Rudolf Steiner
Poljoprivredni tečaj Duhovnoznanstvene za
Osam
napredak
predavanja,
održani
u
osnove
poljoprivrede
uvodni govor i
Koberwitzu
razgovori
kraj Breslaua
od 7. do 16. lipnja 1924. i predavanje
u
održano 20.
lipnja
Dornachu 1924.
ČETVRTO PREDAVANJE, 12. lipnja 1924.
91
Snage i supstancije koje ulaze u d u h o v n o : Pitanje gnojidbe G n o j i d b a u domaćinstvu p r i r o d e — Način djelovanja tvarnog, snaga i način djelovanja d u h o v n o g — Biće drveta u u s p o r e d b i s jednogodišnjom biljkom — Ispupčena zemlja — Bit pognojene zemlje — O s o b n i o d n o s p r e m a g n o j i v u — D j e l o v a n j e s n a g a u nutrini o r g a n s k o g — O ž i v l j a v a n j e s a m o g z e m l j a n o g K o m p o s t — S t v a r a n j e r o g o v a i r o g o v l j a — O b i č n i stajski gnoj — Bakterije i kakvoća gnojiva — Koncentrirana, oživljavajuća gnojidbena snaga u sadržaju kravljeg roga — Razrjedivanje i miješanje g n o j i v a iz k r a v l j e g r o g a — O s t a v l j a n j e k v a r c a ili g l i n e n c a u zemlji tijekom ljeta
Odgovori na pitanja, 12. lipnja 1924
110
Razrjedivanje, miješanje i r a z d i o b a g n o j i v a iz kravljeg r o g a — Č u v a n j e i u p o t r e b a kravljih r o g o v a — T j e r a n j e s j e m e n a u k a o s — R e p r o d u k t i v n a s p o s o b n o s t i h r a n j i v o s t žitarica
Promatranje makrokozmičkog kao zadaća znanosti: Rast zemlje i biljaka
duhovne
PETO PREDAVANJE, 13. lipnja 1924
125
Pravilna supstancijalizacija g n o j i v a O b r a d a a n o r g a n s k i m t v a r i m a — I z r a v n o oživljavanje zemlje o r g a n s k i m — H o m e o p a t s k o d o z i r a n j e iz zemaljskog okružja — Supstancijalne, životne i zračeće snage — Stolisnik u prirod n o m procesu rasta biljaka — Plemenita divljač i snage svemira — D j e l o v a n j e kalcija i Chamomilla officinalis — K o p r i v a , najveća b l a g o t v o r k a u b i l j n o m svijetu — U r a z u m l j i v a n j e tla — P r i r o d a biljke i biljne bolesti — Hrast — Zemljino upijanje k r e m e n e kiseline — U z a j a m n i o d n o s kvaliteta u o r g a n s k i m p r o c e s i m a — U z a j a m n o d j e l o v a n j e k r e m e n e kiseline i kalija — M a s l a č a k — Valeriana officinalis
Odgovori na pitanja, 13. lipnja 1924
146
O p ć e n i t o o gnojidbi — Pojedinosti o p r i p r a v c i m a za g n o j i d b u — U z i m a n j e h r a n e iz a t m o s f e r e
Individualizacija
mjera
u
poljoprivredi
ŠESTO PREDAVANJE, 14. lipnja 1924 Bit k o r o v a , štetnika i t a k o z v a n i h biljnih bolesti pred forumom prirode D j e l o v a n j e v a p n a i k r e m e n a u zemlji — D j e l o v a n j e p l a n e t a
156
— Utjecaj M j e s e c a i klijanje u zemlji — S n a g e koje p o t i č u stvaranje p l o d a — O b u z d a v a n j e Mjesečeva djelovanja na k o r o v — P e p e o — P l a n e t n i sustav i z o d i j a k — D j e l o v a n j e Mjeseca i V e n e r e u životinjskom carstvu — Karakterističan primjer: poljski miš — K o z m i č k i utjecaji k o d k u k a c a i nižih životinja — Repina n e m a t o d a — Sunce u zodijaku — N o r m a l n o stanje i b o l e s t i b i l j a k a i životinja — D j e l o v a n j e M j e s e c a i stvaranje gljivica-nametnica — Equisetum arvense
Odgovori na pitanja, 14. lipnja 1924
178
O v o d e n o m k o r o v u , k u p u s n o j kili, gljivičnim o b o l j e n j i m a v i n o v e loze, p l a m e n j a č i — Pitanje konstelacija — M i n e r a l n o gnojivo
186
SEDMO PREDAVANJE, 15. lipnja 1924. Intimnija uzajamna djelovanja u p r i r o d i : Odnos i z m e đ u ratarstva, v o ć a r s t v a i stočarstva D r v o u c j e l o k u p n o m d o m a ć i n s t v u p r i r o d e — Zeljaste biljke i žitarice — K a m b i j — M i r i s b i l j a k a na zemlji i miris d r v e t a — Biće korijena — S r o d n o s t biljaka i životinja — Kišne gliste — Svijet ptica — M e đ u o v i s n o s t šuma, polja i livade: regulacija š u m e — U n u t a r n j a s r o d n o s t g r m o l i k o g r a s l i n j a i životinja s i s a v a c a — P r i s a n o d n o s gljiva i nižih životinja O d n o s biljnog p r e m a životinjskom, životinjskog p r e m a biljnom — Davanje i uzimanje u prirodi
OSMO PREDAVANJE, 16. lipnja 1924.
204
Bit h r a n i d b e D i o b a u životinjskom o r g a n i z m u — Zemaljska i kozmička tvarnost — Zemaljske i kozmičke snage — Poljoprivredno g o s p o d a r s t v o k a o o r g a n i z a m — Z a m e t a k Ja u g n o j i v u — Ja-snaga u zemlji Poljoprivredno g o s p o d a r s t v o kao individualnost — Zajedničko djelovanje snaga i tvari kod mliječnih, radnih i tovnih životinja — Korijenska h r a n a — Sjemenke lana — Sijeno — Vrste djeteli ne — Kuhanje živežnih n a m i r n i c a — Sol — Rajčica i k r u m p i r Poljoprivreda u najdubljoj vezi s društvenim životom
Odgovori na pitanja, 16. lipnja 1924
228
G n o j i g n o j n i c a — Pitanje konstelacije z v i j e ž đ a — Z n a č e n j e elektriciteta u p r i r o d i — Kiseljenje s t o č n e h r a n e — Z e l e n a gnojidba — U p o t r e b a ljudskoga gnojiva — Moralnost i uvjerenje
UVODNI GOVOR, 11. lipnja 1924.
239
Napomena švicarskog izdavača:
251
Praktična primjena smjernica d a n i h u p o l j o p r i v r e d n o m tečaju
PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU Sve se više i više javlja u svijesti ljudi nepobitna činjenica da je danas uobičajeni način obrade tla i uzgoja biljaka i životinja došao u slijepu ulicu. Kako bi se osigurali visoki prinosi, potrebna je sve veća količina kemijskih sredstava. Zbog toga tlo po staje sve lošije, a visoki prinosi ne znače istovremeno i dobru kakvoću proizvoda. Biljke koje se uzgajaju uz primjenu kemijskih sredstava postaju sve neotpornije na bolesti. Cijena uzgoja poljoprivrednih p r o i z v o d a sve više raste, a njihova količina u raz vijenim zemljama Zapada daleko nadilazi potrebe stanovništva. Ti se viškovi zbog visoke cijene proiz vodnje ne mogu nikome prodati već se ili uništavaju ili poklanjaju u obliku tzv. "humanitarne p o m o ć i " trećem svijetu što u biti nije ništa drugo nego samo jedan od oblika rješavanja nagomilanih zaliha. S druge strane taj način poljoprivrede ima još čitav niz popratnih štetnih posljedica od kojih neke ozbiljno ugrožavaju ekološku ravnotežu sredine u kojoj živimo. Ne samo da se smanjuje količina plodnog humusa i da dolazi do erozije tla nego se u tlo ulažu razne kemikalije, a naročito teški metali, koji tamo ostaju godinama. Ta sredstva postupno prodiru u dubinu i ulaze u podzemne vode čime ih često čine neupotrebljivim za piće. Pa i sama proizvodnja pes ticida i kemijskih gnojiva ima čitav niz ekološki štetnih popratnih pojava. Osim toga, za proizvodnju tih sred stava potrebna je velika količina energije. I sam način poljoprivredne proizvodnje u obliku monokulture i držanja velikog broja životinja koje su stalno u zatvorenim prostorima čini i jed ne i druge naročito osjetljivima na bolest. To opet 9
zahtijeva povećanu upotrebu pesticida kod uzgoja biljaka i antibiotika kod uzgoja životinja. Poseban je problem neprirodna hrana stoke (koštano brašno) koja je uzrokom pojave tzv. "kravljeg ludila" kod životinja i ljudi. Konačno treba postaviti pitanje nije li utrošena količina energije u konvencionalnoj proizvodnji hra ne veća od one koju tako p r o i z v e d e n o m hranom dobivamo? Konvencionalna poljoprivreda svjesna je slijepe ulice u kojoj se našla i održava se nizom palija tivnih mjera kao ograničavanjem poljoprivrednih površina za pojedine kulture te visokim državnim subvencijama. Negativna strana primjene kemije u poljoprivredi pokušava se u posljednje vrijeme uklo niti genetikom koja sa svoje strane nije jeftina i čije su posljedice, kako na biljke tako i na ljude, danas potpuna nepoznanica. Sve te mjere ne mogu donijeti trajno rješenje, ne mogu popraviti kakvoću p r o i z v o d a niti mogu uzgoju biljaka i stoke pružiti sigurnu budućnost. Ovaj samo letimični pregled današnjeg stanja u poljoprivredi i stočarstvu jasno ukazuje da se na tim područjima nešto korjenito mora mijenjati jer ćemo se inače u budućnosti stalno susretati s novim problemima od kojih je tzv. kravlje ludilo samo jedan od njih. Potreba da se nešto mijenja polako ulazi u svijest ljudi, kako potrošača tako i proizvođača. Ima sve više potrošača koji traže zdravu hranu, a na svim kontinentima postupno raste i broj pro izvođača koji takvu hranu p r o i z v o d e . Što će više ljudi izbjegavati konvencionalno proizvedenu hra nu to će po zakonu ponude i potražnje nužno rasti i broj proizvođača koji se ne služe tim načinom 10
proizvodnje. Nema sumnje da su tzv. "zdravi proiz vodi" skuplji, ali i kad kupujemo cipele nećemo kupiti one, makar bile jeftinije, koje će se raspasti kod prve jače kiše nego one, makar bile skuplje, koje ćemo moći nositi godinama. Na rješenje svih o v i h problema već je davno ukazao Rudolf Steiner koji je 1924. održao niz preda vanja u dvorcu Koberwitz (tada u Njemačkoj, a danas u Poljskoj) pred skupinom intelektualaca i poljo privrednika u kojima je iznio načela nove biološko-dinamičke poljoprivrede, načela koja vrijede još i danas. To je bio ujedno i prvi zokruženi prikaz novog načina uzgoja biljaka i stoke i svi današnji različiti pravci ekološke p o l j o p r i v r e d e proizlaze manje ili više iz tih poticaja. Rudolf Steiner ( 1 8 6 1 - 1 9 2 5 ) r o d e n u Donjem Kraljevcu u Međimurju, utemeljitelj antropozofije, bio je filozof i duhovni istraživač koji je ustanovio i u s t v r d i o da iza svake fizičke p o j a v e postoji i duhovna pozadina i da je bez spoznaje te duhovne p o z a d i n e naše znanje o čovjeku, Zemlji i svemiru samo d j e l o m i č n o i n e p o t p u n o . Na temelju svojih duhovno-znanstvenih istraživanja on je iznio novu spoznaju o r a z v o j u čovjeka, Zemlje i kozmosa te novu spoznaju o kršćanstvu smatrajući da obja va kako je d o s l o v n o č i t a m o u S v e t o m pismu nije završena već da se ona obnavlja ovisno o stupnju svijesti i sposobnosti spoznavanja ljudi u pojedinim vremenima. Na temelju toga on stvara nov pristup u pedagogiji (waldorfska škola) u kojem se svakom đaku nastoji pristupiti i n d i v i d u a l n o i poticati ne t o l i k o količinu znanja koliko osobnu kreativnost. Dao je i o s n o v e rješavanja socijalnih suprotnosti u svojoj teoriji o t r o č l a n o s t i , te k o n a č n o čitav 11
niz poticaja u umjetnosti: u drami, slikarstvu, arhi tekturi, o b l i k o v a n j u g o v o r a i euritmiji. Na temelju tog svestranog duhovnog iskustva on pred kraj života drži osam predavanja o poljo privredi (Poljoprivredni tečaj) u kojima odgovara na pet osnovnih pitanja koja su mu tom prilikom bila postavljena: 1. Kako spriječiti sve veći nestanak broja so rata kultiviranih biljaka i kako poboljšati njihovu hranidbenu kakvoću? 2. Na koji način poboljšati plodnost domaćih životinja i njihovu otpornost? 3. Kako izbjeći opasnost kemijske gnojidbe i je li moguće uvesti gnojidbu koja oživljuje tlo? 4. Na koji se način mogu dokazati djelovanja stvaralačke životne snage, djelotvornost homeopatskih pripravaka i kozmičkih ritmova? 5. Postoji li mogućnost socijalne obnove u poljo privredi? Odgovori na ta pitanja i danas su, nakon sedam deset sedam godina, jednako suvremeni i aktualni. Na temelju svojih osnovnih spoznaja iz područja duhovne znanosti (Steiner nije bio poljoprivrednik) on daje poticaje za nov način proizvodnje zdrave hrane. Iz Steinerovih predavanja jasno proizlazi da on Zemlju smatra živim organizmom na koji djeluju snage i ritmovi iz svemira. Svako p o l j o p r i v r e d n o imanje mora biti zaokružen i sam sebi dostatan or ganizam. Prema tome, mora postojati o d r e đ e n uravnotežen odnos između broja životinja na imanju i poljoprivrednih površina. Mora postojati određen p l o d o r e d i raznolikost kultura. Potpuno zabacuje monokulturu. Gnojidba ima zadaću da oživi humus 12
i time stvori zdravu i otpornu biljku. Štetočine koje se jave treba uklanjati prirodnim sredstvima. Uzgoj stoke mora biti što više na otvorenom, a broj stoke mora odgovarati veličini dobra. Način izlaganja i izražavanja u ovoj knjizi možda će dijelu poljoprivrednika na prvi pogled biti stran i neobičan. Naročito onima koji nisu upućeni u osnov na načela antropozofije. Pa ipak, pažljivo, polagano i uporno iščitavanje o v o g teksta pojedincu će omo gućit da stekne sposobnost stvaralačkog djelovanja u uzgoju stoke i bilja. Nema sumnje da će mu u praktičnoj provedbi mnogo pomoći dodatni tečajevi jer će mu to omogućiti da u pojedinosti svlada neke tehnološke procese. Kako, međutim, nema g o t o v i h rješenja za svaki slučaj, a svako zemljište i svaka kultura zaseban su organizam, ovaj će mu tekst omo gućiti da, pošto stekne stanovita iskustva, sam stvara rješenja za svoje specifične potrebe. U našoj zemlji biološko-dinamički način poljo privrede još je u začetku. Nadamo se da će ova knjiga nekima biti poticaj da se tim načinom uzgoja stoke i biljaka počinju ozbiljno baviti. Zagreb, 9. kolovoza 2001. Prof. dr. Radovan Subotić Predsjednik Antropozofskog društva "Marija Sofija" Zagreb
13
Društvo je u Koberwitz stizalo obično oko jedana est sati. U Koberwitzu ljudi nisu mogli stanovati, onamo su dolazili iz Breslaua. Potom je najprije poči njalo predavanje koje je trajalo do jedan sat. Ubrzo potom predavanje se pretvorilo u doručak, pri čemu su gosti mogli koristiti g o t o v o cijeli dvorac i sve ostalo, a što je vrlo zanimljivo. To je onda otprilike trajalo do pola ili do tri četvrt dva. Zatim je slijedio razgovor o pitanjima u v e z i s p o l j o p r i v r e d o m do tri sata. Dakle, to je bio udio Koberwitza u čitavom skupu. To je trajalo deset dana. Stoga vidite kako smo velikodušno primljeni. Moram svakako reći da grofici i grofu Keyserlingku nije bilo lako prirediti taj tečaj, jer on je već odavno obećan, ali ja nikako nisam mogao doći. Zato je ovdje u Dornachu na Božičnom zasjedanju bio nećak grofa Keyserlingka kojemu je prije puta bilo rečeno: Ili ćeš mi donijeti sasvim konkretno obećanje da će se tečaj održati još sljedeće polugodište ili mi uopće ne dolazi kući. Nećak kojemu su u životu za rukom pošle i druge neobične stvari, s tom se namjerom pojavio ovdje i zaista je tako odlučno g o v o r i o da sam mu rekao kako će se tečaj održati čim god to bude moguće. I kako nije mogao biti ranije, održao se o Duho vima. To je bila lijepa svetkovina o Duhovima, doista prava antropozofska svetkovina o Duhovima. Nešto je posebno na tom dobru Koberwitzu i u njegovoj okolici. Dobro Koberwitz obuhvaća tri deset tisuća jutara zemlje. To je j e d n o od najve ćih dobara. Prema tome, tamo se može vidjeti v r l o m n o g o poljoprivredne djelatnosti. A i vidjeli smo v r l o mnogo, jer sve su nam pokazali uz iznimnu susretljivost.
Kad čovjek stigne u Koberwitz i najprije želi oprati ruke, odmah zapazi da je u umivaoniku želje zo. Naime, tlo u Koberwitzu bogato je željezom. I stvarno mislim da bi se to tlo moglo iskoristiti na najraznovrsniji način budući da je izuzetno bogato željezom. Željezo uistinu susrećemo na svakom koraku. Zboga toga sam prilikom prvog ručka, pozdravljajući osoblje kuće, rekao kako ponajprije upada u oči da je u Koberwitzu sve od željeza: da je već nećak bio od željeza u svojim zahtjevima kad se pojavio o Božiću; da je tlo natopljeno željezom i da tamo vlada nešto svjesno cilja i energično, tako da nisam mogao reći drugo doli: željezna grofica i željezni grof. I u moralnom držanju uistinu je bilo nečeg posve željeznog. U poljoprivrednom tečaju najprije je trebalo razraditi koji su preduvjeti napretka u različitim poljoprivrednim granama. Tu dakako postoje izuzetno zanimljive grane: ratarstvo, stočarstvo, šumarstvo, vrtlarstvo i tako dalje. Zatim jednu od najzanimljivijih stvari, tajne gnojidbe, koje su stvarno istinske tajne. Za sve to najprije su postavljena načela, v e z e koje u današnje doba izgledaju izuzetno značajnima zato što se, vjerovali ili ne, upravo poljoprivreda pod utjecajem materijalističkog nazora udaljila od razumskih načela. I vrlo malo ljudi zna da su tijekom posljednjih desetljeća degenerirali svi proizvodi od kojih čovjek zapravo živi te da oni i dalje izuzetno brzo degeneriraju. Ne samo da na prijelazu iz kaliyuge u svijetlo doba degenerira sadašnji moralni razvoj čovječanstva već naglo degenerira i ono što je čovjek svojim postup cima učinio od zemlje i od onoga što je neposredno 17
iznad nje. To je danas statistički utvrđeno, o tome se, na primjer, raspravlja u poljoprivrednim udru ženjima i govori se da su ljudi protiv toga nemoćni. Danas stoga čak i materijalistički poljoprivrednik, ako ne traje tupo, nego razmišlja o stvarima s kojima se suočava svakoga dana ili barem jednom u godini, može otprilike izračunati da će za nekoliko desetljeća proizvodi biti toliko degenerirani da više neće moći poslužiti za ljudsku ishranu. Dakle, pritom se doista radi o pitanju koje je u najeminentnijem smislu kozmičko-zemaljsko pitanje. Upravo kod poljoprivrede pokazuje se da se iz duha moraju crpiti snage koje su danas potpuno nepoz nate i čije značenje nije samo u tome da se malo poboljša poljoprivreda nego i u tome da se čovjekov život na Zemlji — ta čovjek mora živjeti od onoga što zemlja donosi — u fizičkom smislu uopće može nastaviti. Radi se, dakle, o iznimno bitnoj temi. I načela koja su tamo zadana kako bi pokazala pod kojim se uvjetima razvijaju biljke najrazličitijih vrsta, ži votinje, načela prema kojima se treba gnojiti, pre ma kojima se suzbija korov, uništavaju štetnici i nametnici, prema kojima se suzbijaju biljne bolesti, sve su to danas na području poljoprivrede goruća pitanja. Nakon što je raspravljeno o tim pitanjima, prešlo se na o n o što je prijeko potrebno učiniti kako bi se stvorili preduvjeti za reformu gnojidbe, reformu u suzbijanju korova i štetočina na bilju, nametni ka te u borbi protiv biljnih bolesti. I svakoga da na na tečaj i r a z g o v o r e koji su uslijedili za njim nadovezao se krug, kako ga je nazvao grof Keyserlingk, što su ga sastavili okupljeni antropozofski 18
poljoprivrednici koji ovdje žele tijesno surađivati s Prirodoznanstvenim odsjekom na Goetheanumu. Zato Prirodoznanstveni odsjek treba izraditi načela prema dobivenim osnovama, počevši od geoloških svojstava tla, mogućnosti hranidbe i gnojidbe, od svih činjenica koje dolaze u obzir: blizina šuma, klimatski uvjeti i tako dalje. Pošto poljoprivredni stručnjaci prikupe odgovarajuće podatke, ovdje će biti razrađena načela prema kojima se trebaju izvoditi daljnji pokusi kako bi se doista iskušale praktične upute dane na tečaju ili ono što je također navedeno u raspravama, tako da onda svatko može kazati, premda se danas nešto od toga još može činiti čudnim: Iskušali smo, to ide. To je, dakle, svrha toga kruga poljoprivrednika koji usko surađuje s Prirodoznanstvenim odsjekom i gospođicom dr. Vreede, jer za to su potrebni i astronomski podaci. Jasno je da će u tome na najrazličitije načine sudjelovati cijela Visoka škola, a osobito Medicinski odsjek. Tako da će upravo prema nastojanjima koja su na tečaju razradili naši prijatelji, osobito naši prijatelji grof Keyserlingk i gospodin Stegemann, stvar, nadajmo se, i u praksi zaživjeti bolje od onoga što su neki poduzimali pod drugim pretpostavkama, pod ne baš primjerenim pretpostavkama. No, uvjet uspjeha sastoji se u sljedećem, i strogo se naglašavalo te stalno i neprekidno ponavljalo da ono što je bio sadržaj toga tečaja isprva bude du hovna svojina kruga poljoprivrednika, praktičnih poljoprivrednika. Tamo je bilo i ljudi koji se zani maju za poljoprivredu, ali koji nisu mogli ući u krug, od njih je izričito zatraženo da na d o b r o poznat antropozofski način sve odmah ne izbrbljaju svakome,
19
jer stvari mogu zadobiti svoje praktično značenje samo onda ako ono što je bio sadržaj tečaja, ostane u krugu stručnjaka, ako to provjere poljoprivrednici. Neke stvari trebat će iskušavati četiri godine. Tijekom tog razdoblja praktične upute koje su dane neće izići iz kruga poljoprivredne zajednice jer nema ni kakva smisla da se o stvarima samo govori, nego stvari postoje upravo zato da udu u životnu praksu. I pogriješio bi svatko tko bi izbrbljao stvari koje je čuo. To su stvari koje se ponajprije, vjerujem, odnose na plodni poljoprivredni tečaj. U Breslauu se na duhovski ponedjeljak održala i euritmijska predstava koja je bila izuzetno dobro posjećena i koja je izuzetno d o b r o primljena. Osim toga, održane su i brojne druge priredbe. Najprije su prijepodne trajale rasprave o poljopri vredi, otprilike od jedanaest i petnaest do tri sa ta p o p o d n e . To je, kao što sam rekao, bilo vani, u Koberwitzu. Druge stvari bile su u Breslauu unutra — o onome što se događalo između govorit ću kasni je — i svaki je dan završio jednim antropozofskim predavanjem za članove Antropozofskog društva, koje je ponajviše razmatralo karmička pitanja što su ovdje već tjednima predmetom razmatranja. Ona su bila sažeta u deset predavanja. Kratak izvještaj o cijeloj stvari već sam dao u listu s priopćenjima, prilogu "Goetheanumu" koji je upravo danas izišao. T a m o je izvještaj o cijelom breslauskom skupu. I ovom prilikom ujedno opet mogu naglasiti: Iz onoga što je iskušano na različitm mjestima, u Pragu, Bernu, Parizu, sada i u Breslauu, mogu reći da ono što je proizišlo iz Božičnog zasjedanja, ona ezoterična struja koja prožima čitavo Antropozofsko društvo, koja 20
je novost, moglo bi se reći, ustvari ono što je nakon pravog osnutka Antropozofskog društva sada tu, a prije nije bilo, da to srca posvuda primaju ne sa mo na uistinu zadovoljavajući nego i na izvanredno duševan način, tako da postoji opravdana nada da se sada, nakon što je Antropozofsko društvo Božičnim zasjedanjem steklo duhovnost, pošto već u Dornachu svjesno spiritualno djeluje ezoterično predsjedništvo, da se sada doista posvuda može primijetiti ne samo strujanje prema van nego i da srca sudionika posve izlaze ususret tom strujanju. Na večernjim predavanjima, na predavanjima članovima navečer, to se vrlo, vrlo jasno vidi. Osim toga, srdačnost s kojom su ta predavanja dočekana u Breslauu i Kobervvitzu doista se očitovala na spiritualno-organizatorski način, jer to je bilo duboko antropozofsko razumijevanje, a našlo je i svoju primje nu, ostvarilo se u materiji. Moram samo pripomenuti da je posljednje večeri, u ponedjeljak navečer, u Breslauu umjesto predavanjem sve zaokruženo pris nim druženjem. Mnogi članovi doputovali su uistinu izdaleka, već dugo članovi iz njemačkih krajeva nisu doživjeli nešto takvo, članovi su doputovali iz južne Njemačke, iz zapadne Njemačke, naravno, i iz obliž njih krajeva, tako da su dvorane bile prepune članova. Posljednje večeri, p r i g o d o m prisnog druženja, po što je u ponedjeljak mnogo njih ili većina morala otputovati, bilo je još prisutno oko tristo sedamdeset članova koje je u Breslauu večerom počastila kuća Keyserlingk. Morate zamisliti da je u Breslau u jednu gosti onicu teretnim automobilima dopremljeno sve što je bilo neophodno za podvorbu tristo sedamdeset antropozofa koji su te večeri, što sam primijetio 21
obilazeći ih, imali izvanredno dobar apetit. — Da, to se događa i prilikom promatranja slika, čovjek nikad nije toliko gladan kao kad obilazi galerije; očigledno je da se isto događa i kod antropozofskih predavanja. To se skupilo za tih nekoliko dana. Ali najljepše je bilo što su antropozofi imali velik apetit, bilo ih je tristo sedamdeset, a mnogo toga još je ostalo. Tim predavanjima završavao je dan, tako da su poljoprivredni tečaj i skup članova Antropozofskog društva zaokružili cijelu priredbu. Između toga gospođa dr. Steiner održala je tečaj umjetničkog oblikovanja govora; bila su dva sastanka breslauske omladinske grupe i dva razredna sata". A posljednje nedjelje zbilo se još nešto. Nastupio je gospodin Kugelmann sa svojom glumačkom dru žinom koja je na poticaj govornog tečaja što se održao prije dvije godine ovdje u Goetheanumu razvila nov umjetnički kazališni izraz, te su nam izveli "Ifigeniju". Uzimajući u obzir sve ono što je proizišlo iz govornog tečaja, to doista mnogo obećava. Vrijeme je bilo bogato, v r l o bogato ispunjeno, ali također je bilo moguće pružiti nešto članovima koji dugo nisu imali prilike sudjelovati na nekoj antropozofskoj priredbi. Između tih događanja obilazilo se imanje. Ljudi su razgledavali o n o što se moglo vidjeti na dobru, pri čemu danas u srednjoj Europi na sve to utječe ono što je tako očito u potpunom gospodarskom slomu. Mislim na gospodarski život u cjelini. Na imanju Koberwitz izvrsno se gospodari, poljoprivre da naravno mora napredovati, ali gospodarski život " Razredni sat Visoke škole za duhovnu znanost ( o p . p r e v . ) .
u Njemačkoj u užasnom je stanju. I tako, u ponedje ljak, mislim oko jedanaest sati navečer, priredbe su završile. Potom sam u utorak stigao u Lauenstein kod Jene, gdje nekoliko naših mladih prijatelja s gospo đicom dr. Ilse Knauer osniva lječilište i odgajalište ne samo za slabije nadarene nego i za stvarno tjelesno bolesnu djecu koju odgajaju i razvijaju onoliko koliko je to moguće. Taj je institut, kao što sam rekao, u osnutku. Ja sam ga inaugurirao i vidio prvu primljenu djecu. Tako smo projekt u Lauensteinu, nedaleko od Jene, takoreći postavili na noge. Potom sam preko Stuttgarta stigao o v a m o . Zar ne, p o g o t o v o u Stuttgartu danas dolazi do izražaja — izuzmemo li ostalo — ono što izuzetno tišti, činje nica da je u waldorfskoj školi, koja u pedagoško-didaktičkom i duhovnom smislu postiže izvanredan uspjeh, gospodarsko stanje upravo očajno. Zamislite samo, jutros sam, na primjer, peti razred morao tako razdijeliti da su od dva razreda nastala tri, stoga sada imamo 5. a razred, 5. b razred, 5. c raz red. I šesti razred razdijeljen je na tri odjeljenja. Većina razreda ima dva odjeljenja, čak i viši razredi. U waldorfskoj školi imamo više od osamsto učenika. Stvar izvanredno napreduje u pedagoško-didaktičkom i duhovnom smislu, ali gospodarska je strana u waldorfskoj školi upravo očajna, uistinu, u naj dubljem smislu očajna! Zamislite samo, u tjedne prije Božića, recimo, u waldorfskoj školi još smo imali mjesečni proračun od oko 6000—8000 maraka, što sada, zbog vrtoglavog rasta cijena živežnih namirnica, odgovara mjesečnom proračunu od 25.000—27.000 maraka. To su dakako užasne stvari. I nedavno smo se našli u situaciji 23
da od tih 25.000—27.000 maraka mjesečnog prora čuna nije bilo pokriveno otprilike 15.000—17.000 maraka, tako da ćemo u idućem razdoblju morati računati s manjkom od 15.000—17.000 maraka na mjesec. To zbilja tišti, to je v r l o teško breme, jer sve je pripremljeno, tu je učiteljski kolegij kojeg čini preko četrdeset učitelja, tu je više od osamsto učenika. Dakako, iznimno je teško sve to i dalje financirati uz takve gospodarske pretpostavke, a p o g o t o v o će biti teško s o b z i r o m na gospodarske perspektive u Njemačkoj. No požrtvovnošću antropozofskih prijatelja po stalo je moguće najprije sljedeća tri, četiri ili pet mjeseci od tog nedostatka pokriti 10.000 maraka na mjesec, tako da će posljednjih mjeseci trebati pokriti još samo oko 6000—7000 maraka na mjesec. To je moguće pokriti, ali je istina, dragi moji prijatelji, da je upravo u Antropozofskom društvu, kad je riječ o stvarima gdje je potreban praktičan pristup, na djelu nepraktično ponašanje. Nedavno sam na skupu udruga waldorfskih škola — što će se, nadajmo se, posvuda iznijeti u javnost; jer mnogo je važnije iznijeti u javnost to nego ono što antropozofi ponekad iznose u javnost — rekao sljedeće: Samo treba promisliti, u Njemačkoj ima mo u najmanju ruku 10.000 antropozofa. Kad bi se posvuda svaki tjedan skupljao novac, kad bi svaki tjedan svatko dao samo 50 pfenniga, to bi u tjedan dana iznosilo 5000 maraka, a to bi se lako m o g l o ostvariti samo kad bi se učinilo. Stoga sam rekao: U Antropozofskom društvu često se događa da su naše ustanove v r l o slabo fundirane, a ljudi koji bi v r l o rado dali novac — to g o v o r i m iz iskustva — 24
uopće ne znaju kamo bi s njime. Da, to stanje u waldorfskoj školi i dalje je v r l o teško podnošljivo, i ovom bih prilikom napomenuo da je upravo požrtvovnošću švicarskih prijatelja u posljednje vrijeme svaki mjesec prikupljena značajna svota, djelomice u vidu izravne pomoći, ali poglavito preuzimanjem kumstva za djecu — kum je onaj koji za jedno dijete u waldorfskoj školi plaća 25—27 maraka na mjesec. No izgledi su i dalje loši, a stanje u waldorfskoj školi još jako, jako tišti. Kad bi se našlo još oko 250—300 kumova i kad bi članarina bolje pristizala, kad bi se prikupljao novac, to onda uopće ne bi bilo tako teško. Mora se naravno također reći da trenutno u Njemačkoj vlada neopisiva nestašica novca. Nije riječ o tome da ne bi bilo dobara, ali svejedno vlada takva nesta šica novca da uopće nije moguć optjecaj. Gospodarski život u Srednjoj Europi uistinu je u lošem stanju. O tome sam vas, dakle, htio izvijestiti. Sve to pokazuje da se danas v r l o snažnim iskazuje sve što je na antropozofskom polju proizišlo iz samog antropozofskog pokreta. Oblik koji je poprimila waldorfska škola odlikuje se velikom, velikom snagom koja je svojstvena antropozofskom biću. A to se iskazuje i drugdje. Pokazuje se potreba za onime što antropozofija može dati. Bio je priređen govorni tečaj, dakle, tečaj za umjetnički pristup jeziku, koji se morao apsolvirati u nekoliko sati jer uopće nije bilo vremena za tako mnogo toga. Ali na njega se prijavilo, čini mi se, oko 160 ljudi. Ne može se u pet sati podučiti 160 ljudi, pa je stvar organizirana tako da je sprijeda sjedilo otprilike 30 ljudi, oni su doista primili poduku; drugi su samo mogli slušati. Potreba je nesumnjivo 25
prisutna, duboka, intenzivna, velika potreba. Samo bismo morali biti u stanju zaista oživiti postojeće snage i svakako bismo morali unaprijediti antro pozofsko djelovanje. Zasluge za ostvarenje ovoga što je priređeno u Breslauu svakako pripadaju, kao što sam već rekao, željeznom grofu i željeznoj grofici Keyserlingk i našem starom prijatelju,
ravnatelju
Barschu koji
djeluje
g o t o v o toliko dugo koliko i sam antropozofski po kret, koji je kao mladić postao antropozof, a sada je umirovljeni ravnatelj škole, ali se zajedno s osta lima još osjeća v r l o mladim, tako da me je u svom pozdravnom govoru koji je održao prve večeri skupa nazvao ocem, zbog čega se strašno kajao svih deset dana! O tome sam vas htio izvijestiti, dragi moji prija telji, o priredbi koja vas nedvojbeno mora zanimati već samo zato će možda ipak na jednom određenom području, polazeći od antropozofskog, uspjeti uni jeti nešto u neposredan život. Jer vidi se da se na antropozofskom području može uzajamno djelovati s obiju strana, s visoko duhovne i s potpuno praktične. A pravo će se djelovati zapravo tek onda kad se obadvije strane budu preplitale i kad budu savršeno usklađene. Pogreške, koje se v r l o lako mogu dogoditi u antropozofskom djelovanju, nastaju upravo zbog toga što s jedne strane duhovno ne prelazi u stvarni život, što ono ostaje neka vrst teorije, ili jedna vrst, rekao bih, vjerovanja riječima, ono čak nije ni vjerovanje mislima, nego ostaje vjerovanje riječima, a s druge pak strane zato što se ne može valjano pružiti uv i d da bi duhovno m o g l o zahvatiti u neposredno praktično 26
postupanje.
Zamislite samo, dragi moji prijatelji, da danas nitko ne razumije bit gnojidbe. Sigurno, to se radi instiktivno prema tradiciji iz starih vremena. Ali bit same gnojidbe, to danas nitko ne razumije. Nijedan čovjek zapravo ne zna — osim onih koji to mogu saznati iz duhovnog — što gnoj zapravo znači za njivu i zašto je u nekim krajevima nezaobilazan i neophodan te kako se s njime postupa. Na primjer, nitko ne zna da upravo sva mineralna gnojiva po najviše uzrokuju degeneraciju o kojoj sam g o v o r i o , kvarenje poljoprivrednih proizvoda. Jer danas svatko jednostavno misli: no dobro, za rast biljaka potrebna je određena količina dušika i ljudima je jednostavno potpuno svejedno kako se taj dušik spravlja, odakle potječe. Ali nije svejedno odakle on potječe jer postoji velika razlika između dušika i dušika, između dušika koji je u zraku povezan s kisikom, između toga mrtvog dušika i jednoga drugog dušika. Ne možete poreći, dragi moji prijatelji, da postoji razlika između živog čovjeka koji hoda okolo i leša, ljudskog leša. Jedan je mrtav, drugi je živ i produševljen. Ista je stvar, na primjer, s dušikom i drugim tvarima. Postoji mrtvi dušik. To je onaj koji se nalazi u zraku što nas okružuje, koji je pomiješan s kisikom i koji ima ulogu u cjelokupnom procesu našeg disanja i u procesu zajedničkog života sa zrakom. On ne smije biti živ jednostavno zato što bismo neprekidno bili bez svijesti kad bismo bili u živom zraku. Zrak je mrtav, kisik je mrtav, dušik je mrtav; to su uvjeti zraka u kojem ljudi trebaju tako disati da mogu svjesno i razborito misliti. Dušik koji je u zemlji, koji s gnojivom mora ući u nju, koji se stvara pod utjecajem cijelog neba, takav dušik mora biti živ. 27
To su dva različita dušika: dušik koji je iznad površine zemlje i dušik koji je ispod površine zemlje; jedan je mrtvi dušik; drugi je živi dušik. I tako je sa svime. Tijekom materijalističkog doba potpuno je potisnuto u zaborav o n o što je n e o p h o d n o za održavanje p r i r o d e . Ljudi ne znaju najvažnije stvari. Postupa se po starome, zacijelo na temelju jako dobrog instinkta, ali on se postupno gubi. Tradicije nestaju. Ljudi će njive gnojiti znanošću. Krumpiri, žitarice, sve će biti sve lošije. A ljudi znaju da biva sve gore, to utvrđuju sta tistički. Oni se najprije naroguše na praktične mjere koje polaze od onoga što se može postići duhovnim promatranjem. Izuzetno je značajno da se te stvari pravilno promatraju, pravilno sagledavaju. I ovdje sam često rekao: Ako netko ima magnetsku iglu koja uvijek pokazuje u određenom smjeru, čiji je vršak usmjeren prema magnetskom sjevernom polu, smatrali bi ga djetinjastim kad bi t v r d i o da je u magnetskoj igli razlog zbog kojeg jedan vršak uvijek pokazuje prema sjeveru, a drugi prema jugu. Kaže se: ovdje je Zemlja, tu je magnetska igla; zašto magnetska igla jednim vrškom pokazuje prema sjeveru, a drugim prema jugu? Zato što je ovdje magnetski sjeverni pol, a ovdje magnetski južni pol; on usmjerava pravac ma gnetske igle prema jednoj i prema drugoj strani. Kao pomoć uzima se cijela Zemlja kako bi se objasnio pravac magnetske igle. Polazi se od magnetske igle. Onoga koji bi tvrdio da je razlog tome u magnetskoj igli smatrali bi djetinjastim. No tako je djetinjast onaj koji vjeruje da ono što današnja znanost nalazi u neposrednoj blizi ni biljaka ili u neposrednoj okolini ovisi o o n o m e 28
što se gleda. Na rast biljaka utječe cijelo nebo sa zvijezdama! To se mora znati. To napokon mora ući u glave. Mora se reći da je isto tako djetinjasto baviti se botanikom onako kako je danas uobičajeno, kao što bi bilo djetinjasto kad bi se o magnetskoj igli g o v o r i l o onako kako sam danas spomenuo. Svaki obrazovan čovjek može usvojiti određene stvari, samo ako ima smisla za najjednostavnije uvjete antropozofskog života. Izuzetno je v a ž n o o n o što sam prošle godine prvi put navijestio u Penmaenmawru. Ljudi danas čak ne znaju ni kako se hrane čovjek i životinja, a kamoli biljka. Ljudi vjeruju kako je bit ishrane u tome da čovjek jede supstancije iz svoje okoline. Stavlja ih u usta; one zatim dospijevaju u želudac. Od toga se jedan dio zadržava, drugi dio odlazi. Potom se potroši onaj dio koji je zadržan. Zatim i on odlazi. Onda se ponovno zamjenjuje. Danas čovjek ishranu zamišlja na potpuno izvanjski način. No ži vežnim namirnicama koje čovjek prima kroz želudac ne izgrađuju se kosti, mišići, ostala tkiva; to izričito vrijedi samo za čovječju glavu. I od onoga što se daljnom preradom posredno širi organima za pro bavu, izgrađuje se samo tvarni materijal za glavu i za sve ono što se odlaže u živčano-osjetilnom sustavu te u onome što tome pripada, dok se, primjerice, supstancije za sustav udova ili za same organe izmjene tvari, koje su potrebne, recimo, za stvaranje šupljih kostiju nogu ili ruku ili za stvaranje crijeva u kojima se obavlja izmjena tvari, za probavu, ne stvaraju od hrane uzete kroz usta ili želudac, već se one uzimaju iz čitave okoline disanjem ili osjetilnim or ganima. Taj se proces u čovjeku zbiva neprestano: ono što je primljeno želucem struji u glavu i tamo 29
se prerađuje, a ono pak što se prima glavom odnosno živčano-osjetilnim sustavom iz zraka i ostale okoline struji nadolje te iz toga nastaju organi izmjene tvari i udovi. Prema tome, želite li saznati od čega se sastoji supstancija vašega nožnog palca, ne morate se oba zirati na živežne namirnice. Pitate li svoj mozak: Odakle dolazi supstancija? onda se morate osvrnuti na živežne namirnice. No ako želite upoznati sup stanciju vašega nožnog palca, ukoliko ona nije osjetilna supstancija, dakle, obavijena toplinom i tako dalje — u tom slučaju i nju hrani želudac — nego je kosturna supstancija (Gerüstesubstanz) i tako dalje, onda je ona primljena disanjem, osjetilnim organima, djelo mice čak i očima. I kao što sam to ovdje često razlagao, to u sedmogodišnjem ciklusu ulazi u organe, tako da je čovjek s o b z i r o m na sustav svojih udova i izmjene tvari izgrađen od kozmičke supstancije. Sa mo je živčano-osjetilni sustav izgrađen od telurske, zemaljske supstancije. Vidite, to je tako fundamen talno značajna činjenica da se o čovjekovu i životinj skom fizičkom životu jedino može rasuđivati ako se to zna. I ništa, čak ni način da se takvo nešto sazna, ne postoji u današnjoj znanosti. Uz današ nju znanost to se uopće ne može saznati. To uopće nije moguće, jer radeći na svoj način, današnja zna nost do nečega takvog uopće ne može doći. To je nemoguće, b e z i z g l e d n o . To su stvari o kojima se svakako mora razmisliti. Zbog toga danas imamo podjelu na teoriju i praksu. Današnja je praksa bez duha, ona je puka rutina. Ali ono što dolazi iz duha prestaje biti neprak tično ako stvarno dolazi iz duha. Tada u najeminentnijem smislu postaje praktično. 30
PRVO PREDAVANJE Koberwitz,
7. lipnja 1924.
Predgovor i uvod u tečaj Emancipacija
ljudskog od
i
životinjskog
života
vanjskog svijeta
S dubokom zahvalnošću osvrnuo bih se na riječi koje je upravo i z g o v o r i o grof Keyserlingk. Jer ne radi se samo o o p r a v d a n o m osjećaju zahvalnosti onih koji iz antropozofije mogu nešto preuzeti nego se takoreći stvarno radi i o zahvalnosti antropozofske stvari koja se u današnjim teškim vremenima mora iskazati svima onima koji zastupaju antropozofske interese, o osjećaju duboke zahvalnosti. Stoga bih se upravo iz duha antropozofskog uvjerenja želio najsrdačnije zahvaliti za netom i z g o v o r e n e riječi. Uistinu je veliko zadovoljstvo što je ovaj poljo privredni tečaj moguće održati upravo ovdje u kući grofa i grofice Keyserlingk. Iz svojih ranijih posjeta znam kakvo divno ozračje vlada ovdje u Koberwitzu, ponajprije mislim na duhovno-duševno ozračje, i kako je baš to duhovno-duševno ozračje što ovdje vlada najljepši preduvjet za ono što se treba reći u okviru o v o g tečaja. Dok je grof upozorio na to da bi se neki možda mogli osjećati neugodno — u o v o m slučaju riječ je 0 damama euritmisticama, no to bi se moglo odnositi i na druge posjetitelje izvana — s druge strane, s o b z i r o m na ono zbog čega smo se ustvari okupili, mora se reći: Ne vjerujem da bismo za ovaj poljo privredni tečaj igdje bili smješteni bolje nego upravo 31
na o v o m izvrsno i uzorno v o đ e n o m gospodarstvu. Za sve što se danas pojavljuje na antropozofskom polju potrebno je da se čovjek takoreći nalazi i u neophodnoj osjećajnoj okolini. A ovdje će za poljo privredu to sigurno biti tako. Zato me sve ovo navodi da se najdublje zahvalim kući grofa Keyserlingka, čemu će se sigurno pridružiti i gospoda dr. Steiner, što ćemo upravo ovdje moći proživjeti ove svečane, a mislim i radne dane. Pri tom smatram da će, rekao bih, upravo stoga što se nalazimo ovdje u Koberwitzu, ovih svečanih dana vladati poljoprivredni duh povezan s antropozofskim pokretom. Upravo je grof Keyserlingk svojom riječju i djelom otpočetka p o ž r t v o v n o podupirao ova nastojanja koja su potekla od "Dolazećeg dana"* u Stuttgartu, i svojim je duhom, izraslim iz njegove čvrste sraslosti s poljoprivredom, zavladao u onome što smo mogli učiniti za poljoprivredu. Rekao bih da su nas snage koje vladaju u dubini našeg pokreta nekako samorazumljivo privukle ovamo u Koberwitz u trenutku kad je grof to želio. Stoga mogu potvrdi ti kako vjerujem da je svatko rado došao na ovaj tečaj u Kobervvitzu. Zato mi koji smo došli o v a m o izražavamo svoju duboku zahvalnost, v r l o je rado izražavamo, što je kuća Keyserlingk bila spremna da ovih dana primi nas i naša nastojanja. Moja pak zahvala izvire iz dubine srca i molim kuću Keyserlingk da je osobito primi. Znam što znači na takav način kao što osjećam da će se zbiti, primiti toliko posjetitelja te vjerujem da stoga mogu svojoj zahvali pridodati tu nužnu nijansu i također molim " Dioničko društvo za promicanje gospodarskih i duhovnih
vrijednosti ( o p . p r e v . ) .
32
da je se tako prihvati, jer svakako mogu zamisliti poteškoće što se javljaju prilikom održavanja takvog skupa u kući poprilično udaljenoj od grada. Uvjeren sam da će bez obzira na one neizbježne neugodnosti o kojima je grof Keyserlingk govorio kao predstavnik dakako ne vanjske, nego unutarnje politike ovdašnje organizacije predavanja, svatko od nas otići zado voljan s obzirom na ugošćenje i prijam. No hoćete li tako zadovoljni otići i sa samog tečaja, to je naravno pitanje koje će vjerojatno biti sve diskutabilnije. Unatoč tome sve ćemo učiniti kako bismo se sljedećih dana u svim raspravama sporazumjeli o rečenome. Jer morate uzeti u obzir da prvi put preuzimam ovakav tečaj iz krila antropozofskih težnji, iako je na mnogim stranama dugo postojala želja za takvim tečajem. Jedan takav tečaj zahtijeva mnogo toga, jer on će nam sam pokazati kako su interesi p o l j o p r i v r e d e na svim stranama srasli s najširim okružjem ljudskog života i kako gotovo nema životnog područja koje ne pripada poljo privredi. S bilo koje strane, iz bilo kojeg kuta, svi interesi ljudskog života uviru u poljoprivredu. Dakako, mi ovdje m o ž e m o dotaci samo središnje područje poljoprivrede. Doduše, to će nas kao samo od sebe izvesti na pokoji sporedni put koji se nameće kao neophodan možda upravo zbog ovoga što je ovdje rečeno, što valja reći baš na antropozofskom tlu. Osobito ćete mi morati oprostiti ako će današnji uvod zahvatiti v r l o široko, pa možda neće svatko odmah uvidjeti vezu između uvoda i onoga što po sebno moramo razmotriti s o b z i r o m na poljopri vredu. Ali ipak, sve što treba nadograditi mora po čivati na onome što će se danas reći, a naizgled je udaljeno.
33
Upravo je i poljoprivreda na stanovit način po gođena, ozbiljno je pogođena cijelokupnim ovovremenim duhovnim ž i v o t o m . Vidite, čitav o v o v r e m e n i duhovni život p o p r i m i o je razorne oblike u odnosu na karakter gospodarstva, a to razorno značenje danas mnogi ljudi gotovo i ne slute. A tome se svojim djelovanjem željelo suprotstaviti ono što počiva u nakanama gospodarskih poduzeća proisteklih iz našeg antropozofskog pokreta. Ta gospodarska poduzeća osnovali su gospodarstvenici i komercijalisti; samo oni nisu posvuda uspjeli ostvariti prvobitna htijenja, jednostavno već i zato što je u našem društvu previ še protivnih snaga da bi se pobudilo pravo razu mijevanje za takav pothvat. Čovjek je kao pojedinac pred takvim djelotvornim snagama često nemoćan i zbog toga se čak nije počelo ni raspravljati o onom najiskonskijem u tim nastojanjima koja su proizašla iz krila antropozofskog pokreta. Jer o čemu se praktično radi? Htio bih to razložiti na primjeru poljoprivrede, tako da ne govorimo općenito, nego konkretno. Danas, primjerice, postoje svakojake knjige i predavanja 0 nacionalnoj ekonomiji u kojima su poglavlja o poljoprivredi s društveno-ekonomskog stajališta. Raz matra se kako bi se trebala ustrojiti poljoprivreda polazeći od društveno-ekonomskih načela. Postoje spisi u kojima se iznose društveno-ekonomske za misli kako bi se trebala ustrojiti poljoprivreda. Sve to, održavanje društveno-ekonomskih predavanja i pisanje takvih knjiga, očigledna je besmislica. Ali očigledne besmislice vladaju najširim krugovima. Jer jasno je da bi svatko trebao uvidjeti kako se o poljoprivredi j e d i n o m o ž e govoriti — i u njenom društvenom ustrojstvu — ako je ishodište sama 34
poljoprivreda, ako se doista zna što je uzgoj repe, krumpira, žitarica. Bez toga se ne može ni g o v o r i t i o nacionalno-ekonomskim načelima. Ona se moraju utvrditi polazeći od same stvari, a ne nekakvim teo retskim razglabanjima. Ako se danas takvo nešto govori pred ljudima koji su na sveučilištu odslušali nekoliko kolegija o nacionalnoj ekonomiji s osvrtom na poljoprivredu, njima to izgleda potpuno apsurdnim jer im se stvar čini čvrstom. Ali to nije tako; o poljo privredi može prosuđivati samo onaj čija prosud ba dolazi s polja, iz šume, iz stočarstva. T r e b a l o bi prestati sve naklapanje o nacionalnoj ekonomiji koje ne dolazi iz same stvari. Sve dok se ne uvidi da je ono što se mutno g o v o r i s o b z i r o m na nacio nalnu ekonomiju puko naklapanje, tako dugo neće se dospjeti ni do čega izglednog, ni na poljoprivred nom ni na drugim područjima. Uzrok vjerovanju da se o stvarima može govoriti s različitih polazišta, iako ih se uopće ne razumije, jest u tome što se unutar pojedinih životnih područja ljudi ne mogu vratiti osnovama. Može se reći da se repu svakako može smatrati repom, ona izgleda tako i tako, može je se lakše ili teže rezati, ovakve je ili onakve boje i sadrži ovakve ili onakve sastojke. Ali repu se tada još izdaleka ne razumije, a prven stveno se ne shvaća njen zajednički život s njivom, s godišnjim d o b o m u kojem zrije i tako dalje, nego mora biti jasno sljedeće. Često sam koristio jednu usporedbu kako bih to razjasnio na drugim životnim područjima. Rekao sam: Pogledamo li magnetsku iglu, otkrit ćemo da ta igla jednim svojim krajem približno pokazuje na sjever, a drugim na jug. Razmišljamo li zašto je to tako, nemojmo razloge tražiti u magnetskoj igli nego 35
u čitavoj Zemlji tako što jednoj njenoj strani pridruzimo magnetski sjeverni pol, a drugoj magnetski južni pol. Ako bi netko tražio uzrok u samoj magnetskoj igli i t v r d i o da je ona tako svojeglava, bila bi to besmislica. Jer položaj magnetske igle može se razumjeti samo ako se zna u kakvom je ona odnosu prema cijeloj Zemlji. Sve što kod magnetske igle izgleda glupim, čovjeku u mnogim drugim stvarima izgleda pametnim. Ako bismo repu koja raste u zemlji uzeli takvom kakva jest, u njezinim uskim granicama, to bi bila besmislica jer repa je tijekom rasta ovisna o nebro jenim okolnostima koje nisu prisutne na Zemlji, nego u kozmičkoj okolini Zemlje. I tako se danas objašnjava mnogo toga, tako se ureduje mnogo toga u praktičnom životu, kao da se radi o usko ograničenim stvarima a ne o djelovanjima koja dopiru iz cijelog svijeta. Zbog toga su pojedina životna područja strašno trpje la, a trpjela bi i više da još ne postoji, rekao bih, usprkos svekolikoj znanosti novijeg vremena, stanovit instinkt iz onih vremena kad se radilo po instinktu, a ne znanošću, da oni ljudi* kojima liječnici propisuju koliko grama mesa trebaju jesti, koliko kupusa, kako bi se to poklapalo s pravilnom ljudskom fizionomijom — neki ljudi uza se imaju vagu i važu sve što stavljaju na tanjur; to je u redu, o tome treba nešto znati, ali ja uvijek pritom mislim: Pa d o b r o je što dotični čovjek osjeća glad ako mu ono što je odvagano nije dovoljno, d o b r o je što postoji taj instinkt. Tako je ustvari, prije no što se pojavila znanost, polazište za sve što su ljudi trebali činiti bio instinkt. ' Budući da je riječ o predavanju, rečenica je sintaktički nepotpuna ( o p . p r e v . ) .
