01
ČETVRTAK, 16.LIPNJA
2
02
1
I`m only happy when it rains.1
Lumikkine uši ispunio je glas Shirley Manson i poruka kako sluša samo tužne pjesme, pronalazi utjehu samo u mračnim noćima i voli samo loše vijesti. Sunce je blistalo na nebu bez oblačka. Bilo je 28 stupnjeva i niz Lumikkina leđa tekao je znoj. I ruke i noge bile su joj ljepljive. Da je polizala dlan, osjetila bi sol. Svaki remenčič na sandali kao da je bio suvišan. Njezini tabani i nožni prsti žudjeli su za slobodom. Lumikki je sjela na kameni zidić i izula sandale pa podigla noge i promigoljila nožnim prstima. Skupina japanskih turista zurila je u nju. Dvije mlade žene su se nasmijale. Zar nikada nisu vidjeli bose noge? Halo, ja dolazim iz zemlje Mumina. Mumini ne nose cipele. Nije padala kiša. Pet dana nije padala kiša. Sretna sam samo kad pada kiša. Lumikki nije mogla pjevati zajedno sa Shirley jer bi to bila laž. Sjalo je sunce i bila je sretna. Nije željela da život bude kompliciran. Nije se osjećala dobro samo kada sve krene po zlu. Prepušta Shirlev te negativne osjećaje. Lumikki je isključila glazbu i pustila da joj uši ispuni žamor okolnih turista. Talijanski, španjolski, američki engleski, njemački, francuski, japanski, ruski... U sudaru jezika bilo je teško hvatati pojedine riječi, a kamoli tek izraze. Zapravo je osjetila olakšanje jer se tako nije morala koncentrirati na dosadno ponavljanje očitih banalnosti. Lumikki je dobro znala što većina ljudi govori o ovom mjestu. Kakav pogled! I bio je. To se nije moglo poreći. Pogled na Prag oduzimao je dah. Crveni crjepovi krovova, krošnje stabala, tornjevi crkvi, mostovi, bljeskanje rijeke Vltave na suncu. Lumikki je zadivljeno promatrala grad. Čak ni nakon pet dana još se nije privikla na ovaj pogled. Svaki se dan uspinjala na neku uzvisinu samo kako bi promatrala grad i osjećala ovu neobjašnjivu radost. Možda je osjećala slobodu zbog udaljenosti i samoće. Bila je posve sama. Nikome nije odgovarala. Nitko je nije zvao i nikoga nije zanimao njezin raspored. Nije imala niti jednu odgovornost. Misli o pripremama za završni razred srednje i ideja da radi drugu polovicu ljeta mogle su pričekati povratak u Finsku. Sada su postojali samo ona, vruće ljeto i grad koji je odisao poviješću. Bio je šesnaesti lipnja. Lumikki je ostalo još tjedan dana odmora u Pragu prije nego što se mora vratiti u Finsku kako bi prema tradiciji proslavu ljetnog solsticija provela sa širom obitelji — ovog će puta otići na arhipelag Turku. Nije znala kako odbiti kad je otac pretpostavio da će ona, naravno, doći. Nema drugih planova, zar ne? Ne planira iznajmiti kolibu s prijateljima. Nema planove s nekom posebnom osobom? Ne, ništa. Lumikki bi radije ljetni solsticij provela sama u stanu slušajući tišinu. Nije čeznula za zabavnim pjesmama o opijanju, mladom krumpiru ili haringama. Nije željela glumiti tu ulogu marljive učenice, smješkati se i pristojno čavrljati, davati neodređene odgovore o budućnosti i dečkima, odgurivati ujake s kojima nije u krvnom srodstvu i koji bi je malo prečvrsto zagrlili. 1
Sretna sam samo kad pada kiša. (Op. prev.)
3
03
Međutim, znala je zašto otac želi da dođe. I mama. Prošla su samo tri i pol mjeseca otkako je Lumikki ležala u bolnici. Bila je upucana u bedro, ali srećom, rana je bila površinska. Gore su bile ozebline koje je zadobila od ležanja u snijegu. Pokušala je razriješiti misterij vreće za smeće pune krvlju zamrljanog novca koju je netko bacio u dvorište njezine školske kolegice Elise pa se uplela u svijet dilera. Prateći Elisinog oca, podmićenog inspektora odjela za narkotike, završila je na raskošnoj zabavi u dobro čuvanoj vili. Ondje je otkrila da se iza imena vode operacije dilanja droge, poznatog kao Polarni medvjed, zapravo kriju dvije žene, jednojajčane blizanke. Lumikki je morala bježati kad ju je prepoznao Boris Sokolov, potrčko Polarnog medvjeda. Poslije Lumikkinog svjedočenja Sokolov i Elisin tata završili su u zatvoru, ali nitko nije mogao uloviti Polarnog medvjeda, odnosno blizanke. Nakon tih događaja u ožujku, Lumikki je odlučila kako sada stvarno više nikada neće zabadati nos u tuđe poslove. Proganjali su je, umalo se smrznula u ledenici i upucali su je. To joj je bilo sasvim dosta. Nije željela više krvi. Nije više željela uzbuđenje, nije si željela spašavati život jurnjavom kroz snijeg u klizavim vojničkim čizmama. Neko su vrijeme mama i tata željeli Lumikki držati kod kuće u Riihimakiju, sjeverno od Helsinkija. Htjeli su čak otkazati Lumikkin stan u Tampereu, ali Lumikki nije za to htjela ni čuti. Proljeće je provela raznoseći novine kako bi platila dio stanarine i tako je nagovorila roditelje da stan ostave »za svaki slučaj«, ali prvih nekoliko tjedana nije ni pokušavala nagovoriti roditelje da joj dopuste ondje prespavati. Lumikki je prihvatila tu situaciju pa je svaki dan u školu u Tam-pere odlazila vlakom. S vremenom su roditelji uvidjeli kako je to nepraktično pa je Lumikki polako počela seliti stvari natrag u stan. Jedna se noć pretvorila u dvije, dvije u tri i na kraju je u svibnju obznanila kako će u Riihimaki navraćati samo povremeno. Kraj priče. Roditelji nisu ništa rekli. Kako bi je uopće zaustavili? Na kraju krajeva, bila je odrasla osoba. Lumikki je, da je morala, stanarinu mogla plaćati ušteđevinom i malom učeničkom stipendijom koju je primala. Kad je škola završila, Lumikki je bio potreban odmor. Rezervirala je kartu za Prag, potražila prikladno jeftinu sobu u hostelu, u ruksak spakirala samo ono najpotrebnije i otišla. Već kad je avion polijetao s piste u želucu je osjetila olakšanje. Odmor od Finske. Odmor od neprestane brige roditelja. Odmor od ulica na kojima bi se povremeno još uvijek lecnula kad bi ugledala muškarca odjevenog od glave do pete u crno. Lumikki se cijeli život borila protiv straha. Mrzila je strah. Kad je izašla iz aviona u praškoj zračnoj luci, osjetila je kako popuštaju teški okovi koji su je pritiskivali. Uspravila se i koraci su joj postali sigurniji. Zato je Lumikki bila sretna. Zato je okrenula lice prema suncu, zaklopila oči i nasmiješila se. Udahnula je mirise Srednje Europe. Zavukla je ruku u ruksak i izvadila razglednicu sa slikom Karlovog mosta osvijetljenog noću. Odlučila je napisati nekoliko redaka Elisi, koja je sada koristila ime Jenna jer su ona i mama promijenile imena nakon posljednjih događaja. To je bio jedini način da budu sigurne nakon svega što se desilo s Elisinim ocem. Lumikki je ipak još uvijek o njoj mislila kao o Elisi. Sada su živjele u Oulu na sjeveru Finske i Elisa je učila za kozmetičarku. Povremeno je pisala Lumikki i javljala joj novosti. U zadnjem je pismu napisala kako je konačno posjetila oca u zatvoru. Navodno nije bilo onako loše kako je zamišljala da će biti. Bilo joj je važno da posjeti oca. U pismima je Elisa zvučala iznenađujuće mirno i malo zrelije nego prije. Događaji koji su se desili prisilili su je da odraste i postane odgovornija. Nije više mogla biti tatina curica koja živi za tulume, a začudo, nova
4
04
uloga joj je pristajala bolje od stare. Lumikki je bila sretna što se tako dobro snašla, s obzirom na okolnosti. Zapravo joj je Elisa omogućila ovo putovanje. Poslala je Lumikki 1.000 eura koje je uzela od 30.000 bačenih u dvorište. Lumikki je roditeljima rekla kako je sama uštedjela za put. Imala je nešto ušteđevine, ali pomoću Elisinog poklona nije je morala dirati. Bilo joj je drago što je potrošila krvavi novac i što ga je izvadila iz tajnog pretinca u komodi gdje joj nikako nije davao mira. Odjednom joj je preko lica pala sjena. Miris tamjana pomiješan s daškom sapuna od konoplje nadvladao je miris grada. Lumikki je otvorila oči. Kraj nje je stajala djevojka od dvadesetak godina u bijelim, lanenim hlačama i širokoj košulji dugih rukava od istog materijala. Smeđu je kosu splela u dvije pletenice i omotala ih oko glave poput krune. Sive su joj oči bile nesigurne. Igrala se s istrošenom kožnom naramenicom torbe boje konjaka. Lumikki je osjetila laganu razdraženost. Da, prethodnih je dana nekoliko puta vidjela tu curu. Promatrala je Lumikki, valjda misleći kako ona to neće primijetiti. Odlazile su na ista turistička mjesta i šetale su gradom u približno isto vrijeme. Činilo se da je cura nekoliko godina starija od Lumikki i isto je bila sama. Vjerojatno je hipi koji traži nekoga s kime će putovati, sjediti po parkovima, piti jeftino crno vino te voditi duboke razgovore o tome kako je sve u svemiru povezano. Nema u tome ništa lošeg, ali Lumikki je došla u Prag s namjerom da bude sama. Nije tražila nove prijatelje. Kad je djevojka otvorila usta, Lumikki je već znala što će joj odgovoriti. Bit će kratka i pristojna, ali hladna. Hladnoća uvijek upali. FMJe Iako je bilo vruće, kad je djevojka dovršila rečenicu, Lumikki je osjetila ledene trnce kako joj se uspinju kralježnicom sve do vrata od čega su joj se nakostriješile dlačice na šiji.
»Jag tror att jag ar din syster.« Mislim da smo sestre.
5
05
Ja sam tvoja krv. Ja sam tvoje meso. Ti si moja krv. Ti si moje meso. Mi smo jedna obitelj. Mi smo majke i očevi, roditelji i djeca, sestre i braća, ujne, ujaci i rođaci. Nama teče ista krv i ista vjera koja je jača od planina i dublja od mora. Bog nas je stvorio kao jednu obitelj, članove iste svete kongregacije. Primimo jedni druge za ruke. Sestre i braćo, naše će vrijeme uskoro doći. Isus nas zove, a mi nećemo oklijevati kad začujemo njegov poziv. Ne bojimo se. Naša je vjera jaka. Naša je vjera bijela poput snijega. Čista i jasna. Ne ostavlja mjesta sumnji. Naša je vjera poput svjetla koje će svojom snagom zaslijepiti grešnike. Naša će ih vjera spaliti do korijena. Mi smo obitelj koja će uvijek biti jedno. Mi smo Sveta Bijela obitelj i uskoro ćemo biti nagrađeni za svoje strpljenje.
6
06
2 Cura je pogledom proučila stolove u kafiću, suncobrane na terasi i lica turista. Tankim, bijelim prstima gladila je ledenu čašu vode i ocrtavala linije na vlažnom staklu. Otpila je samo jedan gutljaj vode. Lumikki je već ispila dvije velike čaše vode i malu crnu kãvu. Sjele su u preskupi kafić za turiste u dvorištu dvorca, jer u blizini nije bilo nikakvog drugog pristojnog mjesta. Lumikkine misli su se vrtjele u krug. Nije znala kako oblikovati desetke pitanja koja su se u njezinoj glavi pokušavala izboriti za prevlast. »Jag måste kanske försöka förklara...«, rekla je cura nesigurno, skoro pa šaptom. Da, objasni, molim te. Lumikki je šutjela, odlučivši je pustiti da sama ispriča priču. Neće je navoditi pitanjima. »Jag har... kan jag prata engelska? Min svenska är lite... dälig.« Samo ti prijeđi na engleski, pomislila je Lumikki i kimnula. Primijetila je da djevojka govori s jakim češkim naglaskom. Švedski joj nije bio materinji jezik. No sigurno postoji razlog zašto se Lumikki obratila na švedskom. »Zovem se Lenka. Imam dvadeset godina«, rekla je. Lumikki je pogledala njezine prste koji su i dalje nervozno prelazili površinom čaše. Na lijevoj je ruci imala jedva zamjetnu udubinu na prstenjaku. Kao da je dugo nosila prsten i nedavno ga skinula. Lenka je rekla da je čitav život provela u Pragu. Djetinjstvo i adolescenciju provela je živeći sama s mamom sve dok joj mama nije preminula kad je Lenka imala petnaest godina. U nesreći. Jedne noći je pala u rijeku. Lenkin glas ispunio se emocijama. Zagledala se preko glava turista u daljinu prema crkvi pa nakon duže stanke nastavila. »Otada... drugi se ljudi brinu za mene. Sada imam novu obitelj.« »Jesi li udana?« pitala je Lumikki. Lenka je brzo odmahnula glavom. »Ne, ne, ne radi se o tome. To su samo dobri ljudi koji su me prihvatili. Vjeruješ li ti u dobrotu?« Pitanje je postavljeno tako naglo i tako revno da je Lumikki morala otpiti gutljaj kave prije nego što je odgovorila. »Vjerujem u dobra djela. I dobre namjere.« Lenka ju je pogledala ravno u oči. Lumikki nije znala kako protumačiti njezin pogled. Je li zamišljen ili ratoboran? Poželjela je da se Lenka izjasni, ali nije je željela požurivati. Kao da joj je pročitala misli, Lenka je rekla: »Kad sam bila mala, majka mi nije željela reći ništa o mom ocu, iako ju je moje neprestano propitkivanje sigurno izluđivalo. Nemaš oca , samo bi mi to rekla. Znala sam da je to laž. Svi imaju oca. Kad sam navršila deset godina, majka me posjela. Jedanaest je godina ranije, ljeti, upoznala turista. Bio je iz Finske i govorio je švedski. Zvao se Peter Andersson.« Lumikki je opet osjetila hladnoću, iako ih je vreli zrak pritiskivao sa svih strana poput električnog prekrivača. Automatski je počela proučavati Lenku, tražeći očeve crte
7
07
lica. Ima li neke sličnosti u ravnom, uskom nosu? Njezinim tamnim obrvama? Obliku čeljusti? Na trenutke gotovo da je vidjela očevo lice kako titra ispred Lenkinog, ali vizija bi odmah nestala. »Mama mi je ispričala da je veza bila kratka, ali strastvena. Muškarac je imao suprugu u Finskoj. Naravno, ja sam bila greška, ali kad je mama otkrila da je trudna, odlučila me zadržati. Tada nije muškarcu ništa rekla — mislim, mom ocu. Poslala mu je moju sliku tek kad sam navršila dvije godine.« Lenka je zastala i pohlepno ispila gutljaj vode. Lumikki se osjećala kao da sjedi na stolici koja se ljulja. Čula je Lenkine riječi, ali nije ih mogla obraditi. Njezin je tata imao još jednu kćer. Ovdje. Njezinu stariju sestru. »Otac me htio upoznati, ali mama je odbila. Godinama je slao pisma, razglednice, slike, sitne darove i novac za nas. Nikada mu nije odgovorila. Naravno, s vremenom su pisma postala rjeđa kad mu nije odgovorila. Na kraju su posve stala. Mama mi je ispričala o ocu, ali ne i o pismima. Njih sam sama pronašla s dvanaest godina. Mama ih je sakrila u kutiju u ormar iza plahti. Samo sam nekoliko minuta pregledavala pisma i darove kad je mama ušla u sobu i poludjela. Mislila je da sam joj iza leđa kopala po stvarima. Zgrabila je kutiju i ispraznila je u peć, sve je spalila. Cijelu sam noć provela jecajući.« Lenka je govorila beživotnim, tankim glasom, ali drhtanje ruke je pokazivalo da joj nije lako izgovarati te riječi. Dugo je sjedila u tišini ne znajući kako nastaviti. Pored njih sjedila je glasna skupina talijanskih školaraca. Dečki su ispijali Cole i natjecali se koji će glasnije podrignuti. Američki par glasno se žalio kako je teško preračunavati dolare u eure kako bi shvatili što je zapravo jeftino. Lumikki je sve to registrirala, ali osjećala se kao da zvukovi dolaze iz daljine, iz druge dimenzije. Lenkina je priča bila poput komada slagalice koji je pao na mjesto i zatvorio prazninu koja zjapi u Lumikkinom životu otkad zna za sebe. Uvijek je znala, osjećala i ćutila kako njezina obitelj nešto skriva. Neki važan događaj o kojem nitko nije govorio koji bi ponekad ispunio prostorije u njihovoj kući tako potpuno da je bilo teško disati. Napetost njezina oca. Tužne, suzne oči njezine majke. Razgovori koji bi se naglo prekidali kad bi Lumikki ušetala u sobu. Ipak, Lumikki je bilo teško povjerovati u takvo što o svome ocu. Peter Andersson bio je tako suzdržana osoba, uvijek je vladao sobom i niste mu ni za što mogli prigovoriti. Mnogi su ljudi imali javno i privatno lice. Kod kuće bi otkrili tugu, umor i žaljenje koje su zapravo osjećali. S obiteljima su se mogli smijati i veseliti. Lumikki je uvijek smatrala kako njezin otac ima samo javno lice. Uvijek je bio isti, bez obzira na to gdje se nalazio. Zid koji je podigao oko sebe bio je čvrst i jak. Zar je njezin otac mogao imati strastvenu aferu u Pragu? Zar je njezin otac sposoban za takvu strast? Nikada nije rekao ni riječi o tome da je bio u ovom gradu. Čudno. Zar joj ne bi dao savjete o tome što da posjeti i što ne smije propustiti? Lenka je govorila o Peteru Anderssonu kojeg Lumikki nije poznavala. Ali to ništa ne znači. Bilo je posve moguće da postoje strane njezina oca koje Lumikki ne poznaje. Koliko zapravo znamo o drugim ljudima? Čak i onima koji su nam najbliži. »Kad je mama umrla, mislila sam kako neću više ništa saznati o svom ocu. Imala sam samo ime, Peter Andersson, i informaciju da je živio u Finskoj i govorio švedski. Ime je dovoljno često pa mi uopće nije bilo od koristi. Onda sam ugledala tebe.« »Ali kako si znala?«, Lumikki se nije mogla suzdržati. »Nismo se nikada upoznale.« Po prvi je put na Lenkinim usnama zatitrao osmijeh.
8
08
»Prije nego što je mama spalila pisma i sve ostalo, ugledala .sam tvoju sliku. Na njoj si imala osam godina. Otraga je pisalo: Din lillasyster Lumikki. Tvoja mlada seka, Lumikki. Slika mi se urezala u pamćenje, do najsitnijeg detalja. Kad sam te ugledala, odmah sam te prepoznala. Izgledala si kao na slici. Ali htjela sam biti sigurna pa sam te slijedila i promatrala. Nadam se da se ne ljutiš.« Lumikki je odmahnula glavom. Istovremeno je shvatila kako nije posve sigurna što niječe. Znala je samo da više ništa neće biti kao prije.
9
09
3 Kosa joj je bila iste nijanse smeđe, boje koja naginje više prema hladnoj sivoj nego toploj kestenjastoj. Lenkina je kosa bila duga. Da je rasplela svoju krunu od pletenica, vjerojatno bi joj sezala do dna leda. Lumikki je imala kratak bob po uzoru na Carey Mulligan. Ali boja kose nije ništa otkrivala. Takva smeđa kosa vjerojatno je najčešća prirodna boja kose žena u Srednjoj Europi. Sive oči. Lenkine su bile malo tamnije od Lumikkinih. Možda biste nakon pažljivijeg promatranja zaključili kako imaju jednako nježan oblik gornje usne. Međutim, proporcije lica su im se razlikovale. Lenka je imala naočigled više čelo, a Lumikki je imala kraći i manji nos. Bile su približno iste visine. Lenka je bila možda koji centimetar viša. Stojeći jedna kraj druge proučavale su si lica u ogledalu u zahodu kafića. Lenka je držala Lumikki za rame. Lumikki je bilo neugodno. Nije voljela da je dodiruju nepoznati ljudi. Voljela je svoj osobni prostor čak i kad je bila s ljudima koje je poznavala. Samo je nekolicinu osoba puštala dovoljno blizu da je. dodirnu. Lenkin je stisak bio čvrst. Put joj je bila blijeda kao i prsti. Lumikki je bila blago preplanula. Što se izgleda tiče, mogle su proći kao sestre. Ili ne. Nije bilo jedne karakteristike koja je očito ukazivala na genetsku srodnost. Niti jedna od njih nije pretjerano nalikovala Lumikkinom ocu. Lumikki se nadvila nad umivaonik pa oprala lice i vrat hladnom vodom. To ju je osvježilo i pomoglo joj da jasnije razmišlja. Pokret je također natjerao Lenku da je pusti. »Što misliš?« pitala je Lenka gledajući Lumikki s iščekivanjem. Poput psića koji moli da ga se počeška. ' Lumikki radije ne bi odgovorila na to pitanje. Bilo je to previše informacija za obraditi u jednom danu. Previše novosti. Previše otkrića. Nije imala vremena razmisliti o tome što će to značiti. Kako će postupiti. Lumikki je mrzila taj osjećaj kada nije znala što učiniti. »Ovo je bilo... užasno puno informacija odjednom«, rekla je na kraju brišući lice i vrat papirnatim ručnikom. Kapljica vode uspjela joj se otkotrljati ispod majice pa je sada kliznula niz njezinu kralježnicu poput mračne slutnje. »Znam. Ja sam imala godine da si sve posložim u glavi. Ti si to tek čula.« »Da. Tata nikada nije ništa rekao. Nisam znala da postojiš. Tata...« Sad je Lenka položila drugu ruku na Lumikkino rame. Čini se daje oklijevanje protumačila kao navalu emocija. Da, radilo se i o tome, ali i tome da u ovoj fazi Lumikki nije željela otkrivati puno o sebi. Prvo je morala steći povjerenje. Nešto joj je bilo sumnjivo i uznemirujuće i kod Lenke i njezine priče. Slučajnosti su bile prevelike da bi bile istinite. A opet, svi su se detalji slagali. Misli su jurcale Lumikkinom glavom i odbijale su se uredno posložiti. »Mogu li te nešto zamoliti? Nemoj ovo još spominjati tati. Našem tati. Ne želim da opet za mene čuje preko nekog drugog. Želim mu sama reći, u pravom trenutku«, rekla je Lenka. Lumikki je kimnula. Bilo joj je lako ispuniti to obećanje. Iskreno, nije joj palo na pamet da odmah izvadi mobitel, nazove tatu i pita ga ima li kćer u Pragu. To se ne radi u njihovoj obitelji. Oni okolišaju i pokušavaju riješiti problem na sve moguće načine osim
10
10
otvorenim razgovorom. Obitelj puna tajni. Možda to zvuči uzbudljivo, poput nečeg iz detektivskog romana, ali u stvarnosti to je bilo poput golemog kamena koji ih je sve pritiskivao i zbog kojeg nisu mogli jedni druge gledati u oči. »Kako si naučila švedski?« pitala je Lumikki promijenivši jezik. Lenka se sramežljivo nasmiješila i odgovorila, isto na švedskom: »Ovo vjerojatno zvuči glupo, ali kad sam otkrila da moj otac govori švedski, počela sam sama učiti, pomoću interneta i knjiga. Gledala sam isječke švedskih dječjih serija nayoutubeu i pokušavala ponavljati riječi. Bile su mi neobično poznate u ustima. Smul-tron. Fanig. Ldngtan. Pannkaka. Možda nam jezici naših roditelja nekako budu u genima.« Lumikki se nije potrudila komentirati koliko to zvuči poput new age gluposti koja očito nema veze sa znanosti o genetici ili ljudskoj razvojnoj psihologiji. Lenka neka vjeruje što god želi. Njemačka turistica ušla je u ženski zahod i čudno pogledala Lumikki i Lenku. Izvana se začula zvonjava s katedrale sv. Vida. Dva popodne. Lenka se ukočila. »Već je dva?« pitala je. Lumikki je kimnula. Lenka se nemirno ogledala, a prsti su joj se opet vratili kožnoj naramenici torbe. Izgledala je poput progonjene životinje. Iz njezina držanja u trenu su nestali toplina i blaga opuštenost. »Moram ići«, rekla je. »Sastanimo se sutra. U podne.« »Ovdje na istom mjestu?« Lenka se osvrnula. »Ne. Ne ovdje. To nije dobra ideja. Znaš li tvrđavu Vvšehrad? Možeš do nje doći metroom. Nađimo se ondje.« Lumikki nije imala vremena odgovoriti, ni kako bi predložila bliže mjesto sastanka, ni kako bi pitala zašto se Lenki toliko žuri, jer je ona već istrčala iz toaleta i ostavila Lumikki da se namršteno proučava u ogledalu. Žena je prstima lupkala po stolu. Stol je bio ljepljiv. Samo mjesec ranije dala ga je izbrusiti i prelakirati kako bi uklonila sve ogrebotine. Očima je proučila zidove prostorije. Eno ih. Diplome, nagrade, isječci iz novina, šarena zbirka najvećih ostvarenja njezine karijere. Nešto na što bi svatko bio ljubomoran. Njoj to nije bilo dovoljno. Ništa nije bilo dovoljno. Nije smjela dopustiti da nešto bude dovoljno. Ne u ovoj branši. U ovoj branši treba ostati gladan. Treba uvijek željeti nešto veće, bolje, šokantnije, veću senzaciju, emotivniju priču, nešto što izaziva bijes, nešto što zagrije srce. Potreba za novostima jaka je poput potrebe za kisikom. Morate pratiti kako narod diše. Ili, ako je moguće, biti ispred ostalih i povući svoj potez kad to ljudi najmanje očekuju. Morate biti tema razgovora. Svima na usnama. Ovdje. Sada. Sutra. Žena je zgrabila mobitel, otvorila ga, izvadila SIM karticu pa je zamijenila. Opet je uključila mobitel. Odabrala je broj za koji nitko nije smio znati da ga zove. Muški glas joj je brzo odgovorio. »Je li spreman?« zanimalo je muškarca. »Nije još.« »Upamti da on ne smije previše znati.« »Naravno da sam upamtila. Radim ovo dovoljno dugo da znam pravila. Mora znati što manje. Onda će njegove reakcije biti autentične. Trebamo tu autentičnost. Trebamo prave emocije.«
11
11
»Razumiješ li opasnost u kojoj će se on naći? Može se ozlijediti. Može čak i umrijeti.« »Moramo preuzeti taj rizik. Na kraju krajeva, mučenička smrt nije najgori scenarij. Znam barem jedan primjer mučeništva koji je prodao priču.« Smijeh. »Ne bi mi smjela govoriti takve stvari, mogao bih se uvrijediti.« »Računam na tvoj crni smisao za humor.« »U meni je crn samo moj smisao za humor. Znači, sve ide prema planu?« »Da.« »Dobro. Sada moram poklopiti. Hvaljen Isus.« Žena je poklopila i nasmiješila se. Nije sada trebala Isusa. Ali drugi ljudi će trebati Božju pomoć.
12
12
Ljudi žele heroje. Žele vidjeti, čuti i čitati kako dobro uvijek pobijedi zlo. David i Golijat. Isus i Sotona, mali hobiti i moćni Sauron. Žele doživjeti to da junak savlada nesavladivog, pobjedi nepobjedivog, ubije besmrtnog. Gladni su za pričama u kojima nemoguće postane moguće zbog neustrašivog junaka kojeg pokreće pravda i ispravnost. Junak mora biti simpatičan i blizak. Mora istovremeno biti blizak ljudima i malo iznad njih. Ne smije biti pretjerano superioran. Mora se boriti i mučiti. Mora iskusiti nedaće i bol. Mora umalo biti uništen kako bi se uzdignuo, još jači, za konačnu bitku. Junak također mora biti ranjiv. Mora imati nešto što druga strana može napasti. Jednako važan kao i junak, možda za priču još važniji, je njegov protivnik, žao. Moćan, zagonetan, okrutan — zlo od kojeg vam niz kralježnicu prođu trnci. Takvo zlo privlači pozornost ljudi poput magneta. Žele poreći postojanje zla, ali ono ih ujedno fascinira. Gutaju to zlo sve dok ne osjete mučninu. Zatim žele da netko dođe i ukloni ga. Žele junaka. Uspješna priča s junakom ne postoji bez popratne štete. Ljudi moraju umrijeti kako bi oni spašeni bili tim dragocjeniji. Samo smrt stvara legende.
13
13
1 7. LIPNJA, PETAK RANO UJUTRO
14
14
4 Strop je imao rupu. Zurila je u Lumikki poput crnog, slijepog oka. Ona je zurila natrag. Bila je posve budna. Žuta svjetlost uličnih svjetiljki probijala se kroz tanke zastore na prozorima hostelske sobe. U obližnjem parku lajao je pas. Bilo je dva ujutro. Opresivna vrućina dana nije popustila čak ni po noći pa je Lumikkina plahta bila mokra od znoja. Ustala je kako bi otvorila prozor. Morala je snažno povući kako bi zaglavljeni okvir popustio, a prozor se zveketom otvorio. Uz vlažan noćni zrak, u sobu je prodrla ravnomjerna buka prometa koju bi na trenutak nadglasao zvuk trube i naglo kočenje. Netko je dao gas i gume su zaškripale. Grupica partijanera vraćala se iz bara i počela je pjevati. Kad bi mogla razabrati riječi njihove nemelodične pjesme, zaključila bi da pjevaju na francuskom. Lumikki se naslonila na okvir prozora. Iako je zrak vani bio jednako topao kao i unutra, lagani povjetarac osušio je znoj s njezine kože. Željela se istuširati, ali bi bilo besmisleno jer će to ujutro opet morati ponoviti. I nije željela probuditi ostale goste hostela. Na trenutak je razmislila je li gladna pa zaključila kako nije. Imala je samo peciva od jučerašnjeg doručka — svako je bilo drugog oblika i izgledalo je jako ukusno, ali zapravo je sve to bilo isto lisnato tijesto, samo s donekle drugačijim nadjevom. Neka su peciva bila slatka, neka slana. Od svih bi joj na nepcu ostao sloj masnoće. Probudila ju je ili vrućina ili noćna mora. Možda oboje. Vlažne plahte ovijene oko tijela mogle su potaknuti san. Znala je tu noćnu moru, ali nije godinama sanjala. Kad je krenula u školu, zamijenili su je snovi o nasilnicima, noćne more koje su se nastavljale i kad bi izašlo sunce i ponavljale se opet i opet sve dok se java i san nisu ispremiješali, a ona više nije znala kad je budna, a kad sanja. FMJe Ova je noćna mora bila starija od toga. Bila je iz razdoblja prije nego što je Lumikki naučila bojati se. U snu je stajala ispred velikog ogledala. Bila je mala, imala je oko dvije godine. Isprva je u ogledalu vidjela samo sebe i tamnu sobu u kojoj se nalazila. Podigla je ruke, a njezin odraz u ogledalu oponašao je njezin pokret. Nasmiješila se. Nacerila se. Odraz ju je oponašao. Zatim je u ogledalu vidjela kako se u sobi iza nje pojavila još jedna djevojčica. Bila je malo starija, ali nalikovala joj je. Čak su nosile iste bijele haljine. Djevojčica je položila ruke na Lumikkina ramena. Ruke su bile tople i pružale joj sigurnost. Zatim se djevojčica nagnula i šapnula: »Du dr min syster alltid och alltid och alltid. Bit ćeš moja sestra uvijek i zauvijek.« Lumikki se okrenula prema njoj. Zašto se, dovraga, svaki put okrenula kad je znala da to neće donijeti ništa dobrog? Sve do tog trena se osjećala dobro. Bilo joj je toplo. Tada je nastupila hladnoća. Nitko nije stajao iza nje. Bila je posve sama u mračnoj sobi. Okrenula se natrag kako bi pogledala u ogledalo. Djevojčica je bila tamo. Pomilovala je Lumikkinu kosu, a Lumikki je osjetila njezin nježan dodir. Lumikki je poželjela udariti ruku da je ne dodiruje, ali kada bi pokušala, zahvatila bi samo zrak. »Vili du inte leka med mig?« Pitala je djevojčica u ogledalu tužno. Ne želiš se igrati sa mnom? Lumikki je silovito zatresla glavom. Samo je htjela da djevojčica nestane. Ona nije bila stvarna i Lumikki se bojala.
