SLOBOMIR P UNIVERZITET
FILOLOŠKI FAKULTET ODSJEK ZA ANGLISTIKU
SEMINARSKI RAD
RONALD BART – SMRT AUTORA
MENTOR:
STUDENT:
DR ALEKSANDRA JOVANOVIĆ
SLOBODANKA GRMUŠA
DOBOJ, MAJ, 2012. GODINE
Bart započinje svoj esej „Smrt autor a“ rečenicom iz Balzakova djela „Sarasin“, u kojem Balzak opisuje kastrata u liku žene, i kaže: „Bila je to samo žena, sa svojim nenadanim strepnjama, iracionalnim hirovima, instinktivnim brigama, naglom smionošću, usplahirenošću i sa finom osjećajnošću.“ 1 Zatim, za teoriju o smrti autora, postavlja ključno pitanje: Ko to u ovoj rečenici govori? Da li je to junak priče ili Balzak – pojedinac, koji na osnovu svog sopstvenog iskustva poznaje filozofiju žene, ili je to Balzak – autor, koji iznosi književne pojmove o ženstvenosti? Da li je to univerzalna mudrost ili romantična psihologija? I odgovara da to nikada nećemo saznati jer „pisanje je onaj neutralni, složeni, posredni prostor gdje naš subjekt nestaje, ono negativno gdje je sav identitet izgubljen, počevši od samog identiteta pisanja kao takva“. 2 Na neki način, to je uvijek tako; čim se činjenica ne iznosi da bi mijenjala realnost, glas gubi svoje porijeklo, autor ulazi u svoju vlastitu smrt, pisanje počinje. Ipak smisao ovog fenomena varira. U etnografskim društvima, odgovornost za pripovjedanje nikad ne preuzima osoba, individualni stvaralac, nego posrednik, šaman ili pripovjedač, čija vještina pripovjedanja može biti vrijedna divljenja, ali mu se ne može pripisati „genijalnost“ na način na koji je to činila Moderna. Autor je moderna figura, proizvod našeg društva u onoj mjeri u kojoj, izlazeći iz srednjeg vijeka i englesk og og empirizma, francuski racionalizam i lična vjera u reformaciju, otkriva prestiž pojedinca , „ljudsku osobu“. Stoga je logično da u književnosti treba ovaj pozitivizam kao neka vrsta kapitalističke ideologije, i da ona poklanja najveću pažnju „ličnosti“ autora, koji predstavlja jednu figuru koju je moguće istraživati kroz porijeklo sredine, vremena, okolnosti ili njegove biografije. Autor još uvijek vlada u istoriji književnosti, biografijama pisaca, intervjuima, časopisima i objašnjenje književnog djela još je uvijek usmjereno usmjereno ka čovjeku ili ženi ženi koji su ga stvorili. stvorili. Prema Bartu, jedan od prvih koji je uvidio da autor nije vlasnik jezika, već da jezik posjeduje njega, je Malarme. Za njega je jezik koji govori, a ne autor. Pisati je stoga „kroz unapred post avljenu impersonalnost dostići onu tačku gdje samo jezik djeluje, a ne ja“. Malarmeova cijela poetika sadržana je u potiskivanju autora u interesu teksta (i kako ćemo vidjeti, u vraćanju čitaoca). Valeri ističe lingvističku prirodu „vlastite, sebi svojstvene djelatnosti“ i zalagao se za verbalnu zasnovanost književnosti, a svako upućivanje na autorovu subjektivnost činilo mu se čistom predrasudom. Sam Prust mijenja odnos pisca i ulogu književnog djela pretvarajući naratora djela iz osobe koja vidi, osjeća i pripovijeda u osobu koja će pisati. Umjesto pretvaranja svog života u djelo, Prust zapravo ureĎuje svoj život prema djelu. Neudaljavajući se od praistorije moderne, nadrealizam nije jeziku davao suvereno mjesto, jezik je smatran samo sistemom s kojim se p oigrava. Povjeravajući zadatak ruci, da piše što brže može o onome čega subjekt pisanja još nije svjestan (automatsko pisanje), a ne razumu odgovornost odgovornost pisanja i prihvatajući princip i iskustva kolektivnog pisanja, nadrealisti su autoru dali svjetovnu, a n e duhovnu, božansku ulogu. Lingvistički, ostavljajući samu književnost po strani, autor nije ništa nego čovjek koji piše, kao što ni „Ja“ nije ništa više nego čovjek koji ga izgovara. 1
Miloš Jovanović, Smrt autora smrti autora: Pitanje o autorstvu u savremenim književnim književnim teorijama i teorija ciklične istorije književnosti, http://polja.eunet.rs./polja464/464-27.pdf
2
Isto.