A ti instinkti kadšto su v r l o sigurno d j e l o v a l i te se čovjek i danas može jako iznenaditi, kad u tak v i m starim seljačkim k a l e n d a r i m a čita seljačka pravila, kako je nevjerojatno mudro i razumljivo o n o o čemu g o v o r e . Jer i n s t i n k t i v n o s i g u r n o m čovjeku u takvim stvarima ne treba praznovjerje. Isto kao što ima i z u z e t n o p r o n i c a v i h izreka koje se odnose na sjetvu i berbu, tu i tamo nadu se izreke kako bi se spriječile sve m o g u ć e l u d o r i j e : "Zakukuriče li p i j e t a o na gnojištu, padat će kiša ili će ostati kako jest." Neophodan humor posvuda je prisutan u i n s t i n k t i v n o m kako bi se spriječilo praznovjerje. Govoreći s antropozofskog stajališta, ovdje se uistinu ne radi o povratku starim instinktima, nego 0 tome da se iz dubokog duhovnog uvida pronađe ono što današnji nesigurni instinkti sve manje mogu dati. Zbog toga je nužno da se oslonimo na jako prošireno promatranje života biljaka, životinja, ali 1 života same Zemlje, jako prošireno promatranje prema kozmičkoj strani. Sigurno je s jedne strane sasvim točno da se kiša ne može na trivijalan način d o v o d i t i u vezu s Mjesečevim mijenama, ali s druge pak strane postoji i nešto što se jednom desilo. Često sam u drugim krugovima pričao da su u Leipzigu predavala dva profesora, od kojih jedan, Gustav Theodor Fechner, čovjek koji je prilično sigurno rasuđivao o duhovnim stvarima, polazeći od vanjskih promatranja, nije baš samo praznovjerno uvidio da određena kišna i nekišna razdoblja ovise o Mjesecu i i njegovu kretanju oko Zemlje. To je za njega postala činjenica proistekla iz statističkih istraživanja. Ali njegov kolega, poznati profesor Schleiden, sve je to osporavao iz znanstvenih 37
razumskih razloga u vrijeme kad se nije obaziralo na takve stvari. No obojica profesora lajpciškog sve učilišta imali su i žene. Gustav T h e o d o r Fechner, čovjek koji je bio sklon humoru, rekao je: Neka odluče naše žene. U Leipzigu je tada vladao jedan običaj. Voda koja je bila potrebna za pranje rublja nije bilo lako dostupna. Po nju je trebalo daleko ići. Zbog toga su van stavljani bokali i kace za skupljanje kišnice. To je činila i gospoda profesor Schleiden i gospoda profesor Fechner. Ali nije bilo dovolj no mjesta da bokale stave istovremeno. Tada reče profesor Fechner: Ako je to potpuno svejedno, ako moj poštovani kolega ima pravo, neka onda gospoda profesor Schleiden iznese bokale onda kad prema mojim podacima s obzirom na Mjesečeve mijene pada manje kiše, a moja će žena iznijeti bokal onda kad je prema mojim izračunima kišnica obilnija. Ako je sve to besmislica, gospoda profesor Schleiden to će zacijelo rado učiniti. — Kad ono, gospoda profesor Schleiden nije pristala na to, već se radije ravnala prema podacima profesora Fechnera nego prema tvrdnjama svoga supruga. Tako je to. Znanost može biti točna, ali praksa se ne može osloniti na tu znanstvenu točnost. Mi ne želimo tako govoriti, mi želimo govoriti ozbiljno. Ovo je bilo rečeno samo zato da bi se u p o z o r i l o na to kako se treba gledati nešto šire nego što je danas uobičajeno, ako se promatra ono što omo gućuje čovjekov fizički život na Zemlji, a to je ipak poljoprivreda. Ne mogu znati hoće li nas posve zadovoljiti ono što se već danas može govoriti iz antropozofije. Ali treba pokušati reći o n o što se iz antropozofije može dati poljoprivredi. 38
Time bih u v o d n o započeo, ukazao na o n o što je u našem zemaljskom bivanju za poljoprivredu najvažnije. Kad danas g o v o r i m o o nečemu, imamo običaj da najveću vrijednost pridajemo kemijsko-fizikalnim sastojcima. Ovaj put ne bismo pošli od kemijsko-fizikalnih sastojaka, nego bismo pošli od nečega što se krije iza kemijsko-fizikalnih sastojaka, a ipak je izuzetno v a ž n o za život biljaka na jednoj strani i životinja na drugoj strani. Vidite, promotrimo li ljudski život, a u određenoj mjeri i životinjski život, opazit ćemo veliku emancipaciju ljudskog i životinjskog života od vanjskog svijeta. Što se više uzdižemo prema čovjeku, to veću emancipaciju opa žamo. U ljudskom i životinjskom životu pronala zimo pojave koja se danas isprva doimaju potpuno neovisnima o atmosferskim i sličnim izvanzemaljskim utjecajima ili također o utjecajima koji neposredno okružuju Zemlju. To ne izgleda samo tako, nego je s obzirom na štošta u ljudskom životu čak iznimno važno. Znamo naravno da se zbog određenih atmosfer skih utjecaja pojačavaju b o l o v i kod nekih bolesti. No već manje znamo da u čovjeku određene bolesti ili druge životne pojave tako protječu da se u njihovim vremenskim odnosima oslikavaju vanjska prirodna zbivanja. Ali one se na početku i na kraju ne podu daraju s tim prirodnim zbivanjima. Sjetimo se sa mo da je tijek jedne od najvažnijih pojava, ženske menstruacije, vremenski odraz tijeka Mjesečevih mi jena, no oni se na početku i na kraju ne podudaraju. Postoje i brojne druge istančanije pojave, kako u muškom, tako u ženskom organizmu, koje su odraz prirodnih ritmova. Ako bismo se stvarima posvetili mnogo intimnije, onda bismo, na primjer, kad bismo ispravno shvatili 39
periodičnost Sunčevih pjega, mnogo bolje razumjeli štošta što se odvija u društvenom životu. Ali ljudi se ne obaziru na to jer ono što se u ljudskom društve nom životu podudara s periodičnošću Sunčevih pjega ne počinje onda kad počinju Sunčeve pjege i ne prestaje onda kad prestaju Sunčeve pjege, već se od toga emancipiralo. Ono očituje istu periodičnost, isti ritam, ali ne i vremensku podudarnost. Ono u sebi zadržava periodičnost i ritam, ali tu periodičnost i taj ritam osamostaljuje, emancipira se od njih. Svatko kome se kaže: Ljudski je život mikrokozmos, on oponaša makrokozmos, može reći: Pa to je glupost. Ako se pak ustvrdi da kod određenih bolesti postoji sedmodnevna vrućica, on bi mogao prigovoriti: Ako se pojave neki vanjski znaci, onda bi se morala po javiti i vrućica i teći paralelno s vanjskim znacima te prestati s nestankom vanjskih znakova. — To vrući ca doduše ne čini, ali ona čvrsto zadržava unutarnji ritam, premda se vremenski početak i vremenski kraj ne poklapaju. U kozmosu je ta emancipacija za čovječji život g o t o v o sasvim provedena. Za životinjski već nešto manje, a biljni se svijet svakako još u velikoj mje ri nalazi u svekolikom životu prirode, i izvanjskog zemaljskog. I stoga se uopće ne može razumjeti život biljaka ako se ne uzme u obzir da je sve ono što je na Zemlji zapravo tek odsjaj onoga što se zbiva u kozmosu. To je kod čovjeka samo prikriveno, budući da se on emancipirao. On u sebi nosi samo unutar nji ritam. U biljnom svijetu to je još tako u najeminentnijem smislu. Ovim uvodnim riječima želio bih ukazati na to. Vidite, Zemlja je u nebeskom prostranstvu prvo okružena Mjesecom, a zatim i drugim planetima našeg 40
planetnog sustava. U staroj instinktivnoj znanosti, koja je Sunce ubrajala u planete, bio je sljedeći redo slijed: Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupi ter, Saturn. Ne sučeljavajući se s astronomijom, htio bih ukazati na planetni život, na ono što je u tom planetnom životu povezano sa zemaljskim. Pogledamo li zemaljski život u cjelini, najprije moramo u obzir uzeti činjenicu kako u tom zemaljskom životu u cjelini najveću zamislivu ulogu ima ono što bih nazvao ž i v o t o m kremene supstancije u svijetu. Kremenu supstanciju možete naći, na primjer, u našem lijepom kvarcu, u obliku prizme i piramide. Tu kremenu supstanciju spojenu s kisikom možete pronaći u našim kristalima kvarca; ako zanemarimo kisik koji je u kvarcu spojen s kremenom, takozvanim silicijem. Tako imamo supstanciju koju kemija danas ubraja u elemente — kisik, dušik, vodik, sumpor i tako dalje — taj silicij koji se spaja s kisikom, tako ima mo kremen kao kemijski element. Ali ne smijemo zaboraviti da je ono što u kvarcu živi kao silicij, na površini naše Zemlje prošireno od dvadeset sedam do dvadeset osam posto. Sve druge supstancije nalaze se u manjim postocima, samo kisika ima četrdeset sedam do četrdeset osam posto. Silicija ima izuzetno puno. No sigurno, taj silicij, ako se nade u stijeni kao što je kvare, pojavljuje se u takvom obliku koji nema veliko značenje promatra li se vanjski materijalni svijet, tlo s raslinstvom — a upravo to se zaboravlja. Jer on nije topiv u vodi. On ne propušta vodu. Dakle, izgleda da nema m n o g o v e z e s općim, banalnim, trivijalnim životnim okolnostima. Ako pak uzmete poljsku preslicu, Equisetum, u njoj imate do devedeset posto kremene kiseline, o n o isto što je u kvarcu, 41
v r l o fino raspoređene. Iz svega toga možete uvidjeti kakvo silno značenje ima kremen, silicij. Gotovo polo vina onoga što susrećemo na Zemlji sastoji se od kremena. No čudno je što se kremen tako malo primjećuje, da je danas prilično isključen iz stvari u kojima bi mogao djelovati izuzetno b l a g o t v o r n o . U medicini proizišloj iz antropozofije kremena supstancija bitan je sastojak mnogih lijekova. Čitav niz bolesti liječi se uzimanjem slicijeve kiseline na usta ili kupanjem u njoj, jer g o t o v o na sve ono što se u bolestima izražava u abnormalnim osjetilnim stanjima, a što ne ovisi o samim osjetilima, nego se kroz osjetila očituje, također u unutarnjim osjetilima, što ponegdje u organima izaziva b o l o v e , jer na sve to začudno utječe silicij. Silicij ima najveću zamislivu ulogu u o n o m e što se starinski kaže domaćinstvo p r i r o d e . Jer silicij se ne nalazi samo ondje gdje ga mi nalazimo, u kremenu ili nekoj drugoj stijeni, silicij je izuzetno fino raspoređen u atmosferi, zapravo se nalazi posvu da. Polovina raspoložive Zemlje ustvari je kremen, ima ga oko četrdeset osam posto*. Vidite: Što čini taj kremen? Da, to se moramo hipotetički upitati. Pretpostavimo da je u našoj okolini samo polo vina kremena. Tada bi sve biljke bile manje-više piramidalnog oblika. Cvjetovi bi kržljavih i sve bi biljke izgledale poput kaktusa. Žitarice bi izgledale v r l o čudno: stabljike bi se prema dolje širile, čak bi postajale mesnate, klasovi bi kržljavih, uopće ne bi bilo punog klasja. * U petrografskoj literaturi navodi se da Zemljina kora sadrži 45—50% kremena (kremene kiseline = Si0 2 ) odnosno
kvarca. ( I z d a v a č . )
42
Eto vidite, to je na jednoj strani. Na drugoj strani nalazimo da posvuda na Zemlji mora biti vapnene supstancije i sličnoga, vapna, kalija, natrijeve supstancije, premda ne u tolikoj mjeri kao kremene supstancije. Ako bi pak njih bilo manje nego što ih ima, tada bismo imali biljke s isključivo tankim stabljikama, biljke koje bi v e ć i n o m imale zavijene stabljike, imali bismo same puzavice. Cvjetovi bi se doduše otvarali, ali bili bi jalovi, ne bi davali osobito hranjive tvari. Samo u ravnoteži, u zajed ničkom djelovanju obiju o v i h snaga — izažmem li dvije supstancije — u uzajamnom djelovanju kremenastih i vapnenastih supstancija biljni život napreduje u obliku kakav danas v i d i m o . No pođimo dalje. Vidite, sve što živi u kremenom, posjeduje snage koje ne potječu sa Zemlje, već s takozvanih planeta dalekima Suncu: Marsa, Jupitera, Saturna. Ono što dolazi s tih planeta, posredno kroz kremen i slične tvari djeluje na život biljaka. A sa svih onih planeta koji su bliski Zemlji: Mjesec, Merkur, Venera, posredno kroz vapno djeluju snage na život biljaka i životinja na Zemlji. Stoga za svaku obrađenu njivu m o ž e m o reći: u njoj djeluju kremen i v a p n o . U kremenu djeluju Saturn, Jupiter, Mars, u vapnu Mjesec, Venera, Merkur. Pogledajmo sada same biljke. U njihovu životu moramo promatrati dvije stvari. Prvo je da čitav biljni svijet, a i svaka pojedina biljna vrsta samu sebe održava, razvija svoju reproduktivnu moć, moć razmnožavanja, da, prema tome, iz biljke može nastati njoj jednaka i tako dalje. To je jedno. Drugo je da biljka kao biće jednog razmjerno nižeg p r i r o d n o g carstva višim prirodnim carstvima služi kao hrana. Te dvije struje u nastanku biljke isprva malo djeluju 43
jedna na drugu. Jer u odnosu na proces razvoja od biljke majke do biljke kćeri, unuke i tako dalje oblikotvornim snagama prirode potpuno je svejedno jedemo li mi biljku i tako se hranimo ili ne. U tome se očituju dva različita interesa, no ipak u vezi prirod nih snaga stvari djeluju tako da sve ono što je u v e z i s unutarnjom reproduktivnom moći, s rastom — što pridonosi da jedna generacija biljaka slijedi drugu — djeluje u o n o m što iz svemira, s Mjeseca, Venere, Merkura posredno, pomoću vapna djeluje na Zemlju. Pogledamo li jednostavno što izlazi na vidjelo kod biljaka koje ne j e d e m o , koje se jedno stavno stalno obnavljaju, promatramo ih kao da nas jedino zanima kozmičko djelovanje snaga Venere, Merkura, Mjeseca, koji sudjeluju u o n o m e što se reproducira u biljnom biću na Zemlji. Ali kad biljke postanu živežnim namirnicama u najeminentnijem smislu, kad se tako razvijaju da se u njima stvaraju hranjive supstancije za ljude i životinje, onda u tome posredno kroz kremen sudjeluju Mars, Jupiter, Saturn. Kremeno otvara biljno biće u svemirska prostranstva i osjetila biljnog bića otvara tako da iz čitavog svemirskog okružja ono prima ono što stvaraju vanjski planeti Sunčeva sustava; u tome sudjeluju Mars, Jupiter, Saturn. Nasuprot tome, iz okružja Mjeseca, Venere, Merkura prima se ono što biljkama omogućuje razmno žavanje. To u prvi mah izgleda samo kao predmet sazna nja. Ali takve stvari koje su preuzete iz nešto udaljenijeg obzora, same od saznanja vode i k praksi. Vidite, budući da s Mjeseca, Venere, Merkura na Zemlju dopiru snage i te snage djeluju u životu biljaka, moramo se upitati: Što to potiče ili manje-više sprečava? Što potiče da Mjesec ili Saturn djeluju na život biljaka i što to sprečava? 44
P o g l e d a m o li godišnji tijek, v i d j e t ć e m o da u njemu ima kišnih i nekišnih dana. S o b z i r o m na kišu, današnji fizičar proučava samo to da prili kom kiše p a d n e v i š e v o d e na Zemlju n e g o kad kiše nema. A v o d a je njemu apstraktna tvar koja se sastoji od vodika i kisika, on poznaje v o d u samo kao nešto što se sastoji od kisika i vodika. Razdvoji li se v o d a e l e k t r o l i z o m , ona se p o d i j e l i na d v i j e tvari, od kojih se jedna ponaša ovako, druga onako. Ali time se o v o d i još nije reklo ništa obuhvatnije. V o d a u sebi krije m n o g o više od o n o g a što se ke mijski javlja kao kisik i v o d i k . V o d a je u najeminentnijem smislu prikladna da o n i m snagama ko je potječu s Mjeseca p o k a ž e p u t o v e u zemaljska područja, pa tako ona raspoređuje Mjesečeve snage na zemaljskim područjima. Između Mjeseca i v o d e na Zemlji postoji neka vrst povezanosti. Pretpostavi mo, dakle, da su minuli kišni dani, nakon tih kišnih dana slijedi pun Mjesec. Da, sa snagama koje dolaze s Mjeseca u danima puna Mjeseca na Zemlji se zbiva nešto veličanstveno. One nadiru u sve bilje. One ne bi mogle nadirati u nj da im nisu prethodili kišni dani. Mi ć e m o , dakle, g o v o r i t i o t o m e ima li značenja ako p o s i j e m o sjeme p o š t o je u stano vitom smislu pala kiša i potom uslijedio pun Mjesec, ili pak se m o ž e sijati bez razmišljanja u b i l o koje vrijeme. Svakako, nešto će i tada niknuti, ali postav lja se pitanje: Je li d o b r o ravnati se p r e m a kiši i punu Mjesecu kad je u pitanju sjetva? — budući da je djelovanje puna Mjeseca kod određenih bilja ka silno i jako nakon kišnih dana, a slabo i oskudno nakon sunčanih dana. Takvih je stvari b i l o u sta rim seljačkim p r a v i l i m a . I z g o v o r i l a bi se j e d n a izreka i znalo bi se što treba činiti. Izreke su danas
45
staro p r a z n o v j e r j e , a znanost o tim stvarima još ne postoji, na nju se još ne želi p r i o n u t i . Nadalje, oko naše Zemlje nalazimo atmosferu. Da, osim toga što je zračna, atmosferi je ponajprije svojstveno da je ponekad toplija, ponekad hladni ja. U o d r e đ e n i m razdobljima u njoj je nagomilano podosta topline koja se prazni u olujama kad je napetost prevelika. Ali što se događa s toplinom? Duhovno promatranje pokazuje da je za razliku od vode toplina snažno povezana s kremenom, ona oso bito potiče na djelovanje one snage koje djeluju kroz kremen, a to su snage koje dolaze od Saturna, Jupitera, Marsa. Te snage koje dolaze od Saturna, Jupitera, Marsa valja sasvim drugačije promatrati od Mjesečevih snaga. Jer trebamo imati na umu: Saturnu je potrebno trideset godina da bi obišao Sunce, Mjesecu za njegove mijene trideset ili dvadeset osam dana. Dakle, Saturn je vidljiv samo petnaest godina. On mora potpuno drugačije biti povezan s rastom biljaka. Ali on svakako nije samo djelatan dok sjaji na Zemlju, on je također djelatan kad njegove zrake prolaze kroza Zemlju. Ako se Saturn u trideset godina tako sporo giba, onda ćemo, ako to nacrtamo ( c r t e ž ) , imati njegovu putanju i uvidjeti da on katkad sjaji na predio Zemlje; ali onda taj p r e d i o kroza Zemlju i obraduje. Koliko će jako Saturnove snage moći utjecati na život biljaka na Zemlji, uvijek ovisi o toplinskim uvjetima u zraku. Kad je zrak hladan, one ne mogu utjecati, kad je zrak topao, onda mogu utjecati. A u čemu se očituje to što v i d i m o u životu biljaka? To ne v i d i m o kad nastaju jednogodišnje biljke koje niču tijekom godine i nestaju, ostavljaju samo sjeme, već to v i d i m o kad nastaju trajnice, kad Saturn djeluje na Zemlju pomoću 46
toplinske snage. Jer te snage koje posredno toplinom ulaze u bilje, njihovo djelovanje vidimo u kori drveta, u svemu što biljku čini trajnom.
Tome je uzrok povezanost jednogodišnjeg života biljke i njenog kratkog životnog vijeka s planetima koji imaju kratko o p h o d n o vrijeme. Nasuprot tome, o n o što se otima iz tog prolaznog, o n o što stabla obavija lubom, korom, što ih čini trajnima povezano je s planetnim snagama koje djeluju posredno sa snagama topline i hladnoće i imaju dugo o p h o d n o vrijeme, kao što je Saturnu potrebno trideset, Jupiteru dvanaest godina. Zato je dakako važno ako se netko tko želi posaditi hrast razumije u Marsovo razdoblje. Jer hrast koji je pravilno posađen u Marsovu raz doblju drugačije će uspijevati nego kad bi ga se stavilo u zemlju bez razmišljanja, onda kad to nekome odgovara. Ili uzmite nasade igličastog drveća, gdje veliku ulogu imaju Saturnove snage, bit će sasvim drugačije sadi li se u Saturnovu uzlaznom razdoblju ili u kojem drugom razdoblju. A onaj koji se razumije u takve stvari moći će s o b z i r o m na ono što d o b r o ili slabo raste reći je li sve učinjeno uz razumijevanje povezanosti snaga ili nije. Jer ono što baš i nije tako očito, u intimnim životnim okolnostima itekako izlazi na vidjelo. 47
Pretpostavimo, na primjer, da za loženje ko ristimo drvo od stabala koja su posađena bez ra zumijevanja svjetskih razdoblja, ono nam tada neće pružiti zdravu toplinu kakvu bi nam pružilo drveće koje je posađeno s razumijevanjem. Upravo u intim nim okolnostima svakodnevnog života, u kojem takve stvari igraju ulogu, upravo se u njima očituje silno veliko značenje nečeg takvog, ali danas ljudi žive gotovo bez razmišljanja. Čovjek je sretan ako o takvim stvarima ne treba razmišljati. Misli da to funkcionira kao stroj; postoje određene naprave, stroj se navije i krene. Čovjek zamišlja da prema materijalističkom načinu u prirodi sve tako funkcionira. Ali to dovodi do stvari koje u praktičnom životu imaju nevjerojatan učinak. Tada se pojavljuju velike zagonetke. Zašto danas ne m o ž e m o jesti onakve krumpire kakve sam ja jeo u svojoj mladosti? To je istina, posvuda sam ih kušao. Više se ne mogu jesti onakvi krumpiri, pa ni ondje gdje sam ih nekad jeo. Tijekom vremena ponešto je svakako nazadovalo u svojoj unutarnjoj hranjivosti. To je osobito vidljivo posljednjih deset ljeća. Zato što se više uopće ne razumiju intimnija djelovanja koja su djelatna u svemiru i koja se opet moraju potražiti onako kako sam vam uvodno samo napomenuo. Želio sam samo ukazati na to gdje su pitanja koja uvelike nadmašuju današnji vidokrug. To nećemo samo nastaviti nego i produbljeno primi jeniti u praksi.
48
Uvjeti
za
napredak
poljoprivrede
DRUGO PREDAVANJE Koberwitz,
10. lipnja
1924.
Snage Zemlje i svemira Na prvim ćemo satovima iz spoznaje uvjeta za napre dak poljoprivrede prikupiti ono što je u toj spoznaji n e o p h o d n o da bi se iz toga p o t o m izvukli stvarni praktični zaključci koji se trebaju ostvariti u nepo srednoj primjeni i koji imaju značenje samo u toj neposrednoj primjeni. Dakle, već ćete na prvim sato vima pogled morati usmjeriti na to kako ustvari nastaje ono što poljoprivreda daje i kako to živi u cjelokupnom svjetskom okružju. Poljoprivredno go spodarstvo svoju bit ostvaruje u najboljem smislu te riječi ako se shvati kao neka vrst zasebne individu alnosti, doista u sebi zatvorene individualnosti. I svako gospodarstvo zapravo bi se moralo približavati — to se ne može p o t p u n o ostvariti — ali o n o bi se moralo približavati stanju u kojem bi bilo individu alnost zatvorena u sebi. To jest, trebala bi postojati mogućnost da sve ono što je potrebno za proizvodnju bude raspoloživo na samom gospodarstvu, a k tome se dakako mora pridodati i odgovarajući stočni fond. Ono što se na gospodarstvo donosi izvana, gnojivo i slično, to bi se zapravo na idealno ustrojenom gospodarstvu već trebalo smatrati lijekom za oboljelo gospodarstvo. Zdravo p o l j o p r i v r e d n o gospodarstvo samo bi trebalo proizvesti o n o što mu je p o t r e b n o . Vidjet ćemo zašto je to p r i r o d n o . Sve dok se stvari ne 49
sagledaju u svojoj biti i stvarnosti, nego samo izvanj ski, materijalno, m o ž e se opravdano postaviti pita nje: Zar nije svejedno doprema li se stajski gnoj iz susjedstva ili ga se uzima s vlastitog imanja? Kao što sam rekao, to se na taj način ne može strogo provesti, ali ipak treba izgraditi p r e d o d ž b u o nu žnoj zatvorenosti gospodarstva ako se stvari žele primjereno urediti. Da ova upravo iznesena tvrdnja ima o d r e đ e n o opravdanje, uvidjet ćete s jedne strane iz promatranja zemlje iz koje izrasta naša poljoprivreda, a s druge strane iz promatranja onoga što izvan naše Zemlje djeluje na nju. Danas se o stvarima koje izvana djeluju na Zemlju većinom govori podosta apstraktno. Ljudi su svjesni da Sunčeva svjetlost i toplina i sve ono što je meteorološki povezano sa Sunčevom svjetlošću i t o p l i n o m na o d r e đ e n način utječe na tvorbu tla obraslog biljem. Pođimo danas od gledišta — stvari ćemo promatrati i s drugih gledišta — koje se najprije osvrće na to da je osnova poljoprivrede tlo. To tlo — ovdje ću ga shematski naznačiti crtom (crtež) — obično se smatra nečim potpuno materijal nim, u što ulazi nešto organsko samo utoliko što se stvara humus ili time što se u njega unosi gnojivo, tako da tlo kao takvo sadrži u sebi ne samo stanovit život, da ono samo krije u sebi nešto biljno te da je u njemu djelatno čak i nešto astralno. O tome se danas i ne razmišlja, a kamoli da bi se priznalo. A kad se krene dalje i pogleda kako je taj unutarnji život tla, da tako kažem, u finoj dozi sasvim druga čiji ljeti nego zimi, d o p i r e se do područja koja su doduše za praksu od g o l e m o g značenja, ali koja se danas uopće ne uzimaju u obzir. Ako se polazi od promatranja tla, mora se obratiti pozornost na to 50
da je ono neka vrst organa u organizmu koji se po svuda iskazuje u p r i r o d n o m rastu, gdje god takav p r i r o d n i rast jest.
T l o je pravi organ, ono je organ koji bismo, ako hoćemo, otprilike mogli usporediti s čovjekovom dijafragmom. Najbolju p r e d o d ž b u o tome o čemu se zapravo radi — to nije sasvim jednako, ali treba samo pojasniti i to je dovoljno — stvorit ćemo ako kažemo: kod čovjeka su iznad dijafragme određeni organi, ponajprije glava i o n o što ga opskrbljuje disanjem i cirkulacijom, a ispod dijafragme nalaze se drugi organi. Ako s toga gledišta takoreći uspo redimo tlo s čovjekovom dijafragmom, onda moramo reći: Individualnost o kojoj se ovdje radi ima glavu ispod tla, a mi, zajedno sa svim životinjama, živimo u trbuhu te individualnosti. Ono što je iznad zemlje, zapravo je ono što pripada utrobi — kratko rečeno — individualnosti poljoprivrednoga gospodarstva. Na gospodarstvu hodamo ustvari u njegovu trbu hu, a biljke rastu gore u trbuh gospodarstva. Dakle,
svakako se radi o individualnosti koja stoji na glavi i koju ispravno promatramo samo ako je m o t r i m o kao da je postavljena na glavu, postavljena na glavu i u odnosu na čovjeka. S obzirom na životinju, vidjet ćemo tijekom predavanja, to je nešto drugačije. No zašto govorim da individualnost gospodarstva stoji na glavi? To kažem zato što sve ono što je u neposrednoj blizini zemlje: zrak, v o d e n a para, toplina, ono u čemu se nalazimo, u čemu dišemo, odakle biljke, a i mi d o b i v a m o vanjsku toplinu, vanjski zrak te vanjsku vodu, doista odgovara onome što je kod čovjeka organ u donjem dijelu tijela. Nasuprot tome, sve ono što se zbiva u utrobi Zemlje, ispod Zemljine površine djeluje na svekoliki rast biljaka onako kako naša glava djeluje posebice u djetinjstvu, ali i tijekom čitavog života. Imamo neprekidno, vrlo živo uzajamno djelovanje iznad-zemlje i ispod-zemlje, a djelovanje koje se odvija iznad zemlje ujedno je neposredno ovisno — smatrajte to isprva kao lokalizaciju djelo vanja — o Mjesecu, Merkuru, Veneri, koji potpomažu i modificiraju Sunčevo djelovanje, pa, prema tome, takozvani unutarnji planeti Sunčeva sustava protežu svoje djelovanje u odnosu na sve ono što je iznad zemlje, dok daleki planeti koji se gibaju izvan Sunče va kruga djeluju na sve o n o što je ispod zemlje i potpomažu Sunce u onim djelatnostima koje o n o vrši pod zemljom. Tako da s obzirom na rast biljaka pod zemljom trebamo tražiti djelovanje dalekog neba, a iznad zemlje djelovanje bližeg Zemljina okružja. Dakle, sve ono što iz svemirskih daljina djeluje na rast biljaka ne djeluje izravno, ne djeluje nepo srednim zračenjem, nego tako da Zemlja to djelo vanje najprije prima i zračeći ga vraća prema gore. 52
Blagotvorno ili štetno djelovanje tla na rast biljaka jest ustvari o d o z d o vraćeno kozmičko zračenje. Ono što neposredno djeluje u zraku i v o d i koji su iznad zemlje, izravno zračenje, tu se odlaže i otuda djeluje. S time je onda u vezi kako tlo, s o b z i r o m na svoj unutarnji sastav, najprije djeluje na rast biljaka. To moramo zatim proširiti i na životinje. Pogledamo li tlo, u njemu kao djelovanje naj prije imamo sve ono što ovisi o dalekim svemirskim prostranstvima koja utječu na Zemlju. To je o n o što se obično naziva pijesak i stijene. Pijesak i stijene, o n o što ne propušta vodu, ono što, kao što se kaže u svakodnevnom životu, ne sadrži nikakve hranjive tvari, ali što za razvitak rasta nije ništa manje važ no od ostaloga što dolazi u obzir, to posve ovisi o djelovanjima najudaljenijih kozmičkih snaga. I vidimo da posredno, pomoću pijeska koji sadrži kremen — kako god to isprva izgledalo nevjerojatno — u tlo ulazi ono što bismo mogli nazvati životno eterskim tla i kemijsko djelatnim tla, da bi potom zračeći p o v r a t n o djelovalo. O onome što sadrži pjeskoviti dio tla ovisi kako će samo tlo unutra zaživjeti, kako tlo provodi vlastiti kemizam. I ono što korijenje biljaka doživljava u tlu nemalo ovisi o tome u kojoj mjeri se posredno pomoću stijena — a to stoga može biti i u o d r e đ e n i m dubinama — prima kozmički život i kozmički kemizam. Prilikom proučavanja rasta biljaka trebali bismo u svakoj prilici biti svjesni geoloških osnova nad kojima se uzdižu biljke i ni u kom slučaju ne bismo smjeli ispustiti iz vida da se biljke kod kojih je u prvom planu biće korijena ne smiju lišiti kremenog tla, makar ono bilo i u dubinama. Kremen je, moglo bi se reći, hvala Bogu, u kremenoj kiselini i drugim kremenim spojevima proširen
53
na Zemlji četrdeset sedam do četrdeset osam posto i gotovo posvuda može se računati na njegovo djelo vanje u količini koja je potrebna. Ali radi se i o tome da o n o što je na taj način pomoću kremena povezano s korijenjem, da to biljka sprovede i prema gore. To mora strujiti prema gore, mora postojati neprekidno uzajamno djelovanje onoga što kremen u zemlju unosi iz svemira i onoga što se odigrava gore — oprostite — u "trbuhu" i čime se dolje mora opskrbiti "glava". Ono što se dolje prima iz svemira, mora moći strujiti uvis. A da bi moglo strujiti uvis, za to je u tlu glina. Sva glina u tlu zapravo je poticajno sredstvo za djelovanje svemirskih entiteta o d o z d o prema gore. To će nam onda, kad prijeđemo na praktične stvari, poslužiti kao pokazatelj kako trebamo postupati s glinovitim, a kako s kremenim tlom, s o b z i r o m na to koju biljnu vrstu uzgajamo na g l i n o v i t o m ili kremenom tlu. Ali najprije se mora znati što se tu zapravo događa. Kako se inače opisuje glina, kako se inače treba obrađivati da bi bila plodonosna, sve je to također v r l o v a ž n o . Ali najprije se mora znati da je ona poticatelj kozmičkog strujanja uvis. No ne samo da mora postojati to strujanje koz mičkih snaga uvis nego također mora postojati — to drugo nazvao bih terestričkim, zemaljskim — mora postojati i ono što je u trbuhu na određen način p o d l o ž n o vanjskoj probavi, što se zimi i ljeti zbi va iznad tla, za rast biljaka to je upravo neka vrst probave — sve što se na taj način zbiva u nekoj vrsti probave ponovno mora biti upijeno u tlo, tako da doista postoji uzajamno djelovanje. One snage koje se stvaraju pomoću v o d e , zraka, koji se nala ze iznad zemlje, kao i fine homeopatski oblikovane 54
supstancije, to biva uvučeno u zemlju zahvaljujući manjoj ili većoj količini vapna u tlu. Količina vap na u tlu i raspršenost vapnenih supstancija u homeopatskim dozama neposredno iznad tla, sve to postoji kako bi se opet tlu p r i v e l o neposredno terestričko. Vidite, jednom će se te stvari, kad postanu pred m e t o m prave znanosti, a ne samo znanstvenog na klapanja, doimati sasvim drugačijima. O tome će se moći pružiti sasvim egzaktni podaci. Tada će se, na primjer, znati da postoji velika, silna razlika izme đu topline koja je iznad tla, dakle, topline koja se nalazi u sferi Sunca, Venere, Merkura i Mjeseca, i one topline koja vlada u samom tlu, koja je, dakle, pod utjecajem Jupitera, Saturna i Marsa. Te dvije topline, od kojih jednu možemo označiti kao cvjetnu i lisnu biljaka, toplinu vom, a
toplinu biljaka, a drugu korijensku toplinu te dvije topline posve se razlikuju, tako da iznad zemlje slobodno možemo nazvati mrt toplinu pod zemljom ž i v o m . Toplina ispod
zemlje u sebi svakako ima nešto, i to ponajviše zi mi, od onoga što je unutarnje životno načelo, nešto životno. Kad bismo mi ljudi morali doživjeti tu toplinu koja djeluje u zemlji, svi bismo postali strašno glupi jer, da bismo bili razboriti, svojim tijelima moramo prinijeti mrtvu toplinu. Ali u trenutku kad se pomo ću kremena u zemlju uvlači toplina, kad se drugim supstancijalnostima uvlači toplina u zemlju, gdje zapravo vanjska toplina prelazi u unutarnju, toplina prelazi u o d r e đ e n o stanje tihe životnosti. Danas se zna da postoji razlika između zraka koji je iznad zemlje i zraka koji je pod zemljom. Ali ne uzima se obzir da postoji razlika između topline iznad zemlje i topline pod zemljom. Zna se da zrak pod zemljom 55
sadrži više ugljične kiseline*, a zrak iznad zemlje više kisika. Ali opet se ne zna što je tome razlog. Razlog je to što se zrak opet prožima daškom život nosti kad biva usisan u zemlju i apsorbiran. Tako je s toplinom i zrakom. Oni primaju dašak životnosti kad dospiju u zemlju. Drugačije je s v o d o m i sa zemljanim, samim krutim. Oni u zemlji postaju još mrtvijima nego što su vani. Oni gube nešto od svog vanjskog života, ali upravo zbog toga postoje sposobni za izlaga nje najudaljenijim kozmičkim snagama. A mineralne supstancije moraju se emancipirati od onoga što se nalazi neposredno iznad zemlje ako žele biti izlo žene najudaljenijim kozmičkim snagama. One se u naše današnje doba najlakše mogu emancipirati od zemaljske blizine i u zemlji doći pod utjecaj najuda ljenijih kozmičkih snaga, moglo bi se reći, u vrijeme između 15. siječnja i 15. veljače, dakle, u zimskom razdoblju. Upravo su to stvari koje će jednom biti priznate kao egzaktni podaci. I to je vrijeme u kojem se u zemlji razvija najveća moć kristalizacije, najveća oblikotvorna moć za mineralne supstancije. To je usred zime. Tada je nutrini Zemlje svojstveno da je u svojim mineralnim masama najmanje ovisna o sebi i da može doći pod utjecaj kristalizacijskih snaga koje se nalaze u svemirskim daljinama. Predočite si sljedeće: Na izmaku siječnja mine ralne supstancije u zemlji najviše žude za kristalizaci jom, i što se dublje prodire, ta je žudnja za kristalnom čistoćom u domaćinstvu prirode veća. Za rast biljaka uglavnom je svejedno što se događa s mineralima. Tada su biljke u zemlji uglavnom predane samima * T j . ugljičnog dioksida ( o p . p r e v . ) .
56
sebi, najmanje su izložene mineralnim supstancijama; nasuprot tome, u vrijeme prije i poslije toga, kad se minerali takoreći pripremaju — p o g o t o v o prije — da se oblikuju, kristaliziraju, tada su posebno značajni za rast biljaka. Tada zrače snage koje su osobito značajne za rast biljaka. Tako da m o ž e m o reći: otprilike u razdoblju između studenog i prosinca pod površinom zemlje postoji osobita djelatnost za rast biljaka. Tu se nameće pitanje: Kako to možemo uistinu iskoristiti za rast biljaka? Jer vidjet će se kako je posebno v a ž n o da se takve stvari iskoriste kako bi se upravljalo rastom biljaka. Ovdje bih odmah napomenuo: ako se radi o tlu koje samo ne može lako prenositi gore ono što u zimsko razdoblje treba djelovati prema gore, onda je d o b r o tom tlu dodati odgovarajuću dozu gline — nju ću kasnije navesti. T i m e se omogućuje da tlo kristalizacijsku snagu, koja se već može vidjeti ako se jednostavno baci pogled na kristaliziran sni jeg — ali ta je kristalizacijska snaga to intenzivnija, jača, što se dublje p r o d i r e u unutrašnjost zemlje — da ono što još nije okončano — to će biti tek u siječnju, veljači — da ono što je ispočetka u zemlji, sada iznese na zemlju, tako da bude korisno za rast biljaka. Vidite, tako upravo iz naizgled najzabačenijih spoznaja proizlaze najpozitivniji znaci koji čovjeku i z v a n r e d n o pomažu, dok inače sve ostaje pri pu kom iskušavanju. Svakako nam mora biti jasno da je poljoprivredno područje, zajedno s onime što le ži ispod tla, individualnost koja svakako živi i u vremenskom tijeku te da zemlja posebno jako živi u zimsko razdoblje, dok u ljetno razdoblje na stanovit način zamire. 57
Važno je da se upravo za obradu tla uvidi ono najvažnije. Vidite, to najvažnije — to sam medu antropozofima često spominjao — sastoji se u tome da se zna pod kojim uvjetima svemir sa svojim snagama djeluje na Zemlju. Da bismo to shvatili, p o đ i m o od oblikovanja sjemena. Sjeme, iz kojeg se razvija embrij, obično se promatra kao izuzetno složena molekularna tvorevina. I smatra se jako važnim da se to obli kovanje sjemena shvati u njegovoj složenoj molekular noj strukturi. G o v o r i se: Molekule imaju određenu strukturu, jednostavne molekule jednostavnu; onda postaju sve složenije sve dok se ne dospije do iznimno složene strukture molekule bjelančevine. I tako čovjek zadivljeno i začuđeno stoji pred onime što se smatra složenom strukturom bjelančevine u sjemenu jer misli sljedeće: Zamislimo, ako je o v o molekula bjelančevine, onda mora da je ona strašno složena. Jer iz te složeno sti izrasta sljedeći organizam. A taj sljedeći organizam strašno je zamršen, tako je bio određen i u zametku, dakle, ta mikroskopska i hipermikroskopska supstan cija također mora biti strašno složene grade. To je ispočetka tako do određenog stupnja. Izgrađivanjem zemaljske bjelančevine, i molekularna struktura zado bila je najveću složenost. Ali iz te složenosti nikad ne bi proizišao nov organizam, nikada. Jer organizam nikad ne izrasta iz sjemena tako da se o n o što se iz biljke majke ili životinje majke o b l i k o v a l o kao sjeme, samo nastavlja u o n o m e što nastaje kao biljka potomak ili životinja potomak. To nikako nije istina. M n o g o je više istina da se o n o što je d o v e d e n o do najvišeg stupnja raspada, i da naposljetku, ono što je na području zemaljskog d o v e d e n o do krajnje složenosti, postaje mali kaos. 58
Raspada se, m o g l o bi se reći, u svjetski prah, i ako se to raspadne u svjetski prah jer je sjeme d o v e deno do krajnje složenosti te tako nastaje kaos, tada na sjeme počinje djelovati i u njemu se odražava sav okolni svemir te iz maloga kaosa gradi o n o što sa svih strana tim djelovanjem u njemu m o ž e biti i z g r a đ e n o ( c r t e ž ) . I u sjemenu tako imamo odraz svemira. Zemaljski organizacijski proces oblikovanja sjemena svaki put dovodi se do kaosa. U sjemenskom kaosu svaki se put iz cijeloga svemira oblikuje novi organizam. Stari organizam ima samo tendenciju da d o v e d e sjeme do onog svjetskog stanja — svojim afinitetom prema tom svjetskom stanju — kako bi iz ispravnih smjerova djelovale snage i kako bi iz maslačka opet nastao maslačak, a ne šimšir.
Ali u pojedinoj biljci uvijek se odražava neka svemirska konstelacija, ona se izgrađuje iz svemira. Želimo li kozmičke snage uopće potaknuti na djelo vanje unutar našeg zemaljskog, potrebno je da to zemaljsko što više natjeramo u kaos. Svugdje gdje svemir p o t i č e m o na djelovanje moramo zemaljsko što više natjerati u kaos. Kod rasta biljaka za to se u određenom smislu brine sama priroda. Ali, budući 59
da se svaki novi organizam izgrađuje iz kozmosa, svakako je značajno da u organizmu tako dugo čuva mo to kozmičko dok se ponovno ne počne oblikovati sjeme. Recimo da sjeme neke biljke posadimo u zemlju; u tom sjemenu sadržan je odraz i izraz čitavog svemi ra iz bilo kojeg svjetskog pravca. U njemu djeluje konstelacija, time o n o zadobiva određen oblik. I u trenutku kad se posadi u zemlju, na njega počinje vrlo snažno djelovati vanjski svijet i ono je u svakom trenutku prožeto žudnjom da se odrekne kozmičkoga, da se razbuja, razraste u svim mogućim smjerovima, jer ono što djeluje iznad zemlje zapravo ne želi zadr žati taj oblik. Neophodno je da se nasuprot tjeranja sjemena u kaos — sjeme moramo tjerati u kaos ako se iz njega već razvila prva naznaka biljke i ostale klice — da se nasuprot kozmičkome, koje kao oblik biljke živi u sjemenu, u biljku unese zemaljsko. Biljku u njenom rastu trebamo približiti zemlji. No to se jedino može postići tako da život koji v e ć postoji na zemlji, koji dakle još nije dospio u potpuni kaos, koji nije d o p r o do oblikovanja sjemena, nego je u organizaciji biljke prekinut prije nego što se poče lo oblikovati sjeme, da život koji postoji na zem lji unesemo u biljku. I u krajevima kojima je sreća osobito naklonjena, ljudima tu osobito koristi obi lan humus. Jer čovjek ustvari teško može umjetno nadomjestiti plodnost koju zemlja postiže prirodnim stvaranjem humusa. Ali na čemu počiva stvaranje humusa? Ono po čiva na tome što prirodni proces prima ono što dolazi iz biljnog života. Ono što još nije dospjelo do kaosa, to na neki način odvraća kozmičko. Ako se to iskoristi u rastu biljaka, onda zapravo u biljci zadržavamo 60
zemaljsko, a kozmičko djeluje samo u struji koja onda ponovno teče do oblikovanja sjemena. Nasuprot tome, zemaljsko djeluje u razvoju cvjetova i lišća i tako dalje. U sve to kozmičko samo zrači svoja djelovanja. To se može doista d o b r o pratiti. Zamislite biljku koja raste iz korijena. Na kraju stabljike stvara se sjemeno zrnce. Šire se listovi, cvjetovi. Vidite: U listu i cvijetu zemaljsko je o n o što je oblik, što je i ispunjenost zemaljskom tvari, tako da je razlog zbog kojeg list ili zrno odeblja, preuzima unutarnje supstancijalnosti, u onom zemalj skom što ga dodajemo biljci, što još nije dospjelo do kaosa. Nasuprot tome — sjeme, koje svu svoju snagu razvija kroza stabljiku, u okomitom smjeru, ne u okružju, zračeći prožima list i cvijet biljke sna gom svemira. To je neposredno v i d l j i v o .
Jer, pogledajte zelene listove biljke (crtež). Zeleni listovi biljke u svom obliku, u svojoj krupnoći, u svojoj zelenoj boji nose zemaljsko. Ali oni ne bi bili zeleni da u njima ne živi i kozmička snaga Sunca. Dođete li do obojenog cvijeta, onda u njemu ne živi samo kozmička snaga Sunca nego i ona p r i p o m o ć koju kozmičke snage Sunca dobivaju od dalekih pla neta: Marsa, Jupitera, Saturna. Samo ako se tako 61
promotri rast biljaka, kad se pogleda ruža, u njezinoj će se crvenoj boji vidjeti snaga Marsa. Pogleda li se žuti suncokret: on se ne zove baš s pravom sunco kret (Sonnenblume = sunčev cvijet, op. p r e v . ) , tako je nazvan samo zbog svojeg oblika, zbog svojeg žutila zapravo bi se trebao zvati Jupiterov cvijet (Jupi terblume) jer snaga Jupitera, koja podupire Sunčevu snagu, p r o i z v o d i u cvijetu bijelu i žutu boju. Naid e m o li na vodopiju, cikoriju, koja je plave boje, u toj plavoj boji trebali bismo naslutiti Saturnovu djelatnost, koja podupire Sunčevo djelovanje. Dakle, u crvenom cvijetu m o ž e m o vidjeti Mars, u bijelom, žutom cvijetu možemo vidjeti Jupiter, u plavom cvi jetu v i d i m o Saturn, a u zelenom listu pravo Sunce.
No o n o što se pojavljuje u obojenosti cvijeta, to kao snaga osobito snažno djeluje u korijenu. Jer tu u tlo p o n o v n o iz dalekih planeta djeluje ono što oživljuje i snaži. Uistinu si moramo reći: Iščupamo li biljku iz zemlje, dolje imamo korijen, tako je u korijenu ono kozmičko, u cvijetu je većinom zemalj sko, samo u najistančanijim nijansama boja bilo bi kozmičko. Ako bi pak u korijenu živjelo zemaljsko, ako bi u korijenu snažno živjelo zemaljsko, onda bi ono 62
izbilo kao oblik. Jer biljka poprima oblik od onoga što može nastati na zemaljskom području. Oblik širi zemaljsko. No kad se korijen razdijeli, razgrana kao korijen, oblikuje, u tome djeluje zemaljsko prema dolje, kao što u boji kozmičko djeluje prema gore. Tako da upravo imamo kozmičko korijenje u korijenju koje je jedinstveno oblikovano. Nasuprot tome, u razgranatom korijenju imamo djelovanje zemaljskog u tlu, kao što u obojenosti imamo uzlazno djelovanje kozmičkog u cvjetove, a sunčano se nalazi u sredini. Sunčano djeluje prvenstveno u zelenom listu i u uzajamnom odnosu između cvijeta i korijena sa svim onim što se nalazi između. Dakle, sunčano je ustvari o n o što je kao dijafragma p r i d o d a n o samom tlu, dok je kozmičko p r i d o d a n o unutrašnjosti Zemlje i uzlazno djeluje u gornjem dijelu biljke. No zemaljsko iznad tla također djeluje nadolje, a u biljku ga uvlači vapno. Pogledajte stoga biljku kod koje vapno snažno uvlači zemaljsko do u korijenje: to su biljke kod koje se korijenje grana na sve strane kao, primjerice, kod jestivog bilja — ne kod repe — primjerice, kod grahorke (esparzete); tako da možemo reći kako se mora pogledati oblik biljke ako je se želi shvatiti, mora se pogledati oblik i boja cvijeta biljke, koliko u njoj djeluju kozmičke, a koliko zemaljske snage. A sada pretpostavite da nam nekako p o đ e za rukom da u biljci zadržimo kozmičko, čvrsto zadr žimo; o n o se onda neće osobito očitovati, izbiti u cvijet, već će se iživjeti u stabljici. U čemu, prema iznesenim podacima, u biljci živi kozmičko? Ono živi u kremenom. Pogledajte preslicu: njeno je obiljež je da privlači upravo kozmičko, prožima se kremenim. U njoj je čak osamdeset posto kremene kiseline. Ta preslica sadrži takoreći silno prekomjernu količinu 63
kozmičkog, ali ono se ne objavljuje u cvijetu, već do izražaja dolazi u rastu donjeg dijela biljke. Uzmimo nešto drugo. Pretpostavimo da ono što u biljci teži prema gore, što kroz stabljiku želi prodrijeti uvis ž e l i m o zadržati u korijenu. Zar ne, u naše današnje vrijeme to nije toliko n e o p h o d n o jer smo različitim okol nostima već ustalili različite biljne vrste. Prije, u davnini, to je bilo drugačije i jednu biljku lako se moglo preobraziti u drugu. Tada je to još bilo itekako n e o p h o d n o . I danas je to neophodno jer se moraju potražiti uvjeti koji pogoduju određenoj biljci. Na što trebamo danas obratiti pozornost, kako trebamo promatrati biljku kod koje želimo da koz mička snaga ne šikne posve u cvjetno i p l o d o v i t o , nego da se zadrži dolje, da se stvaranje stabljike i lista u neku ruku zadrži u oblikovanju korijena, što trebamo onda učiniti? Takvu biljku moramo staviti u pjeskovito tlo. Jer u vapnenom tlu kozmičko se zadržava, upravo se hvata. Krumpir, kod kojeg mora mo postići da u njemu dolje zauzdamo stvaranje cvijeta, da ga zadržimo — jer krumpir je podanak, on sam zauzdava snagu koja stvara lišće i stabljiku, krumpir nije korijen, već zauzdana stabljika, krumpir se stoga mora staviti u pjeskovito tlo, inače nećemo uspjeti u njemu zadržati kozmičku snagu. Iz svega ovoga proizlazi da je za prosudbu cjelo kupnog rasta biljaka takoreći abeceda to da se uvijek m o ž e m o upitati: što je u biljci kozmičko, a što terestričko, zemaljsko? Kako da se u tlu s o b z i r o m na njegova svojstva razvije sklonost da ono, da tako kažem, zgušnjava kozmičko i tako ga više vezuje uz korijen i list. Kako da se kozmičko razrijedi da bi u svojoj razrijeđenosti bilo usisano do u cvijet i 64
njegovu boju ili do u plod i p r o ž e l o ga ugodnim okusom. Jer kad imate marelice ili šljive ugodna okusa, tada je taj ugodan okus, isto kao i boja cvjeto va, kozmičko koje se uzdiglo do u sam plod. U jabuci doista jedete Jupiter, u šljivi doista jedete Saturn. I kad bi se čovječanstvo sa svojim današnjim spozna jama našlo pred nuždom da iz nekih, malobrojnih biljaka iz pradavnine p r o i z v e d e raznovrsne sorte voća, ono ne bi dospjelo daleko da oblici naših sorta voća već nisu naslijeđeni i stvoreni u doba kad su ljudi iz instinktivne pramudrosti još ponešto znali o stvaranju sorti voća iz tadašnjih primitivnih sorti. Kad bi se ljudi s današnjom pameću našli u jednakoj situaciji i kad bi trebali p o n o v i t i isto, s o b z i r o m na proizvodnju voćnih sorti ne bi postigli mnogo da te sorte već nisu postojale i da ih se nije razmno žavalo. Jer sve se postiže iskušavanjem, u taj proces ne može se prodrijeti razumom. I to je osnovni uvjet koji se postavlja ukoliko i dalje na Zemlji uopće ž e l i m o privređivati. Izuzetno je točno ono što je rekao naš prijatelj Stegemann, da je izvjestan pad kakvoće proizvoda. Taj pad kakvoće, naime — svejedno hoćete li mi zamjeriti primjedbu ili nećete — isto kao i preobrazba ljudske duše povezan je s tijekom kaliyuge u cijelom svemiru posljednjih desetljeća i u desetljećima koja će uslijediti. Također se nalazimo pred preobrazbom nutrine prirode. Ono što je stiglo do nas iz starih vremena, ono što smo stalno prenosili, bilo prirodne sklonosti, p r i r o d o m naslijeđene spoznaje i slično, bilo lijekovi što smo ih preuzeli, gubi svoje značenje. P o n o v n o moramo steći nove spoznaje kako bismo mogli prodrijeti u p r i r o d n e međuovisnosti. Čovje čanstvu ne preostaje drugo nego da p o n o v n o uči
iz međuovisnosti u prirodi, međuovisnosti u svijetu ili da prirodu kao i ljudski život prepusti izumiranju, degeneraciji. Kao što je u stara vremena bilo neop hodno posjedovati spoznaje koje su doista pronicale u ustrojstvo prirode, tako i danas trebamo spoznaje koje doista proniču u ustrojstvo prirode. Čovjek danas ponešto zna o tome kako se zrak — o tome sam već govorio — ponaša u unutrašnjosti Zemlje, ali on g o t o v o ništa ne zna o tome kako se ponaša svjetlo u unutrašnjosti Zemlje. On ne zna da ono što je upravo kozmička stijena, kremen, upi ja svjetlo u Zemlju i tamo ga stavlja u djelovanje. Nausprot tome, ono što je blisko zemaljsko-životnom, humusna tvorba, ne upija svjetlo, ne aktivira ga u Zemlji i tako izaziva djelovanje bez svjetla. Ali to su stvari koje će se spoznati, u koje će se proniknuti. No bilje nije sve što postoji na Zemlji, određenom zemaljskom području isto tako pripada svijet. Iz razloga o kojima će još biti ljude se nećemo osvrtati. Ali životinje ostaviti po strani jer značajno je da
i životinjski govora, na ne m o ž e m o se najbolja,
ako tako mogu reći, kozmička kvalitativna analiza odvija u zajedničkom životu površine obrasle biljem i životinja koje žive na tom području. To je značajno — i bio bih sretan kad bi se to ispitalo jer bi ispitivanje to zacijelo p o t v r d i l o , u tome postoji veza: ako na gospodarstvu imamo odgovarajući broj krava, konja i drugih životinja, sve te životinje zajedno daju upravo onoliko gnoja koliko je gospodarstvu potrebno, koliko je potrebno kao dodatak onome što je postalo kaos. Naime, imamo li odgovarajući broj konja, krava, svinja, onda je i točan omjer u gnoju. To je povezano s činjenicom da životinje jedu odgovarajuću količinu raspoloživih biljaka, da jedu bilje koje je zemlja 66
dala. Zato tijekom organskih procesa u njima nastaje onoliko gnoja koliko je p o t r e b n o da bi se zemlji uzvratilo. Ako smo prisiljeni gnoj nabaviti izvana, valjalo bi ga koristiti, upotrijebiti kao lijek za oboljelo gospodarstvo — to se ne može dokraja provesti, ali u idealnom je smislu to ispravno. Ono je z d r a v o jedino ako svojim stočnim fondom samo sebi stvara gnoj. Zato je naravno neophodno da se razradi odgo varajuća znanost o tome koliko je na o d r e đ e n o m imanju p o t r e b n o životinja o d r e đ e n e vrste.
Ali do toga će se doći čim se p o n o v n o steknu spoznaje o unutarnjim snagama koje su tu na djelu. Jer uz ono što smo naveli o trbuhu iznad tla, o glavi iznad tla, ide i razumijevanje životinjskog organizma. Životinjski organizam živi u sveukupnoj uzajamnosti domaćinstva p r i r o d e . Tako da s o b z i r o m na oblik i boju njegova tijela, a također u odnosu na strukturu i konzistenciju njegove supstancije od naprijed prema natrag, dakle od njuške do srca, u njemu djeluju Saturn, Jupiter, Mars, u srcu djeluje Sunce, a iza srca, prema repu, u njemu djeluju Venera, Merkur, Mjesec ( c r t e ž ) . S obzirom na to, oni koji se za takvo nešto zanimaju ubuduće bi svoje spoznaje trebali graditi na promatranju oblika. 67
Jer izuzetno je bitno graditi spoznaje polazeći od oblika, polazeći od promatranja oblika. Pođite jednom u muzej i pogledajte kostur nekog sisavca, otiđite tamo s mišlju: Sunčevo zračenje p o g l a v i t o je djelatno pri oblikovanju glave, dok tako struji u njušku, izravno strujanje Sunčeva djelovanja; i s o b z i r o m na to — zbog razloga koje ćemo ovdje također raspraviti — kako se životinja izlaže suncu, s o b z i r o m na to oblikovana je glava i o n o što se neposredno nadovezuje na nju. Tako na prednjoj strani životinje imamo na djelu izravno zračenje Sunca i time oblikovanje glave. Imajte u vidu da Sunčevo svjetlo ulazi u Zemljino okružje i na drugačiji način, tako što se zrcali s Mjeseca. Tako da nije riječ samo o Sunčevu svjetlu, nego i o Sunčevu svjetlu koje se zrcali s Mjeseca. To Sunčevo svjetlo koje se zrcali s Mjeseca posve je nedjelotvorno kad obasjava glavu životinje. Tu se ne razvija nikakvo djelovanje. Te stvari osobito vrijede za embrionalni život. Ali svjetlo koje se zrcali s Mjeseca postiže najveći učinak kad pada na straž nji dio životinje. I pogledajte građu kostura na straž njem dijelu, njegov osobit odnos prema obliku gla v e . Razvijte u sebi osjećaj za oblik u p o g l e d u te suprotnosti, u pogledu načina kako se nadovezuju stegna, kako je oblikovan završetak probavnog trak ta nasuprot o n o m e što se kao sasvim suprotni pol oblikuje počev od glave. Tada kod prednjeg i straž njeg dijela životinje imate suprotnost između Sunca i Mjeseca. I krenete li dalje, vidjet ćete da Sunčevo djelovanje dopire do srca, zaustavlja se pred sr cem, da kod stvaranja glave i krvi djeluju Mars, Jupiter, Saturn, da zatim od srca nadalje Mjesečevo djelovanje podupiru djelovanja Merkura i Venere, 68
tako da, kad životinju tako okrenete i uspravite da joj se glava nalazi u zemlji, a stražnji joj je dio u zraku, imate nevidljiv položaj u kojem se nalazi poljo privredna
individualnost.
