Esej na temu romana ''Kiklop'' autora Ranka Marinkovića
KiklopFull description
Full description
Business letter exampleFull description
Enciklopedija gljivaFull description
Propratno Pismo EngleskiFull description
Kiklop Ranko Marinković
Full description
konačno je dešifrovan Etrurski, Pelaški Likijski , starorašanski , možda starosrpski jezik...laž je da ga se ne može dešifrovati-evo svetislav bilbija ga je dešifrovao -Etrurski i Likijski (…Full description
RANKO BUGARSKI
SABRANA DELA KNJIGA 10
Recenzenti sabranih dela
MILKA IVIĆ MILORAD RADOVANOVIĆ
Za izdavače
ŽARKO ČIGOJA IVAN ČOLOVIĆ Likovni urednik
IVAN MESNER Izdavači
Ranko Bugarski
PISMO
Beograd 1997
Uvodna napomena
Ovo je preštampan tekst knjige prvi put objavljene u ediciji Sveznanje (knj. 3) Matice srpske u Novom Sadu, maja 1996. godine. Sadržina i forma knjige određeni su karakte
rom te edicije kao svojevrsne popularne enciklopedije. Iz vorni tekst ovde se prenosi samo sa minimalnim tehničkim prilagođenjima, uključujući modifikacije u Registru usled prelaska sa azbučnog poretka ćirilice na abecedni redos/ed latinice. U Bibliografiji je registrovan međuvremeni izlazak iz štampe Krista/ove Kembričke enciklopedije jezika kod be ogradskog No/ita i Furunovićeve Enciklopedije štamparstva.
Beograd, novembra 1996.
R.B.
l
Uvod
Šta j e pismo? Svi mi koji živimo u savremenim društvima svakodnevno smo okruženi različitim pisanim tekstovima, bilo da ih sami proiz vodimo ili da primamo one koje su drugi sačinili . Tako pišemo pisma, školske zadatke i diplomske radove, razne izveštaje, a često i pesme i pripovetke, pa i romane. A čitamo novine i knjige, poštu koju sami dobij amo, obrasce koje treba popuniti i još mnogo toga - od jelovnika u restoranu do uličnih natpisa ili reda vožnje. Stoga se slobodno može reći da smo uronjeni u svet slova i da se mnoge stranice naših života i doslovno ispisuju. Počev od prvog susreta sa bukvarom, mi odrastamo u jed nom grafičkom okruženj u sa koj i m uskoro srastamo, doživlj a vajući ga kao normalan i neophodan deo svakidašnj ice, pa ga najčešće nismo ni svesni , kao ni vazduha koj i udišemo. Ali čim se malo zainteresujemo za svet pisanih znakova, čim se od njega psihološki odmaknemo kako bi smo ga bolje sagledali, otkri ćemo da u nj emu ima mnogo zanimljivog i j oš uvek taj anstve nog. Tek tada ćemo zapravo da shvatimo koliki je značaj pisma u životu čoveka. 7
RANKO BUGARSKI
U ovoj knjizi pokušaćemo da, uz oslonac na naj noviju
n aučnu literaturu nekol iko disciplina posvećenih razl ičitim as pektima pisma, izložimo jedno moderno shvatanje prirode i suš ti ne pisma, njegovog nastanka i razvoj a, kao i tipologije pisama. Uz to će biti reči i o pismenosti, što podrazumeva da u ži žu i nteresovanja dol azi pi smeni čovek, Homo scribens, pa će biti razmotrene implikacije i posledice mogućnosti pisanj a za ži vot društvenih zajednica i pojedinaca. Ovakav kombinovani pristup odgovara, verujemo, ne samo aktuelni m kretanj ima u svetskoj nauci nego i nameni edicije za koj u je knjiga pisana. On omogućuje celovit pogled na ispi tivani predmet , kao i formulisanje teorij ski relevantnih uopšte nj a - dakako, iskazanih jednostavnim jezikom. Kao sažet opšti uvod u problematiku pisma, ovaj tekst će slediti savremeni ti pološko-komparativni pristup ovoj materiji, koji dopunjuje tra dicionalna istorijsko-deskriptivna proučavanj a pojedinih pisa ma. Ovo znači da će više pažnje biti posvećeno strukturnom tipu i unutrašnjoj formi pisama nego njihovom spoljnom izgledu i po j edinostima okruženja u kojima su nastala. Zbog prostornih ogra ničenja neće se moći dublje zalaziti u arheologiju starih pisama, kao ni u umetničke i tehnološke aspekte pisanja i štampanj a. Uo stalom, takva obaveštenja mogu se lakše pronaći i drugde (za dalju orijentaciju moći će da posluži selektivna bibliografij a na kraju knjige). Prilikom razmatranj a pojedinih delova ukupne obrađene tematike, biće uložen napor da se u granicama mogućnosti bar dotakne sve što je od većeg značaj a. Ovakva knj iga ne može 8
