JE LI ZNANOST PRONAŠLA NAČIN ZA ZAUSTAVLJANJE SVIH RATOVA?
Uz dovoljne količine hrane i goriva te jednakost spolova, veliki svjetski sukobi jednostavno bi mogli nestati
Napisao: JOHN HORGAN HORGAN Izvor: Časopis Discover , ožujak 2008. Naslov izvornika: Has Science Found Found a Way to End End all Wars Pripremio i s engleskog preveo: Stjepan Španiček Vlodrop, Nizozemska, svibanj 2008. Objavljeno u programu Hrvatskog radija
1
***** Stojeći na promatračkom tornju Nacionalnog centra cen tra za istraživanje primata - Yerke, u neposrednoj blizini Atlante, Frans de Waal govori o ratu. Dok su se tri krupne čimpanze i desetak ženki ispod njega penjali po stablima, poznati primatolog odbacio je ideju da rat nastaje „od neke vrste slijepog agresivnog nagona“. Promatranja borbi čimpanzi sa smrtnim ishodom, naših bliskih genetskih rođaka, uvjerila su mnoge stručnjake da rat ima duboke biološke korijene. No de Wall napominje da su primati, a posebno ljudi, „veoma proračunati“ te će napustiti n apustiti agresivne strategije koje više ne služe njihovim interesima. „Rat je moguće izbjeći“ – govori deWall – „ako su uvjeti takvi da cijena rata nadmašuje same dobrobiti“. Je li moguće izbjeći rat? U ovom vremenu prepunom problema pozitivan odgovor na to pitanje daje tek veoma mali broj ljudi. Kroz nekoliko sam godina ispitivao što ljudi misle o ratu. Skoro svi, bez obzira na zanimanje, politička uvjerenja ili starosnu dob, daju isti odgovor. Rat neće nikada prestati. Ispitao sam 205 studenata na sveučilištu gdje predajem, a pitanje je bilo: “Hoće li ljudi ikada, jednom zauvijek, prestati ratovati?“. Više od 90 % odgovorilo o dgovorilo je negativno. Čini se da je taj pesimizam u porastu, jer se tijekom 1980-tih samo jedan od tri studenta na Sveučilištu Wesleyan složio s mišljenjem “da je rat neizbježan, neizbjež an, jer su ljudi prirodno agresivni“. Na upit da objasne svoja stajališta fatalisti uglavnom odgovaraju u stilu Roberta McNamara iz dokumentarca „Magla rata“. „Nisam toliko naivan da vjerujem kako možemo spriječiti rat“ – rekao je McNamara koji je bio državni tajnik za obranu u vladi SAD tijekom Vijetnamskog rata. „U nekom skorom vremenskom razdoblju mi nećemo promijeniti narav čovjeka“ – također je rekao McNamara . Drugim riječima, rat je neizbježan jer je urođen „u našim genima“, kako naglašavaju mnogi studenti. Čini se da je takvo tamno stajalište potvrđeno ne samo brojnim naslovima s užarenih ratišta širom svijeta , kao što su Irak, Afganistan, Kongo te kroz naizgled beskonačnu prijetnju koja dolazi od terorizma, već također i uslijed otkrića na području primatologije, antropologije i nekih drugih područja znanosti. z nanosti. Tijekom zadnjih nekoliko desetljeća istraživači su u Africi promatrali mužjake u rivalskim skupinama čimpanzi kako ubijaju jedni druge. Također, arheolozi i antropolozi otkrivaju dokaze o ratovanju u pretpovijesnim i plemenskim društvima. De Waal priznaje da „ljudi, baš kao i svi primati, imaju sklonost neprijateljskog ponašanja prema nepripadnicima njihovih skupina“. No on i drugi stručnjaci ustrajni su u mišljenju da su ljudi i njihovi bliski rođaci iz porodice primata mnogo manje ratoborni nego što to misli javnost. Proučavanja na majmunima, čovjekolikim majmunima i Homo sapiensu pružaju veliku nadu da možemo prevazići naše agresivne sklonosti te u velikoj mjeri, a možda i sasvim, iskorijeniti ratovanje. Biolog Robert Sapolsky veliki je protivnik onoga on oga što on zove „urbani „ urbani mit o neizbježnoj agresiji“. U njegovu uredu na Sveučilištu Sveu čilištu Stanford rekao mi je da su studije na primatima u suprotnosti s jednostavnim biološkim teorijama o muškoj nasilnosti; na primjer primjer one koje krivnju svaljuju na hormon testosteron. U 2
stvari, prije će biti da agresija kod primata uzrokuje uzroku je povišenu razinu testosterona. Štoviše, umjetno povećanje i smanjenje razine testosterona unutar normalnih granica uvijek samo učvršćuje prijašnje uzorke agresije te ne mijenja ponašanje u nekom dramatičnom smislu; beta mužjaci će i dalje biti nenametljivi, dok će alfa mužjaci biti dominantni. d ominantni. „Društvena uvjetovanost može i više nego prikrivati djelovanje hormona“ – govori Sapolsky. Okolišni uvjeti također mogu prekriti biološke impulse među babunima, babu nima, koji su vrlo slični čimpanzama; čini se da su predodređeni za agresiju. Sapolsky je sve od rane 1978. putovao u Keniju kako bi promatrao babune, uključujući i Forest troop, skupinu koja živi u blizini odlagališta smeća jednog turističkog naselja. Zbog toga što se moraju bo boriti riti s pripadnicima druge skupine oko ostataka hrane, samo su najjači mužjaci skupine Forest Troop mogli često pristupati deponiji smeća. Sredinom 1980–ih svi su ti mužjaci uginuli od tuberkuloze zbog zaraženog mesa. Ta je epidemija dovela do toga da je u skupini preostalo mnogo više ženki nego nego mužjaka, a preostali mužjaci bili su daleko manje ratoborni. Borbe unutar skupine dramatično su se smanjile; Sapolsky Sapolsk y je čak primijetio kako su odrasli mužjaci njegovali jedni druge. U članku objavljenom u magazinu „Foreign Affairs“ on iznosi da je to „jednako toliko moguće kao i da babunima narastu krila“. Velik broj tih promjena zadržao se do današnjeg dana, jer su mladi mužjaci koji su se pridružili skupini usvojili njene navike. Sapolsky postavlja pitanje: „Je li ostvariv svijet u kojem bi pripadnici ljudske vrste mirno živjeli jedni pored drugih?“. „Svatko tko kaže: „Ne, to je van naše naravi“, zna vrlo malo o primatima uključujući i ljude“ – odgovor je koji nudi Sapolsky. Za Sapolskog se ne može reći da je nepopravljivi optimist. On sumnja da će u velikom razmjeru prisutno nasilje ikada sasvim prestati. Da, prijetnja rata između velikih sila se smanjila, primjećuje on, ali su narasle mogućnosti malih skupina da donesu razaranje putem nuklearnog, kemijskog ili biološkog oružja, a da ne spominjemo velike zrakoplove. „Dakle, ako otklonimo da je ta podudarnost slučajna, tada se opasnost u izvjesnoj mjeri povećala“ – govori Sapolsky. Međutim, Sapolsky vjeruje kako „postoji veliki potencijal za dramatično smanjenje učestalosti ratova te poboljšanje situacije putem intervencija, okončanja okon čanja ratova i pomirenja. De Wall, s kojim sam se susreo u Yerkes Centru nakon pohađanja radionice o razoružanju u Ženevi, slaže se da je agresija dio naše naravi. n aravi. No dio naše naravi su također i suradnja, razrješenje sukoba i pomirenje, dodaje on. Desetljećima je pozorno bilježio kako majmuni izbjegavaju borbe, ili ih brzo zaboravljaju kroz podjelu hrane ili postupak uzajamnog čišćenja, čak i uz grljenje i razmjenu poljubaca. Te su značajke posebno naglašene kod čovjekolikih majmuna vrste Pan Panicus, koji su poznatiji pod nazivom bonobo majmuni. Oni su tamnije boje kože i vitkiji od običnih čimpanzi te se od njih u velikoj mjeri razlikuju po načinu života. „Kod „ Kod njih nema ratovanja sa smrtnim posljedicama“ – napominje napo minje de Wall i dodaje: „tek malo lova, bez prevlasti mužjaka te iznimna količina seksa“. Njihov promiskuitet, vjeruje on, smanjuje nasilje unutar skupine, ali i među skupinama bonobo majmuna, baš kao što međusobne ženidbe smanjuju nasilje među ljudskim plemenima. Ono što obično započne kao sukob između dvije bonobo zajednice može se pretvoriti u društveni događaj začinjen seksom među članovima zajednice te međusobnim čišćenjem i igrom. De Wall vjeruje da okolišni uvjeti pridonose dobroćudnom karakteru bonobo majmuna, jer hrana je obilnija i dostupnija u njihovim staništima u gustim šumama nego u poluotvorenim šumama gdje žive čimpanze. Doista, njegovi eksperimenti sa uhvaćenim uhvaćen im primatima samo su dodatno potvrdili važnost 3
okolišnih čimbenika. U jednom pokusu rezus majmuni, koji su obično okorjeli ok orjeli nasilnici, postali su nježniji i srdačniji kada su odrastali zajedno s majmunima bez repa blage naravi. De Wall je također smanjio sukobe među majmunima povećavajući njihovu međusobnu ovisnost te stvarajući uvijete za jednakost u pristupu hrani. Kada bi se to primijenilo na ljude tada de Wall polaže veliku nadu u stvaranje saveza, kao što je na primjer Evropska Unija, koja promiče trgovinu i putovanja, a stoga i međusobnu zavisnost. „Potaknite gospodarske veze“ – govori on i nastavlja: „i razlog za ratovanje, koji je uvijek vezan uz resurse, će vjerojatno nestati“. Pitanje koje stvara podjelu među istraživačima primata, a vezano je uz činjenicu je li ratovanje urođeno u našoj naravi i u naravi naših dlakavih srodnika, također je zainteresiralo antropologa Douglasa Dou glasa Frya čije zanimanje za taj problem potječe još iz rane mladosti kada je bjesnio vijetnamski rat. Prisjećajući se tih vremena on se pita: „Je li to nešto s čim moramo uvijek živjeti; rat za ratom, i uvijek ponovo rat za za ratom?“. Njegovo istraživanje, napominje Fry koji je 1995. godine napustio SAD kako bi prihvatio ponudu sa Sveučilišta Åbo Akademi u Finskoj, navelo ga je da odbaci takav zaključak. „Rat nije neizbježan“ – inzistira on u svojoj knjizi Iza rata (Beyond War), jer ljudi „posjeduju važnu sposobnost nenasilnog razrješenja sukoba“. Fry bilježi da je najraniji široko prihvaćeni dokaz o mogućem ratovanju masovna grobnica s kosturima smrskanih lubanja i tragovima posjekotina, koja je pronađena u blizini rijeke Nil, a potječe iz razdoblja prije 12.000 do 14.000 godina. Takvi dokazi prikupljeni su i iz kasnijih razdoblja čim su ljudi napustili nomadski način života i počeli se naseljavati, što je na kraju dovelo do nastajanja poljoprivrede i stvaranja država. Dokaz se ne sastoji samo od masovnih grobnica već uključuje i oružje za koje je jasno da je napravljeno za borbu, zatim, dokaz su i utvrđena naselja te prizori bitaka naslikani na stijenama. Fry je također prepoznao 74 „kulture koje su živjele bez ratova“ te iako je to samo djelić svih znanih društava, ta se činjenica suprotstavlja slici o ratu kao univerzalnoj u niverzalnoj kategoriji. Njegova lista uključuje nomadske lovce-sakupljače, poput pripadnika zajednice Kung u Africi te Aboriđina Abo riđina u Australiji. Ti su primjeri najvažniji, govori Fry, jer se drži da su naši preci živjeli kao nomadski lovci-sakupljači od početka nastanka Homo linije prije nešto više od 2 milijuna godina u Africi, pa sve do pojave poljoprivrede i stalnih naselja prije oko 12.000 godina. To vremensko razdoblje pokriva 99 % naše povijesti. Nasilje sa smrtnim posljedicama sigurno sigurno se pojavilo i među nomadskim lovcima-sakupljačima, priznaje Fry, no uglavnom to nije bilo pravo ratovanje već pojedinačna borba borba dvaju muškaraca, a često između dvije žene. Tim su borbama ponekad prethodile svađe između prijatelja ili rođaka zbog nekih razlika u mišljenjima, no članovi skupine su znali kako izbjeći takve svađe ili ih sasvim odstraniti. Na primjer, govori Fry, među rivale se mogla umiješati treća strana i reći: „Hajde da raspravimo to“ ili „Spor ćete riješiti hrvanjem, a žena će pripasti pobjedniku“. Fry je pokušao odrediti što razlikuje miroljubivo društvo od nasilnoga. Iz njegovog terenskog rada među Zapotecima, seljacima poljodjelcima nasljednicima drevne ratničke civilizacije u Oaxaca u Meksiku, može se izvući jedan važan zaključak. Fry je tamo proučavao dvije zajednice Zapoteca koje je označio pseudonimima San Andreas i La Paz. Zajednica San Andreas imala je pet puta veću stopu nasilja među pripadnicima muškoga spola, bračne svađe te zlouporabu djece. Fry vjeruje da uzrok tome leži u činjenici što su žene u La Paz zajednici kroz dugo vrijeme pridonosile stvaranju prihoda za njihove obitelji kroz proizvodnju i prodaju predmeta od keramike te su time stjecale poštovanje muških članova zajednice.
4
Fry vjeruje da prenošenje upravljanja na žene može smanjiti stopu nasilja na silja koje se stvara unutar nacije i koje stvara sama nacija. On naznačuje naz načuje da u Finskoj, koja k oja ima nisku stopu kriminala i nasilja u usporedbi s ostalim razvijenim zemljama, većinu ministarskog kabineta te više od 40 % članova parlamenta čine žene. „Ne mislim da je to rješenje za sve probleme“ – dodaje Fry podsjećajući na „Željeznu lady“ Margaret Thatcher, „ali postoje dobri razlozi za stvaranje ravnoteže u vladi putem nježnog spola koji uvijek svemu posvećuje veću brigu“. Antropolog Richard Wrangham jedan je od nekoliko znanstvenika sa Sveučilišta Harward koji, za razliku od Frya, zastupa mnogo tamniju t amniju sliku ljudske naravi. U knjizi: „Demonski mužjaci: čovjekoliki čov jekoliki majmuni i izvor ljudskog nasilja“ („Demonic Males: Apes and origins o rigins of Human Violence“), koju je napisao u suradnji s Daleom Petersonom, Petersonom, Wrangham uvjerava da „je nasilje poput onoga kod čimpanzi prethodilo i utrlo put ljudskim ratovima, prisiljavajući tako suvremene ljude da kroz razdoblje od pet milijuna godina stalno preživljavaju smrtonosnu agresiju“. Prirodna selekcija je pogodovala ratobornim muškarcima gladnim moći, jer kada muškarac ima veliku moć uz to obično dolazi i velika reproduktivna moć. „Radio sam u Kongu“ – napomenuo je kratko Wrangham kada sam ga zvao da dođe u London, gdje je sada u prolazu za Afriku kako k ako bi proučavao čimpanze. čimpanz e. „Meni je teško zamisliti da smo mi miroljubiva vrsta kada imamo na stotine tisuća ubijenih“. Wrahngam govori kako de Wall pretjeruje s važnošću bonobo majmuna i podsmjehuje se Fryevom pokušaju da svede na minimum ratovanja među lovcimasakupljačima na temelju isključenja „svađa“. Ali poput svojih kolega punih nade i Wrangham vjeruje kako možemo prevazići našu sklonost k agresiji. Nasilje među primatima nije slijepo i nagonsko, brani svoja stajališta stajališta Wrangham, već je više proračunato i odraz okolnosti. Čimpanze se bore „kada misle da mogu steći dobrobiti“, govori on, „ali se ne bore kada vide da neće biti tako. I to je zaključak koji ja prenosim na ljude“. Wrangham primjećuje da su muški lovci-sakupljači unutar svoje zajednice rijetko ubijali jedni druge; njihova visoka stopa smrtnosti rezultat je sukoba među skupinama. Wrangham se čak i slaže s Fryom oko načina smanjenja sukoba između nacija i unutar njih. On ukazuje da kako žene stječu bolje obrazovanje te se unapređuju njihove mogućnosti u gospodarstvu, tako stopa prirasta stanovništva pada. Stabilna populacijska politika smanjuje zahtjeve za vladinom i medicinskom pomoći te potrošnju prirodnih resursa, a uslijed toga dolazi do smanjenja društvenih napetosti. U idealnom slučaju, govori Wrangham, takva kretanja će stvoriti uvijete da više žena uđe u vladu. „Moj je san“ – priznaje on, „da sve nacije jednaku moć u donošenju odluka prenesu na dva dv a subjekta „Dom muškaraca i Dom žena“. Arheolog Steven LeBlanc je poput Wranghama kritičan prema znanstvenicima koji naglašavaju miroljubivi aspekt čovjekove naravi. Na harwardskom Peabody muzeju za arheologiju i etnologiju, gdje radi kao direktor kolekcija, LeBlanc pokazuje na komad izrezbarenoga drveta koji visi na zidu njegova ureda. To je, napominje on, koplje australskih Aboriđina, koji prem Fryu, nisu nikada, ili su rijetko vodili ratove. Niska rasta, zarastao u bradu, čovjek koji se lako uzbuđuje, LeBlanc optužuje Frya za neprestano „pričanje priča“ o razini nasilja među lovcima-sakupljačima i drugim članovima drevnih zajednica. LeBlanc prigovara da su znanstvenici otkrili dokaze ratovanja tako daleko dokle god seže spoznaja o ljudskoj pretpovijesti, a i etnografi su primijetili značajne razine nasilja među lovcima-sakupljačima, kao što je na primjer zajednica Kung. U knjizi „Stalne bitke: Zašto se borimo“ koju je napisao zajedno s Katherine E. Register, on iznosi mračnu stranu, odnosno maltuzijanski pogled na ljudsku pretpovijest, 5
prema kojemu rat izbija kao posljedica nedostatka hrane uslijed velikog prirasta pučanstva. Ratovanje, piše on, „je bila neizbježna neizbježn a posljedica naših ekološko-demografskih sklonosti“. No pored toga, kada ga pitate mogu li ljudi zaustaviti ratove, LeBlanc odgovara: „Da, mislim da je to sasvim moguće“. On primjećuje da su mnoga mno ga ratnička društva, posebno nacistička na cistička Njemačka i imperijalni Japan, pa čak i Yanomani, ozloglašeno divlje amazonsko pleme, na kraju prigrlili mir. „Pod nekim okolnostima“ – govori on, ratovanje „vrlo brzo prestaje“ kao rezultat ekoloških i kulturnih promjena. On vjeruje kako postoje dva ključna uvjeta za mir; kontrola prirasta pučanstva i pronalaženje jeftine zamjene za fosilna goriva. „Upravo sam bio u Njemačkoj“ – likuje LeBlanc, „i posvuda se vide vjetroelektrane!“. Unatoč toga što se pojavljuju znakovi napretka s obzirom na našu ratobornu stranu, svi znanstvenici naglašavaju da ako rat nije neizbježan, tada nije neizbježan niti mir. Među najvećim preprekama su vjerski fundamentalizam, koji ne samo da aktivira sukobe već također dovodi to potiskivanja žena; globalno zatopljenje, koje može stvoriti ekološke krize koje potiču društvene nemire i nasilje; preveliki prirast pučanstva, pogotovo kada se uslijed toga stvara višak neoženjenih, nezaposlenih mladih muškaraca, te proizvodnja oružja za masovno uništenje. Štoviše, sve što je vezano uz rat dolazi kao opomena. Sapolsky podsjeća da iskorjenjivanje siromaštva, iako je to samo za sebe važan cilj, neće nužno ugasiti ratove na svim područjima. Među babunima, lavovima i drugim životinjama agresija ponekad „dolazi „ dolazi tijekom razdoblja obilja, jer imate energiju koju trošite na gluposti umjesto da razmišljate gdje ćete pronaći svoj budući bu dući obrok“. De Wall je zabrinut z abrinut oko ideje da se velika moć prenese na žene. Proučavanja na čovjekolikim majmunima i ljudima, govori on, pokazale su da iako žene ratuju rjeđe nego muškarci, kada one ratuju tada ti ratovi traju znatno duže. Prvi važan korak prema zaustavljanju ratova je uklanjanje fatalizma u nama samima, jednako kao i kod naših političkih vođa. Tako misli harvardski biolog Edward O. Wilson koji je poznat po svojim naporima za očuvanje okoline, jednako kao i po svom naglasku na genetsku uvjetovanost društvenoga ponašanja. Wilson, sposoban čovjek oštra pogleda i uskog orlovskog nosa, ustrajan je u svom već dugo vremena utvrđenom stajalištu kako je sklonost prema grupnoj agresiji, uključujući i rat, duboko ukorijenjena u našoj n ašoj povijesti i u našoj naravi. Međutim, on primjećuje da je grupna agresija visoko „labilna“, jer poprima različite oblike pa čak i nestaje pod određenim okolnostima. Iz tog razloga on je uvjeren da ćemo pronaći putove za zaustavljanje ratova prema prirodi samoj, a isto tako i jedni prema drugima, ali to je trka s vremenom i ljudskom destruktivnošću. „Ja sam optimist po pitanju očuvanja velikog dijela bio različitosti“ – govori on i dodaje: „no mnogo toga ovisi o tome što činimo sada. Također mislim da jednom kada se susretnemo s problemima koji uvjetuju stvaranje plemenskog i vjerskog ekstremizma, jednom kada ih jasno uočimo i spoznamo njihove korijene, tada ćemo pronaći rješenje za one probleme koji se pojavljuju u međunarodnom sustavu pregovaranja“. Tu Wilson malo zastaje i dodaje: „Druga opcija osim optimizma ne postoji“.
6