Time imate mogućnost da iz tog oblika životinje uspostavite odnos, na primjer, između gnoja što ga životinja stvara i onoga što je potrebno zemlji, čijim biljem se životinja hrani. Jer morate znati da prema gore bivaju vodena, na primjer, kozmička djelovanja koja dolaze do izražaja u biljci, koja dopiru iz unu trašnjosti Zemlje. Prema tome, ako biljka obiluje takvim kozmičkim djelovanjima i životinja je pojede, a ona pak sa svoje strane iz svoje organizacije na temelju takve hrane stvara gnoj, onda je taj gnoj osobito prikladan za to tlo na kojem biljka raste. Dakle, vidite, ako se stvari sagledaju s obzi rom na njihov oblik, onda će se doći do svega što je potrebno toj individualnosti zatvorenoj u sebe koja je poljoprivredno gospodarstvo. A tome se mora pridodati i stočni fond.
69
TREĆE PREDAVANJE Koberwitz,
Iskorak
u
Djelovanje
11. lipnju
1924.
djelatnost prirode: duha
u prirodi
Snage Zemlje i svemira o kojima sam vam govorio, u poljoprivredi djeluju kroza zemaljske tvari. I stoga će se sljedećih dana prijelaz k svim praktičnim pitanji ma moći ostvariti jedino ako se danas pobliže poza bavimo i pitanjem: Kako kroz zemaljske tvari djeluju snage o kojima smo govorili? Stoga ćemo na neki način morati napraviti iskorak u samu djelatnost prirode. Jedno od najznačajnijih pitanja koje se m o ž e postaviti kad je riječ o poljoprivrednoj proizvodnji, odnosi se na značenje i utjecaj dušika na cjelokupnu poljoprivrednu proizvodnju. Upravo je u tom pitanju 0 biti djelotvornosti dušika došlo do velike pomutnje. Takoreći posvuda gdje djeluje dušik vide se samo izdanci njegova djelovanja, ono najpovršnije u čemu se očituje. A ne gledaju se međuovisnosti u prirodi u kojima dušik djeluje, no to i nije moguće ako se ostane unutar jednog prirodnog područja; to je mogu će samo ako se zagleda u širinu prirodnog područja i ako se ima u vidu aktivnost dušika u svemiru. Čak se može i reći — a to će proizići iz mojih izlaganja — dušik po sebi možda i nema najveće značenje u životu biljaka; no spoznavanje njegova značenja ipak je prijeko potrebno za razumijevanje života biljaka. No dušik, time što djeluje u biću prirode, ima, da tako kažem, četvero braće čija se djelovanja tako đer moraju upoznati ako se žele shvatiti njegove
70
funkcije, njegovo značenje u domaćinstvu p r i r o d e . I to četvero braće s njime je p o v e z a n o na način koji je današnjoj izvanjskoj znanosti još tajanstven, oni su povezani u biljnim i životinjskim bjelančevi nama. Ta su braća: ugljik, kisik, vodik i sumpor. Ako se želi spoznati potpuno značenje bjelan čevine, onda, naime, kao njezine važne sastojke ne valja navoditi samo vodik, kisik, dušik i ugljik, nego se njima mora pridodati i sumpor, čija je djelatnost u bjelančevini silno bitna. Jer u bjelančevini je upravo sumpor posrednik između duhovnog koje se prostire cijelim svijetom, između oblikotvorne snage duhovnog i fizičkog. I može se dabome reći da onaj tko u materi jalnom svijetu želi slijediti tragove koje ostavlja duh, taj mora pratiti djelovanje sumpora. Iako ta djelat nost i nije tako očita kao djelatnost drugih tvari, ona zato sigurno ima najveće značenje jer na putu sumpora duh djeluje u fizički svijet prirode, upravo je sumpor nositelj duhovnoga. Njegovo je staro ime sulfur koje je srodno imenu fosfor; njegovo je staro ime sulfur jer su ljudi u stara vremena u svjetlu, u svjetlu što se širi, u solarnom svjetlu vidjeli i šire nje duhovnog. Zbog toga su tvari koje su u v e z i s djelovanjem svjetla u materiju, poput sumpora i fosfora, nositelji svjetla. No budući da je djelatnost sumpora u domaćin stvu p r i r o d e tako suptilna, p r o m o t r i m o li i doista naučimo razumijevati ostalu braću: ugljik, vodik, dušik, kisik, upravo tako najbolje ćemo shvatiti što su zapravo te tvari u čitavom biću svijeta. Jer ke mičar danas ne zna m n o g o o tim tvarima. On zna kako one izgledaju izvana kad se nadu u njegovu laboratoriju, ali on ustvari ništa ne zna o unutar njem značenju tih tvari u cjelini djelatnosti svijeta. 71
A znanje koje danas postoji o tim tvarima zapravo nije m n o g o veće od znanja o čovjeku kojega smo u prolazu vidjeli na ulici, kojega smo možda foto grafirali i sjećamo ga se zahvaljujući fotografskom aparatu. Jer način na koji se znanost odnosi prema tim tvarima čije se unutarnje biće mora poznava ti ne razlikuje se mnogo od okidanja fotografskim aparatom, te o n o što piše u našim knjigama i ono o čemu se g o v o r i na našim predavanjima zapravo ne sadrži mnogo više od toga. Pođimo stoga — do primjene na biljno doći ćemo kasnije — najprije od ugljika. Vidite, taj se ugljik u novije vrijeme spustio s v r l o visoke aristokratske pozicije — Bože, taj put kasnije su prošla mnoga druga svjetska bića — na jako, jako plebejsku poziciju. U ugljiku se v i d i o n o čime se piše, grafit. Jedna određena modifikacija ugljika još se cijeni kao aristo kratska, dijamant; ali njega se više ne može jako cijeniti jer se ne može kupiti. I zato je ono što se o ugljiku zna neznatno s obzirom na njegovo golemo značenje u svemiru. Taj je, n a z o v i m o ga "crni mo mak", ne tako davno, do prije nekoliko stoljeća zvan vrlo plemenitim imenom, imenom "kamena mudraca". Mnogo se naklapalo o tome što je zapravo kamen mudraca, ali iz tog naklapanja nije proizišlo bogzna što. Jer kad su stari alkemičari i slični ljudi govorili o kamenu mudraca, mislili su na ugljik u njegovim različitim pojavama. Oni su njegovo ime čuvali kao veliku tajnu jer bi inače, da ga nisu čuvali, svatko naravno posjedovao kamen mudraca. Ali to je doista bio ugljik. A zašto je to bio ugljik? Jedno staro shvaćanje govori nam također što bi danas trebalo znati o ugljiku. Vidite, zanemari li se usitnjeni oblik u kojem ga u prirodi, kao učinak određenih 72
procesa kroz koje je prošao, zatječemo kao ugljen, ako ugljik shvatimo u njegovoj živoj djelatnosti, kako prola zi kroz čovjeka, kroz životinjsko tijelo, kako na temelju vlastitih odnosa izgrađuje tijelo biljke, tada nam ono amorfno, bezoblično, kako se ugljik zamišlja, izgleda kao posljednji izdanak, kao leš onoga što ugljen, ug ljik u domaćinstvu prirode ustvari jest. Naime, ugljik je nosilac svih oblikovnih procesa u prirodi. Što se god oblikuje, bilo da je to razmjerno kratkovjeki oblik biljke, bilo da se pogleda oblik životinjskog organizma shvaćen u vječnoj mijeni, ugljik je pritom veliki modelar koji u sebi ne nosi samo svoju supstancijalnost nego, kad se nalazi u punoj djelatnosti, u unutarnjoj pokretljivosti, u se bi nosi oblikotvorne svjetske slike, velike svjetske imaginacije iz kojih mora proizići sve ono što se u prirodi oblikuje. U ugljiku vlada tajni kipar i taj kipar, dok u prirodi gradi najrazličitije oblike koji se trebaju izgraditi, pritom se služi sumporom. Zbog toga, ukoliko na pravilan način želimo promotriti ugljik u prirodi, moramo imati u vidu kako se duhov na djelatnost takoreći navlažuje sumporom, kako je djelatna kao kipar i pomoću ugljika gradi čvršći oblik biljke, a onda opet kako gradi već u nastajanju prolazni oblik čovjeka, koji je čovjek, a ne biljka, baš zato što oblik koji upravo nastaje uvijek može odmah uništiti izlučujući ugljik koji je u ugljičnoj kiselini vezan uz kisik. Upravo zato što ugljik čovječje tijelo previše kruto, prečvrsto oblikuje, čini ga poput palme — svojstveno mu je da nas tako skrućuje — disanje ga odmah razgrađuje, čupa ga iz čvrstoće, povezuje ga s kisikom, šalje ga van, a mi se oblikujemo u takvoj pokretljivosti kakva nam je kao ljudima potrebna. 73
Ali u biljci on je na neki način, i kod jednogodiš njih biljaka, u stanovitoj mjeri zadržan u čvrstom obliku. Jedna stara izreka što se odnosi na čovjeka govori: "krv je sasvim osobit sok", i mora se s pravom reći da u krvi pulsira ljudsko Ja, da se fizički očituje. Ali, točnije govoreći, u ugljiku koji tka, vlada, koji se oblikuje i opet rastvara svoj oblik, na njegovim se putovima, navlaženo sumporom, u krvi kreće ono d u h o v n o u čovjeku koje nazivamo Ja, te kao što u ugljiku živi ljudsko Ja kao stvarni čovjekov duh, tako na određen način, posredovanjem sumpora, u ugljiku koji se oblikuje i stalno rastvara živi svjetsko Ja u svjetskom duhu. U ranijim epohama razvoja naše Zemlje ugljik je o p ć e n i t o izlučivan. Tek kasnije pojavilo se, na primjer, i vapneno, što čovjek koristi da bi kao pod logu stvorio nešto čvršće, kako bi sebi stvorio čvr šću okosnicu (Gerüst). Da bi ono što živi u ugljiku bilo pokretljivo, čovjek svojim vapnenim skeletom (Knochengerüst) stvara čvrstu podlogu, životinja također, barem viša životinja. Time čovjek svojom gipkom ugljičnom tvorbom nadilazi puku mineral nu, čvrstu vapnenu tvorbu koja je u zemlji, a koju ugrađuje i u sebe kako bi u sebi imao čvrstu zem lju. U vapnu u koštanoj tvorbi on u sebi ima čvrstu zemlju. Iz toga vidite da sve živo počiva na više ili manje čvrstom ili više ili manje fluktuirajućem ugljikovu kosturu, čijim se putovima svijetom kreće duhovno. Dopustite mi da to samo shematski nacrtam, tako da stvar uistinu imamo pred očima. Ovako bih nacrtao kostur koji duh bilo gdje gradi pomoću sumpora ( c r t e ž ) . Dakle, to je ili stalno promjenjivi ugljik koji se u v r l o finoj dozi kreće u sumporu ili manje-više 74
skrutnuti, stvrdnuti ugljikov kostur (Kohlenstoff gerüst) pomiješan s drugim supstancijama, sastojcima — kakav je i u biljkama.
Vidite: promatramo li čovjeka ili pak neko drugo živo biće — to je prilikom naših druženja često istak nuto — to živo biće mora biti prožeto eterskim, koje je pravi nosilac života. Prema tome, o v o što pred stavlja ugljičast kostur nekog živog bića mora biti prožeto eterskim, pa se stoga etersko na toj kosturnoj potpori uglavnom mirno drži ili je manje-više pokret ljivo. Ali etersko se mora prostirati cijelom površinom kostura. Dakle, možemo reći: etersko mora biti svugdje gdje je taj kostur. No kad bi to etersko postojalo samo za sebe, bilo bi nešto što unutar našeg fizičkog zemaljskog svijeta kao etersko ne bi m o g l o opstojati. Ono bi takoreći kao nekakvo Ništa kroza sve propadalo, ne bi m o g l o zahvatiti ono što u fizičko-zemaljskom svijetu treba zahvatiti kad ne bi imalo fizičkog nosi oca. Za sve što postoji na Zemlji vrijedi da duhovno 75
uvijek mora imati fizičke nosioce. Materijalisti onda uzimaju u obzir samo fizičke nosioce i zaboravljaju d u h o v n o . Oni su uvijek u pravu jer najbliži nam je upravo fizički nosilac. Ali oni ispuštaju iz vida da duhovno posvuda mora imati fizičkog nosioca. A taj fizički nosilac duhovnog koje djeluje u eterskom — mogli bismo reći da u eterskom djeluje niže duhovno — taj fizički nosilac koji je prožet eterskim, dakle, tako prožet da se eter na neki način navlažuje sumporom i u fizičko uvodi o n o što u to kosturno biće treba uvesti ne kao oblikovanje, ne kao gradnju kostura, nego kao vječnu pokretljivost, životnost; to fizičko koje iz etera pomoću sumpora unosi život na djelovanja, to je kisik. Tako da ovo što sam skicirao zelenom bojom možete i zamisliti ako ga promatrate kao fizički aspekt, da to predstavlja kisik i na putu kisika biće eterskog koje vrije, vibrira, tka. Na tom putu kisika etersko se giba uz pomoć sumpora. Tek tada proces disanja postaje svrhovit. Procesom disanja uzimamo kisik. Današnji materia list g o v o r i samo o o n o m kisiku koji ima u retorti kad izvodi elektrolizu vode. Ali u tom kisiku posvuda živi najniže nadosjetilno, etersko, ako nije u njemu ubijeno, kao što mora biti ubijeno u zraku koji nas okružuje. U zraku što ga udišemo u kisiku je ubijeno ž i v o t n o kako se ne bismo onesvijestili udišući živi kisik. Kad bi u nas dospjela viša životnost, mi bismo se onesvijestili. Već i obična izraslina koja izbija na mjestu gdje ne bi smjela baca nas u nesvijest i još m n o g o više od toga. I kad bismo bili okruženi živim zrakom u kojem je živi kisik, tumarali bismo kao omamljeni. Kisik oko nas mora biti ubijen. Ali on je od rođenja nosilac života, eterskog. On i ovdje odmah postaje nosiocem života kad iziđe iz sfere 76
zadaća koje su mu dodijeljene zato da bi okruživao ljude i njihova osjetila. Dospije li disanjem u nas tamo gdje smije biti živ, tada p o n o v n o zaživljuje. Kisik koji kola u nama nije isti kao onaj koji nas izvana okružuje. U nama je on živi kisik, a životnim također postaje odmah čim iz zraka koji se udiše p r o d r e u zemlju, premda je njegov život tamo na nižem stupnju nego što je u nama ljudima ili životi njama. Ali tamo on postaje živim kisikom. Kisik u zemlji nije isti kao onaj koji je iznad zemlje. O tim stvarima teško se sporazumjeti s fizi čarima, kemičarima. Jer prema metodama koje oni koriste, kisik uvijek već mora biti izvučen iz ze maljskog, tako da pred sobom imaju samo mrtvi kisik. To i ne može biti drugačije. No tome je pre puštena svaka znanost koja polazi samo od fizičkog. Ona može razumjeti samo leš. Kisik je u stvarnosti nosilac životnog etera, a taj životni eter pomoću sumpora zadobiva moć nad kisikom, njime posredno ovladava. Sada pak imam — na stanovit način još jedno kraj drugog — na jednoj strani ugljikov kostur u kojem svoje djelovanje iskazuje najveće na Zemlji dostupno duhovno, čovječje Ja, ili svjetski duh koji djeluje u biljkama i, pogledamo li proces u čovjeku, disanje, živi kisik koji se pojavljuje u čovjeku kao nosilac etera; i onda imamo kostur od ugljika koji ga podržava i u čovjeku je pokretan. Oni moraju jedan k drugome. Kisik mora krenuti putovima koji su označeni kosturom i mora poteći onamo gdje je ugljik, duh ugljika naznačio neku liniju ili slično, i posvuda u prirodi eterično-kisično mora pronaći put do duhovno-ugljičnog. Kako mu to uspijeva. Tko posreduje u tome? 77
U tome posreduje dušik. Dušik vodi život u oblik koji je utjelovljen u ugljiku. Svugdje gdje se pojavljuje, dušik ima zadaću da život p o v e ž e s duhovnim koje je isprva oblikovano u ugljiku. Dušik je svugdje u životinjskom i biljnom svijetu, također u unutrašnjosti Zemlje, most između kisika i ugljika. A duhovnost koja uz pomoć sumpora posluje u dušiku, ista je ona duhovnost koju označavamo kao astralnu. To je astralna duhovnost u čovječjem astralnom tijelu, to je astralna duhovnost u zemaljskom okružju, gdje u životu biljaka, životinja i tako dalje također djeluje astralno. I tako je, g o v o r e ć i duhovno, između kisika i ugljika postavljeno astralno, ali to astralno izražava se u fizičkom time što koristi dušik da bi u fizičkom m o g l o djelovati. Posvuda gdje ima dušika širi se astralno. Jer etersko-životno svuda bi strujalo poput oblaka, uopće ne bi zamjećivalo ugljikov kostur kad on ne bi tako silno privlačio dušik. Posvuda u ugljiku gdje su označene linije i putovi dušik vuče kisik, astralno u dušiku vuče etersko. Dušik je veliki tegljač ž i v o t n o g prema d u h o v n o m . Zbog toga je dušik u čovjeku o n o najhitnije za duševno u čovjeku koje je posrednik između pukog života i duha. Dušik je zapravo nešto jako čudesno. Pratimo li njegov put u čovječjem organizmu, onda je i on cijeli čovjek. Takav dušični čovjek postoji. Kad bismo ga mogli odljuštiti, on bi bio najljepša sablast na svijetu. Jer on potpuno odražava ono što je u čvrstom čovječjem kosturu. S druge pak strane on odmah p o n o v n o otječe u život. Pogledajte proces disanja. U procesu disanja čovjek u sebe uzima kisik, to jest eterski život. Onda dolazi unutarnji dušik koji vuče kisik posvuda gdje je ugljik, to jest ono oblikovano, 78
ono tkajuće, putujuće oblikovano; on tamo doprema kisik kako bi ovaj uzeo ugljik i poslao ga van. Ali upravo dušik posreduje u tome da iz kisika nastaje ugljična kiselina, da se izdiše ugljična kiselina. Dušik nas svuda okružuje. Oko nas je samo mali dio kisika, to jest nosioca života, i veliki dio astralnog nosioca duha, dušika. Danju nam je strašno važan kisik, noću također, kisik koji nas okružuje. Danju i noću možda manje cijenimo dušik zato što misli mo — mislim na dušik u zraku koji udišemo — da nam je manje potreban. Ali dušik prema nama ima duhovan odnos. Možete napraviti sljedeći pokus. Mogli biste napraviti pokus s čovjekom koji se nalazi u određenoj prostoriji ispunjenoj zrakom, pa iz te prostorije izvući djelić dušika, tako da zrak oko čovjeka postane siromašniji njime nešto više nego što je obično. Kad bi se pokus mogao izvesti o p r e z n o , uvjerili biste se da bi se dušik opet na domjestio, iako ne izvana, nego bi se pokazalo da se nadomješta iz čovjekove nutrine. Čovjek mora predati svoj dušik kako bi p o n o v n o uspostavio ono kvantitativno stanje na koje se navikao. Mi kao ljudi moramo uspostavljati pravilan omjer između svojega cijelog unutarnjeg bića i dušika koji nas okružuje; uopće nije moguće da vani bude manje dušika. On bi doduše i dalje valjao, mi ne moramo udisati dušik, i dalje bi ga bilo dovoljno, ali za duhovni odnos koji je tu prisutan dostatna je samo ona količina dušika koja je u zraku uobičajena. Prema tome, vidite da dušik ima v r l o v a ž n o mjesto u duhovnom, a sada ćete, rekao bih, moći stvoriti predodžbu o tome da je dušik neophodan i za život biljaka. Dok tako stoji na tlu, biljka ima svoje fizičko i etersko tijelo, ona nema u sebi astralno 79
tijelo kao životinja, ali izvana je posvuda mora okru živati astralno. Biljka ne bi cvjetala kad je izvana ne bi d o d i r i v a l o astralno. Ona j e d i n o ne uzima u sebe astralno kao životinja i čovjek, ali ono je mora izvana dodirivati. Astralno je posvuda, i dušik, nosilac astralnog, posvuda je, on traje u zraku kao leš, ali onda kad dospije u zemlju ponovno oživljuje. Isto kao što oživ ljuje kisik, oživljava i dušik. Ne samo da dušik u žemlji oživljuje, on je nešto — na što se posebna pozornost mora obratiti u poljoprivredi — koliko god to paradoksalno izgledalo današnjem umu, što ne samo da postaje živim nego i osjetljivim. On uistinu postaje nosilac tajanstvene osjetljivosti koja se izlijeva na sav zemaljski ž i v o t . Upravo on osjeća ako na nekom području ima dovoljna količina v o d e . On to osjeća kao simpatično, a kad je premalo v o d e , to osjeća kao antipatično. On osjeća kao simpatično kad su na nekom tlu prave biljke i tako dalje. I tako dušik na sve izlijeva neku vrst osjetljivog života. M o ž e se reći: 0 svemu što sam ispričao jučer i prošlih sati, da planeti Saturn, Sunce, Mjesec i tako dalje imaju utjecaj na oblikovanje biljaka i njihov život; o svemu tome ništa se ne zna. Da, vidite, što se tiče svakodnevnog života, ljudi to ne znaju. Ali dušik, koji je posvuda, on to zna, on to d o b r o zna. Dušik je svjestan onoga što dolazi od zvijezda i na stavlja djelovati u životu biljaka i životu Zemlje. On je osjetljivi posrednik, kao što je dušik u čovječjem živčano-osjetilnom sustavu ono što posreduje osjećaj; on je uistinu nosilac osjećaja. I tako možete proniknuti u fini život p r i r o d e ako posvuda obratite pozornost na dušik koji kruži okolo poput fluktuirajućih osjećaja. Iz toga će proizići 80
da je za život biljaka izuzetno važno kako se postupa upravo s dušikom. To će naravno biti predmet daljnjih razmatranja. No sada valja napomenuti još nešto drugo. Dakle, vidite da u živom zajedničkom djelovanju onoga što iz duha poprima oblik u ugljičnom s oni me što iz astralnog u dušičnom taj kostur prožima životom i čini ga osjetljivim, da je tu djelatan život u kisičnom. Međutim, sve to u zemaljskom djeluje zajedno zato što se prožima s nečim drugim, s nečim što fizički svijet povezuje sa svemirskim prostranstvima. Jer za naše zemaljsko ne bi bilo d o b r o da Zemlja kao čvrsto tijelo luta svemirom odvojena od ostalog svijeta. Kad bi Zemlja to učinila, tada bi bila u stanju, u kojem bi bio čovjek koji živi na poljoprivrednom dobru, ali želi ostati samostalan, želi izvan sebe osta viti o n o što raste na njivi. Budući da je razuman, on to ne čini. Danas na njivama nešto nalazimo. To onda ubrzo nalazimo u želucu poštovane gospode. Tada se to opet na neki način vraća na njivu. Nikako ne m o ž e m o reći da se kao ljudi m o ž e m o izdvojiti, naprotiv, mi smo povezani s našom okolinom, kona čno, mi joj pripadamo. Isto kao što meni pripada moj mali prst, tako naravno i cijelom čovjeku pri padaju stvari koje ga okružuju. Tu mora postojati neprekidna izmjena tvari. Tako mora biti i između Zemlje sa svim njezinim bićima i cijelim svemirom. Sve što na Zemlji živi u fizičkom obliku mora se vratiti u svemir, na o d r e đ e n se način pročistiti i oplemeniti u svemiru. I tako imamo sljedeće (crtež na str. 75): Najprije imamo ono što sam prije nacrtao plavom bojom: ugljikov kostur; a ovo zeleno što vidite to je etersko 81
biće kisika; i onda posvuda imamo ono što se, polazeći od kisika, pomoću dušika prenosi prema različitim linijama i uobličava kao astralno, što čini prijelaz između ugljičnog i kisičnog. Svugdje bih mogao po kazati kako u plave linije dušik unosi o v o što je shematski naznačeno zelenim linijama. Ali sve ono što je u živim bićima sasvim struktu ralno oblikovano u finom crtežu, to opet mora nestati. Ne nestaje duh, nego ono što je duh ugradio u ugljik, za što sebi privlači život iz kisika. Sve to ponov no mora nestati. Ne samo nestati na Zemlji, o n o mora nestati u svemir. To čini tvar koja je srodna fizičkomu koliko je god to moguće i opet, srodna d u h o v n o m koliko je god to moguće, to čini vodik, u kojem zapravo, ako ispravno g o v o r i m o — on je ipak ono najfinije od svega fizičkog — potpuno ras pršeno fizičko nošeno sumporom kulja u nerazaznatljivost
svemira.
M o g l o bi se reći: duh je u takvim tvorevinama postao fizičkim, on u tijelu živi astralno, u svom odrazu kao duh, kao Ja. On tu na fizički način živi kao duh preobražen u fizičko. To mu nakon stano v i t o g vremena nije po volji. On se želi rasplinuti. Njemu je sada, dok se opet navlažuje sumporom, opet potrebna tvar u kojoj napušta svaku određenost, svaku strukturu i zapućuje se u sveopću neodređe nost, kaotičnost svemira, gdje više ne postoji nikak va organizacija. A ono tvarno, koje je tako blizu d u h o v n o m na jednoj strani i tako blizu tvarnom na drugoj strani, to je vodik. On sve ono što je na neki način oblikovano, oživljeno astralno opet iznosi u svemirska prostranstva, tako da ono bude takvim da ga se iz svemira p o n o v n o može preuzeti onako kako smo to opisali. Vodik zapravo sve rasplinjuje. 82
I tako vidite, imamo tih pet tvari koje ustvari najprije predstavljaju ono što djeluje i tka u životnom i naizgled mrtvom, koje je samo privremeno mrtvo: sumpor, ugljik, vodik, kisik, dušik — sve te tvari nalaze se u prisnom odnosu s osobito sazdanim du hovnim, dakle, nisu ono o čemu govori naša kemija, nego nešto sasvim drugo. Naša kemija g o v o r i samo o leševima tvari. Ona ne govori o stvarnim tvarima. Njih se treba upoznati kao osjetljive, žive. Jedino je baš u vodiku, budući da je naizgled najrjeđi i ima najmanju atomsku težinu, ono što je najmanje duh. Vidite — moram to dodati kako biste uočili da se takve stvari ne mogu sagledati u magli duha — što se ustvari čini kad se meditira? Istočnjak je to činio na svoj način. Mi na srednjoeuropskom Zapadu činimo to na svoj način. Mi i z v o d i m o meditaciju koja se tek posredno oslanja na proces disanja, mi trajemo i ž i v i m o u koncentraciji i meditaciji. Ali sve ono što činimo kad se predamo duševnim vježba ma, ima, premda sasvim nježnu, suptilnu, tjelesnu protutežu. Meditiranjem se uvijek, makar i sasvim suptilno, mijenja pravilan tijek disanja, ono što je tako tijesno povezano s ljudskim životom. Dok medi tiramo, mi zadržavamo ugljičnu kiselinu uvijek nešto duže nego za vrijeme običnog, budnog procesa svijesti. U nama uvijek ostane nešto više ugljične kiseline. Stoga ugljičnu kiselinu ne izbacujemo stalno svom silinom kao što to činimo u običnom "bikovskom" životu. Nešto od nje zadržavamo. Mi ne izbacujemo ugljičnu kiselinu svom silinom van gdje nas posvuda okružuje dušik. Nešto od toga zadržavamo. Vidite, udarite li glavom u nešto kao, na primjer, stol, bit ćete svjesni samo svojeg bola, ali ako nježno protrljate stol, bit ćete svjesni njegove površine i 83
tako dalje. Isto je tako kad meditirate. Postupno urastate u doživljavanje dušika svuda oko vas. Takav je proces meditiranja. Sve postaje spoznaja, i ono što živi u dušiku. Jer on je v r l o pametan "momak", on poučava o onome što čine Merkur, Venera i tako dalje jer on to zna i doista osjeća. Sve te stvari poči vaju na sasvim stvarnim procesima. I tu je o n o — na ponešto od toga još ću se pobliže osvrnuti — gdje duhovno u unutarnjem djelovanju doista počinje uspostavljati određen odnos prema p o l j o p r i v r e d i . Tu je ono što je uvijek osobito pobuđivalo zanimanje našega dragog prijatelja Stegemanna, to zajedničko djelovanje duševno-duhovnog i onoga što nas okru žuje. Jer, vidite, ne bi bilo loše kad bi onaj koji se se bavi p o l j o p r i v r e d o m , meditirao. On bi time po stao osjetljiv za očitovanja dušika. On bi postao sve osjetljiviji za očitovanja dušika. I pošto bi postao osjetljiv za očitovanja dušika, čovjek bi se počeo baviti poljoprivredom s potpuno drugačijim stilom i na drugačiji način nego kad ne bi meditirao. Tada bi odjednom štošta znao. To bi mu sinulo. Tada bi štošta znao o tajnama koje vladaju na dobrima i imanjima. I vidite, ne mogu ponavljati ono što sam ovdje rekao prije sat vremena, ali ipak to mogu na određen način ponovno karakterizirati. Uzmimo, na primjer, seljaka kojeg učenjak ne smatra učenim; on prolazi svojom njivom. Da, učeni čovjek kaže da je seljak glup, ali to ustvari nije istina, jednostavno zbog toga što je seljak — oprostite, ali to je tako — ustva ri meditator. Ono što izmeditira u svojim zimskim noćima, to je vrlo, v r l o m n o g o . I on svakako usvaja neku vrst duhovne spoznaje. On to jedino ne može izraziti riječima. I to je tako, o n o je odjednom tu. 84
Čovjek prolazi poljima i ono je najednom tu. Nešto se zna i to kasnije iskuša. Barem sam to stalno doživ ljavao u svojoj mladosti kad sam živio sa seljacima, to je uistinu tako. I zapravo treba poći od takvih stvari. Puki intelektualizam ništa ne koristi. On nas ne d o v o d i do takvih dubina. Od takvih stvari treba poći. Napo sljetku, život i tkanje u prirodi tako su fini da se ne mogu shvatiti grubim razumskim pojmovima. Te je pogreške u novije vrijeme učinila znanost. Ona takvim grubim razumskim pojmovima želi dokučiti stvari koje su istkane svakako m n o g o finije. Vidite, u bjelančevini su sjedinjene sve te tvari: sumpor, ugljik, kisik, dušik, vodik. Stoga ćemo sada još bolje shvatiti kako se oblikuje sjeme nego što smo to prije shvaćali. Vidite, ako se u listu, cvijetu, časci, korijenu nekako nadu ugljik, vodik, dušik, oni su na stanovit način svugdje povezani s dru gim tvarima. Oni su ovisni o tim drugim tvarima, nisu samostalni. Oni se osamostaljuju na dva na čina: tako što vodik sve iznosi u svemirske dalji ne i stvarima oduzima, odnosi svaku osobitost, sve raspršuje u sveopćem kaosu, ili tako što v o d i č n o (Wasserstoffliche) u malu sjemensku tvorevinu nagoni bjelančevinaste pratvari i tamo ih osamostaljuje, tako da one mogu primati utjecaj iz svemira. U maloj je sjemenskoj t v o r e v i n i kaos, a u cijelom okružju također je kaos. A kaos u sjemenu i kaos u najdaljem svemirskom okružju moraju djelovati jedan na drugi. Tada nastaje novi život. A sada pogledajmo kako u prirodi dolazi do djelovanja tih takozvanih tvari koje su zapravo nosioci duha. Vidite, i ono što, recimo, u čovjekovoj nutrini djeluje kao kisik ili pak kao dušik ponaša se dosta 85
pristojno: unutra žive posebnosti kisika i dušika. No obična znanost do toga ne dopire jer se to naoko krije u unutrašnjosti prirode. Ali izdanci ugljičastog (Kohlenstoffartige) i vodičastog (Wasserstoffartige) ne ponašaju se tako pristojno. Uzmimo najprije ugljičasto kad u svom djelovanju prijeđe iz biljnog carstva u životinjsko i ljudsko carstvo, ono mora privremeno postati pokretljivo. A da bi izgradilo čvrst oblik, ono mora prionuti uz dublje smješten kostur (Gerüst), a taj duboko smješten kostur nalazi se u našem vapnastom skeletu (Knochengerüst), no on se nalazi i u kremenu što ga stalno nosimo u sebi, tako da ugljik u čovjeku, a i životinji do određenog stupnja prikriva svoju oblikovnu snagu. On se vije uz oblikovnu snagu vapna i kremena. Vapno mu daje zemaljsku, a kremen kozmičku oblikovnu snagu. I tako u samom čovjeku, ali i životinji, on nije uvijek sam mjerodavan, nego se oslanja na ono što oblikuju vapno i kremen. Ali vapno i kremen nalazimo i kao osnovu za rast biljaka. I zato moramo razviti spoznaju o tome što ugljik u čitavom čovjekovu probavnom, dišnom i cirkulacijskom procesu razvija s obzirom na koštanu i kremenu tvorbu, o tome što se unutra zbiva, što bismo na neki način vidjeli kad bismo se mogli uvući unutra i kad bi nam cirkulacijski proces u čovjeku mogao pokazati kako ugljikova djelatnost struji u vapneno i kremeno. Tako trebamo gledati kad pro matramo površinu zemlje koja je obrasla biljem i pod kojom su vapno i kremen. Ali u čovjekovu nutrinu ne može se zagledati. No mora se razviti spoznaja, mora se zadobiti uvid kako dušično preuzima kisično i prenosi ga u ugljično, ali u takvo ugljično koje se oslanja na vapneno i kremeno. Također m o ž e m o reći: Jer kroz ugljik samo prolazi. Također možemo 86
reći: U zemlju se mora unijeti ono što živi u okolini, što se oživljava kao kisično. To se mora uz p o m o ć dušika unijeti u dubinu zemlje da bi se tamo oslonilo na kremeno, oblikujući se u vapnenom. A taj proces može se d i v n o promatrati — ako čovjek ima osjećaja i osjetljivosti za to — kod lepirnjača, mahunarki, u svemu onome što se u poljoprivredi može nazvati skupljačima dušika, koji su doista primo rani privlačiti dušik kako bi ga prenijeli onome što je ispod njih. I pogledamo li te mahunarke, slobodno možemo reći: Dolje je u zemlji nešto što je potrebito, kao što je ljudskim plućima potrebit kisik, ali ovome je potrebit dušik; a to je vapneno. Dolje u zemlji, vapneno u zemlji doista je, rekli bismo, ovisno o nekoj vrsti udisanja dušika, isto kao što su ljudska pluća ovisna o udisanju kisika. I lepirnjače, te biljke ustvari predstavljaju nešto slično onome što se odvija na našim epitelnim stanicama. Ono što je udahnuto odlazi dolje. I to su u biti jedine biljke te vrste. Sve druge nisu bliske udisanju, nego izdisanju. I tako se za naše promatranje rastvara cjelokupni orga nizam biljnog svijeta; ako se osvrnemo na dušično, ako ga promatramo kao neku vrst dušičnog disanja, rastvara se cjelokupni organizam biljnog svijeta. Jer svugdje gdje se susrećemo s lepirnjačama na određen način uočavamo dišne putove, a tamo gdje se susre ćemo s drugim biljkama, uočavamo druge organe kod kojih je disanje mnogo prikrivenije i čija je zadaća zapravo obavljanje drugih funkcija. Ta se zadaća sastoji u tome da čovjek uči gledati na biljno biće tako da svaku biljnu vrstu promatra kao ugrađenu u cjelokupni organizam biljnog svi jeta, kao što je pojedini ljudski organ ugrađen u čitav ljudski organizam. Pojedinačne biljke moraju 87
se promatrati kao dijelovi jedne cjeline. I kad se stvar tako sagleda, tada će se uočiti veliko značenje upravo lepirnjača. Do toga će se nesumnjivo doći, te su stvari poznate, ali je n e o p h o d n o spoznati ih polazeći od tih duhovnih osnova jer inače postoji velika opasnost da se uskoro, kad se tradicija još više izgubi, primjenom novoga dospije na sasvim pogrešne putove. Može se vidjeti kako lepirnjače zapravo djeluju: Sve one imaju tendenciju da p l o d o v i t o , koje kod drugih biljaka više stremi prema gore, više rađaju na području listova. One žele dati plodove prije nego što procvjetaju. Kod svih lepirnjača postoji težnja za davanjem ploda prije cvjetanja. T o m e je uzrok što se kod tih biljaka mnogo više uza zemlju zadržava ono što se iživljuje u dušičastom (Stickstoffmäßige) — one dušičasto prinose zemlji — kod tih biljaka sve dušičasto iživljuje se bliže zemlji nego kod drugih biljaka, kod kojih se ono razvija podalje od zemlje. Vidite kako su te biljke sklonije obojiti svoje listove nešto tamnije, a ne uobičajenim zelenim. Vidite i kako je kod tih biljaka p l o d nekako zakržljao, kako je sjeme tih biljaka samo zakratko klijavo i potom gubi klijavost. Naime, te su biljke organizirane tako da osobito oblikuju ono što biljni svijet prima zimi, a ne ljeti. Stoga bih rekao: U tim biljkama stalno postoji tendencija čekanja zime, one zapravo nastoje dočekati zimu s onime što razvijaju. Rast se uspo rava ako pronađu dovoljno onoga što im je ustvari potrebno: dovoljno dušika u zraku koji na svoj način sprovode prema dolje. Da, v i d i t e , to su načini na koje se može pro matrati postanak i ž i v o t onoga što se zbiva u tlu i iznad njega. A kad tome pridodate i to da je vapneno 88
ustvari čudesno povezano s ljudskim svijetom požuda, tada vidite kako tu sve postaje organskim, živim. Vapno, ako je još svoj element, kalcij, tada nikako nema mira, svakako se želi ispuniti, postati vapnom, povezati kalcij s kisikom; ali ono ni tada još nije zadovoljno, žudi za svim mogućim, želi upiti sve moguće kovinske kiseline, sve do nemineralnog bi tumena. Sve želi privući sebi; u tlu razvija pravu prirodu žudnje. Tko ima osjećaja za to primijetit će razliku u odnosu na neku drugu tvar. Vapno nas doista posiše. Pritom se jasno osjeća da je o n o što iskazuje istinsku prirodu žudnje prošireno svuda gdje je vapneno, što ustvari sebi privlači i biljno. Jer sve ono što vapno želi imati, živi u biljnom. Ono mu se stalno mora otimati. Kako mu se to otima? Pomoću izuzetno otmjenog, koje više ništa ne želi. Postoji takvo otmjeno koje više ništa ne želi, koje počiva u sebi. To je kremeno. Ono se u sebi smirilo. I kad ljudi vjeruju da kremeno mogu vidjeti samo u onome što ima čvrste mineralne konture, to nije tako. Kremeno je u homeopatskoj dozi svud naokolo i ono počiva u sebi, nema nikakvih zahtjeva. Vapno zahtijeva sve, kremeno više ništa ne zahtijeva. Ono je poput naših osjetilnih organa koji ne opažaju sebe, već opažaju vanjski svijet. Kremeno je općenito vanjsko osjetilo u zemaljskom, vapneno je općenita vanjska žudnja u zemaljskom, a glina u sebi nosi oboje. Glina ima nešto više kremenog, ali svejedno posjeduje i vapneno. Vidite, to se mora tako sagledati kako bi se došlo do osjećajne spoznaje. Vapno bi pak trebalo osjećati kao požudno momče jer ono želi sve prigrabiti za sebe, a kremen pak kao otmjenog gospodina koji vapnu otima sve što je ono otelo, prenosi u atmosferu 89
i izgrađuje biljne oblike. On živi tako što se ukopa kao u nekoj utvrdi, kao u preslici, ili posvuda nježno živi, premda je ponekad razasut u jako homeopatiziranim dozama, i vapnu otima ono što mu se mora oteti. Vidite, tu se čovjek susreće s onim što postoji kao izuzetno intimno djelovanje prirode. Upravo ugljik oblikuje sve biljke, on oblikuje kostur. Ali tijekom razvoja Zemlje to mu je bilo ote žavano. Ugljik bi mogao oblikovati sve biljke kad bi ispod njega bila samo voda. Tada bi sve raslo, ali p o d njim je i v a p n o koje mu smeta, i zato se povezuje s kremenom, a kremen i ugljik pak u zajed nici s glinom oblikuju zato što se mora nadjačati o t p o r vapnenog. Pa kako unutra živi jedna takva biljka? Vapneno je dolje želi uhvatiti hvataljkama, gore je kremeno nastoji učiniti sasvim finom i vitkom i vlaknastom poput v o d e n i h biljaka, ali između toga nalazi se ugljik, koji naše biljke oblikuje i sve to ureduje. I isto kao što naše astralno tijelo uspo stavlja red između Ja i eterskog tijela, tako i dušik, kao astralno, djeluje između. Mora se naučiti ra zumijevati kako dušik unutra posluje između vapna, gline i kremena te između svega ostaloga što vapno neprekidno nastoji privući dolje, a kremen odzračiti prema gore. Tu se postavlja pitanje: Kako se u biljni svijet pravilno unosi dušik? T i m pitanjem bavit ćemo se sutra i pritom prijeći na načine gnojidbe.
90
ČETVRTO PREDAVANJE Koberwitz,
12. lipnja 1924.
Snage i supstancije koje ulaze u duhovno: Pitanje
gnojidbe
Vidjeli ste da se kod pronalaženja duhovnoznanstvenih metoda za poljoprivredu također radi o tome da se na neki način uoči priroda u cjelini i djelovanje duha u prirodi, u njegovoj sveobuhvatnosti, dok materijalistički obojena znanost sve više ulazi u male krugove, u sitnice. Premda u nečem takvom kao što je poljoprivreda nemamo odmah posla s najsitnijim, s mikroskopski sitnim — čime se tako često bave druge prirodne znanosti — ipak imamo posla s oni me što djeluje u malim krugovima i što proizlazi iz djelovanja malih krugova. Ali svijet u kojem živi čovjek i druga živa bića svakako nije nešto o čemu se može suditi polazeći od malih krugova. Postu pati s onime što dolazi u obzir, na primjer, upravo u poljoprivredi onako kako danas postupa obična znanost bilo bi isto kao kad bi se cijelo čovjekovo biće htjelo spoznati iz njegova malog prsta ili vr ška uha i kad bi se na osnovi toga htjelo izgraditi o n o što dolazi u obzir kao cjelina. T o m e moramo — a to je danas nužno u najvećoj mogućoj mjeri — suprotstaviti pravu znanost koja uzima u o b z i r velike međuovisnosti u svijetu. Koliko se znanost, kako se ona danas shvaća ili kako se shvaćala prije nekoliko godina, mora sa ma ispraviti vidi se iz znanstvenih gluposti koje su d o n e d a v n o vladale u pogledu ljudske ishrane.
91
Stvari su bile potpuno znanstvene, bile su i znan stveno dokazane, i tim dokazima — ako se čovjek usredotočio samo na o n o što je uzeto u o b z i r — nije se m o g l o ništa p r i g o v o r i t i . Bilo je znanstveno dokazano da čovjeku srednje tjelesne težine od se damdeset do sedamdeset pet kilograma, da takvom čovjeku kao hrana treba otprilike sto dvadeset gra ma bjelančevina. Dakle, kao što sam rekao, to je bilo znanstveno dokazano. Danas više nijedan čovjek znanstvenih shvaćanja ne misli tako. Jer znanost se sama ispravila. Danas svaki čovjek zna kako sto dvadeset grama bjelančevina u hrani ne samo da nije n e o p h o d n o nego je upravo štetno i da čovjek zapravo ostaje najzdraviji ako uzme samo pedeset grama na dan. Tako se znanost sama ispravila. Danas se zna kako je stvarno istina da bjelančevine, ako se uzme prekomjerna količina, u crijevima stvaraju nusprodukte koji imaju o t r o v n o djelovanje. I ako se proučavaju ne samo čovjekova neposredna životna razdoblja u kojima on uzima bjelančevine nego cijeli njegov život, uvidjet će se da je u starosti posljedica tih o t r o v n i h djelovanja viška bjelančevina arterioskleroza. Tako su znanstvena istraživanja koja se, na primjer, odnose na čovjeka često u zabludi zato što u obzir uzimaju samo trenutak. Ali ljudski život, ako je normalan, ipak traje dulje od deset godi na, a štetna djelovanja tako priželjkivanih naizgled povoljnih uzroka često na vidjelo izlaze v r l o kasno. Manja je mogućnost da duhovna znanost počini takvu pogrešku. Sigurno se neću upuštati u jeftinu kritiku kakvoj se v r l o često pribjegava zbog toga što običnu znanost treba ispravljati onako kako sam to upravo spomenuo. Shvatljivo je da to ne m o ž e biti drugačije i da je n e o p h o d n o . Ali s druge strane 92
isto je tako jeftino napadati duhovnu znanost kad ona želi zahvatiti u praktični život zato što je primo rana uzeti u obzir veće životne uzajamnosti i zato što joj u oči upadaju one snage i supstancije koje sežu u duhovno, a ne samo grube materijalne snage i supstancije. To posve vrijedi i za poljoprivredu, a osobito vrijedi kad je u poljoprivredi riječ o pitanju gnojidbe. Već način na koji, rekao bih, znanstvenici danas često g o v o r e kad se radi o gnojidbi, već to g o v o r i kako se ustvari malo shvaća što zapravo znači gnojid ba u domaćinstvu prirode. Danas se v r l o često čuje fraza: Gnojivo sadrži hranjive tvari za biljku. No dobro, tih nekoliko prethodnih rečenica rekao sam zato da bih vam pokazao kako se u pogledu hrane upravo u najnovije vrijeme, u neposrednoj sadašnjosti znanost mora ispraviti. Ona se mora ispraviti jer polazi od sasvim pogrešnog shvaćanja kad je riječ o ishrani nekog bića. Vidite, vjerovalo se, naime, da je u ishrani naj važnije — nemojte mi zamjeriti što g o v o r i m tako prostodušno — ono što se svakodnevno jede. Dakako, v a ž n o je ono što se svakodnevno jede. Ali najveći dio onoga što se svakodnevno jede uopće ne postoji zato da bi se u tijelo unijelo kao supstanciju i da bi se u njega pohranilo. Najveći dio je tu zato da tijelu preda snage koje u sebi sadrži, da u tijelu pobudi živost. I najveći dio onoga što se na taj način uzima zapravo se p o n o v n o izlučuje, tako da se ne radi poglavito o količinskom ustrojavanju u izmjeni tvari, već se radi o tome možemo li živežnim namir nicama ispravno unijeti u sebe životnost snaga. Jer tu životnost trebamo, na primjer, kad hodamo ili kad radimo, uopće kad pokrećemo ruke. 93
Nasuprot tome, ono što tijelo na taj način treba kako bi u sebi pohranilo supstancije, kako bi se takoreći supstancijama o b o g a t i l o — onim supstan cijama koje se opet odbacuju kad se svakih sedam— osam godina obnavlja tjelesna supstancija — to se najvećim dijelom uzima putem osjetilnih organa, kroz kožu, disanjem. Tako da o n o supstancijalno što tijelo zapravo mora unijeti u sebe, pohraniti, to uzima u iznimno malim dozama, neprestano, i zgušnjava
tek u organizmu. Ono to prima iz zra
ka, skrutnjuje i toliko zgušnjava da se najzad mora odrezati u vidu nokata, kože i tako dalje. Sasvim je pogrešno postaviti formulu: primljena hrana, prolaz kroz tijelo, ljuštenje nokata i kože i slično, već se treba formulirati: disanje, najfinije unošenje putem osjetilnih organa, čak i očima, prolaz kroz organizam, izbacivanje. Dok je ono što primamo želucem doista važno zbog toga što ima unutarnju pokretljivost poput goriva, zato što u tijelo unosi snage za volju koja djeluje u njemu. Vidite: čovjek pada u očaj kad se o v o m e što je istina, što jednostavno proizlazi iz duhovnog istra živanja, suprotstavi današnja znanost koja zastupa potpuno suprotna shvaćanja. Čovjek pada u očaj zato što uvida kako je vrlo teško složiti se s današnjom znanošću u najvažnijim pitanjima. A do slaganja mora doći jer današnja bi nas znanost svakako odvela u slijepu ulicu upravo u pogledu praktičnog živo ta. A ona na svojim putovima jednostavno ne može razumjeti o d r e đ e n e stvari koje su joj g o t o v o pred nosom. Uopće ne govorim o pokusima. Ono što zna nost o njima tvrdi u pravilu je istina. Pokusi mogu biti v r l o korisni; loše je kako se zatim teoretizira. Iz toga nažalost proistječu praktične upute za različita 94
životna područja. Kad se sve to sagleda, uvida se kako je teško doći do suglasja. Ali s druge strane mora doći do suglasja na najpraktičnijim ž i v o t n i m područjima medu koja spada i poljoprivreda. Vidite, na najrazličitijim područjima poljopri vrednog života doista treba imati uvid u način djelo vanja tvari, snaga i način djelovanja duhovnog ako se želi pravilno postupati sa stvarima. Tako dugo dok dijete ne zna čemu služi češalj, ono ga grize, koristi ga na neprikladan, nemoguć način. A na isto takav neprikladan i nemoguć način koriste se stva ri ako se ne poznaje njihova bit, kako se zapravo ponašaju stvari o kojima se radi.
Promotrimo drvo da bismo stvorili predodžbu o tome. Vidite, drvo se razlikuje od obične jedno godišnje biljke koja ostaje samo trava. Ono se obavija korom, lubom i tako dalje. Pa u čemu je zapravo bit toga drveta u odnosu na jednogodišnju biljku? Usporedimo takvo d r v o s nagrnutim humkom koji je izuzetno bogat humusom, koji sadrži golemu koli činu manje ili više raspadnutih biljaka, a možda i raspadnutih životinjskih tvari ( c r t e ž ) . 95
P r e t p o s t a v i m o da u tom humku b o g a t o m hu musom napravimo udubljenje ( l i j e v o ) slično krate ru, a da je o v o d r v o ( d e s n o ) . Izvana je manje ili više t v r d o , a unutra raste o n o o n o što d o v o d i do o b l i k o v a n j a d r v e t a . Učinit će v a m se č u d n i m što u s p o r e đ u j e m to d v o j e . A l i oni su srodniji n e g o što m i s l i t e . Jer o n o z e m l j a n o koje je o n a k o kao što sam o p i s a o p r o ž e t o
humusnim supstancija
ma koje se raspadaju, to z e m l j a n o u sebi nosi e t e r s k o - ž i v o t n o . O t o m e se radi. I m a m o li takvo zemljano koje nam svojim osobitim svojstvima ka zuje da u sebi nosi eterskoživotno, o n o je zapravo na putu da postane o v o j biljke. A l i o n o takvim ne ostaje, ne uspijeva postati o v o j biljke koji se uvlači u koru, u lub stabla. Vidite da mu u prirodi to ne uspijeva. Umjesto da se oblikuje takav humak i da u njega ude humus koji zahvaljujući oso bitim svojstvima što proistječu od etersko životnog djeluje u tlu, humak jednostavno u j e d n o m višem r a z v o j n o m obliku obavija biljku. Ako se, naime, na nekom mjestu na Zemlji povr šina, gornji sloj zemlje odijeli od njene unutraš njosti, tada će sve o n o što se uzdiglo iznad uobi čajene površine na određenom području imati osobitu sklonost prema ž i v o m , imat će osobitu sklonost k prožimanju s etersko-životnim. Stoga će vam biti lakše običnu zemlju, anorgansku, mineralnu zem lju oplemeniti humusnom supstancijom ili uopće otpadnom supstancijom u stanju raspadanja ako po dignete humak i onda ga p r o ž m e t e tim supstan cijama. Tada će zemljano samo težiti da unutra oživi, da bude srodno biljci. Isti se proces odvija kod rasta drveta. Zemlja se ispupči, obavije biljku, okruži drvo etersko-životnim. Zašto? 96
Vidite, sve o v o g o v o r i m zato da bih u vama pobudio predodžbu da postoji prisna srodnost između onoga što se nalazi unutar kontura biljke i tla koje okružuje biljku. Uopće nije istina da život presta je s konturom, s okružjem biljke. Život kao takav nastavlja se osobito od korijenja biljke u zemlju i kod mnogih biljaka uopće nema oštre granice između života u samoj biljci i života u okružju u kojem ona živi. Prvenstveno moramo to nositi u sebi, to se mora temeljito razumjeti kako bi se uistinu mogla shvatiti bit pognojene zemlje ili bilo kojeg drugog slično obrađenog tla. Treba znati da se gnojidba mora sastojati u oživljavanju zemlje kako biljka ne bi dospjela u mrt vu zemlju, te bi joj time bilo otežano da svojom životnošću stvori ono što je neophodno za oblikovanje ploda. Ona lakše uspijeva stvoriti ono što je potrebno za oblikovanje ploda ako je već uronjena u život. Zapravo sve bilje u sebi pomalo nosi to nametničko, na živoj zemlji ustvari se razvija kao nametnik. I to mora biti tako. Budući da u mnogim krajevima svijeta ne možemo računati na to da će priroda sama zemlji priskrbiti dovoljno organskog otpada, da će zemlja uistinu biti dovoljno oživljena, u nekim kra jevima bilju moramo priteći u p o m o ć gnojidbom. Najmanje na područjima gdje je takozvana crnica. Jer tamo se priroda sama dovoljno pobrinula ka ko bi zemlja bila dovoljno živa, barem na nekim područjima. Vidite da se doista mora znati o čemu se radi. No mora se znati i nešto drugo, mora se umjeti — to je teška riječ — uspostaviti neku vrst osobnog odnosa prema svemu što je u vezi s poljoprivredom, ponajprije osobni odnos prema gnojivu i p o g o t o v o 97
prema radu s njim. To izgleda kao neugodna zadaća; ali bez toga osobnog odnosa ne može se ništa postići. Zašto? Vidite, to će vam odmah biti jasno ako se uzmognete posvetiti biću nečega živućeg. Ako se posvetite tom biću, živuće uvijek ima unutarnju i vanjsku stranu. Unutarnja strana nalazi se unutar neke kože, vanjska strana nalazi se izvan kože. Sada pogledajte
unutarnju
stranu.
Unutarnja strana nema samo struje snage koje izlaze prema van u smjeru strelice (crtež) nego unu tarnji život organskog bića ima i struje snage koje od kože ulaze unutra, koje se potiskuju natrag. Tako je organsko biće izvana okruženo svim mogućim strujama snage. Postoji nešto u čemu se na v r l o eg zaktan, ali u neku ruku osoban način očituje kako organsko biće mora uspostaviti odnos između svoje nutrine i vanjštine. Sva ona djelovanja snaga koja se odvijaju u unutrašnjosti organskog bića i zapravo u unutrašnjosti organizma, dakle unutar kontura što ih čini njegova koža, što potiče i održava život, sve to mora — oprostite ponovno zbog oštrog izraza — mirisati u sebi, moglo bi se također reći — smrdjeti. 98
I život se u biti sastoji u tome da se zadrži ono što inače ispušta, širi miris, da stvari koje mirišu ne zrače previše van, nego da se stvari koje mirišu zadrže u unutrašnjosti. Organizam mora prema van živjeti tako da kroz svoj omotač od kože ispusti što je moguće manje onoga što u njemu stvara život koji izaziva mirise, tako da bi se moglo reći da je organsko biće to zdravije što više miriše u unutrašnjosti, a što manje izvana ( c r t e ž ) .