PISMO
da registruj e sva vazmJa pi sma u istoriji čovečanstva, ali će
većina nj ih ipak biti pomenuta, a naj važnij a i nešto podrobnije predstavljena. U tom sklopu daćemo i osnovne podatke o pis m i ma na južnoslavenskom prostoru, al i ovu materiju - inače bližu i lakše dostupnu našem čitaocu - nećemo šire izlagati niti il ustrovati , kako bi više mesta ostalo za podatke koj i će za njega verovatno biti inforrnativnij i . B iće uvedeno mnoštvo poj mova i termina u vezi s pismom i pisanjem, a ilustracije će biti strogo u funkciji teksta, ne pretenduj ući - za razl iku od mnogih knj iga o pi smu - da budu samostalan ukras knj ige . *
Za početak ćemo da se zapi tamo šta j e u stvari pismo. U smislu vrednosnog određenja, s vakako se može reći da je to najvažniji znakovni sistem koj i je čovek izumeo, j er na njemu počivaju i mnogi drugi sistemi znakova, kao i ljudska civiliza cij a u cel ini. Ovde treba zapaziti reč izumeo. Naime, nema sum nje da je i sam jezik takođe znakovni sistem, i to znatno starij i i obuhvatnij i od pisma. Ali za jezik se ne može reći da je izum ljen, j er je nastao zajedno sa čovekom, kao jedno od nj egovih bitnih obel ežj a . Č ovek bez jezika nije čovek, a bez pisma je ipak čovek - iako možda nije civi lizovani čovek. Jezik je, dakle, primarno biološki pa onda i kulturni fenomen , dok pismo nema izvornu biološku podlogu i u celosti pripada sferi kul ture . Š to s e pak tiče definicije pisma, za naše potrebe biće do voljno da - i zbegavajući razne moguće komplikacije - pi smo sagledamo kao sistem komunikacije među ljudima putem kon9
RANKO BUGARSKI
vencionalnih vidljivih znakova, naročito jezičkih. Iz ovakvog određenj a proi sti če da se pismom u širem smi slu mogu nazivati i sistemi simboličkog saopštavanj a ideja uz pomoć vizuelnih predstava koje nisu nužno jezički obli kovane, al i da se u osnovi pismo ipak vezuje za prirodni ljudski jezik. Mi ćemo u ovoj knj izi uzimati u obzir i navedeni širi smisao tamo gde je to neophodno (kao prilikom razmatranj a porekla pisma), ali ćemo u principu prihvatiti suštinsku povezanost pisanih znakova sa jezičkim jedinicama na različitim nivoima strukture jezi ka. Pre ma tome, poj am pi sma prvenstveno se odnosi na proizvođenje verbal nih poruka pokretanjem nekog predmeta po čvrstoj povr ši ni, tako da ostaj e trag koj i će neko drugi ko raspol aže istim simboličkim sistemom ili kodom moći da odgonetne, tj . da pro čita tu poruku. Ovo bi, dakle, bilo pismo u opštem smislu - u istoj ravni apstrakcije kao kada se reč jezik kori sti da označi opštelj udsku moć govora. Ali kao što ista ova reč obeležava i posebne ma nifestacije te sposobnosti u vidu pojedi nih jezika društvenih za jednica (npr. francuski ili kineski jezik), tako i termin pismo označava i posebne sisteme pisanj a (npr. hijeroglifsko i l i alfa betsko pismo), kao i oblike pisanja prilagođene pojedinim je zicima (npr. ruska ćirilica ili češka lati nica takođe su pisma) . U ovom potonjem slučaju, kada se misli na neku naročitu vrstu pisma, koristi se i termi n grafija (od grčkog korena sa znače nje m 'pi sati, pisanj e'), koj i ćemo naći u osnovi mnogih termina upotrebljenih u ovoj knj izi. Najzad, kao što se reč jezik nalazi i u raznim specijalizovani m ili metaforičkim značenj i ma (npr.
