oklopnika i lakooružanika obojih tisuću, i sto konjanika, n eke selinuntske lakooružanike i konjanike, zatim nešto G eljana i u svem u d o tisuću Sikulaca p a k re n e p rem a Sirakuzi.
SEDMA KNJIGA GILIP, STIGAVŠI U SIRAKUZU, NAPADNE ATENSKA UTVRĐENJA 1. — K ad su Gilip i P iten popravili lađe, doplove iz T aran ta uz obalu do epizefirskih Lokrana i doznajući već točnije, da S irakuza nije baš sasvim opkoljena zidom, nego d a je još moguće doći s vojskom i unići u nju preko Epipola, vijećali su, da li bi se, im ajući za plovidbe Siciliju s desne strane, odvažili uploviti ravno u S irakuzu ili bi doplovili n ajp rije s lijeve stra n e u H im eru i došli kopnom , pošto p ri druže sebi sam e H im erane i drugu vojsku, kako budu mogli koga nagovoriti. I odluče ploviti prem a Him eri, osobito što još nisu b ile stigle u Regij četiri atičke lađe, koje je N ikija ipak odaslao doznajući, d a su oni kod Lokrana. P retekavši tu stražu, preplove m orski tjesnac p a pristavši u R egiju i Meseni stignu u H im eru. Nalazeći se ondje nagovore Him e rane, d a ra tu ju zajedno s n jim a i d a ih slijede te da d ad u oružje m o rn arim a s njihovih lađa, koji ga nisu im ali (jer su brodove u H im eri izvukli n a kopno). I poslavši poslanike k Selinunćanim a, pozivali su ih, d a im vojskom dođu u su sre t n a određeno m jesto. G eljani im također obećaju poslati nešto vojske, iako n e mnogo, a tako i n eki Sikulci, k o ji s u bili m nogo sp rem n iji da p ristan u uz njih, pošto je nedavno u m ro A rhonid, koji je bio k ra lj nekih tam ošnjih S ikulaca i dosta moćan, a A tenjanim a je bio prijatelj, i ujedno je r se činilo, d a je Gilip došao iz Lakedem ona s ozbiljnom n a kanom. G ilip uzm e od svojih m o rn ara i pom orskih vojnika one, koji su bili naoružani, nek ih sedam stotina, i him erskih 380
2. — K orinćani su iz Leukade h itje li u pomoć s ostalim lađam a, što su mogli brže, i Gongil, jed an od ko rin tsk ih za povjednika, posljednji k ren e s jednom lađom , ali p rv i dođe u Sirakuzu, m alo p rije Gilipa. I n jih zateče gdje k an e sazvati skupštinu o p restan k u ratovanja, pa ih sp riječi u tom e i o h rab ri govoreći, d a još i druge lađ e plove k njim a, a kao zapovjednik d a je G ilip K leandridin poslan od Lakedem onjana. I S irakužani se ojunače i odm ah izađu G ilipu u su sret sa svom vojskom, je r su doznavali, da je već blizu. O n za uzm e tad a n a svom ,p ohodu sikulsku tv rđ a v u J e te i svrstavši se kao za boj dođe na Epipole, kam o se u spne preko E u rijela, kuda su se p rije popeli i A tenjani, te u d ari sa S irak u žanim a n a atenski zid. Došao je baš u vrijem e, kad su A te n jan i već bili dovršili dvostruki zid od sedam ili osam s ta d ija do velike luke, osim neštp m alo prem a m pru. A to su još gradili. Za ostali dio kružnoga zida prem a T rogilu sve do drugoga m ora bilo je kam enje za veći dio već naslagano, nešto je stajalo n a p6 dovršeno, a d rugo dovršeno. U toliku je opasnost b ila došla Sirakuza. 3. — K ad su se G ilip i S irakužani stali iznenada p rib li žavati A tenjanim a, oni se n a jp rije sm etu, a zatim se sv r staju za boj. Došavši blizu, on stan e i pošalje k njim a po slanika govoreći, ako su voljni u ro k u od p et dana izaći iz Sicilije uzevši sa sobom- sve svoje, d a je sp rem an sklopiti s njim a ugovor. Oni nisu za to m arili, nego ga odašalju ne odgovorivši ništa. P oslije toga su s e ' sprem ali jed n i protiv drugih za boj. Videći, d a su S irak u žan i zbunjeni i da ih nije lako svrstati, G ilip je vodio vojsku više n a otvoreno polje. N ikija n ije vodio A ten jan e za njim , nego je m irovao kod svoga zida. A kad je Gilip vidio, da oni n e navaljuju, od vede vojsku n a uzvisinu zvanu Tem enit, gdje prenoće. Su tra d a n izvede najveći dio vojske i sm jesti je protiv atenskih zidova, d a ne bi išli drugam o u pomoć, a jed an dio pošalje p ro tiv tvrđave Labdala, zauzm e je i poubija sve, koje je u njoj uhvatio. A to m jesto nije A tenjanim a bilo vidljivo. Istoga d an a uhvate S irakužani atensku troveslarku, koja je k rsta rila po luci. 381