Jer organizam je, p o g o t o v o biljni organizam, predodređen da ne ispušta miris, nego da ga prima. I sagleda li ono unapređujuće ( F ö r d e r n d e ) livade ugodnog mirisa koja je puna biljaka ugodnog mirisa, čovjek počinje obraćati pozornost na ono što u životu jedno drugom pruža podršku. Miomiris koji se tamo širi drugačiji je od običnog životnog mirisa, ugodan je iz razloga koje ćemo još navesti, i on na biljku djeluje izvana. Sve te stvari moramo pred sobom imati žive i prema njima razviti osobni odnos; onda se nalazimo u stvarnoj prirodi. Sada će se raditi o tome da se uvidi kako se gnojidba i sve slično mora sastojati u tome da se tlu podari o d r e đ e n stupanj životnosti, ali ne samo da mu se podari jedan određen stupanj životnosti 99
nego da mu se također pruži prilika da se u njemu, što sam jučer posebno napomenuo, također omogući širenje dušika tako da se na određene silnice — kako sam vam jučer nacrtao — ponese život upravo uz njegovu pomoć. Dakle, prilikom gnojidbe u zemlju moramo unijeti onoliko dušika da životno bude pone seno upravo prema strukturama u koje se u zemlju, pod biljke, tamo gdje je podloga biljkama, mora ponijeti. To je zadaća. No ta zadaća mora se obaviti egzaktno i primjereno. Dakle, vidite, već je dovoljno jasan znak da, ako kao gnojivo upotrijebite mineralno, čisto mine ralno, nikad ustvari nećete dospjeti do zemljanog, nego u krajnjem slučaju do vodenog u zemlji. Mineral nim gnojivom možete potaknuti djelovanje u vodenom u zemlji, ali nećete uspjeti oživjeti samo zemljano. Stoga će vam se biljke koje se nalaze pod utjecajem nekog mineralnog gnojiva očitovati takvim rastom iz kojeg je vidljivo da je on potpomognut potaknutom vodenošću, a ne oživljenom zemnošću. Želimo li stvari doista proučavati, najbolje bi bilo da najprije potražimo najnezahtjevnije gnojivo, kompost, koji se ponekad čak i prezire. To je takvo sredstvo za oživljavanje zemlje u kojem su zapravo pomiješani svi otpaci, o kojima se malo brine, koji potječu od poljoprivredne proizvodnje, iz vrta; od istrunule trave do otpalog lišća i sličnog, pa čak i do onoga što je ostalo od uginulih životinja i tako dalje. Vidite, takve stvari zapravo nikako ne bi trebalo prezirati, one u sebi sadržavaju ne samo nešto od eterskog, nego čak i od astralnog. To je v a ž n o . U o n o m e što se nalazi u kompostnoj hrpi ima doi sta svega: eterskog, etersko-djelatnog, živog, ali i astralnog. Unutra imamo djelatno etersko i astralno, 100
doduše ne u tako velikoj količini kao u gnoju ili gnojnici, ali ono je tu u neku ruku postojanije; ono se unutra nastanjuje, unutra se pogotovo nastanjuje astralno. I radi se samo o tome da na odgovarajući način posvetimo pažnju toj nastanjenosti. Astralno će smjesta svojim djelovanjem nauditi dušiku ako postoji etersko koje se previše razbujalo. Previše razbujani život u eterskom takoreći će onemogućiti pojavu astralnog u kompostnoj hrpi. U prirodi postoji nešto izvrsno o čemu sam već govorio s različitih stajališta. To je vapneno. Stavite li stoga vapneno, na primjer u obliku gašenog vapna, u kompostnu hrpu, nastat će nešto osobito: ne utječući posebno na hlapljenje astralnog, gašeno će vapno preuzeti etersko, time će biti isisan i kisik, a astralno će na lijep način biti potaknuto na djelovanje. Time se postiže nešto sasvim određeno. Tlu se tako, gno jeći kompostom, pruža nešto što ima sklonost jakom prožimanju astralnog sa zemljanim bez posredovanja eterskog. Dakle, zamislite, astralno će, zaobilazeći etersko, vrlo jako prodrijeti u zemljano, tako da će se zemljano time osobito, da tako kažem, astralizirati i posredno pomoću astraliziranog prožeti se dušičnim na taj način da će ono što nastaje biti doista v r l o slično o d r e đ e n o m procesu u ljudskom organizmu, koji je pak sličan procesu u biljci, ali sličan procesu u biljci na taj način da mu nije m n o g o stalo dospjeti do stvaranja ploda, pa se zadržava na stvaranju lista i stabljike. Taj proces koji prenosimo zemlji mora mo imati u sebi ponajprije zato da bismo živežne namirnice potakli na potrebnu radinost o kojoj sam vam g o v o r i o . Ali na tu radinost potičemo i zem ljište ako ga obrađujemo na opisani način. I time 101
pripremamo tlo tako da nam može uroditi onime što bi kao hrana osobito p o g o d o v a l o životinjama, tako da bi zahvaljujući njegovu daljnjem djelovanju razvile unutarnju živost, tijelo unutra o ž i v i l e . To drugim riječima znači: d o b r o ćemo učiniti ako tim kompostom gnojimo naše livade i pašnjake te ćemo, ako to strogo p r o v o d i m o , upravo time uspjeti — p o g o t o v o onda ako izvršimo i ostale bitne postupke — dobiti dobru pašu, takvu pašu koja će biti upo trebljiva i kad se pokosi, kao sijeno. Ali spomenuo bih da se sve mora dobro sagledati kako bismo kod takvih stvari postupili ispravno. Jer sve pojedinosti koje se pritom moraju učiniti umnogome naravno ovise o osjećaju. Ali taj će se osjećaj razviti ako se ispravno promatra sva priroda tog procesa. No ako se kompostna hrpa ostavi onako kako sam to prije opisao, v r l o se lako može dogoditi da svoje astralno rasprostre na sve strane. I radi se o tome da sada valja razviti osobni odnos prema tim stvarima, da se po mogućnosti takvu hrpu navede da što manje miriše, što je lako postići ako se najprije stave tanki slojevi, potom, recimo, nešto treseta, zatim opet jedan sloj i tako dalje. Time se zadržava ono što bi se inače isparavalo. Jer dušik zaista u svim mogućim spojevima traži način da se raširi. No tako se zadržava. T i m e p o g l a v i t o želim napo menuti da se cjelokupnom p o l j o p r i v r e d n o m biću mora pristupiti s uvjerenjem da se posvuda mora izliti život, pa čak i astralno kako bi cijela stvar djelovala. Međutim, polazeći od toga, možete doći do ne čega drugog. Jeste li već razmišljali zašto krave imaju rogove ili određene životinje rogovlje? To je izuzetno važno pitanje. Ali o d g o v o r koji znanost na to pruža 102
izuzetno je jednostran i površan. Da o d g o v o r i m o na pitanje zašto krave imaju r o g o v e . Vidite, rekao sam da organsko, životno ne mora uvijek struje snaga imati usmjerene prema van, nego ih može imati i usmjerene prema unutra. Zamislite sada organsko biće grudasta oblika sa strujama snage koje teku prema van i strujama snage koje teku prema unutra. Stvar bi bila vrlo nepravilna i nastalo bi organsko— grudasto, takvo grudasto biće. Kad bi bilo tako, imali bismo krave v r l o čudnog izgleda. Sve one bile bi grudaste, s malim batrljcima, onakve kakve su u prvom embrionalnom stadiju. Takve bi ostale, izgle dale bi groteskno. Ali krava nije tako sazdana, nego ima r o g o v e , ima papke. Što se događa na mjestima gdje rastu rogovi, papci? Na time se mjestima osobito jako šalju struje prema unutra. Tu se vanjsko izuzetno jako isključuje. Tu nije na djelu samo komunikacija između propusne kože ili dlake, već se i sasvim zatva raju vrata za strujanje prema van. Stoga je stvaranje roga p o v e z a n o s cijelim likom životinje. Stvaranje rogova i papaka p o v e z a n o je s oblikovanjem cijele životinje. Potpuno je drugačije kod stvaranja rogovlja. Kod stvaranja rogovlja ne radi se o tome da se struje vraćaju u organizam, nego da se određena strujanja malo puste van, tamo su ventili kroz koje se određena strujanja vani prazne — to ne moraju uvijek biti tekuća ili zračna strujanja, nego mogu biti i strujanja snage koja se nalaze u rogovlju. Jelen je lijep zbog toga što snažno obavlja komunikaciju sa svojom oko linom time što svoja određena strujanja šalje prema van i živi s okolinom. Time preuzima sve ono što organski djeluje u živcima i osjetilima. On postaje nervozni jelen. Sve životinje koje imaju rogovlje na 103
određen su način obuzete blagom n e r v o z o m , što im se može vidjeti u očima. Krava ima r o g o v e kako bi u sebe poslala o n o što treba astralno-eterski oblikovati, što stremeći treba prodrijeti sve do probavnog organizma, tako da je probavnom organizmu stvoreno mnogo posla upravo zbog zračenja koje dolazi iz rogova i papaka. Tko stoga želi razumjeti slinavku i šap, dakle povratno djelovanje perifernog na probavni trakt, mora sagle dati tu povezanost. A naše sredstvo protiv slinavke i šapa spravljeno je na temelju shvaćanja te poveza nosti. Vidite, tako u rogu imate nešto što je zahvalju jući svojoj osobitoj prirodi i biti pogodno da životna i astralna zračenja vraća u unutarnji život. U rogu imate nešto što zrači život, što zrači čak i astralno. Kad biste se mogli uvući u živi organizam krave i kad biste se našli u njenom želucu, namirisali biste kako iz rogova prema unutra struji astralno-životno. Kod papaka je slično. Vidite, to ukazuje na stvari koje možemo prepo ručiti kako bi se povećala učinkovitost onoga što se koristi kao stajski gnoj. Obični stajski gnoj, što je on zapravo? Obični stajski gnoj zapravo je ono što je u životinju ušlo prehranom, što je organizam do određenog stupnja, do određene točke preuzeo, što je potaknulo dinamično nastajanje djelatnih snaga, ali ne služi prvenstveno povećanju supstancije, već se izlučuje. Ali o n o je bilo u organizmu, p r o ž e l o se astralnim i eterskim. U astralnom se proželo sna gama koje prenose dušik, u eterskom — snagama što prenose kisik. Time se prožela masa koja se sada pojavljuje kao gnoj. Zamislite da uzmemo tu masu i u bilo kakvom obliku predamo je zemlji — još se nećemo posvetiti 104
pojedinostima — zemlji zapravo dajemo etersko-astralno koje se oparavdano nalazi u trbuhu životinje i u trbuhu životinje stvara snage biljne vrste. Jer snage koje stvaramo u našem probavnom traktu biljne su vrste. Mi ustvari trebamo biti strašno zahvalni što nastaje gnoj jer on etersko i astralno iz unu trašnjosti organa iznosi na slobodno. Oni su povezani s njime. Mi ih samo moramo zadržati na prikladan način, tako da bismo u gnoju imali etersko i astralno. Time će oni na zemljište, u zemljanom djelovati oživljavajuće i astralizirajuće. Ne samo u vodenom nego osobito u zemljanom. Oni posjeduju snagu kojom mogu nadvladati anorgansko u zemlji. No, naravno, budući da ono što se predaje zemlji mora proći unutarnji organski proces u sustavu iz mjene tvari, ono će izgubiti svoj prvobitni oblik koji je imalo kao živežna namirnica. To će se na neki način stati raspadati, rastvarati. Ali najbolje je kad se nalazi upravo na točki kad se stane rastvarati putem vlastitog eterskog i astralnog. Tada nastu paju nametnici, sićušna živa bića. Za njih je to v r l o hranjivo tlo. Zbog toga se također vjeruje da ta nametnička bića imaju udjela u d o b r o m gnojivu. No ona su zapravo samo znak da se gnojivo nalazi u o v o m ili onom stanju. N j i h o v o je značenje u tome što to pokazuju. Ali ako vjerujemo da bismo unosom tih bakterija ili nečega sličnog gnojivo mogli bitno po boljšati, onda se varamo. To bi nam se na prvi pogled m o g l o činiti točnim, ali ustvari nije tako. Još ću govoriti o tome zašto to zapravo nije tako. Ali krenimo sada dalje. Uzmimo gnojivo kakvo smo ga dobili, napunimo njime jedan kravlji rog i stavimo ga u zemlju na određenu dubinu — recimo, od tričetvrt metra do 105
pola metra duboko, ako se ne radi o previše glinov i t o m ili pjeskovitom tlu. Za to izaberimo d o b r o tlo koje nije pjeskovito. Vidite, time što smo zakopali kravlji rog ispunjen gnojivom, u kravljem rogu konzer v i r a m o snage kojima je on navikao raspolagati u samoj kravi, vraćajući, naime, oživljavajuća i astralna zračenja. Time što je kravlji rog izvana okružen zem ljom, sva zračenja ulaze u njegovu šupljinu krećući se u smislu eterizacije i astralizacije. I gnojivo u kravljem rogu bit će oživljeno tim snagama koje iz okolne zemlje privlače sve što je oživljavajuće i astralno, sav sadržaj kravljeg roga bit će oživljen tijekom cijele zime, dakle, onda kad je zemlja naj življa. Unutrašnjost zemlje najživlja je zimi. U tom gnoju konzervirane su sve životne snage te se u sadržaju kravljeg roga nalazi izuzetno koncentrirana, oživljavajuća gnojidbena snaga. Potom se kravlji rog iskopa; izvadi se gnojivo koje je unutra. Prilikom naših posljednjih pokusa u Dornachu gospoda su se sama uvjerila da gnoj, pošto smo ga izvadili, više uopće nije smrdio. To je bilo jako izraženo. Nije imao nikakav miris, ali, naravno, počeo je pomalo mirisati čim je bio pomi ješan s vodom. U njemu je izuzetna astralna i eterska snaga koju možete upotrijebiti tako da izvadite ono što je bilo u kravljem rogu i u njemu p r e z i m i l o te razrijedite običnom v o d o m koju bi možda treba lo malo zagrijati. Nakon što bih najprije p o g l e d a o površinu koju je trebalo pognojiti — tako se stvara predodžba o količini — uvijek se pokazalo, kad se tim gnojivom htjelo prihraniti površinu koja je ot prilike velika kao prostor od trećeg prozora do možda prvog poprečnog prolaza ( o k o 1200 m 2 ) , da je za to potreban samo jedan kravlji rog čiji se sadržaj 106
razrijedi otprilike s pola kante v o d e . Cijeli sadržaj kravljeg roga treba temeljito promiješati u vodi. Kad se počne s miješanjem, treba brzo miješati uz rubo ve kante, sa strane, tako da u sredini g o t o v o do dna nastane krater, tako da se sve uokolo doista vrti rotirajući. Tada se brzo okrene, tako da se sve zakovitla na suprotnu stranu. Ako se to radi jedan sat, sve će se temeljito prožeti jedno drugim. Zamislite samo kako je malo rada potrebno ulo žiti u to. Te stvari neće zahtijevati mnogo rada. Osim toga, mogu zamisliti da će inače nezaposlenim člano vima na gospodarstvu upravo na taj način, barem na početku, posebno zadovoljstvo činiti miješanje gnoja. Ako to obave kćeri i sinovi u kući, oni će to predivno obaviti. Jer izuzetno je ugodan osjećaj kad se otkrije kako se iz bezmirisnog razvija blagi miris. Taj osobni odnos koji možete razviti prema o v o m e izuzetno b l a g o t v o r n o djeluje na čovjeka koji v o l i uzeti u obzir prirodu u cjelini, a ne samo onako kako to piše u Baedekeru*. Vidite, onda će trebati poprskati obrađeno zem ljište — kod malih površina to se može učiniti obič nom prskalicom — tako da se sredstvo sjedini sa zemljom. Samo se po sebi razumije da će za veće površine biti neophodno konstruirati posebne stro jeve. Ali ako se već uspije obično gnojivo povezati s ovom vrstom, rekao bih, "duhovnog gnojiva", onda će se vidjeti kakav plod donose ove stvari. Pogotovo će se vidjeti da se te stvari mogu razvijati na v r l o osobit način. Jer na ovu mjeru koju sam opisao odmah se može nadovezati iduća koja se sastoji u sljedećem: 'Turistički vodič, knjiga nazvana prema njezinu izdavaču Karlu Baedekeru (1801-1859).
107
Opet se uzmu kravlji r o g o v i , no ovaj put se ne napune gnojem, nego poput brašna usitnjenim kvarcom ili kremenom ili glinencom i od toga se napravi kaša koja je otprilike gusta kao v r l o rijetko tijesto te se time napuni kravlji rog. Sada, umjesto da se kravlji rog ostavi preko zime, on se ostavlja preko ljeta i, pošto je odstajao cijelo ljeto, izvadi tek u kasnu jesen. Sadržaj se sačuva do sljedećeg proljeća, a potom se izvadi ono što je bilo i z l o ž e n o ljetnom životu u zemlji i slično se obraduje, samo što su sada potrebne mnogo manje količine. Dakle, komadić veličine zrna graška pomiješa se s jednom kantom v o d e , možda čak i komadić veličine glave pribadače. No to se također mora miješati sat vre mena. Ako to upotrijebite za prskanje samih biljaka — osobito će koristiti kod biljaka i sličnog — ne za brutalno izlijevanje, nego prskanje, vidjet ćete kako o v o potpomaže djelovanje koje s druge strane zahvaljujući kravljem gnoju dopire iz zemlje. I kad bi se ovaj postupak proširio i na polja, što, da tako kažem, uopće ne bi bilo loše —
zašto
ne bi također bilo moguće imati strojeve, njih neće biti tako teško napraviti, koji će blago poprskati čitava polja, onoliko koliko to bude potrebno: onda biste vidjeli kako kravlji gnoj izbija odozdo, a ostalo o d o z g o privlači, ni preslabo ni prejako. I to bi mog lo sjajno djelovati, upravo kod sjetvenih p l o d o v a (Saatfrüchte). Vidite, ove stvari izdvojene su iz obuhvatnijega kruga razmatranja, a ne iz trenutačne zaokupljenosti jednom stvari, a što bi bilo potpuno isto kao kad bi se iz jednog prsta teoretski željelo napraviti cijelog čovjeka; i time će se zacijelo postići nešto što nika ko nije za potcjenjivanje. Vidite, o v o što se danas 108
pokušava, što za poljoprivrednika, kao što se kaže, može biti produktivno, na kraju se ipak svodi samo na iznalaženje načina na koji bi se p r o i z v o d n j o m mogla ostvariti najveća dobit. Samo na to. Zar ne, čovjek sigurno ne misli stalno na to, ali je u podsvijesti to uvijek prisutno — čovjek je kao poljoprivrednik začuđen kad nekim mjerama smjesta ostvari velik uspjeh, ima velike krumpire, ima nešto što je veliko, što buja. Da, ali čovjek onda ne poduzima daljnja istraživanja, jer sve to nije ono najvažnije u cijeloj stvari. Najvažnije je da čovjek dobiva ono što najbolje služi njegovoj opstojnosti. Možete uzgojiti p l o d o v e koji sjajno izgledaju, na polju ili u voćnjaku, ali oni čovjeku možda samo napune želudac, a zapravo organski ne unapređuju njegovo unutarnje bivanje. Ali ova znanost ne može dovesti do toga da čovjek za svoj organizam dobije najbolju vrstu hrane jer ona do toga uopće ne može naći put. Ali vidite, ovo što se govori iz duhovne znanosti počiva na cjelokupnom domaćinstvu prirode. Misli se polazeći od cjeline; stoga je ono pojedinačno što se mora reći, mjerodavno za cjelinu. Uz takvo bav ljenje p o l j o p r i v r e d o m ne može se dogoditi drugo nego da ona čovjeku i životinji daje najbolje. Svuda se prilikom promatranja polazi od čovjeka, jer čovjek je svemu osnova. Iz toga proizlaze upute koje se daju zato da bi se čovjekova priroda najbolje potpo mogla. Upravo se po tome ovaj oblik promatranja razlikuje od onog koji je danas uobičajen.
109
ODGOVORI NA PITANJA 12. lipnja
1924.
Razrjedivanje, miješanje i razdioba gnojiva iz kravljeg roga — Čuvanje i upotreba kravljih rogova — Tjeranje sjemena u kaos — Reproduktivna sposobnost i hranjivost žitarica
Pitanje: progresijom
Nastavlja
li
se
razrjedivanje
aritmetičkom
?
Dr. Steiner. U tom pogledu mora se reći sljedeće. Vjerojatno će za veće površine trebati veće količine v o d e , a manje kravljih rogova, tako da će se s raz mjerno malo kravljih r o g o v a moći pognojiti velike površine. U Dornachu smo imali dvadeset pet kravljih rogova i to smo privremeno podijelili na jedan veći vrt. Pritom smo uzimali jedan rog na pola kante. Onda smo u jednu punu kantu stavili dva kravlja roga. Potom smo pognojili površinu koja je bila znatno veća: sedam kravljih r o g o v a na sedam kanti. Smije li se prilikom miješanja gnoja za šine koristiti neka
miješalica
ili
velike povr
to nije dopušteno?
T o g a se naravno m o ž e m o s t r o g o p r i d r ž a v a t i ili o d l u č i t i p o s t u p n o skliznuti u surogatstvo. N e sumnjivo je da miješanje rukom znači nešto drugo n e g o miješanje strojem. T o mehanicist n a r a v n o neće p r i z n a t i . Ali zamislite kakva je silna razlika ako doista miješate rukom i p r i t o m u miješanje unosite sva ona fina gibanja; sve one stvari koje m o ž d a unosite, m o ž d a i osjećaje, ako unosite sve to ili ako se pak miješanje obavlja strojem. Naravno, ljudi danas ne vjeruju da to ima utjecaja, ali to 110
je posve jasno i u medicini. Vjerujte da nije sasvim svejedno ako se neki lijek spravlja rukom ili stro jem. Čovjek stvarima nešto dodaje ako ih sam obra duje — t o m e se ne trebate p o d s m j e h i v a t i . Često su me pitali — neki od vas poznaju lijekove Marije Ritter u medicini — što mislim o lijekovima Marije Ritter. Možda znate da o tim lijekovima jedni pjeva ju h v a l o s p j e v e , drugi razglašuju da nisu o s o b i t o djelotvorni. Oni svakako imaju djelovanje, ali čvrsto sam uvjeren da će djelotvornost tih sredstava znat no opasti ako se ona m a s o v n o p o j a v e na tržištu, jer upravo kod tih sredstava nije svejedno posje duje li ih sam liječnik i n e p o s r e d n o ih daje paci jentima. Kad liječnik takvo nešto daje pacijentima, kad se sve to zbiva samo u malim krugovima, on t o m e p r i d o d a j e o d r e đ e n i entuzijazam. N o , reći ćete, entuzijazam se ne m o ž e p r o c i j e n i t i . No on također titra u tome i liječnici su oduševljeni kad su puni entuzijazma. Na lijekove v r l o jako djeluje svjetlo, zašto na njih ne bi djelovao i entuzijazam? Ali on posreduje i snažno djeluje, tako da današnji oduševljeni liječnici mogu i z a z v a t i snažna djelo vanja. Sredstvo Marije Ritter u p r a v o z b o g toga v r l o jako djeluje. Oduševljenjem se mogu izazvati jaka djelovanja. Ali ako to obavljate rutinski, djelo vanje će v j e r o j a t n o splasnuti. K o d takvih stvari u p r a v o je b i t n o s l u ž i m o li se nečim što potječe od č o v j e k o v e ruke — a m n o g o toga potječe od čovjekove ruke — ili pak se to radi pomoću stroja. A l i s v r e m e n o m bi se m o g l o pokazati da to mije šanje m o ž e činiti v e l i k o z a d o v o l j s t v o , tako da se na strojnu obradu, kad će biti p o t r e b n o m n o g o kravljih r o g o v a , neće ni pomišljati. Jednom će se taj posao obavljati nedjeljom kao poslastica. 111
Kad nedjeljom stignu brojni gosti i uz r a z g o v o r p r i o n u na t o , p r i t o m će se postići o n o najbolje i to bez mašina. Razdioba pola
kante
vode na površinu
od
trećine
jutra izaziva male tehničke poteškoće. Ako se poveća koli čina kravljih rogova, onda sve ne poraste samo za broj kravljih rogova, nego mnogo više. Prema tome, razdioba će onda biti još teža. Može li se ta količina vode razrijediti s još više vode, ili je bitno da se taj odnos (od pola kante) ostavi kakav jest? Dakle, da se uzme otprilike pola
kante na
trećinu jutra?
To će biti moguće. Ali mislim da se onda mora promijeniti naćin miješanja. To možete učiniti tako da najprije jedan kravlji rog izmiješate s pola kante v o d e , zatim to razrijedite, a potom opet miješate; no mislim da bi ipak bilo bolje kad bi se izračunalo koliko se manje supstancije treba izmiješati u pola kante v o d e , premda je ima manje od jednoga krav ljeg roga. Strašno je bitno da se postigne potpuna stopljenost. Pošto se supstancija uspe u vodu i pro miješa, potrebno je dugo dok se ne postigne prava stopljenost. Mora se postići potpuna stopljenost, i uvijek kad se uspu odeblje supstancije ili kad se ne miješa dovoljno snažno, ne dobije se temeljita izmiješanost. Vjerujem da je čovjeku lakše ako pola kante miješa s manje supstancije nego ako ponovno mora miješati o n o što je već razmućeno. Treba
li
procijediti
tekućinu
u
čvrsti sastojci kako bi se ona mogla
kojoj
su
preostali
bolje raspršiti?
Mislim da to neće biti potrebno jer, ako se snažno vrti, dobiva se prilično mutna tekućina, te se onda ne treba obazirati na strana tijela koja su unutra. 112
Gnojivo će se moći d o b r o razdijeliti. Čisti kravlji gnoj je najbolji, ali ako unutra i jesu strana tijela, ne mislim da je p o t r e b n o ulagati trud kako bi se on pročistio. Ako unutra ima stranih tijela, ona će pod određenim okolnostima moći povoljno djelovati, a ne štetiti, jer prilikom koncentriranja i p o n o v n o g razrjedivanja ne djeluje ništa drugo nego zračenje, više ne djeluju supstancije, već samo dinamičko zrače nje, tako da vam ne prijeti opasnost da ćete na mjestu gdje će završiti takvo strano tijelo dobiti krumpire s dugim klicama na kojima neće biti ništa. Takve opasnosti nema. Mislio sam
samo na
upotrebu prskalice.
Može se procijediti, to neće štetiti. Najbolje bi bilo napraviti strojeve koji imaju cjedilo. Nije rečeno treba li izmjeriti masu u rogu da bi se dobio proporcionalni
odnos.
Je
li pola
kante
švicarska
kanta ili se radi o litrama? Koristio sam švicarsku kantu* — kantu za mužnju u Švicarskoj — cijelu stvar iskušali smo neposred nim promatranjem. Sada bi trebalo odrediti težinske odnose. Mogu li se kravlji rogovi iskoristiti više puta ili uvijek moraju
biti
od
tek zaklanih
životinja?
To nismo iskušali, ali mislim da se kravlji rogo vi mogu uspotrijebiti tri do četiri puta zaredom, no nakon toga više neće biti baš p o g o d n i . M o g l o bi se d o g o d i t i da se p o d o d r e đ e n i m okolnostima pruži mogućnost da se kravlji r o g o v i , nakon što su * Kanta od 10 1 ( o p . p r e v . ) . 113
korišteni tri do četiri godine, pohrane u štali i tako iskoriste i sljedeće godine. No ne znam koliko kravljih rogova jedno imanje ima na raspolaganju, treba li pritom biti posebno štedljiv ili ne. O tome sada ne mogu odlučiti. Gdje valja nabaviti kravlje rogove? Moraju li biti s područja
Istočne
ili
Srednje
Europe?
Potpuno je svejedno gdje se kravlji rogovi nabav ljaju, samo da nisu sa strviništa, trebali bi, po moguć nosti, biti svježi. Čudno je, kako to god paradoksalno zvučalo, da je zapadnjački život, život na zapadnoj polukugli potpuno drugačiji nego život na istočnoj polukugli. Život u Africi, Aziji, Europi znači nešto drugo nego život u Americi. Tako će možda u odre đenim okolnostima s rogovima američke stoke trebati postupati drugačije. Možda će se pokazati da će kod tih rogova gnoj trebati biti nešto gušći, krući, zbijeniji. Najbolje je uzeti r o g o v e tamo gdje ž i v i m o . Postoji strašno jaka srodnost medu snagama u kravljim rogo vima s nekog područja i snaga koje inače vladaju na t o m području, dok se strane snage u r o g o v i m a mogu sukobiti sa stvarima koje su u zemlji. No također se mora uzeti u obzir, a to se često događa, da krave od kojih potječu r o g o v i u nekom kraju, ne potječu neposredno iz tog kraja. No ako se krava otprilike tri do četiri godine hranila na određenom području, dakle na njemu živjela, onda će se morati prihvatiti da ona spada na to zemljište i zanemariti činjenica što g r l o ne potječe sa Zapada. Koliko rogovi smiju biti stari? Trebaju li biti od stare ili mlade krave? Sve se to mora iskušati, s obzirom na bit stvari najbolji bi bili r o g o v i krava srednje starosti. 114
Kako
veliki
trebaju
biti
rogovi?
(Dr. Steiner crta na ploči rog oko 30 do 40 cm dužine. To je uobičajena veličina kravljih rogova u Allgäu.) Da li je važno je li rog uzet od vola, muškog ili ženskog goveda? Vrlo je velika vjerojatnost da rog od vola uopće neće djelovati, da će od bika djelovati razmjerno slabo. Zboga toga stalno govorim kravlji rogovi, krave su u pravilu ženskog roda! Mislim na žensku životinju. Koje je najbolje vrijeme za sjetvu žitarica, krušarica? Točan o d g o v o r na o v o pitanje dobit ćete kad u predavanju budem govorio o sjetvi. Sjetva je narav no izuzetno važna, i velika je razlika obavlja li se bliže zimskim mjesecima ili dalje od njih. Kad se sije bliže zimskim mjesecima, utjecat će se na veću reproduktivnu sposobnost, kad se sije dalje od zimskih mjeseci, utjecat će se na veću hranjivost žitarica. Može li se gnoj iz kravljeg roga raspršiti s pijeskom? Ima li pritom kiša neko značenje? Što se tiče pijeska, to se može učiniti. To nismo iskušali. Ništa ne govori protiv toga. Kako pak djeluje kiša, to se tek mora provjeriti. Može se pretpostaviti da kiša ne izaziva nikave promjene, možda bi čak mogla utjecati na to da se učinak ojača. Ali s druge strane ipak se radi o tako velikoj koncentraciji snaga da bi se također m o g l o pomisliti kako bi se p o d malim udarcima kišnih kapi one previše raspršile. To je doista fino djelovanje i sve to mora se uzeti u obzir. Stavljanju pijeska u kravlji gnoj ništa se ne može p r i g o v o r i t i . 115
Kako se prilikom pohranjivanja kravljeg roga i nje gova sadržaja otklanjaju neki štetni utjecaji? Kod takvih stvari općenito vrijedi da uklanjanje takozvanih štetnih utjecaja u pravilu izaziva više štete nego kad bi ih se ostavilo. Zar ne, činjenica je da se u novije vrijeme strašno pazi na to da se posvuda dezinficira. Kod tih stvari nesumnjivo se na svim područjima ide predaleko. Tako smo kod naših lijekova uočili, hoteći apsolutno spriječiti svaku mogućnost plijesni, da se onda moraju primijeniti i metode koje sputavaju ljekovitu snagu. Ne brinem posebno zbog štetnih pojava na rogu. One ne štete mnogo. Najbolje je ako se previše ne trudimo primi jeniti metode čišćenja i stvari ostavimo onakvima kakve jesu. Mi smo ih pokrivali svinjskim mjehurima da u njih ne bi padala zemlja. Uopće se ne preporu čuje poduzimati bogzna kakvo čišćenje rogova. Mora nam biti jasno da prljavština nije uvijek "prljavština". Ako, na primjer, lice namažete tankim slojem zlata, onda je to prljavština, ali zlato nije prljavština. Prema tome, prljavština nije uvijek prljavština. Upravo pr ljavština ponekad djeluje konzervirajuće. Treba li nekim mjerama poticati što dalje tjeranje sje mena u kaos? Zar ne bi bilo nužno učiniti nešto i za kozmič ke snage koje treba sačuvati do novog oblikovanja biljke? Ono bi se moglo potaknuti, ali to neće biti nužno. Kad se sjeme počinje oblikovati, tada je v e ć doseg nut vrhunac stvaranja kaosa. To se neće trebati još poticati. Poticaj će trebati upravo kod gnojidbe. Ali ne vjerujem da će se kod stvaranja sjemena pokazati potreba za stvaranjem kaosa — čim je tu o p l o đ e n o sjeme, onda je tu i potpuni kaos. To bi se naravno moglo učiniti tako da se zemljištu doda više kremena. 116
Jer kroz kremen djeluje zapravo ono što se u zemlji preuzima iz svemira. To bi se m o g l o tako učiniti, ali ne mislim da je to nužno. Koliko bi
velika
trebala
biti pokušališta?
S o b z i r o m na to pokusi bi se trebali obavljati na sljedeći način. Kod takvih stvari uvijek se lako mogu zadati smjernice, ali svrhovitu veličinu neke stvari uvijek moramo sami iskušati. No s o b z i r o m na o v o pitanje razmjerno je lako izvesti pokuse. Recimo, na dvije pokusne gredice posadite jednu kraj druge pšenicu i grahorku (esparzetu). Ako primi jenite kremen, moći ćete ustanoviti da je kod biljke koja zbog svojih sklonosti lako uspijeva oblikovati sjeme, oblikovanje sjemena ometeno. Vidjet ćete da je kod grahorke oblikovanje sjemena sasvim poti snuto, a i da je uslijedilo kasnije. Ako se te stvari žele proučavati, uvijek se može uspoređivati kakva svojstva ima sjetveni plod, pšenica, a koja slična svojstva imaju grahorka, mahunarke i tako izvesti v r l o zanimljive pokuse o oblikovanju sjemena. Je li svejedno kada se razrijeđene količine stavljaju na
njivu? To sigurno nije svejedno ako kravlje r o g o v e
ž e l i m o sačuvati kao kravlje r o g o v e nakon što smo ih izvadili iz zemlje. Ali u pravilu ih možemo ostaviti unutra sve do upotrebe; ako trebaju prezimiti i unutra ostati još neko vrijeme ljeti, neće se pokvariti. No ako smo prisiljeni pohraniti ih negdje drugdje, treba mo pripremiti kutiju koju o b l o ž i m o tresetom, tako da je sa svih strana obloga od treseta. U to stavimo kravlje rogove kako bi se zadržala jaka koncentracija. Za razliku od toga, ni u kom slučaju ne bi trebali 117
čuvati već razrijeđenu tekućinu. Miješanju valja pri stupiti ako se gnojidba neće previše odlagati. Ako se obrađuju ozimi usjevi, treba li rogove izvaditi iz zemlje
tri mjeseca ranije?
Najbolje bi bilo — to nije važno — ostaviti ih u zemlji do upotrebe. Ako se koriste predstojeće rane jeseni, ostave se dotada unutra. Gnoj zbog toga neće biti lošiji. Neće li se finim
upotrebom
raspršivanjem
finih
tekućine
raspršivača
izgubiti
eterske
i
njihovim
i
astralne
snage? Sasvim sigurno neće. One su jako vezane. Ta kođer se uopće ne treba bojati da će duhovno ute ći ako ga se ispočetka ne tjera, kao što je to kod materijalnog. Kako se postupa s kravljim rogovima i njihovim mine ralnim sastojcima koji su
tijekom ljeta
bili
u zemlji?
Neće im škoditi ako ih i z v a d i m o i negdje po hranimo. Možete ih bilo gdje baciti na neku hrpu. Supstanciji koja je p r o v e l a ljeto u zemlji ništa neće škoditi. Na njih m o ž e sijati sunce. To im čak m o ž e i koristiti. Moraju li se rogovi zakopati na mjestu na polju gdje se kasnije namjerava gnojiti ili se mogu zakopati jedan do drugog na
bilo kojem
drugom mjestu?
U tome postoji tako mala razlika da se g o t o v o ne traba obazirati na to. Najbolje je odabrati mjesto na kojem je razmjerno dobra zemlja, ne baš jako mineralna, nego humusna zemlja, i tamo se mogu zakopati svi r o g o v i koji su potrebni. 118
Kako je ako se u poljoprivredi koriste strojevi? Rečeno je da ne bi
valjalo koristiti strojeve?
Da, naravno, v i d i t e , to je pitanje na koje se ustvari ne može o d g o v o r i t i s poljoprivrednoga gle dišta. Nema sumnje da je u našem današnjem društve nom životu prilično neaktualno pitanje smiju li se upotrijebiti strojevi. Čovjek danas teško m o ž e biti poljoprivrednik a da ne koristi strojeve. Dakako, nisu svi procesi tako p o v e z a n i s najintimnijim pri rodnim procesima, kao što je to upravo miješanje i slično. Kao što u ovakav intimni prirodni proces ne bi Valjalo uplitati stroj, tako u odnosu na ostale spomenute elemente sama priroda brine o tome da s onim što nije p o g o d n o za strojnu obradu, stroj i ne m o ž e nešto osobito napraviti. Kod oblikovanja sjemena stroj ne može biti od osobite koristi, o tome se brine sama priroda. Ipak vjerujem da stvar nije osobito aktualna. Ali danas se ipak postavlja pitanje: Kako obaviti posao bez stroja? Treba samo upozoriti na to da u poljoprivredi ne valja biti opsjednut stro jevima. Sasvim sigurno če se pokazati da će onaj onaj koji je opsjednut strojevima, u p o l j o p r i v r e d i imati m n o g o manje uspjeha, čak i ako n o v i stroj poboljša određene stvari, nego kad bi i dalje koristio stari stroj dokle god on vrijedi. No to su stvari koje se ne odnose strogo na poljoprivredu. Može li se navedena količina gnojiva iz kravljeg roga rastopljenog
u
vodi
upotrijebiti
za
polovicu
navedene
površine? Tada ćete d o b i t i razbujane p l o d o v e , tada će se d o g o d i t i o n o što sam n a p o m e n u o prije u v e z i s n e č i m d r u g i m . A k o tako p o s t u p i t e , na primjer, pri uzgoju krumpira ili nečeg d r u g o g , d o b i t ćete 119
razbujane p l o d o v e , raširene stabljike, a n e ć e t e d o b i t i o n o što z a p r a v o ž e l i t e . D o b i t ćete o n o što se n a z i v a p r e b u j n i m mjestima. Prebujna mjesta d o b i t ćete z a t o što ste u z e l i p r e v i š e g n o j i v a . Kako je s krmnim biljem kod kojeg je bujnost poželjna, kod
špinata? Mislim da ćemo i tu upotrijebiti samo pola kante
s jednim kravljim r o g o m , kao što smo učinili i u Dornachu na površini koja je većim dijelom povrtnjak. Za o n o što se uzgaja na v e ć i m površinama trebat će m n o g o manje. Već je to optimum. Je li svejedno ili
koji se gnoj koristi: kravlji,
konjski
ovčji? Najbolji materijal za ovaj postupak svakako je
kravlji gnoj. Bilo bi v a ž n o i dalje istraživati m o ž e li se za to koristiti i konjski gnoj. Tada bi bilo važno, ako se konjski gnoj želi tako pripremati, da se rog obavije dlakama iz g r i v e kako bi se na taj način potaknulo na djelovanje ono što kod konja, koji nema rogova, počiva u g r i v i . Treba
li se gnojiti prije ili poslije sjetve?
Ispravno je ako se to učini prije sjetve. Vidjet ć e m o kako to djeluje jer o v e smo godine kasnije prionuli na posao te će se ponešto napraviti poslije sjetve. Prema tome, vidjet ćemo da li to škodi. Ali samo se po sebi razumije da to valja činiti prije sjetve kako bi zemljište već bilo u doticaju s gnojivom. Mogu za 120
li se kravlji rogovi za gnojidbu
mineralno?
upotrijebiti i
To se doduše može; ali ne mogu se upotrijebiti više od tri ili četiri puta. Njihova snaga gubi se već nakon trokratne ili četverokratne upotrebe. Je li važno koje osobe obavljaju posao? Treba li to činiti druga
antropozof ili pak posao
može
obavljati
bilo
koja
osoba? To je naravno pitanje. Postavljeno danas, o n o
će izazvati podsmijeh. Podjećam vas da ima ljudi kod kojih sjajno uspijeva cvijeće što ga uzgajaju na prozorima. Kod drugih ljudi ono uopće ne uspijeva, nego v e n e . Ima takvih slučajeva. Ali sve o n o što se na izvanjski neobjašnjiv, ali na unutrašnje v r l o providan način događa zbog čovjekova utjecaja, to se događa i time što čovjek, recimo, obavlja meditacije i priprema se meditativnim životom — to sam objasnio jučer. Čovjek s dušikom, koji sadrži imaginacije, živi sasvim drugačije ako meditira. Time postaje sposoban utjecati na to da sve bude bitno djelotvornije; takvu sposobnost stječe u odnosu na svekoliki rast biljaka. Jedino što stvar danas nije toliko jasna kao što je bila u vremenima kad je takvo nešto bilo priznato. A postojala su vremena kad su ljudi doista znali da su o d r e đ e n i m postupcima koje su poduzimali postali sposobnima za njegovanje rasta biljaka. Danas, kad se tome ne obraća pažnja, prevlast stječu drugi ljudi i tako se gube ona fina suptilna djelovanja ako se stalno krećemo među ljudima koji za to ne mare. Zbog toga se v r l o lako m o ž e osporiti to što se poduzima. Zato još nevoljko pred većim skupom o t v o r e n o g o v o r i m upravo o tim stvarima jer one naravno v r l o lako mogu biti osporene ako se polazi od današnjih životnih odnosa. Naš prijatelj Stegemann na raspravi u Bockovoj dvorani nabacio je izuzetno 121
škakljivo pitanje mogu li se nametnička bića suzbiti na taj način, recimo, koncentracijom i sličnim. Uopće nije upitno da je to moguće ukoliko se ispravno postupa. Ako bi se u razdoblju od sredine siječnja do sredine veljače, kad Zemlja razvija svoje najveće snage koje su ponajviše koncentrirane u zemlji, ako bi se tada odredilo, da tako kažem, svečano razdoblje u kojem bi se poduzimala upravo takva koncentracija, tada bi se pokazao i učinak. Kao što sam rekao, to je škakljivo pitanje, ali pitanje na koje se može potvrd no odgovoriti. To se samo mora obavljati u suglasju s p r i r o d o m . Mora se znati da je potpuno drugačije izvodi li se vježba koncentracije usred zime ili usred ljeta. U nekim narodnim izrekama sadržano je mnogo toga što današnjem čovjeku može dati važne upute. Vidite, jučer sam također mogao navesti i to da sam uz brojne stvari koje sam trebao učiniti u ovoj inkar naciji, a koje se nisu ostvarile, kao vrlo mlad čovjek naumio napisati takozvanu seljačku filozofiju, popisati pojmovni život seljaka u pogledu svih stvari s kojima su u doticaju. Iz toga je moglo nastati nešto izuzetno lijepo, time bi bila pobijena grofova tvrdnja da su seljaci glupi. Na vidjelo bi izišla suptilna istina, filo zofija koja upravo grandiozno svjedoči o intimnostima prirodnog života, već i u tvorbi riječi. Doista je začu dno što sve seljak ustvari zna o onome što se zbiva u p r i r o d i . Danas više nije moguće napisati jednu takvu seljačku filozofiju; u naše vrijeme stvari su se većinom sasvim promijenile. Danas više nije onako kako je bilo prije četrdeset-pedeset godina. Da to je bilo nešto izuzetno značajno, jer tada se od seljaka m o g l o naučiti m n o g o više nego na sveučilištu. Ali to je bilo sasvim drugo vrijeme, živjelo se sa seljacima na selu, a kad su stigli ljudi s kalabrezima koji su 122
bili preteče današnjega socijalističkog pokreta, to su bile rijetkosti. Danas je svijet potpuno promijenjen. Mlade dame i gospoda što su ovdje prisutni nemaju pojma o tome koliko se svijet promijenio u posljednjih dvadeset-trideset godina. I danas se izgubilo mnogo od prave ljepote u narodnim govorima, a još se više izgubilo od prave seljačke filozofije koja je bila neka vrst kulturne filozofije. Čak i u seljačkim kalendarima tada su se nalazile stvari kojih danas više u njima nema. One su i izgledale drukčije, bile su prisne. Poznavao sam seljačke kalendare za koje se koristio loš papir, ali unutra su bili naslikani planeti, dok je izvana, na naslovnoj stranici bio bombončič, njega je čovjek najprije uočio i uvijek ga je mogao lizati kad bi koristio knjigu. Tako je knjiga napravljena i ukusnom. Ljudi su je koristili jedan za drugim. Kad se gnoje veće površine, prema rogova
vlastitom
osjećaju
koji
se
će
s
treba li to ćiniti čisto
obzirom
na
količinu kravljih
upotrijebiti?
Ne bih to savjetovao. Mislim da u tom slučaju čovjek doista treba biti razuman. Savjetovao bih da se naj prije poduzme sve kako bi se pokusima utemeljenim na vlastitom osjećaju postigli najpovoljniji rezultati i da se potom počne, kako bi i svijet došao na svoje, stvar pretočiti u brojeve, tako da se naprave prave tabele i da ljudi onda mogu koristiti te tabele. Savjetovao bih: Ako netko prema vlastitom uvjerenju ima dara da tome pristupi po vlastitom osjećaju, nek tako uradi; ali s obzirom na druge ljude nek se ne ponaša kao da ne drži mnogo do tabela, već da ljudima pruži izračunljive zbrojeve i tabele. Sve se uistinu mora preobraziti u proračunljive brojeve i zbirove. Upravo je to danas nuž no. Potrebni su nam kravlji rogovi da bismo ovo ostvarili, 123
ali nisu nam potrebni bikovski rogovi da bismo bili pobornici stvari. Upravo se zbog toga lako pojavljuju otpori. Savjetovao bih da se postignu kompromisi kad je god to moguće i da se po mogućnosti uzmu u obzir i vanjske prosudbe. Može li se za gnojidbu onaj postotak gašenog
vapna
u
kompostnu hrpu
koji
se
staviti
danas propisuje?
Stara praksa sigurno će se pokazati vrijednom. Trebat će samo poseban pristup, s o b z i r o m na to radi li se o m o č v a r n o m ili pjeskovitom zemljištu; kod pjeskovitog zemljišta bit će potrebno nešto manje gašenog vapna, dok močvarno tlo zahtijeva veći udio gašenog vapna zbog stvaranja kiseline. Kako je
s
prekopavanjem
kompostne
hrpe?
To joj ne škodi. Naravno, pošto smo je prekopali, važno je da je pokrijemo slojem zemlje koja je štiti, da nakon što je prekopamo, na nju stavimo zemljani pokrivač. Osobito je dobro u tu svrhu upotrijebiti treset. Koju jelazne
vrst kalija
treba
upotrijebiti
u razdoblju pri
poljoprivrede?
Patent-kalij. Kako je
najbolje
iskoristiti
preostalo
su kravlji rogovi napunjeni? Treba li ga
gnojivo
najesen
pošto
odnijeti
na polje da tamo prezimi ili ga treba ostaviti do proljeća? Morate biti svjesni da ta gnojidba kravljim ro govima ne zamjenjuje dokraja svu gnojidbu, da se naravno i dalje mora gnojiti. V a ž n o je da se nova gnojidba promatra kao dodatna gnojidba koja do sadašnje postupke gnojidbe značajno unapređuje. Pritom i dalje ostaje druga gnojidba. 124
Promatranje makrokozmičkog kao zadaća duhovne znanosti: Rast zemlje i biljaka
PETO PREDAVANJE Koberwitz,
Pravilna
13. lipnja
supstäncijalizacija
1924.