10
PISMO
jezik lirske poezije, romantizma, Ive Andrića, gluvonemih, pče la, računara), i reč pismo ima sl ične dodatne upotrebe (npr. pismo doline Inda, kali grafsko, kurzivno, Morzeovo, žensko pismo). U skl adu sa ovakvom praksom, mi ćemo se služiti ovom rečj u u svim navedenim značenj i ma, a iz konteksta bi trebalo da bude j asno koje se od nj ih i ma na umu. Navedena definicij a pisma obuhvata razne sisteme i teh nike pisanja, od naj starij ih do savremenih. U davna vremena pisalo se slikanj em, crtanjem ili urezivanjem na kamenu, ko stima, drvetu , gl inenim i navoštenim pločicama, alatkama, grn čariji, metal u, zidovima i drugim tvrdim podlogama. Na mek šim materij alima kao što su lišće, papirus, svil a i pamuk, per gament i papir znakovi su ispi sivani uz pomoć četkice, guščijeg pera, drvenog i metalnog perceta, sve do nalivpera, grafitne i hemijske ol ovke i drugih instrumenata, a uz korišćenje boje, mastila i drugi h vidljivi h i traj ni h tečnosti, te novij i h tehnoloških sredstava druge vrste. S a i zuzetkom arhajske faze pisanja, kada su se znaci mogli grupisati bez nekog naročitog reda i l i ispisivati kružno, pismima je svojstven konvencional an l inearni redosled znakova prilikom pisanj a. U većini pisama simboli se nižu sleva nadesno, ali su korišćene i druge mogućnosti . Za semitska pisma (kao hebrej sko i arapsko) karakterističan je smer zdesna nalevo. U više starih pisama praktikovan je naizmenični sled - jedan red zde sna nalevo, sledeći sleva nadesno, idući opet obrnuto itd. Ovak vo alterniranje moglo je da zahvata samo redove, ali i reči u nj ima, pa i slovne znakove unutar reči , čime se orijentacij a mell
RANKO BUGARSKI
nj ala kao u ogledalu: ako je npr. idući nadesno staj alo E, u ovom poslednjem slučaju ono bi se u sledećem redu pisalo obrnuto, kao 3, pa zatim ponovo kao E, itd. Ovaj poredak, sa n avedenim varij antama, nazvan je bustrofedon, što je grčka ko vanica koj a upućuje na okret vola pri oranju njive . U tradicio nalnom kineskom i j apanskom pismu znaci idu odozgo nadole; s asvim je izuzetan obrnut smer pisanj a - odozdo nagore. Često se koriste i kombinacije, kao u savremenim oblicima pomenutih dalekoistočnih pisama; a i u modernim evropskim jezicima, gde se normalno piše sleva nadesno, povremeno nal azimo natpise i reklame ispisane odozgo nadole . U ranim fazama starih pisama (kao što su grčko, l atinsko,
ili i ndij sko pismo devanagari kojim je pisan sanskrit, drevni jezik indijske civilizacije) pisalo se i kontinuirano, što se uglav nom j oš uvek čini u kineskom i j apanskom pismu (lat. scriptura
continua). To znači da nije pravljen razmak između znacima predstavljenih jezičkih jedinica - u ovom slučaju, reči - na ka kav smo mi navikli , što je otežavalo prepoznavanje tih jedinica u tekstu. Zbog toga je kasnije uveden razmak, ili su reči i re čenice razdvaj ane nekim drugim grafičkim sredstvom (npr. us pravnim crticima, kosim crtama, podignutim tačkama i slično, kao u raznim mediteranski m i bliskoistočnim pismima). Tehnički uslovi i sredstva pi smene komunikacije kroz isto riju su odgovarali opštim uslovima života i dostignutom stepenu civi lizacijskog razvoj a pojedinih ljudskih društava. Već smo nešto rekli o tome kako se pi salo u drevnim vremenima, a uglavnom nam je poznato kako se sve piše danas. Ipak neće 12
PISMO
biti naodmet da s amo naznačimo širinu današnjeg obuhvata poj ma pisanja. Tu spadaj u naročito rukopis, štampa i njen derivat - ručno pisanje na mašini ili daktilografija. Umetničko pisanj e je kali
