samog konca, ipak mu je bilo bitno
4 5
Isto Franc Kafka, Proces, Svjetlost, Sarajevo, 1997.
šta drugi misle, ipak je on živio u svijetu, on i onaj njegov mali uivezum unutar njega. Jer ljudi su ipak socijalna bića i od toga se ne može bježati, i ne bi trebalo. Rezigniranost je samo posljedica nerazumijevanja čovjeka i svijeta u kojem on živi, ali nikada nije rezultat čovjeka i svijeta koji u njemu živi.