gnojiva
Ono što je jučer izloženo o poboljšanju našega gnojiva u kravljim rogovima mišljeno je, naravno, kao pobolj šanje gnojidbe. Gnojidba se dakako zadržava i danas ćemo govoriti o tome kako se treba odnositi prema toj gnojidbi budući da treba poći od shvaćanja kako se ž i v o mora zadržati u ž i v o m . Vidjeli smo da etersko-životno zapravo nikad ne smije napustiti ono što je u regiji, u sferi rasta. Zbog toga smo veliko značenje pridali spoznaji kako je tlo iz kojega biljka raste, koje obuhvaća njezino korijenje, neka vrst nastavka rasta u zemlji, samo biljno-životno u zemlji, dakle, nešto živo. A jučer sam čak i napomenuo kako možemo zamisliti prijelaz između zgrnutog humka s njegovom unutarnjom živošću potaknutu sadržajem humusa, i onoga što kao kora, kao lub obavija drvo i zatvara ga prema van. Prirodno je što je čovjek tijekom novijeg vre mena, izgubivši svaki uvid, izgubio i uvid u velike međuovisnosti u prirodi, što je također potpuno izgubio uvid u zajednički život zemlje i biljaka ko ji se zatim nastavlja u izlučevinama života što se pojavljuju u obliku gnoja, te kako djeluju snage toga sveobuhvatnog života. 1 uvid u to morao se postupno izgubiti. 125
I kao što sam jučer rekao u raspravi, duhovna znanost stvarno ne treba d j e l o v a t i tako da se iz o d r e đ e n o g fanatizma kao nešto bučno, r e v o l u c i o n a r n o o k o m i na o n o što je učinjeno na najrazličitijim ž i v o t n i m p o d r u č j i m a , n e g o treba dokraja p r i z n a t i sve što je p o s t i g n u t o . I, ako m o g u tako reći, trebaju se suzbiti samo one stvari koje počiva ju na p o t p u n o p o g r e š n i m p r e t p o s t a v k a m a i koje su povezane s materijalističkim svjetonazorom da našnjice; i to treba nadopuniti onime što proistječe iz ž i v o g sagledavanja svijeta na najrazličitijim ži v o t n i m područjima. Zato neću osobitu p o z o r n o s t p o s v e t i t i opisivanju kako se od stajskoga gnoja, g n o j n i c e , komposta spravlja g n o j i v o . S o b z i r o m na obradu gnoja i gnojnice već je štošta učinjeno. I u tom pogledu možda se može nešto reći u današ njoj p o p o d n e v n o j raspravi. N a p o m e n u o bih da je n e o p h o d n o uvidjeti kako se na našim g o s p o darstvima mora p r o v o d i t i eksploatacija. Ta se eks ploatacija mora p r o v o d i t i j e d n o s t a v n o zbog toga što svime onime što s gospodarstva šaljemo u svijet, zemlji doista otimamo snage, čak i zraku o t i m a m o snage koje se moraju zamijeniti, tako da se s vre m e n o m uistinu mora p r i m j e r e n o obraditi sadržaj gnojiva koje je u svojoj v r i j e d n o s t i p o v e z a n o s o n i m e što je p o t r e b n o za osiromašenu zemlju da bi je se p r a v i l n o o ž i v j e l o . No u posljednje vrijeme u tom su pogledu iz materijalističkog svjetonazora p r o i z i š l a razna p o g r e š n a mišljenja. Prvo: Danas se p o m n o proučava kako djeluju bakterije, najmanja živa bića; upravo se tim naj manjim živim bićima pripisuje da mogu pravilno supstancijalizirati gnojivo. Baš se gleda što bakte rije čine u gnoju i računa se na njih. U tom smislu 126
obavljeni su doista domišljati, izuzetno logični, ali u većini slučajeva nedovoljno trajni, nedovoljno ko risni pokusi cijepljenja zemljišta. I sve to poduzeto je upravo na osnovi shvaćanja koje se otprilike može usporediti s ovime: u jednoj sobi otkrijemo izuzetno mnogo muha, te stoga pomislimo da je soba prljava jer u njoj ima puno muha. Soba uopće nije prljava zato što u njoj ima puno muha, nego u njoj ima puno muha jer je prljava. I sobu nećemo učiniti čišćom ako umujemo o metodama kojima bi se razmnožile muhe jer mislimo da bi one trebale izjesti prljavštinu, ili o metodama kojima bi se smanjio broj muha i slično. Takvim metodama nećemo postići mnogo, već ćemo svakako više postići time da izravno krenemo na odstranjivanje prljavštine. Kad se životinjske izlučevine koriste za gnojivo, stvar je u tome da mala živa bića promatramo kao nešto što se pojavljuje u procesima koji tu ili tamo nastaju u supstanciji gnojiva, što, prema tome, može biti izuzetno koristan pokazatelj za određena sta nja supstancije gnojiva, ali veliko značenje ne može imati njihov unos i uzgoj, prije će ga imati njihovo suzbijanje. Dakako, takvo nešto ne treba ni t v r d i t i ako se istodobno ne pokažu načini kako da se to učini. Sigurno, o v o što sam dosad g o v o r i o ističe se na različitim stranama; ali v a ž n o je da se zna ne samo o n o što je ispravno. Jer to ispravno često ne može ničemu p o s l u ž i t i ako ne postoje pravila kojima bi se, ukoliko je i s p r a v n o n e g a t i v n o , i s p r a v n o m e s u p r o t s t a v i l o p o z i t i v n o . Posvuda je stvar u t o m e da se n e g a t i v n o ne treba ni spominjati ako se ne mogu ponuditi p o z i t i v n i prijedlozi jer to samo izaziva
ljutnju. 127
Drugo: ljudi, izazvani materijalistički obojenim gledanjem, u novije vrijeme pridaju značenje treti ranju gnojiva svakakvim anorganskim supstancijalnim spojevima i elementima. Iskustvo je pokazalo da ni to nema trajne vrijednosti. Naime, ž e l i m o li gnojivo oplemeniti, poboljšati mineralima, treba nam biti jasno da se time samo djeluje na oživljavanje tekućeg, v o d e , no za d o b r o uspijevanje biljaka nije dovoljno samo organizirati, oživjeti vodu. Jer voda koja samo curi kroza zemlju, više ništa ne oživljava. Zemlja se mora oživjeti izravno, a to nije moguće ako se koristi mineralno, to je j e d i n o moguće ako se koristi organsko koje se d o v o d i u odgovarajuće stanje u kojem ono organizirajući, oživljavajući samo djeluje na čvrsto, zemljano. Sve to, davanje poticaja baš gnoju ili gnojnici — svemu što djeluje na taj način može se dati takav poticaj ako se ostane u okviru oživljavajućeg — to je zadaća duhovnoznanstvenog poticaja koji se daje poljoprivredi. Duhovna znanost svuda zagleda u velika djelovanja životnog, a ne obazire se, budući da to nema najveće značenje, na promatranje sitnog — tome pozornost posvećuje mikroskop — ni na zaključke i z v e d e n e polazeći od mikroskopskog. Zadaća duhovne znanosti jest pro matranje makrokozmičkog, širokih krugova prirodnog djelovanja. Zato je naravno nužno da se zagleda u ta prirodna djelovanja. Ali vidite, postoji rečenica koju ćete u razno raznim oblicima pronaći svugdje u poljoprivrednoj literaturi — ona proizlazi iz tobožnjih iskustava — i koja glasi otprilike ovako: Dušik, fosforna kiselina, vapno, kalijeva sol, klor i tako dalje, čak i željezo, sve to ima veliko značenje za tlo na kojem bi trebale uspijevati biljke. Ali kremena kiselina, o l o v o , arsen, 128
živa — tome se pridodaje čak i natron ( s o d a ) — oni za pravo uspijevanje biljaka u najboljem slučaju imaju podražajnu vrijednost, kako se kaže. T i m e se biljke potiču. Takva tvrdnja svjedoči da se zapravo tapka u potpunom mraku i može biti samo dobro — sigurno zahvaljujući starim tradicijama — ako se s biljkama ne postupa tako bezumno kako bi se postupalo kad bi se ravnalo po toj rečenici. Po njoj se i ne može ravnati. Jer o čemu se radi? Vidite, u stvarnosti je tako da velika priroda ne napušta tako nemilosrdno nekoga tko se ne obazire na njezinu kremenu kiselinu, olovo, živu, arsen, kao što napušta nekoga tko pravilno ne cijeni kalijevu sol, v a p n o ili fosfornu kiselinu. A da bi se u zemlji pravilno imalo fosfornu kiselinu, kalijevu sol, vapno, mora je se obraditi, mora je se pravilno gnojiti. To ne pada s neba. Ali svakako, stalnom proizvodnjom zemlju se može osiromašiti. Nju se doista neprekidno osiromašuje. Zato je se mora gnojiti. I s v r e m e n o m , kao što je to često kod proizvodnje, uravnoteživanje gnojivom može biti n e d o v o l j n o . Tada se p r o v o d i eksploatacija. Time se zemlja trajno osiromašuje. Treba se pobrinuti da pravi prirodni proces teče pravilno. Takozvana podražajna djelovanja jesu, naime, najvažnija djelovanja. Oko cijele Zemlje djeluju u najfinijim dozama upravo tvari koje se smatraju nepotrebnima; a one su biljkama toliko neophodne koliko i ono što biljke dobivaju od zemlje. One ih upijaju iz zemaljskog okružja: živu, arsen, kremenu kiselinu; iz tla ih upijaju pošto su oni zračenjem dospjeli u nj. Mi ljudi m o ž e m o p o s v e o n e m o g u ć i t i da t l o iz zemaljskog okružja p r a v i l n o upija o n o što je 129
biljkama p o t r e b n o . A k o stalno neplanski gnojimo, p o s t u p n o m o ž e m o zemlju o n e m o g u ć i t i da upija o n o što je u najfinijim homeopatskim dozama dje l o t v o r n o u kremenoj kiselini, o l o v u , ž i v i , što, ako tako m o g u r e ć i , d o l a z i iz zemaljskog okružja i m o r a biti p r i m l j e n o u rast biljaka kako bi biljka — koja z a p r a v o svoje tijelo što ga oblikuje ugljik g r a d i uz p o m o ć o n o g a što u najfinijim d o z a m a d o l a z i iz zemaljskog okružja — uvijek u zemlji imala o n o što joj je p o t r e b n o . Zato je moramo dobro obraditi, ne samo onako kako sam jučer rekao nego i drugim našim gnoji vima. I pritom nije stvar u tome da gnojivu samo p r i d o d a m o supstancije za koje vjerujemo da su mu potrebne kako bi se potaknuo rast biljaka, nego se radi o tome da mu p r i d o d a m o životne snage. Jer biljci su m n o g o važnije životne snage nego samo Supstancijalne snage, nego samo supstancije. Kako god tlo, koje bismo s v r e m e n o m dobili, bilo bogato o v o m ili o n o m supstancijom, o n o ipak nimalo ne bi koristilo rastu biljaka ako biljku gnojidbom ne bismo osposobili da u vlastito tijelo preuzme ona djelovanja koja to tlo sadrži. U tome je stvar. No danas se uopće ne zna kako neznatne količine izuzetno jako djeluju upravo kad je riječ o ž i v o m . Međutim, mislim da nakon istraživanja o djelovanju najmanjih entiteta koja je obavila gda. dr. Kolisko i koja su sve o n o što je u homeopatiji dosad bilo tapkanje i pipanje sjajno postavila na temeljitu znan stvenu osnovu, mislim da se nakon toga može smatrati znanstveno utemeljenim da se u malim entitetima, u malim količinama, odgovarajućom primjenom malih količina oslobađaju upravo zračeće snage potrebne u organskom svijetu. 130
Prilikom gnojidbe uopće nam neće biti teško tako primijeniti najmanje količine. I vidjeli smo, pošto prije ili poslije gnojidbe z g o t o v i m o o n o što smo spremili u kravljim rogovima, kako time gnojivu pridodajemo djelovanja, pridodajemo one snage koje su potrebne da bismo gnojivu koje se upotrebljava odvojeno od te homeopatske gnojidbe, koje se pravil no doprema na svoje mjesto, p o m o g l i u njegovu djelovanju. Ali mora se na raznorazne načine pokušati gnojivu podariti pravu životnost, konzistenciju da samo od sebe zadrži onoliko dušika, onoliko drugih tvari koliko mu je potrebno, podariti mu težnju prema životnosti koja ga zatim p o n o v n o osposobljava da zemlji pruži odgovarajuću životnost. I tu bih danas dao neke smjernice koje upravo upućuju na to kako bi se gnojivu čak i u malim količinama p r i d o d a l o ono, uz o n o što pridodajemo iz kravljih rogova, što ga toliko oživljuje da svoju životnost može prenijeti na tlo iz kojeg niču biljke. Pritom ću napomenuti različite stvari, ali izričito naglašavam da se ono što je zbog određenih okolnosti u nekim krajevima teško i z v e d i v o ipak slobodno može zamijeniti nečim drugim. Samo u jednom jedi nom slučaju neće se moći naći zamjena jer je to toliko osebujno da se na isti način neće moći susresti ni u jednoj drugoj biljnoj vrsti. Prema o n o m e što sam spomenuo, najprije se mora paziti da o n o što se u organskom tiče prven stveno svijeta: ugljik, kisik, dušik, vodik, sumpor; da se to u organskom pravilno spaja s drugim supstan cijama, dakle, da se spaja, recimo, baš s kalijevim solima. Ako pogledamo samo količinu kalijevih soli koje su biljci potrebne za rast — sigurno, o tome se nešto zna, zna se da kalijeve soli ili kalij uopće 131
usmjeravaju rast biljke prema onim područjima bilj nog organizma koja u brojnim slučajevima postaju kosturom, koja stvaraju o n o što je čvrsto, snažno; zna se da se kalijevim sadržajem obuzdava rast u stabljici. Ali važno je da se kalijev sadržaj u onome što se događa između zemlje i biljaka preradi tako da se on u organskom procesu ispravno odnosi prema onome što ustvari tvori tijelo biljke, bjelančevinasto (Eiweißartige). A tu se nešto m o ž e postići ako se uradi sljedeće. Uzmimo stolisnik, biljku koju je uglavnom lako naći. Ako je slučajno u nekom kraju nema, može se isto tako upotrijebiti i osušen. Taj je stolisnik — a to je ustvari svaka biljka — čudo od biljke, ali ako pak se pogleda neki drugi cvijet, onda čovjeka osobito dirne kakvo je čudo od biljke taj stolisnik. G o v o r i o sam vam da u sebi nosi ono čime si duh uvijek ovlažuje prste kad ugljik, dušik i tako dalje želi poslati na njihova odgovarajuća organska mjesta. Taj stolisnik objavljuje se u p r i r o d i tako kao da je neki tvorac biljaka kod njega imao model po kojem je o d r e d i o točan omjer između sumpora i drugih biljnih supstancija. Reklo bi se da ni kod jedne druge biljke duhovi p r i r o d e ne uspijevaju tako savršeno iskoristiti sumpor kao kod stolisnika. I kad je čovjek upoznat s djelovanjem stolisnika u životinjskom i ljudskom organizmu, ako se zna kako taj stolinik, ukoliko se pravilno unese u biološko, doista može popraviti sve ono što proistječe iz slabosti astralnog tijela, može se pratiti njegovo djelovanje u čitavom prirodnom procesu rasta biljaka. On je blagotvoran samim time ako na nekom području divlje raste na rubovima oranica ili kraj puta, ondje gdje se uzgajaju žitarice ili krumpiri ili neka druga kultura. Stolisnik 132
nikako ne bi smjelo iskorijeniti. Razumljivo je da bi trebalo spriječiti da se stolisnik ukorijeni negdje gdje bi mogao smetati — štetan nije ustvari nigdje, ali može smetati — ali kao što neki simpatični ljudi ne djeluju u društvu onime što g o v o r e , već samom svojom pojavom, tako i stolisnik već i svojom prisutnošću povoljno djeluje na području gdje se razmnožio. Upravo sa stolisnikom može se učiniti sljedeće: Uzme se ono isto što se od stolisnika koristi u medicin ske svrhe — one cvatove gore, kišobranaste cvatove. Ako imamo svježi stolisnik, najbolje je da ih uberemo svježe i p o t o m kratko sušimo. Zapravo ih uopće ne treba puno sušiti. Ako nemamo svježi stolisnik, nego samo osušeni, onda bismo prije upotrebe iz listova trebali pokušati iscijediti sok koji se iskuhavanjem može dobiti čak i iz suhih listova, i tim sokom malo zalijemo cvat. Onda uzmemo mjehur neke plemenite divljači — vidite kako se ovdje posvuda ostaje u živućem — nakon što smo zgnječili jednu ili dvije šake stolisnika, uvijemo tu supstanciju u mjehur plemenite divljači, svežemo ga i u tom mjehuru dobi j e m o tako prilično konzistentnu masu stolisnika. Zatim tu masu stolisnika objesimo ondje gdje ljeti po mogućnosti sja sunce. Kad stigne jesen, skinemo je i ne o d v e ć duboko stavimo u zemlju da prezimi. Dakle, tijekom jedne godine cvjetovi stolisnika — ne smeta ako su se već zametnuli plodovi — uvijeni u mjehur plemenite divljači, dijelom iznad zemlje, dijelom u zemlji i z l o ž e n i su djelovanjima kojima mogu biti izloženi. Vidjet ćemo da tijekom zime po primaju prilično neobičnu konzistenciju. Ako onda tu supstanciju izvađenu iz mjehura — sad je takvu m o ž e m o čuvati koliko dugo hoćemo — stavimo u hrpu gnoja koja može biti velika kao 133
kuća i u njoj je razdijelimo — u to se uopće ne mora uložiti mnogo truda — ako je jednostavno razdi j e l i m o , djeluje zračenje. U njoj je izuzetna zračeća snaga — a u zračeće snage materijalist će zacijelo vjerovati budući da g o v o r i o radiju — samim ti me što je ta supstancija unesena, a čak i naširoko razdijeljena, ona djeluje na gnoj i gnojnicu te na kompostnu masu. Ta masa dobivena od stolisnika djeluje tako oživljavajuće, osvježavajuće ako se tako pripravljeno gnojivo upotrijebi jednostavno onako kako se gnojiva danas primijenjuju i tako popravi ono što je eksploa tirano. Gnojivu se vraća mogućnost da ponovno oživi zemlju tako da ona može primiti druge kozmičke tvari, ono što u najfinijim homeopatskim dozama dolazi kao kremena kiselina, o l o v o i tako dalje. No 0 tome bi članovi poljoprivrednoga kružoka opet trebali obaviti pokuse; uvjerit će se da će to uspjeti. Vidite, sada je pitanje — jer treba raditi s uvi dom, a ne bez njega — stolisnik smo upoznali, njegov jako homeopatski sadržaj sumpora koji je doista uzorno spojen s kalijem, a i sam veličanstveno djeluje iz-stolisnika, što stolisniku podaruje sposobnost da svoja djelovanja raširi i u većim masama. Ali zašto baš u mjehuru plemenite db/ljači? To je p o v e z a n o s uvidom u veliki proces koji se odvija upravo u vezi s mjehurom. Plemenita divljač je životinjski stvor koji je u posve intimnom odnosu ne toliko sa Zemljom koliko sa zemaljskim okružjem, s onime što je u zemaljskom okružju svemirsko; zbog toga plemenita divljač ima r o g o v e koji imaju zada ću što smo je jučer razložili. I upravo o n o što je u stolisniku, na osobit način konzervira se u čovječjem i životinjskom organizmu procesom koji se odvija 134
između bubrega i mjehura, a taj je proces opet ovisan 0 supstancijalnom ustrojstvu mjehura. Tako opet u mjehuru plemenite divljači, premda mu je sup stancija tako tanka, ipak imamo snage koje nisu kao kod goveda — one su opet potpuno drugačije — povezane s nutrinom, nego sa snagama kozmosa, mjehur plemenite divljači g o t o v o je odraz kozmosa. Tada stolisniku pružamo mogućnost da znatno poveća već postojeće snage za spajanje sumpora s drugim supstancijama. U obradi stolisnika koju sam izložio imamo nešto sasvim fundamentalno za poboljšanje gnojiva i zadržavamo se u živućem, ne izlazimo iz živućeg, ne ulazimo u anorgansku kemiju. To je važno. Uzmimo drugi primjer. Ako gnojivu želimo pru žiti mogućnost da u sebe primi onoliko života da ono taj život može prenijeti na zemlju iz koje raste biljka, bitno je da gnojivo osposobimo kako bi ono još više u sebi sjedinilo tvari koje su uz kalij također neophodne za rast biljaka — kalcij, kalcijeve spojeve. U stolisniku se prvenstveno radi o djelovanjima kalija. Želimo li obuhvatiti i kalcijeva djelovanja, p o n o v n o nam je potrebna biljka koja doduše ne pobuđuje oduševljenje kao stolisnik, ali koja ipak također, u homeopatskim dozama, sadrži sumpor kako bi se pomoću sumpora privukle ostale tvari potrebne biljci i uvukle u organski proces. To je kamilica, Chamomilla officinalis. Ne bi valjalo samo reći da je kamilica obilježena time što je bogata kalijem i kalcijem, nego je ovako: u procesu stvaranja kalija stolisnik prvenstveno raz vija svoju sumpornu snagu. Zbog toga ima točno o n o l i k o sumpora koliko mu je potrebno da prera di kalij. No kamilica prerađuje i kalcij i time o n o što ponajprije pridonosi onemogućavanju štetnih
fruktifikacijskih djelovanja, što pridonosi održavanju biljke zdravom. No čudesno je što i kamilica u sebi ima ponešto sumpora, ali u drugoj količini jer mora preraditi i kalcij. Sada opet treba istraživati. Vidite, o n o što proizlazi iz duhovne znanosti uvijek uzima u obzir velike krugove, kao što se kaže, makrokozmičke, a ne mikrokozmičke razmjere. Sada treba pratiti što se s kamilicom zbiva u ljudskom i životinjskom organizmu. U svemu onome što se s upotrijebljenom kamilicom zbiva u ljud skom ili životinjskom organizmu mjehur nema gotovo nikakvo značenje, dok v e ć e značenje ima supstan cija crijevne stijenke, važna je supstancija crijevne stijenke. Ako stoga kamilicom ž e l i m o djelovati isto kao sa stolisnikom, trebamo ubrati njezine nježne bijelo-žute glavice, te glavice obraditi isto kao i stolisnikove kišobrančiće, ali ne stavljamo ih u mjehur, nego u goveda crijeva. Vidite, opet možete učiniti prekrasnu stvar, nije potrebno mnogo, ali to je prekrasna stvar. Umjesto da sve što postoji s te strane upotrijebite onako kako je danas uobičajeno, umjesto da pravite kobasice, pravite kobasice od goveđeg crijeva u kojima je nadjev pripravak od kamilice. I time je ponovno dano nešto što se mora izložiti djelovanju p r i r o d e — vidite, i tu se ostaje u okviru živućeg. Sada te dragocjene kobasice, budući da je stvar u tome da bi u zemljanom po mogućnosti trebalo djelovati slično živuće, treba tijekom cijele zime, ne preduboko, ostaviti u zemlji po mogućnosti bogatoj humusom i to na mjestu gdje se snijeg dulje zadržava i gdje je on d o b r o oba sjan suncem, tako da na mjesto gdje ste smjestili te dragocjene kobasice djeluju kozmičko-astralna djelovanja. 136
Zatim ih u proljeće i z v a d i m o i p o h r a n i m o na isti način te ih d o d a m o gnojivu isto kao i stolisnik, i vidjet ćete da ćemo tako dobiti gnojivo koje, prvo, bolje zadržava dušik n e g o druga gnojiva, kojemu je uz to obilježje da tako oživljuje zemlju da ona m o ž e izuzetno poticajno djelovati na rast biljaka. Ako se tako gnoji, time će se ponajprije uzgojiti zdravije biljke, doista zdravije biljke. Zar ne, sve o v o danas izgleda kao ludo — to mi je jasno — ali pomislite samo što je sve do danas ljudima izgledalo kao ludo, a nakon nekoliko godi na uvedeno je u praksu. Trebali ste samo pročitati švicarske novine kad je netko g o v o r i o o tome da bi trebalo izgraditi brdske pruge, što mu je sve predbacivano. Ali brdske pruge ubrzo su se pojavile i danas ljudi ne misle da je onaj koji ih je izmislio bio luđak. Prema tome, kod tih je stvari v a ž n o da se otklone predrasude. Kao što sam rekao, ako je ove dvije biljke teško nabaviti u nekom kraju, mogu se zamijeniti nečim drugim; to ne bi bilo tako dobro, ali može se koristiti i osušena biljka. na ku da ne
Nasuprot tome, u p o g l e d u d o b r o g djelovanja našu gnojidbenu masu teško je zamijeniti bilj koju često ne v o l i m o , ne v o l i m o u tom smislu nešto što v o l i m o , rado pomilujemo. Tu biljku milujemo rado: koprivu. To je doista najveća
blagotvorka za rast biljaka i g o t o v o je se ne može nadomjestiti nijednom drugom biljkom. No ako negdje nije dostupna, m o ž e se upotrijebiti i u suhom sta nju. Ali kopriva je doista "Katica za sve", ona može neizmjerno m n o g o . I kopriva nosi u sebi o n o što svuda ureduje i prerađuje d u h o v n o , sumpor, čije sam značenje izložio. Ali osim toga što kopriva dalje prenosi zračenja i strujanja kalija i kalcija, ona ima 137
i neku vrst željeznih zračenja koja su za prirodni tijek povoljna g o t o v o kao i za nas vlastita željezna zračenja u krvi. Zbog svojeg dobročinstva kopriva uopće ne zaslužuje da vani u prirodi raste tako pre zrena. Ona bi ustvari trebala rasti oko čovjekova srca jer ona je vani u p r i r o d i po svojem veličan stvenom unutarnjem djelovanju, po svojoj unutarnjoj organizaciji zaista slična o n o m e što je srce u ljud skom organizmu. Riječ je o tome da se u koprivi nalazi velika blagodat i tu bi se svakako moglo reći — oprostite, gospodine grofe, što ću u ovom slučaju biti toliko lokalan — da za rasterećivanje tla od željeza, ukoliko je to potrebno, upravo pogoduje sjetva koprive na nevinim mjestima. Ona na osobit način gornji sloj tla oslobađa od djelovanja željeza jer ga ona jako voli i privlači. Premda se ne otklanja samo željezo, otklanja se njegovo djelovanje na rast biljaka. Stoga bi sjetva koprive osobito bila značajna u o v i m krajevima. No to bih tek usput napomenuo. Želio bih upozoriti na to da već sama prisutnost koprive može biti značajna za cijeli okoliš u pogledu rasta biljaka. I tako, da bismo poboljšali gnojivo, uzmemo onoliko koprive koliko m o ž e m o zahvatiti i pustimo da malo uvene, malo je stisnemo i upotrijebimo je ovaj put bez mjehura plemenite divljači, bez goveđeg crijeva, jednostavno je zakopamo u zemlju posipavši je, recimo, tankim slojem treseta, tako da je malo odvojena od zemlje. To zakopamo izravno u zem lju, ali d o b r o zapamtimo to mjesto kako ne bismo iskopali samo zemlju kad budemo htjeli iskopati koprivu. Onda je ostavimo preko zime i preko ljeta — mora biti zakopana godinu dana — i tako dobivamo supstancijalnost iznimne djelotvornosti. 138
Sada to p o m i j e š a m o s g n o j i v o m o n a k o kao i d r u g o o čemu sam g o v o r i o ; time p o s t i ž e m o da g n o j i v o unutra postane osjetljivo, stvarno postane osjetljivo, tako da, kao da je time postalo razumno, ne dopušta da se nešto n e p r a v i l n o rastvori i da nešto n e p r a v i l n o ispušta dušik i slično. U p r a v o se tim dodatkom gnojivo "urazumljuje", a p o g o t o v o osposobljuje da urazumljuje zemlju u kojoj djeluje, tako da se ona individualizira prema onim biljkama koje se tako ž e l e uzgajati. To je uistinu nešto kao urazumljivanje zemljišta, što se postiže dodatkom Urtica dioica. Vidite, današnje metode poboljšavanja gnojiva — premda i sada katkad iznenađuju svojim vanjskim djelovanjem — naposljetku se svode na to da se s v r e m e n o m dobiju izvrsni poljoprivredni p r o i z v o d i koji takoreći samo pune ljudske želuce. Oni u sebi više neće imati hranjivosti. No ipak je stvar u tome da se čovjek ne zavarava time što ima nešto ve liko i napuhano, nego da ima nešto što je u sebi konzistentno i hranjivo. Može se dogoditi da se u poljoprivrednoj proiz vodnji pojave biljne bolesti. Sada bih načelno govorio o tome. Danas se ljudi rado specijaliziraju u svim stvarima i govore o ovoj ili onoj bolesti. I to je sasvim u redu; onaj tko se bavi znanošću mora znati kako izgleda jedno, a kako drugo. Ali liječniku v e ć i n o m ne koristi mnogo ako neku bolest zna opisati, nego je m n o g o važnije ako je zna liječiti. Kod liječenja d o l a z e u o b z i r potpuno drugačija gledišta od onih koja danas postoje za opis bolesti. M o ž e se steći velika savršenost u opisivanju bolesti, prema pravi lima današnje fiziologije ili fiziološke kemije može se točno znati što se zbiva u organizmu, ali ništa 139
se ne može liječiti. Ne mora se liječiti prema histo loškim ili mikroskopskim nalazima, treba se umjeti liječiti polazeći od velikih međuovisnosti. Tako je i s obzirom na prirodu biljke. A budući da je priroda biljke u tom pogledu jednostavnija od životinjske ili ljudske prirode, tako je i liječenje, rekao bih, nešto što protječe u općem, pa se stoga kod biljke m o ž e primijeniti neka vrst univerzalnih lijekova. Ako to ne bi bilo moguće, čovjek bi se našao u v r l o neugodnoj situaciji u odnosu na biljni svijet, u kojoj već i jest — o tome ćemo još g o v o r i t i — što se tiče liječenja životinja, a u kojoj nije u pogledu liječenja ljudi. Čovjek može reći što ga boli. Životinje i biljke to ne mogu. Ali u tom slučaju liječenje protječe opće nitije. Stoga se razboritom provedbom gnojidbe doista velik broj biljnih bolesti može otkloniti čim se one primijete i to na sljedeći način. Tlu se gnojidbom mora dodati kalcij. Ali ništa ne bi pomoglo ako bismo kalcij dodali tlu zaobišavši živuće, nego kalcij mora, ukoliko treba djelovati ozdravljujuće, ostati u sferi živućeg. On ne smije ispasti iz živućeg. Obično vapno ili slično neće vam ničemu poslužiti. I tako ima jedna biljka koja je bogata kalcijem, sedamdeset sedam posto supstancije njezina pepela čini kalcij, ali u finim spojevima — to je hrast. I ono što sam vam izložio o srodnosti oživljenog zemlja nog s korom posebice se odnosi na hrastovu koru, koja je neka vrst meduproizvoda s obilježjima bilj nog i životnog zemljanog. S o b z i r o m na o n o što se pojavljuje kao kalcij, najidealnije je o n o što se kao kalcijeva struktura nalazi u hrastovoj kori. Kad je u oživljenom stanju, a ne u m r t v o m — u m r t v o m također djeluje — kalcij tako ima ono što sam izložio. 140
On uspostavlja red kad etersko tijelo prejako djeluje, tako da astralno ne m o ž e doprijeti do organskog. On ubija (guši) etersko tijelo i time oslobađa put djelovanju astralnog; to je tako kod svakog vapna. Ali ako bismo htjeli da se razbujano etersko na v r l o lijep način skuplja i to tako da je to skupljanje stvarno pravilno, da u organskom ne izaziva šokove, onda kalcij moramo iskoristiti upravo u onoj strukturi u kojoj ga nalazimo u hrastovoj kori. Skupimo tako o n o l i k o hrastove kore koliko je možemo prikupiti. Ne treba nam je mnogo, dovoljno je onoliko koliko se lako m o ž e pribaviti. Skupimo je i malo nasjeckamo tako da dobijemo razdrobljenu konzistenciju, razdrobljenu strukturu. Potom uzmemo lubanju, gornji dio lubanje — od bilo koje domaće životinje — u nju saspemo tu nasjeckanu hrastovu koru i zatvorimo je po mogućnosti koštanom ma som te to stavimo u zemlju, zakopamo ne previše duboko i pospemo tresetom te pomoću nekog žlijeba pokušamo osigurati što veći dotok kišnice. M o g l o bi se napraviti i ovako: u kacu u koju stalno utječe voda i iz nje istječe mogli bismo staviti takvu biljnu supstanciju koja jako potiče stvaranje biljnog mu lja. U taj biljni mulj stavimo tu koštanu posudu s nasjeckanom hrastovom korom. To također mora prezimiti — sniježnica je isto tako dobra kao i kišnica — mora po mogućnosti odstajati cijelu jesen i zimu. T o m se masom tako našem gnojivu dodaje ono što mu doista podaruje snage da preventivno suzbije, zaustavi štetne biljne bolesti. Sada smo već pomije šali četiri stvari. Sve to svakako zahtijeva ponešto posla, ali ako razmislite, sigurno ćete se složiti da to traži manje rada od svih petljancija koje se izvode u poljoprivrednim kemijskim laboratorijima i koje 141
se moraju platiti. Vidjet ćete, nacionalnoj p r i v r e d i više se isplati o v o što smo i z l o ž i l i . No potrebno nam je još nešto što pravilno pri vlači kremenu kiselinu iz čitavoga svemirskog okružja. Jer tu kremenu kiselinu m o r a m o imati u biljci. I upravo s obzirom na upijanje kremene kiseline zemlja s v r e m e n o m gubi snagu. Gubi je polagano, pa se stoga to tako ne primjećuje, ali vidite, ljudi koji p o g l e d upiru još samo u mikrokozmičko, a ne u makrokozmičko, uopće ne mare zbog gubitka kre mene kiseline jer vjeruju da to nema nikakva značenja za rast biljaka. Ali to ima najveće značenje za rast biljaka. No o tim stvarima mora se nešto znati. To danas učenjaku sigurno više nije znak velike konfu zije, kao što se to smatralo još prije nekog vremena, jer danas se bez ustručavanja g o v o r i o preobrazbi elemenata. Promatranje svakakvih elemenata u tom je smislu p r i p i t o m i l o materijalističkog lava. Ali određene stvari koje se neprestano zbivaju oko nas, ljudi uopće ne poznaju. Kad bi ih poznavali, lakše bi vjerovali u stvari koje sam sada i z l o ž i o . Znam v r l o d o b r o da će onaj koji je dovitljiv u da našnjem načinu mišljenja reći: Ali ti nam uopće ne govoriš kako se povećava sadržaj dušika u gnojivu. O tome sam stalno govorio, posebice kad sam govorio o stolisniku, kamilici, koprivi, jer, naime, u organ skom se procesu krije tajna alkemija, koja, samo ako u njemu ispravno djeluje, na primjer, kalij doista pretvara u dušik, a također, ako ispravno djeluje, vapno doista pretvara u dušik. Znate da su u rastu biljaka djelatna četiri elementa o kojima sam vam g o v o r i o ; osim sumpora tu je također vodik. N a v e o sam vam značenje vodika. Između vapna i vodika postoji uzajamni kvalitativni odnos koji je sličan 142
kvalitativnom odnosu između kisika i dušika u zraku. I već bi to čisto izvanjski u kvantitativnoj kemijskoj analizi otkrilo da postoji srodnost između povezanosti kisika i dušika u zraku te između povezanosti vapna i vodika u organskim procesima. Naime, pod utjecajem vodika v a p n o i kalij neprestano se preobražavaju u dušično i naposljetku u pravi dušik. A dušik koji tako nastaje izuzetno je koristan za rast biljaka, ali treba ga proizvesti metodama koje sam opisao. Kremena kiselina sadrži silicij. Silicij pak u or ganizmu biva preobražen u tvar koja ima iznimnu važnost, koja se danas uopće ne ubraja među kemijske elemente, a upravo je kremena kiselina potrebna da bi se privuklo kozmičko. I tako u biljci jednostavno mora nastati pravilno uzajamno djelovanje između kremene kiseline i kalija, ne kalcija. T l o moramo oživjeti kako bi na temelju gnojidbe ono uspostavilo taj pravilni uzajamni odnos. Moramo potražiti bilj ku koja je vlastitim posredovanjem između kalija i kremene kiseline — p o n o v n o pridodana gnojivu u nekoj vrsti homeopatske d o z e — u stanju tom gnojivu podariti odgovarajuću snagu. Tu biljku doista m o ž e m o naći. I ta je biljka opet, samim time što raste na našem p o l j o p r i v r e d n o m području, već u tom smislu blagotvorna. To je Taraxacum, maslačak. Nevini, žuti maslačak izuzetna je blagodat tamo gdje raste. Jer on je posrednik između kremene kiseline fino raspoređene u svemiru i potrebe koja za kreme nom kiselinom postoji na cijelom području. Maslačak je stvarno neka vrst nebeskoga glasnika; ali ako se radi o tome da ga treba upotrijebiti, ako ga želimo učiniti djelotvornim u gnojivu, moramo ga ispravno primijeniti. Naravno, u tu svrhu trebamo ga izlo žiti djelovanju zemlje, djelovanju zemlje u zimskom 143
razdoblju. Ali stvar je u tome da se okolne snage mogu privući tako da ga o b r a d i m o kao i ostalo. Skupimo žute glavice maslačka, pustimo da malo uvenu, zgnječimo, zašijemo u kravlju potrbušnicu i također ostavimo u zemlji tijekom z i m e . Kad na proljeće i z v a d i m o kuglice — m o ž e m o ih pohraniti dok nam ne zatrebaju — one su stvarno potpuno p r o ž e t e kozmičkim djelovanjem. Supstanciju koja je dobivena od njih opet m o ž e m o na sličan način dodati gnojivu i ona će osposobiti zemljište da iz atmosfere i svemira privuče upravo onoliko kremene kiseline koliko je biljkama p o t r e b n o da bi postale osjetljive za sve o n o što djeluje u njihovu okružju, a i da same privlače o n o što im treba. Jer da bi biljke doista mogle rasti, potrebna im je neka vrst osjećaja. Kao što ja kao čovjek mogu proći mimo nekog tupavka - on to ne osjeća, tako naravno sve u tlu i iznad tla može prolaziti mimo tupe biljke; ona to ne osjeća i ne može se poslužiti njime za svoj rast. Ali ako je biljka na taj najfiniji način prožeta, oživljena kremenom kiselinom, onda ona za sve postaje osjetljiva i sve privlači. No v r l o je lako postići da biljka koristi v r l o malo prostora kojim je u zemlji okružena i iz kojeg crpi o n o što joj je potrebno. To naravno nije dobro. Ako se zem ljište obradi onako kako sam upravo opisao, tada biljka može privlačiti stvari iz širokog okružja. Biljci m o ž e d o b r o doći ne samo o n o što je na njivi nego i o n o što se nalazi u tlu susjedne livade ako joj je to p o t r e b n o . Biljci može d o b r o doći o n o što je u šumskom tlu koje je u blizini ako je se tako unutra učini osjetljivom. I tako možemo potaknuti uzajamno djelovanje u prirodi dajući biljkama snage koje im pristižu zahvaljujući 144
maslačku.
Mislim da bi trebalo pokušati napraviti takva gnojiva kojima bi se doista na spomenut način pravil no dodalo tih pet sastojaka ili njihovih nadomjesta ka. U budućnosti se gnojivo, umjesto kemijskim tri čarijama, mora obrađivati stolisnikom, kamilicom, koprivom, hrastovom korom i maslačkom. Takvo gnojivo uistinu će sadržavati mnogo toga što je za pravo potrebno. Ako se čovjek potom svlada i prije nego što upotrijebi tako pripremljeno gnojivo iscijedi cvjetove odoljena, valerijane, i to što je iscijeđeno jako razrijedi — to se može bilo kad napraviti i onda pohraniti, pogotovo ako se pri razrjedivanju koristi topla voda — može se, ako se taj razrijeđeni sok od cvjetova odoljena vrlo pažljivo doda gnojivu, u njemu pobuditi ono što ga potiče da se pravilno odnosi prema onome što se naziva fosforna supstancija. Tako će se od tih šest sastojaka moći proizvesti izvrsno gnojivo, kako od gnojnice, tako i od stajnjaka te komposta.
145
ODGOVORI NA PITANJA 13. lipnja
1924.
Općenito o gnojidbi — Pojedinosti o pripravcima gnojidbu — Uzimanje hrane iz atmosfere
Pitanje: o
mjehuru
Radi muške
li
se
kod
životinje,
mjehura
plemenite
za
divljači
jelena?
Dr. Steiner: Mislio sam na mušku divljač. Je li kod koprive riječ o jednogodišnjoj biljci ili trajnici? Urtica
dioica.
Je li ispravno ako se jama
s
gnojivom
u krajevima gdje mnogo kiši
pokrije?
Gnojivo bi trebalo podnijeti uobičajene količine kiše. I opet, kako mu ne pogoduje ako uopče ne dobije kišnicu, tako mu i škodi ako je njome previše natopljen. Te stvari ne mogu se sasvim o p ć e n i t o o d r e d i t i . Kišnica je za gnojivo uglavnom dobra. Treba li gnojište biti pokriveno da bi u njemu ostala gnojnica? U o d r e đ e n o m smislu kišnica je gnojivu neop hodna. Pitanje je da li bi bilo dobro ako bismo trese tom gnojivo zaštitili od kiše. Ne bi imalo nekog smisla ako bismo pokrovom zaštitili gnojivo od kiše. Gnojivo bi zbog toga sigurno bilo lošije. Ako se rast biljaka potiče navedenim
načinom gno
jidbe, koristi li to podjednako plemenitim biljkama i tako zvanom
korovu,
ili se
da bi se suzbio korov? 146
moraju primijeniti posebne
metode
Pitanje je, na prvi p o g l e d , svakako opravdano. O takozvanom suzbijanju korova govorit ću sljedećih dana. Ono što sam g o v o r i o pogoduje svekolikom bilinstvu i time se ne utječe na suzbijanje korova. No biljka je mnogo otpornija na nametničke štetni ke koji je napadaju. A l i stvar izgleda ovako: Već postoje sredstva protiv nametničkih štetnika u biljnom carstvu. Suzbijanje korova nije nešto što je povezano s načelima o kojima smo dosad razgovarali. K o r o v je također dio svekolikog bilinstva. O tome ćemo još govoriti. Stvari su tako povezane da ne bilo dobro kad bi se nešto izdvajalo. Što mislite o postupku kapetana Krantza prema kojem se labavim, se
slojevitim
u njemu stvara
slaganjem
gnoja
i
toplinom
koja
također dobiva gnojivo bez mirisa?
Namjerno nisam govorio o stvarima koje se danas već razumno primjenjuju. Ono što može doći kao poticaj od duhovne znanosti naveo sam u svrhu poboljšanja svake takve m e t o d e . Postupak koji ste spomenuli sigurno ima v r l o m n o g o prednosti. Ali mislim, taj je postupak općenito nov, on nije toliko star, i m o ž e se pretpostaviti da spada u onu vrst postupaka koji u početku zavaravaju i s v r e m e n o m se pokaže da nisu toliko praktični koliko se ustvari pretpostavljalo. Na početku, dok tlo još ima svoju tradiciju, tada ga zapravo sve na neki način osvježava. Ali kad se stvar primjenjuje dulje, tada se događa isto što i s lijekovima koji prvi put dospiju u orga nizam. I najnevjerojatniji lijekovi prvi put pomognu; potom ljekovito djelovanje prestane. I kod ovih stvari uvijek traje dulje dok čovjek ne shvati da ipak nije onako kako je vjerovao. Tu je osobito značajno stvara nje vlastite topline, i ta djelatnost koja je potrebna 147
da bi se stvorila vlastita toplina sigurno je izuzetno povoljna za gnojivo, tako da iz te djelatnosti mora proizići nešto povoljno. Pritom bi m o g l o biti štetno ako je gnojivo labavo naslagano, a i nisam siguran je li ono doista sasvim bez mirisa. No d o b r o , ako je gnojivo bez mirisa, to je znak da se radi o pogodnoj stvari. Taj postupak nije iskušavan više godina. Zar ne bi bilo bolje kad bi gnojište bilo na površini zemlje, a ne ukopano u njoj? U načelu je d o b r o ako se gnojište nalazi što više. No pritom treba paziti da dno gnojišta nije previsoko kako bi ostalo u odgovarajućem odnosu sa snagama što su pod zemljom. Ne možemo ga posta viti na brežuljku, ali m o ž e m o ga postaviti u razini sa zemljom i to će biti najpovoljnija visina. Može li se za
trs koji mnogo
trpi kompost spraviti
na isti način? Pripravlja se uz neke preinake. Kad budem govo rio o voćarstvu i vinogradarstvu, doći će do nekih preinaka; ali ovo što sam danas rekao općenito vrijedi za poboljšanje svake vrste gnojiva. Danas sam naveo stvari koje općenito poboljšavaju gnojivo. Njegovu prilagodbu livadama i pašnjacima, žitaricama, uzgoju voća i v i n o v e l o z e još ćemo obrađivati. Je li u redu ako je gnojište popločeno? S obzirom na ono što se može znati o cjelokupnoj strukturi zemlje i njezinoj povezanosti s gnojivom, svaka ko je čisti promašaj ako je gnojište popločeno. Tada bi se oko samoga gnojišta trebalo ostaviti slobodan pro stor za uzajamno djelovanje gnojiva i zemlje. Zašto bismo kvarili gnojivo time što ga odvajamo od zemlje? 148
Ima li podloga nekakav utjecaj, pjeskovita ili glinovita? Ponekad se dno gnojišta
oblaže glinom
da
bi bilo
nepropusno. U redu je to što stanovite vrste zemlje imaju o d r e đ e n utjecaj. On naravno proizlazi iz svojstava koja imaju te vrste tla. Ako je ispod gnojišta pjeskovito tlo, bit će n e o p h o d n o — budući da to pjeskovito tlo stalno upija vodu, budući da propušta vodu — da prije nego što stavimo gnojivo, dno o b l o ž i m o glinom. Imamo li, naprotiv, izrazito glinovito tlo, trebali bismo ga razrahliti i posuti ga pijeskom. Da bismo postigli neko srednje djelovanje, uvijek stav ljamo sloj pijeska pa sloj gline. Onda imamo oboje. Onda imamo konzistenciju zemlje i imamo djelovanje vode. Inače voda otječe. Osobito je pogodna mješavina obiju vrsta. Iz tog razloga bilo bi važno, barem ako se to može izbjeći, da pri postavljanju gnojišta ne odaberemo laporasto tlo. Lapor i slično neće osobito djelovati. U tom slučaju bilo bi bolje da postupno napravimo umjetno dno za gnojište. Što se tiče uzgoja navedenih biljaka: stolisnika, kami lice, koprive; je li moguće da se u kraju gdje tih biljaka nema one jednostavno posiju? Smatrali smo da je u stolisnik opasan u ispaši goveda, maslačak također. U livadarstvu smo nastojali odstraniti te biljke što je više moguće. Isto tako i čičak. Upravo na tome radimo. No sada ih opet moramo zasijati na poljskim medama, ali ne na livadama i
pašnjacima? Da, ali kako o n e mogu biti štetne u ishrani
životinja? Grof Keyserlingk: Govori
se
da
stolisnik
ima
o t r o v n e tvari. Govori se da maslačak nije dobar za ishranu
goveda. 149
Dr. Steiner: Mora se paziti na to. Stoka to na polju ne jede. Grof Lerchenfeld: Kod
nas
se
drugačije
radi,
maslačak se smatra krmivom koje neposredno potiče mliječnost stoke. Dr. Steiner: Te su stvari katkad samo pretpo stavke. Ne zna se jesu li provjerene. Moguće je — to se mora iskušati — da one u sijenu nisu štetne. Ako bi one bile štetne, životinja sijeno ne bi ni pipnula; životinja ne jede ono što joj škodi. Nije li stolisnik uslijed velike kalcifikacije jako prori jeđen budući da mu je potrebno vlažno i kiselo zemljište? Ako se koristi divlji stolisnik — radilo se o oso bitom homeopatskom doziranju — u tom slučaju zbilja je dovoljna v r l o mala količina stolisnika za posipanje velikog dobra. Stolisnik koji bi rastao ovdje u vrtu bio bi dovoljan za cijelo d o b r o . Na svojim pašnjacima vidio sam da su goveda rado jela mladi mlasačak koji samo što nije procvjetao; međutim, kasnije, čim je maslačak počeo cvjetati, goveda ga više nisu
uzimala. Valja imati na umu sljedeće: To je naravno opće
pravilo. Životinja ne jede maslačak ako joj on škodi, životinja ima izuzetno dobar instinkt za ishranu. No na umu morate imati nešto drugo. Mi također g o t o v o uvijek, ako hoćemo unaprijediti nešto što se zasniva na nekom procesu, koristimo nešto što samo ne bismo upotrijebili. Na primjer, nitko u svako dnevnoj ishrani ne bi jeo krušni kvasac, ali on se ipak koristi kod pečenja kruha. Stvari stoje ovako: Ono što pod određenim okolnostima djeluje otrovno ako se konzumira u velikim količinama, to pod drugim 150
uvjetima djeluje kao prava blagodat. Stoga se radi 0 tome da je postupak odlučujući, a ne tvar. I zato mislim da se mirne duše može prijeći preko sumnje da maslačak može nauditi životinji. Ima toliko čudnih shvaćanja; v r l o je neobično što s jedne strane grof Keyserlingk naglašava štetnost maslačka, dok s druge strane grof Lerchenfeld govori o tome da je upravo on krma koja najbolje potiče mliječnost stoke. Nije moguće da je djelovanje tako različito na dvama područjima koja su tako blizu jedno drugome; jedno od ta dva gledišta mora biti pogrešno. Je li možda podloga
odlučujuća? Osim
toga, moja
tvrdnja oslanja se na gledišta veterinara. Treba li stolisnik i maslačak još i sijati na pašnjacima i livadama. Dovoljna je sasvim mala površina. Je li važno koliko dugo moraju pravci s gnojivom pošto su
biti pohranjeni pri
izvađeni iz zemlje?
Ako su pomiješani s gnojivom, svejedno je koliko dugo su unutra. Ali kad se gnojivo rasprostire po polju, to treba prije učiniti. Treba li pripravke za gnojidbu staviti u zemlju zajedno ili
svaki posebno? To je ustvari bitno samo utoliko što je d o b r o
da tijekom tog uzajamnog djelovanja jedan pripra vak ne smeta drugom, tako da bi ih barem trebalo zakopati na određenoj međusobnoj udaljenosti. Kad bih ja to trebao učiniti na nekom malom dobru, na rubovima bih potražio najudaljenija mjesta i isko pao jame u velikim razmacima, tako da jedno ne smeta drugome. Na velikom dobru razmaci se mogu o d r e d i t i po volji. 151
Može li zemlja pod kojom su zakopani pripravci biti obrasla
nekim
biljem?
Zemlja m o ž e činiti što joj d r a g o . U takvim je slučajevima čak jako dobro ako je zemlja obrasla b i l j e m . Ona m o ž e biti p r e k r i v e n a i k u l t i v i r a n i m biljkama. Kako
treba postupati
s pripravcima
u hrpi gnoja?
Savjetovao bih da se s njima postupi na sljedeći način: stavite ih četvrt metra ili nešto dublje u veću hrpu gnoja, tako da ih gnoj obavija. Pripravci ne trebaju biti jako duboko, ali važno je da su obavijeni gnojem. Jer stvari stoje ovako ( c r t e ž ) : Ako je o v o hrpa gnoja i ovdje se nalaze komadići pripravka — cijela stvar temelji se na zračenju — sve zrake kreću se ovako; i kad su oni preblizu površine tla, to nije d o b r o . Na samoj površini zračenje se lomi, prelazi u zavoj, ono ne izlazi ako gnoj prekriva pripra vak. Dovoljno je pola metra dubine. Ako je preblizu površini tla, gubi se velik dio zračećih snaga.
Je li dovoljno ako se napravi nekoliko rupa ili se sve
treba
rasporediti?
Bolje je ako se rasporedi nego ako se na jednom mjestu samo naprave rupe. Inače bi zračenja jedna drugima smetala. 152
Treba li odmah sve pripravke staviti u gnoj? Kad se pripravci stavljaju u gnoj, mogu se met nuti jedan kraj drugog. Oni ne utječu jedni na druge, oni utječu na sam gnoj. Mogu li se pripravci staviti
u jednu rupu?
Teoretski bi se moglo pretpostaviti da pripravci neće smetati jedni drugima ako se svi stave u jednu rupu. Ali to ne bih tvrdio unaprijed. Mogu se staviti jedan blizu drugog, ali bi se ipak m o g l o d o g o d i t i da bi ipak smetali jadan drugom kad bi svi zajedno bili u jednoj rupi. O kojem hrastu se radi? Quercus robur. (Hrast lužnjak, o p . p r e v . ) Treba li kora biti od živog ili srušenog stabla? U o v o m slučaju po mogućnosti od živog drveta, dapače, od drveta kod kojeg se m o ž e pretpostaviti da je hrastova smola još prilično djelatna. Dolazi li u obzir cijela kora? Zapravo samo površina. Vanjski sloj koji se ras pada kad ga se ljušti. Moraju li se pripravci za gnojidbu zakopati baš isklju čivo dublje
unutar humusnog sloja ili se kravlji rogovi mogu i zakopati? Bolje je ostaviti ih u humusnom sloju. Štoviše,
može se pretpostaviti da u podlozi, ispod humusnog sloja, neće dati toliko plodan materijal. T r e b a l o bi naravno također uzeti u obzir da bi dublji humusni sloj bio najpogodniji. Ako smo pronašli sloj koji je najjači humusni sloj, to će sigurno biti najbolje mjesto. 153
Ali ispod humusnog sloja neće se postići nikakav koristan učinak. U humusnom sloju stvari bi uvijek bile izložene mrazu. Zar to ne bi štetilo? Ako su izložene mrazu, to je upravo vrijeme kad se zemlja tim mrazom najjače izlaže kozmičkim utjecajima. Kako se usitnjava kvare i kremen? U nekom malom mlincu
ili
mužaru?
U o v o m slučaju najbolje je da se to p r v o učini u mužaru — za to je potreban željezni batić. U njemu se to usitni dok ne postane poput brašna. Kod kvarca će čak biti n e o p h o d n o da ga se najprije što je više moguće usitni ovako, a zatim na nekoj staklenoj površini. Jer to mora biti jako fino brašno, a kod kvarca to je jako teško postići. Poljoprivredno iskustvo pokazuje da se u dobro uhra njenoj
životinji
nakupljaju
i
masne
supstancije.
Dakle,
treba postojati odnos između hrane i uzimanja hrane iz atmosfere? Držite se samo onog što sam vam rekao. Rekao sam: Prilikom uzimanja hrane najhitnije su snage koje se razvijaju u tijelu. O pravilnom uzimanju hrane ovisi hoće li životinja razviti dovoljno snaga kako bi postala sposobnom uzimati tvari iz atmosfere i preraditi ih. To se m o ž e usporediti sa sljedećim: Ako netko treba na ruku navući usku rukavicu, to neće uspjeti guranjem ruke u nju, nego je prije treba napuniti drvom, proširiti je. Tako je i o v o fleksibiliziranje snaga koje su potrebne kako bi se iz atmo sfere preuzelo o n o što se ne može dobiti hranom. 154
Živežnim namirnicama organizam se širi i time osposobljava da iz atmosfere uzme više. T i m e čak m o ž e doći i do hipertrofije ako se uzima previše. To se onda plaća kraćim životnim vijekom. Tu postoji nešto što se nalazi u sredini između maksimuma i minimuma.
155
Individualizacija
mjera
u
poljoprivredi
ŠESTO PREDAVANJE Koberwitz,
14. lipnja
1924.
Bit korova, štetnika i takozvanih biljnih pred
forumom
bolesti
prirode
U nastavku naših ramatranja oslonit ćemo se na nešto od onoga što smo proteklih dana čuli o spoznajama u pogledu rasta biljaka, a i životinjskim stvorovima. Nasto jat ćemo barem aforistički ocrtati duhovnoznanstvena gledišta koja se tiču biljaka, biljnog, životinjskih štetočinja u poljoprivredi i onoga što se zove biljnim bolestima. No te stvari moguće je promatrati samo u konkretnim slučajevima. Stoga ću i ondje gdje se može reći malo toga općenitog, budući da se stvari moraju specijali zirati, najprije navesti primjere koji onda, uzmu li se kao polazište za pokuse, mogu voditi dalje. Najprije bih pošao od bića korova ili kako se to kaže, promotrio bih biljne štetočinje. Vidite, nije toliko stvar u tome da damo defini ciju korova, već je stvar u tome da se stvore spoznaje o tome kako se s o d r e đ e n o g polja otklanjaju biljke koje tamo ne želimo imati. Zar ne, čovjeka još pone kad spopadnu one čudne mušice zaostale iz studijskog vremena. Zato sam pokušao, iako ne baš s previše zadovoljstva, razmotriti jednu od takvih mušica i u nekoliko koraka istražiti kakve definicije korova postoje. I tako sam otkrio da većina autora koji nastoje odrediti što je korov, kaže: " K o r o v je ono što raste na mjestu na kojem nije poželjno." Vidite da to nije
156
definicija koja baš duboko ulazi u biće stvari. I čovjek također neće imati previše sreće želeći razmotriti biće korova iz jednostavnog razloga što pred forumom prirode korov ima isto onoliko prava na rast koliko i o n o što se smatra korisnim. Morat će se uvidjeti da se stvari moraju promotriti s drugoga gledišta, s gledišta kako s o d r e đ e n o g polja odstraniti o n o što tamo nije p r e d v i đ e n o , ali zbog opće p r i r o d n e međuovisnosti tamo raste. Na to pitanje ne može se drugačije o d g o v o r i t i nego da se u o b z i r uzmu stvari koje smo naveli proteklih dana. Naveli smo kako bi trebalo strogo razlikovati snage koje su djelatne pri rastu biljaka i koje doduše potječu iz svemira, ali se iz svemira najprije preuzi maju u zemlju i iz zemlje djeluju na rast biljaka. Te snage koje poglavito proistječu iz kozmičkih utje caja, kao što sam rekao, od Merkura, Venere i Mjeseca, ali ne djeluju izravno s tih planeta, nego posredno kroza zemlju. Te stvari moraju se uzeti u obzir ako se želi pratiti što nakon biljke majke i z v o d i biljku kći i tako dalje. Nasuprot tome, u svemu što biljka preuzima iz okružja nadzemaljskog trebat će obratiti pozornost na to kakve djelatne mogućnosti udaljeniji planeti prenose zraku i što se na taj način preuzima. A u širem smislu također se može reći da na sve one snage koje s bližih planeta djeluju na Zemlju mnogo utječe djelovanje vapna u zemlji, dok na ono što djeluje iz okružja utječe djelovanje kremena. I stoga valja reći: ako djelovanje kremena potječe i od same Zemlje, o n o ipak prenosi ono što dopire od Jupitera, Marsa, Saturna, a ne ono što dopire od Mjeseca, Merkura i Venere. No ljudi danas uopće nisu navikli da uistinu uzmu u obzir te stvari. Ali zbog toga i ispaštaju. 157
Na primjer, u mnogim krajevima civiliziranoga svijeta ljudi su morali ispaštati zbog nepoznavanja kozmičkog utjecaja — bilo da je riječ o njegovu djelovanju pomo ću zraka posredno kroz ono što se nalazi iznad razine tla, bilo da je riječ o njegovu djelovanju o d o z d o , posredovanjem Zemlje — zbog toga što je poradi te neuvidavnosti bilo iscrpljeno sve što je nekoć zahvaljujući staroj instinktivnoj znanosti u tom po gledu urađeno; svima vama sve to može biti svejedno, ali mnogim ljudima to nije svejedno. Tlo je bilo iscrp ljeno, tradicije su također bile iscrpljene — premda su seljaci ponekad p r i p o m o g l i — i tako je brojne vinograde napala trsna uš (filoksera). Prema trsnoj uši ljudi su bili prilično nemoćni. Mogao bih mnogo toga ispričati o uredništvu jednoga poljoprivrednog časopisa što je osamdesetih godina izlazio u Beču, koje su sa svih strana salijetali zahtjevima da pronađe sredstvo protiv lisne uši i koje je bilo potpuno nemoć no kad je nevolja s trsnom uši doista postala akutnom. — Te stvari svakako se ne mogu cjelovito razraditi znanošću koju danas imamo; one se jedino mogu razraditi ukoliko se čovjek uistinu posveti onome što se može spoznati na putovima koje smo naznačili. Zamislite sljedeće — nacrtat ću to shematski ( c r t e ž ) : Neka je o v o razina zemlje, a sve o v o jesu djelovanja Venere, Merkura i Mjeseca što dopiru iz svemira i zrače natrag, tako da se djeluje o d o z d o prema gore. A o v o što na taj način postaje djelatno u zemlji — opet ću to shematski nacrtati — to potiče biljke na djelovanje tako da najprije oblikuju ono što raste u jednoj godini, a da potom oblikuju sjeme. Iz sjemena onda niče nova biljka, treća biljka i tako dalje. Sve što dolazi o v i m putem ulazi u reproduk tivnu snagu, u slijed naraštaja. 158
Nasuprot tome, sve ono što dolazi drugim putem koji se nalazi iznad razine zemlje, dolazi od drugih snaga, od dalekih planetnih snaga. To se shematski može prikazati ovako: o v o se u biljci ostvaruje tako da se ona širi u okolini, što je čini krupnom i sočnom, što uzimamo kao hranu jer kontinuirana struja to stalno gradi. Ono što odgrižemo od jabuke, breskve, ono što zatim jedemo kao voćno meso, sve to potječe od udaljenih planetnih djelovanja. I upravo iz tih shvaćanja proizlazi kako treba postupati ako se na bilo koji način želi utjecati na rast biljaka. Nikako drugačije ne može se steći uvid u to kako se utječe na rast biljaka nego time da se uzmu u o b z i r te različite snage.