N A JP R IJE ODBIJEN, G IL IP PR ISILI ATENJANE, DA SE POVUKU IZA SV O JIH UTVRDA 4. — Poslije toga su Sirakužani i saveznici gradili jedno stav n i zid preko Epipola počevši od grada gore prem a po prečnom zidu, da A tenjani, ako ih n e bi m ogli spriječiti, n e b u d u više k ad ri opkoliti ih zidom. A tenjani su se, dovršivši zid u z more, već popeli gore, a Gilip (jer je jedan dio aten skoga zida bio slab) navali noću s vojskom n a njega. Čim su to A tenjani opazili (jer su slučajno noćili vani), pođu protiv njega, a kad je on to vidio, brzo odvede svoje natrag. A tenjani nadozidaju ono m jesto još više i sami su tu strašili,, a ostale saveznike odm ah raspodijele po ostalom dijelu zida, gdje je svaki pojedini imao strašiti. N ikija odluči u tv rd iti t. zv. Plem irij. To je r t nasuprot gradu, koji protežući se u m ore čini ulaz u veliku lu k u uskim. Ako bi se on utvrdio, činilo m u se, da će doprem a živeža b iti iB-kša. Oni će tako iz m anje udaljenosti nadzirati sirak u šk u luku i n e će treb a ti kao sad izvoditi pokrete iz po zadine luke, ako budu što poduzim ali m ornaricom . Svraćao je' već pažnju više na pom orski ra t videći, da su im pothvati s kopna nakon dolaska Gilipova dosta beznadni. Prebacivši dakle onamo vojsku i lađe, sagradi tri utvrde. U njim a je bio p o h ran jen najveći dio ra tn ih sprava i ondje su bile usidrene i velike teretn e lađe i brze lađe. I tako tada prvi p u t riasta nevolja osobito za momčad brodova. Bila je oskudica vode, i dobavljali su je ne s bliza, i ujedno, kad bi m ornari izašli, da sk u p ljaju drva, uništavali bi ih sirakuški konjanici, koji su bili gospodari kraja. Trećina se sirakuških konjanika sm je stila kod tvrđavice u O lim pijeju poradi posade u P lem iriju, d a n e bi izlazili odanle, d a pustoše. N ikija je doznavao, d a i ostale k o rin tsk e lađe plove protiv njih, stoga je ppslao, da paze n a njih, dvadeset lađa, kojim a je bilo naloženo, d a vre b aju na n jih kod Lokara, R egija i sicilskih pristaništa. 5. — G ilip je u isto v rijem e gradio zid preko Epipola služeći se kam enjem , koje su A tenjani sprem ili za se, i u v ijek izvodio i v rstao pred zidom S irakužane i saveznike. I A te njan i su se v rsta li protiv njih. A kad je Gilip mislio, da je zgodan čas, p rv i navali. I kad je došlo do boja izbliza, borili 382
su se izm eđu zidova, gdje se sirakuško konjaništvo n ije dalonikako upotrebiti. Pošto su S irakužani i njihovi saveznici bili pobijeđeni i pošto su po ugovoru sakupili poginule, a A tenjani podigli pobjedni znak, Gilip sazove vojsku i reče, da n ije bila njihova pogreška, nego njegova, je r je bojnom redu, odviše ga stisnuvši u n u ta r zidova, oduzeo pomoć konjaništva i s tri jelaca. Sad će ih dakle opet povesti n a njih. I pozivao ih je, da razm išljaju ovako: bojnom sprem om ne će biti slabiji, a što se tiče borbenosti, bit će nesnošljivo, ako ne budu držali, da je pravo, da oni, Peloponežani i Dorani, svladaju Jonjane, otočane i odasvud skupljene lju d e i istje raju ih iz svoje ze m lje. Poslije toga, kad je bila zgoda, opet ih je vodio protiv A tenjana. 6. — N ikija i A tenjani su držali, ako n ep rijatelji i ne bi. htjeli zapodijevati bitke, da je nužno ne dopuštati im da grade zid uz njihov (jer je njihov žid gotovo već bio nadm ašio svršetak atenskoga zida, a ako bi ga prem ašio, onda b i za A tenjane neprestano u boju pobjeđivati značilo isto, što i. ne boriti se). Stoga su krenuli u navalu p ro tiv Sirakužana. Gilip izvede oklopnike dalje od zidova nego p rije i stane zam etati boj, a konjanike i strijelce sv rsta u bok A tenjanim a n a otvorenom polju, gdje su p re sta ja li rad o v i n a obim zidovi ma. U darivši za boja n a lijevo atensko krilo, koje je stajalo prem a njim a, konjanici ga nag n aju u bijeg. P oradi njegova bijega pobijede S irakužani i ostalu vojsku i n a tje ra ju je iza zidova. Slijedeće noći, pretekavši ih, izgrade usporedni zid i prekorače atensku gradnju, tako d a ih oni nisu više mogli sprečavati, i ujedno su A tenjane, ako bi i bili nadm oćniji, potpuno lišili m ogućnosti, d a ih još opkole zidom. 7. — Poslije toga preostalih dvanaest korintskih, am pračkih i leukadskih lađa uplovi u lu k u neopaženo od atenske straže (zapovijedao im je K orinćanin Eraziniđ) i pom ognu S irakužanim a sag rad iti ostatak grad n je sve do poprečnoga zida, Gilip pođe u ostalu Siciliju po vojsku, d a sakupi i pom orsku i pješačku i da istodobno predobije za se gradove, ako koji ili nije bio sklon ili se još sasvim držao po stra n i od rata. I b u d u poslani drugi sirak u šk i i korin tsk i poslanici u Lakedem on i K orint, d a još prevezu vojske, [na koji se god način bude dalo] 383
tere tn im ili prijevoznim lađam a ili kako m u drago d ru g a čije, je r su i A tenjani slali po pojačanja. S irakužani su m or n aricu oprem ali m om cima i pokušavali da i njom navale te s u i u svem u ostalom bili vrlo odlučni. ti
NIK I JA JA V LJA U ATENU O SVOM NEPOVOLJNOM POLOŽAJU 8. — Opazivši to i videći gdje danomice raste n ep rija te lj ska moć i njihove vlastite poteškoće, Nikija, koji je i inače slao u A tenu česte izvještaje o svim pojedinim događajim a, činio je to osobito tada, je r je držao, da je u velikoj pogibli i da nem a n ik akva spasa, ako ih što p rije ili ne pozovu kući ili ne pošalju drugu znatnu vojsku. A bojeći se, da poslani glasnici ne će jav iti stvarno stanje ili zbog nevještine u govoru ili zbog slaba pam ćenja ili iz želje da govore po volji m noštvu, napiše pismo držeći, da A tenjani tako najbolje m ogu saznati njegovo m išljenje, koje glasnik ne može iskriviti, pa da za ključe o istinitom stanju. I oni su pošli s pismom, kakvo je poslao, i da i sam i reknu, što je trebalo. A što se tiče vojske, on se brinuo, da je sada više drži u obrani nego da je drago voljno izlaže opasnostima. 9. — N a sv ršetk u istoga ljeta i atenski vojskovođa Euetion zavojšti n a A m fipol s P erdikom i m nogobrojnim Tračanim a, no grada ne osvoji, nego je, prevezavši okolnim putem troveslark e u Strim on, opsjedao g ra d s riječne stra n e polazeći iz H im ereja. I svršavalo se to ljeto. 10. — Slijedeće zime dođu u A tenu N ikijini glasnici i iznesu što im je bilo usm eno rečeno; odgovarali su, ako ih je tko šta pitao, a zatim p red aju pismo. G radski tajn ik u stan e i p ročita ga A tenjanim a, a glasilo je ovako: 1 11. — »Što smo p rije izvršili, A tenjani, znate po mnogim drugim pism im a. A sad je vrijem e, da točno saznavši, kako stojim o, stv o rite zaključak. Pošto smo u više bitaka pobijedili Sirakužane i pošto smo sagradili zidove, na kojim a smo sada, došao je L akedem onjanin Gilip s vojskom iz Peloponeza i iz nekih gradova na Siciliji. U prvoj smo ga bici pobijedili, no 384
u kasnijoj, p ritisn u ti mnogim konjanicim a i strijelcim a, uzm akli smo iza zidova. Sad smo dakle odustali od opkoljavanja zidinam a zbog m noštva protivnika te m irujem o (ne bismo se naim e mogli poslužiti čitavom vojskom, je r čuvanje zidina oduzim a jedan dio oklopnika). Oni su sagradili usporedo s nam a jednostruk zid, tako da ih n ije više moguće opkoliti zidom, ako tko velikom vojskom taj usporedni zid ne napadne i ne osvoji. Dogodilo se, d a mi, koji smo m islili d ru g e opsje dati, čak sam i to doživljavam o, koliko se tiče kopna, je r poradi konjanika ne izlazimo daleko u zemlju. 12. — A poslali su u Peloponez poslanike po d rugu voj sku, i Gilip obilazi gradove n a Siciliji, da jedne, koji sad mi ru ju , nagovori, neka zajednički ra tu ju , a od drugih, ako uz mogne, da još i dovede pješačku vojsku i oprem u za m orna ricu. N am jeravaju naim e, kako saznajem , pokušati istovre meno napadaj pješačkom vojskom na naše zidove i napasti nas brodovim a na moru. I neka se nikom e od vas ne učini, da je neobično, što to nam jeravaju pokušati i na m oru. Naša se m ornarica, kako i oni znaju, u početku odlikovala i suhim brodovim a i sačuvanom momčadi. A sad su lađe pu n e vlage, je r su već toliko vrem ena u m oru, i m om čad je oslabljena. Brodove nije m oguće izvući n a kopno i osušiti, je r n as pro tivnici, koji su nam m noštvom lađa dorasli, pa čak i nad m oćni, uvijek drže u očekivanju, d a će nas napasti. Oni očito to pokušavaju, i navala stoji do njih, a im aju i više moguć nosti posušiti svoje brodove, je r n e v reb aju na druge n ep rija telje. 13. ■ — A nam a bi to jedva koristilo i kod obilja lađ a i kad n e bismo bili prisiljen i kao sada stražiti svim brodovim a. Ako zanem arim o straženje sam o i za k ratk o vrijem e, ne ćemo im ati hrane, koju i sada teško doprem am o mimo njihov grad. Posada nam je poradi toga postradala i sad još strad a, jer njihovi konjanici un ištav aju m ornare, kad idu daleko po drva, plijen i vodu. Sluge, otkad su nam n ep rijatelji dorasli, prebjegavaju, stranci, koji su se ukrcali pod silu, odm ah odi laže u svoje gradove, a oni, koji su se u početku pom am ili za veli kom plaćom i više m islili, d a će zarađivati novaca nego se boriti, otkako vide ikako se n ep rija te lji preko očekivanja opiru brodo vljem i inače, jedni odilaze tobože kao prebjezi, a drugi, kako 25
P o v ije s t P e lo p o n e sk o g r a t a
tko m ože (jer je S icilija prostrana). Neki su i kupovali ovdje h ik arske robove pa, nagovorivši zapovjednike troveslarki, da robove U krcaju m jesto njih, uništili su zapt u m ornarici.
ATEN JA NI ZAKLJUČE DA SE N IK IJI PO ŠA L JE POMOĆ. LAKEDEMONJANI MEĐUTIM ZAPOSJEDNU DEKELEJU U ATI Cl
14. — Iako znate, pišem vam, da je m ali broj vješte po sa d e 1i da malo m ornara znade brzo staviti u pokret lađu i držati veslanje u redu. Od svega je toga najnezgodnije, što m eni kao zapovjedniku nije moguće to popraviti (jer je teško rav n ati vašom ćudi) i što ne možemo niotkud smoći momčadi za lađe, dok je to neprijateljim a moguće s mnogo strana. N u žno je, da onim, s čime smo došli, pokrivam o potrebu i gu bitke momčadi, je r gradovi, koji su nam sad saveznici, Naks i K atana, to ne mogu. A ako još jedno uspije neprijateljim a, da k ra je v i Italije, koji nas hrane, prijeđu k njim a videći, kako stojim o i da nam v i n e pom ažete, dovršit će ra t bez boja prisi livši nas opsadom na predaju.
16. — N ikijino je pism o toliko javljalo. Čuvši pismo, A tenjani nisu N ikiju riješili zapovjedništva, nego su mu, dok stignu drugi suzapovjednici, koje odaberu, izabrali od njego vih tam ošnjih lju d i dvojicu, M enandra i Eutidem a, d a se n e bi sam u bolesti mučio. I zaključe, da se pošalje druga vojska, i pom orska i kopnena, izm eđu A ten jan a unesenih u vojni po pis i saveznika. Kao suzapovjednike izaberu m u Demostena A lkistenova i Eurim edonta Tuklova. Eurim edonta odašalju od m ah o zimskom solsticiju na Siciliju sa deset lađ a i sa sto dvadeset talenata srebra, da ujedno jav i tam ošnjim četama, da će pomoć doći i da će se oni b rin u ti za njih.
J a bih vam mogao jav lja ti druge vijesti ugodnije od ovih, ali ipak ne korisnije, ako treba da točno znate ovdašnje p ri like i d a donesete zaključak. P a ipak poznajući vašu ćud, je r želite slušati samo najugodnije, a kasnije se tužite, ako vam koji od događaja n e ispadne tom e nalik, držao sam sigurni jim, 3 a vam jav im istinu. 15. — I sad tako prosuđujte, d a s obzirom n a zadatke, S kojim a smo u početku došli, ni vojnici ni vojskovođe nisu bili prijek o ra vrijedni. Ali k ad se digla čitava Sicilija i kad ktom e iz Peloponeza očekuju drugu vojsku, zaključite napo kon, d a ovdašnji vojnici nisu dorasli n i sadašnjim n ep rijate ljim a, nego d a je potrebno ili ove otprem iti n atra g ili poslati im u pomoć još d ru g u n e m anju vojsku, i pješačku i pom or sku, i ne m alo novaca, a m eni koga za zam jenika, je r n e mogu tu o stati zbog bolesti bubrega. Molim vas, d a budete prem a m eni obazrivi, je r sam vam , dok sam bio zdrav, učinio kao vojskovođa m nogo dobra. A što kanite učiniti, učinite odm ah n a početku proljeća i ne odgađajte, je r će nep rijatelji za k ratk o v rijem e pribaviti sebi pojačanja n a Siciliji, a iz Pelo poneza će ona stići doduše sporije, ali ipak, ako n e budete pazili, ili ih n e ćete opaziti, kao i prije, ili će vas preteći.«
28S
17. — D em osten je zaostao sprem ajući se da isplovi u rano proljeće; zahtijevao je od saveznika vojsku, a iz A tene je priprem ao novac, lađe i oklopnike. A ten jan i pošalju i dva deset lađa, da straže oko Peloponeza, d a se iz K o rin ta i Pelo poneza nitko ne preveze n a Siciliju. K ad su naim e došli posla nici i jav ljali K orihćanim a, d a je položaj n a Siciliji bolji, oni su držali, d a su i p rv i p u t odaslali bregove v rlo zgodno, p a su se ohrabrili jo š m nogo više i sprem ali se i sam i d a u teretn im lađam a odašalju oklopnike n a Siciliju, a n a isti n ačin su se sprem ali i L akedem onjani da ih pošalju iz ostaloga Pelopo neza. K orinćani su oprem ali mom cima dvadeset i pet lađa, da se ogledaju u pom orskom boju s brodovim a n a straži kod N aupakta i da tako A tenjani kod N aupakta, pazeći n a njihove troveslarke, ako se one postave p ro tiv njih, slabije sprečavaju teretn e lađe, d a otplove. 18. — L akedem onjani su se sprem ali i na p rovalu u A tiku, kako su već p rije odlučili, a poticali su ih i S irakužani i Ko rinćani, k ad su doznali za atensko odašiljanje pomoći n a Sici liju, želeći d a se njihovom provalom to omete. I A lkibijad ih je uporno upućivao, neka u tv rd e D ekeleju i n eka n e popuštaju u ratovanju. N ajviše je L akedem onjanim a ulijevalo neko p o uzdanje to, što su držali, d a će A ten jan e u p letene u r a t n!a dvije strane, s n jim a i sa Siciljanim a, lakše svladati, i što su mislili, d a su oni prvi p rek ršili ugovor. U p rijašnjem ratu, 38?
držali su, do povrede ugovora došlo je više s njihove strane, je r su Tebanci uhišli u P la teju za vrijem e tra ja n ja ugovora, i, prem da je u prijašnjim ugovorim a bilo rečeno, da se ne diže oružje, ako se protivnici budu h tjeli podvrgavati sudu, oni nisu slušali, iako su ih A tenjani pozivali n a sud. Stoga su držali, da s pravom podnose nesreću, i pom išljali su n a udes kod P ila i ako ih je kakvo drugo zlo snašlo. No kad su A te njani, polazeći sa trid eset brodova iz A rga, opustošili jed an dio E pidaura i P raz ije i d ru g a m jesta i istodobno gusarili iz P ila te, koliko bi god p u ta nastale nesuglasice o kojoj dvojbenoj točci ugovora, prem da su ih Lakedem onjani zvali pred sud, nisu h tjeli s tv a r po v jerav ati sudu, ta d su Lakedem onjani, sm a trajući, d a prestupak, o koji su se i sam i p rije ogriješili, opet isto tako pogađa A tenjane, bili sprem ni n a ra t. I te su zime zahtijevali od saveznika željeza i sprem ali su ostalo oruđe za g ra d n ju tvrđave. Sam i su m eđutim skupljali pojačanja, da ih n a teretn im lađam a odašalju vojsci na Siciliji, i ostale su P eloponežane na to silili. I zima se svršavala, i svršavala se osam naesta godina ovom ratu, koji je opisao Tukidid. 19. — Odmah na početku slijedećega proljeća sasvim rano provale Lakedem onjaijj i saveznici u A tiku pod vodstvom lakedem onskoga k ra lja Agida A rhidam ova. N ajprije opustoše k ra j uz ravnicu, a zatim stan u u tv rđ iv ati D ekeleju podijelivši posao po gradovim a. D ekeleja je udaljena od atenskoga grada nekih sto dvadeset stadija, a otprilike toliko (i n e mnogo više) i od Beotije. T vrđava se gradila radi nanošenja štete po ra v nici i najplodnijim dijelovim a zemlje, a vidjela se sve do atenskoga grada. Peloponežarii u Atici i saveznici gradili su utv rd u , a oni u Peloponezu odašiljati su u isto vrijem e oklopn ik e prijevoznim lađam a na Siciliju. Lakedem onjani izaberu n ajbolje izm eđu. državnih robova i novograđana, obojih šest stotina, za oklopnike i kao zapovjednika S partanca E krita, a Beoćani tris ta oklopnika, kojim a su zapovijedali Tebanci K senon i N ikon i Tespijac H egezandar. Ti se dakle prvi zapute n a m ore k renuvši iz T enara u Lakoniji. A poslije tih, ne mnogo kasnije odašalju K orinćani pet stotina oklopnika, jedne iz sam oga K orinta, a druge najm ivši za plaću izm eđu A rka■đana; za njihova zapovjednika odrede K orinćanina Aleksarha. I Sikionjani pošalju zajedno s K orinćanim a dvjesta 388
oklopnika, kojim a je zapovijedao Sikionac Sargej. Onih dva deset i p et korintskih brodova, oprem ljenih zimi momcima, stajalo je usidreno protiv dvadeset atičkih kod N aupakta, dok im oklopnici prijevoznim brodovim a otplove iz Peloponeza. A oprem ili su ih odm ah spočetka rad i toga, d a ne bi .A tenjani više pazili na prijevozne brodove nego n a troveslarke. 20. —M eđutim su i A tenjani, dok se u tv rđ iv ala Dekeleja, i to odm ah na početku proljeća, poslali trid eset brodova u peloponeske vode pod zapovjedništvom H arik la Apolodorova, kome je bilo naloženo, d a skrene i u A rg i prem a savezničkom ugovoru pozove na brodove argivske oklopnike. 1 Demostena su slali na Siciliju, kao što su nam jeravali, sa šezdeset aten skih brodova i pet hijskih, sa tisuću dvjesta atenskih oklop nika iz popisa novaka i s toliko otočana, koliko ih je bilo mo guće najviše skupiti iz pojedinih m jesta, i ktom e uzevši od ostalih podložnih saveznika sve, što su gdje mogli uzeti po trebno za rat. Bilo m u je zapovjeđeno, da n ajp rije zajedno s H ariklom plovi uzduž L akonije i zajednički s njim ratuje. Doplovivši do Egine, Demosten je čekao tam o vojsku, koja je još zaostala, i dok H ariklo uzme sa sobom Argivce. U DVOSTRUKOJ BICI KOD SIRAKUZE ATENJANI POBIJEDE NA MORU, ALI G IL IP OSVOJI ATENSKU UTVRDU PLEM IRIJ 21. — Na Siciliji p ak nekako u isto vrijem e toga proljeća dođe Gilip u S irakuzu vodeći iz gradova, koje