15
15
»Jag blir sa ledsen«, rekla je djevojčica. Sad sam tužna. Zatim je počela plakati. Lumikki je nije htjela gledati. Željela je čvrsto stisnuti oči. Ali nije mogla odoljeti. Iako je znala. Znala je da ne želi vidjeti djevojčine suze. Suze su bile crvene. Velike kapi krvi curile su niz njezine obraze i kapale joj s brade pa zamrljale njezinu haljinu. Kad je Lumikki konačno odvratila pogled i spustila ga, vidjela je da ni njezina haljina više nije bijela. Bila je prekrivena crvenim kapima krvi. Zatim se probudila. Uvijek u istom trenu. Lumikki nikada nije razumjela odakle joj ta mora. Možda je slučajno vidjela djelić strašnog filma kad je bila mala? Možda joj je netko od starije djece u vrtiću ili na igralištu ispričao strašnu priču? Bilo je očito zašto se mora sada vratila. Ne treba joj stručnjak za tumačenje snova kako bi to shvatila. Odraz Lumikki i Lenke. Lenkina tvrdnja da imaju istog oca. Da su sestre. Paralele su bile jasne i glasne poput vriska kojeg bi mogla isključiti samo da ruke čvrsto pritisne na uši. Lumikki nije drhtala zbog toga što se noćna mora vratila nakon toliko godina. Prolazila ju je jeza od pomisli da to nije samo san. Ali to nije imalo smisla. Ako je Lenkina priča istinita, u što Lumikki nije bila spremna povjerovati, barem ne još, one se nikada nisu srele. Tako da Lumikki predškolske dobi nije mogla imati uspomenu kako stoji pred ogledalom sa sestrom. Nije vjerovala u vizije. To je obična glupost. Znači, ovo je morala biti slučajnost. A možda je nešto prečula. Možda jednu riječ u jednom razgovoru, jednu u drugom, nešto je shvatila iz pažljivo zamaskiranih svađa roditelja, možda je to bilo dovoljno da stvori nejasnu sliku u mislima djeteta pa je izmijeni i proširi u noćnu moru. To je zvučalo poput najprihvatljivijeg objašnjenja. Lumikki je polako i duboko udisala noćni zrak. Stisak noćne more je popustio. Prag je noću mirisao na nadu i prekršena obećanja. Mirisao je poput povijesti i prašnjavih ulica. Mirisao je istovremeno slatko i slano. Lumikki je odlučila kako neće zatvoriti prozor već će pokušati zaspati uz zvukove noći i prometa. Zakoračila je prema krevetu kad je odjednom začula lupanje na vratima, tako silovito da je na trenutak pomislila kako joj netko razbija vrata. Dohvatila je plahtu s kreveta i omotala je oko nagog tijela. Zgrabila je najbliži predmet koji je mogla iskoristiti za obranu. Bila je to napola prazna boca vode. To baš i nije bila idealna obrana. Napeto je zurila u vrata. Ako provalnik otvori vrata, ona će mu ih zalupiti u lice. Ima sreće što se vrata otvaraju prema unutra. A element iznenađenja pružao joj je još veću prednost. Lumikki se nije micala. Znala je kako biti posve mirna. Usavršila je tu vještinu. Šaka koja je pokušavala probiti vrata je opet zalupala, ovog puta još jače. Lumikki je zaključila kako i udarac bocom vode na pravo mjesto isto može upaliti. Prvo vrata, zatim boca. To je bio njezin detaljni plan napada. U tom je trenu ispred vrata čula dečke koji su prasnuli u smijeh pa pokušali pijano zapjevati. »Volimo tulumariti, tulumariti! Volimo tulumariti, tulumariti! Daj, čovječe! Sad nije vrijeme za spavanje!« Lumikkina ramena su se opustila. Spustila je ruku s bocom. Shvatila je prije jednog od njih. »Sranje! Kriva soba! Trebamo 208, a ne 206.« Kad su veseljaci krenuli lupati i pjevati pred sljedećim vratima, Lumikki je upuzala natrag u krevet. Začudo, ali buka s ulica i buka s hodnika nije omela njezine kapke koji su se istog trena spustili, a ona je utonula
16
16
u san bez snova. Muškarac je bio budan. Često je bio budan u gluho doba noći kad su ostali u kući spavali. Pastir koji čuva svoje stado. To su oni mislili, i nisu se posve varali. Bili su njegovo stado, a on ih je godinama odgajao i vodio, sada već preko dvadeset godina. Bio je strpljiv i dugo je podnosio patnju. Mnogo si je puta muškarac rekao kako će, uspije li pričekati dovoljno dugo, biti nagrađen. Muškarac je hodao od sobe do sobe tihim, nečujnim koracima. Sobe su bile pomalo prašnjave i zagušljive, ispunjene disanjem i snovima usnulih osoba. Gledao je njihova spokojna lica. Jednom su usta bila otvorena, jedan je grlio jastuk poput izgubljenog ljubavnika. Svi su izgledali sitno i krhko, čak i odrasli muškarci. Svi su oni bili poput leptira koje je on mogao dotaknuti. Imao je moć da ih zgnječi, da ih probuši iglama i učini dijelom svoje zbirke, da im iščupa krila, da ih uguši dimom ili im uskrati kisik. Držao je njihove živote u svojim rukama.
17
17
PETAK, 17. LIPNJA
18
18
5 Jiri Hašek istisnuo je sok dvije naranče u čašu pa sve ispio jednim gutljajem. Dok mu se svježi, slatki okus širio ustima, osjećao je da mu se vitamini apsorbiraju u krvotok i daju mu energiju za novi dan. Pogledao je kroz prozor prema gradu koji se bučno budio, a temperatura mu je obznanila da će uslijediti još jedan kipući dan. Tanki sloj cirus oblaka prekivao je nebo, ali nije uspijevao zaustaviti jarko sunce, kao što ni veo ne skriva toplinu mladenkinog pogleda od mladoženje. Jiri se nasmiješio sebi u bradu zamišljajući kako on izgleda nekome sa strane dok sjedi u luksuznom stanu na zadnjem katu zgrade i pije svježe iscijeđeni sok od naranče. Zgodan tip s tamnom kosom i klasičnom frizurom u hlačama ravnog kroja i bijeloj košulji — izgledao je kao iz reklame. Utjelovljenje uspjéha i vitalnosti. Jiri se umalo nasmijao naglas. Imao je samo dvadeset i pet godina. Imao je posao iz snova. Svi su znakovi ukazivali na to da mu se karijera kreće uzlaznom putanjom. Bio je istraživački novinar na televiziji i lako bi mogao postati sljedećom velikom zvijezdom u toj struci. Mogao bi prije tridesete dobiti vlastitu emisiju. Nije bio u stalnoj vezi, ali ne zbog manjka ponude, već svojevoljno. Još se nije namjeravao ozbiljno vezati. Želio je flertovati, imati avanture, uživati u raznolikostima koje svijet nudi. Skrasit će se za nekoliko godina kad pronađe ženu koja je dovoljno zanimljiva i uzbudljiva. Jiri Hašek punim je plućima živio svoj san i besramno uživao u svakoj minuti. Nije bio posve siguran je li zaslužio svoj položaj ili ovaj život, ali nije se imao namjere zbog toga ispričavati. Bio je najmlađi od petero djece i rano je naučio izboriti se za sebe i zgrabiti priliku kad mu se ona ukaže. U školi je rano shvatio da nije najpametniji u razredu, ali da ima najveću žeđ za znanjem i šesto čulo za otkrivanje informacija koje će mu pomoći u napretku. Ponekad su takve informacije pomagale njemu, a štetile drugima. Kad je Jiri otkrio vezu između profesora povijesti i profesorice matematike na zamjeni — nešto što je slutio, ali definitivno dokazao kad je otvorio vrata od kopiraone u lošem trenutku za njih, a povoljnom za njega — nije oklijevao ni sekunde. Zahtijevao je više ocijene iz povijesti i matematike, te je to naravno i dobio. Prave informacije otvarale su vrata koja bi inače ostala zatvorena. Jiri je jako rano shvatio da ima nos za vijesti i brzo je našao put do novinarstva. Razmislio je o priči na kojoj je sada radio. Osjećao je trnce uzbuđenja po kralježnici. Znao je da će priča biti velika. To će biti priča kojom će se on probiti. Poslije ovoga svi će znati njegovo ime i prepoznavati njegovo lice. Bila je posve drugačija od bezveznih priča koje je do sada morao pisati. Protesti protiv vlade. Djelovanje krize eura na običnog čovjeka. Rast cijene hrane iz perspektive vlasnika dućana. Pogreške u restauraciji povijesnih zgrada. Jiri je uvijek odradio sve priče koje su mu dodijeljene. Trudio se biti točan i kreativan te u priče unositi novu perspektivu, nešto čega se još nitko nije sjetio. Međutim, još nikada nije bio tako iskreno uzbuđen zbog neke priče kao sada zbog ove. Ovo je bilo veliko. Emotivno. Imalo je ljudski element. Bilo je šokantno i trebalo se razotkriti. Jiri se nije pravio da je skroman. Mogao je priznati da ga, jednako koliko i žeđ
19
19
prema znanju, naprijed tjera i želja da se uzdigne iznad ostalih. Da, htio je biti junak. Nije bio jedan od onih radnika koji ostaju u pozadini, zadovoljni time što se razotkrila istina. Jiri je htio da ga vide. Želio je slavu i želio je pohvalu. Želio je da ljudi upamte njegovo ime i lice kao i priču koju im je prenosio. Ali za Jirija istina i slava nisu isključivali jedno drugo. Bile su to dvije strane istog novčića. Iznošenje istine uvijek je donosilo slavu, a njegova želja za slavom povećavala je motivaciju da radi na razotkrivanju istine. Po prvi put u životu radio je na priči koja ima stvarnu važnost i koja će privući pozornost šire publike. Proveo je mjesece izučavajući crkvene arhive i obiteljska stabla. Proučio je policijske dosjee tražeći tragove i nedosljednosti. Uz to je intervjuirao ljude koji su se toliko bojali da nije smio koristiti njihova imena ili otkriti njihova lica. Jiri je znao da je materijal koji posjeduje opasan, zato je i bio toliko vrijedan. Božanstven, rekli bi neki. Vražji, rekao bi on. Sada je kucnuo čas kad se Jiri morao približiti srcu tame, doslovno. Morao je intervjuirati nekoga tko je spreman progovoriti pred kamerom, pa makar kao zamućena anonimna figura s digitalno izmijenjenim glasom. I morao je vidjeti stvari svojim očima. Vrućina je bila nepodnošljiva. U zraku kao da se skrivala prijetnja grmljavine, možda čak i prave oluje, ali to se nije vidjelo na nebu. Jiri se protegnuo i obukao sako. Preko ramena je prebacio novi, crni ruksak u kojem je nosio najtanji postojeći laptop kao i neki tradicionalniji pribor za pisanje bilješki. Naučio je kako kod nekih intervjua mala bilježnica i kemijska stvaraju potrebnu atmosferu kredibiliteta i povjerenja. Tipkanje po tipkovnici stvaralo je preveliku udaljenost između njega i sugovornika. Morate znati kako biti iskreno prisutan, na pravilan način. Niste smjeli gurati ili djelovati previše revno. Važno je znati strpljivo slušati. Morate postaviti prava pitanja i biti znatiželjni, ali ne i napadni. Mnoga ista pravila vrijedila su za dobar intervju i upucavanje ženi. Jiri je počeo pjevušiti. Radilo se o iritantno zaraznoj novoj pjesmi Carly Rae Jepsen.
Hey, I just met you. And this is crazy. But here's my number. So call me, maybe?2
Možda na kraju dana ode u restoran i naruči ledeno pivo. Dok ga ispija, promotrit će hihotave turistkinje pa saznati što sve može izvući iz njih pomoću prave metode intervjuiranja. Jiri si je obećao da će to učiniti ako danas postigne dovoljan napredak na priči.
2
Hej, tek smo se upoznali. I ovo je ludo. Ali evo ti moj broj. Nazovi me, ako želiš. (Op. prev.)
20
20
Pravila postoje zbog sigurnosti. Pravila stvaraju dom. Obitelj funkcionira zbog pravila. Bez pravila bismo lebdjeli, prepušteni na milost našim željama, bili bismo bića koja privlači tama i kaos. Zato trebamo pravila. Pravila su naši anđeli čuvari. Najvažnije pravilo je sljedeće: Obitelj je sveta. Događanja u obitelji su sveta. Život obitelji ne tiče se nikoga izvan obitelji. Ne govorimo drugima o našem životu. Naše je pravilo tišina. Ako netko pokuša upitati o našem životu, mi im ne odgovaramo. Ovo svi znamo: Onaj tko prekrši ovo najvažnije pravilo zgriješio je protiv Svete obitelji i bit će kažnjen. Utišat ćemo svakoga tko previše govori. Ugušit ćemo sve riječi koje pokušaju okaljati Svetu bjelinu. Ako jedan progovori, svi smo u opasnosti. Volja pojedinca nikada ne može nadjačati volju obitelji.
21
21
6 Lumikki je isprva mislila da će se naviknuti na pogled, da joj neće svaki put oduzeti dah, ali prevarila se. Prag je s visine uvijek djelovao čarobno. Naravno, sve izgleda ljepše s visine, kada vam pogled može lutati krajolikom do dalekog horizonta. Lumikki je sanjala da će jednoga dana živjeti u stanu s prozorima koji gledaju na grad. Još nije znala na koji grad. Poslije ovih nekoliko dana u Pragu; počela je osjećati kako taj grad nije nužno u Finskoj. Srednja Europa bila je puno privlačnija alternativa. Ovdje ste na drugačiji način mogli osjetiti povijest ulica. Koraci ljudi bili su opušteniji, bilo se lakše uklopiti u gomilu i sakriti. Za Lumikki, tvrđava Vyšehrad bila je jedno od najljepših mjesta u Pragu. Više je uopće nije smetalo što je Lenka predložila da se ovdje sastanu. Brdo nije privlačilo mase turista poput centra Praga ili Praškog dvorca. Nije bilo buke i prometa. Bilo je mirno, opuštajuće i zeleno. Lumikki je sjela na drvenu klupu ugrijanu suncem i napunila pluća zrakom. Zaklopila je oči. Ne bi imala ništa protiv toga da vrijeme stane. Može samo biti ovdje, usred ljeta, bez želje da nekamo ode ili nekoga vidi, samo mora zadržati kontrolu nad mislima. Sati bi mogli prolaziti neopaženo. Dan bi se moglo pretvoriti u poslijepodne, poslijepodne bi se moglo pretvoriti u večer. Lumikki bi mogla utonuti u san pa se probuditi i nastaviti promatrati ovaj krajolik, koji nikada ne dosadi i uvijek otkriva neke nove detalje. Lumikki je osjetila Lenkin dolazak prije nego što je progovorila i prije nego što je čula njezine korake na šljunku. Osjetila je istu mješavinu mirisa kao i prethodnoga dana, ali sada je u njoj osjetila i neki oštar miris. Znoj? I to, ali po ovako vrućem vremenu ljudi se više znoje i znoj je razvodnjeniji. Nema tako jak miris. Ne, ovo je nešto drugo. Lenka je širila miris straha. Sjela je pored Lumikki. Lumikki je i dalje žmirila, a Lenka je u prvi tren šutjela. Lumikki je pokušala dokučiti kako se osjeća. Osjeća li se kao da sjedi kraj svoje sestre? Je li joj ova osoba poznata na nekoj dubljoj razini? Je li lako i prirodno sjediti kraj nje u tišini? Nije. Lenka je bila preplašena i napeta. Lumikki je bila nevozna. Međutim, znala je da ne može ništa zaključiti na temelju toga. Tek se drugi put susreću. Nije zapravo vjerovala da će osjetiti genetsku povezanost. One su u stvari bile potpuni stranci. U Lumikkinom životu postojala je samo jedna osoba koja joj je tako brzo postala bliska da ju je to i dan-danas čudilo. »Nisam bila sigurna hoćeš li doći«, rekla je Lenka. Lumikki je otvorila oči. Nekoliko je trenutaka bila zaslijepljena suncem. »Naravno da sam došla«, odgovorila je. Lumikki se obično trudila ne miješati u stvari koje je se ne tiču. Ovo je bilo teško. Nije mogla zamisliti ništa teže. »Vjerojatno bih ti sada trebala ispričati o svojoj obitelji«, rekla je Lenka. Oklijevala je svakom riječi. Kao da su joj te riječi neugodne ili joj uzrokuju bol. Kao da su žeravice u njezinim ustima. Još je više zvjerala pogledom nego prethodnoga dana. Lumikki je zamislila nervoznog zeca koji očekuje lisicu ili lovca koji bi ga svakog trena mogao zaskočiti. Ili koji čeka da stane u zamku. Lumikki je zamislila omču koja uranja u
22
22
nogu zeca i krv koja kapa po njegovom bijelom krznu. Sjetila se svog sna. Odjednom je vreli zrak oko nje postao leden. »Prvi sam put čula da imam rođake u Pragu tek kad mi je mama umrla. Ona ih nikada nije spomenula. Ne razumijem zašto. To su dobri ljudi.« Opet te riječi. »Dobri ljudi.« Lumikki su zvučale neobično. Ali nije mogla odrediti zašto. »Kako si ih pronašla?« pitala je. Lenka je odmahnula glavom i kiselo se osmjehnula. »Nisam. Oni su našli mene. Došli su k meni dan nakon nesreće i rekli da će se brinuti za mene. Da će se oni za sve pobrinuti. I jesu. Riješili su organizaciju maminog sprovoda, svu papirologiju i sve te službene stvari. Javili su se našem stanodavcu, poreznoj upravi i svim tim mjestima kojima se ja nikada ne bih znala javiti. Ne bih preživjela bez njih. Spasili su mi život.« Lenkin je osmijeh postao još više nezemaljski. Osvijetljen neobičnim svjetlom iznutra. Lumikki je to smatrala neobičnim. Bilo joj je očito zašto bi Lenka smatrala da su je spasili poslije takvog iskustva. Bila je nekoliko godina mlađa nego što je Lumikki sada kad joj je umrla mama. Lumikki se zapitala kako bi se osjećala da su njezini roditelji naglo preminuli dok je imala petnaest godina. Da joj je netko prišao i obećao da će se pobrinuti za sve. Vjerojatno bi i ona obožavala te ljude. Barem neko vrijeme. »To je neki par ili...« pitala je Lumikki. Još joj nije bilo jasno o kojem broju ljudi Lenka govori kad govori u množini. »Ne, oni su...« Lenka nije dovršila rečenicu, a Lumikki je vidjela da je njezin širok osmijeh zamijenila uznemirenost. Gledala je nekoga preko Lumikkinog ramena. Lumikki se isto osvrnula i ugledala bradatog muškarca s tamnim naočalama u bijeloj, lanenoj odjeći. Nije ga stigla detaljnije proučiti jer ju je Lenka naglo zgrabila za rame, ustala i grubo povukla za sobom. »Bježi!« prosiktala joj je Lenka u uho i pojurila. Lumikki nije postavljala pitanja. Samo je potrčala za Lenkom po kamenom popločenoj ulici prema Bazilici svetog Petra i Pavla usred tvrđave. Trčanje po oblom kamenu bilo je opasno. Lumikki je nekoliko puta umalo posrnula. Kad se nabrzinu osvrnula, učinilo joj se da ih nitko ne slijedi. Lenka je trčala ispred nje, iznenađujuće brzo, i Lumikki se pomučila da ne zaostane. Lenka je trčala kao da je naviknuta na bježanje. Kod crkve je Lenka stala pa ju je Lumikki sustigla. Lenka je glasno dahtala. U očima joj je vidjela paniku. »To sigurno nije bio on«, rekla je. »On bi krenuo za nama. To je sigurno bio netko drugi. Bilo mi je teško reći zbog naočala i svega.« Lumikki nije znala o čemu se radi. »Bilo bi lijepo znati što se događa, prije sljedećeg sprinta«, rekla je. Lenka je obrisala znoj s čela. »Nismo u opasnosti. Samo nisam htjela da sazna na ovaj način. On to ne bi razumio. Ali to nije bio on pa...« Lenka je razgovarala sama sa sobom kao da Lumikki nema. Lumikki je to frustriralo. Tako je brzo mijenjala raspoloženja da ju je bilo teško pratiti. »O čemu ti govoriš?« pitala ju je oštro. Upalilo je. Lenka se uspravila i vratila u sadašnjost. »Vjerojatno je najbolje da te odvedem da upoznaš obitelj. Najbolje je biti otvoren. Oni će znati što dalje.« Lumikki uopće nije bila sigurna da joj se sviđaju Lenkine riječi.
23
23
7 Čak i usred sunčanog ljetnog dana, kuća je djelovala mračno i uspavano. Bila je to stara, drvena trokatnica s jednim tornjem. Zapravo je poprilično nalikovala modelu koji je Tuulikki Pietilä napravio za kuću Mumina. Ne onu jednostavnu čunjastu zgradu iz japanske verzije crtića Priče o Muminima ili iz zabavnog parka Svijet Mumina. Nalikovala je nepravilnom modelu punom uglova, prozora i balkona koji je Lumikki u djetinjstvu rado proučavala kad bi posjetila Muzej Mumina u tamperskoj gradskoj knjižnici. Dok su tajanstveni prolazi i neočekivani zakutci u kući Mumina poticali maštu, Lenkina obiteljska kuća djelovala je neobično melankolično. Vjerojatno zbog toga što je kuća bila u lošem stanju: boja se Ijuštila, žljebovi su bili hrđavi, balkoni su se urušavali, prozori su bili neoprani, a neki i napuknuti. Da je bila samo malo trošnija, u Finskoj bi se morali iseliti iz takve kuće. Bršljan je obrastao preko zidova, popeo se skroz do krova. Kuća je nekoć bila boje slonovače, ali sada je bila neujednačene sive boje. Ni dvorište nije djelovalo kao da mu itko poklanja pažnju. Trava je bila pokošena, ali je na mjestima bila požutjela i sasušena. Jedini dekorativni detalj bio je red bijelih grmova ruža uz stazu do kuće. No neke su latice promijenile boju, a ruže tužno pognule glave. Uz stražnji dio vrta stajala je neobična kamena građevina kojoj Lumikki nije mogla odrediti svrhu. Bila je preuska za alatnicu, a nije izgledala poput poljskog zahoda. Ništa na kući ili vrtu nije odisalo dobrodošlicom. A još manje golema ograda od crnog željeza koja je visoka i prijeteća okruživala imanje. Oštri šiljci slali su jasnu poruku: Nemoj se ni pokušati uspeti preko. Vrata su bila velika, teška i zaključana. Kuća definitivno nije bila u centru grada. Da stignu do kuće, Lenka je Lumikki prvo povela metroom, pa busom pa još komad puta pješice. U najmanju ruku bile su bogu iza nogu. Na okolnim parcelama nije bilo kuća. Lenka je oklijevajući pogledala Lumikki. »Vjeruješ li da si mi sestra?« pitala je. Lumikki je bilo neugodno. »Ne znam«, odgovorila je iskreno. »Sve što si rekla zvuči moguće, i mnogo bi toga objasnilo, ali...« »Ne možeš upoznati moju obitelj ako ne vjeruješ«, rekla je Lenka, naglo je prekinuvši. Koji je ovo vrag? Zar je bezveze dovela Lumikki ovako daleko? »Pravilo je da samo rodbina može proći kroz ulazna vrata«, objasnila je Lenka. »To se pravilo ne smije prekršiti.« Lenkin je pogled iznenađujuće nepopustljivo počivao na njoj, kao da je pronašla samopouzdanje koje joj je ranije nedostajalo. Kao da joj je blizina doma pružila snagu da se malo uspravi, da joj glas bude sigurniji. Lumikki je odvagnula svoje riječi. Nije mogla iskreno izjaviti da potpuno vjeruje Lenkinoj priči. To je jednostavno bilo previše informacija da upije odjedanput. Lumikki je čula toliko laži koje su zvučale istinito da ju je život prisilio da postane sumnjičava. Naučila je da se svi mogu slatko smješkati i zaklinjati u vječno prijateljstvo u jednom trenu pa vam u sljedećem pljunuti u lice. Školske nasilnice stalno su joj ponavljale kako će, ako samo napravi ono što joj
24
24
narede, nasilje i ponižavanje prestati. Ali to se nikada nije dogodilo. Uvukle su i druge učenike u svoje igrice, podmićivale ih da lažu Lumikki o raznoraznim stvarima. Da sutra nema tjelesnog ili da je ravnateljica pozvala Lumikki u ured. Ponižavajući trenuci kad bi Lumikki shvatila da je upala u neku od njihovih zamki bili su joj urezani u pamćenje. Ne vjeruj ni u što, ako u to ne možeš biti posve sigurna. Prozori kuće gledali su Lumikki poput snenih očiju. Dotaknula je željeznu ogradu koja se zagrijala na suncu i postala gotovo neugodno vruća. Lumikki je osjećala da je bliže nego ikada otkrivanju obiteljske tajne. Ako sada kaže kako ne vjeruje da je Lenkina sestra, hoće li zauvijek izgubiti jedinu priliku da pronađe odgovore? »Ja...« počela je Lumikki, ali stala kad je uočila da se na prozoru drugog kata pojavio muškarac te promatrao nju i Lenku. Imao je pedesetak godina, bio je nizak s uskim ramenima. Na čelu je imao duboke bore, a tamnim očima ih je Ijutito promatrao. Lumikki se odmah lecnula. Lenka je isto podigla pogled, a muškarac se brzo udaljio od prozora. Lenka je iz torbice izvadila ključ od ograde. Držala ga je na dlanu čekajući Lumikkin odgovor. U tom su se trenu otvorila vrata kuće, a žena od šezdesetak godina, odjevena u svjetlu lanenu odjeću kao i Lenka, žurno je krenula prema njima. Nosila je dugu jednostavnu suknju i košulju s dugim rukavima. Sijedu je kosu nosila u urednoj punđi. Nije im bila ni blizu kad se obratila Lenki na brzom i uzrujanom češkom. Povremeno je pogledala Lumikki, a u pogledu joj se vidio isti antagonizam kao i kod muškarca koji se pojavio na prozoru. Lenka joj je pokušavala odgovoriti, a Lumikki je iz njezinog tona shvatila da se pokušava obraniti i opravdati. Čvrsto je zgrabila Lumikkinu ruku i podigla ih zajedno u zrak da pokaže ženi da su si rod. Lumikki je poželjela izvući ruku iz stiska. Mrzila je biti pijun u tuđoj igri. Starija žena nije popustila. Povisila je glas. Otvorila je vrata i tako snažno stisnula Lenku za ruku da je ona jauknula i ispustila Lumikkinu ruku. »Ne možeš danas doći k nama«, šapnula joj je Lenka. To je Lumikki i sama shvatila. Ovaj prijem nije bio hladan, bio je apsolutno leden, čak i na ovoj vrućini. Žena je povukla Lenku kroz vrata koja je zalupila Lumikki pred nosom. Zatim je mahnula rukom kao da je tjera i prosiktala nešto što je zvučalo poput niza suglasnika. Sve to nije bilo potrebno. Lumikki je shvatila da nije dobrodošla. FMJe Lenka je rezignirano pognula glavu dok ju je žena vodila prema vratima, i dalje je čvrsto držeći za ruku. Odjednom je izgledala poput djevojčice koju je netko ukorio i koja zna da je čeka još gora kazna. Nije se osvrnula. Lumikki je zadrhtala. Čitava situacija bila je neobična. Zašto odrasla žena bez ikakvog protesta prihvaća takvo ponašanje? Još prije ovog Lumikki je bilo jasno da Lenka baš i nije normalna dvadesetogodišnjakinja, ali ovakva apsolutna pokornost značila je da drugi imaju neki nerazumljiv utjecaj nad njom. Lumikki nije podnosila to da se ljude tlači. Istog bi trena poludjela zbog takvih stvari. Nadajući se da starija žena nije stručnjakinja za nordijske jezike, povikala je za Lenkom: »I morgon klockan sjutton i slottets trädgard!« Sutra u pet u vrtu dvorca. Lenka se i dalje nije okrenula, ali Lumikki je vidjela da se malo uspravila. Čula ju je. Kad su se vrata zalupila za Lenkom i ženom, Lumikki je još nekoliko trenutaka stajala i promatrala kuću. Izgledala je jednako odbojno kao i na prvi pogled. Lumikki je odlučila da će prije nego što napusti Prag proći kroz ta vrata i otkriti tajne koje skriva ta kuća.
25
25
18. LIPNJA SUBOTA RANO UJUTRO
26
26
8 Lumikki je osjetila kako joj se s leđa nečije ruke spuštaju na ramena. Nije se pomaknula; nije ni pisnula. To je bila njihova igra »kao da te nema«. Ideja je bila pokušati što duže ostati nijem i pasivan, bez okretanja. Smjeli ste pratiti kretnje druge osobe koja vas vodi, ali niste smjeli sami inicirati pokrete. Sve dok više niste mogli izdržati, a tada biste izgubili igru. Tople ruke milovale su joj ramena. Polako su se spuštale niz njezine ruke pa vraćale natrag gore. Lumikki je osjetila toplinu koja je pratila pokret tih ruku, koje su sada prešle na njezin vrat i nježno ga milovale. Lumikki je niz kralježnicu osjetila ledene i vrele trnce. Već se željela okrenuti, ali prisilila se da ostane mirna. Umjesto trnaca, preplavila ju je toplina kad je osjetila dodir usana na vratu. S usana joj se umalo oteo požudni uzdah, ali stisnula je zube i ostala nijema. Ruke su se nastavile spuštati niz Lumikkino tijelo, a usne se nisu micale s vrata; mučile su je dodirom nježnim poput pera. Ruke su se odjednom zavukle pod njezinu majicu i na trenutak zastale na trbuhu, kao da razmišljaju kojim smjerom dalje krenuti. Nastavi, Lumikki je poželjela moliti. Gore ili dolje. Nije bitno, samo nastavi dalje. Nakon trenutka oklijevanja, ruke su krenule prema gore i stigle do Lumikkinih golih grudi. U istom trenu usta na njezinom vratu počela su je grickati nježno, pa jače. Lumikki je s mukom nastavljala igru. Nije se još željela predati. Znala je da će, što duže čeka, igra biti uzbudljivija. Prvo su dlanovi milovali obrise njezinih grudi pa počeli milovati cijele dojke hitrije, snažnije. Prsti su pronašli Lumikkine bradavice, koje su bile posve ukrućene i jasno su obznanjivale njezine osjećaje. Usne su od zatiljka krenule prema njezinom uhu ljubeći, sišući i grickajući je, a nju je ispunila tekuća, vrela, blistava, pulsirajuća žudnja. Kad je jedna ruka ostala milovati Lumikkinu dojku, a druga kliznula dolje, preko njezinog trbuha, ispod ruba gaćica i između njezinih nogu, Lumikki je s usana pobjegao zadovoljan uzdah i znala je da je izgubila igru. Bio je to divan poraz. Lumikki se probudila prelivena znojem. Bila je mokra. Pogledala je na sat i vidjela da je 3:02 ujutro. Plahta joj je bila vlažna pa ju je bacila ustranu. Nije pomoglo. Ni toplina ljetne noći ni posljedice sna nisu popustili. Zašto to nije gotovo? Zašto ne prolazi? Lumikki nije bilo briga za vrijeme. Ono je takvo kakvo je. Nije ga mogla promijeniti. Ali zašto ta čežnja ne prolazi? Zašto je muče takvi snovi? Zašto je čežnja tjera da uzdiše u snu kad je posve besmislena? Prošlo je otada godinu dana, a to je trajalo samo jedno ljeto. Zar sjećanje na jedno ljeto ne bi do sada već trebalo izblijedjeli? Ili barem postati udaljenije i podnošljivije? Kad je vrijeme postalo toplije, a sunce provirilo kroz vrata pa uletjelo u sve prostorije, osjećaj je zapravo postao gori. Toplina je probudila sjećanje u njezinim rukama, nogama i koži. Lagani povjetarac na njezinoj ruci djelovao je poput milovanja. Sunce ju je grijalo poput pogleda njezinog voljenog. Probuđeno ljetom, njezino je tijelo žudjelo za dodirom koji je godinu ranije primalo svakoga dana. Čežnja je osjećaj s kojim je teško živjeti. Ne traži dopuštenje. Ne obraća pažnju na
27
27
vrijeme ili mjesto. Preplavi vas i zahtijeva, sebično vas obuzme. Misli ili zamuti ili ih učini previše jasnima, previše istančanima. Čežnja traži potpunu predaju. Lumikki se bezuspješno pokušavala boriti protiv nje. Nije željela žudjeti, a opet je žudjela. Nije se željela prisjećati, a opet su joj snovi i tijelo pamtili i neprestano je podsjećali. Čežnja je bila fizička. Bila je poput vrtoglavice. Poput grča u želucu. Stvarala je potrebu da zagrli samu sebe u krevetu kad nije imala drugog tko bi je grlio. Osjećala je žudnju u vršcima prstiju i njihovu želju da miluju, dodiruju ili glade. Zbog čežnje su joj prsti postajali nemirni, igrali su se sa zatvaračem jakne, vezicama na kapuljači, igrali su se s bilo čime čega su se dočepali. Zbog čežnje je grickala donju usnu sve dok je ne bi toliko iziritirala da je umalo prokrvarila. Znala je da se ponaša glupo. Znala je da je čežnja besmislena. Čeznem za zemljom koje nema.3 To se nije moglo promijeniti. Lumikki je čeznula za nečime čega nema i što nije mogla doseći. Čeznula je za osobom koja nije željela biti njezina. Koja je tvrdila da ne može biti njezina. Osobom koja je otišla iz njezina života i nikada se nije osvrnula. Kakvog smisla ima čeznuti za nečime što ne postoji? Lumikki je žudjela za intimnosti, povjerenjem i dijeljenjem, iako je do sada već trebala jasno shvatiti kako joj osoba za kojom čezne to ne može ponuditi, a možda to nikada nije ni mogla. Lumikki je to jednostavno pretpostavila. Umislila si je to. Željela je da bude tako. Blaze. To je rekao kad ga je Lumikki pitala kako se zove. »Svi me zovu Blaze.« »Svi?« »Svi.« To je bio kraj priče o imenu. Uostalom, Blaze mu je bolje pristajalo od njegovog pravog imena. Koje god da je bilo pravo ime. Ni to nije bilo jednostavno ili jasno. Blaze je pristajao uz svoje ime. Žestok, vatren, uvijek u pokretu, nepredvidljiv, promjenjiv, topao, vreo, predivan, dok je istovremeno odavao nejasan osjećaj opasnosti. »Nemoj mi samo reći da negdje imaš tetovažu plamena skrivenu od pogleda.« Šalila se Lumikki na njihovom prvom spoju. »Nešto gore od toga.« »Ne.« »Da. Imam tetovažu niza vatrenih kugli.« Blaze je intenzivnim pogledom promatrao Lumikki preko šalice kave. Pogled njegovih ledenoplavih očiju bio je tako intenzivan da se Lumikki zacrvenjela, iako nije za to imala razloga. Barem ne drugog razloga uz taj što je razmišljala o tome gdje bi Blaze mogao imati te tetovaže vatrenih kugli kad ih nije mogla uočiti. Nosio je majicu bez rukava pa je isključila ruke. Možda na leđima ili trbuhu... Bez riječi Blaze se osmjehnuo. »Što je sada?« Lumikki je morala upitati. »Tvoj izraz lica.« Osjetila je kako joj se crvenilo još jače širi obrazima. Nije to mogla zaustaviti, iako ju je iritiralo. Blaze se nagnuo preko stola i pognuo vrat da Lumikki može vidjeti. Istog je trena shvatila. »Blizanci«, rekla je. Blaze se uspravio i zapanjeno je pogledao. 3
Edith Sodergran »Zemlja koje nema« (Op. pr.)