Na velik broj biljaka, a to su ponajprije one biljke koje se u svakodnevnom životu ubrajaju u korov, a koje su ponekad izuzetno jako ljekovito bilje — upravo se medu korovom nalaze najljekovitije biljke — na te biljke najveći utjecaj ima ono što se može nazvati Mjesečevim djelovanjem. O Mjesecu se u običnom životu zna da svojom površinom prima Sunčeve zrake i baca ih na Zemlju. Mi v i d i m o jer svojim očima primamo reflektirane 159
Sunčeve zrake a Zemlja također prima te Mjesečeve zrake; Dakle, to su Sunčeve zrake koje su na taj način reflektirane, ali su prožete Mjesečevim snaga ma koje dopiru na Zemlju baš kao Mjesečeve snage otkako se Mjesec odvojio od Zemlje. U svemiru upravo ta Mjesečeva snaga pojačano djeluje na sve zemalj sko. — Kad je Mjesec još bio sjedinjen sa Zemljom, zemaljsko je bilo m n o g o životnije, mnogb p l o d o nosnije. Tako jaka mineralnost kakvu danas imamo zapravo nije postojala u ono vrijeme kad je Mjesec još bio sjedinjen sa Zemljom. Ali nakon što se odvojio od Zemlje, Mjesec djeluje tako da pojačava uobi čajeno stanje Zemlje koje je dovoljno samo za poti canje rasta živih bića, pa se rast time uzdiže do reprodukcije. Kad biće raste, o n o postaje veliko. Tu djeluje ista snaga koja djeluje i kod razmnožavanja. Samo što rast ne seže tako daleko da bi nastalo istovrsno biće. Nastaje stanica za stanicom, to je oslabljeno razmnožavanje koje ostaje unutar bića, a razmno žavanje je ojačan rast. Sama Zemlja jedva može posre dovati slabo razmnožavanje, rast, ali bez Mjeseca bila bi nemoćna glede ojačanog rasta. Tu su joj jedno stavno potrebne kozmičke snage koje pomoću Mjese ca, a kod osobitih biljaka i pomoću Merkura i Venere, sjaje na nju. Prije sam rekao da ljudi zamišljaju kako Mjesec samo prima Sunčeve zrake i baca ih na Zemlju. Prema tome, kod Mjesečeva djelovanja pozornost se pridaje jedino Sunčevu svjetlu. Ali to nije jedino što dolazi na Zemlju. S Mjesečevim zrakama na Zemlju dolazi i cjelokupni reflektirani svemir. Sve što djeluje na Mjesec, odsijava se dalje. Tako se i čitavo zvjezdano nebo, što se današnjem čovjeku također ne može dokazati današnjim fizikalnim metodama, zrcali s 160
Mjeseca na Zemlju. To je svakako jaka i organizacijski snažna kozmička snaga koja s Mjeseca struji u biljke kako bi im mogla poslužiti i s o b z i r o m na sjemenitost da bi time snaga rasta mogla izrasti u snagu razmnožavanja. No na jednom kraju Zemlje sve to vrijedi samo kad je nad tim područjem pun Mjesec. Ako je nad njim mlađak, ono ne uživa u blagodati Mjesečeva utjecaja. Za vrijeme mlađaka u biljkama je zadr žano samo ono što su primile tijekom puna Mjeseca. Značajni rezultati postigli bi se već samim time ako bi se proučavalo kakav bi učinak bio kad bi se, recimo, već prilikom sjetve kod prvih naznaka klijanja u zemlji iskoristio Mjesec, kao što su to sve do u de vetnaesto stoljeće činili stari Indijci, koji su sijali ravnajući se prema Mjesečevim mijenama. Ali priro da nije tako okrutna da bi čovjeka kaznila već i za najmanju nepažnju i nepristojnost kojom je počastio Mjesec prilikom sjetve, prilikom žetve. Dakle, pun je Mjesec dvanaest puta u godini; to je dosta da se prikupi dovoljno djelovanja puna Mjeseca, to jest snaga koje potiču stvaranje ploda. I ako pak se jednom nešto što pridonosi oplodnji umjesto za puna Mjeseca poduzme za mlađaka, to će onda pričekati u zemlji do nova puna Mjeseca, zanemariti ljudske zablude i ravnati se prema prirodi. To je posve dovoljno kad ljudi koriste Mjesec a da o tome nemaju ni pojma. Ali ni to neće dovesti daleko. Jer, vidite, uz takav postupak korov zahtijeva svoje pravo isto kao i uzgajane biljke i sve će se pobrkati budući da čovjek uopće ne stoji u snagama koje upravljaju rastom. Čovjek se mora postaviti u snage koje upravljaju rastom. Tu se zna: potpu no razvijenom Mjesečevom snagom djeluje se na 161
reprodukciju, na razmnožavanje svega biljno-živućeg. Prema tome, djeluje se na ono što iz korijenja izbija u stvaranje ploda. I tako ćemo dobiti najbolji korov ako blagotvorni Mjesec pustimo da djeluje na naš korov, ako ničim ne spriječimo njegovo djelovanje. Budući da ima i kišnih godina, kada Mjesečeve snage bolje djeluju nego u sušnim, taj će se korov time razmnožiti i proširiti. No ako čovjek računa na te kozmičke snage, reći će si sljedeće: Obuzda li se puno djelovanje Mjeseca na korov, dopusti li se da na korov djeluje samo ono što djeluje izvana i što stoga nije Mjesečevo djelovanje, ono što izravno djeluje, njegovu se razmnožavanju tako postavlja granica. On se tada više ne može razmno žavati. I stvar je u tome da se tlo obraduje — budući da se Mjesec ne može isključiti — tako da zemlja postane nesklona primanju Mjesečevih djelovanja, i ne samo da zemlja postane nesklona primanju Mjese čevih djelovanja nego i biljke, taj korov, da počinju zazirati od toga da rastu u zemlji koja je u stanovitom smislu obrađena. Ako to postignemo, imamo ono što hoćemo. Jedne godine primijetimo da se pojavio korov. Tada moramo stvar uzeti u svoje ruke, zbog toga se ne trebamo prepasti, nego sebi reći da treba neš to poduzeti. T r e b a m o prikupiti stanovitu količinu sjemena toga korova, dakle, onoga u što se najzad povukla snaga o kojoj sam g o v o r i o . Zapalimo vatru — najbolje je zapaliti drvo — i spalimo to sjeme te brižljivo skupimo sav pepeo. Na taj način priku pit ćemo razmjerno malo tog pepela. Međutim, kod biljaka s kojima smo postupili tako da smo njihovo sjeme dali vatri, preobrazili u pepeo, u pepelu smo koncentrirali snagu suprotnu onome što se razvija 162
u privlačenju Mjesečevih snaga. Pospimo sada — tu ne trebamo biti osobito pažljivi budući da stvar djeluje u širokom krugu — taj mali pripravak koji smo tako napravili od različitoga korova po našoj njivi i već ćemo sljedeće godine vidjeti kako je mnogo manje one vrste korova koju smo tako obradili. On više ne raste i, budući da za mnoge stvari u prirodi vrijedi ciklus od četiri godine, vidjet ćemo da će nakon četiri godine dotični korov koji obrađujemo posipajući ga pepelom nestati s te njive. Vidite, tu je doista postignuto plodno djelovanje najmanjih entiteta koje je sada i znanstveno dokazao Biološki institut. Na taj bi se način zaista m o g l o mnogo toga postići i ako se u svom radu poslužite tim stvarima, ako doista uzmete u obzir djelovanja koja su danas potpuno zanemarena, u ruci biste mogli imati izuzetno mnogo. Sada zaista možete neg dje posijati maslačak koji vam je potreban za ono što sam jučer izložio, no možete upotrijebiti i njegovo sjeme, poduzeti onaj pokus sa spaljivanjem, skupiti sitni prašak i njime posuti njivu. Tako ćete maslačak moći imati tamo gdje želite, ali ona njiva koju ste obradili spaljenim maslačkom ostat će pošteđena od njega. To su stvari — danas se u to ne vjeruje — kojima se nekoć vladalo na temelju instinktivne agrikulturne mudrosti. Tada se na ograničenim područjima zajedno m o g l o uzgajati sve što se htjelo budući da su se te stvari radile instinktivno. Za sve te stvari mogao bih dati naputke kod kojih biste se uvjerili biti polazišta za pravu primjenu tih stvari u stvarnoj praksi. 1 kako danas već vlada — neću to nazvati predrasudom — da se
da mogu u praksi, mišljenje sve mora
naknadno verificirati; dobro, nek se onda te stvari 163
pokušaju verificirati. Vidjet će se, ako se pokusi izvedu pravilno, one će se sigurno obistiniti. Međutim, kad bih sam imao imanje, ne bih čekao dokaze, nego bih odmah krenuo na posao. Jer potpuno sam siguran da stvar funkcionira. Jer po meni stvari stoje ovako: duhovnoznanstvene istine same su po sebi istinite. Njima ne treba dokazivanje pomoću drugih okolnosti, izvanjskih metoda. Tu su grešku napravili svi naši znanstvenici koji su se oslanjali na izvanjske metode, izvanjskim metodama htjeli su verificirati te istine. Oni su to učinili i unutar Antropozofskog društva: no ti su ljudi trebali znati da te stvari mogu biti istinite po sebi. Ali da bi se danas nešto postiglo, to se prema van ipak mora verificirati, mora se pristati na kompromis, tu je nužan kompromis. Ali u načelu on nije nužan. Jer kako čovjek stvari zna u sebi? Zna ih tako što su one u njemu jasne zbog svoje kvalitete, jednako jasne kao što je otprilike jasno da ću, kad mi nešto proizvodi pedeset ljudi, a onda odlučim da želim proizvoditi triput toliko, uzeti sto pedest ljudi. Tada bi jedino neki drznik mogao reći: Ne vjerujem da stopedest ljudi može napraviti tri put toliko, to se tek mora iskušati. Pod o d r e đ e n i m okolnostima može se dogoditi da iskustvo pobije naše pretpostavke ako se doista pristupi pokusu. Recimo da nešto najprije p r o i z v o d i jedan, potom dvojica, a zatim trojica. Sada se statistički ustanovi što su ta trojica radila. No ako su ta trojica baš brbljala, radili su manje nego jedan. Pretpostavka od koje se pošlo bila je pogrešna. Pokus može doka zati suprotno. Ali još ništa nije riješeno ako pokus dokaže suprotno. Ako se sasvim egzaktno postupa, tada se posebnu pozornost mora posvetiti i protivnoj instanci.
164
Tada će se o n o što je istinito u sebi potvrditi i u zbilji. — Prema tome, s o b z i r o m na biljne štet nike na našim poljima većinom bi se moglo govoriti općenito. Tako općenito neće se moći govoriti kad bude riječi o štetnicima. Tu bih najprije naveo jedan primjer koji može biti osobito znakovit prilikom poduzimanja pokusa iz kojih se može vidjeti kako se takve stvari i dokazuju. Uzmimo stoga jednog osobito dobrog seljakova prijatelja, poljskog miša. Taj poljski miš; što li se sve ne snuje, što li se sve ne poduzima kako bi se suzbio poljski miš! U poljoprivrednoj literaturi može se pročitati da je dobro upotrijebiti svakojake fosforne pripravke, da se koriste druge stvari, preparat od strihnina i saharina. Pojavila se i nešto radikalnija metoda kojom se poljskog miša nastoji zaraziti tifusom, što je moguće ako se neki bacili, koji su štetni samo za glodavce, stave u pire od krumpira koji se onda na odgovarajući način razdijeli. I takve su stvari rađene, barem su preporučivane. Dakle, kad se pojave ove životinjice koje zapravo izgledaju pri lično bezazleno, nastoji ih se potamaniti na sve mo guće načine mjerama koje zapravo ne izgledaju baš čovječnima. Tja, mislim da se tu uključuje čak i država jer u borbi protiv miševa koja se v o d i na taj način, ništa ne koristi ako isto ne poduzima i susjed. Oni onda prijeđu s jedne njive na drugu i tako se u pomoć mora pozvati država kako bi svi bili prisiljeni da na određen način istrijebe miševe. Država se ne upušta u modifikacije; ona donosi propise ako neku metodu smatra ispravnom, bez obzira na to je li ona ispravna ili nije, i svatko je mora p r o v o d i t i . Mora je provoditi na uobičajen način: sve mora biti uniformirano — uniforma je državni ideal. 165
Tja, dakle, vidite, sve je to izvanjsko isprobavanje i naređivanje. I čovjek stalno ima osjećaj da eksperimentatorima pritom nije baš ugodno, jer miševi se stalno vraćaju. Nije im baš ugodno budući da se miševi stalno vraćaju. No stvar je u nečemu što se ne može baš isključivo primijeniti na jednom dobru, ali što na neki način na jednom dobru može pomoći. To se neće moći potpuno provesti, i tu će se uvidom morati utjecati na susjede da i oni učine isto, ali smatram da će se u budućnosti trebati m n o g o više pažnje posvećivati uvidu nego policijskim mjera ma. To će svakako biti istinski napredak u našem društvenom životu. Ako se uhvati prilično mladi miš, može mu se skinuti koža, dakle uzme se koža prilično mladog miša. No v a ž n o je da se ta koža — toliko miševa ima uvijek, no ako se želi izvesti taj pokus, svakako to moraju biti poljski miševi — pribavi u vrijeme kad se Sunce nalazi u znaku Škorpiona. Vidite, oni stari momci s instinktivnom znanošću uopće nisu bili tako glupi. T a m o gdje od biljke prelazimo na životinju, stižemo upravo do zodijaka. Jer taj zodijak nije nazvan tako bez razloga*. Ako hoćemo nešto postići u biljnom svijetu, m o ž e m o se zadržati kod planetnog sustava. Kod životinje to više ne ide. Tu već treba u obzir uzeti okolne zvijezde stajaćice, p o g o t o v o one zvijezde stajaćice koje se nalaze u zodijaku. Kod rasta biljaka Mjesečevo djelovanje g o t o v o je sasvim dovoljno za ostvarenje reprodukcije. U životinjskom carstvu Mjesečevo djelovanje mora biti potpomognuto Venerinim djelovanjem. Kod zodijaka " N j e m . Tierkreis = životinjski krug ( o p . p r e v . ) .
166
ne treba toliku pozornost pridavati Mjesečevu djelova nju jer zodijak Mjesečeve snage konzervira, zadržava ih u sebi i emancipira se od Mjeseca. U životinjskom carstvu Mjesečeva je snaga razvijena i onda kada nije pun Mjesec. Životinja u sebi nosi snagu puna Mjeseca, emancipira se od vremenskog određenja. Ali to nije tako s o b z i r o m na to što ovdje moramo izvesti, nije tako s obzirom na ostale planetne snage. Jer radi se o tome da s mišjom kožom moramo izvesti nešto sasvim određeno. U vrijeme kad se Vene ra nalazi u znaku Škorpiona pribavimo tu mišju kožu i zatim je spalimo te brižljivo skupimo pepeo i sve što je preostalo — toga neće biti puno, ali ako se uzme nekoliko miševa, to će biti dovoljno, bit će dosta onoga što se na taj način dobije; i tako se dobije pepeo od spaljene mišje kože u vrijeme kad se Venera nalazi u znaku Škorpiona. U onome što je vatra uništila sada ostaje negativna snaga, nasuprot reproduktivnoj snazi poljskog miša. Ako sada prašak dobiven na taj način — to će na nekim područjima biti teško, pa stvar možete još više homeopatizirati, ne treba nam pun tanjur takva praška — pospete po polju, ako je on doista proveden kroz vatru tijekom visoke konjunkcije Venere i Škorpiona, miševi će to polje izbjegavati. No to su drske životinje i opet će se pojaviti ako se neka mjesta ne pospu pepelom. Tamo će se p o n o v n o ugnijezditi. Drugim riječima, delovanje je dalekosežno, ali se ipak može dogoditi da se postupak ne provede dosljedno. Ali djelovanje će sigurno biti radikalno ako svi susjedi učine isto. Vjerujem da taj posao može priuštiti i mnogo zado voljstva. Zahvaljujući tim stvarima nekome bi poljo privreda mogla tako prijati kao što prija neko jelo ako je malo začinjeno. 167
Stoga vidite, bitno je doći do toga da se računa na djelovanje zvijezda ne bivajući time nimalo prazno vjernim. Obično se d o g o d i da se sve što je nekoć bilo znanje, pretvori u puko praznovjerje. Naravno, ne može se podgrijavati praznovjerje. Ponovno treba krenuti od znanja; ali to znanje mora se steći na duhovni način, a ne samo na fizičko-osjetilni. Tako se postupa sa zemljom kad se vodi borba protiv svih onih štetočina na polju koje u bilo kojem smislu spadaju u više životinje. Miševi su glodavci, a oni spadaju medu više životinje. Nasuprot tome, na taj način nećemo se moći osloboditi kukaca jer kukci potpadaju pod sasvim drugačije kozmičke utjecaje, i sve o n o što spada u niže životinje potpada pod kozmičke utjecaje koji su drugačiji od utjecaja kojima su izložene više životinje. Sada bih stao na tanak led i u vezi s ovim što smo izložili kao primjer naveo bih repinu nematodu kako bismo imali nešto konkretno. Najprije uočavamo poznato zadebljanje vlaknastog korijena te da je lišće ujutro mlitavo. To je vanjski znak. No mora nam biti jasno da to središnje — listovi, koje je zahva tila promjena — iz zraka prima kozmička djelovanja, ali da korijenje crpi snage koje se u biljku kroza zemlju vraćaju iz kozmosa. Što se događa kad se pojavi nematoda? Kad se ona pojavi, proces primanja kozmičkih snaga, koji bi zapravo trebao ostati u području listova, biva potisnut u područje gdje se nalazi korijenje. Shematski nacrtano ( c r t e ž ) : Ako je o v o razina zemlje, a o v o biljka, kozmičke snage koje bi trebale djelovati gore, u biljci što su je napale nematode djeluje ovdje dolje. O tome se ustvari ovdje radi. Određene kozmičke snage skliznu preduboko. To 168
utječe i na cjelokupni vanjski izgled biljke. Ali time je životinji pružena mogućnost da u zemlji dode do kozmičkih snaga koje su joj potrebne za život. Inače bi morala živjeti gore u listovima — nematoda je žičast crv — ali tamo ona ne m o ž e živjeti jer je njezina životna sredina zemlja.
Nekim živim bićima, ustvari svim živim bićima svojstveno je da mogu živjeti samo unutar određenih granica opstanka. Pokušajte živjeti na zraku s tempe raturom od plus sedamdeset Celzijevih stupnjeva, na zraku s temperaturom od minus sedamdeset Celzi jevih stupnjeva. Vi morate živjeti na jednoj određenoj temperaturi. Iznad i ispod te razine više ne možete živjeti. Nematoda to također ne može. Ona ne može živjeti ako nema zemlje, isto tako ako nema kozmičkih snaga. Inače bi morala izumrijeti. Živa bića uvijek zahtijevaju određene uvjete. I čitav ljudski rod morao bi izumrijeti kad ne bi imao o d r e đ e n e uvjete. Upravo kod životinja koje se tako razvijaju važno je da u zemlju ude kozmičko, ono kozmičko koje bi se inače trebalo očitovati samo u zemaljskom okružju. Ta se djelovanja pojavljuju svake četiri godine. No kod nematode radi se o nečemu izuzetno abnor malnom što se, ako je nekome stalo do saznanja — to su potpuno iste snage — može i proučavati 169
ako se obrati pozornost na ličinke koje se pojavljuju svake četiri godine. To su iste one snage koje zemlji podaruju sposobnost za razvijanje krumpirovih klica. Zemlja dobiva potpuno iste snage za stvaranje ličinki koje se zajedno s krumpirima pojavljuju svake četiri godine. Kad se one pojave, iz toga proizlazi četvero godišnji ciklus; on se ne odnosi na nematodu, nego na ono što moramo učiniti da bismo se suprotstavili nematodi. Sada ne morate uzeti neki d i o kukca, kao kod miša, nego ga morate uzeti cijelog. Jer takav kukac koji čini štetu u korijenu zapravo je u cijelosti učinak kozmičkih utjecaja. Samo mu je kao podloga potrebna zemlja. Morate spaliti cijeloga kukca. Najbolje je ako ga spalite. Tako se najprije stigne do cilja. Moglo bi ga se pustiti i da istrune, ali teško je skupljati istrunule ostatke — možda bi se time više postiglo — ali željeno se sasvim sigurno može postići i spalji vanjem cijeloga kukca. Stvar je u tome da se izvede to paljenje. Ako je moguće, kukca m o ž e m o negdje pohraniti i onda ga spaliti osušenog. To spaljivanje mora se izvesti kad se Sunce nalazi u znaku Bika. Ta je konstelacija potpuno suprotna položaju u kojem se mora nalaziti Venera kad se priprema prašak od mišje kože. Jer svijet kukaca potpuno je p o v e z a n sa snagama koje se razvijaju kad Sunce putuje od Vodenjaka preko Riba, Ovna, Blizanaca pa do Raka; tu su one sasvim slabe, a kod Vodenjaka su također slabe. Dok se Sunce giba tom regijom, o n o zrači snage koje su p o v e z a n e sa svijetom kukaca. Ljudi uopće ne znaju kakva je Sunce specijali zirana tvorevina. Sunce zapravo nije isto dok tijekom godine ili dana sjaji na Zemlju iz Bika ili dok sjaji iz Raka i tako dalje. Ono je uvijek nešto drugo. I 170
prilično je velika glupost, koja se, međutim, mora oprostiti, ako se o Suncu g o v o r i općenito. T r e b a l o bi ustvari govoriti o Suncu-Ovnu, Suncu-Biku, Suncu-Raku, Suncu-Lavu i tako dalje. To je uvijek drugo biće, što ovisi — iz toga proizlazi kombinirano djelo vanje — i prema dnevnom tijeku i prema godišnjem tijeku koji se određuju položajem Sunca u proljetnoj ravnodnevici. Vidite, kad to učinite i tako d o đ e t e do praška od kukaca, možete ga razasuti repištem i nematode će postupno malaksati. Nakon četvrte godine uvidjet će se djelotvornost te malaksalosti. One više neće moći živjeti, one se boje života u zemlji koja je na taj način oprašena. Vidite, ovdje se na v r l o neobičan način susre ćemo s onime što je prije označavano kao zvjezdoznanstvo. Zvjezdoznanstvo koje danas imamo služi još samo kao matematička orijentacija. Za nešto drugo ustvari se ne može upotrijebiti. Ali zvjezdoznanstvo nije bilo takvo oduvijek, nego se u zvijezdama vidje lo nešto premu čemu se čovjek mogao ravnati u zemaljskom životu, činjenju i radu. Ta je znanost potpuno iščeznula. Vidite, i tako m o ž e m o odagnati životinje koje nanose štetu i svakako je bitno uspostaviti takav odnos sa zemljom da se zna kako je s jedne strane ispravno da zemlja zadobije sposobnost da poglavito djelovanjem Mjeseca i v o d e urodi biljem. Ali o n o što je u biljci, što je u svakom biću, u sebi također nosi klicu vlastitog uništenja. Kao što je na jednoj strani v o d a neophodan zahtjev plodnoga, tako je vatra zatornik plodnosti. Ona izjeda plodnost. Ako stoga vatrom na odgovarajući način obradite o n o što se inače obraduje v o d o m u svrhu plodnosti — ono biljno, u domaćinstvu prirode izazivate uništenje. 171
Upravo to treba imati na umu. Sjeme razvija plodnost poglavito v o d o m što je prožeta Mjesecom. Sjeme razvija razornu snagu vatrom p r o ž e t o m Mjesecom i uopće vatrom p r o ž e t o m svemirom, kao što smo to vidjeli u posljednjem primjeru. Vidite, uopće nije neobično što se računa na veliku snagu širenja, pri čemu treba posebno napo menuti da u tome ima udjela i vrijeme. Jer snaga sjemena djeluje u smislu širenja. Njezin je doseg stoga velik i u vidu snage uništavanja. Prema tome, vidite da ono što počiva u sjemenu ima snagu širenja. Njemu i njoj svojstvena je sposobnost širenja. Stoga ono što smo pripremili kao prašak svakako ima snagu širenja. To zovem praškom samo zbog njegova izgleda. Te stvari većinom izgledaju kao prašak. Još nam preostaje da razmotrimo takozvane biljne bolesti. Vidite, tu dolazimo do poglavlja kod kojeg se može reći da se u pravom smislu riječi ne može govoriti o biljnim bolestima. Procesi nenormalne naravi koji se objavljuju kao biljne bolesti nisu u istom smislu bolesti kao kod životinja. Kad budemo razmatrali životinjsko carstvo, još ćemo bolje shva titi tu razliku. To ponajprije nisu onakvi procesi kakvi su u bolesnom čovjeku. Jer prava bolest nije moguća bez prisutnosti astralnog tijela. Astralno tijelo u ljudskom i životinjskom biću p o v e z a n o je pomoću eterskog tijela s fizičkim tijelom. I tu posto ji određena normalnost. Normalna je jedna sasvim određena vrsta povezanosti. Ako je astralno tijelo intenzivnije povezano s fizičkim tijelom ili bilo kojim organom fizičkog tijela nego što bi obično trebalo biti, ako, prema tome, etersko tijelo nije dovoljna obloga te se astralno tijelo jače uvlači u fizičko, tada nastaje većina bolesti. No biljka u sebi nema 172
pravoga astralnog tijela. Zbog toga se osebujan oblik bolesti koji se javlja u životinjskom i ljudskom tijelu, kod biljke ne pojavljuje. Toga svakako moramo biti svjesni. Stoga je bitno steći uvid u to kakve posljedice z a p r a v o m o ž e imati oboljenje biljke. Iz cijeloga mojeg razlaganja v i d j e t ćete sljedeće: zemlja ko ja se nalazi u okružju biljke ž i v i o d r e đ e n i m ži v o t o m , a uz taj ž i v o t u zemlji — p r e m d a ne u t a k v o m i n t e n z i t e t u da bi se p o j a v i o biljni oblik, ali ipak s o d r e đ e n i m intenzitetom u okružju biljke — također postoje sve moguće snage rasta, lagano n a z n a č e n e snage razmnožavanja, a i sve o n o što na taj način u zemlji djeluje upravo pod utjecajem snaga puna Mjeseca što ih p r e n o s i v o d a . V i d i t e , tu imate cijeli niz značajnih među o v i s n o s t i : imate Zemlju, imate Zemlju ispunjenu v o d o m . Imate Mjesec. T i m e što njegova zračenja struje u Zemlju, on je na neki način u sebi čini ž i v o t n o m , u njoj u eterskom budi lelujanje i pre pletanje. To mu je lakše činiti ako je Zemlja prožeta v o d o m . To mu je teže činiti ako je ona suha. Zato je v o d a ustvari t a k o đ e r samo posrednik. Ono što se mora o ž i v j e t i , to je sama Zemlja, o n o č v r s t o , m i n e r a l n o . I v o d a je nešto m i n e r a l n o . Tu nema oštre granice. Dakle, u tlu moraju biti i Mjesečeva djelovanja. No Mjesečeva djelovanja mogu u tlu postati pre jaka. To se čak može dogoditi vrlo jednostavno. Zami slite doista vlažnu zimu za kojom slijedi i doista v l a ž n o proljeće. Tu će Mjesečeva snaga previše ući u zemljano; zemlja će biti previše oživljena. Dakle, riječ je o prejakoj oživljenosti zemlje. Crvenim ću točkicama naznačiti zemlju koju je Mjesec previše 173
se m o ž e ispitati kako djeluje preslica pošto je se p r e t v o r i u neku vrst čaja kojim se prska — za to nisu potrebne nikakve naprave — i koji djeluje naši roko, iako se v r l o malo prska. I m o ž e m o se uvjeriti da je to v r l o dobar lijek. To nije pravi lijek, jer biljke zapravo ne mogu oboljeti. To nije pravi proces liječenja, to je proces suprotan onome što sam prije opisao. Ako se promotre prirodna djelovanja na najrazličitijim područjima, tada se uistinu može ovladati rastom biljaka, a, kasnije ćemo vidjeti, i životinjskim rastom, životinjskim normalnostima i nenormalno stima. I to je ustvari tek prava znanost. Jer iskušavati stvari onako kako se to danas čini, to nije nikakva znanost, to je samo bilježenje pojedinačnih stvari, pojedinačnih činjenica, to nije znanost. Prava znanost počinje tek onda kad se ovlada snagama rasta. Ali doista, biljke, životinje koje tu žive, a i sve nametnike na biljkama nije moguće shvatiti polazeći od njih samih. I točno je bilo što sam vam rekao već na početku, naime, da g o v o r i glupost onaj koji promatra magnetsku iglu i uzrok činjenice što ona uvijek pokazuje prema sjeveru v i d i u samoj mag netskoj igli. To se ne radi, uzima se cijela Zemlja,
Zemlji se da magnetski sjeverni pol, magnetski južni pol, a prilikom objašnjavanja treba uzeti u o b z i r cijelu Zemlju. Baš isto kao što se za objašnjenje svoj stava magnetske igle u p o m o ć mora prizvati cijelu Zemlju, tako, kad se radi o biljci, ne valja gledati samo na biljno, životinjsko, ljudsko nego u p o m o ć 176
treba prizvati čitav svemir. Jer iz svemira potječe svekoliki život, ne samo iz onoga što nam Zemlja ostavlja. Priroda je cjelina, snage djeluju odasvud. Onaj čija su osjetila otvorena za očigledno djelovanje snaga, taj razumije prirodu. Ali što znanost danas čini? Ona uzima tanjurić, na njega stavi pripravak, sve brižljivo razluči i gleda u to. Sa svih strana one mogućen je pristup o n o m e što bi m o g l o djelovati na to. To onda zove mikroskopom. To je prava suprot nost o n o m e što bi zapravo trebalo činiti da bi se steklo razumijevanje širina. Ljudi više nisu zadovoljni time što se zatvaraju u sobe; oni se zatvaraju u te cijevi i odvajaju od čitavoga divnog svijeta. Tu ne smije biti ništa drugo osim onoga što ulazi u objek tiv. Ljudi su zato postupno, više ili manje prešli na mikroskop. Međutim, ako pronađemo put do makrokozmosa, onda ćemo p o n o v n o razumjeti nešto o prirodi i koječemu drugom.
177
ODGOVORI NA PITANJA 14. lipnja 1924.
O vodenom korovu, kupusnoj kili, gljivičnim oboljenjima vinove loze, plamenjači — Pitanje konstelacija — Mineralno gnojivo Pitanje: Može li se metoda navedena za nematode primijeniti i na druge kukce? Pritom mislim na gamad svih vrsta. Smije li se na velikim površinama po svaku cijenu uništiti životinjski i biljni život? To bi se moglo izroditi u veliko bezumlje. Morala bi se postaviti granica kako čovjek ne bi svud po svijeu uništavao. Dr. Steiner: Na pitanje o dopuštenosti toga može se o d g o v o r i t i o v a k o : Pretpostavimo da zastupamo gledište — neću se odmah osvrtati na etička pitanja, na okultno-etička pitanja — kako takve stvari nisu dopustive. Tada bi se moralo d o g o d i t i ono što sam često puta napomenuo: naša poljoprivreda na civili ziranim područjima bivala bi sve lošija i ne samo da bi se ponegdje pojavil, a glad i skupoća nego bi one zavladale posvuda. Do toga će doći u ne tako dalekoj budućnosti, tako da čovjek nema drugog izbora nego da civilizaciju na Zemlji prepusti propa danju ili da se potrudi stvari urediti tako da one uzmognu uroditi n o v o m plodnošću. S o b z i r o m na nužnost, čovjek danas nema izbora raspravljati o tome jesu li stvari dopustive ili nisu. Ali s nekog drugog gledišta ipak se može postaviti to pitanje. Radi se o tome da se doista mora misliti na to kako bi se u v e z i s time stvorio nekakav ventil p r o t i v z l o u p o t r e b e . Zar ne, kad stvar uzme maha, onda nesumnjivo može doći do zloupotrebe. To je sasvim 178
jasno. I može se jedino ukazati na to da je na Zemlji svakako bilo civilizacijskih epoha kad su se takve stvari znale, da su se one primjenjivale u najširim razmjerima i da je bilo moguće stvari toliko zadržati medu ozbiljnim ljudima da nije došlo do zloupotrebe. Do veće zloupotrebe kod tih stvari došlo je u vrijeme kad su bile moguće m n o g o veće zloupotrebe jer su te snage bile općenito djelatne. To je bilo u određenim kasnim razdobljima atlantskog razvoja kad je došlo do veće zloupotrebe, što je d o v e l o do velikih kata strofa. Općenito se može reći samo o v o : Svakako je opravdan običaj da se znanje o tim stvarima zadrži u uskom krugu, da se ne dopušta njegovo širenje. Ali u naše vrijeme to g o t o v o više nije moguće. U naše vrijeme znanje se ne može zadržati u malom krugu. Mali krugovi odmah teže tome da znanje na neki način iziđe iz njih. Sve dok nije bilo tiska, to je bilo lakše. Dok većina ljudi nije znala pisati, to je bilo još lakše. Danas se prilikom svakog predavanja koje se održava u tako malom krugu postavlja pitanje kako doći do stenografa. Ja stenografa ne gledam rado. Čovjek ga mora podnijeti. Bolje bi bilo da ga nema. Mislim na stenografa, ne na osobu. Ali vidite, zar onda na drugoj strani ne treba računati na drugu nužnost, na nužnost moralnog poboljšanja čitavog čovjekova života? To će biti panaceja protiv svih nedjela, moralno poboljšanje čitavog čovjekova života. Svakako, kad se danas pogledaju o d r e đ e n e pojave, one mogu čovjeka obeshrabriti. N o , s obzirom na to moralno poboljšanje života za p r a v o se sve nikad ne bi smjelo svoditi samo na puko promatranje nego bi ono trebalo navesti na razmišljanja koja su prožeta voljnim impulsima i valjalo bi misliti na to da se učini nešto za poboljšanje 179
općega ljudskog bića. I to bi moglo proizići iz antropozofije jer ona neće imati ništa protiv ako se stvori takav krug koji bi bio neka vrst lijeka protiv nedjela koje bi se moglo počiniti. I u prirodi dobro nesumnjivo može postati štetnim. Jer pomislite: kad Mjesečeve snage ne bismo imali za ono dolje, ne bismo ih imali ni za ono gore, ali one svakako moraju biti tu, one moraju djelovati, i nešto što je na nekom području potrebno i nužno, to je na nekom drugom području štetno. Ono što je na jednoj razini valjano, to je na drugoj potpuno nevaljano. Ono što je u zemaljskoj sferi ahrimansko, štetno je samo zato što je u zemalj skoj sferi. Nade li se o n o u sferi koja je samo malo više, o n o djeluje sasvim p o v o l j n o . Sto se tiče drugog pitanja, točno je da o n o što je navedeno za nematodu, svakako vrijedi za svijet kukaca u cjelini. To vrijedi za sve niže životinje, čije je glavno obilježje da imaju trbušnu moždinu, a nemaju leđnu moždinu. T a m o gdje je leđna mož dina, mora se skinuti koža. T a m o gdje je trbušna moždina, mora se spaliti cijela životinja.
Je li riječ o divljoj kamilici? To je kamilica kod koje su listovi savijeni prema dolje ( c r t e ž ) . Kod nje cvjetni listići nisu uzvijeni, nego usmjereni nadolje. To je kamilica koja raste uz putove, Chamomilla officinalis. 180
Uzima li se i cvijet od koprive? Mogu se uzeti i listovi koprive; cijela biljka kad cvjeta, ali bez korijena. Može li se uzeti i pasja kamilica' koje ima po poljima? Ta je vrsta srodnija pravoj nego ona koju se ovdje posvuda prikazuje kao vrtnu kamilicu. Ona je neupo trebljiva. Ali ta, koja može poslužiti i za čaj, mnogo je srodnija pravoj od ove. Nju se može upotrijebiti. Ova kamilica što se može naći uz prugu, ona bi si gurno
mogla
biti
prava?
T o j e prava. Vrijedi li ono što je rečeno o uništavanju korova i za
vodeni korov,
na primjer za
vodenu kugu?
To vrijedi i za te stvari, one koje se nalaze u mulju, a i za one koje se nalaze u v o d i , također za vodeni korov. U tom slučaju mora se naravno obala posuti praškom. Mogu li se podzemni nametnici,
na primjer kupusna
kila, suzbijati istim sredstvima kao i oni na zemlji? Svakako. Mogu
li
se
sredstva
protiv biljnih
bolesti
koristiti
i za vinovu lozu? Svakako moram — iako to nije ispitano, ni ja to nisam ispitao, u v e z i s time nije ni okultno baš mnogo učinjeno — izraziti svoje uvjerenje da se vino va loza mogla zaštititi, kao što sam napomenuo, da se postupilo na spomenut način. ' Anthemis arvensis ( o p . p r e v . ) . 181
Kako je s bolešću opadanja lišća? Nju se suzbija isto kao i bilo koju plamenjaču. Smijemo li mi kao antropozofi podizati vinograde? Vidite, danas antropozofija u mnogim stvarima može biti samo zato tu da kaže što jest. O d g o v o r na pitanje što bi trebalo, danas je još na brojnim poljima uistinu težak. Poznavao sam jednog dobrog antropozofskog prijatelja koji je imao velike v i n o grade. On je jedan, ne prevelik, ali velik dio zarade od vinograda iskoristio za slanje dopisnica širom svijeta kojima je zagovarao apstinenciju. S druge strane, imao sam prijatelja koji je bio strog apstinent i do kraja je života bio široke ruke prema antropozofiji. Ali on je bio jedan od onih koji su posvuda po tramvajima isticali plakate na kojima je pisalo: Sternbergerov kabinet! Tu praktično pitanje postaje čudnim. Danas se ne može sve provesti. Zato sam rekao: Kravlje r o g o v e zacijelo uzimamo od krava i stavljamo ih u zemlju. Ali bikovski rogovi koje bismo stavili na glavu kako bismo se poput bika p r o t i v svega borili, mogli bi antropozofiji nanijeti golemu štetu. Može li se mjehur plemenite divljači zamijeniti nečim drugim? Da, točno je da bi možda bilo teško doći do mjehura plemenite divljači. Ali što sve nije u svijetu otežano! Naravno, m o g l o bi se iskušati može li se mjehur plemenite divljači zamijeniti nečim drugim. Danas to ne bih mogao reći. Svakako bi bilo moguće da postoji neka životinjska vrsta koja potječe s ogra ničenih teritorija u Australiji. To bi m o g l o biti. Ali medu životinjama koje su se udomaćile u Europi 182
ne bih mogao zamisliti ništa drugo. Na nešto drugo osim na životinjski mjehur uopće se ne može po mišljati. Ne bi bilo preporučljivo odmah posezati za surogatima. Treba li kod suzbijanja kukaca biti ista konstelacija zvijezda ? To se tek mora iskušati. Rekao sam da u obzir dolazi cijeli niz, od Vodenjaka do Raka. I varijacija u konstelaciji svakako je značajna za različite niže životinje. To se mora iskušati. Radi li se kod suzbijanja poljskog miša o astronomskoj Veneri? Da, o onome što nazivamo zvijezdom Danicom. Konstelacija
Venere
sa
Škorpionom?
Pod konstelacijom Venere sa Škorpionom pod razumijeva se
svaka konstelacija kod koje je u
pitanju V e n e r a , kad se v i d i V e n e r a na nebu, a iza nje zviježđe Škorpiona. Venera se mora nalaziti iza Sunca. Ima li spaljivanje krumpirove cime utjecaja na uspi jevanje
krumpira?
Utjecaj je tako neznatan da je zapravo zanemariv. Utjecaj postoji, uvijek postoji određen utjecaj kad se s ostatkom nečeg organskog bilo što poduzima, ne samo na pojedine biljke nego čak i na cijelu njivu; ali on je tako neznatan da je praktički zanemariv. Kako se pepeo rasipa po polju? Htio sam napomenuti da se to može učiniti kao kad sipamo papar u nešto. On ima tako velik opseg 183
djelovanja da je ustvari zaista dovoljno ako se hoda poljem i tako posipa. Djeluju li pripravci isto tako i na voćke? Općenito vrijedi da je sve ono što je rečeno primjenjivo i na voćke. Još neke stvari koje treba uzeti u obzir priopćit ćemo sutra. U poljoprivredi je uobičajeno da se stajski gnoj dodaje i
okopavinama.
za
žitarice
ili
Može li se njih
treba
spravljeno gnojivo koristiti
i
drukčije prihranjivati?
Postojeći običaji mogu se isprva zadržati. Stvar je jedino u tome da se doda o n o što sam rekao. Za ostale običaje, kojih se nisam dotakao, vrijedi slje deće: Ne treba se odmah sve proglasiti lošim i sve reformirati. Mislim da se svakako može nastaviti sa stvarima koje su se dokazale i da se jedino može dodati ono što sam naveo. Samo bih primijetio da bi se v r l o jako izmijenio način djelovanja onoga što sam naveo ako bi se upotrijebilo gnojivo bo gato ovčjim i svinjskim izmetom. Tada učinak ne bi bio tako zoran kao onda kad bi se izbjegavalo prekomjerno korištenje ovčjeg i svinjskog izmeta. Ako se pak
upotrijebe anorganska gnojiva,
kako je
onda? Tada će se samo pokazati da se mineralno gno jivo s vremenom treba napustiti. Jer svako mineralno gnojivo utječe na to da nakon nekog vremena ono što se proizvodi na poljima koja su njime pognojena izgubi na hranjivosti. To je opći zakon. A ako se slijedi upravo ono što sam zadao, pokazat će se da nije nužno gnojiti češće od svake treće godine. Možda će se trebati gnojiti svake četvrte ili šeste godine. 184
Jer umjetno gnojivo moći će se potpuno izbjeći. Jer ako budu primjenjivali druge stvari, ljudi će odustati od njega prvenstveno zbog uštede. Umjetno gnojivo tada više neće biti potrebno, ono će nestati. Danas se sve prosuđuje prema kratkim vremenskim odsječcima. Prilikom jedne rasprave o uzgoju pčela jedan današnji pčelar osobito se zalagao za industrij ski uzgoj matica, matice bi se posvuda prodavale, te se više ne bi uzgajale u pojedinom pčelinjaku. Moram reći: Da, sigurno, imate pravo! Ali možda ne nakon trideset ili četrdeset, ali jamačno nakon četrdeset ili pedeset godina jasno će se vidjeti da je cjelokupno pčelarstvo zbog toga osuđeno na pro past. Zbog toga se to mora uzeti u obzir. Danas se sve mehanizira i mineralizira, ali nedvojbeno je da bi mineralno trebalo djelovati samo onako kako samo može djelovati u prirodi. Bez povezivanja mineral nog s nečim drugim, živu zemlju ne treba prožimati nečim beživotnim, mineralnim. Sutra to još neće ići, ali prekosutra će sigurno ići samo od sebe. Kako
uloviti kukce? Mogu
li se
upotrijebiti ličinke?
Mogu se upotrijebiti i ličinke kukaca i krilati kukci. M o ž e se d o g o d i t i da se ponešto promijeni konstelacija. Malo će se pomaknuti od Vodenjaka do Raka ako od krilatoga kukca idemo prema ličinki. Kukac će imati konstelaciju koja je bliža Vodenjaku.
185
SEDMO PREDAVANJE Koberwitz, 15. lipnja 1924. Intimnija uzajamna djelovanja u prirodi Odnos između ratarstva, voćarstva i stočarstva U vremenu koje nam je ostalo na raspolaganju, pro matranjima koja smo poduzeli dodao bih ponešto 0 stočarstvu te uzgoju voća i povrća. Naravno, za to nećemo imati previše vremena, ali o v o područje poljoprivredne djelatnosti ne može se promatrati s plodnoga gledišta ako se i ovdje p o n o v n o ne učini sve kako bi se omogućilo razumi jevanje dotičnih odnosa i uvid u njih. To bismo učinili danas, a sutra bismo opet prešli na nekoliko praktič nih savjeta u primjeni. Zamolio bih vas da danas pokušate sa mnom slijediti stvari koje su, rekao bih, ponešto zabačene jer su danas kao posve nepoznata zemlja, iako su nekoć bile dobro poznate instinktivnijem poljopriv rednom shvaćanju. Bića, minerali, biljke, životinje koje se javljaju u prirodi — čovjeka ćemo sada ispustiti iz vida — bića koja se javljaju u prirodi, v r l o , v r l o često promatraju se kao da su ona tu sama. Ljudi su danas navikli neku biljku gledati zasebno i onda, štoviše, polazeći od nje, zasebno promatrati biljnu vrstu, a neku drugu biljnu vrstu opet zasebno. To onda lijepo poredaju u kutijice, razvrstane u vrste rodove,
u
ono što se potom treba znati o tim stvarima. Ali u prirodi nije tako. U prirodi, u biću svijeta sve je međusobno povezano. Uvijek jedno djeluje na drugo. Danas, u razdoblju materijalizma, prate se samo gru ba djelovanja jednog na drugo; kad jedno proždire 186
drugo, probavlja ili kad životinski gnoj stigne na njivu. Samo se prate ta gruba uzajamna djelovanja. Osim tih grubih djelovanja, postoje i stalna uzajamna djelovanja finijih snaga i finijih supstan cija, t o p l i n e , kemijsko-eterskog koje n e p r e k i d n o djeluje u atmosferi, ž i v o t n o g etera. Bez uzimanja u o b z i r tih finijih uzajamnih djelovanja neće biti napretka u o d r e đ e n i m segmentima poljoprivredne p r o i z v o d n j e . Kad je riječ o suživotu ž i v o t i n j e i biljke na p o l j o p r i v r e d n o m gospodarstvu, o s o b i t o m o r a m o posvetiti pozornost intimnijim p r i r o d n i m uzajamnim d j e l o v a n j i m a . I ne samo da m o r a m o posvetiti pozornost onim životinjama koje su nam n e s u m n j i v o bliske: g o v e d i m a , konjima, o v c a m a i tako dalje, nego s razumijevanjem moramo gledati na, r e c i m o , šareni svijet kukaca koji oblijeće o k o biljaka u o d r e đ e n o doba g o d i n e . Da, čak m o r a m o umjeti s r a z u m i j e v a n j e m g l e d a t i na svijet ptica. Danas č o v j e č a n s t v o nije d o v o l j n o svjesno kakav utjecaj na cjelokupan p o l j o p r i v r e d n i i šumarski ž i v o t ima p r o t j e r i v a n j e o d r e đ e n i h vrsta ptica iz nekih krajeva uslijed modernih životnih okolnosti. Te se stvari p o n o v n o moraju osvijetliti d u h o v n o z n a n s t v e n i m , m o g l o bi se t a k o đ e r reći, makrokozmičkim promatranjem. Sada možemo primijeniti nešto od onoga čijem smo se djelovanju prepustili kako bismo došli do daljnjih uvida. Pogledate li neku voćku, krušku, jabuku ili šljivu, ona je zapravo nešto sasvim drugo, svako stablo izvana je ustvari sasvim drugačije od zeljaste biljke ili žitarice. I mora se sasvim stručno razložiti u kojem je pogledu stablo drukčije, inače se nikad neće ra zumjeti funkcija voća u domaćinstvu prirode. Sada naravno najprije govorim o voću koje raste na drveću. 187
Pogledajmo sada d r v o . Što je o n o zapravo u svekolikom domaćinstvu prirode? Kad ga, naime, p o g l e d a m o s razumijevanjem, isprva kod njega u pravo biljno m o ž e m o svrstati samo o n o što izrasta kao tanke peteljke, zelene drške lista, cvjetovi, plo d o v i . To raste iz drveta isto kao što zeljasta biljka raste iz zemlje. Naime, drvo je onome što raste na granama uistinu zemlja. Ono je zemlja što je postala brežuljkastom, samo nešto životnija zemlja od one iz koje rastu naše zeljaste biljke i žitarice. Prema tome, želimo li pojmiti drvo, moramo reći: Dobro, ovo je krupno deblo drveta, u stanovitom smislu tu također spadaju grane i ogranci. Dakle, prvenstveno odatle raste prava biljka, iz toga raste lišće i cvjetovi. To je biljka koja je u deblu i granama drveta ukorijenjena onako kako su zeljaste biljke i žitarice ukorijenjene u zemlji. Tu se odmah postav lja pitanje: Je li onda ta biljka na drvetu, koja se manje-više može nazvati nametnikom, je li onda ona i stvarno ukorijenjena? Pravi korijen na drvetu ne m o ž e m o otkriti. I ž e l i m o li to ispravno razumjeti, moramo reći: Da, biljka koja tu raste, koja gore razvija svoje listove i cvjetove, i svoje peteljke, ona je izgubila korijenje time što je zasjela na d r v o . Ali ona nije dokraja biljka budući da nema korijenje. Dakle, m o r a m o se upitati: Gdje je zapravo korijen te biljke? Vidite, korijen nije vidljiv samo grubom izvanj skom promatranju. Korijen se u o v o m slučaju ne mora samo htjeti vidjeti nego i razumjeti. Mora ga se razumjeti, što to znači? Zamislite — da o d e m o korak dalje stvarnom usporedbom — da na nekom zemljištu posadim jednu do druge same zeljaste biljke tako blizu da im korijenje međusobno sraste, da 188
jedan korijen obavija drugi i sve se pretvori u neku vrst kaše od korijenja koje se međusobno prepleće. M o ž e t e zamisliti da ta kaša od korijenja ne bi do pustila da postane nešto nepravilno, organizirala bi se u jedinstvo i sokovi bi dolje tekli jedni u druge. To bi bila organizirana kaša od korijenja u kojoj se ne bi m o g l o razlučiti gdje korijenje počinje ili prestaje ( c r t e ž ) .
Tako bi izgledalo to što zasad uopće ne treba postojati, ali što nam nešto može razjasniti: Tu bi bilo tlo. Posadim li sada sve svoje biljke — tako! — i evo, dolje korijenje raste jedno u drugo. Pritom nastaje vodoravan sloj korijenja. Ne zna se gdje jedno prestaje, a drugo počinje. I tako, o v o što sam vam nacrtao kao hipotezu doista je prisutno u drvetu. Biljka koja raste na drvetu izgubila je korijenje, ona se, štoviše, relativno odvojila od njega i s njime je povezana, rekao bih, više eterski. I o v o što sam nacr tao kao hipotezu, to je unutra u drvetu kambij, tako da korijenje te biljke ne m o ž e m o drugačije proma trati nego tako da je o n o zamijenjeno kambijem. Kambij ne izgleda kao korijenje. To je oblikotvorni sloj koji stalno stvara nove stanice iz kojih se neprekidno grana rast, kao što bi se o d o z d o iz korijena granao život zeljaste biljke. Tada d o b r o m o ž e m o vidjeti kako se u drvetu s njegovim slojem 189
kambija, koji je ustvari oblikotvorni sloj i koji stvara biljne stanice — drugi slojevi drveta ne bi mogli stvarati svježe stanice — zemljano doista ispupčilo, kako se razraslo u zračno i stoga mu je p o t r e b n o više pounutarnjenog života nego što ga zemlja inače ima, a to postiže time što u sebi posjeduje i obični korijen. I tako počinjemo shvaćati d r v o . Ispočetka razumijevamo drvo kao neobično biće, kao biće koje postoji zato da bi "biljke" koje rastu na njemu: petelj ke, cvjetove, p l o d i njihovo korijenje međusobno odijelilo i udaljilo jedne od drugih i p o v e z a l o ih samo u duhu, odnosno da bi ih povezalo u eterskom.
Tako se s makrokozmičkim razumijevanjem treba promatrati rast. Ali to seže još m n o g o dalje. Sto se zbiva time što nastaje drvo? Zbiva se sljedeće: Ono što raste gore na drvetu, to je u zraku i vanjskoj toplini drugačije biljno od onog što raste u zraku i toplini neposredno na tlu i iz čega se stvara zeljasta biljka što izrasta iz tog tla ( c r t e ž ) . To je jedan drugi biljni svijet, to je biljni svijet koji ima mnogo prisniji 190
odnos prema okolnoj astralnosti što je izlučena u zraku i toplini da bi zrak i toplina bili mineralni, kako je to onda potrebno čovjeku i životinji. I kad p o g l e d a m o biljku koja raste na tlu, oko nje tako lebdi oblak astralnog. No ovdje, na drvetu, astralnost je m n o g o gušća. Tu je ona gušća, tako da je naše drveće očito sakupljač astralne supstancije. Na o v o m polju zapravo je najlakše, rekao bih, dospjeti do višeg razvoja. Ako se čovjek na o v i m poljima potrudi, na o v i m poljima v r l o lako m o ž e postati ezoteričnim. Ne može se baš postati bistrov i d i m (hellsichtig), ali se može postati bistronjuhim ( h e l l r i e c h e n d ) ako se, naime stekne o d r e đ e n o osjetilo mirisa za različite miomirise koje ispuštaju biljke koje su na zemlji i koje ispuštaju voćke, i onda kad tek procvjetaju, a čak i šuma. Tada će se moći osjetiti razlika između biljne atmosfere koja je siromašnija astralnošću, čiji se miris može osjetiti kod zeljastih biljaka što rastu na zemlji, i biljnog svijeta bogatog astralnošću koja se može namirisati ako njušimo ono što/
biljka-nametnica što raste na drvetu? Kakvo je d j e l o v a n j e kambija, što č i n i on? Vidite, širom oko sebe drvo obogaćuje duhovno ozračje astralnošću. Što se ustvari događa kad gore na drvetu raste zeljasto? Time d r v o zadobiva odre đenu vitalnost, eteričnost, snažan život. No kambij prigušuje taj ž i v o t i potiskuje ga nadolje, tako da on postaje sličniji mineralnome. Time, dakle, kambij djeluje ovako: Dok g o r e oko drveta nastaje bogata astralnost, zbog kambija je unutrašnjost siromašnija eterskim nego inače, u drvetu s o b z i r o m na biljku nastaje oskudica etera. Ovdje nastaje oskudica etera. Ali to što zbog kambija u drvetu nastaje oskudica etera opet utječe i na korijen. Korijen u drvetu postaje mineral, m n o g o mineralnijim nego što je korijenje zeljastih biljaka. No time što biva mineraliziraniji, sada oduzima tlu d i o eteričnosti tamo gdje se nalazi o n o živuće. On u okolini drveta tlo umrtvljuje više n e g o što bi ono bilo u okolini zeljaste biljke. Na to se mora p o m n o paziti. Ali o n o što u prirodi tako nastaje, to će uvijek i u domaćinstvu p r i r o d e imati bitno unutarnje značenje za prirodu. Stoga to unutarnje značenje koje bogatstvo astralnosti ima za prirodu moramo potražiti u okolini drveta, a oskudicu eterskog u području korijena drveta. I ako se o s v r n e m o o k o sebe, otkrit ć e m o kako se sada dalje odvijaju stvari u domaćinstvu prirode. Razvijen kukac živi od onoga što kao bogata astralnost prolazi kroz drveće. A ono čemu dolje u tlu nedostaje eterskog i što se naravno kao eterska oskudica proteže cijelim d r v e t o m — kao što d u h o v n o uvijek djeluje na cjelinu, kako sam to jučer i z l o ž i o u odnosu na čovjekovu karmu — o n o što djeluje dolje, djeluje 192
pomoću ličinaka, te stoga, kad na Zemlji ne bi bilo drveća, na njoj uopće ne bi bilo kukaca. Jer drveće omogućuje kukcima postojanje. Kukci koji oblijeću oko nadzemnih dijelova drveća, dakle, kukci koji tako oblijeću oko cijele šume, žive zahvaljujući to me što postoji šuma, a njihove ličinke također žive zahvaljujući tome što postoji šuma. Vidite, to je sljedeći pokazatelj prisnijeg odnosa svekolikog bića korijena prema podzemno-zemaljskom svijetu. Jer, rekao bih, na drvetu se osobito m o ž e učiti o v o što smo sada izložili. Tu ono postaje jasno. Ali značajno je da ono što na drvetu biva očiglednim i jasnim, da je to opet u čitavom biljnom svijetu iznijansirano, tako da u svakoj biljci živi nešto što bi htjelo postati drvenastim. U svakoj biljci korijen ustvari nastoji ispustiti eter, a ono što u svakoj biljci raste prema gore teži da što više privuče astralno. Htijenje da postane drvetom svojstveno je zapravo svakoj biljci. Zbog toga kod svake biljke do izražaja dolazi srodnost sa svijetom kukaca, koju sam osobito karakterizirao kod drveta. Ali ta srodnost sa svijetom kukaca razrasta se u srodnost s čitavim životinjskim svijetom. Ličinke kukaca, koje na Zemlji ispočetka mogu živjeti samo zahvaljujući postojanju korijenja drveća, razvile su se u druge životinjske vrste koje su im slične, koje cijeli svoj život manje-više provode u nekoj vrsti stanja ličinke i koje se onda na odre đen način emancipiraju od "korijenskosti drveća" (Baumwurzelhaftigkeit) kako bi se prilagodile i kori jenju zeljastih biljaka i zajedno s njime živjele. Pritom na vidjelo izlazi neobična činjenica da podzemne životinje, svakako već vrlo daleko od bića ličinke, imaju sposobnost regulacije eterične životnosti u tlu kad ona postane prevelika. Kad bi tlo postalo 193
takoreći odveć ž i v o i kad bi se u njemu razbujala životnost, tada se te p o d z e m n e životinje brinu da se iz tla ispusti ta prejaka vitalnost. One time postaju sjajni ventili i regulatori za vitalnost u zemlji. Te divne životinje koje su zato osobito važne za tlo, to su kišne gliste. Kišne gliste trebalo bi ustvari proučavati u njihovu zajedničkom životu s tlom. Jer baš te sjajne životinje ostavljaju zemlji upravo onoliko eteričnosti koliko joj je potrebno za rast biljaka. Tako imamo pod zemljom te kišne gliste i slične životinjice koje još samo podsjećaju na ličinke. I čak bi zapravo trebalo brinuti o povoljnom uzgoju kišnih glista u tlima kojima je to potrebno. Tada bi se uvidjelo kako ovladavanje tim podzemnim živo tinjskim svijetom b l a g o t v o r n o djeluje i na vegeta ciju, a time opet — na što ćemo još upozoriti — na životinjski svijet. A opet postoji daljnja sličnost između životinja i svijeta kukaca kad su ti kukci razvijeni i lete. To je svijet ptica. Poznato je da se tijekom razvoja Zemlje između kukaca i ptica zbilo nešto čudesno. Ono što se d o g o d i l o opisat ću što slikovitije mogu. Naime, kukci su jednog dana rekli: Ne osjećamo se dovoljno jakima da bismo pravilno preradili astralnost koja pršti oko drveća. Mi stoga koristimo "htijenje da se postane drvenastim" drugih biljaka i oblijećemo ih, a vama pticama prepuštamo poglavito ono što kao astralnost okružuje drveće. I tako je u prirodi izvršena prava podjela rada između ptica i leptira i te leteće životinje zajedno ponovno čudesno djeluju tako da pravilno šire astralnost svuda gdje je ona potrebna, na površini zemlje, u zraku. Kad bismo uklonili te leteće životinje, astralnost bi zakazala 194
u svojoj redovitoj službi, a to bi se očitovalo u nekoj vrsti kržljanja vegetacije. Leteće životinje i ono što iz zemlje izrasta u zrak pripadaju zajedno. U krajnjoj liniji, jedno uopće nije zamislivo bez drugog. Zato bi u poljoprivredi također trebalo voditi računa o tome da se kukcima i pticama na pravi način omo gući oblijetanje. Poljoprivrednik bi istodobno tako đer trebao nešto znati o uzgoju kukaca i ptica. Jer u p r i r o d i — to stalno napominjem — doista je sve povezano. Te su stvari posebno važne za uvid u predmet, stoga ćemo ga pred sebe postaviti sasvim točno. M o ž e se reći: Leteći svijet kukaca uspostavlja pra vilnu astralizaciju zraka. Astralizacija zraka nalazi se u uzajamnom odnosu sa šumom, koja astralnost pravilno usmjerava, kao što u našem tijelu određene snage pravilno usmjeravaju krv. Ono što šuma u svom širem susjedstvu — stvari djeluju na velikim prostorima — čini u tom pravcu, to se tamo gdje šume nema mora učiniti na druge načine. I treba znati da je raslinstvo na područjima gdje se izmje njuju šume, polja i livade podređeno sasvim druga čijim zakonima nego u krajevima koji su nadaleko bez šuma. Na Zemlji postoje određeni krajevi gdje se una prijed vidi da obiluju šumom bez čovjekova utjecaja — jer u nekim stvarima priroda je i dalje pametnija od čovjeka — i ako je šuma na stanovitom predjelu nastala p r i r o d n o , slobodno se može pretpostaviti da je to korisno za okolnu poljoprivredu, za okolnu zeljastu i žitnu vegetaciju. Stoga treba uvidjeti da šume ne valja iskorjenjivati, već d o b r o njegovati. A budući da se Zemlja zbog svakakvih klimatskih i kozmičkih utjecaja postupno mijenja, kad se uoči 195
da vegetacija kržlja, treba ponešto proširiti obližnje šumske površine, a ne samo obavljati svakojake po kuse na poljima i za polja. A kad se primijeti da biljke bujaju i da nemaju dovoljno sjemenske snage, onda svakako treba poduzeti korake da se šumske površine smanje, da se šuma prorijedi. Regulacija šuma u krajevima koja su određena za pošumljavanje također spada u poljoprivredu i njezin cjelo kupni domet mora se zapravo promatrati s duhovne strane. Tada p o n o v n o m o ž e m o reći da se svijet crva i učinaka također nalazi u uzajamnom odnosu s vap nom u zemlji, dakle prema mineralnom; svijet kukaca i ptica, sve ono što leprša i leti nalazi se u uzajamnom odnosu s astralnim. Ono što je ispod zemlje, svijet crva i ličinaka, nalazi se u uzajamnom odnosu s mineralnim i posebice s vapnenim bićima i tako se pravilno o d v o d i etersko, što sam vam s jednog drugog gledišta rekao prije nekoliko dana. To je zadaća vapna, ali ono tu zadaću obavlja u uzajamnom djelovanju sa svijetom Učinaka i crva. Vidite — ako se o n o što sam naveo više speci jalizira, doći će se i do drugih stvari koje su jednom svakako — ja ih se ne bih usudio izvoditi s takvom sigurnošću — u doba instinktivne vidovitosti prema osjećaju sasvim ispravno primjenjivane. No instinkt za to izgubljen je. Intelekt je izgubio baš sve instin kte, intelekt je iskorijenio sve instinkte. Krivica je materijalizma što su ljudi postali tako pametni, tako intelektualni. U vrijeme kad su bili manje intelektu alni, nisu bili toliko pametni, ali su bili mnogo mu driji i prema vlastitom osjećaju znali su postupati sa stvarima onako kako mi opet moramo svjesno postupati ako se pomoću onog što opet nije pametno 196
— antropozofija nije pametna, ona više teži prema istini — ako se stoga istini za sve stvari uzmognemo približiti na taj način, a ne samo apstraktnim verglanjem rečenice "čovjek se sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela i tako dalje", koja se može naučiti napamet i odverglati kao kuharica. Ali o tome se ne radi, već se radi o tome da se spoznaja o tim stvarima doista unese u sve, da je se vidi svugdje, i čovjek će onda biti upućen u to da u prirodi doista raspoznaje kakve su stvari — p o g o t o v o ako stvarno postane v i d o v i t onako kako sam vam i z l o ž i o . I tada se uvida da ptičji svijet postaje štetan ako uza se nema četinarsku šumu koja ono što ptice stvaraju pretvara u korisno. I sada se pak p o g l e d još više izoštrava, iz čega proistječe jedna druga srodnost. Ako smo otkrili tu neobičnu srodnost ptica baš s četinarskim šumama, to će rezultirati jednom drugom srodnošću koja se jasno vidi, koja je isprva fina srodnost, ona je takve finoće kao ona srodnost što sam je već naveo, ali koja se m o ž e preobraziti i u grublju. Naime, sa svime onime što, doduše, neće postati drvetom, ali neće ni ostati malom biljkom, sa žbunjem, na primjer, lijeskom, sisavci su prisno povezani, pa je stoga d o b r o ako ljudi za pobolj šanje bića svojih sisavaca na nekom zemljištu posade grmoliko raslinje. Grmoliko raslinje povoljno djeluje samom svojom prisutnošću. Jer u prirodi sve djeluje j e d n o na drugo. Ali da pođemo dalje. Životinje nisu tako glupave kao ljudi, one, naime, v r l o brzo primijete da postoji ta srodnost. I kad primijete da v o l e grm, da im je urođena ljubav prema njemu, onda taj grm v o l e jesti i počinju jesti o n o što im je od toga potrebno, što izuzetno djeluje na regulaciju druge hrane. Ali 197
ako se prati ta prisna srodnost u prirodi, m o ž e se steći uvid i u biće štetnoga. Kao što se četinarska šuma nalazi u prisnom odnosu s pticama, kao što se grmlje nalazi u pris nom odnosu sa sisavcima, tako se opet sve gljivasto ( P i l z i g e ) nalazi u prisnom odnosu sa svijetom nižih životinja, s bakterijama i drugim životinjicama, naime, sa štetnim nametnicima. I štetni nametnici drže se zajedno s gljivastim, oni se razvijaju tamo gdje su se gljive rasprostrle. I time nastaju biljne bolesti, nastaju i veće štete kod biljaka. No ako nam uspije da negdje u blizini gospodarstva imamo ne samo šume nego i vlažne livade, te vlažne livade osobito će djelovati na gospodarstvo jer one sadrže d o b r o tlo za gljive. I trebalo bi nastojati da površina livada bude obrasla gljivama. I onda će se opaziti nešto neobično: tamo gdje je u blizini gospodarstva vlažna livada, gdje je vlažna livada bogata gljivama, čak i ako nije osobito velika, tamo će onda te gljive zbog svoje srodnosti s bakterijama i drugim nametničkim životinjicama te životinjice držati podalje od ostaloga. Jer gljive se s tim životinjicama drže zajedno više nego druge biljke. Osim drugih nave denih stvari za suzbijanje takvih štetnika, postoji i mogućnost da se stvaranjem vlažnih livada štetne životinjice, mali štetni napasnici naveliko drže podalje od imanja. Bit probitačne p o l j o p r i v r e d e toliko počiva na pravilnom rasporedu šume, nasada voćaka, grmlja, vlažnih livada s o d r e đ e n o m p r i r o d n o m kulturom gljiva da se više postiže čak i ako se moraju smanjiti korisne površine poljoprivrednog zemljišta. U svakom slučaju, ne gospodari se ekonomično ako se površina zemljišta toliko iskorištava da nestaje sve o čemu 198
sam g o v o r i o i spekulira da se tako može više toga uzgajati. To čega se može više uzgajati biva u većoj mjeri lošije od onoga što se može dobiti poveća njem površina nauštrb ostalih stvari. Zapravo se uopće ne može djelovati u proizvodnji koja je u tolikoj mjeri prirodna kao što je to poljoprivredna proizvodnja ako se na taj način ne stekne uvid u međuovisnosti u prirodnoj proizvodnji, u uzajamna djelovanja u prirodnoj proizvodnji. Sada je v r i j e m e da našem uvidu p r i d o d a m o gledišta koja nam općenito otkrivaju odnos biljnog prema životinjskom i obratno, životinjskog prema b i l j n o m . Što je z a p r a v o životinja i što je z a p r a v o biljni svijet? Kod biljnog svijeta više se mora g o v o r i t i o č i t a v o m biljnom svijetu. Što je z a p r a v o životinja i što je zapravo biljni svijet? Da se to mora shvatiti kao o d n o s , p r o i z l a z i iz toga da se — ako se o t o m e nešto zna — treba nešto znati i o hranidbi ž i v o t i n j a . Jer p r a v i l n a ishrana životinja mogu ća je samo ako se zasniva na i s p r a v n o m odnosu i z m e đ u biljke i ž i v o t i n j e . Što su životinje? Da, ljudi tako promatraju životinje, a i seciraju ih, imaju onda kostur čijem se obliku mogu diviti, koji se također može proučavati onako kako sam to naveo. Naravno, također se proučava mišićje, živčevlje, ali polazeći od toga ipak se ne može dokučiti što su životinje ustvari u cjeloupnom domaćinstvu p r i r o d e . To se može dokučiti samo ako se pogled usmjeri na ono s čime se životinja u svojoj oko lini nalazi u izravnom, prisnom uzajamnom odnosu. Vidite, stvari stoje ovako: životinja svojim živčano-osjetilnim sustavom i dijelom svog dišnog sustava neposredno prerađuje sve o n o što najprije struji 199
zrakom i toplinom. Životinja je, ukoliko je ona sa mosvojno biće, svojim živčano-osjetilnim sustavom neposredni prerađivač zraka i topline. Tako da životinju shematski m o ž e m o nacrtati ovako (crtež). U svemu onome što se nalazi u njezinu okružju, u njezinoj okolini, u svom živčano-osjetilnom sustavu i dijelu svog dišnog sustava životinja je samo svojno biće koje neposredno živi u zraku i toplini.
Životinja se nalazi u neposrednom odnosu prema zraku i toplini i njezin je koštani sustav oblikovan iz topline, time što toplina prenosi Mjesečeva i Sun čeva djelovanja. Njezin mišićni sustav oblikovan je iz zraka, čijim posredovanjem ponovno djeluju snage Sunca i Mjeseca. 200
N a s u p r o t t o m e , ž i v o t i n j a se ne m o ž e n e p o sredno odnositi prema zemljanom i v o d e n o m i ne m o ž e ih n e p o s r e d n o prerađivati. Ona mora ze mlju i v o d u p r i m i t i u sebe, mora, dakle, imati p r o b a v n i kanal koji t e č e i z v a n a prema unutra, i onda u sebi sve prerađuje s o n i m e što je nastalo d j e l o v a n j e m t o p l i n e i zraka, zemlju i v o d u p r e rađuje sustavom i z m j e n e t v a r i i d i j e l o m d i š n o g sustava. Dišni sustav tada prelazi u sustav izmjene tvari. D i j e l o m dišnog sustava i d i j e l o m sustava izmjene t v a r i ž i v o t i n j a prerađuje zemlju i v o d u . Prema tome, životinja v e č mora postojati od zraka i t o p l i n e da bi p r e r a đ i v a l a zemlju i v o d u . T a k o ž i v o t i n j a ž i v i na p o d r u č j u zemlje i na p o d r u č j u v o d e . N a r a v n o , p r e r a d a , kako sam je n a z n a č i o , o d v i j a se više u smislu snage n e g o u supstancijalnom. Upitajmo se, nasuprot tome, a što je biljka? Vidite, biljka se nalazi u neposrednom odnosu prema v o d i i zemlji, kao ž i v o t i n j a prema zraku i t o p l i n i ; tako da i biljka n e k o m v r s t o m disanja i n e č i m što ima daleke sličnosti s osjetilnim su stavom n e p o s r e d n o u sebe uzima — kao što ž i v o tinja n e p o s r e d n o uzima zrak i toplinu — sve o n o što je zemlja i v o d a . Dakle, biljka živi neposredno sa z e m l j o m i v o d o m . Sada ćete reći: No d o b r o , sada se v e ć m o ž e p r e t p o s t a v i t i — nakon što se u v i d j e l o da biljka živi neposredno sa zemljom i v o d o m kao što ž i v o tinja ž i v i sa z r a k o m i t o p l i n o m — da sada biljka u sebi prerađuje zrak i t o p l i n u kao što ž i v o t i n j a prerađuje zemlju i v o d u . Ali nije tako. Na temelju onoga što se već zna ne može se zaključivati po analogiji ako se želi dos pjeti do duhovnih istina. Ovako je: dok životinja 201
uzima zemaljsko i v o d e n o te ih u sebi prerađuje, biljka baš ispušta zrak i toplinu doživljavajući ih zajedno s tlom. Prema tome, zrak i toplina ne ulaze u nju — ili barem nisu osobito daleko ušli — nego zrak i toplina izlaze i umjesto da ih biljka upija, ona ih ispušta. I upravo je stvar u tom procesu ispuštanja. U odnosu na organsko biljka je u svakom pogledu su protnost životinji, prava suprotnost. Kod životinje važnost ima uzimanje hrane, a kod biljke ispuštanje zraka i topline, pa kao što životinja živi od uzimanja hrane, tako biljka u tom smislu živi od ispuštanja zraka i topline. To je ono, da tako kažem, djevičan sko kod biljke: ona svojom biti ne želi nešto pohlepno uzeti, već zapravo daje o n o što životinja uzima iz svijeta i zahvaljujući tome živi. Tako biljka daje i živi od davanja. Ako usmjerite pogled na to davanje i uzimanje, opet ste otkrili nešto što je u vezi s tim imalo veliko značenje u staroj instinktivnoj spoznaji. Rečenica koja proistječe iz antropozofskog promatranja: "Biljka daje, a životinja uzima u domaćinstvu prirode", ne koć je bila uvriježena u instinktivnom v i d o v i t o m uvidu u prirodu. A kod ljudi osobito senzibilnih za te stvari zadržalo se nešto od toga do u kasnija vremena i upravo kod Goethea još često ćete naići na ovu rečenicu: "U prirodi sve živi od davanja i primanja". Prolistate li Goetheova djela, sigurno ćete je naći. On je više nije pravilno razumio, ali preuzeo ju je iz starih običaja, predaje, i osjećao je da se tom rečenicom označava nešto istinsko u prirodi. Oni koji su došli poslije njega više ništa od toga nisu razumjeli, a ne razumiju ni što je Goethe mislio govoreći o davanju i uzimanju. On govori i o disanju, 202
ukoliko se disanje nalazi u uzajamnom odnosu s izmjenom tvari, o uzimanju i davanju. On je tu riječ primijenio jasno — nejasno. I tako v i d i t e da su šume i voćnjaci te grmlje na zemlji na određen način regulatori pravilnog v o đenja rasta biljaka. A p o d zemljom su opet, zajedno s v a p n o m , sličan regulator niže ličinke, crvolike i druge životinje. Tako se treba sagledati odnos između ratarstva, voćarstva i stočarstva te polazeći od toga stupiti u praksu. To ćemo u posljednjem satu koji nam je ostao na raspolaganju pokušati dovesti do stupnja kako bi se nakon pokusnoga kruga stvari doista m o g l e dalje razraditi.
203
O S M O PREDAVANJE Koberwitz, Bit
16. lipnja
1924.
hranidbe
U posljednjem satu predavanja koje će se s obzirom na vaše potrebe možda nadopuniti u razgovoru koji će p o t o m uslijediti, v o l i o bih, koliko je to moguće u kratko vrijeme, dodati neke nadopune i još nekoliko praktičnih uputa. Danas će se raditi upravo o tom praktičnom djelovanju koje se izuzetno teško može uopćeno dati u formulama i sličnom jer ono u velikoj mjeri podliježe individualizaciji i osobnom postupa nju. I upravo zbog toga bit će n e o p h o d n o da se na tom području osobito steknu uvidi, uvidi koji potom na razumljiv način mogu v o d i t i k individualizaciji u pogledu poduzetih mjera. Pomislite kako danas postoji malo uvida baš na j e d n o m od najvažnijih područja: na području hranidbe naših p o l j o p r i v r e d n i h životinja. To se i ne može mnogo poboljšati čak i da se dade ne znam koliko savjeta u tom pravcu. Kako treba hraniti? Ali to se po mojem uvjerenju može znatno poboljšati ako će poljoprivredna poduka biti sve više usmje ravana na to da se stekne uvid u to u čemu se zapravo sastoji bit hranidbe. Danas bih najprije i z n i o nešto što se toga tiče. Vidite — to sam već napomenuo — uvijek se pogrešno razumijeva što hrana znači za životinju, a i za čovjeka. Nije stvar u tome da se odvija grubi proces, da se izvana uzimaju hranjive tvari i zatim se — kao što se više-manje uvijek zamišlja — uzmu li se u obzir i brojne pretvorbe, odlažu u organizmu. 204
Čovjek ipak sirovo, grubo zamišlja: Dobro, vani su živežne namirnice; životinja ih jede, o n o što joj je potrebno odlaže u sebi, izbacuje ono što joj ne treba. I mora se na štošta paziti, na primjer da se životinja ne prejede, da po mogućnosti dobije hranjivo krmivo, tako da može iskoristiti m n o g o onoga što sadrže hranjive tvari. I jasno se uočava razlika — budući da se stvari na o v o m području v r l o rado razlučuju i materijalistički — između pravih živežnih namir nica i tvari koje u organizmu, kako se kaže, potiču procese izgaranja; i na tome se grade svakojake teorije koje se onda i praktično primjenjuju, pri čemu se naravno uvijek mora konstatirati da nešto valja, a nešto baš i ne valja ili ne valja nakon nekog vremena ili pak se ovim ili onim modificira. A što bi se drugo i očekivalo!? Jer v i d i t e : g o v o r i se o procesima izgaranja u organizmu. U organizmu dakako ne postoji nika kav proces izgaranja, a spoj neke tvari s kisikom u organizmu ne znači proces izgaranja, nego neš to sasvim drugo. Izgaranje je proces u mineralnoj, neživoj prirodi. N o , osim toga, kao što organizam nije kristal kvarca nego nešto drugo, tako i ono što se označava procesom izgaranja u organizmu nije mrtvi proces izgaranja koji se odvija u izvanjskom, nego je nešto živuće, on je čak nešto što osjeća. Upravo time što se čovjek izražava na netom spomenut način i pritom usmjerava misli u određe nom pravcu, upravo se time radi najveća zbrka. Jer kad netko g o v o r i o izgaranju u organizmu, g o v o r i samo zbrkano. Ali ako ima u vidu pravu stvar, onda nije važno ako govori zbrkano i stvari donekle dobro čini prema instinktu ili tradiciji. Međutim, kad to zbrkano govorenje s v r e m e n o m zahvati psihopatia 205
profesoralis — taj sam izraz već mnogo puta upo trijebio — onda ona to što je samo zbrkano rečeno pretvara u duhovite — stvarno to mislim — duhovite teorije. I onda se djeluje polazeći od tih teorija, ali stvar se potpuno promašuje. Ono o čemu se govori sasvim je drugačije od onog što se zbiva u biljkama i životinjama. To je danas tipična pojava: čini se nešto sasvim drugačije od onoga što bi o d g o v a r a l o zbivanjima u prirodi. Zbog toga se upravo na o v o m području mora obratiti pozornost na o n o o čemu se zapravo radi. Promotrimo sada stvari na koje su se odnosila naša jučerašnja
razmatranja:
biljka
ima
fizičko
i etersko t i j e l o , a g o r e je manje-više obavijena astralnim. Biljka ne d o s e ž e do astralnog, ali o k o nje kao da lebdi astralno. Stupi li u sasvim o d r e đenu vezu s astralnim, kao što je to kod stvaranja voća, tada p r e t v a r a u hranu o n o što p o t p o m a ž e astralno u ž i v o t i n j s k o m i č o v j e k o v u o r g a n i z m u . Zagleda li se u sam proces, po nekoj biljci ili b i l o čemu drugom jednostavno će se prepoznati treba li ona nešto u životinjskom organizmu potpomagati ili ne. Ali mislim da treba p o g l e d a t i i suprotni p o l . Naime, tu se nalazi nešto što je izuzetno važ no. T o g a sam se v e ć dotakao, ali ovdje gdje treba postaviti o s n o v e za način h r a n i d b e , to se mora još j e d n o m p o s e b n o i z l o ž i t i . Budući da se radi o hranidbi, p o đ i m o od živo tinje. Kod životinje nemamo tako oštru trodiobu organizma kao kod čovjeka. I kod životinje imamo izraziti živčano osjetilni organizam te organizam udova i izmjene tvari. Oni su međusobno oštro odi jeljeni, ali srednji, ritmički organizam kod mnogih je životinja neodređen. U ritmički organizam ulazi 206
nešto što potječe iz osjetilnog organizma i nešto što potječe iz organizma izmjene tvari, tako da bi se kod životinje ustvari trebalo drugačije g o v o r i t i nego kod čovjeka. Kod čovjeka se sasvim egzaktno g o v o r i o toj trodiobi organizma. Ali kod životinje trebalo bi govoriti o živčano-osjetilnoj organizaciji pretežito smještenoj u glavi i organizaciji izmjene tvari i udova organiziranoj u stražnjem dijelu tijela i u udovima, ali koja opet prožima cijeli organizam. A u sredini — tu je izmjena tvari ritmičnija nego kod čovjeka, a ritmičnija je i živčano-osjetilna organi zacija — one se obje pretapaju, tako da kod životinje ritmičko ne postaje toliko samostalno. To je više nejasno suzvučje dvaju krajnjih polova ( c r t e ž ) . Kod životinje trebalo bi ustvari govoriti o diobi organizma, no tako da se oba dijela u sredini međusobno miješaju i time nastaje takozvana životinjska organizacija.
Dakle, sve one supstancije koje su u organizaciji glave — kod čovjeka je isto tako, ali ostanimo kod životi nje — ono što je u organizaciji glave od zemaljske je tvari. Materija koja je u glavi, zemaljska je materija. Već na embrionalnom stupnju zemaljska se materija uvodi u organizaciju glave. Embrij mora biti tako orga niziran da glava svoje tvari dobiva od zemlje. Prema 207
tome, u njoj se nalazi zemaljsko-tvarno. Nasuprot tome, sva tvarnost koju imamo u organizaciji izmjene tvari i udova, ono što prožima naša crijeva, udove, mišiće, kosti i tako dalje ne potječe od zemlje, nego potječe od onoga što se uzima iz zraka i topline iznad zemlje. To je kozmička tvarnost. Važno je da ne mislite kako se kandže oblikuju tako da fizička tvar koju životinja jede dopire do nje i tamo se taloži. To nikako nije isti na; istina je u tome da se osjetilima i disanjem prima kozmička tvar. I ono što životinja jede služi samo za razvitak njezinih snaga za kretanje kako bi se kozmičko odaslalo u organizaciju izmjene tvari i udova, dakle, do kandže, tako da je tu posvuda kozmička tvarnost. Za razliku od toga, sa snagama je drugačije. U glavi, upravo zato što su tu ponajprije smještena osjetila, a osjetila opažaju iz kozmosa, susrećemo kozmičke snage. U organizaciji izmjene tvari i udova — pomisli te samo, kad čovjek hoda, neprekidno se spaja sa Zemljinom težom, i tako je sve što se čini s udovima vezano uz zemaljsko — susrećemo se sa zemljanim, zemaljskim snagama, dakle, s kozmičkim tvarima i zemaljskim tvarima. Ako krava sa svojim udovima koji su joj potrebni pri radu treba postati radna životinja, ili ako v o l treba postati radna životinja, doista je v a ž n o da se hrane tako kako bi u sebe primili što više kozmičke tvarnosti i da hrana koja prolazi kroz želudac bude pripremljena tako da razvije m n o g o snage kako bi se ta kozmička tvarnost provela posvuda u udove, mišiće, kosti. Isto se tako mora znati da se supstancije koje mogu biti potrebne u glavi moraju crpsti upravo iz hrane i da se u glavu mora dovesti prerađena i želucem vodena hrana. I u tom pogledu, upravo 208
je glava ovisna o želucu, a ne nožni palac; i treba nam biti jasno da glava tu hranu koju dobiva iz tijela može preraditi samo ako na odgovarajući na čin m o ž e crpsti snage iz svemira. Da, prema tome, životinje ne valja zatvarati u zagušljive staje gdje im ne mogu strujati kozmičke snage, nego ih va lja i z v o d i t i na pašnjake i uopće im dati priliku da osjetilno-opažajno stupe u odnos s okolišem. Vidite, tu se, na primjer, mora paziti na sljedeće: Zamislite životinju koja u zagušljivoj staji stoji uz jasle dobivši ono što joj je odmjerila i u te jasle stavila čovjekova mudrost. Da, ako ta životinja nema promjene — nju može imati samo na o t v o r e n o m — ona se uvelike razlikuje od druge životinje koja se služi svojim osjetilima, na primjer, svojim orga nom njuha, koja vani na slobodnom sama traži svoju hranu, slijedi svoj organ njuha, ravnajući se prema njemu, slijedi kozmičke snage, sebi traži hranu i sama je uzima, u tom uzimanju hrane razvija svu svoju aktivnost. Životinja koja je stavljena uz jasle neće odmah pokazati — stvari se dakako nasljeduju — da u sebi nema kozmičkih snaga; još ima onih naslijeđenih, ali s v r e m e n o m stvara potomke kojima kozmičke snage više nisu na taj način urođene, kojih više nema ju. I životinja slabi počev od glave, to znači da više ne može hraniti tijelo jer ne može uzimati kozmičke snage koje ponovno trebaju dospjeti u tijelo. Te vam stvari sigurno pokazuju da se jednostavno ne može g o v o r i t i uopćeno: "U o v o m slučaju hranite o v i m e , u o n o m slučaju o n i m e " , nego da se treba stvoriti predodžba o tome kakvu vrijednost određene meto de hranidbe imaju za cjelokupno biće životinjske organizacije. 209
No krenimo dalje. Što ustvari sadrži glava? Ze maljsku tvarnost. Odreže li se, dakle, životinji njezin najplemenitiji dio, mozak, u njemu će se naći zemalj ska tvarnost. U čovjekovu mozgu nalazi se zemaljska tvarnost, no snage su u njemu kozmičke, a tvarnost je zemaljska. Čemu služi taj mozak? On služi kao podloga za Ja. Životinja još nema Ja. U t v r d i m o to sasvim točno: Mozak služi kao podloga za Ja, životinja još nema Ja, njezin je mozak tek na putu do stvaranja Ja. Kod čovjeka taj put v o d i dalje do stvaranja Ja. Dakle, životinja ima mozak; kako je on nastao? Uzmite u o b z i r čitav organski proces. Sve o n o što se tu zbiva, o n o što se u mozgu pojavljuje kao zemaljsko-materijalno jednostavno je izlučeno, to je izlučevina iz organskog procesa. Tu se izlučuje zemaljska tvar kako bi poslužila kao osnova za Ja. Određena količina zemaljske tvari, na osnovi procesa u sustavu izmjene tvari i udova koji nakon uzimanja hrane nastaje p r o b a v n o m razdiobom, u stanju je otuda p r o v o d i t i zemaljsku hranu u glavu i mozak; određena količina zemaljske tvarnosti prevaljuje taj put i biva odložena u mozgu. Ali ta hranjiva tvarnost ne odlaže se samo u mozgu, nego već na putu u crijevima. Ono što se ne može više preraditi odlaže se u crijevima i tu ćete opaziti srodnost koja će vam se učiniti izuzetno paradoksalnom, ali koja se ne smije previdjeti ako se želi shvatiti životinjska i čovječja organizacija. Što je moždana masa? Moždana masa jednostavno je do kraja dovedena crijevna masa. Preuranjena moždana izlučevina (Gehirnabscheidung) prolazi kroz crijeva. Sadržaj crijeva, s o b z i r o m na procese u njemu, posve je srodan sadržaju mozga. Kad bih g o v o r i o groteskno, rekao bih da je u mozgu raširena uznapredovala hrpa gnojiva; ali to 210
je objektivno sasvim točno. Baš je gnojivo, zahvalju jući organskim procesima u njemu, p r e t v o r e n o u plemenitu moždanu masu i tamo postaje osnovom za razvoj Ja. Kod čovjeka se trbušno gnojivo u najvećoj mogućoj mjeri pretvara u moždano gnojivo jer čovjek zemljom pronosi svoje Ja; kod životinje u manjoj mjeri, stoga u trbušnom gnojivu ostaje više toga, a ono se zatim koristi kao pravo gnojivo. Tu Ja ostaje više u zametku. Budući da životinja ne doseže do Ja, u njoj Ja pretežito ostaje u zametku. Zbog toga su životinjski izmet i ljudski izmet dvije sasvim razli čite stvari. Životinjski izmet još sadrži zametak Ja.
I kad gnojimo, kad gnojivo izvana stavimo uz korijen, uz biljke, ako nacrtamo cijelu biljku ( c r t e ž ) , v i d i m o da ovdje dolje onda imamo korijen, gore listove i cvjetove u razvoju, astralno koje se razvija u među odnosu sa zrakom, ovdje se u međuodnosu s gnojivom razvija zametak Ja. Takvo p o l j o p r i v r e d n o gospodarstvo doista je organizam. Ono gore razvija astralno, a astralno razvijaju voćke i šuma. Ako životinje zaista jedu o n o što raste na zemlji, one u o n o m e što nastaje kao gnojivo razvijaju prave Ja-snage koje opet iz korijena pravilno potiču rast biljaka u smjeru sile
teže. To je sjajno uzajamno djelovanje. Ali valja shva titi da se to uzajamno djelovanje razvija i dalje. I stoga vidite da je poljoprivredno gospodarstvo zbog toga neka vrst individualnosti. I na osnovi toga zasigurno će se steći uvid da se životinje manje-više trebaju zadržati u tom međudjelovanju i da se biljke također trebaju manje-više zadržati u tom međudjelovanju. I stoga se u određenom smislu sva kako nanosi šteta prirodi ako se gnojivo ne dobiva od životinja koje pripadaju gospodarstvu, nego se one uklone, a gnojivo dobavlja iz Čilea. Jer tada se zanemaruje činjenica da je to u sebi zatvoren krug, da je to nešto što treba samo sebe održavati. Na imanju jednostavno treba imati toliko životinja i onakve životinje kako bi se na njemu dobilo dovoljno pravoga gnoja. I opet treba paziti da se sije o n o što životinje koje želimo imati, svojim instinktom traže i hoće jesti. Tu će pokusi naravno biti složeni budući da su individualne naravi. Ali upravo je tu važno dati smjernice kako bi se trebali obavljati pokusi. I tu će se štošta iskušavati, pa će iz toga proizići pravila za postupanje, ali sva ta pravila za postupanje trebala bi se ravnati po tome da imanje po mogućnosti tako bude zatvoreno u sebi da samo sebe može nositi. Ali svakako ne dokraja. Zašto? Objektivnim proma tranjem u duhovnoznanstvenom smislu nikad se ne postaje fanatik. U okviru našega današnjega gospo darskog poretka to se ne može postići u cijelosti. Ali treba nastojati postići onoliko koliko je moguće. Vidite, kad se to postigne, mogu se u konkretnim slučajevima pronaći odnosi između životinjskog orga nizma i biljnog organizma. Pogledajmo to najprije u glavnim crtama, o p ć e n i t o . 212
Pogledajmo korijen: korijen koji se redovito raz vija u zemlji, koji je zahvaljujući gnojivu prožet bivajućom Ja-snagom; on upija bivajuću Ja-snagu svojom cjelokupnom opstojnošću u zemlji i u upijanju te snage pomaže mu ako u zemlji pronađe ispravnu količinu soli. Pretpostavimo da taj korijen imamo iz pret hodnih promatranja. Sada korijen moramo označiti kao živežnu namirnicu koja, kad uđe u ljudski orga nizam, p r o b a v o m najlakše pronalazi put do glave. Zato ćemo korijensku hranu upotrijebiti ondje gdje moramo ispuniti preduvjet davanja supstancije, ma terijalnih tvari glavi kako bi kozmičke snage koje djeluju kroz glavu pronašle pravu tvar za svoje pla stično djelovanje. Zamislite da netko izgovori rečenicu: Moram dati korijensku hranu životinji koja supstan ciju treba provesti prema glavi kako bi ona stupila u što življi osjetilni odnos, to jest kozmički odnos s okolinom. Zar pritom ne pomišljate odmah na tele i mrkvu? Kad tele jede mrkvu, čitav proces je izvršen. Onda kad izreknete nešto takvo, znajući kako stvari izgledaju i žive, usmjerite pogled na ono što se treba d o g o d i t i . Jedino trebate znati da se odvija taj uza jamni proces. Pođimo dalje. Sada kad je supstancija dovedena u glavu, kad smo teletu ugodili davši mu mrkvu, mora započeti obrnuti proces, to jest glava mora raditi, voljno, i time stvoriti snage u organizmu, tako da se takve snage dalje ugrađuju u organizam. Gnoj od mrkve ne smije se samo taložiti u glavi, nego od toga što se taloži, to jest razgrađuje moraju u organizam ući zračenja snaga, a to znači da nam je potrebna druga živežna namirnica, nešto — pošto smo ugodili j e d n o m dijelu tijela, u o v o m slučaju 213
glavi — što tom dijelu ponovno omogućuje pravilno djelovanje na ostatak Organizma. Pogledajte: dao sam mrkvu. Sada želim da tijelo stvarno bude p r o ž e t o snagama koje se razvijaju iz glave. Za to mi je potrebno nešto što u prirodi ima zrakast oblik ili taj zrakast oblik stvarno sažima, recimo, u koncentriranoj tvorbi. Što je potrebno za to? Tu je uz mrkvu kao dodatna hrana potrebno nešto što u biljci prelazi u zrakasto i tu zračeću snagu p o n o v n o sažima. Pritom u obzir dolazi sje menka lana i slično. I ako prihranjujete mladu stoku mrkvom i sjemenkama lana ili nečim što se među sobno slaže na neki drugi način, kao, recimo, svježe sijeno i mrkva, iz toga ćete dobiti nešto što će ovladati cijelom životinjom, što je i z v o d i na put koji joj je prirođen. Tako da ćemo mladoj stoci morati pokušati dati hranu koja s jedne strane potiče Ja-snagu, a s druge strane potiče ono što se kreće o d o z g o prema
dolje, astralna ispunjenja. To osobito vrijedi za sve o n o što zadobiva dugu stabljiku ( c r t e ž ) i što je u toj "dugostabljičavosti" prepušteno vlastitom razvoju, što, dakle, ima dugu stabljiku i postaje sijeno. Tako se ovdje promatra stvar i tako bi se trebalo sagledati cijelo imanje, o svakoj stvari znati što se s njome događa kad se nalazi na putu iz životinje u tlo ili iz biljke u životinju. Pođimo dalje s tom stvari. Uzmimo životinju koja treba postati jakom upravo na tom srednjem polju gdje se organizacija glave, živčano-osjetilna 214
organizacija više razvija prema disanju i gdje se opet organizacija izmjene tvari više razvija prema ritmičkom, gdje se onda to prepliće. Koje to životinje trebaju postati jakima? To su baš mliječne životinje. One trebaju postati jakima. Zahtjev prema kojem životinje na tom polju trebaju postati jake jednostavno se ispunjava u proizvodnji mlijeka. Pa na što onda tu trebamo obratiti pozornost? Tu trebamo obratiti pozornost na to da se između strujanja od glave prema natrag, koje je prvenstveno strujanje snage, i u struji koja teče odostraga prema naprijed, koja je prvenstveno strujanje tvari, odvija pravilno uza jamno djelovanje. Odvija li se to pravilno uzajamno djelovanje tako da snage koje struje sprijeda prema natrag prerađuju što bolje mogu ono što struji odo straga prema naprijed, tada nastaje dobro i izdašno mlijeko. Jer dobro mlijeko sadrži ono što je osobito razvijeno u izmjeni tvari, sadrži takvu tvarnu kompo ziciju koja još nije prošla spolnim sustavom, ali je u probavnom procesu u največoj mogućoj mjeri po stala slična spolnom probavnom procesu. Mlijeko je jednostavno preobražena izlučevina spolne žlijezde, preobražena onime što snage glave pridaju tvari koja se nalazi na putu da postane spolna izlučevina i čime djeluju na nju. Proces koji se tu odvija može se sasvim prozreti, može se posve prozreti. Za sve procese koji se tako trebaju odvijati mo ramo potražiti one živežne namirnice koje prema glavi djeluju manje od korijenja, koje je primilo Ja-snagu. Ali također ne smijemo uzeti previše onoga što je blizu cvijeta i ploda — zato što to treba ostati srodno spolnoj snazi, ne smije imati previše astralnog. To znači, kad je riječ o proizvodnji mlijeka, da pogled trebamo usmjeriti na ono što se nalazi između cvijeta 215
i korijena, na zeleno i lisnato i na sve o n o što se razvija u listu i zeljastom dijelu ( c r t e ž ) . Povećanje proizvodnje mlijeka, za koje vjerujemo da ga možemo postići kod neke životinje, sigurno ćemo ostvariti ako učinimo sljedeće.
Pretpostavimo da zbog stanovitih okolnosti neku mliječnu kravu najprije hranim zeljastom i lisnatom hranom. Želim povećati proizvodnju mlijeka. Mislim da mogu povećati proizvodnju mlijeka. Što mi je činiti? Valja mi uzeti biljke koje proces oblikovanja ploda, ono što se odvija u cvjetanju i oplodnji, unose u proces stvaranja listova i zelja. T o , na primjer, čine mahunarke, a p o g o t o v o djetelina. U tvarima u djetelini razvija se štošta p l o d o v i t o g , kao i kod zeljaste biljke. Kad kravu tako hranimo, na njoj neće mo primijetiti bogzna što, ali kad se ona oteli — takvo reformiranje hranidbom obično traje tijekom jednog naraštaja — njezin potomak bit će krava koja obilno daje mlijeka. Pritom će se posebna pozornost trebati obratiti jednoj stvari. Kad su na tom području stare tradicije nestale iz instinktivne mudrosti, v e ć i n o m je ponešto zadr žano, kao što su liječnici zadržali neke lijekove, iako više ne znaju zašto, ali zadržali su ih jer su uvijek pomagali. Tako se iz starih tradicija ponešto zna, ne zna se, doduše, zašto se nešto koristi, a osim toga iskušava se, bilježe se količine koje se onda daju tovnim, mliječnim životinjama i tako dalje. I 216
pritom se često događa o n o što se kod ljudskog isprobavanja općenito događa, osobito kad je to ispro bavanje sasvim prepušteno slučaju. Pomislite što bi se m o g l o dogoditi čovjeku kad bi ga zaboljelo grlo negdje gdje je u društvu mnogih ljudi: od svakog čovjeka, ako mu je drag, nešto bi d o b i o . Za pola sata skupila bi se čitava ljekarna. Ako bi on to uzeo, jedno bi poništilo drugo i čovjek bi sigurno pošteno pokvario želudac, a grlobolja ne bi prestala. Stjeca jem okolnosti tu bi se ono jednostavno što bi trebalo poduzeti, p r e t v o r i l o u složeno. Nešto v r l o slično događa se kad se isprobavaju krmiva. Jer, zar ne, čovjek upotrijebi nešto što je u j e d n o m smislu p o g o d n o , a u drugom nije. Onda upotrijebi nešto drugo, to pridoda o n o m e i tako iz toga proiziđe nekoliko krmiva od kojih svako ima o d r e đ e n o značenje za mlade ili tovne životinje; ali sve postaje tako zamršeno jer je izgubljena pregled nost, jer se više ne mogu razvidjeti odnosi snaga. Ili će pak jedno poništiti djelovanje drugoga. Upravo to doista se često događa, a događa se osobito onima koji se poljoprivredom bave s polovičnim znanjem. Oni tada zagledaju u knjige ili se prisjećaju onoga što su naučili: "Mladu životinju treba hraniti tako, tovnu tako." I onda čitaju iz knjiga. Ali time se ne može mnogo postići jer ono što se pročita u knjigama pod određenim okolnostima može s nepravom protu rječiti o n o m e što se već ionako daje. Razborito će postupiti onaj koji polazi od načina razmišljanja što sam ga naveo i onaj koji hranidbu životinja bude toliko pojednostavio da ona postane p r e g l e d n o m . Recimo, može se sagledati: žuta ili crvena mrkva i sjemenke lana djeluju tako. To je sagledivo. Tu se sada neće sve pobrkati. Može se sagledati djelovanje 217
onoga što se daje. Zamislite kako čovjek stoji u poljo privredi kad tako postupa, potpuno svjesno, promiš ljeno. I tako će se steći spoznaje koje idu u smjeru pojednostavljivanja, a ne zapletanja. Ponešto, da pače mnogo toga što je otkriveno pokusima ispravno je, ali to je nesustavno i neegzaktno. Upravo ova vrsta egzaktnosti koja se danas primjenjuje ustvari je neegzaktna jer su stvari pomiješane i nepregledne, dok se ono što sam i z l o ž i o , u svojoj jednostavnosti i svom jednostavnom međudjelovanju može jasno slijediti i u životinjskom organizmu. Uzmimo nešto drugo. Pođimo ovaj put od toga da pozornost više po svetimo cvijetu, onome što u cvijetu utječe na obliko vanje ploda. No pritom moramo poći dalje, moramo se osvrnuti na p l o d o n o s n o u ostalom dijelu biljke. Biljka ima nešto zbog čega se osobito svidjela Goetheu. Ona u svojem čitavom tijelu ima zametak onoga što je inače specijalizirano. Zar ne, kod drugih biljaka stavljamo u zemlju ono što se kao zametak ploda pojavljuje u cvijetu kako bismo dobili novu biljku, kod krumpira tako ne postupamo. Tu koristimo "oka" gomolja. Kod mnogih biljaka ne postupamo tako, one imaju p l o d o n o s n o . Djelovanje toga plodonos nog što u prirodi nije doseglo vrhunac — u prirodi ne dostiže sve vrhunac — uvijek m o ž e m o pojačati procesima koji su svojom pojavnošću nekako slični vanjskom
izgaranju.
Dakle, djelotvornost onoga što primjerice dobi j e m o od biljke u vidu suhih rezanaca povećava se ako se oni rašire i ostave na suncu da se isparavaju, prirođeni proces tu teče nešto dalje prema fruktifikaciji. U tome počiva čudesan instinkt. Ako čovjek svijet promatra promišljeno, zaista se pita: Zašto 218
su se ljudi odlučili na kuhanje živežnih namirnica? To je zaista pitanje. Ljudi se obično ne pitaju o onome što ih svakodnevno okružuje. Zašto su se ljudi odlučili na kuhanje živežnih namirnica? Oni su se odlučili na kuhanje živežnih namirnica zato što su s vreme nom otkrili da u svemu što je usmjereno na stvaranje ploda imaju značenje procesi koji postoje u kuhanju, koji postoje u izgaranju, zagrijavanju, sušenju, isparavanju, jer svi ti procesi ponajprije pogoduju tome da cvijet i sjeme, a onda posredno i ostali dijelovi biljke, p o g o t o v o oni gornji, osobito jako razvijaju snage koje se kod životinje trebaju razviti u sustavu izmjene tvari i udova. U z m e m o li cvijet ili sjeme, oni na sustav izmjene tvari, na probavni sustav živo tinje djeluju prvenstveno tako što razvijaju snage, a ne svojom tvarnošću. Jer sustav izmjene tvari i udova treba zemaljske snage. I mora ih dobiti u onoj mjeri koja mu je potrebna. Uzmimo životinje koje pasu na Alpama. Njima nije isto kao životinjama na ravnici, one se kreću u teškim uvjetima. Uvjeti su teži i zbog toga što je zemljište neravno. Drugačije je kad se krećete po ravnom i kad hodate po nagnutom zemljištu. Zbog toga takve životinje moraju u sebe dobiti o n o što u predjelu udova razvija snage koje upreže volja. Inače neće postati ni d o b r e radne, ni mliječne ni tovne životinje. Zato se treba v o d i t i briga kako bi one dobile dovoljno hrane koja potječe od aromatskog alpskog bilja, gdje je Sunce procesom kuhanja, a čak i sama priroda, usmjerena na cvjetove, preradila ono p l o d o v i t o , cvatuće. Ali snaga se m o ž e dovesti u u d o v e i umjetnim procesom, p o g o t o v o ako je ta umjetna prerada zasnovana na kuhanju, vrenju i tako dalje. Najbolje je ono što potječe od plodovitog, 219
cvatućeg, a p o g o t o v o onda kad se tako obraduju biljke koje su otpočetka snažno usredotočene na cvjetanje i rađanje, koje razvijaju malo zeljastog i lisnatog i odmah prelaze na cvjetanje i rađanje ploda. Trebamo kuhati sve ono što malo haje za "ozeljavanje", što buja u cvjetanju, u rađanju p l o d o v a . I ljudima bi koristilo ako bi ponekad obratili pozornost na takve stvari jer se onda ne bi zbivalo ono što se događa kod ljudi koji su skloni mlitavljenju, dakle, lijenosti. Jer tome se može biti sklon, te si čovjek može reći: Ako cijeli dan rintam, ne mogu postati mistik. Pravi mistik mogu postati samo ako sam sasvim smiren, ako na mene više ne djeluju — bilo iz mene sama, bilo iz moje okoline — pobude za aktivnošću, kad postanem takav da svojoj okolini mogu reći: Nemam snage za rintanje; tada ću sigurno postati pravi mistik. Stoga ću i svoju prehranu poku šati urediti tako da postanem pravi mistik. I tako čovjek počinje jesti sirovu hranu, više ništa ne kuha, postaje pravim jelcem sirove hrane. Ali pogledajte: Sve se stvari prikrivaju, ne pokazuju se na pravi način. Jer, naravno, ako je netko tko jede samo sirovu hranu na taj način jako sklon mistici, a već jest fizički slab, ipak će napredovati, postići će velik napredak: bivat će sve mlitaviji, to jest mističkiji. To što se događa kod čovjeka, m o ž e m o preslikati i na životinju, pa ćemo, prema tome, znati kako da je okrijepimo. Postoji i druga mogućnost. Čovjek m o ž e biti fizički jak i tek kasnije mu se može prohtjeti da postane mistikom. On u sebi može imati jake fizičke snage. Tada će se u njemu razvijati procesi, a uz to i snage koje dalje prerađuju sirovu hranu što ju je pojeo. Tada mu to neće m n o g o naškoditi. I 220
kad onda p r i z o v e snage koje inače ostaju dolje i uzrokuju reumatizam i kostobolju, kad p r i z o v e te snage i dalje ih prerađuje, onda će postati još jači. Sve stvari imaju dvije strane, kao što vaga ima dvije zdjelice. Stoga treba znati kako se one individu aliziraju. Ne mogu se postaviti opća načela. I prednost je vegetarijanskog načina života u tome što čovjeka jača tako što iz organizma izvlači snage koje u njemu inače ostaju neiskorištenima i koje su iste kao i snage koje uzrokuju kostobolju, reumatizam, šećernu bolest. I jede li čovjek samo biljnu hranu, te snage moraju čovjeku biljke učiniti zrelima. Ako pak čovjek uz to jede i životinje, te se snage onda talože u orga nizmu, ostaju neiskorištene i onda se same stavljaju u pogon tako što na različitim mjestima odlažu pro i z v o d e izmjene tvari ili iz organa istjeruju stvari koje su čovjeku neophodne i same se njima služe, kao, na primjer, kod šećerne bolesti i tako dalje. Te se stvari razumiju jedino ako se u njih zagleda. I zatim će biti v a ž n o da pitanju kako se tove životinje čovjek pristupi g o v o r e ć i si: Treba raditi tako kao da se u neku vreću unosi što je moguće više kozmičke supstancije. Ah, debele svinje tako su divne životinje. Jer u svom debelom tijelu imaju, izuzme li se živčano-osjetilni sustav, isključivo koz mičku supstanciju, a ne zemaljsku. Ono čime se hrane potrebno im je samo zato da bi to obilje kozmičke supstancije koje moraju primiti ponovno rasporedile u tijelu. Svinja to mora jesti kako bi mogla rasporediti supstanciju koja se mora izvući iz kozmosa. Ona u sebi mora imati snage da bi je mogla rasporediti, kao i druge tovne životinje. Stoga ćete vidjeti da se te t o v n e životinje debljaju ako im o n o p l o d o v i t o date u stanju p r e r a đ e n o m kuhanjem ili parenjem, 221
i ako im date ono što u sebi već ima p l o d o v i t o , ali u nešto jačoj mjeri, po mogućnosti, recimo, repu, koja je povećana zahvaljujući nekoj vrsti procesa koji je odmakao dalje od onog koji je prvotno imala, koja je daljnjom kultivacijom postala v e ć o m nego što je bila u divljem stanju. I na taj se način čovjek p o n o v n o može pitati što se, prema tome, može dati tovnoj životinji? Nešto što po mogućnosti pogoduje raspoređivanju kozmičke supstancije, dakle, o n o što se kao prvo nalazi blizu plodovitog i što je potom pravilno prerađeno. Takav je uvjet uglavnom ispunjen kod uljne pogače i sličnog. Ali moramo voditi brigu i o tome da se kod takve životinje ne zanemari glava, da tijekom takve kure tovljenja ponešto od zemaljskih supstancija d o đ e i do glave. Prema tome, onom prethodnom moramo suprotstaviti nešto što moramo dati u maloj količini jer glavi nije potrebno toliko. Dakle, to moramo dati u maloj količini. Zato tovnim životinjama u hranu treba pridodati korjenasto, premda malu dozu. Vidite, postoji jedna tvar — čista tvar — koja nema nikakvu posebnu zadaću. Općenito se m o ž e reći da u ljudskom organizmu korjenasto, sa svojom supstancijalnošću, ima zadaću u odnosu na glavu, cvjetasto ima zadaću u odnosu na sustav izmjene tvari i udova, lisnato, zeljasto ima zadaću u odnosu na ritmički sustav. Ono čime se mora pripomoći, budući da je povezano sa svim dijelovima životinjskog organizma, jest sol. I budući da hrana sadrži najma nje soli, i ljudska i životinjska, iz toga vidite kako je stvar u tome da se upravo dodatkom soli — nije uvijek u pitanju količina, već dobra kakvoća — da i male količine soli dobre kakvoće posve ispunjavaju svoju svrhu. 222
Sada treba ukazati na još nešto osobito važno, pri čemu bih zamolio da se doista egzaktno izvedu pokusi koji mogu obuhvatiti i promatranje čovjeka ako je on sklon određenoj živežnoj namirnici. Poznato vam je da je u novije vrijeme, prije razmjerno krat kog vremena, uvedena rajčica kao neka vrst živežne namirnice. Ona je kod mnogih v r l o omiljena. Ali ona je također izuzetno važan predmet proučavanja. Iz proizvodnje rajčice i njezine potrošnje može se naučiti izuzetno mnogo. Oni ljudi — a danas svakako ima takvih — koji o tim stvarima malo razmišljaju, smatraju, i to s pravom, da uživanje rajčice ima v e l i k o značenje kod ljudi — a to svakako vrijedi i za životinju, životinja se može naviknuti na rajčicu — da ima veliko značenje za sve ono u organizmu što se većinom od njega odvaja i u njemu stvara vlastitu organizaciju. Vidite, iz toga proizlaze dvije stvari. Potvrda navoda jednog Amerikanca prema kojem pod određenim okolnostima rajčica kao dijetno sredstvo povoljno utječe na ljudsku jetru koja naginje bolesti, jer je jetra organ koji najsamostalnije djeluje u ljudskom organizmu, tako da se bolesti jetre, koje se više pojavljuju kod životinja, općenito mogu liječiti rajčicom. Vidite, najprije se treba zagledati u vezu između biljke i životinje. Stoga bi trebalo — to bih spomenuo usput — onome koji boluje od raka, koji, dakle, otpočetka osamostaljuje određeno područje u čovječjem organizmu, u životinjskom organizmu, čovjeku koji boluje od raka smjesta bi trebalo zabraniti uživanje rajčice. Ali sada se pitamo: Što je razlog tome, s čime je povezano da rajčica posebno djeluje na ono što je u organizmu samostalno, što se u organizmu izdvaja? 223
To je p o v e z a n o s onime što rajčica želi i treba da bi nastala. Rajčica se najbolje osjeća za vrijeme svog nastajanja, ako ima gnoj koji je još u svom izvornom obliku, pošto se odvojio od životinje i pošto se odvojio od nečega drugog. Ako se gnoj u prirodi dugo ne može razgraditi, ako je divlji, ako negdje nabacate otpatke i tako imate jako neurednu hrpu gnoja, kompostnu hrpu u kojoj se po mogućnosti nalazi što više sastojaka, onakvih kakvi jesu, koji još uopće nisu prerađeni i preparirani, ako tamo posadite rajčice, vidjet ćete da će tamo izrasti naj ljepše rajčice. I ako biste upotrijebili kompostnu hrpu koja je nastala od zeljastog dijela rajčice, ako rajčici date da raste na vlastitom gnoju, ona će sjajno napredovati. Rajčica uopće ne želi izići iz sebe, uopće ne želi izići iz jakog životnog. Ona želi ostati u njemu. Rajčica je najnedruštvenije biće u biljnom carstvu. Ona ništa ne želi preuzeti od nečeg drugog. Ona prvenstveno od sebe odbacuje ono što je kao gnoji vo već j e d n o m prošlo neki proces, ona to ne želi. I s time je u vezi činjenica što ona p o n o v n o može djelovati na samostalnu organizaciju u čovječjem i životinjskom organizmu. S o b z i r o m na s p o m e n u t o , rajčici je u neku ruku srodan krumpir. I on djeluje jako samostalno, čak toliko samostalno da ponajprije lagano prolazi kroz čitav p r o b a v n i p r o c e s te p r o d i r e u mozak i osamostaljuje ga, dapače, osamostaljuje ga od dje lovanja ostalih ljudskih organa. I u p r a v o je šire njem uzgoja krumpira u Europi pretjerano uživanje krumpira jedan od uzroka z b o g kojeg su ljudi i životinje postali materijalističkima. Valja jesti samo onoliko krumpira koliko je p o t r e b n o da se u nama potakne m o ž d a n o , u m n o . U n j e g o v u uživanju ne 224
smije se pretjerati. Sve su to stvari čijom se spoz najom uvida da je poljoprivreda objektivno duboko p o v e z a n a s d r u š t v e n i m ž i v o t o m . I beskrajno je v a ž n o to da je p o l j o p r i v r e d a p o v e z a n a s č i t a v i m društvenim životom. Naravno, za te stvari mogao sam dati samo poje dine smjernice, ali one bi na tom području dugo mogle biti osnova za najraznovrsnije pokuse. Iz toga će proizići sjajne stvari ako se sada zdušno prione pokusima. To također treba biti putokaz kako po stupati s onime što je dano u o v o m tečaju. Potpuno se slažem s onime što su zaključili poljoprivrednici koji su bili na o v o m tečaju: da ono što su sudionici o v o g tečaja primili najprije ostane u krugu poljo privrednika, da uznapreduje do pokusa i da onda zajednica poljoprivrednika, taj krug odredi trenutak kad po njegovu uvjerenju pokusi budu toliko odmakli da se stvari mogu iznijeti u javnost. Zahvaljući hvalevrijednoj toleranciji, ovaj tečaj mogao je pratiti i određen broj sudionika koji izravno nisu poljoprivrednici. Oni će se sjetiti poznate ope re, na usta navaliti gromadu kako ne bi počinili poznatu antropozofsku pogrešku i ove stvari razgla sili na sva usta. Jer često puta naudilo nam je upravo to što osobe zapravo ne govore nešto iz odgovarajućih pobuda, nego jednostavno ponavljaju što su čuli, što se stvari dalje prenose iz tih pobuda. Velika je razlika ako o tim stvarima govori po ljoprivrednik ili netko tko je jako udaljen od poljo p r i v r e d e . Ta razlika postoji i ona se odmah može uočiti. Ali što bi se dogodilo kad bi nepoljoprivrednici to jednostavno prenijeli kao zanimljivo antropozofsko nastavno gradivo? D o g o d i l o bi se ono što se zbilo u vezi s različitim nizovima predavanja: ljudi,
poljoprivrednici također, čuli bi o stvarima iz druge ruke. Kad bi poljoprivrednici to čuli od drugih poljo privrednika, možda bi rekli: Baš je šteta što je tako p o l u d i o . Ali to bi možda rekli prvi i drugi put. No kad poljoprivrednik nešto vidi, onda baš i nije siguran da bi to odbacio. Ali kad to čuju od nekog koji nije p o z v a n za to, nego se za to samo zanima, onda je stvar naravno upropaštena. Tada ona ne m o ž e da lje djelovati jer je diskreditirana. Nužno je da oni prijatelji koji su sudjelovali samo iz znatiželje, koji nisu u krugu poljoprivrednika, da se suzdrže, da stvar zadrže za sebe i ne razglase je posvuda, kao što se to u antropozofiji obično tako rado čini. To je zaključio krug poljoprivrednika, kako je priopćio naš poštovani gospodin grof Keyserlingk, i ja se s time slažem u punom smislu riječi. Osim toga, budući da smo došli do kraja ovih predavanja, izuzmemo li razgovor koji će uslijediti, izrazio bih svoje zadovoljstvo što ste došli o v a m o i sudjelovali u o v o m e što je ovdje rečeno i što ćete sudjelovati u o n o m e što će iz toga tek nastati, što se dalje treba razviti. A s druge strane naglasio bih da se sa svima vama slažem kad kažem da o v o što se ovdje zbilo treba pretočiti u koristan rad i kao takvo ima intenzivnu unutarnju vrijednost. Ali po mislite na dvije stvari: koliko su energije trebali uložiti grof Keyserlingk, grofica Keyserlingk, člano vi kuće Keyserlingk da bi pripremili sve što je bilo potrebno za ovaj tečaj. U to ulaze energija, svijest o cilju, antropozofski smisao za stvarnost, čisto bi vanje u antropozofskoj stvari, požrtvovnost i sve moguće. A to je pridonijelo tome da se sve o v o što je vjerojatno za sve vas bio velik posao, posao koji čak teži velikim, plodonosnim ciljevima za cijelo 226
čovječanstvo, da se tijekom našeg boravka stvari ovdje odvijaju u okviru, da, prave svetkovine. Za pet minuta p o n o v n o ćete imati mali primjer za to. I sve ostalo što se nanizalo uz to, p o g o t o v o izu zetno srdačna ljubaznost svih domaćina, sve je to o v o m poslu dalo ton divne svetkovine i s našim poljoprivrednim zasjedanjem ovdje smo slavili pravu poljoprivrednu svetkovinu, i grofu i grofici Keyser lingk te cijeloj kući Keyserlingk izražavamo duboku zahvalnost za sve ono što su u ovih deset dana uči nili za samu stvar te za prijateljski, ljubazni prihvat svih nas.
227
ODGOVORI NA PITANJA 16. lipnja
1924.