grafija, a izbor i organizacij a grafičkih sredstava u štampanom tekstu idu u domen tipografije. Postoje i mnoga specij alna pi sma - od kriptografije (taj nih pisama) i stenografije (brzog pi sanja) do Brajeve azbuke za slepe, Morzeovog koda, naučnih i umetničkih notacija i transkripcija izvedenih iz konvencional nog pisma. Nove, ranije neslućene mogućnosti vizuelne per cepcije i produkcij e jezika otvaraj u današnje tehnike proizvo đenj a, obrađivanj a i emitovanj a pisanih tekstova e lektronskim putem. To su, primera radi, teletekst (prenos grafičkih podataka iz jednog centralnog izvora na televizij ski ekran), telefaks (da lj inski presl ikač tekstova), potom fotoslog, laserski štampači na računarima, tekuće vesti i reklame na j avnim zgr adama i još mnogo toga. Kako vidimo, pojam pisma i pisanog potencij alno j e ui stinu veoma širok, naročito ako se nj ime obuhvate i ona sredstva grafičkog izražavanj a koja nisu nužno verbalne prirode. No mi ćemo, kako smo već rekli, ipak suziti taj poj am na vizuelno manifestovanj e jezičkih sadržaj a i poruka, jer tek jezik daje pi smu njegovu pravu svrhu, pa se bez njega ono ne može zapravo ni razumeti ni proučavati .
13
RANKO BUGARS K I
Funkcije pisma Poznato je da jezik obavlj a mnoge funkcije - pored komu nikacijske, kao osnovne i najobuhvatnije, tu su saznaj na, kulturna, simbolička, estetska, magij ska i druge. Sličan red funkcij a ima i pismo, pri čemu se najvažnije među nj ima u ponečemu podudaraju sa jezičkima - razume se, uz razlike u manifestovanju koje proi stiču iz osobenih svojstava i zadataka jezika i pisma. I u slučaj u pisma glavna funkcij a tiče se komunikacije,
ali specijalizovane na način koj i odgovara samoj njegovoj sušti ni. Naime, dva fundamentalna obeležj a pisma su trajnost i pre
nosivost napisanog. Govorni iskaz traj e samo dok ga proizvo dimo, i ne čuje se daleko. Al i jednom zapisan, taj i skaz može da traj e godinama ili vekovima, a često i da se prenosi na vel ike dalj ine. Jedno od temelj nih svoj stava jezika j este di slokacij a ili i zmeštanje, tj . prevazilaženje onog što je " sada" i "ovde" : je zikom se može govoriti i o vre menski i prostorno udaljenim, pa i nepostojeći m stvarima. Tako je j ezik omogućio čoveku da i s korači u vreme i prostor. Ali sledeći korak od sedam milja učinjen je upravo pronalaskom pisma, koje j e svoj im pamenu ti m osobinama oslobodilo govorni čin vezanosti za konkretnu situaciju ne samo u sadržinskom nego i u fizičkom smislu . Upravo u ovome je utemelj en a osnovna svrha p i s m a -
komunikacija na vremensku i prostornu daljinu koja razdvaja pošiljaoca i primaoca poruke. Ona se ostvaruje u razl ičitim ob l i cima, a uz to leži u osnovi i nekih drugih, posebnih fu nkcij a p i s m a . Ovo podrazumeva d a pismo deluje kao svojevrsno skla14
PISMO
di.,�te informacija, omogućuj ući beleženje događaj a kako stvari ne
bi ostale neraskidivo vezane za vreme i mesto dešavanj a,
pa tako predstavlj a kolektivnu memorij u čovečanstva. A tako pohranjene informacije mogu se prenositi u dubi nu vremena i širinu prostora, postaj ući dostupne nebrojenim korisnicima. Mu drost zena kaže: ako ćutimo, jedno smo; ako govorimo, dvoje smo. Ovome bi se - kako je već negde proniclj iva primeće no - moglo dodati sledeće : ako pišemo, mnogi smo ! Tokom dalj ih razmatranj a imaćemo prilike da utvrdimo kako pi smo, pored ove svoje bitne uloge kao čuvara i preno snika informacija, služi i kao oslonac pojedi načnog pamćenj a a l i i medijum spoznaje sveta, kao regul ator ponašanj a ljudi, kao sredstvo civi lizacijskog razvitka, društvene kontrole i jezičke standardizacije, kao simbol magijske moći, religij skih uverenj a i grupne pripadnosti , kao izvor estetskog zadovolj stva kroz knji ževnu umetnost i istraživanje mogućnosti vizuelnog izraza, i na više drugi h načina. Iz svega ovoga možemo da naslutimo kol iko bi , za nas opi smenjene, ži vot naprečac postao oskudan ako bismo neki m čudom bili l i šeni veštine pi sanj a .