28
28
»Kako si znala?« »To mi je omiljeno sazviježđe«, odgovorila je. To ih je oboje ušutkalo. Osjećali su da ih je okrznula neka neobična povezanost i odredila da se u tom trenutku događa nešto posebno. Nije se radilo samo o tome da su oboje neovisno jedno o drugome naručili velike crne kave, ili da su oboje nosili crvene platnene tenisice ili da su oboje voljeli isto sazviježđe. U tom je trenutku Lumikki osjetila da bi Blaze mogao biti netko tko bi je odmah shvatio. Prva takva osoba u njezinom životu. Lumikki je imala pravo. Proletjeli su kroz normalne razine poznanstva do duboke, intenzivne veze od koje je Lumikki ostajala bez zraka. Vjerojatno bi se preplašila da je za to bilo vremena. Ali nije ga bilo. Sve se dogodilo tako brzo. Svi zidovi oko nje urušili su se nakon trenutka s Blazeom, rasprsnuli se u komadiće. Lumikki je pred njim bila posve ogoljena i ranjiva, a sve što je on rekao ili činio poletjelo je prema njoj poput metka, istog trena prodrlo u nju i eksplodiralo u vatrometu radosti, topline i svjetla. Nikada prije nije takvo što doživjela. Bilo je zbunjujuće, zastrašujuće i zbunjujuće. Znali su stvari jedno o drugome prije nego što su ih izrekli. Iako nisu mogli znati. Pogodili su omiljena jela onog drugog. Pogodili su koje su im omiljene knjige. Znali su zbog čega bi druga osoba radosno uskliknula ili zbog čega bi tužno zajecala. Upadali su jedno drugome u riječ, dovršavali si rečenice, istovremeno mislili iste misli, slušali iste pjesme. Kretali su se na istoj valnoj duljini na način koji bi Lumikki ranije smatrala nemogućim. Osjećaj je gotovo bio nadnaravan. Bilo je to poput čuda. Lumikki nije zapravo smatrala da u njihovoj povezanosti postoji nešto nadnaravno. Jednostavno su prilikom prvog susreta intenzivno osjetili sličnost u drugoj osobi i to ih je privuklo jedno drugome. Mogli su čitati izraze, geste i držanje druge osobe koje ne bi nužno sami mogli izreći, ali koje su im se urezale u svijest kao dio dubljeg znanja o drugoj osobi. Sve što su doživjeli, vidjeli, čuli, osjetili, pročitali, okusili i omirisali u životima ostavilo je na njima svoj trag. Sve što su doživjeli akumuliralo se u slojevima istinskog znanja koje im je omogućilo da uoče međusobnu sličnost. To ih je spojilo. A kad se nešto tako pronađe, to se ne može izbjeći. Morate to jednostavno prihvatiti. Tako je Lumikki mislila. I nije se ni pokušala zaštititi. Otvorila se Blazeu. Dopustila mu je da joj priđe, da je obavije svojom vrelinom. Lumikki je naslutila da bi se mogla opeći, ali preuzela je taj rizik. Prihvatila ga je bez ikakvog oklijevanja. Prije toga, Lumikki je smatrala da će joj tjelesna intimnost predstavljati najveći problem u vezi. Zbog godina zlostavljanja u školi zazirala je od dodira, čak su joj se gadili. Nije podnosila nepoznate osobe u svom osobnom prostoru. Čak ni ljude koje je poznavala. Željela je moći birati kako i kada će je netko dotaknuti. Samo je iznimno rijetko osjećala poriv da nekoga dodirne. Lumikki je nekoć mislila da neće moći biti u vezi ili nekoga voljeti jer joj je i pomisao da nekoga pusti dovoljno blizu da je poljubi bila neugodna. No kad je emocionalna udaljenost od Blazea tako brzo nestala, tjelesna udaljenost uskoro je postala nepodnošljiva. Lumikki je zapanjila hitna potreba za blizinom, za time da kožu utisne uz njegovu. Na trećem su spoju bili u Lumikkinom stanu i opet su pili kavu, kao što su često činili za vrijeme veze. Sjedili su za kuhinjskim stolom i smijali se. Kava bi im se uvijek ohladila prije nego što bi je stigli popiti. Lumikki je s obje ruke primila šalicu kako bi se zaustavila da ne dodirne Blazeovu ruku, pomiluje mu obraz, provuče prste kroz njegovu kratku, plavu kosu. Čvrsto je
29
29
pritisnula usne uz rub šalice iako ih je željela pritisnuti na njegove usne. Nikada prije nije takvo što doživjela. Srce joj je luđački nabijalo. Napela se od glave do nožnih prstiju i trudila se sakriti drhtanje tijela. Lumikki se trudila nastaviti s čavrljanjem kao da se ništa ne događa. U nekom trenutku više nije imala pojma što joj Blaze odgovara. Mislila je samo o tome kako će ga poljubiti. O tome kako će primiti njegovo lice nježno, ali čvrsto, pogledati ga duboko u te blistave ledenoplave oči i poljubiti ga. Lumikki nikada nije nikoga poljubila, ali sada je želja bila tako jaka da nije razmišljala o tome hoće li ga znati poljubiti i treba li razmišljati o tehnici. Osjećaji nemaju veze s tehnikom. Osjećala je čisti plamen požude. Odjednom se Blaze zacrvenio. Promrsio je kosu i dječački se nasmiješio. Lumikki to više nije mogla podnijeti. Odložila je šalicu na stol. Kava se zanjihala prema rubu i nekoliko je kapi palo na stol. Sekundu kasnije držali su jedno drugo u naručju, nespretno naslonjeni u stolici pa stojeći u kuhinji nakon što je stolica pala i zveknula na pod. Lumikki se pritisnula uz Blazea čitavim tijelom. Usta su im se stopila. Gorjeli su žudnjom onog drugoga. Ruke su im tražile nove dijelove tijela koje bi milovale. Sve se odvilo spontano. Lumikki je istovremeno sudjelovala u onome što se događalo i bila udaljena od svega. Nije kontrolirala svoje pokrete i želju. Nije se mogla zaustaviti. Ne bi ga mogla prestati ljubiti ni da je svijet oko nje eksplodirao. Ali nije eksplodirao svijet oko nje. Eksplodirao je onaj u njoj. Žurili su, ali imali su sve vrijeme svijeta. Neizgovorenim dogovorom znali su koliko daleko će ići. Iako su pohlepno željeli jedno drugo, znali su se suzdržati. Djelić iskustva mogu ostaviti za sljedeći put. A djelić za onaj put nakon toga. Bili su na istraživanju bez karte ili kompasa i nisu željeli da otkrićima prebrzo dođe kraj. Sve u svoje vrijeme. Kad su ležali jedno uz drugo na Lumikkinom madracu i čekali da im se disanje primiri, Lumikki je pomislila kako to putovanje tek započinje. I kako je divno to što ne zna gdje će završiti. Gledajući unatrag, to je smatrala najnepravednijim. Da njezino putovanje s Blazeom nije završeno. Lumikki je znala da su mogli jedno drugome pokazati još toliko toga, naučiti jedno drugo još toliko toga i toliko toga još zajedno iskusiti.
30
30
9 Naravno da je Lumikki znala. Od početka. Od prvog susreta kad joj je pogled počivao na Blazeu sekundu predugo. Kasnije, nikada nije mogla odrediti jednu činjenicu zbog koje je znala. Možda zbog linije čeljusti? Zbog ramena koja nisu bila jako široka, iako su bila mišićava? Zbog glasa koji je bio ugodan i dubok, ali opet ne onoliko dubok koliko je mogao biti? Zbog prstiju, tako vitkih i predivnih? Zbog načina na koji je hodao, koji je bio samo mrvicu preopušten, malo previše muževan? Nije se radilo o jednom razlogu. Blaze je stvarno izgledao poput dečka. Bio je dečko. Ali ne posve. Ne još. Tjelesno je bio na putovanju prema skladu sa svojim duhom. Lumikki je to odmah shvatila. I to joj uopće nije bilo bitno. Njoj je Blaze bio Blaze od prvog trena kad ga je ugledala, a ne dečko ili netko na putu da postane dečko. Nije bio netko u tranziciji. Bio je kompletna, savršena individua. Zato joj je bilo neobično kad je Blaze to objasnio s toliko oklijevanja. Kad mu je to bilo tako teško. Lumikki ga je samo htjela zamoliti da šuti jer nema što objašnjavati. Nije morao biti hrabar kako bi otkrio svoju tajnu. Lumikki su riječi poput transseksualac i promjena spola zvučale potpuno strano. Ne zbog toga što ih se bojala. Nije se radilo o tome. Već zbog toga što su dolazila negdje izvana, iz želje drugih ljudi da definiraju, kategoriziraju i dijagnoziraju, da odrede granice i uredno poslože tuđe živote. Za Lumikki Blaze je bio Blaze. A u isto je vrijeme bio i Laura, stara sedam godina, koja se nesputano smješka s fotografije koju je Lumikki pronašla u kolibi njegovih roditelja kad su ondje sami proveli cijeli tjedan prethodnog ljeta. Pogled na fotografije ga je razdražio. »Možeš li to maknuti? Mrzio sam tu frizuru. Stvarno ne znam kako su me natjerali da nosim pletenice.« »Ali izgledaš preslatko.« »Izgledam prirodno poput pudlice s mašnom na glavi. To je bilo ponižavajuće.« Lumikki je spremila sliku. Ali urezala joj se u pamćenje i zato je Blaze bio i Laura sa širokim osmijehom i pletenicama. Isto tako, Blaze je bio i Lauri, ime koje će Laura službeno preuzeti kad proces bude završen. Za Lumikki svi troje mogli su biti ista osoba bez ikakvih sukoba. Njoj to nije bilo neobično, teško ili problematično. Ali Blaze to nije smatrao tako jednostavnim. »Od malena osjećam kao da nešto nije u redu sa mnom. Da imam krivo ime i krivu odjeću i da krivo izgledam. Da se krivo ponašam. Ili da me ljudi gledaju i nešto pretpostave, ali da se ja ne osjećam onako kako oni pretpostavljaju.« »Ne moraš se brinuti zbog drugih ljudi.« »Probudi se, Lumikki, svijet je pun drugih ljudi. Moramo se s njima nekako slagati. Kroz rad. Hobije. Život. Nisu svi otvoreni poput tebe. Mislio sam da si to dosada već naučila. Bar ti, od svih ljudi.« Blaze je pogledao pored Lumikki. Vidjela je iz napete čeljustì da škrguće zubima. Nije trebao spominjati nasilje koje je doživjela u školi. Uostalom, to nikada nije bilo pitanje neotvorenosti ili manjka tolerancije. Niti bi išta što je Lumikki mogla učiniti ili reći promijenilo mišljenje njezinih mučitelja. Odabrali su je za žrtvu jednostavnom i okrutnom slučajnošću. Nasilje je bilo samo nasilje. Htjeli su je povrijediti, slomiti joj duh i to je sve.
31
31
Razgovor između Blazea i Lumikki prerastao je u prepirku, a prepirka u svađu. Uvijek bi tako završilo. Blaze je smatrao da Lumikki ne razumije ili da je previše nonšalantna. Lumikki je neprestano obećavala da će podržavati Blazea bez obzira na sve, ali Blaze je smatrao kako ona ne može shvatiti bol, agoniju i prazninu koju je osjećao. »Tebi je tvoje tijelo uvijek bilo tvoje. Nikada nisi morala o tome razmišljati«, tvrdio je Blaze. Lumikki je priznala da je to točno. Međutim, zašto bi je to priječilo da ga podržava? »Vjerojatno ću biti šugavo društvo u sljedećim fazama procesa. Iskreno, ne znam ni hoću li sam sebe moći trpjeti. Ali znam da ne mogu biti odgovoran za tuđu sreću. Bolje je da budem sam. Samo ću te povrijediti bez razloga.« Lumikki je brzo shvatila da su prigovori uzaludni. Blaze je donio odluku. Odlučio je, a njegov izbor nije uključivao Lumikki. Lumikki se okrenula na trbuh u hostelskom krevetu i udarila jastuk, koji je odavno izgubio svoj oblik. Mračne misli izvirivale su iz mračnih zakutaka njezina uma gdje ih je sakrila. Gdje je Blaze sada? S kime je? Ima li već novu curu koja će uz njega ležati na molu kraj kolibe, gdje su zaštićeni od pogleda znatiželjnih susjeda? Prilazi li njoj kradom i polaže li meke, a opet snažne ruke na njezin trbuh, gleda li je kao zaklopljenih očiju usne povlači u osmijeh pa gricka donju usnu kad joj se ubrza disanje. Iako Blaze i dalje samo drži dlan na njezinoj glatkoj koži. Nasmijava li Blazea sada netko drugi? Pali li tko tu vatru u njegovim ledenoplavim očima koja izgleda poput radosti zgusnute u svjetlost. Lumikki je ta misao bila teška. Nemoguća. Kidala ju je iznutra i ostavljala joj loš okus u ustima. Znala je koliko su ti osjećaji iracionalni, ali nije ih mogla zaustaviti. To je Lumikki najviše mrzila. Da je posesivna prema nekome tko ju je odlučio izbaciti iz svoga života. Bila je zaslijepljena ljubomorom iako nije znala ima li Blaze sada nekog novog ili ne. Možda je najgore bilo neznanje. Kad bi znala, mogla bi biti ljuta, ogorčena ili tužna, a ovako se samo mogla bacati po krevetu, udarati jastuk i razmišljati o mogućnostima... Lumikki je uvijek mogla zamisliti ono najgore. Mogla je zamisliti najzgodniju curu na svijetu s najboljim umijećem rezoniranja, najsmješnijim anegdotama i najelegantnijim pokretima. Koja bi Blazea ispunila s toliko radosti i požude da se ne bi ni sjećao da je bio s Lumikki. Lumikki je znala da se muči bez razloga. Ujutro će sve crne misli biti sive, bezbojne, trivijalne i ponižavajuće. Pitat će se zašto je trošila vrijeme na tako glupo razmišljanje. Odlučit će kako više nikada neće biti ljubomorna zbog nekoga tko više nije dio njezina života. Istovremeno je Lumikki znala da će uskoro doći noć u kojoj ništa neće moći zadržati mračne misli te da će je one opet preplaviti i okružiti. Zadnji put su se sastali u gradskom parku kraj jezera. Puhao je vjetar i kidao lišće s grana, nagovještavajući dolazak jeseni. Neki su listovi već požutjeli. Ispod njih, na poluotoku na kojem se nalazio zabavni park, bijeli su se valovi razbijali o obalu.
Vjetrovito je ovo ljeto.
Lumikki su pale na pamet Birkove riječi iz Ronje, razbojničke kćeri. Nije bilo vjetrovito ljeto. Ljeto je prolazilo. Dolazilo je kraju. Vjetar se zavukao i u Blazeovu
32
32
kosu i razmahao je. Lumikki je savršeno jasno znala da više ne može pružiti ruku i izgladiti tu kosu. Oduzeto joj je pravo da ga dodiruje. Između njih se stvorila udaljenost koja je bila hladnija od kamena na kojem su sjedili i šira od jezera koje je nabujalo ispred njih. Lumikki to nije mogla promijeniti. Nije mogla ukloniti tu udaljenost. Nije je mogla zamijeniti toplinom koja je i dalje sjala u njoj. Blaze je zatvorio ta vrata. Nije više prihvaćao Lumikkin pogled. Razmijenili su nekoliko riječi prilikom zadnjeg susreta, ali Lumikki je najbolje pamtila tišinu. Nije to bila topla, ugodna tišina u kojoj su se oboje osjećali sigurno. Takve su tišine znali dijeliti. Ova je tišina bila isprazna, hladna tišina koja vam istisne zrak iz pluća. Tišina koja vrišti i zahtijeva riječi da ispuni ništavilo, ali niti jedno od njih nije imao te riječi. Sve su ih iskoristili. Pojeli. Obećanja koja nikada nisu izgovorili naglas, ali koja su ih ipak povezivala, sada su bila prekršena. Blaze je naglo pružio ruku i primio Lumikkinu. Ona se automatski lecnula od tog dodira koji joj je poslao milijun električnih impulsa kroz ruku u čitavo tijelo. Pogotovo zdjelicu. Kvragu. Zašto Blaze ima takvu moć nad njom? Lumikki je automatski zaklopila oči u nadi da će Blaze napraviti ono što su obično radili. Da će joj podići ruku, okrenuti njezino zapešće prema sebi i utisnuti usne u njezinu kožu nježno, ali čvrsto. Lumikki od ničeg nije tako brzo i tako potpuno poludjela kao od toga. Blaze to, međutim, nije učinio. Lumikki je osjetila nešto metalno na njegovu dlanu. Osjetila je kako Blaze sklapa njezine prste oko tog predmeta i pušta joj ruku. Lumikki je otvorila oči, podigla ruku i pogledala taj predmet. Bio je to srebrni broš sa sklupčanim zmajem. »To je za tebe. Svatko treba imati svog osobnog zmaja«, rekao je Blaze tiho. Lumikkine oči ispunile su se suzama. Nije ništa rekla. Nije mogla progovoriti, čak ni da se zahvali. Još je uvijek imala taj broš. Nije ga nikada mogla pogledati. Ipak, pamtila je svaki detalj: njegovu težinu na svom dlanu, kako su se sitne ljuske od hladnog metala zagrijale na njezinoj koži. Njezin vlastiti zmaj. Ali što će joj zmaj ako u njezinu životu nema vatre?
33
33
18. LIPNJA, SUBOTA
34
34
10 Ne postoji simpatičan kult. To je zaključak do kojeg je Jiri Hašek došao nakon što je detaljno istražio tu tematiku. Proveo je mnoge besane noći čitajući istraživanja, izvještaje, osobne priče, biografije i isječke s Interneta. Uvijek su na neki način bili mračni i uznemiravajući, ama baš svaki od njih. Čak i oni koji su samo širili ideje ljubavi, cvijeća, pahuljastih zečeva i mira na zemlji. Ili se barem tako pretvarali. Negdje u pozadini uvijek se događalo nešto neobično. Pohlepa, seksualno napastovanje, droga, opasni rituali, ili barem neobične prehrambene navike i loša higijena. Jiri je proučavao znakove opasnih sekti i kultova, koji su uključivali crno-bijelo viđenje svijeta, hijerarhiju na čijem čelu je autoritativna osoba i društvenu izolaciju. Rijetko se koja sekta držala na okupu bez moćnog, karizmatičnog vođe s krutim stavovima o tome što je dobro, a što zlo, što je ispravno, a što pogrešno. Upravo je uvjerenje da je istina sekte jedina prava istina to što je ljude držalo skupa i zbog čega su vjerovali da samo njih čeka bolja budućnost. Ponekad u zagrobnom životu, ponekad na drugom planetu. Oni su bili odabrani. Izabrani. Oni koji će biti spašeni. Vrata raja bila je jedna od glavnih sekti koje je Jiri istražio zbog pomoćnih informacija. Osnovana ranih 1970-ih od strane Marshalla Applewhitea, ova je američka sekta spajala ideje kršćanstva i vjerovanje u NLO. Članovi sekte zvali su se braćom i sestrama i živjeli su zajedno u golemoj vili koju su iznajmljivali u Kaliforniji, a koju su zvali svojim »manastirom«. Nisu imali nikakvog kontakta s ljudima izvana. Applewhite se kastrirao, a pet članova sekte je slijedilo njegov primjer. Članovi sekte vjerovali su da će vanzemaljci donijeti mir i ponuditi im dom na drugom planetu. Nema u tome ničeg lošeg. Ljudi mogu vjerovati što god žele i raditi što žele sa svojim tijelima. Međutim, uslijedio je tragičan obrat kad je Applewhite uvjerio ostale da se svemirski brod skriva na repu Hale-Bopp kometa te da će on ponuditi prijevoz dušama sljedbenika sekte. U ožujku 1997., skoro četrdeset članova sekte Vrata Raja počinilo je samoubojstvo u razdoblju od tri dana, pod Applewhiteovim vodstvom. FMJe Nažalost, Vrata Raja nisu jedini primjer. Jonestown, Grana Davidova, Red Sunčeva hrama... Njihovi nazivi zvuče nježno, neki su čak i lijepi, ali sve priče završavaju tragedijom i smrću. Zatim postoje kultovi kojima nije dovoljno ubiti svoje članove, već koji traže i vanjske žrtve. Sekta pod nazivom Aum Shinrvikyo isplanirala je i provela napad plinom u podzemnoj željeznici u Tokiju 1995. godine. Dvanaest je ljudi umrlo, a tisuće su bile ozlijeđene. Što je Jiri više podataka prikupio o vjerskim sektama, to su mu se više gadile. Kad bi mogao odigrati barem i malu ulogu u tome da osujeti planove jedne takve sekte, smatrao bi da nije protratio vrijeme. Jiri je pogledao čovjeka koji mu je sjedio nasuprot i zapitao se kada je izgubio vjeru i odlučio prekršiti zavjet šutnje. Dok ga je gledao, na pamet mu je pala slika mršavog psa koji je svaki dan primao batine. Bio je sitan, a uska ramena djelovala su još uže jer se pogrbio. Tamnim je očima neprestano zvjerao po okolnim stolovima i gostima kafića i Jiriju je bilo teško zadržati njegovu pažnju dulje od nekoliko trenutaka. Izgledao je kao da ima pedesetak godina, iako je vjerojatno imao četrdesetak. Je li postojalo vrijeme kad je ovaj čovjek stvarno vjerovao da je jedan od božjih odabranih? Sigurno. Inače ne bi sve ove godine ostao u sekti.
35
35
Muškarac mu je dao jako malo osobnih podataka. Nije rekao ime, naravno, no Jiri to nije ni očekivao. Jiriju je šefica dojavila kako bi se ovog čovjeka dalo nagovoriti da snimi anonimni intervju. Šefica mu nije otkrila kako je stupila u kontakt s tim čovjekom, a Jiri nije pitao. Naučio je kako je bolje ne postavljati previše pitanja. Ako vam neko servira ključnu informaciju za izvještaj koji pripremate, ne trošite vrijeme na razmišljanje kako ste dobili intervju. Zgrabite sve prilike koje vam se pruže. To je bila misao vodilja Jirijeva života. »Znači, nitko me neće prepoznati?« pitao je čovjek po stoti put. Jiri je suspregnuo razdraženi uzdah i strpljivo objasnio. »To je ideja anonimnog intervjua. Bit ćete leđima okrenuti kameri, a možemo čak i zamutiti vašu siluetu ili vas odjenuti u široku trenirku s kapuljačom ili nešto da vas bude još teže prepoznati. A glas će vam biti posve izmijenjen.« Sjedili su za stolom u kutu slabo osvijetljenog kafića; muškarac je sklopio ruke kao da se moli pa ih rasklopio, protrljao dlan jedne ruke palcem pa počeo cupkati zanoktice. Jiri je primijetio da je muškarčeva koža suha. Možda sekta ima pravila o uporabi kozmetičkih proizvoda poput kreme za ruke. »Ukupno nas je dvadesetero. Živimo malo izvan grada«, rekao je muškarac prigušenim glasom. »Gdje točno?« pitao je Jiri. Muškarac je odrješito odmahnuo glavom. »Ne mogu vam to reći.« Možda za sada, pomislio je Jiri. Međutim, namjeravao je steći potpuno povjerenje ovog čovjeka tako da mu svojevoljno otkrije točnu adresu kuće. No zasada je bilo najbolje ne inzistirati. Jiri je prešao na sljedeće pitanje. »Koliko dugo ste član?« »Od početka. Dvadesetak godina. Isprva nas je bilo samo nekolicina, ali s godinama smo pronašli nove članove obitelji.« »Kako se uzdržavate? Radite li?« »Neki od nas. Sve što zaradimo se dijeli i rabi za opće dobro obitelji. Nitko ne dobiva više od ostalih. Kada pristupimo obitelji, sve što posjedujemo predamo obitelji.« »Znači slično je komunizmu«, našalio se Jiri, u nastojanju da ga opusti. Muškarac se dugo i oštro zagledao u njega. Svaki pokušaj humora bio je osuđen na neuspjeh. »Živimo vrlo skromno. Ne trebamo mnogo. Na kraju krajeva, ovozemaljska dobra samo su odraz taštine.« U glasu mu se čula neobična kombinacija melankolije i ponosa. Kao da je znao da je najbolje godine života proveo živeći u nehumanim uvjetima, ali ipak je smatrao kako je postupio ispravno. Jiri nije želio požurivati muškarca, ali želio je neke konkretnije informacije. Još uvijek nije čuo ništa previše alarmantno, ništa što bi mu reklo da u rukama ima priču desetljeća. Ljudi imaju pravo živjeti u komunama i provoditi sve vrijeme u molitvi. To nije otkriće. Ne može mu temelj za priču biti: »Hej, ljudi, pogledajte: ovdje živi hrpa čudaka«. Iako ljudi vole gledati čudake. Zasada bi ovo mogla biti zanimljivost, ali ne i velika priča. »Ima li tamo i djece?« pitao je konačno Jiri. »Kakve se mjere koriste za kažnjavanje vjerskih članova ako su neposlušni?« »Ne koristimo riječ vjera«, odvratio je muškarac brzo. »Mi smo obitelj.« »Dobro, recimo onda >obitelj<. Nije bitno koju riječ koristimo«, rekao je Jiri.
36
36
»Bitno je«, usprotivio se muškarac. »Zato što stvarno jesmo obitelj. Bijela obitelj.« Jiri je to zapisao u bilježnicu. Možda je to bitno. Ali sada mu je bilo važnije to što zapisujući podatak pokazuje da cijeni informacije koje mu je muškarac otkrio. Sve se svodilo na povjerenje. »Ima li vaša obitelj neprijatelje? Ne mislim duhovne neprijatelje. Mislim na fizičke neprijatelje ovdje na Zemlji«, pokušao je Jiri. Sigurno postoji razlog zbog kojeg mu je dodijeljena istraga ove sekte. Negdje se mora skrivati neka mračna tajna koju može otkriti i razotkriti. Muškarac se osvrnuo pa nagnuo prema naprijed i tiho progovorio. »Zapravo, ovdje na zemlji mi...« započeo je. U tom je trenu netko prošao kraj njihovog stola. Muškarac je poskočio kao da mu je kraj uha eksplodirao balon. Jiri je pogledao tko je prošao. Mlada cura na putu prema toaletu. Imala je kratku smeđu kosu i top bez rukava. Ne bi mu nikada zapela za oko u normalnim okolnostima. Izgledala je poput turista, tako da vjerojatno nije razumjela ni riječ njihovog razgovora, čak ni da je nešto načula. Međutim, atmosfera povjerenja bila je uništena. Muškarčeve oči ispunile su se strahom koji Jiri neće moći otjerati. Znao je da muškarac danas više neće progovoriti. Prepoznao je paniku zbog koje se davatelji intervjua povuku u svoj oklop. »Ali dogovor da ćete doći snimiti intervju vrijedi?« upitao je Jiri. »Sutra?« Muškarac nije odmah odgovorio. Oklijevao je. Sranje. Jiri se trudio sakriti nestrpljenje. Ako ga sada previše stisne, mogao bi sve izgubiti. Muškarac će pobjeći i neće se više vratiti, a Jiri će ostati bez priče. »U podne, na istom mjestu. Odavde ćemo otići u studio gdje nitko osim mene neće vidjeti snimanje.« Jirijev ton glasa bio je poslovan. Trudio se zvučati umirujuće. Nije ništa tražio ili predlagao, jednostavno je izjavljivao što će se dogoditi. Vidio je da njegove riječi i glas smiruju čovjeka. Kimnuo je. Polako, ali ipak je kimnuo. Jiri mu je pružio ruku. Muškarac ju je promotrio, ali na kraju i primio. Jiri se potrudio da se ne lecne na dodir muškarčeve grube, suhe kože. Rukovali su se čvrstim stiskom i zapečatili dogovor. Muškarac je otišao prvi, kao što su se dogovorili. Jiri je pričekao pet minuta pa krenuo za njim. Kad je istupio na vrelo i jarko sunce, osjećao se kao da je u drugom svijetu. Poželio je otplesati pobjednički ples na ulici okružen svim tim radosnim ljudima u ljetnoj odjeći. Dogovorio je intervju. A Jiri je bio uvjeren kako muškarac ima nešto stvarno za ispričati. • • • Žena je papirnatim ručnikom obrisala znoj s čela. Neumoljiva vrućina već je danima nagoviještala oluju. S naslovnica tabloida najavljivane su povijesne žege i suše, iako vrijeme zapravo nije bilo previše neobično. Samo nije bilo vijesti. Inače ju je tišina smetala, ali ovog puta nije bilo tako. Nakon duge tišine, vijest još jače odjekne kad se konačno objavi. Žena je pogledala plavo nebo bez oblačka. Upravo je primila poziv da potvrdi svoje upute. Žena je uvjerila pozivatelja da ju je dobro shvatio. Imali su dovoljno podataka za sada. Izvor više nije bio nužan. Junak priče treba opasnost i smrt. Žena je pogledala rezbarenu šahovsku ploču koju je držala na stolu iako zapravo nije igrala šah. Pomilovala je glavu pijuna prstom pa je oborila nježnim
37
37
udarcem. Neke figure moraju pasti kako bi igra napredovala u pravom smjeru. Sunce je milovalo površinu Vltave pa se rijeka ljeskala i blistala. Bio je divan dan za umiranje. Pogrbljeni čovjek brzo je koračao ulicom osvrćući se i gledajući iza sebe. Izgledao je kao da mu se nitko i ništa ne može prišuljati. Baš je prelazio pokrajnju ulicu kad je iza ugla doletio mali sivi auto. Imao je vremena vidjeti auto, ali nije imao vremena da se izmakne. Muškarčevom glavom istovremeno su prošle mnoge misli i osjećaji. Kako je nepravedno što se to događa baš sada kad je konačno pronašao hrabrost da progovori. Osjetio je tugu zbog svih koji će ga oplakivati. Kasnije su očevici dali oprečne izjave. Neki su mislili kako je auto zakočio, neki nisu. U svakom slučaju, prednja strana auta udarila ga je u rebra takvom snagom da je proletio zrakom nekoliko metara pa pao na popločenu ulicu. Muškarac je lubanjom opalio po pločniku i u trenu se ispod njegove glave stvorila crvena mlaka. Prvi dobri samaritanac koji je stigao do njega utvrdio je da je muškarac ostao na mjestu mrtav. Vozač sivog auta pobjegao je s mjesta nesreće i nitko nije vidio broj tablica. Jedna osoba rekla je da auto nije ni imao tablice. Nitko nije zapamtio kako izgleda vozač, pa čak ni je li se radilo o muškarcu ili ženi.