Gnoj i gnojnica — O pitanju konstelacije zviježđa — Značenje elektriciteta u prirodi — Kiseljenje stočne hrane — Zelena gnojidba — Korištenje ljudskoga gnojiva — Moralnost i uvjerenje
Pitanje: Ima li gnojnica istu organizacijsku Ja-snagu kao i gnoj? Dr. Steiner: Kod tog pitanja uglavnom je stvar u tome da se upotrijebi odgovarajuća mješavina gnoja i gnojnice, dakle, da se upotrijebe tako da oboje djeluju na organizacijsku snagu zemljišta. Ta po vezanost s Ja za gnoj vrijedi potpuno. Ali ona za gnojnicu ne vrijedi općenito. Jer svako Ja, i u zametku, kao što je u gnoju, mora zajedno djelovati s nešto astralnog, a gnoj ne bi imao astralnosti bez gnojnice. Gnojnica to potpomaže. Ona ima jaču astralnu snagu. Gnoj ima jaču Ja-snagu. Gnoj je više mozak, a gnojnica više moždana izlučevina, astralna snaga, o n o što je od mozga tekuće, moždana tekućina. Mogu li se dobiti podaci o konstelacijama za
spravljanje pripravaka
koji
se
dobivaju
zviježđa
spaljivanjem?
Dr. Vreede: Sada se ne mogu dati točni podaci. Za to su potrebna promatranja koja se trenutno ne mogu obaviti. Za spaljivanja kukaca općenito je po g o d n o razdoblje od početka veljače do u k o l o v o z . Za suzbijanje poljskog miša o v e godine ( 1 9 2 4 . ) — razdoblja se iz godine u godinu pomiču — u o b z i r dolazi vrijeme od druge p o l o v i c e studenog do prve p o l o v i c e prosinca. 228
Dr.
Steiner: Načela
antropozofskoga
kalendara,
kako je bio zacrtan, moraju se postaviti točnije, pa će se čovjek onda prema tom kalendaru moći točno ravnati. Kad se govori o punu Mjesecu i mlađaku, misli li se pritom samo na dan kad je pun ili mladi Mjesec ili pak se misli na vrijeme netom prije ili netom poslije njih? Mlađak se računa od trenutka kad se pojavi otprilike ova slika. Ta se slika pojavi i opet nestane. Pun Mjesec računa se od vremena kad se pojavi ova slika ( c r t e ž ) . Kad je mjesec samo uzak srp i p o t o m nestane. Otprilike uvijek deset do četrnaest dana.
Mogu li se kukci do kojih se ne može doći u vrijeme određene
konstelacije
sačuvati
do
spaljivanja?
Još ćemo točnije utvrditi kad bi trebalo spravljati pripravke. Pojedine vrste kukaca mogu se sačuvati. Treba li spaljivanje sjemena korova
obaviti ljeti ili
se to može učiniti u bilo koje vrijeme? Ne p r e d u g o nakon što smo ga skupili. Kako je s rasipanjem praška od kukaca koji potječe od onih kukaca koji zapravo uopće ne dolaze u dodir sa
zemljom? On se isto stavlja u zemlju. Pritom je stvar u
tome da kod kukaca uopće nije bitan fizički dodir, nego svojstvo koje se daje u takvoj homeopatskoj 229
dozi. Kukac ima sasvim drugačiju vrstu senzibilnosti, i kad se prašak prospe po zemlji, upravo ono što tamo nastaje, bježi. Uopće ne smeta ako kukac ne dolazi u dodir sa zemljom. Kako posebice
se
štetnost mraza
kod rajčice? I
sagledati
u
odražava
u
kakvoj kozmičkoj
poljoprivredi, vezi
treba
mraz?
Ako rajčica treba postati lijepa i velika, treba je čuvati na t o p l o m . Ona m n o g o pati zbog mraza. Što se mraza o p ć e n i t o tiče, m o r a t e biti svjesni što se očituje u n j e g o v u djelovanju. Djelovanja mraza uvijek z n a t n o pojačavaju k o z m i č k i utje caj koji djeluje u zemlji. Taj kozmički utjecaj ima uobičajenu razinu kad imamo o d r e đ e n u toplinsku vrijednost. Kod o d r e đ e n e toplinske vrijednosti taj je utjecaj baš onakav kakav je biljci p o t r e b a n . A k o pak i m a m o dug, p r e i n t e n z i v a n i p r e d u b o k mraz, onda je djelovanje neba na zemlju prejako i u biljkama i m a m o t e n d e n c i j u za o b l i k o v a n j e m stabljika u svim s m j e r o v i m a , stvaranjem vlaka na, dakle, tendenciju za širenjem u t a n k o ć i . I to će naravno p o d o d r e đ e n i m okolnostima, zato što je tanko, zahvatiti mraz koji je vani i uništiti ga, tako da je mraz koji ide p r e d a l e k o pojava što izu z e t n o šteti rastu biljaka jer u tlo ulazi p r e v i š e neba. Treba životinjsko
li
spaljenim
tijelo ili
tim
ostacima ostacima
ose
možda
obraditi
samo posuti livade
i
pašnjake? Tamo gdje životinje jedu. Te životinjske ostatke treba posuti po poljima. Svi su oni zamišljeni kao dodatak gnojivu. 230
Kako se najučinkovitije suzbija pirika? Vrlo je teško doći
do
njenog
sjemena.
T i m načinom razmnožavanja koji ste naveli, time što se ne m o ž e doći do sjemena, ona se na kraju sama uništi. Ako se ne može doći do sjemena, onda zapravo ni ona ne postoji. Ako se ukopa i za tim dalje buja, onda je se m o ž e i suzbiti. Sigurno će se naći onoliko sjemena koliko je p o t r e b n o jer p o t r e b n o ga je v r l o malo. I djetelina s četiri lista m o ž e se naći. Je
li
dopušteno
konzervirati
hranu
električnom
strujom? Što želite time postići? Tu se naravno mora sa gledati opće značenje elektriciteta u prirodi. Rekao bih da je utješno što sada iz Amerike, gdje je općenito bolji dar opažanja nego u Europi, što iz Amerike do nas dopiru glasovi koji g o v o r e da se ljudi više ne mogu razvijati na isti način, u atmosferi koja je sa svih strana prožeta električnim strujanjima i zračenjima, nego da to ima utjecaj na čovjekov raz vitak. Duševni život postat će drugačiji ako te stva ri budu d o v e d e n e tako daleko kako je zamišljeno. Sigurno je razlika ako na nekom području imate parne strojeve, parne l o k o m o t i v e za željeznicu ili ako to elektrificirate. Para djeluje mnogo svjesnije, elektricitet djeluje izuzetno nesvjesno, a ljudi uopće ne znaju odakle dolaze određene stvari. Nesumnjivo je da je razvoj usmjeren u tom pravcu ako uzmem u o b z i r da se elektricitet koristi iznad zemlje kao zračeći elektricitet ne bi li se što brže prenijele oba vijesti iz jednog mjesta u drugo; takav život, pogotovo u zračećem elektricitetu dovest će do toga da ljudi više uopće neće shvaćati vijesti koje će tako b r z o 231
dobivati. To potire razumijevanje. Ti učinci danas su već uočljivi. Već danas možete primijetiti da ljudi mnogo teže razumijevaju stvari koje dolaze do njih nego što je to bilo prije nekoliko desetljeća. Utješno je što se barem iz Amerike šire uvidi u tu stvar. No kad se pojavi nešto novo, onda je to obično isprva lijek. Međutim, kasnije stvar u svoje ruke uzima ju proroci. N e o b i č n o je da i v i d o v i t e stvari bivaju reducirane na ljudske stvari kad se pojavi nešto novo. Nađe se jedan koji ljudima bijesno propovijeda 0 ljekovitoj snazi elektriciteta, iako ga prije uopće nije zamjećivao. I tako stvari ulaze u modu. Isto se tako nije moglo pomišljati na liječenja uz pomoć elektriciteta dok elektriciteta nije bilo. Sada odjednom, ne samo zbog toga što je on tu, nego zato što je to u modi, on je najednom postao lijekom. Elektricitet, kad se upotrijebi kao zračenje, ponekad nije veći lijek od tanke igle koju čovjek uzme i ubode se. Ne liječi elektricitet, nego šok. No ne smije se zabo raviti da elektricitet uvijek posebno djeluje na višu organizaciju, organizaciju glave kod čovjeka i živo tinje, isto tako izuzetno jako djeluje na organizaciju korijena kod biljaka. Prema tome, ako se elektricitet upotrijebi da bi se naelektrizirale živežne namirnice, proizvest će se takva hrana koja će postupno u živo tinji koja je jede izazvati sklerozu. To je polagan proces — ispočetka se uopće neće primijetiti — prvo će se primijetiti da te životinje nekako ugibaju prije nego što bi trebale. Neće se pomišljati na elektrici tet kao uzrok, to će se pripisivati svemu mogućem. Elektricitet svakako nije nešto što bi trebalo zadirati u ž i v o i ž i v o osobito poticati; jer on to ne m o ž e . Ako se zna da je elektricitet stupanj niže od živog 1 da životno, što je više, nastoji odbaciti elektricitet 232
— to je odbacivanje — ako se onda ž i v o navede na to da upotrijebi obrambeno sredstvo kad se ni od čega ne treba braniti, o n o postaje živčano i ne mirno, a s v r e m e n o m i sklerotično. Što duhovna znanost općenito kaže o konzerviranju stoćne
hrane
kiseljenjem,
o
postupku
kiseljenja?
Nije velika razlika ako se u tom procesu upo trijebi slano u širem smislu, ako se sol neposredno stavlja u jelo ili ako se ona stavlja u stočnu hranu. Ako imamo stočnu hranu koja sadrži premalo soli da bi bila ponesena na mjesta u organizmu gdje bi trebala djelovati, onda je kiseljenje stočne hrane sasvim u redu. Recimo da u nekom kraju imamo repu. Vidjeli ste da je ona osobito pogodna za pravilno djelovanje na organizaciju glave. Prema tome, ona je za neke životinje, na primjer, za mladu stoku, izvrsno sredstvo. Ako se, naprotiv, u nekom kraju zapazi da zbog nje životinje prerano i previše gube dlaku, tada će se stočna hrana soliti jer se zna da je ne dospijeva d o v o l j n o na ona mjesta kamo bi trebala stići. Ne stiže dovoljno daleko. Sol općenito izuzetno jako djeluje na to da hranjive tvari stignu do onog mjesta u organizmu gdje trebaju djelovati. Kako se duhovna znanost postavlja prema kiseljenju repinih
listova
i
druge
stočne
hrane?
U tom slučaju trebalo bi nastojati postići opti mum koji se u pogledu sredstva za kiseljenje ne bi smio prekoračiti. Kiseljenje općenito ne može štetno djelovati ako se ne potakne prevelikim količinama dodataka, jer upravo slani sastojci v e ć i n o m ostaju u organizmu onakvi kakvi ustvari jesu. Organizmu je općenito urođeno, životinjskom organizmu također, 233
a ljudskom još i više, da sve što uzme, na raznovrsne načine promijeni. Predrasuda je ako se vjeruje, na primjer, da je nešto od bjelančevina što se unese u želudac još upotrebljivo u istom obliku u kakvom je uneseno. Ta se bjelančevina najprije mora pretvo riti u mrtvu supstanciju, a potom je čovjekovo etersko tijelo p o n o v n o mora pretvoriti u bjelančevinu koja je sada specifična ljudska ili životinjska bjelančevi na. Sve što ude u organizam mora se promijeniti. To što sada govorim vrijedi čak i za običnu toplinu.
Dok to shematski crtam (crtež), zamislite: Ovdje imate neki organizam, a ovdje imate toplinu u okolini. Pretpostavite da ovdje imate mrtvo drvo koje, doduše, također potječe od organskog, ali je mrtvo; ovdje pak toplinu u okolini. Ako je ovo organizam, toplina ne ulazi jednostavno pomalo u njega i ne prožima ga, već odmah čim ona uđe u područje organizma, organizam prerađuje nju, ona se preobražava u topli nu što ju je p r e r a d i o sam organizam — drugačije ne smije ni biti — dok u drvo toplina jednostavno p r o d i r e i u njemu je kao toplina ista kao i vani u mineralnom carstvu. U trenutku kad toplina prodre u nas nepromijenjena, kao što prodire u komad drva, u tom se trenutku prehladimo. Ono što izvana prodire u organizam ne smije ostati onakvim kakvo jest, 234
nego se odmah mora preobraziti. Taj se proces najma nje zbiva u soli. Stoga se solju, koja se dakako koristi onako kao što ste vi naveli, za kiseljenje stočne hrane, ako je čovjek imalo razuman i ne stavlja je previše — jer već i okus odbija — ne može počiniti veliko z l o . Ako je ona nužna za konzerviranje, to je samo znak da je to do određenog stupnja ispravan proces. Je li preporučljivo kiseljenje stočne hrane
bez soli?
To je proces koji je otišao predaleko. To je, rekao bih, nadorganski proces, pod određenim okolnostima, kad je proces otišao predaleko, to je strašno štetno. Je li životinjama štetna stočna kreda koja se koristi za
ublažavanje
djelovanja
kiseline?
Stočnu kredu neke životinje uopće ne podnose. Od nje se razbole. Neke je podnose, ali u o v o m tre nutku ne mogu baš reći koje je životinje podnose. Ali ona općenito životinjama neće donijeti mnogo koristi, već će se od nje razboljeti. Mislim
da
stočna
kreda
želučani
sok neutralizira.
Želučani sok postaje neupotrebljiv. Pitao bih zar nije vrlo bitno s kakvom mišlju čovjek poduzima neku stvar. Velika je razlika ako se sije pšenica ili rasipa ono što služi za uništavanje. Stav se mora uzeti u
obzir.
Ako se protiv kukaca
djeluje
sredstvima
koja
su navedena, zar to nema znatno veće značenje za karmu nego kad se, na primjer, u određenim slučajevima životinje odstranjuju
mehaničkim
oruđem.
Tja, zar ne, kod misli se u biti radi je li ona dobra ili zla misao. I kako to mislite "ako se uništava"? Uzmite način na koji se mora razmišljati o stvarima. 235
Vidite, ako razmislite o o n o m e što sam g o v o r i o u današnjem predavanju, na primjer, kad sam upozorio: nešto se o nekoj stvari zna i to je također v i d l j i v o na njenoj vanjštini, na lanenoj sjemenci i mrkvi vidi se kroz kakav proces prolaze u životinji; kad se to ostvari, to je onda takva objektivacija da zaista nije zamislivo a da se ne p r o ž m e m o o d r e đ e n o m poniznošću. I onda ćete uspjeti to učiniti u službi čovje čanstva, u službi univerzuma. Stvar je samo u tome da će štete, koje bi mogle nastati zbog uvjerenja, proizići iz zlih namjera. No u tom slučaju trebalo bi imati zle namjere. Stoga, ako se ujedno općenito traži moralnost, ne mogu zamisliti da bi to u bilo kom pogledu moglo imati štetan učinak. A vi, dakle, mislite da bi bilo manje zlo ako biste ganjali životinje i ubijali ih? Mislio sam na način na koji se uništava. Da, vidite, tu treba uzeti u obzir v r l o složene stvari čije razumijevanje opet ovisi o tome sagledavaju li se one u većim međuovisnostima. Zamislite da izvučete ribu iz mora i ubijete je. Nešto ste ubili, izvršili ste čin koji se zbiva na određenoj razini. Ali pretpostavimo sada da s nekom svrhom izvučete posudu punu morske v o d e koja je puna ribljeg sje mena, time je, dakle, uništeno more života. T i m e ste učinili nešto sasvim drugo, nego kad ste uništili ribu. Vi ste učinili nešto sasvim drugo, naime, izvršili ste jedan čin na sasvim drugoj razini. I kad nešto što se nalazi u prirodi postane pravom ribom, onda je to otišlo svojim tokom. Ako ga vratite na početak, onda ste narušili red. Ali ako prije zaustavim proces koji nije završen, ili ako se on ne okonča u slijepoj ulici završenog organizma, onda nisam učinio o n o 236
isto, zar ne, što sam izvršio na završenom organizmu. Pitanje koje ste postavili moram tako reducirati: Kakva je to nepravda ako napravim prašak? Jer ono što uništavam praškom više ne dolazi u obzir, kreće se u nekoj drugoj zoni. Radit će se samo o tome što mi je p o t r e b n o da bih d o b i o prašak. Tada će u većini slučajeva proizići da uništavam m n o g o ma nje životinja nego kad bih sve te životinjske vrste m o r a o skupljati i ubijati. Mislim da vam to pitanje ne bi izgledalo tako strašnim kad biste ga praktično promislili, a ne tako apstraktno. Mogu li se se
postupku
upotrebljavati ljudske fekalije i kakvom
moraju
podvrgnuti
prije
upotrebe?
Naravno, što je manje moguće. Jer u smislu gnojidbe njihovo je djelovanje izuzetno slabo i one su mnogo štetnije od bilo kojeg drugog gnojiva. No ako ih netko želi upotrijebiti, sasvim je d o v o l j n o ono što se na jednom običnom imanju samo nameće. Prema tome, najbolja mjera za to što nije štetno bit će ako se zna da toliko i toliko ljudi ima na j e d n o m imanju, pa ako se svemu o n o m što daju životinje i gnoju što nastaje na drugi način pridoda i ono što dolazi od čovjeka, onda je dostignut maksi mum onoga što se može primijeniti. Učinila bi se golema šteta ako bi se ljudski gnoj koristio u blizini velikih gradova, jer u velikim gradovima nastaje toliko ljudskoga gnoja da bi on mogao dostajati za imanje strahovito velikih razmjera. Ali pomislite, kako li se samo može doći na suludu ideju da se i u blizini velikih gradova, na nekom malom području upotrijebi ljudski gnoj, na primjer, od cijelog Berlina. Dovoljno bi bilo kad biste kušali biljke koje tamo rastu, one bi vam to pokazale. Izvedite to sa šparogom, 237
s bilo čime što je prilično pošteno i iskreno, i vidjet ćete o čemu se radi. I morate imati na umu: ako taj gnoj upotrijebite za ono što jedu životinje, onda će o n o što će iz toga proizići biti osobito štetno. Jer kod njih mnogo toga ostaje na tom stupnju. Zar ne, prilikom prolaska kroz organizam mnogo toga ostaje na stupnju na kojem se nalazi šparoga kad prolazi kroz ljudski organizam. U tom smislu to je g o l e m o neznanje koje je nanijelo groznu štetu na tom području. Kako
se kod
svinja
liječi
vrbanac?
Tja, to je veterinarsko pitanje — s tim pitanjem još se nisam suočio jer me dosad nitko nije pitao za savjet u v e z i s time — ali mislim da se on može liječiti trljanjem kože sivim antimonovim sjajnikom, stibnitom. To spada u područje liječenja, to je prava bolest. Može li se i divlja rotkva, koja je križanac, također suzbiti
onim
praškom?
Prašci o kojima sam govorio djelotvorni su samo kod onih vrsta biljaka od kojih su spravljeni. Prema tome, ako je biljka nastala križanjem, prašak joj neće nauditi. On nema utjecaja na simbioze. Što
bi
se
moglo
reći
o
zelenoj gnojidbi?
I ona ima svojih dobrih strana, p o g o t o v o ako se primijenjuje kod voćnih kultura. Te se stvari ne mogu provesti generalno. Za određene stvari zelena je gnojidba korisna. Mora se poduzeti kod onih biljaka kod kojih se želi potaći jako stvaranje zelenila. Ako se to želi postići, onda se može dodati malo zelenog gnojiva. 238
UVODNI GOVOR Koberwitz,
11. lipnja
1924.
Najprije mi dopustite da izrazim svoje najdublje zadovoljstvo što je utemeljen ovaj pokusni krug koji je potaknuo grof Keyserlingk, a koji su i proširili oni koji se zanimaju za poljoprivredu, koji su prvi put bili na ovakvom skupu. Ovom osnutku prethodi izražena spremnost gospodina Stegemanna koji je nakon brojnih zamolbi odlučio priopćiti ponešto od raznih smjernica za poljoprivredu koje smo on i ja dali tijekom prošlih godina i koje je on u o v o m ili o n o m pravcu iskušao na svom imanju uloživši napore vrijedne priznanja. Na to se onda nadove zao r a z g o v o r između našega v r l o zaslužnoga grofa Keyserlingka i gospodina Stegemanna koji je d o v e o do toga da se najprije o d r ž a o r a z g o v o r na kojem je sastavljena rezolucija što je danas pročitana i koji je doveo do toga da smo danas ponovno zajedno došli o v a m o . Duboko zadovoljstvo pruža činjenica da se na neki način kao nositelj pokusa, polazeći od smjernica — da, to isprva mogu biti samo smjernice — koje m o ž e m o dati u o v i m predavanjima, našao stanovit broj ljudi koji bi obavili pokuse kako bi te smjernice p o t v r d i l i i pokazali da se one mogu praktično pri mijeniti. Međutim, neophodno je da danas, u trenutku kad se na tako zadovoljavajući način takvo nešto ostvaruje, budemo svjesni da nam valja primijeni ti iskustva koja smo stekli svojim nastojanjima na praktičnom polju u okviru antropozofskog pokreta, a p o g o t o v o da nam valja izbjeći pogreške koje su jasno izišle na vidjelo tek tijekom vremena u kojem
239
se iz antropozofske, rekao bih, središnje aktivnosti prelazilo na perifernu aktivnost, prilikom uvođenja onoga što antropozofija treba i može biti u različite sfere života. Stoga će dakako za poslove koje treba obaviti ova poljoprivredna zajednica osobito biti zanimljiva iskustva koja smo stekli prilikom uvođenja, recimo to tako, antropozofskog u opće znanstveno. Vidite, kad je riječ o tome, uglavnom nije bilo dovoljno razumijevanja između onih koji su ustvari dosad upravljali središnjim antropozofskim na svoj način i s unutarnjom odanošću te s unutarnjom pre danošću, i onih koji stoje na periferiji i to nastoje obraditi za pojedina životna područja. To smo po sebno iskusili prilikom suradnje s našim znanstvenim institutom. Tu su s jedne strane antropozofi kao takvi, antropozofi koji posve žive u onom središnjem antropozofije kao svjetonazora, kao životnog sadržaja, koje možda svake minute svom svojom dušom pro nose svijetom. Tu su i antropozofi koji antropozofiju čine, v o l e i čine je vlastitim životnim sadržajem, oni v e ć i n o m — ne uvijek — misle da je učinjeno nešto značajno ako su opet tu ili tamo jednog ili više njih pridobili za antropozofiju. Oni zapravo, kad djeluju prema van, j e d i n o žele ljude pridobiti za antropozofiju i misle — oprostite na izrazu — da se ljudi moraju pridobiti dušom i tijelom, na primjer, kad je riječ o sveučilišnom profesoru neke prirodoznanstvene grane koji se nalazi u prirodoznanstvenoj djelatnosti. Takvi antropozofi u svojoj dobrodušnosti i ljubavi onda dakako misle da se poljoprivrednik može dušom i tijelom, sa zemljištem i svime onime što je s time u vezi, sa svim proizvodi ma koje gospodarstvo šalje u svijet, od danas do sutra privući u antropozofsku djelatnost. To misle 240
"središnji" antropozofi. Oni se naravno varaju. I premda mnogi od njih tvrde da su moji odani sljed benici, da, često je tako da su u duši vjerni pristaše, ali prečuju ono što kažem u odlučnim trenucima. Oni onda ne čuju kad, na primjer, kažem: Naivno je vjerovati da se jedan profesor ili neki drugi znan stvenik preko noći može pridobiti za antropozofiju. To je nemoguće. Čovjek bi trebao raskrstiti s dvade set do trideset godina svoje prošlosti, zato bi iza njega nastao ponor; stvari treba prihvatiti onakvima kakve su u životu. A n t r o p o z o f i često vjeruju da život opstoji u mišljenju. On ne opstoji samo u mišljenju. Te se stvari moraju izreći kako bi i pale na pravo tlo. Oni koji d o b r o h o t n o , odano neko ž i v o t n o područ je žele spojiti s antropozofijom, da, i znanstvena područja, to si uopće nisu razjasnili kad su postali antropozofski poslenici i stalno polaze od pogrešnog stajališta da se u znanosti mora činiti isto onako kako se dosad činilo, da se mora postupati isto onako kako se u znanosti dosad postupalo. Na primjer, kod nas postoji o d r e đ e n i broj ljudi koji djeluju na medicinskom području, doista dragih, dobrih antropozofa koji smatraju da o n o što je dala antropozofska medicina trebaju primjenjivati onako kako su to u medicini dosad činili. U tom je smislu gospoda dr. Wegman prava iznimka; ona je uvidjela istinsku nužnost unutar našeg društva. Da, što čovjek p r i t o m doživljava? Ne radi se t o l i k o o širenju središnjeg a n t r o p o z o f s k o g , v e ć se radi o širenju antropozofskog u svijet. Doživljava se da ljudi kažu: Da i mi smo se dosad time bavili, za to smo stručnjaci, time m o ž e m o o v l a d a t i p o moću naših m e t o d a , o t o m e nesumnjivo m o ž e m o 241
prosuđivati. Ali njihovi rezultati protuslove onome do čega smo mi došli svojim metodama. Oni tada kažu da je to pogrešno, a kad ih se htjelo oponašati, tvrdili su da oni to mogu bolje. U tim slučajevima u o p ć e se ne m o ž e p o r e ć i da oni to m o g u bolje primijeniti, već zbog toga što su znanstvene meto de posljednjih g o d i n a ustvari p r o g u t a l e znanost. Znanosti imaju još samo m e t o d e . One se više ne hvataju u koštac s p r e d m e t o m , njih su pojele me tode, tako da danas postoje istraživanja, ali u njima ničeg nema. T a k o smo d o ž i v j e l i da su se ti znan stvenici koji su imali i z v r s n e e g z a k t n e m e t o d e razbjesnili kad su se pojavili antropozofi ne čineći ništa d r u g o d o l i primjenjujući iste m e t o d e . Što se time m o ž e dokazati? K o d tih lijepih stvari koje smo i z v o d i l i , kod izvrsnih istraživanja obavljenih u Biološkom institutu nije se pokazalo ništa drugo n e g o da su se ljudi razbjesnili kad su naši znan s t v e n i c i u svojim p r e d a v a n j i m a g o v o r i l i o istim m e t o d a m a . Oni su bili bijesni j e r su čuli stvari na koje su se navikli u o d r e đ e n i m misaonim kolo tečinama, njih su p o n o v n o čuli. Ali doživjeli smo nešto drugo što je v a ž n o . A to je sljedeće: Neki naši znanstvenici naposljetku su se potrudili skrenuti od metode oponašanja dru gih, učinivši pola-pola, tako da su u p r v o m dijelu bili sasvim znanstveni doista primijenjujući u suče ljavanjima znanstvene m e t o d e . Na to su se slušači razbjesnili. Što se o v i petljaju u naše stvari, što to znači? To su drznici, to su drski zelembaći koji se diletantski pačaju u našu znanost! Tada su u drugom dijelu govornici prešli na pravi život, što nije razra đeno po starome, nego je kao antropozofsko preuzeto iz nadzemaljskog. Na to su oni koji su dotad bili 242
strašno bijesni postali strašno pažljivi, žudno su slušali i zapalili se za to. Ljudima se svidjela antropozofija, ali nisu mogli podnijeti — a, kako sam i priznao, čak i s pravom — kad se od antropozofije i znanosti skrpa nejasni mixtum compositum. T i m e se ne m o ž e postići napredak. Zato s velikom radošću pozdravljam o v o što je proizišlo iz poticaja grofa Keyserlingka, što se poljoprivredna strukovna zajednica želi nadovezati na o n o što je utemeljio Prirodoznanstveni odsjek u Dornachu. Taj Prirodoznanstveni odsjek, kao i ostalo s čime se sada susrećemo, proistekao je iz Božičnog zasjedanja. Dakle, iz Dornacha će poteći ono što treba poteći. Mi ćemo pak nesumnjivo iz same antropozofije razviti najegzaktnije znanstvene metode i smjernice. Samo se dakako ne mogu složiti s onime što je rekao grof Keyserlingk da spomenuta strukovna zajednica treba biti tek izvršni organ. Uvjerit ćete se da iz Dornacha dolazi neka vrst smjer nica, uputa koje od svakog čovjeka što želi sura đivati, ma gdje on bio, zahtijevaju da bude potpuni suradnik. Štoviše, mi ćemo — a to će se pokazati na kraju mojih predavanja, prve smjernice dat ću na kraju predavanja — temelje za prve korake što ih trebamo poduzeti u Dornachu dobiti tek od vas. Smjernice ćemo davati tako da tek iz o d g o v o r a što ih dobijemo m o ž e m o nešto poduzeti. Prema tome, od samog početka trebat će nam aktivni, najaktivniji suradnici, a ne samo izvršni organi. Jer vidite, da nešto napomenem — o tome smo o v i h dana više puta razgovarali grof Keyserlingk i ja — d o b r o je uvijek individualnost u tom smislu da nikad nije isto kao drugo dobro. Klima, odnosi u tlu, najdonja su osnova individualnosti jednog dobra. Dobro u
243
Šleskoj nije isto kao dobro u Tiringiji ili južnoj Nje mačkoj. To su uistinu individualnosti. Upravo prema antropozofskom nazoru općenitosti, apstrakcije ne maju nikakvu vrijednost, a najmanja im je vrije dnost kad se njima želi zahvatiti u praksu. Kakve koristi ima ako se o tom praktičnom pitanju g o v o r i samo uopćeno! Općenito treba paziti na o n o što je konkretno, tada će se uvidjeti što treba primijeniti. Kao što je od trideset dva slova sastavljeno ono najrazličitije, tako se naravno mora primijeniti i o n o što će biti izneseno u predavanjima, jer tek će iz toga proizići o n o što se očekuje. Ako se želi govoriti o praktič nim pitanjima polazeći od šezdeset suradnika, onda je doista stvar u tome da se pronađu praktične upu te i praktična polazišta za tih šezdeset konkretnih poljoprivrednika. I najprije će trebati pronaći o n o što znamo u tom pogledu. Tek će se iz toga roditi prvi krug pokusa, a onda će doista trebati praktično raditi. Za to su nam potrebni najaktivniji članovi. I uopće su nam u Antropozofskom društvu upravo potrebni pravi praktičari koji ne odustaju od načela da praksa zahtijeva nešto što se ne može ostvariti od danas do sutra. Ako oni koje sam nazvao središ njim antropozofima misle da jedan profesor ili poljo privrednik ili liječnik, nakon što se desetljećima nala zio u određenoj sredini, preko noći može prihvatiti antropozofsko uvjerenje, onda su u zabludi. Kod poljoprivrede će se to jasno vidjeti. Poljoprivrednik-antropozof mogao bi, ako je dovoljno idealističan, iz dvadeset devete u tridesetu godinu prijeći u antropozofske v o d e i u p o g l e d u p o l j o p r i v r e d e ; ali hoće li isto učiniti i njive, proizvodna mehanizacija koja posreduje između njega i potrošača i tako dalje? 244
Njih se ne može iz dvadeset devete u tridesetu godinu pretvoriti u antropozofe. I kad ljudi onda uvide da to nije moguće, često se odmah obeshrabre. Ali upravo je u tome stvar: da se ne izgubi odmah hrabrost, nego da se zna kako nije važan trenutni uspjeh, nego bezuvjetni rad. Treba učiniti koliko je god moguće. Jedan može više, drugi manje. Štoviše, naposljetku će se, koliko god to paradoksalno zvučalo, moći činiti to više što je ograničeniji komad zemlje na kojem se gospodari na naš način. Zar ne, na malom zemljištu, na malom komadu zemlje uništava se manje nego na velikom. I tu onda mogu v r l o b r z o doći do izražaja i poboljšanja koja proizlaze iz antropozofskih smjernica budući da se ne mora mnogo toga promijeniti. I zato će i korisni učinak lakše doći do izražaja nego na velikom dobru. Ali ako ta zajed nica želi postići uspjeh, mora se postići suglasje o stvarima upravo na jednom takvom praktičnom po dručju kao što je poljoprivreda. I v r l o je čudno što su ljudi poslije prvog skupa m n o g o razgovarali o razlici između grofa Keyserlingka i gospodina Stegemana, ali d o b r o ć u d n o i bez ironije, jer ih je to o b r a d o v a l o . I to je d o v e l o do toga da sam te večeri gotovo bio uvjeren kako bi trebalo razmisliti o tome ne bi li netko trebao pozvati antropozofsko predsjed ništvo ili nekog drugog kako bi p o m i r i o svadljive duhove. Ali s vremenom sam se uvjerio u nešto sasvim drugo, u to da je o n o što se tamo očituje osnova za intimnu toleranciju među poljoprivrednicima, za intimno priznavanje medu kolegama — j e d i n o što tu postoji određena gruba vanjština. Poljoprivrednik doista više nego netko drugi mora čuvati svoju kožu i često mu se drugi upleću u stvari koje samo on razumije. No potom se u dubini 245
zapravo otkriva stanovita tolerancija. Sve to mora se uistinu osjetiti u ovoj zajednici i ovu opasku izno sim samo zato što zaista mislim kako je neophodno da otpočetka krenemo ispravno. Tako bih još jednom izrazio svoje duboko zadovoljstvo zbog ovoga što se dogodilo zahvaljujući vama; vjerujem da smo dobro ugradili iskustva Antropozofskog društva, da će ovo što je pokrenuto biti velik blagoslov i da će Dörnach dati svoj prinos djelotvornoj suradnji s onima koji zajedno s nama žele aktivno sudjelovati u o v o m e . M o ž e m o se samo radovati što je pokrenuto o v o što se zbiva u Koberwitzu. I premda grof Keyserlingk često ponavlja da sam se opteretio time što sam došao ovdje, ipak bih odvratio na to, ali ne zato da bih potaknuo međusobnu raspravu: Kakve sam ja to ovdje uložio napore? Morao sam stići o v a m o gdje imam najljepše i najbolje uvjete, sve što je neu g o d n o čine drugi, a ja svaki dan moram govoriti, moram doduše držati g o v o r e prema kojima imam ponešto respekta budući da je o v o n o v o područje. Moj trud nije tako velik. Ali kad pogledam trud koji su uložili grof Keyserlingk i cijela ova kuća, sve koji su o v a m o nagrnuli, onda moram reći da mi pojedinosti što su ih morali učiniti oni koji su po mogli da bismo ovdje mogli biti zajedno nakraju izgledaju daleko v e ć e od činjenice što sam stigao na g o t o v o . I upravo se u tome ne mogu složiti s grofom Keyserlingkom. Stoga bih vas svakako zamolio da za sve ono što smatrate vrijednim priznanja s obzirom na održavanje ovog poljoprivrednog tečaja zahvalite njemu i da ponajprije imate u vidu da se možda ipak, uza sve o n o što treba proisteći iz Dornacha, ne bi održao ovaj tečaj u o v o m krajnjem zakutku zemlje da on nije promišljao svojom želje246
znom snagom i svog zastupnika poslao u Dornach nimalo ne popuštajući. Nikako se ne slažem s time da se osjećaji zahvalnosti iskazuju meni; njih doista u najvećoj mjeri treba uputiti grofu Keyserlingku i čitavoj njegovoj kući. Upravo sam to još htio dodati. Zasada se ne može m n o g o toga reći osim da čemu u Dornachu od svakoga tko u krugu bude htio surađivati trebati podatke o tome što ima ispod ze mlje, što iznad zemlje i kako te stvari uzajamno djeluju. Zar ne, najprije se mora točno znati, da bi se podaci mogli upotrijebiti, kako stoje stvari na koje ti podaci upućuju. Prema tome, u o b z i r će doći ono što vi iz svoje prakse znate još bolje od nas u Dornachu: svojstva tala na pojedinim dobrima, kakva je šuma ili koliko šume i sličnoga ima, što se na dobru p r o i z v o d i l o posljednjih godina, kakvi su bili prinosi, ukratko, zapravo trebamo znati sve o n o što mora znati pojedini poljoprivrednik ako razborito, upravo seljački razborito želi gospodariti svojim dobrom. To su podaci koji su nam najprije potrebni: stvari koje se nalaze na dobru i iskustva koja je pojedinac stekao u v e z i s njima. To bi bilo u kratkim crtama. Kako sve to valja sastaviti, pokazat će se tijekom ovog zasjedanja iz kojeg će još proizići polazišta za poljoprivredu koja će ukazati na to kakva je veza između onoga što tlo naposljetku daje i onoga što tlo i njegova okolina jest. Vjerujem da je o v i m riječima v e ć karakterizi rano o n o što g r o f K e y s e r l i n g k ž e l i kao r a z r a đ e n p r e d l o ž a k od č l a n o v a o v o g a kruga. Prijateljske, drage riječi koje nam je uputio poštovani gospodin g r o f uz t a n k o ć u t n o r a z l i k o v a n j e seljaka i znan stvenika, č i m e je s j e d n e strane p o s t a v l j e n o da se u krugu nalaze svi seljaci, a u Dornachu sjede 247
z n a n s t v e n i c i , taj stav ne smije, ne m o ž e ostati. Mi t a k o r e ć i m o r a m o j e d n i s drugima srasti i u Dornachu mora v l a d a t i o n o l i k o seljačkog k o l i k o unatoč znanstvenosti m o ž e vladati. I o n o što kao znanost d o l a z i iz Dornacha mora biti takvo da prosvijetli i najkonzervativniju seljačku glavu. Na dam se da je to bila samo ljubaznost kad je g r o f Keyserlingk rekao da me ne razumije. To je posebna vrsta ljubaznosti. Jer mislim da ćemo mi, Dornach i krug, svakako srasti kao b l i z a n c i . Na kraju me nazvao Velikim seljakom (Großbauer). To ipak uka zuje na to da i on osjeća kako bismo m o g l i srasti. A l i v i d i t e , ja doista još ne mogu biti tako okršten zahvaljujući tek m a l o m p o č e t n i č k o m p o k u s n o m miješanju gnoja — čemu sam se silom prilika mo rao p o s v e t i t i prije no što sam o t p u t o v a o — što se m o r a l o i nastaviti budući da nisam m o g a o ta ko d u g o miješati; t r e b a l o je jako d u g o miješati, ja sam samo p o č e o miješati, a p o t o m je t r e b a l o nastaviti. No sve su to sitnice. Ali ja zapravo nisam iz toga izrastao. Ja sam posve izrastao iz seljaštva. Što se tiče uvjerenja, zauvijek sam ostao u njemu. Ja sam — to je spomenuto u mojoj autobiografiji — premda ne na tako velikim dobrima kao što je o v o , na malim područjima sadio krumpir, premda nisam baš uzgajao konje, ipak jesam svinje ili barem poma gao pritom, a u neposrednom susjedstvu pomagao sam i pri uzgoju krava. Sve te stvari dugo su mi bile bliske i u njima sam sudjelovao i upravo sam zbog toga takoreći zaljubljen u poljoprivredu, izrastao sam iz p o l j o p r i v r e d e . Uz to sam m n o g o više v e z a n nego uz o v o malo miješanje gnoja. Zato se u tom smislu i opet ne bih sasvim složio s ostalim, kad 248
se p o n o v n o osvrnem na svoj život, onda bih i tu kazao da u seljaštvu nije najvrednije biti veliki seljak, nego mali seljak koji je baš kao seoski dječarac radio u poljoprivredi. Ako to sada treba poprimiti velike razmjere, primijeniti u znanosti, to će zaista izrasti — kao što se kaže u donjoj Austriji — iz "tvrde seljačke glave". To izrastanje više će mi služiti od onoga što sam kasnije p r i m i o . Zbog toga me gledajte kao malog seljaka koji je u sebi razvio ljubav prema poljoprivredi, koji se sjeća svojeg "maloseljaštva" i upravo zahvaljujući tome može razumjeti o n o što sada živi u takozvanom seljaštvu p o l j o p r i v r e d e . U Dornachu će to biti primljeno s razumijevanjem, u to možete biti sigurni. Uvijek sam smatrao, a u tome nije bilo ironije — iako je, čini se, tako shvaćeno — da je ta glupost, budalaština, rekao sam, mudrost pred Bogom, pred Duhom. Naime, ono što su se ljaci mislili o svojim stvarima smatrao sam m n o g o pametnijim od onoga što su mislili znanstvenici. Uvijek sam tako mislio, a zapravo i danas mislim da je to m n o g o pametnije. Radije slušam ono što u nekoj prilici o svojim iskustvima govori onaj koji neposredno radi na njivi, nego ahrimanske statistike koje proizlaze iz znanosti, i uvijek sam se obradovao kad sam mogao čuti nešto takvo jer sam to uvijek smatrao izuzetno mudrim. I upravo na polju praktič nog djelovanja, izvedbe, znanost sam uvijek smatrao izuzetno glupom. I tako, sve što upravo ta znanost treba tek učiniti pametnim ona čini pametnim baš zahvaljujući toj "gluposti" seljaštva. Mi u Dornachu trudimo se unijeti nešto od te "gluposti" seljaštva u znanost. Tada će ta glupost postati mudrost od Boga. Želimo li tako zajedno djelovati, to će biti pravi konzervativni, ali i iznimno radikalni napredni 249
početak. Zauvijek će mi ostati u lijepom sjećanju ako upravo ovaj tečaj postane ishodištem na kojem će se ovdje pravo mudro seljaštvo unijeti u meto diku znanosti koja možda nije postala glupa — to bi je uvrijedilo — ali, rekao bih, umrtvljena; i dr. Wachsmuth također je o d b a c i o tu znanost koja je ustvari umrtvljeha izrazivši želju za živom znanošću koju tek treba o p l o d i t i seljačka mudrost. Srastimo na taj način, Dörnach i krug, kao sijamski blizanci. Za blizance se kaže da ustvari isto osjećaju, isto misle, pa osjećajmo onda isto i mislimo isto, tada ćemo na našem području i najbolje napredovati.
250
NAPOMENA ŠVICARSKOG IZDAVAČA Praktična primjena smjernica danih poljoprivrednom tečaju Članovi
Pokusnog
kruga
u
antropozofskih
poljopri
vrednika, osnovanog u Koberwitzu, odmah su počeli ostvarivati uvide i smjernice koje je u "poljopri v r e d n o m tečaju" dao Rudolf Steiner. Spravljeni su pripravci koji su primjenjeni kod pripremanja gnojiva i komposta odnosno za njegu njiva kultiviranih bilja ka. Prvi pozitivni učinci očitovali su se u poboljšanju kakvoće povrća, ali i ukusu te hranjivosti stočne hrane. T o m e se uskoro pridružio i povoljan učinak na zdravlje domaćih životinja. Tako je opseg iskusta va rastao iz jednog opažanja u drugo. Uskoro se također pokazalo da je za prilagodbu nekog imanja smjernicama danim u Koberwitzu bilo n e o p h o d n o poduzimati odnosno poticati sve mjere koje su pogo dovale razvitku života na tlu i izgradnji cjelokupnoga gospodarstvenog organizma. Na imanjima gdje se takva njega poduzimala već desetljećima takva je prilagodba protjecala bez poteškoća. No tamo gdje je zemljište, gornji sloj njive bio nedovoljno razvijen ili ako se radilo o imanju s osobito nepovoljnim stanjem u p o g l e d u tla i klime, moralo se posebnu pozornost pokloniti stvaranju humusa, tlu. Značajna pomoć pritom bilo je to što se nanovo mogao shvatiti dublji smisao uvida u mnoge mjere što ih je dao Rudolf Steiner, a koje su živjele u poljoprivredno-vrtlarskoj tradiciji i iskustvu. U to vrijeme m n o g e takve mjere, na primjer pripremanje kom posta, podizanje živica, ishrana osušenim grančicama i začinskim biljem itd., bile su osuđene na to da iz 251
naraštaja u naraštaj nestaju s imanja i padaju u zaborav. Mladi naraštaji koji su već prihvatili način razmišljanja agrikulturne kemije često više nisu bi li u stanju shvatiti značenje takvog načina rada. Biološko-dinamički način gospodarenja, kako je sada nazvan, u većoj je mjeri dolazio u doticaj s mnogim pojedinostima poljoprivredno-vrtlarske tradicije tako što je već od 1930. sve više seljaka i veleposjednika, tražeći načine za ozdravljenja svojih gospodarsta va, iskazivalo zanimanje za rad pokusnoga kruga i priključilo mu se. Ti su ljudi još u svojoj mladosti mnogo toga usvojili na selima i imanjima, što je kroz njihova sjećanja i iskustva na preobražen na čin plodonosno utjecalo na ovaj novi poljoprivredni pokret. Budući da je u smjernicama zadanim u Koberwitzu težište postavljenih ciljeva bilo usmjereno na razvitak života na tlu kao i stvaranje skladnoga gospo darstvenog organizma, pa se, prema tome, osobito intenzivno trebalo uhvatiti u koštac sa svim mjerama koje su tome mogle poslužiti, biološko-dinamički pokret ubrzo je priznat kao pobornik za cijenjenje vrijednosti tih ciljeva i svih tih poticajnih mjera. U to je, na primjer, spadala obrada tla brižno pri premljenim organskim gnojivima, njegovanje livada kompostom, raznovrsna primjena mahunarki (i na teškim tlima) kao glavnog usjeva i medukulture, oživljavanje tala posebnim pokrovima, zastiranjem (malčiranjem), zelenom gnojidbom, dodavanjem bilja u travu i djetelinu, jačanje zdravlja domaćih živo tinja prihranjivanjem biljem i osušenim grančicama, ozdravljivanje kraja podizanjem živica te poticanje uzgoja šuma po uzoru na prirodu i drugo. Jer sve to trebalo je uzeti u obzir prilikom ostvarivanja ciljeva 252
postavljenih u Koberwitzu koji su trebali pridonijeti ozdravljenju poljoprivrede i najvećoj kakvoći živežnih namirnica. Na pitanja koja su u K o b e r w i t z u postavljali dr. Rudolfu Steineru, p o l j o p r i v r e d n i k e i v r t l a r e potaknulo je njihovo poznavanje antropozofske d u h o v n e znanosti i često puta, zahvaljujući tim posredovanim spoznajama, iznenadna otkrića novih načina rješavanja važnih problema na polju život nog, p r i m j e r i c e u m e d i c i n i i p e d a g o g i j i . Prema t o m e , njima je geteanističko-antropozofsko proši renje p r i r o d n i h znanosti b i o put od kojeg su oče kivali p r o d u b l j e n o shvaćanje zadaća u p o l j o p r i v redi i njihova rješenja. I Rudolf Steiner tim je p o l j o p r i v r e d i c i m a i vrtlarima savjetovao da prije tečaja p r o u č e dva temeljna djela a n t r o p o z o f s k e duhovne znanosti: "Teozofiju" i "Osnove tajne zna nosti" kako bi stekli uvjete za razumijevanje preda vanja " p o l j o p r i v r e d n o g tečaja". — M n o g i od onih koji su t o m e p r i s t u p i l i kasnije, p r a v e p u t o v e za otklanjanje šteta na svojim gospodarstvima nasto jali su pronaći izravnim promatranjima organizacije rada i p o s t i g n u t i h rezultata na imanjima gdje se već gospodarilo po novim smjernicama ili na zasje danjima koja je o r g a n i z i r a o "pokusni krug", u ko jima se p r v e n s t v e n o i z v j e š t a v a l o o v l a s t i t i m is kustvima.
Seljačko-vrtlarska
tankoćutnost
stoga
je i na taj način mogla doprijeti do razumijevanja misli-vodilja b i o l o š k o - d i n a m i č k o g rada i načina njihova
ostvarenja.
Sve veći broj poljoprivrednika i vrtlara udruživao se u mjesnim radnim grupama koje su pak bile podi jeljene na radne zajednice što su v e ć i n o m obuhva ćale jednu saveznu državu ili pokrajinu. Budući da 253
voditelji biološko-dinamičkih gospodarstava, optereće ni odgovornošću za vlastita imanja, nisu stalno mogli davati željene obavijesti pridošlima, ubrzo su u raznim saveznim državama i pokrajinama kao savjetovališta osnovana Obavjesna središta. Pri toj organizaciji po sla značajnu su pomoć pružala veća poljoprivredna gospodarstva i njihovi voditelji kojima je bilo stalo do napretka p o l j o p r i v r e d e . S te je strane došao i važan poticaj za osnutak organizacije kojom bi se zainteresiranim potrošačkim krugovima dopremale visokovrijedne živežne namirnice p r o i z v e d e n e na tim imanjima. Za te p r o i z v o d e odabrano je zaštitno ime "Gospodarska udruga Demeter". Osim u zapadnoj Njemačkoj, danas takve udruge "Demeter" postoje i u mnogim drugim zemljama. Njihova je zadaća da imaju pregled nad živežnim namirnicama proizvedenim na biološko-dinamičkim gospodarstvima i da ih distribuiraju potrošačima, sklapaju ugovore o proizvodnji s imanjima-proizvodačima, pronalaze prerađivačka poduzeća, štite kvali tetu sklapanjem zaštitnih ugovora s proizvođači ma te prerađivačkim poduzećima i trgovcima koji sudjeluju u distribuciji. Prema tome, zadaća je u biti uslužne naravi. Već nekoliko godina nakon kobervickog tečaja biološko-dinamički p o k r e t p o č e o se širiti i i z v a n N j e m a č k e : u Švicarskoj, N i z o z e m s k o j , Engleskoj, u skandinavskim zemljama, u Francuskoj i SAD. Pojedina imanja bila su i u Južnoj Americi, Južno afričkoj Republici, Australiji i N o v o m Zelandu. I u tim zemljama nastali su pokusni krugovi i poljop r i v r e d n o - v r t l a r s k e radne zajednice. T a k o su na mnogim krajevima svijeta održavana mjesna doga đanja, organizirani obilasci gospodarstava u ljeto, 254
zasjedanja tijekom v i k e n d a i u v o d n i tečajevi zimi na kojima su se i n t e n z i v n o izmjenjivala iskustva. U N i z o z e m s k o j je t a k o đ e r osnovana vrtlarska i p o l j o p r i v r e d n a škola s t r o g o d i š n j i m tečajem na kojoj je n j e g o v a n b i o l o š k o - d i n a m i č k i rad. A v e č više od tri desetljeća svake se z i m e na S l o b o d n o j v i s o k o j školi G o e t h e a n u m a u Dornachu r e d o v i t o sastaju p o l j o p r i v r e d n i c i koji se bave biološko-dinamičkim gospodarenjem kako bi zajedno poradi li na produbljivanju razumijevanja prikaza koje je Rudolf Steiner 1924. d a o na p o l j o p r i v r e d n o m tečaju. Širenjem pokreta različitim zemljama i krajevima svijeta bilo je nužno da se rad na gospodarstvima prilagođava tamošnjim klimatskim, društvenim i go spodarskim prilikama. Taj proces stalne preobrazbe morao se nastaviti i u idućem vremenu, tijekom mije na u strukturi gospodarstva. Dok je 1924. prvenstve no u istočnim njemačkim pokrajinama još g o t o v o neograničeno bila na raspolaganju iskusna poljo privredna radna snaga po gospodarski prihvatljivoj cijeni, ponajprije u posljednja dva desetljeća, kojima je pečat dao porast životnog standarda, u obavljanju nastalih poslova sve je više korišten i stroj. Danas u mnogim zemljama biološko-dinamičko gospodarenje nije i z v e d i v o bez raspršivača gnojiva i komposta, dizalica za gnojivo i utovarivača, prskalica za pri pravke, uz naravno traktore, strojeve za obradu nji va, sjetvu i berbu. U voćarstvu su uz to potrebne rotacijske kosilice i kopačice, u vrtlarstvu sadilice i drugo. Tek je takvo svrsishodno korištenje strojeva omogućilo da se i u promijenjenim gospodarskim odnosima u pravo vrijeme i u punom opsegu provedu mjere za poticaj života na tlu. 255
T a k o se p r i l a g o d b a mjesnim i v r e m e n s k i m o k o l n o s t i m a pokazala kao p r e d u v j e t za uspješan rad p r e m a smjernicama z a d a n i m u K o b e r w i t z u . U skladu s n a p o m e n o m Rudolfa Steinera: " D o b r o je uvijek i n d i v i d u a l n o s t u t o m smislu da nikad nije isto kao d r u g o d o b r o . Klima, o d n o s i u tlu, najdonja su osnova individualnosti j e d n o g dobra. D o b r o u Šleskoj nije isto kao d o b r o u T i r i n g i j i ili južnoj Njemačkoj. To su uistinu individualnosti. Upravo prema antropozofskom nazoru općenitosti, apstrakcije nemaju nikakvu v r i j e d n o s t , a najma nja im je v r i j e d n o s t kad se njima ž e l i z a h v a t i t i u praksu." Budući da je Rudolf Steiner umro 30. ožujka 1925. i tako više nije sudjelovao u daljnjem raz vitku biološko-dinamičkog rada, stvaranje imanja u skladu s i n d i v i d u a l n i m mjesnim prilikama nije b i o lak posao. Važna je p o m o ć p r i t o m b i l o pro matranje učinka p o d u z e t i h mjera na z d r a v l j e i p l o d n o s t d o m a ć i h životinja i kultiviranih biljaka na imanjima. N a i m e , čim se kod zaštite biljaka ne primjenjuju o t r o v i , a kod d o m a ć i h ž i v o t i n j a sredstva koja t r e n u t n o otklanjaju štetne p o j a v e , reakcija zdravlja, o t p o r n o s t i i p l o d n o s t i osjetljiv je pokazatelj p r i l i k o m prosudbe o zaštitnim mjerama. Seljacima i v r t l a r i m a ta m e t o d a često omogućuje dublji u v i d u m e đ u o v i s n o s t i n e g o što im to mogu pružiti analitička istraživanja školske znanosti. T i j e k o m razvitka b i o l o š k o - d i n a m i č k e djelat nosti, p o r e d Biološko-kemijskog laboratorija na Goetheanumu u Dornachu, utemeljenog 1924. godi ne, u suradnji s biološko-dinamičkom djelatnošću u SAD, Švedskoj i Njemačkoj o s n o v a n i su i drugi 256
istraživački instituti. Dokazivanju posebne kakvoće biološko-dinamičkih p r o i z v o d a značajan je dopri nos dala m e t o d a osjetljive kristalizacije koju je p o l a z e ć i od savjeta Rudolfa Steinera r a z v i o dr. E. Pfeiffer. Na institutima su u tijesnoj suradnji s imanjima razmatrana pitanja plodnosti tla, stva ranja i provjere kakvoće, zdravlja biljaka i zaštite od gljivica i kukaca, ali i p r o b l e m i uzgoja biljaka i ž i v o t i n j a te h r a n i d b e . Tom suradnjom imanja u razvoju i istraživačkih instituta p o t v r đ e n e su mnoge smjernice što ih je dao Rudolf Steiner. Primjerice, prvenstveno da se mjerama gnojidbe i njege usmjerenima na razvitak zajedničkog života tla i biljnog svijeta u poljodjelstvu te intenzivnim uzgojem voća i povrća mogu stvoriti osnove za zdrav rast biljaka i proizvodnju zdravih biljnih živežnih namirnica najveće kakvoće. To su bile zadaće čije je značenje nakon tečaja raslo iz desetljeća u desetljeće. Proširene su i spoznaje za unapređivanje života biljaka i životinja zahvaljujući brižnom praćenju kozmičkih ritmova. Te spoznaje sada se bilježe u godišnjim zvjezdanim i sjetvenim kalendarima. Iskustva su pokazala da je za one koji se zani maju za p r a k t i č n o ostvarenje smjernica danih u K o b e r w i t z u ili ž e l e v o d i t i svoja g o s p o d a r s t v a u skladu s b i o l o š k o - d i n a m i č k i m g o s p o d a r e n j e m up u t n o da p r v o uspostave kontakt s imanjima i organizacijama koje u r a z l i č i t i m zemljama p r e d stavljaju b i o l o š k o - d i n a m i č k i rad te koji t a k o đ e r izdaju časopise, organiziraju savjetničku djelatnost i priređuju tečajeve. Popis tih djelatnih središta i o r g a n i z a c i j a u r a z l i č i t i m zemljama te ostale obavijesti, t a k o đ e r 257
0 u v o d n o j l i t e r a t u r i , m o g u se b i l o kad z a t r a ž i t i od izdavača. Spisi Rudolfa Steinera koji osobito mogu pri donijeti razumijevanju poljoprivrednog tečaja jesu: "Osnovne crte spoznajne teorije Goetheova svjeto nazora"; Goetheovi prirodoznanstveni spisi; " T e o z o fija, uvod u nadosjetilnu spoznaju svijeta i određenje čovjeka"; "Osnove tajne znanosti". Nadalje, valja uputiti na Gerberta Grohmanna: "Biljka", svezak 1 1 2; i Ehrenfrieda Pfeiffera: "Plodnost zemlje".
Prevedeno na temelju njemačkog originalnog izdanja koje je objavio Rudolf Steiner Verlag, Dornach/Schweiz pod naslovom "Geisteswissenschaftliche Grundlagen zum Gedeihen der Landwirtschaft — Landwirtschaftlicher Kursus" s ljubaznim dopuštenjem Nachlaßverwaltunga, Dornach/Schweiz. 258