je nagovorio, vojsku što je veću odakle mogao. I sazvavši S irakužane reče, da treba da oprem aju momcima što m ogu više brodova i da kušaju p rih v atiti pom orsku bitku, je r se nada, da će tim e izvršiti za ra t neko djelo vrijedno da se izvrgnu opasnosti. A nagovarao ih je vrlo mnogo zajedno s njim i H erm okrat, da ne budu kukavice, nego da u d are brodovim a na A tepjane. Govorio im je, da ni oni nem aju vještine na m oru od p rad je dova ni vječno, nego da su stanovnici kopna još više od S irakužana, a prisilili su ih M eđani, da postanu pomorci. Smionim ljudima, k ak v i su i A tenjani, čine se najopasnijim a oni, koji .smiono u staju n a njih. Ono isto, čime oni tje ra ju u stra h svoje bližnje, prem da se kadšto ne odlikuju snagom, nego smionom 389
navalom , m ogu doživjeti i oni poput njihovih protivnika. I reče, d a dobro zna, da će tim , što će se iznenada smiono odu p rije ti atenskom brodovlju, budući da će se od ta k v a čina oni uplašiti, postići nešto više nego što će A tenjani naškoditi svojim znanjem neiskusnim Sirakužanim a. N eka dakle poku šaju m ornaricom i neka ne oklijevaju. S irakužani se n a nago v or Gilipov, H erm okratov i još drugih odluče na pom orski boj i stan u p u n iti lađe posadom. 22. —■ K ad je brodovlje bilo sprem no, Gilip izvede podnoć svu kopnenu vojsku i sam je nam jeravao, kopnom navaliti n a u tv rd e n a P lem iriju, a u isto vrijem e sve su sirakuške tro v eslarke plovile po dogovoru protiv njih: trideset i pet iz velike luke, a četrdeset i pet plovilo je okolo iz m anje luke, gdje im je bio i šlfver, hoteći se sjediniti s lađam a unutalr velike lu k e i istodobno u d ariti n a Plem irij, da uznem ire Aten jane s obje strane. A tenjani nato brzo uk rcaju m omčad na šezdeset brodova i od toga su sa dvadeset i p et vodili pom orsku b itk u p ro tiv trideset i p et sirakuških lađa u velikoj luci, a s ostalim a su išli u susret onim brodovim a, koji su iz škvera plovili okolo. Vodili su boj pred sam im ulazom u veliku luku i dugo se opirali jedni drugim a, je r su jed n i htjeli iznuditi ulaz u luku, a drugi spriječiti ga. 23. — K ad su A tenjani na P lem iriju sišli k m oru i pozorno m o trili pom orsku bitku, Gilip ih uto iznenadi navalivši neoče kivano u zoru n a utvrde i zauzm e n ajp rije najveću, a zatim i dv ije m anje; posada se nije oduprla, kad je vidjela, kako su lako zauzeli najveću utvrdu. L judi iz prve zauzete utvrde, koliko ih je pobjeglo i n a teretn e lađe i na neki prijevozni brod, teško su se spašavali u tabor. Budući d a su Sirakužani pobjeđivali lađam a u pom orskoj bici u velikoj luci, progonila ih je jedna troveslarka, koja je brzo plovila. Dok su Lakedem onjan i osvajali dvije utvrde, u to su vrijem e i Sirakužani bili već pobijeđeni, pa su bjegunci iz u tv rd a lakše mogli um aći ploveći uz obalu. Sirakuške lađe, boreći se pred ulazom u luku, p ro b iju se kroz atenske lađe i stan u ploviti u luku u ve likom n ered u i m eđusobno se pom etu te prep u ste pobjedu A tenjanim a. Oni n a tje ra ju u 'b ije g te lađe, a tako i one, koje su ih p rije pobjeđivale u luci. I potope jedanaest sirakuških lađa i u b iju mnogo ljudi osim ^m ih, koliko ih je bilo u tri 390
lađe, a te uhvate žive. A od svojih lađ a izgube tri. P ođrtine sirakuških lađa izvuku n a suho te, podigavši pobjedni znak n a otočiću pred P lem irij em, v rate se u svoj tabor. 24. — S irakužani su u pom orskom b oju tak o prošli, a u tv rd e na P lem iriju držali su u svojim ru k am a i podigli zbog n jih t r i pobjedna znaka. Jed n u od d v iju kasn ije osvojenih u tv rd a sruše, a dvije, koje su popravili, čuvala je posada. Kod zauzeća u tv rd a pogine i bude zarobljeno mnogo ljudi, a zapli jene i sav novac, koga je bilo mnogo. Budući d a su se A tenjani služili u tv rd am a k ao skladištem bilo je o n dje mnogo trgo vačke robe i hrane, a bilo je i mnogo stv ari, koje su p rip a dale trijerarsim a, je r su zaplijenili i četrdeset jed ara za trove slark e i ostali p rib o r i tri troveslarke, koje su bile izvučene n a suho. Zauzeće P lem irij a zadade»atenskoj vojsci vrlo velik i jedan od najtežih udaraca, je r nisu više mogli sigurno plo viti u lu k u dovozeći hran u (Sirakužani su ih o n dje usidreni sprečavali, i h ra n u su sad uvozili vodeći bojeve), a i inače to prouzrokova zaprepaštenje i m alodušje kod vojske. 25. — Poslije toga pošalju S irakužani dvanaest lađa i kao njihova zapovjednika S irakužanina A gatarha. Je d n a je od njih plovila u Peloponez s poslanicim a, koji su im ali razložiti nji hov položaj, prikazati, da su puni nade, i potaknuti ih, da još jače vode ondje rat. Ostalih jed an aest lađa otplovi p rem a Ita liji, je r su doznavali, da teretn i brodovi krcati raznom robom plove k A tenjanim a. I susrevši te brodove, većinu ih u n ište i spale građu za gradnju brodova, koja je bila sprem na za Atenjane na području Kaulonije. P oslije toga odu u Lokre. Dok su bili ondje usidreni, doplovi iz Peloponeza jedan od p rije voznih brodova s tespijskim oklopnicima. Sirakužani ih uzm u na svoje brodove te uz obalu zaplove kući. A tenjani, uvrebavši ih sa dvadeset brodova kod M egare, u h v ate jedan brod skupa s ljudim a, a ostale nisu mogli uhvatiti, nego oni uteku u Sirakuzu. Dođe i do okršaja u luci oko kolaca, koje su S irakužani zabili u m ore pred starim brodskim sprem ištim a, da bi im lađe iza kolaca ležale usidrene i da im A tenjani ploveći protiv njih i napadajući ih ne škode, A ten jan i p ritjera ju do kolaca lađu, koja je m ogla nositi teret od 10.000 talen ata1, s drvenim 1 Talenat je kod Grkia iznosio kao težina 26,20 kg. 391
to m jev im a i zaštićenu ogradam a, zatim su dijelom vezivali kolce iz m alih čamaca, a zatim ih dizali vitlovim a i lomili, a dijelom ih roneći nastojali otpiliti. S irakužani su ih gađali iz brodskih sprem išta, dok su im A tenjani iz velike lađe uzvra ćali, no n a koncu im A tenjani unište većinu kolaca. N ajveća je teškoća bila sa sakrivenim kolcim a, je r je bilo kolaca, koje su tak o zabili, da nisu provirivali n ad morem, pa je bilo opasno do n jih doploviti, da ne bi tko, ako ih p rije ne opazi, n a njim a nasukao lađu kao na stijeni, ali su ronioci roneći za plaću i te otpilili. Ip ak S irakužani opet zabiju kolje. I mnogo drugo su snovali jed n i protiv drugih, kao što je naravno, je r su vojske bile blizu i sv rstane jedna protiv druge, i dolazilo je do čar kanja i svakovrsnih pokušaja. Sirakužani pošalju poslanike i u gradove korintske, am pračke i lakedem onske javljajući, da su zauzeli Plem irij i da u pom orskoj bici nisu bili svladani toliko neprijateljskom sna gom, koliko vlastitim neredom , i da im razjasne, da su uostalom puni nade, p a d a ih zamole, da im dođu u pomoć protiv A ten jana i brodovljem i kopnenom vojskom, je r i A tenjani oče k u ju d ru g u vojsku. Ako oni p rije u nište sadašnju njihovu voj sku, da će ra t biti gotov. Time su oni na Siciliji bili zabavljeni. 26. — K ad se Demostenu sakupila vojska, s kojom je tre bao poći u pomoć n a Siciliju, k re n e iz Egine, zaplovi prem a Peloponezu i združi se s H ariklom i sa trideset atenskih lađa. Tada uzm u n a brodove argivske oklopnike i stan u ploviti u L akoniju. N ajp rije opustoše dio lim erskoga E pidaura, zatim pristan u n asuprot K itere u Lakoniji. gdje je A polcnov hram , opustoše jed an dio zem lje i u tv rd e neko m jesto, što je ležalo na prevlaci, da onamo prebjegavaju lakedem onski državni robovi, i ujedno, da iz njega razbojnički polaze n a plijen kao iz Pila. Čim je Demosten pomogao zaposjesti to m jesto, od m ah je plovio uz obalu prem a K erkiri, d a prim i i tam ošnje saveznike i da što p rije otplovi na Siciliju. A H ariklo je pričeka.o, dok u tv rdi m jesto, pa ostavivši ondje posadu vratio se i sam kasnije sa trideset lađa kući, i s njim Argivci.