38
38
11
Lenka je prišla prozoru i promotrila krajolik koji je gledala zadnjih pet godina. Lipe čije je lišće mijenjalo boju s dolaskom jesenskih vjetrova koji bi im iščupali lišće pa bi se gole grane zaledile zimi, a na proljeće bi nabubrili pupoljci iz kojih bi izrasli novi listovi. Drveće je sada bilo rjeđe nego prije. Jaro je prethodnoga dana otpilio suvišne grane motornom pilom. Lenki su orezane lipe izgledale tužnije nego inače. Kup grana ispod njih izgledao je poput pogrebnog humka. Lenka je promotrila vrt okružen željeznom ogradom koja je stajala poput jezive, šiljaste noćne more. Zadubljena u svoje misli, pogladila je okvir prozora prstom. Bijela boja bila je ispucala i trusila se. Trebalo je oprati prozore. Blistavo sunce otkrivalo je prašinu i otiske prstiju. Međutim, nema ih smisla oprati. Sada više nema. Odjednom joj je soba postala premala. Krajolik je izgledao ograničeno. Lenka je poželjela da može vidjeti dalje. Tipičan miris vlage u kući pomiješan sa slatkim mirisom tamjana ju je gušio, iako joj se inače sviđao. Inače joj je simbolizirao sigurnost. Lenka nije razumjela što se dogodilo. Proteklih pet godina živjela je sretnije nego što je mogla sanjati. Iako je tugovala za majkom i ponekad osjećala nevjerojatnu usamljenost, ipak je bila zadovoljna. Lenka nije željela ništa više. Toliko je primila u svome životu. Dobila je ljude kojima je stalo do nje i koji su joj ponudili dom. Dobila je vjeru koja je bila veća i jača od nje. Lenka je znala kakva je nagrada čeka. O prvih petnaest godina života, Lenka je razmišljala kao o snu iz kojeg se probudila. To buđenje bilo je okrutno i bolno, ali zbog toga i nužno. Lenka je prije toga zamišljala da je život onakav kakvim izgleda. Sastavljen od jednostavnih stvari poput odlaska u školu, gledanja televizije navečer s mamom, sanjarenja o prijateljima, zaljubljivanju, dečkima koji je nisu zamjećivali, putovanju u New York, zvanju fotografa ili profesora. Život je bio plitak i ovisio je o materijalnim, zemaljskim stvarima. Lenku je neprestano brinulo pitanje je li lijepa. Satima je promatrala lice u ogledalu, uznemirivala se svakom manom i pokušavala se pomoću šminke pretvoriti u nešto poželjnije. Iako je bila toliko sramežljiva i tiha u društvu da nitko nije obraćao pažnju na to jesu li njezine trepavice duge i uvijene. Lenka je bila tako nesigurna. Živjela je u polusnu. Nije mogla vidjeti božansku svjetlost koja osvjetljava svijet i ovaj krajolik. Sve dok joj Bijela obitelj nije pokazala i pomogla joj shvatiti koliko je ovozemaljsko koje ih okružuje sitno i beznačajno u usporedbi s Istinom. Kako ona nije ništa bez pobožnosti i bez jednoga, pravoga Boga. Lenkin život, i život svih ostalih ljudi, samo je uspinjanje stepenicama. Prava vrata njihovog stvarnog doma otvorit će im se kasnije. Stoga, zašto žalovati što su stepenice skromne i što se ponekad teško njima uspinjati kada su one u konačnici posve beznačajne u usporedbi s vječnosti. No sada je Lenka razmišljala o svemu što joj je Lumikki ispričala o svom životu u Finskoj. Razmišljala je o polarnoj svjetlosti i noćima bez mraka. Razmišljala je o plivanju u rupi napravljenoj u ledu. To je zvučalo tako fascinantno i neobično. Poput nečega iz priče. Pet godina Lenka nikada nije sanjala o putovanju. No sada su se, poput lopova u noći, u njezin um ušuljale misli o ukrcavanju na avion s Lumikki, o letu u Finsku, o odlasku u saunu, o plivanju u hladnom, čistom jezeru, o mirisu breza koje je Lumikki tako divno
39
39
opisivala. Lumikki je u Lenki probudila želju da iskoristi sva svoja osjetila do maksimuma, barem jednom u životu. Kakve besmislene, glupe misli. Lenka se osvrnula po sobi i pogledala krevete poredane uza zidove. Ovdje ih je spavalo troje. Daske na podu nisu bile prekrivene tepihom. Na zidovima nije bilo slika. Nije bilo stola, lampe, stolica. Ničega suvišnoga. Ničega što bi misli moglo odvesti na krivi put. Nisu trebali smetnje. Uvečer su se zaokupili molitvom. Ako nisu previše povezani sa svijetom, mogu se više približiti Bogu. Lenka je sklopila ruke. Zgriješila je mišlju. Poželjela je nešto što nije trebala željeti. Morala je zatražiti oprost. Morala se pomoliti za snagu. Lenka je pomislila kako će uskoro biti tri i trideset. Ako se želi naći s Lumikki u pet u vrtu dvorca, morat će uskoro krenuti. Ispravno bi bilo da ne ode. Teoretski nije smjela van jer je prekršila pravila kad je dovela Lumikki u obiteljski dom, a da nije prvo zatražila dopuštenje. Rekli su Lenki da nitko ne može tako lako dobiti dozvolu za ulazak. Prvo obitelj mora odrediti je li Lumikki osoba kojoj mogu vjerovati. Makar je Lenkina sestra, obitelji to nije dovoljno. Lenka je pitala sumnja li obitelj u njezinu priču. Rekli su da se ne radi o tome. Već o tome da članovi obitelji moraju štititi jedni druge i euharistiju koju dijele. To nitko ne smije ugroziti. Lenkin lijevi prstenjak nježno je dodirivao desni prstenjak gdje je godinama nosila prsten koji joj je majka poklonila za petnaesti rođendan. Majka je preminula samo nekoliko tjedana nakon njezinog rođendana. Lenka bi uvijek dodirnula prsten kad je trebala snagu ili utjehu. Ali prošlog je tjedna skinula prsten. Adam joj je izravnije nego ikada prije rekao kako je njezina majka izgubila vjeru i napustila obitelj pa se osjećala kao da bi zadržavanje prstena bila izdaja. Lenka je prsten bacila u rijeku. Ondje može potonuti kako je i majka potonula. Mora pronaći snagu i utjehu negdje drugdje, u vjeri i u Bogu. Lenkinu molitvu prekinuo je bolan i tužan krik iz prizemlja. »Jaro je mrtav!« Lenkine ruke su se rasklopile. Dok je trčala niz stepenice, preplavila ju je krivnja. Što ako je Bog vidio njezine grešne snove o ovozemaljskom i kaznio je tako da joj je pokazao koliko lako nastupa smrt? Lumikki je sjedila u vrtu dvorca kraj fontane koja je u zrak ispuštala kapljice vode nalik draguljima. Kapljice su na trenutak zaplesale pa obavezno pale natrag na površinu vode. Lumikki se zapitala kako bi to izgledalo kad bi se kapljice odjednom vinule u zrak poput sitnih, blistavih balona. I samo odletjele. Zabavljala se idejom da odlete skroz do Finske i padnu, tople i nježne na Blazeovo lice. Blaze. Opet joj je bio u mislima. Je li to zbog udaljenosti? Je li joj lakše dopustiti si čežnju za njim dok je u drugoj zemlji? Čini li to žudnju dopuštenijom? Trenutno u Lumikkinim mislima nije trebalo biti mjesta ni za što drugo osim za tu neobičnu Lenku, njezinu još čudniju obitelj, i pitanje jesu li stvarno u rodu. Ima li Lumikkin otac tajno dijete u Pragu? Međutim, njezina čežnja nije slijedila tradicionalna pravila logike. Slijedila je svoje putove, a Lumikki je po tome pitanju bila nemoćna. Pogledala je grad ispod sebe i odjednom ju je preplavio osjećaj otuđenosti i nepoznatog. Ona ne pripada ovdje. Samo je u posjetu. Ona je turist koji će otići prije nego što joj grad počne djelovati poznato. Ovdje se nikada neće osjećati kao kod kuće.
40
40
Gdje je, zapravo, Lumikkin dom? Nije u Riihimäkiju s mamom i tatom. Nije ni u njezinom stanu u Tampereu, barem ne još. Nije imala ništa što bi je čvrsto vezalo za neko mjesto i pretvorilo ga u dom. Topli vjetar milovao je Lumikkinu kosu i podsjetio je na ruku koja ju je isto milovala i na želju da je zauvijek miluje. U Blazeovim rukama se osjećala kao kod kuće. U toplini njegova pogleda bila je sigurna, živa i cjelovita. Mogla je biti svoja. Nije morala glumiti, skrivati ili izostavljati dijelove sebe. Bila je sretna. Osjećala se voljenom. Vjetar je donio miris cvijeća, drveća i ljeta, koji je bio tako opojan da je Lumikki morala sjesti. Osjećaj da je stranac bez doma čvrsto ju je obavio. Počeo je od njezinih stopala, povezao ih je pa nastavio do njezinih bokova, pa struka, privezao joj ruke uz tijelo, ovio se oko njezina vrata, začepio joj usta. Što ako se bez Blazea više nikada neće osjećati kao kod kuće? Što ako nikada više neće moći nekoga voljeti? Što ako je izgubila jedinu osobu s kojom je mogla biti istinski sretna? Rano jutro u srpnju. Dugo su ostali budni razgovarajući, ali nisu bili umorni. Sunce je izašlo. Svjetlost ublažena granama breze koja je rasla pred prozorom obasjala je spavaću sobu kolibe nježno i zaštitnički. Ležali su na uskom krevetu licem uz lice. Blaze je pozorno promatrao Lumikki, kao što je često činio. Nije to bio kritičan pogled. Bio je topao i pun ljubavi. »Istina ili izazov, Lumikki«, rekao je Blaze. »Istina«, odgovorila je Lumikki. »Koliko često razmišljaš o tome koliko si lijepa?« Lumikki je tiho razmišljala. »Iskreno? Nikada.« To je bila istina. Toliko joj je puta rečeno da je ružna da to nije mogla zaboraviti. Ponekad je čak i mislila da je ružna. Mislila je da možda to bio razlog. Da je toliko ružna da su joj njezini mučitelji jednostavno morali pljuvati u lice i neprestano je udarati. Njezin je izgled bio toliko odbojan da si nisu mogli pomoći. Naravno, s vremenom je Lumikki shvatila da to nije točno. Poslije toga se nije smatrala ružnom, samo neuglednom. Zapravo joj nije bilo bitno kako izgleda. Nije joj bilo bitno smatraju li je drugi lijepom. Barem nije, sve dok nije upoznala Blazea. »Nekako sam se toga i bojao«, rekao je Blaze. »Zato ću ti sada reći što je sve na tebi prelijepo.« Rekao je to tako ozbiljno i službeno da se Lumikki počela smijati. Blaze je podigao pogled i nježno pomilovao Lumikkinu kosu. »Tvoje čelo. Gledam tvoje čelo i umalo da mogu vidjeti sve genijalne misli koje iza njega lete.« Blazeov milujući prst spustio se do Lumikkinih obrva. »Tvoje obrve i oči zajedno. Imaš oči savršena oblika. A tvoj je pogled toliko intenzivan da sam jedva progovorio kad sam te prvi put ugledao.« Lumikki je srce brže zakucalo i oči su joj se ispunile suzama. Blazeove riječi bile su poput dodira njegove ruke, pronašle su mjesta u njoj i toplo ih pomilovale. Dodir na obrazu. Lagan poput pera. »Tvoja čeljust. Elegantna, a opet jaka.« Prstom joj je prešao preko usana. Dodir je sada djelovao jače, osjećala ga je po cijelom tijelu. Duboko u želucu. I niže. »Tvoje usne. Imaš najljepše usne koje sam ikada vidio. I mekše su od bilo kojih
41
41
koje sam poljubio.« Lumikki je poželjela da je Blaze tada poljubi, ali on je spustio prst niz njezin vrat do ključne kosti. »Imaš izuzetno lijep vrat. I mjesto gdje ti se vrat spaja s ramenima. A tvoja ključna kost je poput krila ptice.« Lumikki je već ubrzano disala. Zapanjila ju je sinkroniziranost nježnog dodira njegove ruke i njezine požude. Dok su je Blazeove riječi posramile i ganule ispunivši je čuđenjem i zahvalnošću, njegov ju je dodir ispunio kompulzivnom, gotovo životinjskom željom. Netko ju je smatrao prelijepom. Netko ju je vidio posve drugačije od svih koji su je do sada vidjeli. Osjećaj je bio tako divan da je bolio. Blazeova ruka nastavila se spuštati. Ni on više nije mirno disao kad je šapnuo na Lumikkino uho. »Tvoje grudi...« Nakon toga riječi su prestale. Priču su dalje ispričali dodiri. Imali su i jednu drugu igru. Zvala se Karta blaga. Zapravo je imala dvije verzije: karta emocionalnog blaga i karta fizičkog blaga. U karti emocionalnog blaga, osoba koja je imala kartu zapisala bi riječi na komad papira ili naslikala sliku nečega što joj je u životu bitno. Riječi i slike vodile su do drugih riječi i slika. Osoba koja čita kartu birala je koji će put slijediti. Osoba koja je crtala kartu objašnjavala je kako su riječi i slike povezane i koju priču skrivaju. Bio je to način da si Lumikki i Blaze ispričaju svoje priče dio po dio. Svoje strahove, nade i snove. Tajne koje nikome nisu ispričali. Želje koje su gotovo bile previše nerealne da se izraze riječima. Karta emocionalnog blaga otvarala je sefove koje su uvijek držali zaključanima prije toga. Davali su jedno drugome ključ i poruku: Hajde, otvori je. Posve ti vjerujem. Karta fizičkog blaga također je zahtijevala povjerenje. U ovoj igri, osoba koja je imala kartu crtala je svoje tijelo i označila mjesta koja želi uključiti u igru. Osoba koja čita kartu birala je redoslijed kojim će pratiti kartu i koliko će se puta vraćati na neku stavku. Kada bi izabrali lokaciju, osoba koja je kartu nacrtala rekla bi kako želi da se to mjesto dodiruje, ljubi, gricka ili možda samo gleda. Osoba koja čita kartu morala je upute slijediti u potpunosti. Karte blaga nisu bile cilj same po sebi. Bile su to nježne igre koje su sudionici u svakom trenutku mogli prekinuti. Mogli su odbaciti crteže i riječi pa prirodno i bez prisile podijeliti to kako je neka situacija dovela do neke druge. Postojalo je vrijeme kada je između Lumikki i Blazea sve bilo ispravno, dobro i prirodno. Lumikki je često sanjala to vrijeme. Svaki put kad bi se probudila, buđenje je bilo nasilno i pogrešno. Zašto se morala buditi kad je san bio toliko bolji, toliko istinitiji?
42
42
Lagala je. Izgovorila je stvari koje su mogle biti istinite, ali nisu bile. Pažljivo je osmislila svoju priču i neće je razotkriti. Je li laganje uopće pogrešno? Što ako je laž ljepša od istine? Ako laž i govorniku i slušatelju pruža više od istine? Laž je postala priča, a priča je postala istinita. Nije žalila što je to učinila. Željela je vidjeti kako će se ta priča odviti do kraja, do zadnje stranice. Riskirat će, iako bi kraj mogao biti okrutan. Njezin kraj.
43
43
12 Lumikki je pogledala sat na mobitelu. Već je bilo pet. Lenki nije bilo ni traga ni glasa. Možda neće doći. Telefon je u Lumikkinoj ruci bio težak. Kao da je potiče da nazove tatu i da ga izravno pita. Lumikki je počela razmišljati o tome. Razmotrila je da ga zaskoči tim pitanjem. Da prvo čavrlja s njime o vremenu ili nečem nebitnom, a zatim da ispali, da ga napadne s leđa i pita je li točno da ima kćer u Pragu. Odmah će iz njegova glasa znati laže li ili ne. Barem je pretpostavljala da hoće. Nije pouzdano mogla reći je li njezin otac bolji lažac nego što ona smatra. Ako je Lenka kći njezina oca, i ako je sve što je rekla točno, Lumikki je znala o ocu manje nego što je mislila. Ali koliko djeca uopće poznaju svoje roditelje? Stvarno i duboko? Obično vide samo jedan dio, koji je zapravo malen. Ne znaju kakvi su bili kao djeca ili o čemu su sanjali u pubertetu. Čak i ako im roditelji to otkriju, na te priče utječe barem to da su to priče koje roditelji pričaju svojoj djeci. Lumikkina obitelj nikada nije razgovarala o takvim stvarima. To se kod njih nije radilo. Lumikki se ponekad osjećala kao da je prvih šesnaest godina života provela živeći s potpunim strancima, ili u najbolju ruku poznanicima. Sada je bilo pet i pet. Lumikki je ustala s bijele drvene klupe i malo protegnula noge. Danas je puno šetala. Voljela je hodati jer je tako bolje doživjela grad nego iz tramvaja, busa ili metroa. Lumikki je razmislila o odlasku. Počelo joj je kruliti u želucu. Odvagnula je mobitel na dlanu. Možda je vrijeme da razbije stakleni zid tišine. Tatin je broj bio pod slovom T za »Tata«. Lumikki je nazvala prije nego što se stigne predomisliti. Netko se javio gotovo istog trena. Ali ne tata, već mama. »Peter je izašao u šetnju i ostavio je mobitel«, rekla joj je mama. »Je li hitno? Reći ću mu da te nazove čim se vrati.« Lumikki je osjetila kako će dobiti glavobolju čim je čula brigu u majčinu glasu. »Ne, ja... Samo se nisam mogla sjetiti kad je tata bio u Pragu«, pitala je brzo. Na drugoj strani nastupila je tišina koja je trajala nekoliko sekundi. Naravno, sada će njezina majka tvrditi kako nikada nije bio u Pragu. To je bilo jedino logično, jer joj tata čitavo vrijeme dok je Lumikki planirala putovanje nije niti jednom natuknuo da je bio ovdje. »Jeste li vas dvoje razgovarali o tome? Mislila sam da Peter... Da se ne bi želio toga prisjećati. Bilo je to davno. Bila su to... teška vremena.« Mamin se glas promijenio. Bio je čudan. Lumikki nikada nije čula takav ton od svoje majke. Zvučala je tužno, ali i iskreno i otvoreno. Kao da je na trenutak zaboravila s kime razgovara i kao da želi još nešto reći. Mamini obrambeni zidovi bili su slabiji nego inače. Lumikki je postavila ispravno pitanje. »Je li se nešto ovdje dogodilo?« pitala je Lumikki, ispalivši još jedno direktno pitanje za prvim. Sada nije bilo povratka, kad su se vrata makar malo odškrinula. »Ne, ne radi se o tome...« rekla je njezina mama. U tom je trenu Lumikki čula korake nekoga tko trči preko šljunčane staze parka. Lenka. Trčala je prema njoj dašćući i raskolačenih očiju — očito je bila uzrujana. »Moram ići. Razgovarat ćemo kasnije«, rekla je Lumikki brzo na mobitel pa
44
44
poklopila. Tajming nije bio dobar. Imala je tajnu koju je razotkrivala iz dva smjera, ali otkrića su se sudarala i ometala jedno drugo. »Jaro je mrtav«, rekla je Lenka odmah. »Jaro?« »Jedan od članova moje obitelji. Auto ga je udario i ostao je na mjestu mrtav. Njega si vjerojatno jučer vidjela na prozoru.« Suze su potekle iz Lenkinih očiju. Lumikki joj je dala izgužvanu maramicu iz džepa, a Lenka ju je prihvatila pokorno, a opet prirodno, poput djeteta koje uzima maramicu od roditelja. Lumikki se sjećala muškarca s uskim ramenima i ozbiljnim, prodornim tamnim očima. I kad je u mislima jasno prizvala njegovo lice, sjetila se gdje ga je danas ugledala. U kafiću je razgovarao s mlađim muškarcem koji je nešto zapisivao u bilježnicu. Lumikki je prošla kraj njihova stola dok je išla u toalet. Smatrala je da rade intervju, ali nije lice starijeg muškarca povezala s licem koje je vidjela na prozoru. Sve do sada. FMJe Intervju i smrtonosna nesreća u istom danu. Lumikki je predosjetila da to nije slučajnost.
45
45
13 Visina oko metar i osamdeset. Kosa tamnosmeđa, gotovo crna. Oči smeđe. Svijetle, blago iznošene traperice koje su izgledale skupo te kao da su tako iznošeno izgledale i u trenutku kad su prešle preko blagajne. Svijetla košulja, možda karirana. Možda nije. Lumikki nije bila sigurna. Između dvadeset dvije i trideset godina. Bilo je teško odrediti godine tim muškarcima koji su izgledali i mladoliko i muževno. Lumikki je jela pecivo sa sirom sjedeći kraj rijeke i pokušavala se usredotočiti na sjećanje. Znala je da to neće biti dovoljno. Čak i da se sjeti, to joj neće pomoći da pronađe čovjeka koji je intervjuirao Jara u tako velikom gradu. A zašto bi uopće pokušala? Nekoga tko joj je bio potpuni stranac je udario auto. To se nje nije uopće trebalo ticati. Ali je. Zato što Jarova smrt nije bila slučajnost, pa je bilo moguće da je i Lenka u nekakvoj opasnosti. A Lenka bi joj mogla biti sestra. Lumikki nije Lenki spomenula da je ranije toga dana vidjela Jaru u situaciji koja je nalikovala na intervju. Bolje je da ona ne zna, barem ne još. Nema smisla da se boji još više nego sada. Jer Lumikki je vidjela da se boji. Razgovarale su kraće od pola sata kad se Lenka već morala vratiti. Većinu tog vremena provele su tako da se Lumikki trudila utješiti Lenku koja je neprestano plakala i nelogično ponavljala kako Jaro nije još trebao umrijeti te da to zapravo nije bitno, ali da ništa ne ide po planu. Lumikki nije iz nje uspjela izvući ništa smislenije. Lenka se ujedno i ispričala što nije znala što treba učiniti da njezina obitelj pruži Lumikki dobrodošlicu. Ali da će se to dogoditi. Lenka je previše žurila, pokušala je da se stvari ostvare, iako je trebala naučiti biti strpljivija. Sve u svoje vrijeme. Obitelj će Lumikki objeručke prihvatiti. Lumikki njoj nije rekla kako joj to zvuči jezivo. Razgovor su naglo prekinule jer je Lenka morala otići. Navodno uopće nije smjela izaći iz kuće, ali bilo joj je previše bitno da vidi Lumikki pa je morala doći. Kad je Lumikki pitala ima li Lenka mobitel, jer bi tako puno lakše bile u kontaktu, Lenka je samo rekla: »Naravno da ne. To je samo odraz taštine.« Dogovorile su se da će se sljedećeg dana sastati na brdu Petrin. Kad je Lumikki pitala zašto stalno mijenjaju mjesto sastanka, Lenka jer samo rekla kako se nije dobro vezati za jedno mjesto. Lumikki je nije dalje ispitivala. Do sada je već naučila da se Lenka ponaša neobično. Bila je uvjerena kako postoji neko objašnjenje za to neobično ponašanje i da će ga uspjeti otkriti. Oko Lumikki se polako počeo spuštati mrak. Temperatura je i dalje bila visoka i osjetila je kako joj se blagi miris znoja probio kroz majicu bez rukava. Večeras bi je trebala barem isprati u maloj kupaonici u hostelu i ostaviti da se osuši preko noći. Krenula je na put sa što manje prtljage što joj se sad obilo o glavu jer joj je ponestalo čiste odjeće. Ideja o šopingu u gradu s tisućama drugih turista nije je baš mamila. Uostalom, ovo više nije bio samo običan opuštajući odmor. Lumikki je razmotrila mogućnosti. Nije mogla otići na policiju jer im nije imala što reći. Hej, nekog tipa je udario auto i on je umro, a ja sam ga ranije tog dana vidjela kako možda razgovara s novinarom. Ne, ne znam ništa o njemu osim da se zove Jaro i da živi u velikoj drvenoj kući. Ljudi koji ondje žive su pomalo čudni, ali još ne znam zašto svi žive ondje zajedno. S njima živi cura koja bi mi mogla biti sestra, to jest zapravo polusestra, ali možda to i nije. Nasmijali bi joj se i otjerali je. Ili bi je bacili u ćeliju da se
46
46
otrijezni ili prestane halucinirati ili bi je samo izbacili na ulicu kao i ostale bezopasne luđake. Mogla bi nazvati roditelje, potruditi im se što bolje objasniti situaciju i zatražiti savjet. Svaka normalna osoba bi to učinila. Ali Lumikki nije bila normalna, a ni njezina obitelj. Oni jednostavno nisu tako rješavali stvari. Uostalom, bila je sigurna da joj se mama, nakon onog razgovora, sabrala i shvatila da joj je previše otkrila. U najgorem slučaju, prisilili bi Lumikki da se vrati kući pa ona nikada ne bi razriješila ovu situaciju. Tako da joj je jedini izbor bio da to pokuša sama shvatiti, oslanjajući se na vlastitu pamet. To je ionako radila veći dio svog života. Lumikki se trudila prisjetiti. Morala se sjetiti neke karakteristike ispitivača koja će joj pomoći u potrazi. Znala je da joj mozak neprestano bilježi čak i najsitnije detalje. Samo ih je morala iskopati. Ne, ispitivač nije nosio vjenčani prsten. Znači, nije oženjen. Taj podatak joj zapravo nije nimalo pomagao. Bilježnicu je držao čvrsto i sigurno. To mu nije bio prvi intervju. Vjerojatno je bio iskusan novinar. Lumikki je zaklopila oči i u mislima se vratila u trenutak kad je izašla iz toaleta. Prošla je prilično blizu stola. Pogledom je prešla preko njegove bilježnice. Pomislila je kako, čak i kad bi znala jezik, ne bi uspjela ništa saznati iz tih bilješki jer je muškarac imao jako neuredan rukopis. Bila je to prolazna misao, trenutna, i u tome trenu beznačajna. Ali zbog neurednog rukopisa, zapazila je nešto drugo. Uočila je to zbog kontrasta. O čemu se radilo? Misli, misli, poticala se Lumikki. Kraj nje je prošla nasmijana grupa turista. Lumikkine oči i dalje su bile čvrsto stisnute. Nije smjela umu dopustiti da se opusti ni na sekundu jer je bila na korak do prisjećanja. Gornji kut bilježnice. Nešto sitno. Logo. Naravno. To je bila poslovna bilježnica. Lumikki se sjetila narančaste boje i okruglog oblika loga. I još nečega? Nekog simbola? Broja. Tako je. Broja osam. Logo joj je bio poznat. Već ga je negdje vidjela, ali gdje? Lumikki je otvorila oči. Narančasti broj osam. Sada ga je jasno vidjela u mislima, ali nije ga mogla s ničime povezati. Otpila je velik gutljaj vode iz boce pa krenula. Možda se sjeti ako malo prošeće. Lumikki se uspela stepenicama od obale rijeke do mosta. Na kraju mosta bila je rotirajuća reklama. Reklama nasmiješene žene koja reklamira nov dezodorans s dugim djelovanjem upravo se mijenjala i otkrivala plakat za još jednu policijsku seriju. Čini se da ljudima nikada ne dosadi iz noći u noć gledati kako se ljudi ubijaju dok drugi istražuju kako se to dogodilo. Lumikki je već nastavljala dalje kad joj gornji kut plakata zadržao pogled. Narančasti krug s brojem osam u sredini. Naravno, Osmi program. Lumikki je sada znala gdje novinar radi.
47
47
14 Zgrada je izgledala pomalo nerealno zbog tolike staklene površine. Staklo je reflektiralo ružičastu, ljubičastu i narančastu boju zalazećeg sunca, a boje su blistale snažnije od samog loga. Nije bilo teško pronaći sjedište Super 8 Media u centru Praga. Rotirajući logo na vrhu staklenog nebodera s uredima bio je vidljiv na kilometre. Lumikki se kroz staklo zagledala u predvorje gdje je sjedila recepcionarka zadubljena u lakiranje noktiju. Vjerojatno su neki ovdje imali smjene koje traju dugo u noć. Lumikki se brzinski pripremila i proguglala tvrtku na mobitelu. Otkrila je da je ovo zapravo medijski konglomerat, te da ne drže samo televizijski program i vijesti, već i tabloid, nekoliko časopisa i niz webstranica. Super 8 je imao prikladan naziv. Bio je utjecajan. Lumikki je oklijevala. Zapravo nije imala plan. Stoga se odlučila na ono što je uvijek činila kada je bila nesigurna. Pretvarala se da je posve sigurna. To upali u nekih devedeset posto slučajeva. Uspravila se i prošla je kroz rotirajuća vrata. Recepcionarka koja je sređivala nokte nije bila zadivljena kad je pred nju stala djevojka s ruksakom na leđima, znojna od dana provedenog na suncu. Samim izrazom lica zamolila je Lumikki da smjesta izađe pa da ona ne mora otvoriti usta i to izreći na glas. Lumikki nije dopustila da je taj pogled zasmeta. »Oprostite, tražim jednog muškarca«, započela je Lumikki na engleskom. Ženin izraz lica se promijenio te sada kao da je poručivao: »To sve mi tražimo, draga.« »Nažalost, ne sjećam mu se imena, ali znam da ovdje radi. Imam dogovoren sastanak«, nastavila je Lumikki samouvjereno. Recepcionarka ju je odmjerila kao da razmatra hoće li jednostavno nazvati osiguranje. Zatim je uzdahnula i rekla: »Trebam malo više podataka. Ovdje radi popriličan broj muškaraca.« Lumikki je opisala čovjeka s bilježnicom što je preciznije mogla. Recepcionarka se namrštila. Lumikki je pokušala pogoditi koliko ima godina i zaključila između dvadeset i pet i trideset. Izgledala je poput žene koja bi voljela da izlazi na više spojeva i koja poklanja dosta pažnje zgodnim muškarcima i njihovom bračnom stanju. Tako da je Lumikki zagrizla donju usnu i nagnula se preko stola povjerljivo snizivši ton glasa. »Bio je prilično zgodan. I nije nosio vjenčani prsten.« Recepcionarkine oči su bljesnule. »Onda je to sigurno Jiri! Vjerojatno je već završio s poslom za danas. Sigurno... Oh, čekaj. Eno ga! Jiri, imaš posjetitelja.« Lumikki je ugledala mladića kako izlazi iz dizala. Da, bio je to isti čovjek kojeg je ranije vidjela. Zbunjeno je pogledao recepcionarku pa Lumikki. Zatim je recepcionarki nešto rekao na češkom. Ona je mahnula prema Lumikki. Muškarac se namrštio. Lumikki je znala da mora brzo nešto poduzeti, prije nego što stvarno nazovu zaštitare i izbace je van. »Imam za vas vijest o čovjeku kojeg ste danas intervjuirali. Mrtav je«, rekla je Lumikki. To je upalilo. Zapazila je iznenađenje i interes u očima tog Jirija.
48
48
»Hajdemo nekamo gdje možemo popričati«, rekao je i primio Lumikki pod ruku. Recepcionarka ih je pogledala pomalo čeznutljivo pa uzdahnula i vratila se manikuri. Muškarac je podigao mobitel do uha. Morao je smjesta telefonirati. Takve su mu bile upute. S druge je strane odmah dobio odgovor. »Mlada cura je došla po njega kad je izlazio iz ureda.« »Mlada cura?« »Da. Govorila je engleski. Izgleda poput turistice.« »Radi li se o jednom od njegovih spojeva na jednu noć?« »Nije izgledala poput takve cure. Uostalom, rekla je da zna nešto o smrti mete broj 1.« Na drugoj strani nekoliko je sekundi trajala tišina. »Slijediš ih?« »Naravno.« »Dobro. Neka mu cura kaže što zna. To bi u ovoj fazi i mogao biti ispravan potez.« »A zatim?« »Ne znamo tko je ta cura. Ne možemo si dopustiti da netko drugi sada uništi naš plan. Eliminiraj curu kad se rastanu.« »Razumijem.« Muškarac je upravo mislio poklopiti kad mu je žena dala još jedan naputak: »Kad uspiješ, uslikaj djevojku i pošalji sliku meni i ocu. Ako ti ona ovog puta pobjegne, moramo znati kako izgleda.« Zatim je žena poklopila prije nego što je on stigao nešto reći. Nije se mogao zaustaviti već je razdraženo ponovio: »Ako ti ona ovog puta pobjegne.« Njemu mete ne pobjegnu. Njegov je posao bio da trajno zaustavi metu, kada klijent to zatraži. Nije bez razloga stekao ugled najpouzdanijeg plaćenog ubojice u gradu. Ali pouzdanost je značila ne gubiti živce kada klijent gubi živce. Uvijek je precizno slijedio upute. Stoga je podigao mobitel i pretvarajući se da slika stare zgrade i bogatu arhitekturu zapravo uslikao curu s kratkom kosom. Uslikao je tri dobre slike profila pomoću kojih će je biti lako identificirati. Cura je izgledala mlado i odlučno, ali nimalo opasno. Činilo mu se suvišnim eliminirati je. Međutim, njegovo zanimanje nije uključivalo propitkivanje naredbi. Nije osjećao samilost ili suosjećanje prema metama. Da je, ne bi se više mogao baviti tim poslom. Muškarac je poslao jednu sliku klijentici i muškarcu kojeg je zvala ocem. Sada, ako požele, mogu vidjeti kako je djevojka izgledala živa. Neće to još dugo biti. Dva sata kasnije kad je Lumikki sjela na krevet u hostelu, glava joj je bila puna misli i pitanja, a ideja da i trenutak duže ostane u znojnoj odjeći nepodnošljiva. Mora se istuširati. Odmah. Pod hladnom vodom jasnije će razmišljati o onome što joj je ispričao Jiri Hašek i razmotriti kako će to utjecati na Lumikkin sljedeći potez. Skinula je kratke hlače, majicu, gaćice i grudnjak pa otišla u kupaonicu. Začepila je umivaonik pomalo hrđavim čepom pa ubacila unutra odjeću i napunila ga vodom. Preko toga je izlila i malo tekućeg sapuna. To će riješiti neugodan miris odjeće. Lumikki je već znala da je tuš u lošem stanju. Nije se time uznemiravala. Prijao joj je dodir hladne, gotovo ledene vode. Razbistrio joj je misli.