Nauka o pismu Pomenućemo, na kraju ovog uvodnog pregleda, i najvažni Je naučne di scipline čij i predmet čine različiti aspekti pisma, kao i neke važne tehničke termine koj i će nam biti potrebni u daljem i zl aganj u . Opšta nauka o nastanku, razvoj u i vrstama pisama nema opšteprihvaćenog naziva, ali se nekada zove gra15
RANKO BUGARSKI
matologija
-
od grč . gramma 'slovo', dakle etimol oš ki 'nauka
o slovima'. (Isti koren je i u reči gramatika, i zvorno delu sin tagme sa značenjem ' veština upotrebe slova'.) Ova nauka, naj više zaokupljena porekl om pisma u cel ini, kao i dešifrovanjem starih pisama i praćenjem nj ihove evolucije, najbliža je arheo logij i , a razvijala se mahom pod okriljem sumerologije, egip tologije, semiti stike, sinologije i drugih posebnih discipl ina isto rijsko-filološkog usmerenj a. Problematiku pisanj a na kamenu, drvetu , glini i drugim tvrdi m podlogama izučava epigrafija. An tičkim i srednjovekovnim rukopisima bavi se paleografija, a po sebno pravnim i admi nistrativni m doku mentima
-
diplomatika.
Lingvistička disciplina koj a proučava sisteme simbola ko rišćenih u pisanju pojedinih jezika, naročito sa stanovišta njihove usklađenosti sa funkcionalnim jedinicama glasovnih sistema tih jezika, zove se grafologija. (Sa ovim ne treba mešati popularno značenje grafologij e kao kvazinaučnog zaključivanj a o karakter nim crtama pojedinaca na osnovu nj ihovog rukopisa.) Nekada se iz područja grafologije u naznačenom sistemskom smislu izdvaja
grafetika kao ispitivanje fizičkih, dakle grafičkih svojst� va pisanih simbola, kao što su izgled, oblik, veličina i slično� Funkcional ne jedinice pisanog jezika nazivaj u se grafeme. Termini grafologija, grafetika, grafema sačinjeni su prema ter mi ni ma fonologija, fonetika, fonema u i straživanj u glasovne s tr ukture, dakle govorenog jezika. I kao što j e fonema apstraktna jedi nica glasovnog koda koj a se u govoru fizički realizuj e kao
fon (ili glas) koji se može čuti, tako je grafema apstraktna j e dinica grafičkog koda koja se u pisanj u fizički ostvaruje kao 16
PISMO
.l.'flif (ili slovo) koje se može videti. (O slovima ovde govorimo pojednostavljeno, misleći na alfabetska pisma. Kod pisama čije grafeme prikazuj u jedinice sa značenjem, grafovi se alternativno nazivaj u glifovi ako su urezani u kamen - preciznije, to su pe
troglifi, za razliku od na kamenu naslikanih petrograma. Iscrtani grafovi, izvedeni kao i glifovi u više poteza, a naroči to kod orijentalnih jezika, obično se zovu karakteri. Pri meri za prvo su egipatski ili maj anski hijeroglifi, a za drugo kineski ili j a panski karakteri . Ali ova terminologij a nije sasvim ujednačena.) Grafeme su ono što u slovima (gl ifovima, karakterima) prepoznajemo ako vl adamo datim kodom, bez obzira na njihove razl ičite fizičke realizacij e
-
alografe (prema alofonima u fo
nologiji). Tako, kada vidimo likove date na S lici l, mi znamo da je nj ihova si stemska vrednost ista, da su oni samo različite realizacije iste grafemske jedinice, koju - sledeći notacionu praksu - uokvirujemo prelomlj enim zagradama: