Serafim Rouz
STVARANJE ČOVJEKA (Post. 1; 26 – 31 i 2; 4 – 7) ? Potom reče Bog: Hajde da načinimo čovjeka po svom obrazu i podobiju, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih, i od stoke, i od cijele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po Svom vlastitom obrazu, po obrazu Božjem stvori ga; muško i žensko stvori ih. Vidjeli smo da je šestodnevno Stvaranje bilo djelo Presvete Trojice, posebno da je na Očevu zapovijest: "Neka bude" Sin stvarao. Međutim, stvaranju čovjeka prethodilo je posebno savjetovanje među Licima Presvete Trojice. Sveti Vasilije o tome kaže: "Da načinimo čovjeka... Ta riječ ne bijaše upotrijebljena ni za jedno od stvorenih bića; stvorena je svjetlost, a bijaše dana samo jednostavna zapovijest – I reče Bog: neka bude svjetlost. Stvorena su nebesa, a ne bijaše dogovaranja za njihovo stvaranje. Ovdje, pak, čovjeka još nema, ali postoji dogovor o čovjeku. Bog nije rekao, kao za druga bića: Neka bude čovjek! Prepoznaj dostojanstvo koje ti pripada. On nije uzrokovao tvoje postanje jednostavnom zapoviješću nego je postojao dogovor u Bogu, da bi znao kako da to živo biće, dostojno časti, uvede u život... Zašto Bog nije rekao: da načinim nego: hajde da načinimo? Da bi ti mogao da prepoznaš vrhovnu vlast. On želi da ti, obraćajući pažnju na Oca ne zanemariš Sina. On želi da znaš da je Otac stvarao kroz Sina i da je Sin stvarao po volji Očevoj i da bi trebalo da proslaviš Oca u Sinu i Sina u Duhu Svetome... On, međutim, nije rekao: Oni su stvorili, da ti u tome ne bi našao izgovor za mnogoboštvo..."1) Nešto slično kaže i sveti Ivan Zlatousti: "Zašto, kad su stvarana nebesa, nije rečeno: hajde da načinimo nego: neka bude svjetlost i tako dalje, u pogledu cijele tvorevine? Međutim, samo je tada dodao: hajde da načinimo, čime se izražava savjetovanje, dogovor i općenje s Nekim Tko je ravan po časti. Tko je taj, koji je trebalo da bude stvoren, kad mu je ukazana takva čast? To je čovjek, veliko i čudesno živo biće, koje je Bogu dragocjenije od sve ostale tvorevine... Postojao je savjet, dogovor, općenje, ali ne zato što je Bogu potreban savjet – daleko od toga! – nego zato da bi se tim izrazom iskazalo dostojanstvo onoga koji je stvoren... A Tko je Onaj, Kojem Bog kaže: Hajde da načinimo čovjeka? To je divni Savjetnik, Bog silni, Knez mira i Otac budućeg vijeka – Sam Jedino rodni Sin Božji. Njemu On kaže: Hajde da načinimo čovjeka po našem obrazu i podobiju. On nije rekao: po mom i tvom niti po mom i vašem, nego po našem obrazu i podobiju, nagovještavajući time jedan obraz i jedno podobije."2) Sveti Grigorije Nisijski govori veoma poetično o stvaranju čovjeka kao o mješavini viših i nižih svjetova, koje Bog već bijaše stvorio: "On je priveo u biće misleni svijet (tj. svijet logosnih, slovesnih bića, anđela), koliko ja mogu da rasuđujem o tome i da velike stvari ocijenim svojim oskudnim jezikom. Onda, kada je ovo prvo Stvaranje bilo dovedeno u dobar
1
poredak, On je zamislio i drugi svijet, materijalni i vidljiv: ustrojstvo ovog neba i zemlje i svega što je u njima, uistinu zadivljujuće tvorevine kada se zagledamo u prekrasne oblike svakog pojedinog djela, ali utoliko više zadivljujuće kada razmatramo harmoniju i sklad cjeline, i uklapanje svakog djela sa drugima u prekrasnom poretku... To je trebalo da pokaže da on nije prizvao u biće samo prirode koje su mu slične (tj. anđelski, nevidljivi svijet), nego i one koje su mu potpuno ne slične. Božanstvu su podobne prirode koje su umne (slovesne, logosne) i koje se jedino umom mogu pojmiti: međutim, sve one (prirode) koje se mogu čuvstveno poznati potpuno su Mu strane, dok su među njima od Njega najudaljenije one koje su potpuno lišene duše i moći kretanja. Prema tome, um i čuvstva, koji se toliko razlikuju jedno od drugog, ostali su unutar svojih vlastitih granica i, kao nijemi hvalitelji i likujući glasnici Njegovog silnog djela, u sebi nose veličanstvenost Tvorca – Logosa. Tada još ne bijaše nikakvog sjedinjavanja između ovo dvoje niti bilo kakvog miješanja ovih suprotnosti, znamenja veće mudrosti i plemenitosti u stvaranju priroda, kao što do tada nije bilo poznato ni sve obilje dobrote (Božje). Sada je Tvorac – Logos, odlučivši da to pokaže i da i od jednog i od drugog (mislim i od vidljive i od nevidljive tvorevine) stvori jedno živo biće, uobličio čovjeka. Njegovo tijelo uzeo je od već stvorene tvari i u nju je udahnuo dah koji je uzeo od Samoga Sebe (jer je Logos znao da će to biti slovesno, razumno biće i obraz Božji); stvorio ga je kao jednu vrstu drugog svijeta, u malome velikog. Nastanio ga je na zemlji kao vidljivog anđela, kao poklonika Bogu načinjenog sjedinjenjem dvaju priroda, potpuno posvećenog u vidljivu, ali samo djelomično u umnu (nevidljivu) tvorevinu, kao cara nad zemljom ali potčinjenog Caru na nebesima. Stvorio ga je kao zemnog i nebeskog, kao privremenog a ipak vječnog, kao vidljivog a ipak umstvenog, kao polovinu puta između veličine i malenkosti, sjedinjujući u jednoj ličnosti i duh i tijelo; duh zbog blagonaklonosti koju mu je podario, a tijelo zbog visine na koju ga je uznio, duh da bi mogao da nastavi da živi i da proslavlja svog Dobročinitelja, a tijelo da bi mogla da strada i da zapamti to stradanje, kako bi se popravio ukoliko bi se pogordio zbog svoje veličine; stvorio je živo biće, uobličeno ovdje da bi zatim moglo da prijeđe negdje drugdje i da izvršava tajinstva, oboženo svojom naklonošću prema Bogu."3) Što je zapravo taj "obraz" Božji? Različiti Sveti Oci naglašavali su različite vidove obraza Božjeg u čovjeku. Neki su pominjali čovjekovu vlast nad nižom tvorevinom (koja se posebno pominje u tekstu Knjige Postanka), neki njegov razum, a neki pak njegovu slobodu. Sveti Grigorije Nisijski je najsažetije sumirao značenja "obraza" Božjeg: "On čovjeka nije stvorio ni zbog čega drugog nego zbog Svoje beskonačne dobrote. Budući takav i imajući to za razlog da pristupi stvaranju naše prirode, On silu te dobrote neće izraziti u nesavršenom obliku, dajući našoj prirodi neku od onih stvari koje su Njemu na raspolaganju i oklijevajući da joj da udio u drugoj. Međutim, savršeni oblik dobrote ovdje se može vidjeti kako i u Njegovom stvaranju čovjeka ni iz čega, tako i u tome što ga je u potpunosti obdario svim dobrim darovima. Kako je niz svih tih dobrih darova veoma dugačak, ne dolazi u pitanje da se oni razumiju brojčano. Prema tome, jezik Svetog Pisma izražava to sažimanjem u razumljiv izraz, govoreći da je čovjek stvoren po obrazu Božjem. To je isto kao da je rečeno da je On ljudsku prirodu načinio pričasnom svakom dobru, jer ako je Božanstvo punoća dobra, a čovjek je njegov obraz, onda obraz, budući ispunjen svakim dobrom, nalazi svoju sličnost sa Prvoobrazom (Prvolikom, Arhetipom)."4) Kakva je razlika između "obraza" i "podobija"? Sveti Oci objašnjavaju da nam je "obraz" dat u cjelini i da se ne može izgubiti dok nam je "podobije" u početku dano samo kao mogućnost
2
i da čovjek mora sam da se potrudi da bi ga zadobio u svom njegovom savršenstvu. Sveti Vasilije Veliki uči: "Hajde da načinimo čovjeka po svom obrazu i podobiju. Jedno smo zadobili samim stvaranjem, drugo zadobivamo slobodnom voljom. U prvom ustrojstvu dano nam je da budemo rođeni po obrazu Božjem, dok slobodnom voljom u sebi uobličavamo podobije Božje... Hajde da načinimo čovjeka po svom obrazu: neka on samim stvaranjem posjeduje ono što je obraz, ali neka postane suglasan i sa podobijem. Bog nam je dao silu za to: da ti je Bog dao i podobije, gdje bi bila tvoja zasluga? Zbog čega bi ti bio krunisan? Da ti je Tvorac dao sve, kako bi ti se otvorilo Carstvo Nebesko? Dolikovalo je da ti jedan dio bude dat, a da drugi ostane nepotpun, kako bi ga ti upotpunio i udostojio se nagrade Božje."5) U samom onom odlomku Knjige Postanka u kojem se opisuje stvaranje čovjeka, kaže se da Bog stvori "muško i žensko". Da li je ovo razlikovanje dio "obraza Božjeg"? Sveti Grigorije Nisijski objašnjava da se Pismo ovdje poziva na dvojako stvaranje čovjeka: "Ono što je stvoreno 'po obrazu' je jedno, a ono što se sada projavljuje u iskvarenosti je drugo. I stvori Bog čovjeka, kaže, po obrazu Božjem stvori ga. U tome što je stvoreno 'po obrazu' nalazi se kraj stvaranja, a zatim (Mojsije) sažeto izlaže stvaranje i kaže: muško i žensko stvori ih. Pretpostavljam da svi znaju da je to udaljavanje od Prvoobraza, jer u Kristu Isusu, kako kaže apostol, nema ni muškog ni ženskog. Dakle, ovaj izraz kazuje da je čovjek time podijeljen. Na taj način je stvaranje naše prirode u nekom smislu dvojako: jedno je stvoreno na podobije Bogu, a drugo je podijeljeno saglasno ovom razdvajanju, jer ovaj odlomak, govoreći o njenom ustrojstvu, zamagljeno izražava nešto slično ovome kada najprije kaže da stvori Bog čovjeka, po obrazu Božjem stvori ga a zatim onome što je rečeno dodaje muško i žensko stvori ih – što je strano našem poimanju Boga. Smatram da nam Pismo ovim iskazom prenosi veliko i uzvišeno učenje, a ono se sastoji u slijedećem. Dok su dvije prirode, odnosno božanstvena i bestjelesna priroda i priroda beslovesna i zvjerska, razdvojene jedna od druge kao krajnosti, ljudska priroda predstavlja sredinu između njih dvije (ovaj stav je sličan ideji svetog Grigorija Bogoslova koji smo već naveli). U složenoj čovjekovoj prirodi možemo uočiti dio svake od priroda koje sam pomenuo – od one božanstvene, i to je slovesni i umni element, koja ne dopušta razlikovanje muškog i ženskog, kao i od one beslovesne, koja se ogleda u našem tjelesnom obliku i građi, podijeljenima na muško i žensko, jer se svaki od tih elemenata sigurno može pronaći u onome što je pričasno ljudskom životu. Da je umni element prethodio ostalima doznajemo od onoga koji po redu saopćava o stvaranju čovjeka, a također doznajemo i da je čovjekovo zajedništvo i srodstvo sa beslovesnima predstavljalo njegovu pripremu za rađanje... Onaj Koji je sve stvari prizvao u biće i koji je po Svojoj volji uobličio čovjeka da bude sazdan po Njegovom obrazu... Svojom svevidečom silom providio je slabost njihove volje da se neposredno pridržavaju onoga što je dobro, što će ih zatim dovesti do otpadanja od anđelskog života, i da mnoštvo ljudskih duša ne bi bilo grubo prekinuto zbog ovog pada... On je za našu prirodu uobličio način za umnožavanje kakav dolikuje onima što su pali u grijeh, usađujući u čovječanstvo, umjesto anđelskog veličanstva prirode, onaj životinjski i beslovesni način pomoću kojeg sada smjenjuju (nasljeđuju) jedni druge." ? 6)
3
Vidjeli smo, dakle, da se, prema učenju Svetih Otaca, obraz Božji nalazi u čovjekovoj duši a ne u njegovom tijelu i da nema ništa zajedničko sa podjelom na muško i žensko. Moglo bi se reći da u Božjoj ideji čovjeka, onakvog kakav će se naći u Carstvu Nebeskom, nema ni muškog ni ženskog pola. Bog je, međutim, prozirući čovjekov pad, načinio ovu razliku koja je nerazdvojni dio čovjekovog zemaljskog postojanja. I pored toga, stvarnost polnog života nije se dogodila prije čovjekovog pada. Tumačeći odlomak Tada Adam pozna Evu, ženu svoju, i ona zatrudne (Post. 4; 1), što se dogodilo nakon pada, sveti Ivan Zlatousti kaže: "Bračni život je započeo nakon neposlušanja i nakon izgona iz Raja. Prije neposlušanja, prvi ljudi su živjeli kao anđeli i nije bilo ni govora o polnom općenju. Kako bi do toga uopće moglo i doći, kad su bili slobodni od tjelesnih potreba? Tako je u početku život bio djevstven. Međutim, kad se uslijed nemarne neposlušnosti prvih ljudi pojavio grijeh i kad je stupio u svijet, djevstvenost ih je napustila jer su postali nedostojni takvog dobra, i umjesto nje počeo je da djeluje zakon bračnog života."7) Sveti Ivan Damaskin piše: "U rajskom vrtu živjeli su u djevstvenosti... a nakon prestupanja zapovijesti... uveden je brak, da ne bi čovječji rod smrću bio zatrt i istrijebljen, te da bi se rađanjem djece sačuvao i spasio rod ljudski. Možda će netko reći: šta su onda značile riječi muško i žensko ili rađajte se i množite se? Na to ćemo ovako odgovoriti: riječi rađajte se i množite se ne ukazuju na razmnožavanje ostvareno bračnim sjedinjenjem, jer mogao je Bog umnožiti ljudski rod i nekim drugim načinom, da su ljudi do kraja držali zapovijest nepovrijeđenom. Ali je Bog, Koji sve zna prije nego što se zbude, znajući svojim predznanjem da će oni da dopadnu prijestupa i da budu osuđeni smrtnom kaznom, preduhitrio to i stvorio muško i žensko, i zapovjedio im da se rađaju i da se množe."8) Kao što ćemo vidjeti kasnije, prije pada se čovjek, kao i sva ostala tvorevina, u tom kao i u drugim pogledima nalazio u sasvim drugačijem stanju nego nakon pada, iako između ta dva stanja postoji neprekidnost koju je Bog providio Svojim predznanjem o padu. Ne treba, međutim, pomisliti da neki od Svetih Otaca brak promatraju kao "nužno zlo" ili da poriču da je to stanje koje je Bog blagoslovio. Oni smatraju da je brak dobar za naše sadašnje stanje, ali da je to dobro koje je drugorazredno u odnosu na uzvišenije stanje djevstvenosti u kakvom su Adam i Eva živjeli prije pada i kakvom su čak i sad pričasni oni koji slijede savjet apostola Pavla da budu kao što sam i ja (1. Kor. 7; 7 – 8). Sveti Grigorije Nisijski je upravo onaj otac koji uči da se porijeklo braka nalazi u našem srodstvu sa životinjama, iako sasvim jasno brani njegovo ustanovljenje (tj. ustanovljenje braka). Tako on u svojoj raspravi "O djevstvenosti" piše: "Neka nitko ne pomisli da mi osporavamo brak kao ustanovu. Svi smo mi svjesni da njemu nije tuđ blagoslov Božji... Međutim, naš pogled na brak je slijedeći: dok bi zadobivanje nebeskih stvari trebalo da bude prva čovjekova briga, on ipak ne bi trebalo da prezire ovaj vid služenja ukoliko preimučstva braka koristi razborito i umjereno... Brak je posljednji stupanj naše razdvojenosti od života kakav je vođen u Raju; brak je prva stvar koja se mora napustiti i to je, da tako kažemo, prva postaja za naš odlazak Kristu."9) 1: 28 I blagoslovi ih Bog i reče im Bog: rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih, i od svega zvjerinja što se miče po zemlji.
4
"Rađajte se i množite se" su iste one riječi koje Bog već bijaše uputio vodenim stvorenjima i one ukazuju na čovjekovo srodstvo sa nižom tvorevinom a, posredstvom njegovog pada, i s njihovim načinom polnog razmnožavanja. Postoji, međutim, i dublje značenje ovih riječi. Sveti Vasilije piše: "Postoje dvije vrste rasta: rast tijela i rast duše. Rast duše je uvećanje znanja s ciljem savršenstva, dok je rast tijela razvoj od malog do normalnog uzrasta. Beslovesnim životinjama je, dakle, rekao: 'rastite' saobrazno tjelesnom razvoju, u smislu upotpunjavanja prirode. Međutim, nama je rekao 'rastite' saobrazno unutrašnjem čovjeku, u pravcu napredovanja koje vodi ka Bogu. Upravo to je učinio Pavle, stremeći onome što je pred njim, a zaboravljajući ono što je iza njega (v. Filiplj. 3; 13). Takav je rast duhovnih stvari... 'Množite se.' Ovaj blagoslov se tiče Crkve. Neka božanstvena riječ ne bude ograničena samo na pojedinca i neka se Evanđelje spasenja propovijeda po čitavom svijetu. 'Množite se.' Kome su upućene ove riječi? Onima koji rađaju suglasno Evanđelju... Prema tome, ove riječi primjenjuju se podjednako dobro na beslovesne životinje, ali one dobivaju sasvim posebno značenje kad se bavimo bićem koje je stvoreno 'po obrazu' kojim smo počastvovani."10) Čovjeku je također dano da vlada, i to ne samo nad vanjskom tvorevinom nego i nad zvijerolikim strastima koje vrebaju unutar njega. Sveti Vasilije piše: "Ti imaš vlast nad divljim zvijerima svake vrste. Međutim, reći ćeš ti, da li i u sebi samome imam divlju zvijer? Imaš, i to mnoge od njih. Ti u sebi nosiš čak neizmjerno mnoštvo divljih zvijeri. Nemoj ovo shvatiti kao uvredu. Zar gnjev, kada zalaje u tebi, nije divlja zvijerčica? Zar nije razjareniji od prvog psa kojeg ugledaš? Zar lukavstvo koje se pritajilo u podmukloj duši nije svirepije od medvjeda u pećinama?... Koju to divlju zvijer ne nosimo u sebi?... Stvoren si da bi imao vlast; ti si gospodar nad strastima, gospodar nad divljim zvijerima, gospodar nad zmijama, gospodar nad pticama... Budi gospodar nad pomislima koje su u tebi da bi zagospodario nad svim bićima. Prema tome, moć koja nam je dana kroz živa bića priprema nas da pokažemo vlast nad samima sobom."11) Zvjerolike strasti nalaze se u nama uslijed našeg srodstva sa divljim životinjama posredstvom pada. Sveti Grigorije Nisijski piše: "Kad je zvjerski život prvi put stupio u život i kad je čovjek iz razloga koji su već pomenuti preuzeo nešto od njihove prirode (mislim na način rađanja), on je na taj način istovremeno uzeo učešće i u ostalim svojstvima koja sagledavamo u toj prirodi. Čovjekovo podobije sa Bogom ne ogleda se u gnjevu, kao što ni naslada nije znak uzvišene prirode; isto tako su i kukavičluk, drskost, čežnja za dobitkom i strah od gubitka daleko od onog znamenja koje ukazuje na Božanstvo. Ta svojstva je, dakle, ljudska priroda prisvojila od zvijeri."12) Ovo je veoma duboko učenje. Ljudi koji vjeruju u evolucione ideje kažu: "Čovjek potiče od majmuna, prema tome, mi smo zvjerolika bića." Međutim, Sveti Oci kažu da smo mi složena tvorevina, jednim djelom nebeska a jednim djelom zemaljska. U tom našem zemaljskom djelu Bog je dopustio životinjski način razmnožavanja i zbog toga vidimo koliko zvijeroliki postajemo kad dopustimo da strasti zagospodare nad nama. Mi u sebi nosimo te "zvijeri" ali isto tako posjedujemo i onu nebesku stranu, kojoj težimo da se vratimo.
5
1; 29 – 30 I još reče Bog: evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveća rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu. A svemu zvjerinju zemaljskom i svim pticama nebeskim i svemu što se miče na zemlji i u čemu ima duša živa, dao sam svu travu da jedu. I bi tako. Ovdje nam je rečeno da su se u početku, kada su zemlja i sva stvorenja u njoj još uvijek bili novi i dok čovjek još ne bijaše pao, čak i divlje zvijeri hranile biljkama. Nije zamišljeno da zvijeri budu mesožderi i one to u početku nisu ni bile. Sveti Vasilije o ovome kaže: "Neka Crkva ništa ne zanemari: sve je zakon. Bog nije rekao: 'Dao sam vam ribe za hranu, dao sam vam stoku, gmizavce i četvoronošce.' On ih nije stvorio radi toga, kaže Pismo. U suštini, prvo zakonodavstvo dopuštalo je korištenje plodova, jer se tada smatralo da smo dostojni Raja. Kakvo se tajinstvo krije ispod ovoga? Vama, divljim životinjama i pticama, dano je voće, biljke i trave, kaže Pismo... Mi, međutim, vidimo da se mnoge divlje životinje i ptice ne hrane biljnim plodovima. Koju će biljku prihvatiti pantera da bi se nahranio? Kojim će se biljem zadovoljiti lav? I pored toga, ova bića su se potčinila zakonima prirode i hranila su se biljnim plodovima. Međutim, kad je čovjek promijenio način života i prekoračio granicu koja mu je bila određena, Gospod je nakon Potopa, znajući da su ljudi proždrljivi, dopustio da koriste sve vrste hrane: Što se god miče i živi, neka vam bude za jelo, sve vam to dadoh kao zelenu travu (Post. 9; 3). Ovim dopuštenjem su i životinje dobile slobodu da budu mesožderi. Od tada je lav mesožder, od tada i lešinari tragaju za strvinama. Do tada lešinari nisu nadgledali zemlju od samog trenutka kad se životinja rodi; u stvari, ništa od onoga što je primilo svoje određenje ili je postalo još ne bijaše umrlo da bi ga lešinari mogli pojesti. Priroda još ne bijaše razdvojena, i još je posjedovala svu svoju svježinu. Lovci još nisu plijenili, jer to ljudi još nisu činili. Zvijeri, sa svoje strane, još nisu trgale svoj plijen, jer nisu bile mesožderi... svi su slijedili put labudova i svi su pasli travu u dolinama... Takva je bila prva tvorevina i takvo će biti njeno uspostavljanje nakon ovoga vijeka. Čovjek će se odbijanjem zla, života opterećenog brigama i robovanja duše svakodnevnim obavezama vratiti svom prvobitnom ustrojstvu. Kad se odrekne svega toga, vratiće se rajskom životu u kojem nije robovao tjelesnim strastima i koji je slobodan, životu u blizini Božjoj, i biće pričasnik anđelskog življenja."13) Trebalo bi napomenuti da život prvobitne tvorevine još uvijek nije bio život u Raju, u koji čovjek još ne bijaše uveden. To je život zemlje izvan Raja, koju Bog već bijaše blagoslovio kao čovjekovo prebivalište nakon pada. Sveti Efrem Sirijski piše o tome slijedeće: "Bog je blagoslovio naše praroditelje na zemlji jer im je, prije nego što su sagriješili, pripremio zemlju kao prebivalište, budući da je Bog, i prije nego što su sagriješili, znao da će sagriješiti... Bog je blagoslovio čovjeka i prije nastanjivanja u Raju, na zemlji, da bi blagoslovom, kojem je prethodila dobrota, umanjio silu prokletstva kakvim će pravda uskoro pogoditi zemlju."14)
6
U početku, dakle, prije čovjekovog pada, cijela zemlja bila je jedna vrsta Raja. Sveti Simeon Novi Bogoslov uči: "Bog nije, kako su neki skloni da misle, prvo stvorenima na samome početku samo Raj dao i nije samo njega stvorio netruležnim, nego je mnogo prije njega svu ovu zemlju koju mi sada naseljavamo i sve što je na njoj, ali i nebo i ono što je na njemu, priveo u postojanje u pet dana. U Šesti dan sazdao je Adama i postavio ga za gospodara i cara cjelokupne vidljive tvorevine. Tada ne bijahu stvoreni ni Eva ni Raj, nego ovaj svijet Bog sazda kao kakav Raj – netruležan, doduše, ali ipak materijalan i čuvstven, te je njega, kako je rečeno, darovao Adamu i njegovim potomcima na uživanje (v. Post. 1; 26 – 30)... Bog je u početku čovjeku preda svijet kao kakav Raj... Adam je, dakle, sazdan od netruležnog tijela, ali svakako materijalnog i još ne u cijelosti duhovnog, i Bog – Tvorac ga je postavio kao besmrtnog cara u netruležnom svijetu, znači ne samo u Raju nego u svemu što je pod nebom... Tako je u početku svu tvorevinu Bog stvorio netruležnom i u činu Raja, a zatim je prokleta i predana truležnosti i ropstvu i potčinjena je ljudskoj taštini."15) To je izvanredan uvid u prvobitnu tvorevinu. 1: 31 Tada pogleda Bog sve što je stvorio i, gle, dobro bijaše veoma. I bi veće, i bi jutro, dan šesti. Prvo poglavlje Knjige Postanja u potpunosti je posveceno sestodnevnom Stvaranju. U drugom poglavlju je stvaranje coveka opisano sa vise pojedinosti. Moglo bi se reci da prvo poglavlje Knjige Postanja opisuje stvaranje ljudskog roda, kako u uzvisenom smislu obraza Bozijeg, tako i u njegovom podeljenom, zemaljskom vidu, kao stvaranje muskarca i zene. U drugom poglavlju opisuje se osobitost stvaranja prvog coveka Adama i prve zene Eve. U drugom poglavlju pominju se jos neke tvorevine sestodnevnog Stvaranja, ali ne u onako preciznom hronoloskom poretku kao u prvom poglavlju. Trebalo bi da to imamo na umu, kako bismo izbegli elementarne greske racionalisticke kritike koja pronalazi "protivurecnosti" izmedju ova dva poglavlja i zbog toga pretpostavlja da su ih morala sastaviti dva razlicita autora. 2: 4 – 6 To je postanje neba i zemlje, kad postase, kad Gospod Bog stvori zemlju i nebo. I svaku biljku poljsku, dok je jos ne bese na zemlji, i svaku travku poljsku dok jos ne nicase, jer Gospod Bog jos ne pusti dazda na zemlju niti bese coveka da obradjuje zemlju. Ali se podizase para sa zemlje da natapa svu zemlju. Ovo je kratak opis stanja u kojem se nalazio svet pre nego sto se pojavio covek, i njime se naglasava da bez Boga nista ne bi postojalo i da je On sve prizvao u bice "ni iz cega". Sveti Jovan Zlatousti tumaci ovaj odlomak: "Kada Pismo govori o nebu i zemlji, ono misli na sve sto je na nebesima i na zemlji. Prema tome, kao sto u prikazu tvorevine (u prvom poglavlju) ne govori o svima njima po redu nego pominje samo one najvaznije, ne pripovedajuci nam opsirno o svakom od njih, tako se i citava ova knjiga, iako u sebi sadrzi jos mnogo toga, naziva knjigom 'postanja neba i zemlje', dopustajuci nam da iz njihovog pominjanja zakljucimo da u tu knjigu mora biti ukljuceno sve vidljivo sto postoji na nebu i na zemlji... Duh Sveti ukazuje sta se najpre pojavilo a sta je usledilo nakon toga, kao i na cinjenicu da je zemlja na rec i zapovest Boziju stvorila svoja semena i da je pocela da radja a da joj pri tom nije bila potrebna ni sunceva pomoc ni vlaznost kise, kao sto joj ne bese potrebno ni da je obradjuje covek koji, uostalom, jos nije ni bio stvoren... Ovaj odlomak znaci da je ono, sto prethodno nije postojalo, prizvano u bice, i da se ono cega nije bilo, iznenada pojavilo na Njegovu rec i zapovest... To je receno stoga da bismo
7
mi znali da zemlji za radjanje semena nije potrebno sadejstvo ostalih stihija (elemenata) i da joj je za to dovoljna samo rec Bozija."16) 2: 7 A stvori Gospod Bog coveka uzevsi od praha zemaljskog, i dunu mu u lice dah zivotni, i posta covek dusa ziva. Ovde nam je receno sve sto mozemo da znamo o tome kako je stvoren covek. Nema nikakve sumnje da su Sveti Oci pod "prahom zemaljskim" podrazumevali istinski prah zemaljski. Medjutim, kada govore o "rukama" Bozijim koje su uzele taj prah, oni naglasavaju veliku brigu Boziju i Njegovo neposredno dejstvovanje u ovom delu. Blazeni Teodorit ? pise: "Kada iz Mojsejevog kazivanja cujemo da je Bog sa zemlje uzeo prasinu i od nje uoblicio coveka i kada ispitamo znacenje ovog iskaza, otkrivamo posebnu blagonaklonost Boziju prema ljudskom rodu. Veliki prorok je zabelezio da je Bog sva ostala stvorenja stvorio Svojom recju, dok je coveka stvorio Svojim rukama... Mi ne kazemo da Bozanstvo ima ruke... ali potvrdjujemo da svaki od tih izraza ukazuje na to da je Bog mnogo vise brinuo o coveku nego o ostalim stvorenjima."17) Sveti Vasilije saopstava da ovaj stih naglasava koliko je covek po svom poreklu razlicit od zivotinje: "Gornji tekst kaze da je Bog stvorio, a ovaj kazuje i kako je stvorio. Da je stih jednostavno rekao da je Bog stvorio, onda bi ti mogao da poverujes da ga je (coveka) On stvorio kao sto je stvorio zveri, zivotinje, biljke ili travu. Da bi te sprecila da ga svrstas s divljim zivotinjama, Bozanstvena rec te upoznala sa posebnim umecem koje je Bog iskoristio za tebe: Uze Bog od praha zemaljskog."18) Isti sveti Otac ukazuje na razliku izmedju covekovog "stvaranja" i "oblikovanja": "Bog je stvorio unutrasnjeg, a oblikovao spoljasnjeg coveka. Oblikovanje je pogodno za glinu, a stvaranje za ono sto je 'po obrazu'. Prema tome, telo je bilo oblikovano, ali je dusa stvorena."19) Covekovo stvaranje podjednako ukazuje i na njegovu velicinu i na njegovu nistavnost: "Bog je uzeo od praha zemaljskog i oblikovao coveka. U ovom svetu otkrio sam dve potvrde da je covek nista i da je veliki. Ukoliko razmatras samo prirodu, on je nista i nema nikakvu vrednost. Medjutim, ukoliko razmatras cast koja mu je ukazana, covek je nesto veliko. Kad sagledas sta je Bog uzeo (da bi sazdao coveka), sta je onda covek? Medjutim, kad razmisljas o Onome Koji ga je uoblicio, pomislis da je covek uistinu veliki! Tako je covek istovremeno nistavan zbog vestastva i veliki zbog casti." (Sv. Vasilije)20) Prema uobicajenom tumacenju Svetih Otaca, ono sto je Bog udahnuo u coveka bila je dusa. Sveti Jovan Zlatousti pise: "I Gospod Bog sazda coveka od praha zemaljskog, i udahnu u njegove nozdrve (u njegovo lice) dah zivotni. Mojsej koristi ovaj grubi nacin izrazavanja jer se obraca ljudima koji nisu bili u stanju da ga drugacije slusaju, kako smo mi u stanju da ucinimo, ali i zato da bi nam pokazao da je ljubavi Bozijoj prema coveku bilo ugodno da to vestastvo, nacinjeno od zemlje, postane pricasnik slovesne prirode duse, cijim se posredstvom ovo zivo bice pokazalo kao izvanredno i savrseno. I udahnu u njegove nozdrve (u njegovo lice) dah zivotni, odnosno udahnuce je stvorenom od zemlje prenelo dah zivota i tako je sazdana priroda duse, tako da Mojsej dodaje: i posta covek dusa ziva, to jest da je ono, sto je stvoreno od praha, primivsi udahnuce, dah zivota, postalo dusa ziva. Sta znaci dusa ziva? Dusa delatna, koja ima telesne udove kao orudja svog delanja, potcinjena njegovoj volji."21)
8
U svom "Razgovoru sa Motovilovim" sveti Serafim Sarovski daje nesto drugacije tumacenje ovog odlomka. On tvrdi da je ono, sto je nastalo od zemlje, bila vascela covekova priroda – telo, dusa i duh ("duh" kao visi deo duse) i da je ono, sto je udahnuto u ovu prirodu bila blagodat Duha Svetoga. Ovo je drugaciji pogled na stvaranje coveka (kakav nalazimo i kod nekolicine drugih Otaca), ali on nije uistinu protivurecan uobicajenom tumacenju da je u coveka udahnuta dusa. Oni, koji se pridrzavaju ovog gledista, takodje veruju i da je covek stvoren u blagodati Bozijoj. Sveti Grigorije Bogoslov govori o covekovoj uzvisenoj prirodi, buduci da najuzviseniji deo te prirode ne potice od zemlje nego od Boga: "Dusa je dah Boziji i, buduci da je nebeska, ona trpi zato sto je pomesana sa prasinom. To je svetlost zatvorena u pecini, ali jos uvek bozanstvena i neugasiva... Rec (Logos) je progovorila, uzevsi deo novostvorene zemlje, i Svojim besmrtnim rukama sazdala je moj obraz i dala mu Svoj zivot, jer je u nju poslao Duha, Koji je luca nevidljivog Bozanstva."22) Ovakvi izrazi, medjutim, ne bi trebalo da nas vode ka pogresnom zakljucku da je dusa sama po sebi bozanstvena ili deo Boga. Sveti Jovan Zlatousti o tome pise: "Neki nerazumnici, zavedeni svojim sopstvenim umovanjem, ni o cemu ne razmisljajuci na bogodolican nacin i ne obracajuci paznju na prilagodjavanje izraza (Svetog Pisma), usudjuju se da kazu da je dusa proistekla iz sustine Bozije. O, mahnitosti! O, bezumlja! Koliko je samo puteva propasti djavo otvorio onima, koji hoce da mu sluze! Prema tome, kad cujes da Bog udahnu u njegovo lice dah zivotni, ti razumi da, kao sto je stvorio besplotne sile, isto tako Mu je bilo ugodno da covekovo telo, sazdano od praha, ima razumnu dusu, sposobnu da koristi telesne udove."23) Danas postoje oni koji rado koriste redosled covekovog stvaranja u ovom stihu kako bi "dokazali" da je covek postao od nizih zivotinja: da je kao prvo nastalo njegovo telo ili njegova zemaljska priroda, a da je kao drugo usledila njegova dusa ili stanje obitavanja u Bozijoj blagodati. Takvo tumacenje je apsolutno nemoguce ukoliko prihvatimo svetootacko poimanje covekovog stvaranja. Na pocetku smo videli da su, prema svetootackom stanovistu, dani Stvaranja bili vrlo kratki vremenski periodi, ma koliko da je bila njihova tacna "duzina"; da su se dela Bozija u svakom od tih dana izvrsavala brzo i uistinu momentalno; da je na kraju Sestog dana svet jos uvek bio "nov" i da jos uvek nije bio predat truleznosti i smrti. Kao drugo, sami Sveti Oci insistiraju na tome da stvaranje coveka ne treba shvatiti hronoloski; bolje bi bilo reci da je to ontoloski opis koji objasnjava covekovu prirodu ali ne i hronoloski poredak kojim je uoblicena. Kada sveti Jovan Zlatousti kaze da je pre udisanja duha zivotnog u coveka ovaj bio "bezivotna lutka"24) ili kada sveti Serafim kaze da on nije bio "bezivotna lutka" nego zivo i delatno ljudsko bice, reccu pre moramo shvatiti u ontoloskom smislu, tj. kao bez. Medjutim, stvaranje samog coveka – duse i tela, zajedno sa blagodacu u kojoj je covek stvoren – bilo je trenutno. Oci su smatrali da je nuzno da ovo ucenje izloze sasvim jasno, jer su u drevna vremena postojala dva suprotstavljena, ali podjednako pogresna ucenja o ovom pitanju. Jedno je ucenje origenista koji su ucili da su duse postojale i pre stvaranja tela i da su u svoja tela stupile usled "pada" iz viseg stanja; drugo je ucenje o tome da je telo postojalo pre duse i da je usled toga plemenitije prirode. Sveti Jovan Damaskin uci:
9
"Od zemlje je On oblikovao njegovo telo a Svojim sopstvenim dahom dao mu je slovesnu i umnu dusu, za koju smo rekli da je bozanski obraz... telo i dusa stvoreni su istovremeno – ne jedno pre a drugo posle, kao sto je Origen praznoslovio."25) Sveti Grigorije Nisijski iscrpnije se bavi ovom temom (kako u odnosu na prvobitno stvaranje coveka, tako i na shvatanje danasnjih pojedinacnih ljudi), nakon sto pobija protivno Origenovo ucenje: "Drugi, naprotiv, izlazuci poredak u stvaranju coveka, o cemu svedoci Mojsej, kazu da je vremenski dusa nastala posle tela, buduci da je Bog najpre uzeo prah zemaljski, pa tek onda Svojim dahom oziveo bice koje je nacinio: ovom tvrdnjom dokazuju da je telo plemenitije od duse i da je ono sto je pre stvoreno plemenitije od onoga sto je zatim uliveno u njega... Isto tako, nismo skloni da svoje ucenje zapocnemo od stvaranja coveka kao glinene figure i da kazemo da je dusa nastala radi nje, jer bi se u tom slucaju sigurno pokazalo da je umna priroda manje dragocena od glinene figure. Medjutim, kako je covek jedinstven, bice koje se sastoji od duse i tela, mi pretpostavljamo da je i pocetak njihovog postojanja jedinstven, zajednicki za oba dela, tako da on u sebi samom ne moze da pronadje ono sto je prethodilo i ono sto je usledilo, kao da su vremenski najpre nastali telesni udovi a da je ostalo kasnije dodato... Buduci da se, prema apostolskom ucenju, nasa priroda smatra dvojakom, nacinjenom od vidljivog i skrivenog coveka, u slucaju da je jedan prethodio a drugi sledio za njim, Njegova sila koja nas je stvorila pokazala bi se na neki nacin kao nesavrsena i nedovoljna da odjednom izvrsi celokupno delo i da je morala da ga podeli i da se najpre bavi jednom, a zatim drugom polovinom."26) Ideja o covekovom "evoluiranju" iz nizih zivotinjskih vrsta ne moze se uskladiti sa svetootackim i biblijskim pogledom na stvaranje coveka i zahteva da se medju njima nacini ostra razlika. Ako je covek "evoluirao" iskljucivo prema zakonima prirode, onda se njegova razumna priroda, njegova dusa, obraz Boziji, od zivotinja ne razlikuje kvalitativno nego samo kvantitativno. On je u tom slucaju iskljucivo zemaljska figura i tu nema mesta za svetootacko tumacenje da je on "delom zemni a delom nebeski" i mesavina dvaju svetova, da upotrebimo izraz svetog Grigorija Bogoslova. Da bi izbegao to zemaljsko umovanje, hriscanski evolucionista priznaje bozansko stvaranje covekove duse – "kad je telo za nju bilo spremno", kako neki kazu. Medjutim, u tom slucaju on ne samo da se razdvaja od naucnih mislilaca koji u svom idejnom okviru nece dozvoliti postojanje bozanskih cinova, nego biva neusaglasen i sa hriscanskim gledistem, buduci da nasumce mesa naucne spekulacije i "otkriveno" znanje. Prema svetootacko – biblijskom stanovistu, celokupno sestodnevno Stvaranje predstavlja niz cinova Bozijih; prema uniformistickom naucnom gledistu, postanak svih stvari (onoliko koliko naucnici misle da se on moze pratiti ) nije nista drugo do prirodni proces. Ova dva gledista su onoliko protivna koliko to samo mogu biti dva suprotna stanovista i svaki pokusaj njihovog mesanja mora biti sasvim proizvoljan i mastovit. Beleske: 1) Sveti Vasilije Veliki, O covekovom poreklu, 1: 3 2) Sveti Jovan Zlatousti, Osam omilija na Knjigu Postanja, 2: 1 3) Sveti Grigorije Bogoslov, Druga Vaskrsnja beseda, 6 – 7 4) Sveti Grigorije Nisijski, O stvaranju coveka, 16: 10
10
5) Sveti Vasilije Veliki, O covekovom poreklu, 1: 16 – 17 6) Sveti Grigorije Nisijski, O stvaranju coveka, 16 – 17 7) Sveti Jovan Zlatousti, Osam omilija na Knjigu Postanja, 8: 4 8) Sveti Jovan Damaskin: Tacno izlozenje pravoslavne vere, 4: 24 9) Sveti Grigorije Nisijski, O devstvenosti, 8: 12 10) Sveti Vasilije Veliki, O covekovom poreklu, 2: 5 11) Isto, 1: 19 12) Sveti Grigorije Nisijski, O stvaranju coveka, 18 13) Sveti Vasilije Veliki, O covekovom poreklu, 2: 6 – 7 14) Sveti Jefrem Sirijski, Tumacenje Knjige Postanja, 1 15) Sveti Simeon Novi Bogoslov, Eticko slovo 16) Sveti Jovan Zlatousti, Omilije na Knjigu Postanja, 12: 2 17) Blazeni Teodorit, navedeno u Dogmatskom bogoslovlju mitropolita Makarija, tom 1, str. 430–43. 18) Sveti Vasilije Veliki: O covekovom poreklu, 2: 4 19) Isto, 2: 3 20) Isto, 2: 2 21) Sveti Jovan Zlatousti, Omilije na Knjigu Postanja, 12: 5 22) Sveti Grigorije Bogoslov, Omilija 7, O dusi 23) Sveti Jovan Zlatousti, Omilije na Knjigu Postanja, 13: 2 24) Isto, 12: 5 25) Sveti Jovan Damaskin, Tacno izlozenje pravoslavne vere, 2: 12 26) Sveti Grigorije Nisijski, O stvaranju coveka, 28 – 29.
11