49
49
Jiri je rekao da... Lumikki je najednom čula neobičan zvuk. Zatvorila je vodu i osluhnula. Kao da je netko pokušavao ući u njezinu sobu pomoću krivog ključa. Zar je neki pijanac opet zaboravio broj sobe? Međutim, nije izvana čula mumljanje ili psovanje. Lumikki je zgrabila ručnik i omotala ga oko tijela, spremna da se ode svađati s osobom koja joj prtlja po vratima kad je začula škljocaj brave i zvuk vrata koja se tiho otvaraju. Zaledila se u kupaonici i pažljivo osluhnula. Netko joj je bio u sobi. Koraci su bili mirni i tihi. Kao da se netko trudi ne stvarati buku. Čistačica? Ne, ne u ovo doba noći. Uostalom, one viknu »čistačice« ili »posluga« prije nego što uđu. Provalnik? To je bilo vjerojatnije. Lumikki se nadala da će joj samo uzeti novac, a ne i putovnicu. Kupaonica nije imala prozora. Nije mogla pobjeći. Lumikki je svu nadu usredotočila na ideju da će lopov samo uzeti ono po što je došao i nestati. Shvatila je da se uzalud nada kad je vidjela kako se kvaka na vratima spušta. Visok, jak muškarac izrazito preplanule kože otvorio je vrata i skoro se spotaknuo na ručnik koji je ležao na podu. Povukao je zastor tuša, ali iza njega nije bilo nikoga. Dodirnuo je odjeću koja se namakala u umivaoniku. Bazdio je po jeftinom losionu za brijanje i muškom znoju. Lumikki mu je promotrila vrh glave. Počeo je ćelavjeti. Vjerojatno još toga nije bio ni svjestan jer mu je crna kosa skrivala mjesto na kojem mu se kosa prorijedila. Lumikki nije držala dah. Znala je da vam se to u jednom trenu uvijek obije o glavu jer luđački morate udahnuti što proizvede više buke od mirnog disanja. Lumikki je čekala savršeno mirno u ventilacijskom otvoru iznad kupaonice. Srećom, hostel s jednom i pol zvjezdicom uložio je dovoljno novaca u kupaonice da postavi nekoliko dasaka koje su osiguravale ventilacijski otvor. Lumikki se uspjela zavući između njih. Muškarac se osvrnuo. Čak je i pokucao na zidove. Nije podigao pogled. Barem ne još. Tko je on, dovraga, i što radi u Lumikkinoj sobi? Lumikki je osjetila kapljice koje joj klize s mokre kose niz čelo pa do vrha nosa. Kapljice su se ondje skupljale u kap koja je iznenađujuće dugo i opasno visjela. Mora je obrisati. Znala je da će kapljica pasti muškarcu na glavu, točno na ćelavo mjesto. Tada će on pogledati gore. Ruke i noge drhtale su joj od napora. Bilo je teško ostati nepomičnom. Mora ostati mirna. Odjednom je iz hodnika začula poznato pjevanje. Tulumaši iz susjedne sobe. Kapljica je pala niz Lumikkin nos. Muškarac se okrenuo i izašao iz kupaonice. Kapljica je sigurno i bez zvuka pala na Lumikkin ručnik. Muškarac je pričekao da pijani pjevači prođu pa izašao. Lumikki je pričekala da muškarčevi koraci utihnu, dovoljno dugo da se uvjeri da je otišao. Zatim se drhtavo spustila iz ventilacijskog otvora i srušila na ručnik na podu. U zraku je i dalje osjećala muškarčev miris koji ju je pekao za nosnice. Kad je Lumikki konačno ustala, proučila je svoje stvari. Ništa nije uzeo. Provalnik nije bio lopov. Tražio je samo jedno — nju. Lumikki je znala da ovdje više neće biti sigurna.
50
50
19. LIPNJA, NEDJELJA RANO UJUTRO
51
51
15 Kap, kap, kap, kap. Kapljice vode padale su na pločnik. Tanka plastična vrećica sigurno je imala rupu iz koje je curila voda. Lumikki je u vrećicu nagurala mokru odjeću koju je namakala u umivaoniku, a sve ostalo je brzinski natrpala u ruksak Trebalo joj je samo pet minuta da se spakira. Sada je stajala na ulici i pitala se što da učini. Mogla bi pokušati naći neki drugi jeftini hostel, ali hoće li je igdje pustiti unutra u ovo doba noći? Već je prošlo jedanaest sati. Ideja da ide od hostela do hostela u nadi da će pronaći sobu nije je privlačila. Kao ni ideja da sat vremena surfa na mobitelu ili u Internet kafiću kako bi na taj način pronašla smještaj. Lumikki je najednom preplavio umor. Poželjela je nazvati kući i zamoliti roditelje da joj kupe povratnu kartu za tu večer, ako ima leta. Međutim, znala je da to neće učiniti, jer bi se tako mogla pozdraviti s nezavisnošću. To bi je svelo na bespomoćno dijete koje ništa ne može samo. Dio Lumikki želio je biti bespomoćno dijete koje će roditelji potaknuti da se što prije vrati u Finsku. Sjesti u taksi, odvesti se do zračne luke i odletjeti kući. Zaboraviti Prag. Zaboraviti Lenku. Zaboraviti da joj je neki nepoznati čovjek upao u sobu, očito u potrazi za njom. Zaboraviti Jirija Hašeka i sve što joj je rekao. Jiri. Sranje. Lumikki je izvukla mokre kratke hlače iz vrećice pa turila ruku u lijevi džep. Našla ju je. Posjetnicu koja je sada bila u lošem stanju. Ipak je još uvijek mogla pročitati broj mobitela. Sva sreća. »Nazovi ako se što dogodi. Bilo što. Nije važno koliko je sati.« To je Jiri rekao. Vjerojatno nije na umu imao baš ovo, ali Lumikki je znala da sada nema mnogo izbora. Još nije bila spremna na povratak kući. To bi bilo odustajanje, a Lumikki nije netko tko odustaje. Uostalom, onda bi je roditelji previše ispitivali, a Lumikki nije voljela da je se ispituje kad nema sve odgovore. Utipkala je Jirijev broj i nazvala. Nadala se da se na mobitel neće javiti pospana djevojka. Nakon njihovog sastanka, pretpostavila je da je Jiri samac, ali možda se prevarila. Uostalom, to što je samac ne znači da noći provodi sam. Javio se nakon trećeg zvona. »Ovdje Lumikki Andersson«, rekla je. Onda je morala stati i na trenutak razmisliti kako da na engleskom postavi svoje pitanje jer bi je mogao krivo shvatiti ako kaže »Mogu li s tobom provesti noć?« Ulazeći u Jirijev stan, Lumikki je razmišljala o njihovom ranijem susretu. Jiri ju je odveo u popularan kafić pun gostiju i naručio joj Colu. Zatim je zahtijevao da mu ispriča sve o sebi, o tome kako zna za Jara i pogotovo kako zna da je mrtav. Lumikki mu je što neodređenije ispričala kako je obična turistica iz Finske i kako je sasvim slučajno upoznala curu po imenu Lenka. Nije spomenula kako Lenka vjeruje da su polusestre. Lumikki nije smatrala da se to Jirija tiče. Barem ne još. Nije znala ništa o njemu. Nije znala može li mu vjerovati. Ispričala mu je kako je ugledala Jara i naletjela na njega u kafiću u kojem ga je Jiri intervjuirao, a da joj je Lenka kasnije ispričala da je umro pa se zapitala je li to stvarno
52
52
bio slučajan, nesretan slučaj. »Neobično si sumnjičava prema slučajnostima za curu koja se tako slučajno našla usred svega toga«, komentirao je Jiri. Lumikki je šutjela. Jiri je jednim gutljajem ispio čašu vode. »Ali imaš pravo. I ja sam poprilično uvjeren kako Jarova smrt nije nesreća.« Zatim je proučio Lumikki, očito odvagujući može li joj vjerovati. Lumikki se vidjela kroz njegove oči, nedotjerana cura s ruksakom koja mu je banula na posao s neobičnom pričom. Nije baš bila osoba kojoj bi se netko povjerio. Međutim, situacija je bila dovoljno čudna, a Jiri je očito bio zadivljen što ga je pronašla pomoću tako malo tragova. Odlučio joj je vjerovati. »Koliko znaš o Bijeloj obitelji?« pitao je Jiri. Bijela obitelj. Lumikki je prvi put čula za nju. Lenka je samo govorila o »obitelji«. Kad joj je Jiri ispričao da je to vjerska sekta koju već neko vrijeme istražuje, Lumikki je poželjela lupiti glavom po stolu. Kako je mogla biti tako glupa? Zašto to nije pogodila iz Lenkinih natruha i čudnog ponašanja? Naravno. Sad kad je to čula od Jirija, bilo je posve očito. »Navodno vjeruju da su u izravnom srodstvu s Isusom. I tako su svi u sekti u rodbinskoj vezi. Nisu samo duhovna obitelj, već i biološka.« Naravno. To se savršeno uklapalo. »Iako«, nastavio je Jiri. »Proteklih mjeseci sam istraživao njihovo rodoslovlje i čini se da su neke obiteljske veze poprilično slabe. Ne mislim na krvno srodstvo s Isusom, koje je očito potpuna glupost - mislim na veze između članova sada i ovdje.« »Postoji li neki poseban razlog zašto ih toliko istražuješ?«, pitala je Lumikki. Jiri je zamišljeno zaškiljio, opet je odvagivao svoje riječi. »Natuknuto mi je da bi ova sekta mogla imati neki opasan plan koji uskoro namjeravaju sprovesti. Još uvijek ne znam kakav. To sam pokušavao saznati. Jaro mi je obećao anoniman intervju pred kamerama. Zato mi je teško povjerovati da je njegova smrt nesretni slučaj. Pogotovo jer je u sekti već bilo neobjašnjivih smrti. Mladoj osobi stane srce. Posve trijezna osoba padne po noći u rijeku. Auto skrene u krivu traku skrećući pred kamionom. Muškarac padne pred vlak u metrou. Policijske istrage bile su obustavljene zbog nedostatka dokaza.« Okružila ih je buka kafića kad su oboje utonuli u svoje misli. Buka je dolazila iz drugog, opuštenijeg i veselijeg svijeta. Lumikki i Jirija okruživao je oblak mračnih vizija. »Mnogi od njih se boje, Lumikki«, rekao je Jiri, iznenađujuće točno izgovorivši njezino ime. »Mnogi od njih se boje.« Lumikki je kimnula te rekla kako se i mlada žena koju poznaje boji. Obećala je da će detaljnije ispitati Lenku, a Jiri je izjavio kako se nada da se poslije toga mogu sastati i razmijeniti informacije. Lumikki je pristala. Sada je stajala pred ulazom njegove zgrade i pitala se je li to zapravo dobra ideja. Jiri je preko telefona rekao da Lumikki, naravno, može prespavati kod njega, pa čak i ostati do kraja svog odmora ako je potrebno. Međutim, Lumikki nije imala naviku noćenja kod nepoznatih muškaraca. Ne vjeruj nikome. To je bio njezin moto. Proteklih je godina morala to načelo dosta prilagođavati i nije bila sigurna da je to dobro. Lumikki je položila prst na zvono na kojem je pisalo Hašek pa ga pritisnula dugo i čvrsto.
53
53
Užaren vjetar trese stabla, Užaren vjetar uz cestu. Čula sam tvoj glas i znala Da ćeš me spaliti, Da ćeš spaliti moje srce. Lumikki se čvršće omotala prekrivačem da isključi glas Anne Puu koja joj je pjevala u glavi. Nije upalilo. Ležala je na kuhinjskom podu kod Jirija, na tankom madracu za goste i znala je da neće moći zaspati. Jiri je pokušao inzistirati da Lumikki spava u krevetu, a on na podu, ali Lumikki je odbila. »Možemo oboje spavati u krevetu«, rekao je i položio dlan na Lumikkina pleća. Lumikki se zaledila, spremna da ga opali u prepone, zgrabi stvari i pojuri u noć. Jiri je osjetio njezinu napetost, brzo maknuo ruku i nasmijao se. »Hej, šalio sam se. Uopće se ne poznajemo, a ti si još dijete. Ne brini se, nisam takav tip.« Lumikki se okrenula i pogledala Jirija u oči. Izgledao je iskreno. I malo posramljeno. Lumikki je shvatila kako Jiri možda je igrač, ali nije silovatelj. I da ju stvarno smatra djetetom. Dugo su ostali budni razgovarajući o muškarcu koji je provalio u Lumikkinu sobu u hostelu. Jiri je bio uvjeren da je muškarac ubojica kojeg je poslala Bijela obitelj. »Žele te se riješiti«, rekao je. »Najbolje je da ostanemo zajedno ostatak tvog boravka. Ovo bi moglo biti opasno za tebe. Zapravo, to već je opasno za tebe.« Zatim su oboje zijevnuli, pogledali se i prasnuli u smijeh. Bilo je tako apsurdno. Razgovor o smrtnoj opasnosti pa zijevanje, kao da je to nešto užasno dosadno. Bilo je kasno i oboje su imali dug dan iza sebe. Odlučili su razgovor nastaviti ujutro, kad budu odmorni. Lumikki je mislila da bi mogla zaspati odmah tamo u stolici usred rečenice, te da je ne bi probudio ni udarac glavom o kuhinjski pod. Jiri je Lumikki složio krevet dok se ona umivala i prala zube. Oduprla se znatiželji da mu zaviri u kupaonske ormariće. Dovoljno je zabadala nos u njegov život za jedan dan. Ne bi trebala špijunirati. Kad je Lumikki konačno spustila glavu na jastuk, mislila je da će istog trena zaspati. Prevarila se.
Zvijezde na nebu Blistale su bijelim svjetlom Promatrajući nas. Jirijeva šala o zajedničkom spavanju potaknula je Lumikki na razmišljanje o tome hoće li se ikada ponovno zaljubiti s obzirom na to da je još uvijek žudjela za Blazeom. Stvarno ga je voljela. Zbog toga čežnja nije prolazila. Zbog toga je neprestano žudjela. Hoće li flert neke druge osobe ikada imati jednak učinak? Hoće li ikada moći nekome dovoljno vjerovati da ga pusti blizu, i na kraju potpuno do svoje kože? Lumikki nije znala. Jedne zvjezdane noći u kolovozu sjedili su zajedno na drvenim stolcima na tamalskom trgu, dok je sve još bilo dobro. Lumikki je nježno milovala sazviježđe na Blazeovom vratu i potražila jednak uzorak na nebu. Kad ga je pronašla, preplavio ju je spokoj, sigurnost i radost. »Volim te«, rekla je Lumikki.
54
54
Riječi su izašle prirodno i lako, iako im je sadržaj bio teži od bilo čega što je ikada izgovorila. »I ja tebe volim«, odvratio je Blaze jednako prirodno. FMJe Nebo iznad njih bilo je tamno i puno zvijezda. U tom su trenu sve one blistale samo zbog njih.
Bila bih toliko, toliko više za tebe.
55
55
19. LIPNJA, NEDJELJA
56
56
16 Lumikki je u životu naletjela na mnoge smiješne riječi, ali riječ »uspinjača« još joj je uvijek bila najsmješnija. Uspinjača. Uspinjača. Uspinjača. Poželjela ju je neprestano ponavljati u ritmu vožnje vagona. »Žičana željeznica« nije zvučala ni približno toliko fascinantno, iako je opisivala istu metodu prijevoza. Označavala je vagon koji se na visinskim razlikama pokreće pomoću žicanog užeta. Lumikki bi inače bacanjem novčića odlučila hoće li se penjati ili voziti do vrha brda Petrin, ali kad je ujutro zatražila Jirijevo mišljenje, on je rekao kako bi se barem jednom trebala provozati uspinjačom kad joj se već pruža ta prilika. Uostalom, iz nekog nepoznatog razloga, cijena karte nije bila povišena zbog turista pa se na brdo moglo voziti kartom za običan gradski prijevoz. Lumikki i Jiri dogovorili su sljedeće: Jiri će nastaviti svoje istraživanje, a Lumikki će pokušati intervjuirati Lenku i otkriti planove sekte. Sastat će se popodne kod Jirija i razmijeniti podatke. Jiri je inzistirao kako za Lumikki nije sigurno da odsjeda negdje drugdje, a Lumikki se složila. Sada je promatrala zelene brežuljke dok se uspinjača polako uspinjala. Pohlepno je pogledom upijala krajolik koji se toliko razlikovao od onog kod kuće u Finskoj. Doline, brda, obronci, stepenice i krovovi. Oduševljavala ju je ta raznolikost. Većina ostalih putnika isto su bili turisti koji su oduševljeno komentirali detalje krajobraza. Nekoliko lokalaca podsjetilo ju je na mrzovoljne Fince koje u studenom susreće u autobusu. Lumikki je već otkrila kako Pražani nisu pretjerano pričljivi ili prštavi. To je nije smetalo. Kad joj se blagajnik u dućanu ne nasmiješi, onda ni ona ne mora usiljeno uzvratiti. Posao je posao, osmijeh je osmijeh. Još nije bilo ni deset sati, ali već je bilo neugodno vruće. Međutim, na brdu je puhao lagan povjetarac i ulazio kroz otvoreni prozor uspinjače. Lumikki se na trenutak osjećala kao da radi ono po što je došla u Prag. Bila je samo još jedan samotni turist kojeg nitko ne poznaje i koji nikoga ne poznaje. Slobodna da misli i radi što želi. Poželjela je da može zaboraviti kako se uspinje da vidi Lenku. Na suprotnom kraju vagona sjedio je otac s dvije kćeri. Imale su oko tri i pet godina, a bilo je očito da su sestre. Obje su imale pletenice. Mlađa ih je imala smotane u dvije krafnice oko ušiju, a starija podignute poput krune. Baš kao Lenkine. Sjedile su, a koljena su im se dodirivala. Mlađa je imala Hello Kitty flaster na koljenu. Lumikki se najednom sjetila kako nježne, ali ipak nespretne ruke stavljaju flaster sa slikom Mickeyja Mousea na njezino koljeno. Glas je šapnuo. »Starija seka će puhnuti da ne boli.« Uslijedilo je jako puhanje i nekoliko kapljica sline koje su sletjele na Lumikkino koljeno. Lumikki se nasmijala. Ta uspomena ne može biti točna. Možda joj je netko stavio flaster. Neka starija prijateljica ili rođakinja. Ali ne starija sestra. Lumikki i Lenka nikada se prije nisu srele. Vjerojatno je pogled na djevojčice aktivirao neku zaboravljenu uspomenu iz djetinjstva, a Lumikkin um je to nadogradio detaljima iz sadašnjosti. Ljudski mozak tako djeluje. Tako se ljude može manipulirati da stvore sjećanja koja nemaju, recimo nasilje i zlostavljanje u djetinjstvu, čak i ako se ono nije dogodilo. Lumikki se prisjetila nečeg puno uznemiravajućeg. Noćne more koju radije ne bi
57
57
pamtila. Kako je pokušala staviti flaster, ali bilo je previše krvi pa je flaster smjesta promočio i postao crven. Bilo je previše krvi. Počela je plakati. Nije razumjela. Zašto nije sve bolje kad stavi flaster? Uspinjača je stala uz trzaj. Trzaj je bio dovoljno jak da izbaci neobičnu, nepozvanu sliku iz Lumikkine glave. No, istovremeno je vratio sjećanje koje je bilo previše jasno da bude iluzija. Siluetu mame i tate negdje iznad nje, valjda iznad kreveta. Ležala je, osjećala se poput slona stisnutog u lopticu. Sjetila se da je baš to pomislila. Da je teška lopta koja ne osjeća svoje obrise. Lica mame i tate bila su siva, umorna i tužna. »Tvoja starija seka...«, rekli su. Svaki odvojeno i oboje zajedno. Iz nekog razloga nisu mogli nastaviti dalje. Ljudi su se gurali kraj Lumikki da izađu iz vagona. I ona se pokrenula, iako ju je pritiskivalo to sjećanje. Situacija iz uspomene bila je stvarna. Odjednom je to posve jasno znala. Imala je stariju sestru. Obiteljsko stablo koje je analizirala u mislima izgledalo je kao da ga je netko previše revno obrezao. »Stvarno ne znaš ništa više od toga?« pitala je Lumikki. Lenka je odmahnula glavom. Obitelj su sačinjavali Lenka, njezina mama Hana Havlová, majčini roditelji Maria Havlová i Franz Havel, Franzov brat Klaus Havel i Klausov sin Adam Havel. »Znači, Adam je sada glava obitelji?«, provjerila je Lumikki. Pazila je da izbjegne riječ »sekta«. »Adam je...« Lenka je na kratko razmislila. »Adam je otac. Zovemo ga ocem, iako ima ljudi starijih od njega, zato što se on brine za nas poput oca. A meni je svakako otac kojeg nikad nisam imala.« »Koliko je star?« »Nisam baš sigurna. Pretpostavljam oko šezdeset godina. Zašto?« pitala je Lenka. Lumikki nije odgovorila, samo je slegnula ramenima. Poželjela ju je još ispitivati o Adamu, ali osjetila je prema Lenkinom trzanju i napetosti u njezinu glasu da bi u svakom trenutku mogla prekinuti taj razgovor. Sjedile su na vrhu brda Petrin i promatrale horde turista koji su prolazili i divili se željeznom tornju na uzvisini. Bio je iznimno sličan svom poznatijem rođaku, Eiffelovom tornju, ali znatno manji i nekako pristupačniji. Lumikki je povremeno bacila pogled na Lenkine tanke prste. Jesu li ti prsti stavili flaster na njezino koljeno u nekom trenu u prošlosti? Što ako su se susrele, ali se Lenka toga ne sjeća? Ili što ako Lenka laže da nikada nije vidjela Lumikki, osim na slikama? Ali zašto? To nema smisla. Lumikki je pomislila kako sjede jedna uz drugu, tako blizu da bi im se koljena mogla dodirivati, ali kako istovremeno između njih postoji zid satkan od tajni. Lumikki nije Lenki spomenula Jirija, muškarca koji ju je došao ubiti, ni stvari koje joj je Jiri ispričao. Istovremeno je vjerovala da Lenka taji stvari od nje. Jednom davno živjela je cura s tajnom. Jednom davno živjele su dvije cure, a svaka je imala tajne koje nije povjerila drugoj. Bile su članice iste obitelji, obitelji pune tajni. Lumikki je umalo frknula na glas. »Tvoja mama nikada nije spomenula Adama?« pitala je Lumikki. »Ne. Već sam ti to rekla. Nikada nisam upoznala nikoga od rodbine. Djed i baka umrli su prije mog rođenja. Nisam znala da je djed imao brata, a kamoli tek da je taj
58
58
brat imao sina. Ne razumijem zašto ih mama nikad nije spomenula. Živjela je s njima.« Lumikki je naćulila uši. »Tvoja je mama živjela s obitelji? Prije tvog rođenja?« »Da. Zatim je otišla. Jedini razlog koji mogu smisliti je da ju je ispunila tama. Zašto bi inače ostavila tako dobre ljude?« Lenka je raskolačenih očiju pogledala Lumikki, kao da Lumikki ne može odgovoriti na to pitanje. Lumikki je zadrhtala. Ako je Lenkina mama napustila sektu i prekinula sve kontakte s članovima, sigurno je imala dobar razlog. A zatim, nakon njezine smrti, oni su došli i ubrali njezinu kćer poput zrele jabuke. »Pitala sam Adama jednom o tome, ali rekao je da je to prošlost i da trebam zaboraviti mamu. Imao je pravo. Mama pripada mom starom životu. Važna je moja budućnost, a ne prošlost.« Lenka je okrenula lice prema suncu, zaklopila oči i nasmiješila se. Opet je imala onaj blaženi izraz od kojeg je Lumikki osjećala nelagodu. Osjećala je kao da ne može doprijeti do nje. »Donosi li budućnost nešto posebno?« pitala je Lumikki oprezno. »Možda bliska budućnost?« Lenka je otklopila oči i oštro pogledala Lumikki. »Jedini koji znaju istinu su članovi obitelji koja vjeruje. Ti još ne vjeruješ. Ne vjeruješ da si mi sestra i ne vjeruješ ni u druge stvari.« Lumikki je na trenutak razmislila. Pa još jedan. Zatim je odlučila produžiti razmišljanje još nekoliko sekundi. Mislila je kako neće još reći Lenki, ne tako izravno, ali sada joj se činilo kako bi Lenka svakog trenutka mogla ustati, nestati iz njezinog života i nikada se ne osvrnuti. Lumikki to nije mogla dopustiti. To joj se već previše često događalo. Lenkin glas bio je poput leda usred vrelog dana. »Možda je bolje da se više ne nalazimo. Uskoro se vraćaš kući svojoj majci. I ocu. Svom ocu. Bilo je glupo kad sam mislila da bi mogao biti i moj otac. Već imam dobrog oca. Adama. Već imam sve. Ne trebam ništa drugo.« Ne, ne, ne. Lumikki je u mislila vidjela ta dva slova, a izvikivao ih je njezin glas. To ne može tako završiti. Ne može. Ne opet. Ne mogu joj najvažniji ljudi stalno nestajati iz života. Tako da je Lumikki učinila nešto što joj uopće nije bilo nalik. Primila je Lenkinu ruku i stisnula je. Pogledala je Lenku u oči. Udaljenost i hladnoća istog su se trenutka rastopili. »Vjerujem da si mi sestra.« Lumikki je gledala učinak svojih riječi. Lenkina je ruka zadrhtala. Oči su joj se ispunile suzama. I Lumikki je morala nekoliko puta progutati knedlu. Kao da se nešto crno i teško podiglo s njezinih grudi. Konačno. Odgovor. Istina. Bila je pred njom. Skupina bučnih turista prošla je kraj njih ne primijetivši ih. I jednoj i drugoj su se kovrčale dlake na vratu zbog vrućina i znojenja, ali nisu osjećale tu toplinu. Bile su same, kao da su u kupoli u kojoj postoji samo njihova stvarnost. Lenka je čvrsto zagrlila Lumikki. Lumikki je uzvratila zagrljaj. Osjetila je Lenkine suze na ramenu gdje su se pomiješale s njezinim jednako slanim znojem. Ispunila ju je nagla radost, kakvu nije osjetila od Blazea. Došla je u Prag i pronašla sestru. To je bilo čudo. Dar. Lumikki je to morala prihvatiti, znala je da neće imati druge prilike. Kad se Lumikki izvukla iz zagrljaja, prirodnom gestom je obrisala Lenkine suze.
59
59
Opet ju je ispunio neobičan osjećaj da je to već radila, iako to nije bilo moguće. Možda isti geni, ista krv u njihovim žilama stvaraju osjećaj prisnosti. Lumikki nikada nije vjerovala u takve stvari, ali možda je vrijeme da obnovi svoje stavove. Toliko se toga dogodilo. Toliko važnih stvari. »Želim da dođeš upoznati obitelj«, rekla je Lenka. I Lumikki je to željela. Ne zbog obitelji, već zbog Lenke, tako da se može uvjeriti da je tamo sigurna. Ako nije sigurna, ako je obitelj opasna, može spasiti svoju sestru. Imala je sestru koju je željela spasiti. Ta joj je misao zvučala iznenađujuće dobro. »Hoće li me oni prihvatiti?« pitala je. »Nećemo im pružiti drugu mogućnost«, rekla je Lenka i nasmiješila se. Lumikki je još nije vidjela da se smiješi tako široko, sretno i slobodno.
60
60
Jednom davno živjela je žena s tajnom. Tajne imaju važno svojstvo da prestaju biti tajnama ako se ispričaju ljudima izvana. Tajna je sveta. Tajna se ne može okaljati tako da se podijeli s nekime tko je ne razumije. Žena je nekome povjerila tajnu. Pomislila je da želi živjeti bez obitelji. Pobjegla je. Sakrila je svoje novo ime i adresu od obitelji. Sakrila je svoje dijete. To su bile pogrešne tajne. Grešne tajne. Grešne tajne se uvijek razotkriju, prije ili kasnije. Zbog toga je hladna rijeka prigrlila ženu. Povukla je na dno. Voda je obujmila ženu poput pohlepnog ljubavnika. Poljubila joj usne i prisilila je da ih rasklopi. Ispunila joj usta i nosnice, ušla joj u pluća i istisnula zrak. Voda ju je htjela samo za sebe, da bude dio njezina hladnoga carstva gdje se mračne priče pripovijedaju tihim, blagim glasovima. Žena nije u vodu ušla svojevoljno ili nesrećom. Gurnuli su je. Grešnici ne plutaju. Oni potonu. A pogrešne tajne potonu s njima.
61
61
17 Na tanjuru su se nalazila dva kuhana krumpira, dvije kuhane mrkve, kriška mesa i kriška običnog kruha. Jelo nije izgledalo kao da je netko koristio začine, začinsko bilje, ili uložio bilo kakav trud u to da bude ukusno ili primamljivo. Lumikki baš i nije tako zamišljala nedjeljni ručak. Hrana je poslužena u prizemlju, u velikoj blagovaonici pored kuhinje. Lumikki i Lenku uputili su ravno za stol, a Lumikki je stigla samo baciti oko na preostale tri sobe u prizemlju. Stepenice koje su izgledale škripavo vodile su na kat. Navodno su ondje bile spavaonice. Nadala se da će imati prilike pažljivije proučiti kuću, ali trenutno joj nitko nije nudio obilazak. »Večera ne čeka«, šapnula je Lenka Lumikki. Lumikki je promotrila ostale ljude koji su sjedili za dugim stolom. Bilo ih je dvadesetak. Stariji su imali osamdesetak godina, a mlađi su bili nekoliko godina stariji od Lumikki. Činilo se da je Lenka najmlađa. Svi su pognuli glave u molitvi koju je sjedeći na čelu stola na češkom vodio Adam Havel. Molitva je dugo trajala i Lumikki nije razumjela ni riječi. Iskoristila je to vrijeme da prouči članove sekte koji su svi bili odjeveni u bijelu, pomalo iznošenu lanenu odjeću. Bili su vitki, štoviše mršavi, što je nije čudilo ako im je ovako izgledao najbogatiji tjedni obrok. Međutim, nije uočila velike sličnosti između njih, nije bilo očito da su u rodu. Doduše, svi su imali isti smiren, pomalo beživotan izraz lica. Molili su se revno, sklopljenih očiju. Sve u kući bilo je pomalo otrcano i staro. Stare tapete su se gulile, na mjestima su bile izblijedjele. Lak na drvenim podovima je ispucao. Prozori su bili mutni, trebalo ih je oprati. Neke komade namještaja trebalo je popraviti. Na zidovima nije bilo fotografija ili slika, nigdje niti jednog ukrasa ili nečeg nepotrebnog što bi kuću moglo pretvoriti u dom. Nije izgledalo kao da je ovo kuća u kojoj ljudi žive. Osjećala se kao da je u napuštenoj, oronuloj građevini. Kao da je na pikniku u napuštenom domu. Adama Havela, s njegovom bradom i gustim obrvama, najbolje je opisivala riječ »siv«. Kosa i brada bili su mu sijedi, čak mu je i put bila sivkasta. Bilo je teško odrediti točne godine, ali mogao je imati šezdesetak, kao što je Lenka pretpostavljala. Lumikki se, dok ga je promatrala, nije mogla oteti dojmu da je to sivilo samo varka kojom skriva neskromnost. Svaki njegov pokret bio je namjeran, svaki je odavao snagu volje i djelovao nekako prijeteće. Bio je vitak, ali na rukama je imao jasno definirane mišiće. Ruke koje je sklopio u molitvi bile su dovoljno jake da nekoga zadave. Najednom je Adam Havel usred molitve podigao pogled i uperio sive oči u Lumikki. Brzo je spustila pogled i zagledala se u krilo. Nema smisla da vođa grupe bude sumnjičaviji nego što već je. To što su je uopće pustili u kuću bilo je poput čuda. Ista žena koja prošli put nije pustila Lumikki unutra sada ih je dočekala na dvorišnim vratima. Lenka je opet započela s njom žustru raspravu na češkom i opet je izgledalo kao da su ona i Lumikki prešle sav taj put uzalud. Onda je Adam Havel izašao iz kuće, pažljivo promotrio Lumikki, razmijenio nekoliko riječi s Lenkom pa, začudo, otvorio vrata. »Što si mu rekla?« šapnula je Lumikki Lenki. Lenka je slegnula ramenima. »Samo sam rekla da si mi sestra i da želiš s nama ručati. Adam je pomislio kako je
62
62
to dobra ideja.« Prilazeći kući i promatrajući ravna leđa muškarca koji je hodao ispred nje, Lumikki je pomislila kako ga se treba paziti. Molitva je konačno završila i Adam je dao znak da se može početi jesti. Svi za stolom bili su tiho, čulo se samo zveckanje noževa i vilica na tanjuru. Piće je bilo mlako. Lumikki je odrezala komad krumpira i komad mesa i stavila ih u usta. Niti jedno nije bilo posoljeno. Čini se da je Adam primijetio Lumikkin izraz lica jer joj je objasnio na engleskom. »Možda se pitaš zašto je naša hrana tako obična. I općenito naš stil života. Mi vjerujemo u ono što je čisto i originalno. Naše je pravilo jednostavnost. Što manje vanjskih stimulansa osoba prima, to može biti bliže Bogu. Zbog toga nemamo televizor, nemamo telefon, nemamo električne uređaje i nemamo knjige. Ne začinjavamo hranu. Ponekad zapalimo tamjan, ali to ima veze sa pročišćavanjem našeg osjetila njuha. Vjerujemo kako ljudski um najbolje može doživjeti pobožnost kada je čist i bijel poput svježeg snijega.« Lumikki je promotrila članove obitelji koji su kimali na Adamove riječi. Nisu izgledali jadno ili potlačeno. Izgledali su spokojno i blisko. Očito su vjerovali da imaju nešto što drugi nemaju. Na trenutak im je Lumikki zavidjela. Članovi grupe počeli su tiho međusobno razgovarati. »O čemu razgovaraju?« pitala je Lumikki Lenku. »Prepričavamo dnevne događaje. Oni koji rade pričaju o tome, a drugi govore što su radili kod kuće.« Razgovor je tekao mirno. Lumikki je promatrala izraze lica oko sebe. Ništa nije mogla iz njih zaključiti. Nitko se nije smiješio, nitko nije izgledao ljuto. Zar koncept pobožnosti uključuje ne pokazivanje emocija? Ili nedostatak emocija? Činilo se da su razmijenili dnevne novosti jer su nastavili jesti u tišini. Nitko nije Lumikki postavljao pitanja, niti komentirao njezinu prisutnost. Raspoloženje je bilo kao u snu, istovremeno uspavljujuće i iritantno. Lumikki je pokušala svako malo pogledati Lenku, ali ona je samo zurila u svoj tanjur. Kad su svi pojeli, Adam je rekao nešto na češkom i za stolom su se svi primili za ruke. Star, pomalo drhtav starac primio je Lumikkinu lijevu ruku, a Lenka desnu. »Što se događa?« šapnula je Lumikki. »Krug ispovijedi«, odvratila je Lenka. »Svi će ispovjediti ovotjedne grijehe.« Lumikki nije imala prilike odgovoriti jer je počela prva ispovijed. Mislila da je molitva prije jela bila duga, ali krug ispovijedi trajao je čitavu vječnost. Lumikki nije razumjela kako skromni, puritanski ustrojeni ljudi uspijevaju toliko griješiti da se moraju tako dugo ispovijedati. Na kraju svake ispovjedi, krug je na trenutak podigao spojene ruke pa ih opet spustio. Navodno to je imalo veze s otpuštanjem grijeha. Konačno je red došao na Lumikki. Pristojno se nasmiješila, odmahnula glavom i pokušala prebaciti red na sljedeću osobu. Navodno to nije bila mogućnost. »Svi moraju ispovjediti grijehe«, rekao je Adam nježno okrećući pogled prema Lumikki. Lumikki je zamijetila kako Adam iznenađujuće dobro govori engleski. Zapravo, uopće u njemu nije čula češki naglasak. »Ne smatram da sam griješila«, odvratila je Lumikki. »Svi griješe. Svakoga dana.« Nježnost je nestala iz Adamova glasa. »U tom slučaju, to je osobna stvar. Ne želim je dijeliti s drugima.« Mladić zgodnog lica je nešto rekao. Adam se okrenuo, zagledao u Lumikki pa
63
63
preveo. »Mi ovdje nemamo osobne stvari. Mi sve dijelimo.« Odjednom je raspoloženje za stolom postalo prijeteće. Svi su gledali u Lumikki. I Lenka ju je gledala, iako ju je ona preklinjala pogledom i stisnula joj ruku da je umiri. Lumikki se oznojila po vratu. Ovo joj se uopće nije sviđalo. Željela je otići. Odmah. »Hvala vam na ručku. Sada moram krenuti«, rekla je i pokušala ustati. Međutim, starac pokraj nje ju je iznenađujuće snažno držao i uspio je prisiliti da sjedne. U međuvremenu je Adam ustao i prišao Lumikki u nekoliko dugačkih koraka. Na njezino je rame spustio tešku i odlučnu ruku. »Ako ne želiš ovdje ispovjediti grijehe, napravit ćeš to u grešničkoj samici«, rekao je mirno. »Gdje?« pitala je Lumikki i pogledala Lenku koja je odmahivala glavom. »Grešnička samica je za one koji moraju razmisliti o svojim grijesima«, odvratio je Adam. Lumikki se nije sviđao njegov meki glas. Izvukla se iz njegova stiska i skočila na noge, ali istog trena ju je nekoliko pari ruka zgrabilo, kao da slijede naredbu. »Ne samica!« povikala je Lenka. Lumikki je stigla vidjeti samo Lenkine oči ispunjene suzama prije nego što su je odvukli iz blagovaonice, iako se odupirala svom snagom. Činilo joj se da je Lenka pogledom moli za oprost. Adam Havel pogledao je fotografiju na mobitelu, iako je već znao da ima pravo. To je bila ista djevojka. Imala je istu kratku kosu i pomalo strog, nadmoćan izraz lica. Ono što nije znao je koliko će se silovito opirati. Tek ju je nekoliko muškaraca zajedno konačno nadjačalo. Čim ju je Adam vidio na vratima, znao je da je ona ta koju moraju eliminirati. Naravno da to neće sam učiniti, to bi bezrazložno uznemirilo ostale. Stoga ju je pozvao u kuću, a ona je ušla u zamku poput janjeta među vukove. Adam je znao da je samo pitanje vremena prije nego što mu pruži otpor, a time i izliku da je zatvori u grešničku samicu. Je li ona stvarno Lenkina sestra? To Adama zapravo nije zanimalo. Imao je jasne upute da je se riješi pa je pitanje srodstva bilo nebitno. Uostalom, Lenka je oduvijek bila jedinstvena, više je vremena provodila u svijetu mašte nego u stvarnosti. To Adamu uopće nije smetalo. Zbog toga je Lenku bilo lakše kontrolirati nego njezinu majku, koja je zatrudnjela pa pobjegla od obitelji kako bi živjela normalnim životom. To ne ide tako u obitelji. Nitko ne napušta obitelj. Opasno je ako ljudi izvana znaju o životu u obitelji. Ispostavilo se da je pronalazak Lenkine mame bio iznenađujuće težak, iako je živjela u istom gradu. Trebalo mu je skoro petnaest godina. No Adam ju je konačno uspio pronaći i ona je platila za svoje grijehe. Utapanje je prikladna kazna za grešnike. Uz to, izgledalo je poput nesreće što je i napisano u službenom izvještaju. Adam je pregledavao mobitel u podrumu, iza zaključanih vrata. To je uvijek tako radio. Naravno da se zabrana elektroničkih uređaja nije odnosila na njega, ali ostali to nisu morali znati. Morali su ostati jaki, a njihova vjera nepoljuljana. Adam je poslao poruku da se djevojku može pronaći u malom kamenom zdanju u dvorištu kuće. Ostavit će ključ kraj stražnjih stepenica. To treba izgledati kao da je djevojka pobjegla ili će njezin nestanak uzrokovati nepotrebno zanimanje obitelji. Obećao je da će ostale zadržati u sobi za molitvu na drugom kraju kuće sljedećih sat vremena. Adam je poruku poslao ženi koja će je proslijediti plaćenom ubojici. Tako su
64
64
se dogovorili jer je bilo bolje da naredbe uvijek dolaze iz jednog izvora. Adam se na trenutak zabavio idejom da stvarno prizna sva svoje zlodjela u krugu ispovijedi. Bi li se nakon toga osjećao bolje? Vjerojatno ne bi. Prvo, uopće nije vjerovao u koncept grijeha. Drugo, bio je uvjeren da će se osjećati bolje tek kada izvrši svoj zadatak i nestane. •
•
•
Siva krpa koju su Lumikki zavezali oko usta svakim je trenom imala sve gori okus. Okus nije čudio s obzirom na izgled: bila je prašnjava, odvratna, smrdljiva i prljava. Grubo, čvrsto stegnuto uže stezalo joj je gležnjeve i zglobove. Grešnička samica imala je prikladan naziv. Bila je kamena, manja od četvornog metra, sagrađena u stražnjem dijelu dvorišta. Nije bilo stolice. Na zidu je bilo raspelo, a pored njega Lumikkin ruksak na čavlu, dovoljno visoko da ga ne može dohvatiti zavezanih ruku. Blizu stropa nalazio se mali prozor kroz koji je mogla promatrati plavo nebo. Vrata su bila zaključana izvana. Lumikki je već neko vrijeme pokušavala olabaviti spone ili pronaći nešto čime bi ih mogla prerezati. Situacija je bila beznadna. Pritisnula je ruke uza zid i povlačila ih goredolje, lijevo-desno. Krpa zavezana čvrsto oko njezinih usta nije se micala. Nije se ni pomaknula. Lumikki se trudila da je ne okusi. Ustala je, iako mukom zbog čvrsto zavezanih gležnjeva. Pokušala je vidjeti koliko visoko može skočiti. Samo nekoliko centimetara. To njoj nije pomagalo. Nakon trećeg pokušaja izgubila je ravnotežu i pala udarivši trticom po kamenom podu. Suze su joj poletjele na oči. Lumikki je ostala sjediti i prikupljala snagu. Već je potrošila previše energije. Nije joj bilo lako kontrolirati paniku. Preživjela je raznovrsne stvari, bila je zatvorena u ledenici, ali sada nije smatrala da će je pratiti sreća. Nikada neće pobjeći. Lumikki je podigla pogled do raspela. Sada bi vjerojatno bilo dobar trenutak za molitvu. Međutim, nije se molila jer nije vjerovala da bi je netko čuo. Nebo je kroz mali prozor izgledalo tako lijepo da ga je bilo teško gledati. Lumikki je osjetila kako joj bezukusan obrok koji je pojela pokušava izaći iz želuca. Prisila se da proguta slinu, iako je zbog toga osjetila okus krpe. Povraćanje joj nije smjelo ni pasti na pamet jer bi joj onda samo još više pozlilo. Morala je pronaći neki način da kontrolira osjećaj panike. Ustala je. Leđa je stisnula uza zid pa izbacila noge i nabila ih u vrata. Čvrsta vrata nisu se ni pomakla. Lumikki je pokret ponovila tri puta. Ništa. Sjela je na pod, opet prikupila snagu i razmislila. Što ako se leđima pritisne uza zid, a noge položi na drugi? Može li se tako popeti do ruksaka ili možda prozora? Može li razbiti prozor ili ga nekako otvoriti? Lumikki nije računala koja je vjerojatnost da to uspije, jer je znala da nije velika. Vjerojatnost joj ionako nikada nije pomogla. Lumikki je preživljavala pomoću upornosti, strpljenja i truda. Nije željela razmišljati o tome što je Adam Havel za nju isplanirao. Ali ipak je to učinila. Nije mu nimalo vjerovala. Ako Jarova smrt nije bila nesreća, kao što je Lumikki čvrsto vjerovala, onda nema razloga ni da nju ostavi na životu. Hoće li je sam doći zadaviti? Ili će poslati nekoga da to učini? Hoće li je ubiti u grešničkoj samici ili će je odvesti nekamo i smaknuti?
65
65
Smrt u grešničkoj samici. Lumikki to nije namjeravala dopustiti. Pritisnula je leđa uza zid i osjetila neravnu, nepopustljivu površinu. Zid joj je sada prijatelj, jer joj pruža podršku. Usredotočila se na to da zavezane noge podigne na suprotan zid. Znala je da će takvo penjanje biti teško i iscrpljujuće. Vjerojatno će imati snage samo za jedan pokušaj pa mora uspjeti iz prve. Skočila je. Lumikki se našla u zraku, držala se između dva zida. Pronašla je ravnotežu i duboko udahnula na nos. Morala je u krvi imati što više kisika. Penjala se centimetar po centimetar. Morala je držati identičan pritisak između leđa i zida te stopala i zida. Kad su joj noge bile tako visoko da joj se činilo da će joj se centar ravnoteže prebaciti na vrat i ramena, Lumikki bi počela leđa povlačiti prema gore. To je bilo mnogo teže od podizanja stopala. Jedan centimetar. Dva centimetra. Lumikki je nastavila sporim i bolnim pokretima. Ustajao okus krpe joj se pojačao u ustima. Još nekoliko centimetara i glava će joj biti u ravnini s ruksakom. Može ga oboriti s čavla. U ruksaku ima džepni nož kojim može prerezati užad. U tom je trenu začula korake iz vrta kako idu prema njoj. Stali su kod vrata. Lumikki je previše pomakla stopala, izgubila ravnotežu i pala na pod. Netko je okrenuo ključ u vratima, a Lumikki je obuzela panika.
66
66
18 Najbolji i najpouzdaniji plaćeni ubojica u gradu ponovio je upute koje je primio. Otići će do kuće. Pored stražnjih stepenica pronaći će ključ od barake. Zgrabit će djevojku koja će biti bespomoćna i zavezana pa će sve urediti tako da izgleda kao da je pobjegla. Jednostavno. Nema šanse za grešku ili neuspjeh. Meta mu je već jednom uspjela pobjeći. To se neće ponoviti drugi put. Lumikki je gledala kako se vrata užasno sporo otvaraju. Razbistrila je misli. Postoji li način da nekako prevari osobu koja ulazi? Što ako se pretvara da je u nesvijesti? Tako bi ih mogla iznenaditi. To nije bilo mnogo, ali morala je nešto pokušati. Nikada nije odustala bez borbe i neće sada početi. Lumikki je zaklopila oči i primirila se na podu. Netko je zakoračio u prostoriju. Ruke su dotakle Lumikkinu glavu i pomilovale joj kosu. »Lumikki«, šapnuo je glas. Lumikki je otvorila oči. Lenka. Lenka je brzo razvezala čvorove i maknula krpu s Lumikkinih usta. Lumikki je neko vrijeme kašljala pa uvukla svježi zrak u pluća. Osjećaj je bio nevjerojatno dobar. »Moraš otići. Smjesta. Nemamo puno vremena.« Lenkin glas bio je zabrinut i pun straha. Lumikki je zgrabila ruksak sa zida. »Ne bez tebe«, rekla je. Lenka je trepnula. Činilo se da razmatra mogućnosti. Zatim je pogledala preko ramena prema kući. »Nemamo vremena za svađu. Ostali su u sobi za molitvu, ali ne znam koliko će ondje ostati. Adam mi je dozvolio da se sama molim u sobi. Znam da u kaminu skriva rezervni ključ od samice. Moram ga vratiti prije nego što primijeti da sam ga uzela.« »Ali ulovit će te. Adam će te kazniti.« »Neće. Izgledat će kao da si pobjegla. Hajde, bježi!« Lenka ju je bespomoćno pogledala. Ruke i noge su joj drhtale. Lumikki je željela pobjeći. Ali previše se bojala pomisli da ostavi sestru na milost i nemilost ovim luđacima. Ako sada ode, hoće li više ikada vidjeti Lenku? »Ovdje je opasno. Lenka, ti ne znaš... Mislim da ne znamo istinu o Adamu«, rekla je Lumikki. Lenka je zakoračila unatrag. U djeliću sekunde postala je hladna. »Znam. Dobar je prema meni.« »Zašto mi onda pomažeš da pobjegnem?« »Zato što on zna biti okrutan prema onima koji ne vide istinu. Ne želim da patiš.« Lumikki je poželjela zavrištati. Lenka je tako nelogična. Osjetila je kako se sve više udaljava od nje, kako je Lumikkine riječi više ne mogu dotaknuti. Između njih postojao je zid.
67
67
»Ali istina je da...«, pokušala je Lumikki opet. »Uskoro će svi vidjeti istinu i ona će gorjeti u njihovim očima. Poželjela sam da budeš jedna od nas, sestro, ali čini se da tvoje srce ipak nije dovoljno otvoreno. Bježi.« Lenkine riječi pogodile su Lumikki u srce poput leda. Mogla je zagrliti Lenku i reći joj kako se boji da je u opasnosti. I da joj je stalo do Lenke. Mogla je to napraviti, ali nije. Sramežljivost ili strah ili navika ju je zadržala na mjestu. Nikada nemoj nikome vjerovati. Nikada nemoj moliti za ljubav, prijateljstvo ili povjerenje. Tako da je Lumikki samo kratko dotakla Lenkinu ruku, u znak zahvale, otrčala do stražnje ograde i popela se preko, pazeći na šiljke. Tek kad je pobjegla dovoljno daleko da bi vraćanje natrag bilo ludost, proklela je svoja glupa načela. Zbog njih bi mogla izgubiti vezu sa sestrom. Zbog njih bi mogla zauvijek izgubiti sestru. Lumikki je stala da dođe do daha i izvadila iz ruksaka papir na kojem je Lenka nacrtala krnje obiteljsko stablo. Vrijeme je da ode porazgovarati s mrtvima, kad već sa živima nema sreće. Lenka je jednom rukom zaštitila glavu pa svom snagom raspelom udarila po prozoru. Staklo je prsnulo. Zvuk će se čuti do kuće pa ima samo nekoliko trenutaka. Srećom, soba za molitvu je na drugom kraju kuće pa nitko ne može vidjeti u dvorište. Prozor samice bio je malen, a rupa koju je u njemu napravila još manja, ali bilo je moguće da bi Lumikki kroz nju mogla ispuzati. Užad je ležala na podu i Lenka je kraj njega spustila raspelo. Isus ju je razočarano promatrao. Oprosti mi za grijehe, molila je Lenka tiho. Srce joj je nabijalo dok je zaključavala vrata samice i morala je susprezati poriv da se stalno osvrće. Tako bi samo gubila dragocjeno vrijeme. Ruke su joj se nekontrolirano tresle, ali uspjela je zaključati vrata. Zatim je odjurila do drugog kraja kuće i trčeći prema stražnjim vratima čula ostale stanare. Lenka je molila da se nitko se sjeti pogledati je li još uvijek u sobi. Znala je da u molitvama ne bi trebala tražiti takve stvari, ali trenutno je nije bilo briga. Iz stražnjeg dvorišta čula je uzbuđeni razgovor. Lenka je molila za snagu svojih drhtavih ruku i nogu dok se Ijestvama uspinjala do sobe. Oprezno je zavirila unutra. Nije bilo nikoga. Vrata su bila zatvorena. Dobro. Još važnije, prozor koji je ostavila nezaključan i dalje je bio otvoren. Lenka se provukla kroz prozor i tek tada na dlanu uočila da je komad stakla na njemu ostavio dugu brazdu iz koje je kapala krv. Prinijela je ogrebotinu usnama i polizala krv. Pozlilo joj je od tog okusa, ali sada nije bio trenutak za slabost. Iz ogrebotine je izbilo još crvenih točkica. Lenka je turila ruku pod deku i pritisnula dlan na plahtu. Ako netko upita, može reći da joj je neočekivano stigla mjesečnica usred noći. Krvarenje je stalo. Lenka je otvorila vrata i otrčala u prizemlje. Kamin. Mora doći do kamina. Mora se riješiti rezervnog ključa što prije, prije nego što Adam ili netko drugi posumnja u nju. Lenka je bacila pogled kroz prozor dnevnog boravka u stražnje dvorište. Ostali su još bili ondje. Adam je otvorio vrata grešničke samice i Lenka je znala da se svi pitaju kako je Lumikki pobjegla. Gurnula je ruku u kamin, pronašla tajnu udubinu i položila u nju rezervni ključ. U tom ju je trenu Adam zazvao. Lenka je otrčala do stražnjih vrata njemu ususret. »Tvoja takozvana sestra je nestala«, rekao je Adam. »Molim?«
68
68
Lenka se trudila zvučati zbunjeno, zgroženo i strašljivo. Adam ju je pogledao ravno u oči. Lenka je mirno podnijela njegov pogled. Prvi put u životu. Adam se namrštio, ali Lenka ga je i dalje gledala iskreno i nevino. »Dođi sama vidjeti ako ne vjeruješ«, predložio je Adam. Kad joj je okrenuo leđa, Lenka je krenula prema dvorištu i gurnula ruku u džep. U džepu će i ogrebotina i prljavi prsti biti skriveni. Bösnaunited Slijedivši ga, Lenka je opet pomislila kako je neobično lako lagati. Začuo je zvuk mobitela da je primio poruku. Plaćeni ubojica je pogledao ekran. Baš je stizao pred kuću. Poruka je bila od klijenta: »Bravo.« Trepnuo je. Ali još nije obavio posao. Kad je shvatio da će morati obaviti taj ponizan razgovor, opsovao je. Izjedala ga je misao da mu je ta djevojka opet uspjela pobjeći. Opet.
69
69
19 Anđeo je teškom rukom držao glavu. Velik dio lijevog krila bio mu je odlomljen, a oči su mu izgledale kao da su godinama plakale goleme crne suze. Anđeo čuvar koji se oštro korio što nije uspio izvršiti svoju zadaću. Bršljan mu se opleo oko stopala poput lanaca. Anđeo više nikada neće odletjeti na nebo sa svojim slomljenim krilima. Zauvijek je osuđen na zemlju, gdje mora plakati crne suze i patiti zbog grijeha svog neuspjeha. FMJe Lumikki je promotrila tužno, obeshrabreno držanje anđela. I ona se tako osjećala. Jednako beznadno. Jednako pobijeđeno. Što je mislila da će se dogoditi? Groblje Vinohrady bilo je među najvećim grobljima u Pragu. Lakše bi bilo pronaći iglu u plastu sijena nego ovo. Lenka je Lumikki spomenula da su joj djed i baka pokopani na ovom groblju. Međutim, čini se kako nikada nije posjetila njihove grobove. Adam je rekao kako se ne treba fokusirati na mrtve već samo na žive. Lumikki je to zvučalo kao da vođa sekte ne želi da drugi previše istražuju svoje porijeklo. Zbog toga je ona odlučila doći i vidjeti što može otkriti iz njihovih nadgrobnih spomenika. Ako pronađe rupu u Adamovoj priči, možda će uspjeti uvjeriti Lenku da ne može ostati sa sektom. Ako joj dokaže da je Adam lagao, Lenka bi mogla prestati vjerovati u njegove druge »istine«. Lumikki je znala da joj je plan slab, ali trenutno nije mogla smisliti ništa drugo. Mora udaljiti sestru od utjecaja Bijele obitelji i Adama Havela. Lumikki je pješačila od metroa u centru do groblja, i sada je shvatila da je pogriješila. Jutros je obula tenisice za trčanje, ali sada joj se činilo da bi prozračne sandale bile bolji izbor. Noge su joj se znojile u tenisicama, pete su je boljele, prsti su joj se skuhali. Pola sata ranije ispila je svu vodu iz boce. Bila je sigurna da je iznojila, više tekućine nego što je popila. Uskoro će je početi boljeti glava. Stanje se još dodatno pogoršalo kad je shvatila da neće pronaći grob Lenkine bake i djeda. Osim što je groblje bilo ogromno, Lumikki nije vidjela nikakvog poretka u grobovima, a čak i usred sunčanog dana, groblje je izgledalo poput nečeg iz gotičkog sna. Stara stabla sezala su prema nebu i stvarala neobične sjene na spomenicima. Pohlepan zub vremena izgrizao je ploče, križeve, kipove i komade zidova. Neki su kipovi izgledali posve groteskno — anđeo bez ruke, ponekad obje, ponekad bez glave. Natpisi na spomenicima bili su izlizani i bilo ih je teško pročitati. Na mnogim mjestima bršljan je prekrivao tlo, koru stabala i grobove gustim, mekim prekrivačem od tamnozelenog lišća. Lumikki je pronašla niz Franzova i Maria, pa čak i nekoliko Havela i nekolicinu Franza Havela i Maria Havlovih. Ali datumi se nisu poklapali. Nisu joj trebali ljudi koji su živjeli u 1700-ima. Glavobolja zbog žeđi krenula je od potiljka pa stigla do sljepoočnica. Uskoro bi se mogla razviti u pravu pravcatu migrenu. Nedjeljna večera koju je pojela s Lenkinom »obitelji» još uvijek joj se mućkala u želucu, ali barem je okus one grozne krpe uspjela isprati iz usta. Nije željela povratiti na groblju. Mrtve neće biti briga, ali bilo je nepristojno prema živima koji dođu posjetiti konačna počivališta članova obitelji. Lumikki je sjela na klupu u sjeni stabala i duboko udahnula. Ostanak na groblju i nastavak potrage je traćenje vremena. Bolje da se zaputi do najbližeg dućana kupiti nešto hladno za piće i kasnije pitati Jirija ima li kakvih podataka o Lenkinom djedu i
70
70
baki. Jiri je već proučio crkvene arhive. Dolazak na groblje bio je gubitak vremena. Lumikki je odlučila naučiti nešto iz te lekcije. Ne donosi planove naprečac. Istraži unaprijed. U tom joj je trenu zazvonio mobitel. Tata. Lumikki se najradije ne bi javila, ali znala je da to nije pametno. Tada bi se mama i tata samo počeli brinuti bez razloga. »Razgovarala si s Kaisom ranije pa je pukla veza. Zvala si da mene čuješ?« pitao je njezin otac. »Da. Ovaj... Samo sam htjela pitati kako ti je bilo dok si ti bio u Pragu«, ogovorila je Lumikki. Na trenutak je promotrila spomenik prekoputa koji je skoro cijeli bio prekriven bršljanom. Nije posve žalila što je uzalud došla na groblje. Dijelom san, dijelom noćna mora, atmosfera je bila nevjerojatna, poput nečeg iz gotske pjesme. Samo zbog toga se isplatilo doći. »Kako znaš da sam bio u Pragu?« pitao je otac, skoro pa neprijateljskim tonom. Lumikki je razmislila. Nije htjela ocu otkriti istinu, barem ne još. »Zajednički poznanik. Netko iz tvoje prošlosti tko te se sjeća.« »Čudi me što me se netko sjeća poslije toliko godina...« Lumikki nije pustila oca da nastavi već je izravno pitala: »Zašto mi nisi rekao da si bio ovdje?« Na drugoj strani nastupila je potpuna tišina koja je trajala tako dugo da se Lumikki upitala je li veza pukla. »Iskreno, tada sam bio tako loše da se toga radije ne prisjećam. I zapravo se ne sjećam puno toga«, protisnuo je njezin otac konačno. Ne sjećaš se mjesta na kojem je začeta tvoja starija kći, poželjela je viknuti u telefon. »Pa... Zato ti nisam rekao. Nisam ti imao što reći.« Lumikki je razdraženo gledala u daljinu. Nije imao što reći. Moja jedina sestra, ali ti mi nemaš što reći. Nije to nešto bitno. »Uglavnom, zato sam ranije zvala«, rekla je Lumikki. »O tome se radilo.« »Je li ti dobro tamo? Imaš dosta novca? Je li hostel dobar?« Otac se prebacio natrag na zabrinut, pomalo distanciran roditeljski ton. »Da, sve je dobro. Vraćam se kući za nekoliko dana.« Možda skupa sa sestrom, dodala je Lumikki u sebi. Onda bi otac razmislio što to znači »nema se što reći«. Lumikki je često mislila kako njezina obitelj samo glumi ulogu obitelji. Mama glumi mamu, tata glumi tatu, a Lumikki glumi kćer. Svi glume kao da su na setu, kao da je kamera uvijek uključena. Dugo je mislila da su sve obitelji takve, ali u nekom trenu prije nego što je navršila deset godina, počela je promatrati druge obitelji i njihovo ponašanje kad bi uočila roditelje s djecom u dućanu, parku ili na obiteljskom okupljanju. Oni su se drugačije ponašali. Svađali su se i smijali. Bili su prisutni. Bili su stvarni. U Lumikkinoj obitelji nitko nije govorio što je mislio, govorili su stvari koje su smatrali da trebaju reći u skladu sa scenarijem. Zbog toga je atmosfera kod kuće bila neobična, a bilo kakav pokušaj pravog razgovora nemoguć. Teoretski, njezin otac, poslovni čovjek, i majka knjižničarka, svoje su uloge igrali savršeno. Ali uvijek su djelovali kao da izgovaraju riječi koje im je netko drugi napisao. Nisu bili potpuni i nisu živjeli. Bili su siluete. Lumikki nije znala hoće li ikada vidjeti stvarne ljude iza sjena. Kroz zeleno, trodjelno lišće, Lumikki je uočila kako na nadgrobnom spomeniku prekoputa piše ime koje počinje sa F. Lumikki je odlučila proučiti još samô taj grob.
71
71
Samo još taj. Ustala je i prišla grobu te počela odmicati iznenađujuće žilavu biljku sa slova. Franz. Franz Havel. I još jedno ime. Maria Havlova. Srce joj je počelo nabijati. Datumi su se poklapali. »Nazovi ako se što dogodi«, rekao je njezin otac. »Hoću. Bok!« Lumikki je zaklopila poput nadurenog tinejdžera, ali sada se željela usredotočiti na nadgrobni spomenik. Vidjela je i treće ime. Ruke su joj drhtale dok je micala listove bršljana. Klaus Havel. Rođen 1940. Umro 1952. Lumikki je nekoliko trenutaka gledala brojke prije nego što joj je mozak odlučio otkriti zašto su brojevi neobični. Klaus Havel umro je sa 12 godina. Bilo je prilično nevjerojatno da je on otac Adama Havela. Nije bilo nemoguće, ali bilo je toliko nevjerojatno da bi se Lumikki bila spremna kladiti da je Adam lagao Lenki. Lumikki je izvadila mobitel i uslikala spomenik. Pokazat će to Lenki. Možda će joj onda vjerovati da »obitelj«, a pogotovo njezin »otac« nisu tako nevini kakvima se prikazuju. Lumikki je spremila mobitel u džep i nanjušila miris koji bi mogao potaknuti migrenu koje se pribojavala. Oštar smrad losiona za brijanje i znoja. Isti onaj koji je osjetila prethodne večeri. Nije trošila dragocjene sekunde na osvrtanje. Samo je udarila u trk. I to u zadnji čas. Slijedili su je glasni koraci. Šljunak na puteljku joj je škripao pod nogama dok je jurila s goniteljem za petama. Zaštiti barem mene, molila je u mislima klonulog anđela čuvara koji je promatrao njezin bijeg praznim očima. Raširi krila i donesi oluju koja će pokoriti moje neprijatelje. Vreli zrak se nije pomaknuo. Njezin gonitelj bio je brz. Vjerojatno je bio odmorniji i hidratiziraniji od Lumikki koja je odspavala samo nekoliko sati i nahodala se do groblja. Znoj joj je izbio po tijelu, iako je mislila da u njoj više nije ostalo tekućine. Lumikki je izjurila kroz vrata groblja. Niže niz ulicu nalazila se stanica metroa. Brzo je donijela odluku, pojurila prema njoj pa niz stepenice. Ideja da ide pod zemlju dok je netko goni nije joj bila previše privlačna, ali zaključila je kako bi ondje moglo biti čuvara, te njezin gonitelj vjerojatno ništa neće poduzimati na platformi metroa punoj ljudi. Međutim, teški koraci na stepenicama otkrili su joj da on ne odustaje. Lumikki je vidjela kako na platformi upravo staje vlak. Bila je među prvima koji su uletjeli u njega. Njezin se gonitelj probijao kroz ljude koji su izlazili, ali to ga nije jako usporilo. Lumikki je nastavila bježati kroz vlak i prešla u sljedeći vagon. Vidjela je kako muškarac odguruje ljude da uđe pa kreće za Lumikki. U tom je trenu na platformu stigao vlak koji vozi u drugom smjeru. Otvorio je vrata, a ljudi su sišli i ušli u vlak u kojem su se nalazili Lumikki i njezin gonitelj. Sada je između njih bilo desetak osoba i Lumikki je gledala kako ih on ljuto odguruje ustranu. Čini se da ga nije bilo briga ako ima publiku. Izgledao je kao da je spreman ubiti Lumikki golim rukama dok ostali putnici gledaju. Lumikki je pokušala ostati mirna. Brojala je sekunde. Mora biti mirna do zadnje sekunde. Muškarac joj je prišao. Vrata su se zatvorila. Vrata vlaka na suprotnoj pruzi još su
72
72
bila otvorena. Kad je Lumikki vidjela da se i ona zatvaraju, brzo je pritisnula tipku za otvaranje i izjurila van. Jureći preko platforme, skinula je ruksak, podigla ga u zrak, okrenula se bočno i uklizala kroz zatvarajuća vrata vlaka. Prvi vlak je napustio stanicu. Drugi vlak je napustio stanicu. Lumikki je pogledala čovjeka koji ju je lovio i koji je sada zajapureno udarao po prozoru, ali uzalud. Vlak je ubrzao u drugom smjeru, zajedno s Lumikki. Lumikki se srušila na klupu i obrisala dio znoja s čela drhtavom rukom. Kraj nje je sjedio dečko od desetak godina i promatrao je s očitim divljenjem. Dječak je držao limenku Fante koju je pružio prema Lumikki izvivši obrve. Lumikki je shvatila da joj nudi piće. Mislila je odbiti, ali predomislila se. Mlaka i pomalo ishlapjela narančasta soda nikada prije nije bila tako ukusna.
73
73
20 »Odlučila si trčati maraton po ovoj vrućini? Izgledaš krepano.« Lumikki je pomislila kako je u jednom danu dobila sestru, zarobila ju je sekta, ostavila je sestru na milost i nemilost toj sekti, lutala grobljem, otkrila da Adam laže i sada pobjegla od čovjeka koji je očito poslan da je ubije. Nije joj baš bilo do čavrljanja. Nastavila je ozbiljno stajati pa se Jiri brzo prestao smješkati. »Što se dogodilo?« pitao je zabrinuto. »Idemo unutra pa ću ti ispričati«, odgovorila je. Dogovorili su sastanak kod Jirijevog stana u pet sati. Lumikki je uranila pet minuta i kad nije dobila odgovor na zvono, pričekala je vani neprestano se osvrćući. Prije toga se vozila gradom različitim prijevoznim sredstvima sve dok nije bila posve sigurna da se riješila gonitelja. Zatim je otišla u dućan, kupila litru i pol vode i ispila skoro čitavu bocu. Glavobolja od dehidracije je popustila i konačno se do kraja riješila okusa prašnjave krpe. Lumikki se sada željela istuširati i presvući. Željela je s kože isprati sve što joj se tog dana dogodilo, iako to neće moći izbaciti iz misli. Jiri je brzo otvorio vrata pa su se u tišini uspeli uz stepenice. Lumikki nije željela pričati o tome što je doživjela na odzvanjajućem stubištu, a Jiri nije inzistirao. Znao je da se radi o nečem ozbiljnom. Stigli su na vrh, na Jirijev kat i Lumikki je bila prva koja je to uočila. »Jesi li jutros kad si odlazio slučajno ostavio otvorena vrata?« pitala je. Jiri je prišao otvorenim vratima. »Definitivno nisam.« U stanu ih je dočekao potpuni kaos. Namještaj je bio srušen, sve je iz ormarića bilo razbacano po podu, sve ladice bile su otvorene, knjige maknute s polica, a fascikli i papiri nabacani u hrpama. Međutim, tanka plazma stajala je na svom mjestu, kao i Jirijevo stolno računalo i SLR fotoaparat. Drugim riječima, ovo nije bila pljačka, jer bi to bile prve stvari koje bi lopovi uzeli. Jiri je izrekao niz kletvi na češkom. »Nedostaje li što?« pitala je Lumikki koja je počela sakupljati svoje stvari. U stanu je ostavila samo odjeću i kozmetičku torbicu. Cijeli je dan nosila izlizanu kopiju romana Joa Nesba i novčanik u kojem joj je bila putovnica. Bilo je besmisleno što je nosila knjigu jer na ovom putovanju očito nije imala ni trenutaka mira u kojima bi sjela i čitala knjigu. Pronašla je svu odjeću. Čudno je bilo samo to što su joj grudnjaci bili razrezani. Zar je provalnik mislio da skriva državne tajne u tankoj podstavi? »Nema šanse da znam u ovom neredu«, promrmljao je Jiri. »Vjerojatno su nešto tražili. Ne znam što.« Bacio je sportsku torbu na pod pa brzo u nju natrpao odjeću, fascikle i papire. »Nije sigurno da ostanemo ovdje«, objasnio je, kad je uočio njezin upitan pogled. »Tko god da je bio ovdje, mogao bi se u svakom trenu vratiti.« »Kamo ćemo?« pitala je Lumikki. Svojih nekoliko stvari je već spremila u ruksak. »Na mjesto koje noću ima čuvare.«
74
74
Lumikki se skrivala iza drveta i čekala. Čekala je već dva sata, ali mogla je čekati i duže ako treba. Otpila je gutljaj vode iz boce. Srećom, stabla su stvarala gustu sjenu. Kad je Lumikki ranije tog dana pobjegla iz ove kuće, nije mislila da će se vraćati. Crna željezna ograda izgledala je poput zatvorskih prečki. Zatvor. Je li to ova sekta za Lenku? Lumikki to nije mogla pouzdano tvrditi, ali tako joj je djelovalo. Lenka nije slobodna ići kamo i kada želi, nije slobodna studirati, raditi i družiti se s drugim ljudima. Ne može raditi što poželi. Ako je uvučena u Bijelu obitelj zbog nekog lažnog obiteljskog stabla, onda je taj zatvor Lumikki djelovao još opresivnije. Ispričala je Jiriju o otkriću na groblju dok su zajedno koračali prema zgradi Super 8 jer je on smatrao da mogu ondje provesti nekoliko noći. »Prema mojim podacima, Adam Havel rođen je 1950. Nema šanse da mu je Klaus Havel mogao biti otac ako je imao samo deset godina«, rekao je Jiri. »Njihovo obiteljsko stablo puno je upravo takvih nedosljednosti. Ali važnija je informacija da im je Adam vođa. Iz svih ispitanika sam prilikom intervjua pokušao saznati tko je glavni, ali do sada se nitko nije usudio otkriti njegovo ime. Znao sam da je Adam Havel član, ali nisam znao koja mu je uloga. Detaljnije ću proučiti njegovu prošlost.« »Ja moram Lenki prenijeti poruku.« »Čini se da ti je jako stalo do nje.« Lumikki je odgovorila kimanjem glave. Da, bilo joj je stalo do Lenke. Sada je imala sestru i nije namjeravala dići ruke od nje. Zbog toga je ostavila Jirija kod Super 8 zgrade da kopa po prošlosti Adama Havela i vratila se do ove kuće kako bi čekala da se Lenka pojavi u dvorištu. Do sada je van izašla samo sredovječna žena. Zalila je bijele ruže velikom, jako hrđavom kantom. Lumikki se povukla dublje u sjenu. Žena je podigla glavu i osluhnula, ali brzo se usredotočila na svoj zadatak. Lumikki su utrnule noge od tako dugog stajanja na mjestu. Prebacila je težinu s jedne noge na drugu i oprezno ih protegnula. Lenka mora izaći u nekom trenu. Barem se Lumikki to iskreno nadala. Konačno su se otvorila stražnja vrata i Lumikki je ugledala poznatu krunu od pletenica. Lenka. Izgledala je tužno, nekako obeshrabreno. Lumikki je tiho zazviždala. Lenka je pogledala prema njoj i ugledala je. Lumikki je brzo podigla prst do usana. Ne smiju riskirati da je vide drugi stanari kuće. Lenka se oklijevajući osvrnula pa prišla željeznoj ogradi. Neznatno je glavom mahnula prema kući pa neprimjetno odmahnula glavom. Lumikki je shvatila da Lenka ne smije dalje od ograde. Srećom, bila je spremna na to. Pokazala je Lenki komad papira na koji je napisala poruku. Zatim ga je izgužvala i bacila preko ograde. Papirnata kuglica sletjela je petnaest centimetara od Lenkinog stopala. U tom trenu su se otvorila vrata i izašao je neki mladić. Lenka je zakoračila ustranu i stala na papir koji nije ni pogledala. Muškarac joj je nešto doviknuo. Ona je odvratila. Njegov je ton bio nestrpljiv, ali Lenka je slegnula ramenima. Muškarac je uzdahnuo, nešto oštro komentirao pa se vratio u kuću. Lenka je brzo čučnula, uzela papir i spremila ga u džep. Zatim je pogledala prema Lumikki i otišla u kuću. Lumikki je izdahnula. Nije ni shvatila da čitavo vrijeme drži dah. Na poruci je napisala kako se želi sastati s Lenkom sljedećeg dana u podne na istom mjestu na kojem su prvi put razgovarale. Lumikki je vjerovala kako će Lenka do tada smisliti neki razlog da napusti kuću. Noge su joj bile neobično teške kad je krenula natrag prema centru grada. Rijeke znoja tekle su joj niz leđa. Kad je polizala usne, osjetila je jak okus soli.
75
75
Nebo je postalo plavo-crno. Svjetla grada reflektirala su se s velikih staklenih prozora zgrade Super 8. S devetog kata zgrade, Lumikki je mogla vidjeti cijeli grad do dvorca, osvijetljen kao što je bio i svakog dana. Borila se sa snom. Bila je tako umorna da je mislila da će zaspati na stolici. Jiri je raširio dvije strunjače u jednom kutu ureda, čak im je pronašao i vreće za spavanje. »Dobro je što tvrtka ima odjel za planinarenje«, rekao je s osmijehom. To nije bila šala. Jirijevo računalo svjetlilo je plavim svjetlom. Već je tri sata sjedio za njim bez micanja. Prije toga je samo jednom ustao, da uzme dostavu iz restorana koju je donio mladi Kinez. Dodijelio je Lumikki zadaću da prouči obiteljska stabla koja su bila puna njegovih komentara, upitnika i strelica. Lumikki nije otkrila nikakve izuzetne tajne. Odlučila je zaklopiti oči samo na trenutak. Samo da ih odmori. Dan je bio tako dug. Samo će sekundu ili dvije držati oči zaklopljene... Lumikki se probudila kad je čelom udarila u hrpu papira. Jiri je podigao pogled. »Trebala bi se naspavati. Imala si naporan dan.« »Dobro sam«, rekla je Lumikki pa zijevnula. »Ili pojedi malo ljutog tofua. To će te probuditi.« Jiri je prema njoj gurnuo kartonske posude s hranom. »Hladni tofu? Hvala na ponudi, ali mislim da ću preskočiti taj gurmanski doživljaj«, odgovorila je Lumikki. »Uostalom, još sam sita. Naručio si dovoljno hrane za troje ljudi.« »Kako želiš. Ali onda nemoj — pogodak!« Jiri je to zadnje tako glasno uzviknuo da je Lumikki poskočila na stolici. »Dođi vidjeti!« Lumikki je obišla stol. Na monitoru je bila slika čovjeka od tridesetak godina odjevenog u elegantnu odjeću od bijelog lana. Dugu kosu imao je privezanu u rep. Lumikki je prepoznala njegove pronicljive sive oči i čupave obrve zbog kojih je podsjećao na sovu, iako je na slici bio puno mlađi. »Adam Havel«, rekla je. »Zapravo, Adam Smith. Drugo ime Adam Havel. Ovo je slika iz 1980., ali čak sam ga i ja prepoznao«, objasnio je Jiri uzbuđeno. »Nebraska«, pročitala je Lumikki natpis ispod slike. »Točno. Ondje je postojala sekta koja se zvala Bijela braća. Primali su samo mlade muškarce i članovi su vjerovali da su svi u rodu s Isusom. Predvodnik grupe bio je Adam Smith, ali nestao je. Očito samo kako bi se kasnije pojavio u Pragu s istim konceptom. Ovog je puta odlučio uključiti i žene.« »Zašto je nestao?« pitala je Lumikki. »Nagovorio je druge članove sekte da mu predaju svu imovinu kako bi je donirao u dobrotvorne svrhe. Tako da budu što čišći u trenutku smrti.« Jiri je pogledao Lumikki, a lice mu se smračilo. »Namjeravali su počiniti masovno samoubojstvo. Adam Smith zajedno s ostalima. Ali netko je dojavio policiji i uspjeli su spasiti većinu članova. Pronašli su ih u kolibi, bili su na rubu smrti zbog trovanja ugljičnim monoksidom. Adam Smith je nestao. Zajedno s novcem, naravno.« Lumikki najednom više nije bila pospana. »Bijela obitelj ne planira nikoga napasti«, rekla je polako. Jiri je odmahnuo glavom.
76
76
Niti jedno od njih nije to htjelo izgovoriti na glas. Ipak, riječi su ih okružile, hladne poput leda. Masovno samoubojstvo.
77
77
20. LIPNJA, PONEDJELJAK
78
78
21 Lumikki je pogledala na sat. Bilo je 11:45. Još uvijek stigne na vrijeme na sastanak ako se požuri. Dogovorila se s Jirijem da će se sastati s Lenkom i pokušati je nagovoriti da pođe s njom i odmah napusti sektu. Potrudit će se saznati je li već određen datum za masovno samoubojstvo. Jiri je za to vrijeme imao sastanak sa šeficom Super 8 koja je željela čuti priču o sekti. Lumikki je prekasno shvatila što se događa kad su je snažne ruke zgrabile, s ulice povukle u auto te je utisnule na naslon stražnjeg sjedala. Na vratu je osjetila hladnu cijev pištolja. »Ako nešto pokušaš ili ako pisneš, mrtva si«, prosiktao joj je muškarac na uho. Lumikki još nije bila tako blizu svome gonitelju. Vjerojatno bi voljela da je tako i ostalo. Vidjela ga je kako drugom rukom prtlja s izolir vrpcom. Zaključila je kako joj je namjerava zalijepiti preko usta, sputati joj zapešća i gležnjeve pa je odvesti negdje daleko od ljudi i izvršiti to što smjera. Lumikki nije željela saznati što on to smjera. Posve ju je obuzeo bijes. Opet je upletena u nešto u što se uopće nije trebala petljati. Opet bez svog pristanka. Nije imala vremena za traćenje. Morala je odmah djelovati. Jedino što je trenutno mogla učiniti bilo je iskoristiti element iznenađenja. Lumikki se pretvarala da kima kao da razumije. No brzo je nastavila pokret glavom i muškarca čelom raspalila po nosu. Njegov je stisak popustio, više zbog iznenađenja nego boli, a krv iz nosa poprskala je Lumikkinu bijelu majicu. Lumikki se odgurnula, otvorila vrata vozila i izjurila na ulicu. Tek kad je u trku zamijetila da je okružena velikim brojem turista, shvatila je da je sigurno blizu Karlovog mosta, koji je privlačio praške turiste poput golemog magneta. Blizu mosta gužva je postala još gušća. Ljudi su mirno stajali i nešto promatrali, a Lumikki se očajno pokušavala probiti kroz njih. Što to oni čekaju? Podigla je pogled i shvatila. Trubač se pojavio na balkonu kako bi objavio da je podne. Početak mosta bio je zabrinjavajuće pun ljudi. Lumikki se osvrnula. Je li uspjela pobjeći gonitelju? Nije ga vidjela. Krenula je dalje u gomilu kako bi se sakrila. Srce joj je luđački nabijalo. Odjednom je čula nešto iza leđa. Pogledala je preko ramena i uočila muškarca iza sebe, nedovoljno daleko. I on je nju zamijetio pa je odgurnuo nekoliko starica koje su počele vikati i psovati ga na francuskom. Lumikkin mozak je užurbano radio. Da se nastavi probijati mostom punim ljudi ili da nastavi obalom rijeke? Možda će joj na mostu biti nemoguće napredovati. S druge strane, i njezin će gonitelj imati taj isti problem. Možda je se neće usuditi napasti ili upucati na mostu. Ima previše svjedoka. Tada je donijela odluku. Sagnula se da se provuče ispod ruke japanskog turista koji je podizao mobitel da uslika trubača. Čula je, ali nije vidjela, kad se nekoliko sekundi kasnije njezin gonitelj sudario s Japancem čiji je mobitel poletio zrakom i pao na kamen. Sudeći prema uzrujanim komentarima Japanca, mobitel nije preživio. Kipovi trideset svetaca stražarili su na mostu. Sveti Ivan Nepomuk, sveti Vid, sveta Lutgarda, Ivan Krstitelj, sveti Vjenceslav, sveti Sigismund, sveti Juda Tadej, Franjo
79
79
Asiški. Imena navedena u vodiču prolazila su Lumikkinom glavom, a stopala su joj istovremeno nabijala po kamenom popločenom mostu. Kameni most. To mu je bio originalni naziv. Tkogod da ga je imenovao, bio je stvarno maštovit. Slan znoj pekao ju je za oči pa ga je obrisala dlanom. Ne može slijepa trčati preko mosta. Već joj je bilo dovoljno teško što je morala izbjegavati turiste, prodavače kičastih ukrasa i ulične glazbenike. Sandale su joj iritirale bosa stopala. Nisu to bile tenisice za trčanje, a njezina znojna majica nije bila namijenjena za trčanje. Trideset stupnjeva isto tako nije bila temperatura za trčanje, ali Lumikki sada nije mogla birati uvjete. Morala se nastaviti kretati i pobjeći. Muškarac je držao korak s njom, zaostajao je samo nekoliko metara. Potjera je privlačila pažnju drugih ljudi. Turisti su mislili da je to neki nastup. Neki su glasno poticali Lumikki, a drugi su navijali za gonitelja. Kvintet koji je svirao dramatičnu opernu glazbu zastao je kad je Lumikki projurila kraj njih. Čula je kako su istog trena nastavili svirati nešto lakše. Beatlese.
You better runforyour life ifyou can, littlegirl...4
Hvala. Trčim da spasim živu glavu, pomislila je Lumikki prije nego što se sudarila s punašnom Nijemicom koja je u pogrešnom trenutku zakoračila u stranu. »Mein Gott!« uskliknula je žena. »Entschuldigung!« iskopala je Lumikki iz glave pa nastavila trčati. Srećom, Nijemica je usporila i njezinog gonitelja, koji ju je grubo odgurnuo bez isprike. Pokušavajući ubrzati, osjetila je kako joj znoj curi niz listove i shvatila da joj se sada teže probijati kroz mnoštvo nego na početku mosta. Japanska mladenka slikala se usred mosta. Lumikki nije bila sigurna je li to pravo snimanje ili predstava. Mladenka je imala nepraktično dugačak šlep preko kojeg je Lumikki skočila u zadnjem trenu. Nekoliko sekundi kasnije čula je zvuk kidanja materijala koji joj je otkrio da gonitelj nije imao te sreće. FMJe Lumikki je stekla malu prednost. Grupa američkih turista bila je sljedeće što joj je blokiralo put. Sa strahom je pogledala zid ljudi, ali zapazila je jedan uski otvor kroz koji se uspjela bočno progurati. »Kao što vidite, gledamo kip... djevojke koja trči.... to jest...« Lumikki se nije zadržala da čuje kako će se vodič ispraviti. Gonitelj je pojurio u zid turista kao da će ih razbiti. Bila je u jako slaboj prednosti. Osjetila je da će joj vrućina zamagliti misli. Usta su joj bila posve suha. Osjećala se kao da u životu nije popila ni kapi vode. Noge su joj počele drhtati. Laktom je udarila karikaturista koji je upravo crtao nos muškarca s crnom bradom. No dobro, veći nos će sigurno poboljšati sliku. Gomila je progurala Lumikki do kraja mosta. Morala se odgurnuti od natpisa ispod kipa kako ne bi rebrima udarila o ogradu mosta. Metalna ploča blistala je od dodira tisuća ljudi. Sveti Ivan Nepomuk. Posvećeni češki mučenik koji je ubijen tako da je bačen s mosta. Nikada ne znate kakvi će vam podaci ostati u glavi kad pročitate vodič. Lumikki se sjetila i da je pisalo kako se kip dodiruje za sreću te kako će se osoba tada jednog dana opet vratiti u Prag. Sada je trebala sreću. Predobro je čula dahtanje svog gonitelja. S druge strane, nije 4
Spasi živu glavu, ako možeš, djevojčice (Op. prev.)
80
80
bila sigurna da se želi opet vratiti u Prag, ako se živa izvuče iz ove situacije. Lumikki je skoro stigla do druge strane mosta. Srce joj je nabijalo u grudima, napinjalo se da pumpa kisik u njezine mišiće, koji si bili na rubu potpune iscrpljenosti. Bilo joj je tako vruće, kao da joj je cijelo tijelo zakuhalo. Uočila je čovjeka koji svira na staklenim čašama. Nemoguće. Ispred Lumikki stajao je krhki starac zadubljen u sviranje na desetak jednako krhkih čaša vina posloženih ispred njega u tri razine. Lumikki se svom snagom usredotočila na ravnotežu kako bi ga obišla slijeva i prošla tako da ništa ne razbije. Starac, koji je djelovao kao da je i sam napravljen od mutnog stakla, je podigao ruku u znak zahvale. Malo prerano. Lumikki je čula iza sebe teške korake gonitelja i starca koji uzvikuje kad se razbila prva pa druga pa treća pa četvrta čaša. Efekt domina zahvatio je svaku sljedeću čašu pa su se razbile i rasprsnule u komadiće. Lumikkin gonitelj je povikao i opsovao. Očito se ozlijedio čime je izgubio prednost. Lumikki je pobjegla s mosta i zaklela se da ga više nikad neće svojevoljno prijeći. Odmah se osjećala bolje znajući da je gonitelj sada vjerojatno neće uspjeti stići. Noge su joj odjednom pronašle novu snagu, a vreli zrak nije joj više pekao grlo. Nije osjećala žuljeve koje je zadobila u sandalama, a znoj koji joj je curio niz leđa bio je ugodno prohladan. Otrčala je do stuba koje vode do katedrale sv. Vida i počela ih preskakivati dvije odjednom. Radost što se spasila dala joj je nova krila. Zakasnit će na sastanak nekoliko minuta, ali stići će živa. To malo ranije i nije bilo tako izvjesno. »Ajde, ajde, ajde!« počeli su vikati neki dečki kako bi je potaknuli. Osvrnula se, iako je bila sigurna. Nitko je nije slijedio. Sada se samo nadala da je Lenka čeka.
81
81
22 Iz zrcala su gledale dvije djevojčice. Jedna veća, druga manja. Držale su se za ruke. Vizija je nestala pred Lumikkinim očima. Sada je u ogledalu vidjela sebe i Lenku. Došle su u ženski toalet u istom kafiću u kojem su bile prilikom prvog susreta. Lumikki je smatrala kako je gonitelj neće ovdje tražiti, čak i da je nekako locira. Vjerojatno ne bi ušao u ženski zahod i tako riskirao da privuče pažnju ostalih gostiju. Lumikkina majica izgledala je groteskno. Crveno-bijelo. Kao da je došla iz klaonice. Barista u kafiću pogledala ju je izvijenih obrva, ali Lumikki joj je tako ozbiljno uzvratila pogled da je žena odlučila ništa ne komentirati. Lenka je odmahnula glavom, a niz obraze su joj se slijevale suze. »Ne mogu otići«, rekla je. Cijelo je vrijeme to ponavljala, iako joj je Lumikki pokušavala objasniti kako bi, ako sada ne ode s njom, mogla umrijeti. »Život će ti biti u opasnosti ako se vratiš ondje. Adam je lud i sve će vas pobiti.« Lumikki se trudila govoriti mirno, iako je željela vrištati. »Čeka nas vječni život«, proturječila joj je Lenka. Lumikki je frustrirano lupila rukama po umivaoniku. Kako razgovarati s luđacima isprana mozga tako da tvoje riječi dopru do njih? »Vjerojatno te čeka vječni život, ako to vjeruješ«, uzdahnula je Lumikki. »Ali čemu žurba? To te čeka i za šezdeset godina nakon što poživiš dug život u ovom svijetu pa mirno umreš kao starica.« »Ne mogu birati vrijeme smrti. Moram prihvatiti ono što dođe odozgo«, rekla je Lenka. Izgovorila je to mehanički, poput snimke koja je puštena mnogo puta. »Ne moraš. Možeš sama donositi odluke.« »Ako odem, neću imati ništa. Ništa nemam. Nemam nikoga.« Lumikki je primila Lenku za ruku. U ogledalu ju je pogledala u oči. »Imaš mene. Ti članovi sekte uopće ti nisu u rodu. Ja sam ti sestra. Ja ću ti pomoći.« Lenka je odmahnula glavom i jače zajecala. »Ne. To nije točno«, rekla je. »Je. Obećavam.« »Ne, nije. Lagala sam ti. Izmislila sam priču da smo sestre. To je samo bajka.« Lumikki je pustila Lenkinu ruku. Odjednom je osjetila slabost. Nije ovo očekivala. Ni to da joj je Lenka lagala ni to da će se tako loše osjećati. Odjednom, jednom rečenicom, uklonjen je odlučujući komadić slagalice iz njezine prošlosti, a za sobom je ostavio rupu veću i prazniju nego prije. Tek je sada Lumikki shvaćala koliko se iskreno nadala da će joj Lenka pomoći razotkriti tu tajnu. Ostala je bez sestre. »Špijunirala sam te«, rekla je Lenka. »Zašto?« pitala je Lumikki. Sada je ona zvučala poput automata. Misli su joj se zamaglile, ali čini se da su joj usta ipak izgovorila razumljive riječi. »Znala sam da mi je otac govorio švedski. Mama mi je to rekla. Nije mi htjela ništa drugo reći o njemu. Čak ni njegovo ime. Slučajno sam te prečula kako s nekim turistima govoriš na švedskom.«
82
82
Lumikki se sjetila toga. Skupina švedskih umirovljenika tražila ju je upute na lošem engleskom pa im se Lumikki smilovala i odgovorila im na švedskom što je djedove i bake tako razveselilo da su joj htjeli kupiti sladoled. Lumikki je odbila. Nije htjela da je namame da im bude vodič po gradu. »Slijedila sam te pa u hostelu saznala kako se zoveš. Prisluškivala sam te kad si razgovarala s nekime koga si prvo oslovila s Peter pa tata.« Lumikki se sjetila i poziva. Nazvala je tatu, a on se javio tako službeno — »Ovdje Peter Anderssen« — Lumikki ga je jednostavno morala zezati pa je isto to ponovila ozbiljnim glasom. Tata je objasnio kako na jarkom suncu nije vidio tko ga zove i zato se tako javio. »Ali zašto?« uspjela je istisnuti Lumikki, iako su joj riječi skoro zapele u grlu. Nije pamtila da joj je itko ikada tako uspješno lagao. Možda je samo previše željela pronaći taj komadić slagalice koji je nedostajao. »Zato što zapravo nemam nikoga s kime sam bliska u Bijeloj obitelji. Svatko drugi ima nekoga tko je više >njihov< nego tuđi. I uvijek sam htjela imati sestru. Mislila sam kako, kada bih imala sestru, ne bih bila tako sama. Čak i izmišljenu sestru. Godinama stvaram priču kako imam sestru. Djelovala je tako istinito da sam umalo i sama počela u nju vjerovati. A kad sam te ugledala, odmah sam znala. Ti si moja sestra iz bajke.« Lumikki je slušala Lenkine riječi i razumjela ih je, ali se osjećala posve hladnom. Jedina misao u glavi bila joj je kako ju je Lenka izdala. Nije ništa rekla. Lenka je šutjela. Dvije mlade žene u ogledalu. Dva potpuna stranca. »Sada razumiješ da zapravo nemam ništa i nikoga. Ništa osim Bijele obitelji i svoje vjere.« Lumikki više nije imala energije za svađanje. Nije imala energije kako bi pokušala nagovoriti Lenku. Neka radi što želi. To se Lumikki ne tiče. Nikada je se nije ni ticalo. Lenka je lagano dodirnula Lumikkino rame pa otišla. Lumikki se nije ni osvrnula za njom. Sama je stajala i promatrala svoj odraz u krvavoj majici. Sjetila se svog sna. Krvavih suza. Du är min syster. Je li i to bila iluzija? Noćna mora? Laž? Žena je dohvatila mobitel. Nisu više mogli gubiti vrijeme. Kad je s druge strane dobila odgovor, odmah je prešla na stvar. »Cura je još uvijek u igri. I mogla bi sve uništiti. Moramo pomaknuti raspored. To se mora dogoditi danas.« »Danas? Nisam siguran da možemo...« »Možemo. Moramo. Sve je spremno. Mogu to pokrenuti bilo kada. Ti samo moraš odraditi svoj dio. Samo reci da si primio naredbu od više sile. Nećeš čak ni lagati.« »Laganje mi nikada nije bilo problem.« »Po tom se pitanju razlikujemo. Ja ne želim lagati. Ja želim pričati istinite priče. One su najzanimljivije.« »Ja lažem da ti dobiješ svoju istinitu priču.« »Za to te plaćam.« »Možda u ovom životu, ali što je sa sljedećim?« »Tko želi razmišljati tako daleko unaprijed?« »Dobro. Znači danas. Teoretski je sve spremno. Samo trebamo iskru...«
83
83
»... i lomača će planuti. Kako i treba. Točno u sedam?« »Dogovoreno.« Vera Sováková je pogladila površinu stola. To će biti udarna novost na večernjim vijestima. Ponajprije na njezinom programu. S najopsežnijom i najtemeljitijom reportažom. A sljedećeg dana bit će u novinama, u njezinom novinama. I trajat će tjednima. Velike slike, suze, detaljni intervjui, stručne analize. Nezamisliva tragedija i samo jedan tračak nade. Priča o junaku. Nije razmišljala o tome jesu li njezine radnje nemoralne. Naravno da su bile. Ali moralnost ne prodaje novine, a pogotovo ne reklamni prostor. Što je veći broj čitatelja i gledatelja, to je više reklama, a time više novaca i vijesti. To su bolje dirljive priče za ljude koji su gladni emocija i uzbuđenja. Ne iz fikcije, već iz istinitih događaja. Vera Sováková znala je da nije jedina u industriji koja ima fleksibilan osjećaj za moral. Plaćanje za informacije, prisluškivanje telefona, rješavanje teških novinara, pažljivo praćenje govora političara i vođa. U medijima možete naći sve. Možda je ona otišla malo dalje od ostalih. Ali tko zna? Nije vjerovala u teorije zavjere, ali ponekad su se velike priče o ljudskim tragedijama javljale baš u isto vrijeme kao i ekonomski problemi određenih medijskih kompanija. Je li slučajnost uvijek slučajnost? Ili netko drugi isto pomiče pijune na šahovskoj ploči? »Kako ćeš se pobrinuti da tvoj junak ne poduzme nešto na svoju ruku?« pitao je muškarac. »Da ne djeluje prebrzo?« Vera je znala da je taj pijun, njezin junak, od početka bio najveći rizik. Morala je manipulirati njegovim osjećajima i radnjama što preciznije i nevidljivije. Vera je pronašla intervjue, ponudila je informacije i dogovorila je da mu se stan ispremeta »što detaljnije«. Vera nije o njemu razmišljala kao o muškarcu već kao o dječaku kojim može upravljati. Junaku koji vjeruje da je sve shvatio sam, ali koji je zapravo primao informacije u trenutku kad je Vera to poželjela. »Dat ću mu precizne upute. Vjeruj mi, dovoljno je ambiciozan da učini sve što kažem. Uvjerit ću ga da će se policija i vatrogasci pojaviti na vrijeme. On želi pustolovinu. On želi biti lice te priče. Moram poklopiti sada. Lice je upravo stiglo.« Vera Sováková je poklopila u trenutku kad je Jiri Hašek pokucao na njezina vrata za sastanak.
84
84
23 Okružila ju je tama. Pred očima joj je sve bilo crno i to joj se sviđalo. Na trenutak se ponadala kako će se ta tama nastaviti te da će u njoj moći mirno disati bez razmišljanja, bez misli o svemu što se dogodilo. Međutim, upalila su se svjetla na pozornici i otkrila publici sjene guste, tamne šume u kojoj se lako izgubiti. Bajka sada može početi. Kad je Lenka otišla iz kafića, Lumikki je ostala neko vrijeme sjediti, a osjećala se kao da je posve pobijeđena. Mobitel je prebacila na bešumno, jer nije htjela da je netko smeta u tom trenu. Ustala je i uputila se van, kao u polusnu. Lenka je lagala. Lenka joj nije bila sestra. Nije razotkrila tajnu, ništa nije riješila. Lumikki je samo bila žrtva umišljaja jedne pomalo poremećene žene. Ta spoznaja ju je umrtvila. Nije se čak mogla ni ljutiti na Lenku. Nije osjećala žaljenje, samo apatiju i prazninu. Njoj to ništa ne znači. Ako više nikada ne vidi Lenku, to joj neće ništa značiti. Ako se cijela sekta ubije, to joj neće ništa značiti. To nema veze s njom. To se nje sada ne tiče. Ona je bila samo pijun u čudnoj, bolesnoj igrici. Prevarila ju je. Lumikki je kao u snu odlutala u Stari grad pa naglo odlučila proći kroz neka vrata koja su vodila prema stubama. Stigla je u kazalište u podrumu zgrade, a upravo je počinjala predstava kazališta sjena. Pa zašto ne bi zadnje dane u Pragu provela poput turista i otišla u kino i na predstavu. Zbog toga je i došla. Kako bi sama otkrila grad, kako bi bila sama i kako bi radila sve što joj se u tom trenu učini zanimljivim — sama. Iako je Lumikki zapravo znala da se samo želi maknuti od svojih misli i kaosa kroz koji je prošla. Samo na trenutak željela je nešto posve drugačije, nešto lijepo. Lumikki je kupila ulaznicu i sjela u stražnji red kazališta na drvenu klupu prekrivenu baršunom. Kazalište je bilo poluprazno pa je bila sama u tom redu. Dobro. Ionako vjerojatno nitko ne bi bio oduševljen da mora sjediti kraj cure koja smrdi po znoju i nosi majicu prekrivenu tragovima krvi. • • • U kazalištu sjena nema riječi. Priča se stvara pred očima publike samo uz pomoć glazbe i sjena. Jednom davno živjele su dvije princeze i bile su najbolje prijateljice. Držeći se za ruke trčale su šumom i bježale od zvijeri i čudovišta. Štitile su jedna drugu i spašavale se iz bezbroj situacija. Češljale su jedna drugoj dugu kosu i pričale su priče. Nitko i ništa nije ih mogao razdvojiti. Lumikki je gledala kako sjene mijenjaju oblik pa se princeze smiju, skaču preko potoka i bježe. Iako su bile samo tamne siluete na svijetloj pozadini, bile su tako žive. Lumikki je ispraznila um i uronila u priču koju je gledala. Uspjela je iz misli izbaciti Lenku, Jirija, ubojicu, sektu, cijeli Prag. Uspjela je zaboraviti na ostatak publike. Postojali su samo Lumikki i sjene.
85
85
Jednog je dana jedna princeza nestala. Druga princeza ju je tražila, trčala je šumom i žalosno je jecala. Ali nije mogla pronaći drugu princezu. Prošla je godina dana pa još jedna, sve dok nije prošlo sedam dugih godina. Sunce i mjesec nebom su prošli tisućama puta. Princeza se više nije smijala. Čitave je dane provodila u šumi pjevajući pjesmu koju su nekoć pjevale zajedno, i radosnije. Jednog je dana princeza saznala kako daleko, daleko, iza sedam gora i sedam mora stoji kula u kojoj je zarobljena princeza. Kulu je čuvao strašan zmaj i nitko nije mogao spasiti princezu. Kad je to čula, prva je princeza prešla sedam gora i sedam mora kako bi vidjela radi li se o prijateljici koju je davno izgubila. Kad je stigla do kule, zmaj je sjedio na svom mjestu i rigao bijeli plamen koji je spalio sve oko kule tako da je ostalo samo crno zgarište. Princeza je odlučila strpljivo čekati da zmaj zaspi. Konačno se smračilo i na nebu su se pojavile zvijezde. Princeza se trudila držati oči otvorenima, ali ipak je zaspala prije zmaja. Probudila se kad je čula kako netko pjeva istu tužnu pjesmu koju je ona pjevala proteklih sedam godina. Pogledala je prema vrhu kule i ugledala drugu princezu, svoju prijateljicu. Objema su potekle suze radosnice kad su se prepoznale. Princeza koja je doputovala viknula je kako će spasiti prijateljicu iz kule. No zatočena princeza odgovorila je kako trenutak nije dobar jer se zmaj može u svakom trenutku vratiti i vatrom uništiti došljakinju. Bez obzira na to, princeza se sjetila kako su obećale da će uvijek jedna drugu spašavati pa se počela uspinjati na kulu. Kad se popela do prozora, zagrlile su se i nasmiješile. Međutim, odjednom se pogled u očima zatočene princeze promijenio. Oči su joj se promijenile i ruke su joj se promijenile. Kosa joj se pretvorila u ljuske, porub haljine u dugi rep. Svilene trake koje su joj ukrašavale kosu pretvorile su se u krila. Trenutak kasnije, princeza koja je doputovala shvatila je da gleda u oči zmaja. Međutim, nije se bojala. Nježno je dodirnula njušku zmaja i rekla joj kako je iznutra još uvijek princeza. Ili da je princeza, a da je u njoj zmaj. Zmaj ju je pogledao i shvatio. Iz očiju su mu potekle velike, crne suze, pale su niz zidove kule do tla, zalile su spaljenu zemlju te je oko kule opet sve procvjetale. Princeza-zmaj plakala je jer je znala da je ljudi ne mogu prihvatiti zbog toga što je zmaj. A zmajevi je ne mogu prihvatiti jer je čovjek. No princeza koja je doputovala ovila je ruke oko zmajevog vrata i obećala da će njih dvije ostati zajedno, što god da se desi. Ne treba im nitko drugi. Potražit će zemlju u kojoj princeze i zmajevi mogu živjeti u slozi, čak i ako su zapravo ista osoba. U zadnjoj sceni zmaj je poletio prema punom mjesecu, a princeza mu je sjedila na leđima. Lumikki je shvatila da su joj obrazi mokri. Iznenađeno ih je obrisala. Zar je plakala? Tako je izgledalo. Nije pamtila kad je zadnji put plakala. Mislila je kako je izgubila tu sposobnost. Priča kazališta sjena ju je toliko uvukla da je na trenutak zaboravila na sebe i svoje misli. Prepustila se podsvijesti i osjećajima. Priča je u njoj probudila različite slike. Lumikki i Blaze. Lumikki i Lenka. Lumikki i netko s kime se igrala u djetinjstvu, kad su se pretvarale da su dvije djevojke koje se zovu Snjeguljica i Ružica. Odjednom se jasno sjetila priče i igre. U priči djevojčicama pomaže princ koji je čarolijom pretvoren u medvjeda. Voljela je tu igru, iako je nije do kraja razumjela. Igrala se s djevojčicom koja je bila malo starija
86
86
od nje, i ona joj je kroz igru pričala priču. Snjeguljica i Ružica uvijek su bile zajedno i spašavale su jedna drugu, poput princeza u kazalištu sjena. Lenka je spasila Lumikki. Iako je Lumikki prezirala njezinu laž, nije mogla poreći to da ju je Lenka spasila. Riskirala je i svjesno se dovela u opasnost zbog Lumikki. Pomogla joj je da pobjegne, iako je znala da joj Lumikki zapravo nije sestra i iako je to moglo za nju jako loše završiti. Ostali su gledatelji već izašli iz kazališta, a prodavač karata je došao do vrata i namjerno se zakašljao. Lumikki je ustala. Malo joj je zavrtjelo u glavi, ali osjećaj je brzo popustio kad je odlučno stisnula zube i krenula prema vratima. Mrzila je drugima ostati dužna, a trenutno je osjećala kao da Lenki duguje svoj život. Vani je večernje sunce iskosa obasjalo Lumikki, a vrući zrak ju je smjesta okružio. Lumikki je pogledala mobitel. Imala je pet propuštenih poziva od Jirija. Zadnji put ju je zvao prije deset minuta. Ostavio joj je i poruku. Prvo ga je pokušala nazvati, no kad se nije javio, preslušala je poruku. Jiri je javio kako odlazi u kuću Bijele obitelji zbog svoje priče i kako je masovno samoubojstvo isplanirano za tu večer. Navodno će doći policija i vatrogasci koji će ih zaustaviti. Lumikki nije trošila vrijeme na razmišljanje. Samo je pojurila. Još uvijek stigne uloviti Jirija kod zgrade Super 8 i otići s njime. Stigla je bez daha u 18:15. Recepcionarka ju je odmjerila od glave do pete i sućutno pogledala. »Naporan dan?« »Mogao bi se još i pogoršati. Je li Jiri još ovdje?« »Ne, upravo je otišao. Nije rekao kamo ide, ali...« U tom je trenu iz dizala izašla žena od četrdesetak godina pa naglo stala kad je zapazila Lumikki. Kao da ju je prepoznala, iako se Lumikki nije sjećala da ju je ikada vidjela. U njezinom je pogledu bilo nečeg tako zastrašujućeg da su se Lumikki nakostriješile dlačice na vratu. Užurbano se udaljavajući, žena je podigla mobitel do uha, još jednom pogledala Lumikki pa izašla iz zgrade. »Tko je to bio?« pitala je Lumikki recepcionarku koja ju je pogledala raskolačenih očiju. »Zar ne znaš? To je Vera Sováková, glavna šefica Super 8.« Lumikki joj je mahnula u znak zahvale i istrčala kroz vrata. Mora stići do Lenkine kuće prije nego što ova tragedija postane stvarna.
87
87
24 Jiri je prvo osjetio miris, koji je bio oštar i neugodan. Nije ga odmah prepoznao, sve dok mu miris nije probudio sjećanje na ljeto provedeno u kampu prije deset godina. Ljetni kamp u kojem su svaku večer provodili okupljeni oko vatre. Ljeto je bilo kišno pa je bilo teško zapaliti vatru samo pomoću šibica i novina. Trošili su potpalnu tekućinu na litre. I ovdje ju je netko koristio. Ali u još većoj količini. Desetke, možda i stotine litara. Jiri je oprezno hodao da ne stane na kupove tkanine raširene po podu. Sve je bilo namočeno u potpalnu tekućinu. Nikoga nije bilo. Nije čuo nikakve zvukove. Jiri je zaključio kako to nije dobar znak. Zapravo, smatrao je kako je to loš znak. Nije ni na trenutak pomislio da su članovi sekte otišli ili odlučili odbaciti plan. Nitko ne bi potrošio ovoliko vremena, ovoliko potpalne tekućine samo kako bi spalio staru, oronulu kuću. Definitivno su još tu negdje. Negdje duboko unutra. Činilo mu se da je prizemlje prazno. Vrata prostorija bila su otvorena. Komadi tkanine namočeni u potpalnu tekućinu bili su posvuda, po podu ili prebačeni preko rijetkih komada namještaja. Jedna šibica dovoljna je da ova kuća istog trena bukne. To je očito bio i cilj. Snimio je prizemlje, trudeći se da mu se ruke ne tresu, pa se uspeo na kat. I dalje je bilo tiho kao u grobu. Jiri se iskreno nadao da nije stigao prekasno. Lenka je mislila na majku. Na majčine ruke koje miluju njezinu kosu spletenu u pletenice. Na njihovu nježnost i moć. Njihovu snagu, na to da su uvijek bile odlučne, ali nikada grube. Ruke njezine majke bile su spretne i snalažljive. Jednako su vješto radile savršeno zaobljen croissant, čistile začepljeni odvod ili popravljale vrata sa slomljenom sarkom. Kosa njezine majke škakljala ju je po licu kad bi se majka sagnula da je poljubi za laku noć. Majka je inzistirala na tome, čak i kad je Lenka smatrala da je prestara za poljubac. Kao tinejdžerica je protestirala i povlačila pokrivač preko glave pa se skrivala ispod njega. Majka ju je strpljivo ljubila kroz prekrivač, a Lenka bi samo osjetila kako se prekrivač udubio. U nekom je trenutku Lenka opet svojevoljno počela nuditi obraz, čelo ili kosu za poljubac, i u sebi je bila sretna što se majka oglušila na njezine proteste. Lenka je znala da ne bi trebala misliti o majci. Trebala je misliti o Isusu. Trebala je misliti o Raju koji ih čeka. Domu u kojem će njezina obitelj konačno biti u izravnoj komunikaciji s Bogom. Majka više nije pripadala obitelji. Majka je izdala obitelj. Lenka se osjećala ošamućeno pa je znala da tablete za spavanje počinju djelovati. Uskoro će pasti u nesvijest. Neće osjećati smrad potpalne tekućine koji joj se širi s bijele haljine. Neće više čuti mrmljanje molitvi ljudi oko sebe. Uskoro će utihnuti jer će i oni zaspati. Lenka se nije molila. Nije trebala. Vjerovala je da je njezina vjera dovoljno čvrsta da je prenese kraj mračnog osjećaja straha. Nadala se samo da će, kad joj plamen dotakne kožu, već usnuti pa to neće ni shvatiti. Da kroz duboki san neće osjetiti bol, ni trunku boli. Majka. Lenkine misli tvrdoglavo su se vratile majci. Možda nije bilo nerazumno razmišljati da će je opet vidjeti nakon smrti. Lenka je željela vjerovati u milost i oprost
88
88
jače od ostalih članova obitelji. Nije željela zamišljati Boga koji bi odbacio njezinu majku zbog njezinih propusta. Lenkin Bog to ne bi učinio. Obitelj ne zna. Oni Boga smatraju oštrim, nemilostivim i zahtjevnim, Bogom koji k sebi prima samo odabranu nekolicinu. Odabrane. Život nakon smrti. Tako govori obitelj. Da će u smrti pronaći nov i stvaran život. Lenka više nije osjećala stopala. Nije osjećala ruke. Tijelo joj je zaspalo, ali um joj se još držao. Život. Zar je ovo bio njezin život smrtne osobe? Samo ovo? Nikada nije posjetila druge zemlje. Nikada se nije poljubila. Nikada nije cijelu noć provela razgovarajući s prijateljicom. Nikada nije bila tako bijesna da je poželjela vrištati i plakati. Nikada se nije napila. Nikada se nije izgubila u nepoznatom gradu. Nikada se nije tako jako smijala da je ostala bez daha. San je povlačio Lenku, ali njezin je um panično zgrabio jednu zadnju misao. Ne želim još umrijeti. Želim živjeti. Želim živjeti. Želim... Lumikki se uspela na visoku željeznu ogradu. Noge su joj drhtale od umora, a ruke su joj bile tako znojne da se jedva držala za crno kovano željezo. Nije se sada mogla time zamarati. Mora što prije ući u kuću. Šiljci na ogradi bili su oštri. Lumikki ih je pokušala što čvršće uhvatiti kako bi se jednim pokretom prebacila preko ograde. Međutim, jedna joj je ruka skliznula u odlučujućem trenutku pa ju je šiljak porezao preko bedra, a ogrebotina odmah počela krvariti. Istovremeno je izgubila ravnotežu i počela padati na bok, a ne na noge kako je namjeravala. Srećom, ostala je dovoljno prisebna da lakte privuče uz tijelo i pogne bradu na prsa u zadnjem trenu. Lumikki se otkotrljala nekoliko puta pa ostala ležati da dođe do daha. Boljela su je rebra, ogrebotina ju je pekla, ali osim toga bila je dobro. Nije ništa slomila i nije imala ozbiljnih ozljeda. Doživjela je ona i gore u životu. Šepala je kući u puno gorem stanju od ovog i pretvarala se da se ništa nije dogodilo. Lumikki je ustala. Noge su joj bile slabe i osjećala je laganu vrtoglavicu, ali mogla je hodati. Vjerojatno joj je sada nagore zbog dehidracije. Čitavo se vrijeme znojila iako je mislila da više nema tekućine u sebi koju bi iznojila. U dvorištu nije bilo nikoga. Možda je stigla na vrijeme. Nije bila sigurna u svoju teoriju, ali nakon što je ugledala Veru Sovákovu, preplavio ju je jak osjećaj kako ta žena zna više o tom samoubojstvu od ikog drugog. Možda je čak nekako upletena. Na kraju krajeva, tko će imati najviše koristi od tog plana? Naravno Adam Havel/Smith, koji može pobjeći iz sekte jer je već izvukao iz njih sav novac koji su imali i sad su mu samo bili na teret. I mediji, koji će se gozbiti svakom mrvicom tragedije. Super 8 poslao je talentiranog izvjestitelja da istraži sektu. Njegova šefica ga je uputila da sam istražuje opasnu priču. Nije li zgodno što je informacija o danu samoubojstva prvo stigla u Super 8...? Lumikki je otrčala do bočnih vrata i otkrila da ih je netko već razvalio. Kod vrata je osjetila poznat miris. Jirijev losion za brijanje. To je značilo da je Jiri ovdje te da je nedavno došao. Ta joj je misao dala više samopouzdanja. Mogu oni to zajedno učiniti. Osim ako... Ta jedna misao ju je gnjavila. Lumikkin um ju je proširio u cijelu rečenicu. Osim ako Jiri nije upleten u plan? To je bilo posve moguće. Zapravo, bilo je vrlo vjerojatno.
89
89
Zar ima smisla na zadatak poslati osobu koja ne zna što se zapravo događa? Ako je to točno, Lumikki nije znala koji je susret u kući više plaši. Nije imala vremena za razmišljanje. Nije imala vremena za analizu. Lumikki je prošla kroz vrata i preplavio ju je jaki smrad potpalne tekućine.
90
90
25 Vera Sováková nekoliko je puta duboko udahnula, uživajući u trenutku. Sada će sve početi. Već je dugo pripremala ovaj medijski spektakl. Adam Havel prvi joj je put prišao prije mnogo godina i ponudio joj ekskluzivnu reportažu o Bijeloj obitelji, naravno, po određenoj cijeni. Međutim, Vera je smatrala kako to nije dovoljno. Zajedno su počeli planirati tragediju koja će biti dovoljno velika da zaokupi publiku. Vera je zamišljala ljude koji jedan za drugim ostaju bez teksta u praškim kafićima i bistroima. Netko će pokušati nastaviti čavrljati, ali ostali će ga istog trena ušutkati. Ljudi će u svojim domovima zapanjeno gledati prijenos uživo koji će prekinuti kviz na programu. Mobiteli će zvoniti: »Upali TV. Nešto se događa.« Ekran, na kojem se u kutu vidi logo Super 8 odjednom će se ispuniti snimkom stare, oronule kuće, snimanom ručno. Objektivan ženski glas — koji će ljudi s čuđenjem prepoznati kao glas dugogodišnje izvjestiteljice Super 8, Vere Sovákove koja je kasnije postala njegova izvršna direktorica — izjavit će kako je jedan od njihovih novinara, Jiri Hašek, uspio ući u kuću opasne sekte Bijela obitelj. Od izvora je saznao da sekta planira izvršiti masovno samoubojstvo koje će se odviti svakog trena. Jiri Hašek prvi je stigao na mjesto događaja te hrabro, gledajući smrt u oči, ušao u kuću kako bi spasio žrtve. Vera je osjećala trnce uzbuđenja zamišljajući ljude zalijepljene za ekrane. Shvatit će da im se pred očima odvija prava, životna drama. Drama bez scenarija, koja može imati sretan ili nesretan kraj. Jedna je šibica dovoljna. Međutim, Adam Havel nije želio riskirati. Podigao je težak molotovljev koktel u ruci i bacio ga prema prozoru. Staklo se razbilo. Soba je istog trena planula. Idioti. Vjerovali su Adamu kad je rekao da će provjeriti da svi duboko spavaju prije nego što zapali vatru i upuca se. Ispunio je prvi dio obećanja. Provjerio je da su svi zaspali. Zatim je zaključao vrata i izašao. Pričekao je da vidi glupog novinara kako razvaljuje bočna vrata. Adam Havel najradije bi ostao gledati kako ta glupa, stara kuća gori poput baklje. Kako odnosi glupost i naivnost tih ljudi. Osjećao je zadovoljstvo što je ovdje uspio izvršiti ono što nije uspio u Nebraski. Ovog je puta zajednicu stvarao strpljivije, pobrinuo se da mu svaki pojedini član u potpunosti vjeruje. Sve dok njegove priče o vatri koja će ih pročistiti i uzdići njihove duše do neba koje nevjernici ne mogu doseći nisu postale ono najistinitije u njihovim životima. Adam je uživao u moći koju je imao nad njima. Povremeno se čak poigravao idejom da pusti da se sve nastavi kao do sada. Adam je govorio o vjeri i obitelji tako uvjerljivo da je ponekad i sam sebi vjerovao. Ali upravljanje tim stadom postalo je iznimno dosadno, a i ostario je. Dogovor s Verom Sovákovom pružio mu je način da se povuče slobodan i bogat. Adam nije mogao ostati kako bi promatrao plamen koji je zapalio. Uskoro mu polijeće avion koji će ga odvesti daleko od svega toga, jer je novcem od Vere Sovákove platio novo ime i putovnicu. Bilo je vrijeme da počne ispočetka. Da okrene stranicu čistu i bijelu poput snijega. Adam Havel okrenuo je leđa kući i zaključao velika željezna vrata ograde. To će
91
91
ujedno na nekoliko sekundi usporiti policiju i vatrogasce. Vjerojatno će to biti ključne sekunde. Komadi stakla poletjeli su prema Lumikki pa je brzo čučnula. Na rukama je osjetila vrelinu tkanine koja je gorjela u sobi. Pojurila je prema stepenicama. Na odmorištu je srela Jirija s kamerom. »Što to radiš?« prosiktala je Lumikki i rukom prekrila leću kamere. Jiri je povukao kameru prema sebi. »Snimam.« Lumikki je progutala slinu. Bila je napeta. »Ti sudjeluješ u ovome?« »Kako to misliš?« Jirijev glas i pogled bili su iskreno zbunjeni. No Lumikki je na ovom putovanju iz pakla naučila da ne uočava laž onako vješto kako je mislila. Sada nije bilo vremena za suptilan pristup. Morali su smjesta položiti sve karte na stol. »Vera mi je dala upute da...«, počeo je Jiri. »Mislim da Vera Sováková djelomično stoji iza ovoga. Mislim da već dugo zna što će se dogoditi. Ona je vjerojatno poslala plaćenog ubojicu da me sredi. Možda je čak dogovorila ovo masovno samoubojstvo.« Lumikki je govorila brzo i tiho. Vreli, tamnosivi dim dizao se iz prizemlja, a plamen je pucketao. Oboje su počeli kašljati. Lumikki je vidjela da Jiri odvaguje njezine riječi. Prolazio je kroz svaki događaj i svaki komad informacije koji ih je doveo ovamo. Raskolačio je oči. Očito je zaključio kako je Lumikki možda u pravu. Ugasio je kameru. »Nisu ni na drugom ni na trećem katu. Sigurno su u podrumu«, rekao je. Lumikki je pojurila niz stepenice. »Čekaj! Ovdje nije sigurno. Moraš izaći. Uskoro će doći vatrogasci. Javljeno im je unaprijed«, rekao je Jiri. »Vera je rekla...« Jiri je ušutio, shvativši što govori. »Nisu ništa znali«, odvratila je Lumikki. »Navratila sam u postaju da se uvjerim. Nitko nije čuo ni riječi o masovnom samoubojstvu. Ne znam jesu li mi povjerovali. Možda su mislili da sam luda. Nisam imala vremena ostati kako bi ih uvjerila. Možda ih sad tek zove netko od susjeda.« »Nazvat ću 112«, rekao je Jiri i izvadio mobitel. Vatra se penjala zidovima prema katu. Više joj nisu bile dovoljne krpe namočene u potpalnu tekućinu. Sada je prelazila na drvo. Temperatura je narasla i postala gotovo nepodnošljiva. Vatra je zagrizla zubima gornji dio stubišta, a drvo je počelo pucati. »Nemamo vremena za to!« povikala je Lumikki. Pojurili su niz stepenice. Jiri je odbacio kameru. Bila je nepotrebni teret. »Za mnom!« povikala je Lumikki i pojurila prema jedinim vratima koja plamen još nije zahvatio. Čula je kako se iza nje kida tkanina. Jiri je rasparao komad košulje. Predao je jedan komad Lumikki. »Stavi to preko usta.« Stigli su do vrata podruma. Činilo se posve ludim silaziti dolje u kući koja je sagrađena isključivo od drveta. Iza leđa su čuli glasan prasak. Vjerojatno stepenice. Sada nisu imali vremena razmišljati što je ludo, a što nije. Pojurili su prema
92
92
stepenicama podruma. Skladište. I smočnica. I jedna soba sa zaključanim vratima. Jiri i Lumikki su se pogledali, kimnuli i nogama raspalili po vratima što su jače mogli. Vrata su se zatresla, ali nedovoljno. Udarili su ih opet. Vrata su zacvilila, ali nisu popustila. Temperatura oko njih je alarmantno brzo rasla. Vatrena peć. Jezero vatre. Pakao. Lumikki su suze slijevale niz obraze. Kao da gleda kroz veo, gledala je Jirija kako se saginje pa trči u skladište. Činilo joj se da je prošla cijela vječnost prije nego što se vratio noseći tešku motornu pilu. Jiri je nekoliko puta povukao konop za paljenje, ali pila nije proradila. Lumikki je odmah bilo jasno da on nikada prije nije palio pilu. Ona je, nebrojeno mnogo puta, za vrijeme ljeta koje je provela s obitelji u vikendici njihovih rođaka u Alandu. Skočila je prema Jiriju i odlučno ga odgurnula od pile. Postoji vrijeme i mjesto za uljudnost, a ovo nije to. Lumikki je poželjela da je pila nedavno korištena, jer bi je tada bilo lakše upaliti. Položila je oštricu na tlo, lijevu nogu turila kroz jednu ručku, a drugu ručku čvrsto primila lijevom rukom. Desnom je rukom prvo nekoliko puta kratko povukla konop pa jednom dugo, za kraj. Ništa. Daj se upali. Upali se. Lumikki je pokušala opet. Tri kratka povlačenja kako bi se povukla mješavina goriva u cilindar. Zatim jedno dugo, brzo povlačenje. Motorna pila je zarežala. Bila je teška, ali Lumikki ju je uspjela podići u pravilan položaj. Mišići na rukama drhtali su joj od napora kad je oštrica zarežala vrata. Lumikki je odvratila lice ustranu kad su poletjeli iveri i piljevina. Buka je bila zaglušujuća. Uspjela je zarezati veliku rupu u vratima prije nego što ju je izdala snaga. »Makni se!« povikao je Jiri iza nje. Kad se maknula, Jiri se zaletio u nekoliko koraka i raspalio po mjestu koje je pilila. Vrata su se rasprsnula po sredini. Na podu sobe ležali su ljudi. Lumikki je brzo izbrojila da ih je sedamnaestoro. Izgledali su kao da su mrtvi, ali kad je dodirnula vrat starice koja joj je bila najbliža, osjetila je puls. »Drogirani su«, povikala je. Vatra iznad njih tako je glasno pucketala da je bilo teško čuti. »Adam Havel nije ovdje«, doviknuo joj je Jiri. »Nije bitno. Pomozi mi da spasim Lenku!« Lumikki ju je pronašla među ljudima. Pokušala ju je podići, ali Lenkino je tijelo bilo opušteno i teško. Jiri je prišao i zajedno su je podigli u Jirijevo naručje. Lumikki je jednu Lenkinu ruku prebacila preko vrata da mu pomogne. Polako i oprezno počeli su se uspinjati uskim stepenicama podruma. Dim ih je pekao za oči, nos i pluća. Vrelina ih je udarala sa svih strana. U prizemlju je bio pakao. Međutim, još su uvijek mogli stići do vrata. Lumikki se izmaknula ispod Lenkine ruke, potapšala Jirija po leđima i povikala glasnije od zvuka vatre: »Trči!« Jiri je potrčao, a Lumikki za njime. Odjednom je sa stropa pala plamteća greda. Lumikki se spasila skokom unatrag. Vidjela je da je Jiri uspio stići do pokrajnjih vrata i da je istrčao s Lenkom u naručju.
93
93
Vatra je vrištala i pjevala oko Lumikki. Osjetila je kako joj zahvaća majicu i pomislila je da joj leđa gore. Potrčala je kroz vatru, kroz vrata i bacila se na travu pa se kotrljala, kotrljala, kotrljala sve dok joj se plamen na leđima nije ugasio. Vidjela je da Jiri leži u travi i kašlje. Vidjela je Lenku koja je ležala i spavala dubokim, mirnim snom. Plamen je sezao prema nebu. Zvuk plamena nadglasao je zvuk sirena iz daljine.
94
94
23. LIPNJA, ČETVRTAK
95
95
EPILOG We are difficult to understand It was hard to make this simple plan work Difficult, but that`s what made it burn. 5 Lumikki je kroz prozor zrakoplova gledala bijele, pamučne lopte, planine šlaga i plave dubine, a Shirley Manson ispunila joj je uši pjesmom o velikom svijetu. Pjesma je bila neobično vedra za Garbage, ali trenutno je Lumikki bila raspoložena za to. Usmjerila je misli prema horizontu. Odmor. To joj sada treba više od ičega. Željela se zaključati u stan i spavati tjedan dana. Ali neće moći. Bliži se obiteljsko okupljanje za proslavu ljetnog solsticija. Morat će svima pričati kako joj je bilo u Pragu. Divno. Prava Srednja Europa. Puno kulture. Bila sam čak i u kazalištu sjena. Opuštajuće. Može im pričati o brdima i parkovima, o svim mostovima, o vrućini tijekom dana koja se nastavlja i noću, o ulicama u Starom gradu, o kipovima i kafićima. Može govoriti o tim veselim, lakim temama. A kada je pitaju bi li se ikada opet vratila u Prag, može im posve iskreno reći kako bi, bilo kada. Ono što neće spomenuti je dvoje prijatelja koji je ondje čekaju. Zadnje je dane puta provela s Jirijem i Lenkom. Navodno je Vera Sováková otkazala plaćenog ubojicu nakon što je masovno samoubojstvo propalo. Lumikki više nije bila prijetnja. Nije bila bitna. I na tome je bila iznimno zahvalna. Ali Lumikki je znala da će svi htjeti slušati samo o vatri i spašavanju. Svi lokalni mediji željeli su intervju s »čudotvorkom« koja je slučajno prolazila i pomogla spasiti ljude iz Bijele obitelji koja je pokušala izvršiti masovno samoubojstvo. Iako je Lumikki u intervjuima govorila što je manje mogla, i pokušala novinare uputiti na Jirija, ona je bila ta koja ih je sve zanimala. Novinari su smatrali kako je Lumikki upravo onaj tip simpatične, a opet ranjive osobe kakvu gledatelji obožavaju. Prikazali su je na svim vijestima lica zamrljanog od čađe, u prljavoj odjeći. I sad je vidjela kako muškarac s druge strane prolaza čita novine s njezinom slikom na naslovnici. Kratka kosa bila joj je razbarušena, oči su joj bile crvene i pune suza zbog dima, a na lijevom obrazu imala je ogrebotinu od ivera koji je doletio s vrata. Lumikki je znala da se u časopisu nalazi slika motorne pile i opisa kako je »hrabra Finkinja koja je odrasla u dubokoj šumi« prepilila vrata. Kad je poslovni čovjek podigao pogled, Lumikki se okrenula i zagledala kroz prozor. Možda je nitko ne bi prepoznao sad kad je umivena i čista, a odjeća joj nije spaljena. Ipak nije željela riskirati pa da opet mora prepričavati događaje koji su doveli do požara, i to potpunom strancu. Mama, tata i rođaci će je ispitivati bez obzira na to što bi Lumikki sve najradije zaboravila. Medijsko praćenje namještene tragedije joj se gadilo, iako je veći dio tragedije bio izbjegnut. Vera Sováková dobila je naslove u novinama, ali manje nego što je planirala. Nije bilo dovoljno smrti, vijest nije bila dovoljno velika. Samo smrt stvara prave legende. 5
Teško nas je shvatiti. Ovaj jednostavan plan skoro nije uspio. Bilo je teško, ali zato je planulo. (Op. pr.)
96
96
Vatrogasci su prerano stigli do kuće. Starica s ozbiljnim opeklinama nije ni upola tako uzbudljiva priča kao pola sekte koja gori u plamenu. Nisu ulovili Adama Havela. Policija je za njime izdala tjeralicu, ali Jiri je sumnjao da će ga ikada pronaći. I Adam Smith je bilo izmišljeno ime. Nisu postojali podaci o njegovom pravom identitetu. Mogao je biti bilo gdje na svijetu. Možda čak oko sebe okuplja novu skupinu naivnih ljudi. Naravno da nije bilo dokaza koji bi upleli Veru Sovákovu. Kad ju je Jiri pokušao prisiliti da prizna, ona je samo komentirala kako mnogi ljudi žele postati izvjestitelji Super 8. Jiri je rekao Lumikki kako će možda jednog dana u bliskoj budućnosti potaknuti Veru da nađe nekoga i zamijeni ga. Ali ne još. Sada je imao nekoga za koga se morao brinuti, a za to mu je trebao novac. Kad nekoga spasite, postanete odgovorni za njih. To je Jiri rekao prije nego što je zamolio Lenku da se useli k njemu. Barem na neko vrijeme. Dok ne uspije stati na noge. U zračnoj luci Lenka je dugo i čvrsto zagrlila Lumikki. »Da imam sestru...« rekla je Lenka. Lumikki se nasmiješila i kimnula. Inside this big, bright world Inside this big, bright world Inside this big, bright world 6 Sada je Lumikki promatrajući jarko sunce i bjelinu oblaka pomislila kako je ovo putovanje, iako nije donijelo odgovore na pitanja iz njezine prošlosti, pružilo neke natruhe. Bila je uvjerena kako se Lenka poprilično približila istini kad je smislila priču da su sestre. Lumikkini snovi i uspomene koje je Lenkina laž probudila bili su istiniti. Lumikki je znala da nije izmislila igru Snjeguljica i Ružica, a ni ostalo. To se sve dogodilo. Jednom davno imala je sestru.
6
U tom velikom, sjajnom svijetu. (Op. pr.)
97
97