Uklanjanje autora nije jedino istorijska činjenica ili čin pisanja. Dok je vjerovano u njega, posmatran je kao prošlost vlastitog djela. Autor i knjiga stajali su automatski podijeljeni vremenskim odnosom prije i poslije. Autor je živio za svoje djelo (hranio ga), što znači da je on postojao i prije njega, mislio, patio,... i na neki način taj odnos se može promatrati kao odnos oca i sina. Potpuno suprotno, moderni autor se raĎa istovremeno kad i njegovo djelo. On više ne posmatra, prikazuje i opisuje (što je slučaj kod klasičara), jer ne postoji drugo vrijeme osim onog sad, i svaki tekst je u cjelosti napisan ovdje i sad. Autor onim što radi (pisanjem), i kako se ponaša, istovremeno i odreĎuje i stvara sebe, konstituira bit. On nije taj koji je govoreći subjekat odreĎenog teksta, već kroz njega progovara cjelina diskursa, preodreĎena ranijim djelima i idejama. Lingvistički, izražaj nema drugi sadržaj nego osim onog izrečenog. Stoga, moderni autor ne može kao njegovi prethodnici vjerovati da mu je ruka suviše spora da bi pratila tok njegovih misli ili njegovu strast, već mora de taljno razraditi formu, jer nema drugog porijekla osim samog jezika, koji neprekidno dovodi u pitanje svoje porijeklo.
Sad znamo da tekst nije skup riječi koji ostvaruje jedino „teološko“ značenje (poruku autora – Boga), već je skup različitih načina pisanja od kojih ni jedan nije originalan. Pisac ima moć samo da kombinuje različite načine pisanja. Ako želi da izrazi svoje unutrašnje misli i poruke, trebalo bi da mu bude jasno da one same predstavljaju rječnik čije riječi mogu da se objasne drugim riječima i tako u beskonačnost. NasljeĎujući autora, pisac više ne posjeduje strast, humor, osjećanja, utiske, nego samo rječnik iz kog proizlazi pisanje koje ne poznaje kraj niti zaustavljanje: „život je imitacija knjige, sama knjiga je materija znakova, imitacij a koja je izgubljena, beskonačno odložena“ . Jednom kad je autor uklonjen, tumačenje teksta postaje beznačajno. Iz toga proiz ilazi da i kritika, kojoj je glavni zadatak otkrivanje autora i objašnjavanje teksta, treba da bude svrgnuta zajedno sa autorom. Vraćajući se Balzakovoj rečenici koju „niko“ ne izgovara, i zgovara, i koja je unatoč
tome sasvim jasna i čitka, možemo zaključiti da je čitanje zapravo pravo mjesto pisanja. Najbolji primjer toga je grčka tragedija, prepuna dvosmislenih riječi koje svaki junak shvata na svoj način jednoznačno (i to neprekidno neprekidno nerazumijevanje nerazumijevanje je upravo tako „tragično“) „tragično“) , a koje jedna osoba razumije i shvata u svoj njihovoj višeznačnosti, višeznačnosti, sada postaje precizan čitalac (ili ovdje slušalac). Na taj način pisanje predstavlja tekstove kao skup svih citata, izvučenih iz različitih kultura i stavljenih u različite uzajamne odnose dijaloga, parodije, ... i svega onoga od čega se književno djelo sastoji, i usmjereno je na čitaoca, a ne kako je dosad rečeno na autora . Čitalac, čovjek bez porijekla, biografije, psihološkog profila ( koji nikada nije bio predmet kritike klasičara jer za njih u književnosti nije postojao niti jedan čovjek osim pisca) , predstavlja prostor u kome se nalaze pisanjem nastali svi citati, on je jednostavno neko ko u sebi drži sve zapise koji tvore pisani tekst.Napuštajući stare ideje i poništavajući mit, tekstu dajemo njegovu budućnost : rođenje čitaoca mora se dogoditi po cijenu smrti autora .
LITERATURA:
1. Ronald Bart, „Smrt autora“, u: Phiilip Rice and Patricia Waugh, A Reader, Fourth Fourth Edition, London, Arnold, 2001, str. 185-189. 185-189.
Modern Literary Theory,
2. Miloš Jovanović, Smrt autora smrti autora: Pitanje o autorstvu u savremenim književnim teorijama i teorija ciklične istorije, književnosti, u: Polja – časopis za književnost i teoriju, Novi Sad, Kulturni centar Novi Sad, godina LV/broj 464/jul-avgust 2010, str. 149-155. http://polja.eunet.rs./polja464/464-27.pdf 3. http://www.rts.rs/page/tv/sr/story http://www.rts.rs/page/tv/sr/story/21/RTS+2/1004312/V /21/RTS+2/1004312/Vidik.html idik.html