392
ZAUZEĆE I UTVRĐENJE D EKELEJE TEŠKO POGAĐA ATENJANE • 27. — Istoga toga ljeta stigne u A tenu i tisuću trista lak ih pješaka od T račana mačonoša dijskoga plem ena, koji su im ali da s Demostenom plove n a Siciliju. No kako su zakasnili, A tenjani su ih nam jeravali otprem iti n atra g u T rakiju, oda kle su došli. Činilo im se naim e skupo držati ih za ra t iz Dekeleje, je r je svaki dobivao dnevno drahm u. Pošto je n aj p rije čitava vojska toga ljeta utv rd ila Dekeleju, a kasnije ju zaposjedale posade raznih gradova, koje su izm jenjujući se nakon nekog vrem ena stizale u taj kraj, mnogo je ona škodila A tenjanim a i pogoršala njihov položaj u prvom redu g ubitkom im anja i propašću ljudi. P rijašn je šu provale bile k ra tk e i nisu ih sprečavale, da ostalo vrijem e uživaju zemlju, ali kako su ih tada neprestano opsjedali, i kadšto ih navaljivalo i više, te kadšto od nužde obična posada k rsta rila zemljom i plijenila, a bio tamo i lakedem onski k ralj Agid, koji se ra tu ju ći nije* šalio, A tenjani su trp jeli veliku štetu. Bili su lišeni čitave one zemlje, prebjeglo im je više od dvadeset tisuća robova, od ko jih su veliki dio bili zanatnici, i propala je sva sitn a stoka i tegleća m arva. Budući da su konjanici m orali svakodnevno izjahivati. zalijetati se do Dekeleje i stražiti posvuda po ze m lji, jedni su konji postajali hrom i zbog opora tla i n epresta nog naprezanja, a drugi su bili ranjeni. 28. — Dobava hran e iz Eubeje, koja je p rije b ila brža iz Oropa kopnom kroz Dekeleju, postajala je skupa m orem oko Sunija. G rad je uopće oskudijevao svim, što se,uvozilo,- i od' grada se pretvorio u tvrđavu. D anju su A tenjani stražili iz m jenjujući se na kruništim a, a noću su bili svi osim konja nika zabavljeni, jed n i na raznim stražarskim m jestim a, a drugi na zidu; tako su se m učili i ljeti i zimi. N ajviše ih je ti štalo, što su istovrem eno vodili dva ra ta ali ih je obuzela takva želja za pobjedom, u koju netko, da je za n ju čuo, prije nego se stvarno pokazala, ne bi bio vjerovao. P rem da su ih naim e Peloponežani opsjedali sagradivši tvrđavu, ipak ni tako nisu odustali od Sicilije, nego su ondje na isti način i oni opsjedali Sirakuzu, grad po sebi ništa m anji od Atene. I po kazali su neočekivano toliku moć i sm ionost Helenim a, od 39?
■kojih su u po četku ra ta jedni d ržali, d a će izd ržati godinu dana, d ru g i dvije, a nitko d u že od t r i godine, ako P eloponežani provale^ u n jihovu zem lju. O ni su n ap ro tiv sedam naeste godine p o slije p rv e p ro v ale došli n a S iciliju, već u svem u iscr p ljen i rat,om, i n a p rtili sebi ra t n išta m an ji od p rijašn jeg a , koji je po tek ao iz Peloponeza. P o rad i toga, što im je i D ekeleja ta d a m nogo škodila i što su p ridolazili ostali v elik i tro škovi po stali su novčano nem oćni. O dredili su u to v rijem e podanicim a d v ad esetin u od sve pom orske trg o v in e m jesto običnoga poreza, je r su držali, d a im tako m ože pridoći više novaca. T roškovi nisu bili jed n ak i p rijašn jim a, nego su postali m nogo veći, koliko je i ra t bio veći, dok su p rih o d i propadali.
A TEN SK I PLA Ć EN IC I TRAČANI O PL JA Č K A JU BEOTSKI GRAD M IKA LES 29. — O dm ah su dakle o tprem ili T račane, koji su Demošte n u došli prekasno, ne želeći u tadašnjoj novčanoj oskudici tro š iti na njih. N alože D ijitrefu, da ih o tp rati, i ujedno m u zapovjede, d a za plovidbe uz obalu (jer su putovali kroz Eurip) ■pomoću n jih naškodi i n ep rijateljim a, ako bude što mogao. On ih iskrca u tanagarskoj zem lji i u brzini je m alo oplijeni, p replovi iz eubejske Halkide. sa zapada kroz E urip, zatim ih iskrca u B eotiji i povede p ro tiv M ikalesa. N eprim ijpćen p re noći kod H erm ova h ram a (koji je udaljen od M ikalesa kojih šesnaest stadija), a u zoru navali na grad, koji n ije velik. I zauzm e ga navalivši n a n jih neoprezne, je r nisu očekivali, da b i k ad a mogao tko n a n jih navaliti prodrijevši tak o daleko od m ora. Zidine su im bile slabe, negdje i srušene a d ru g d je nisko sagrađene, dok su v ra ta zbog njihove nebojažljivosti bila otvorena. P rovalivši u M ikales, Tračani su plijenili kuće i hram ove i u b ijali ljude ne štedeći ni ljude sta rije dobi ni m lađe. U bijali su sve odreda, na koga bi se nam jerili, i djecu i žene i ktom e i tegleću m arv u i drugo, što bi ugledali živo. T račko je plem e, kad osjeti sigurnost, veoma krvoločno, slično n ajk rvoločnijim barbarskim plem enim a. I tad su sijali i drugi n e m ali užas i sm rt svake vrste: tako su provalili u dječačku školu, koja je ondje bila vrlo velika i u koju su netom bili 394
u n išli dječaci, te ih sv e sasjek li. I t a je nesreća sn ašla cijeli g ra d , od k o je n ije bilo d ru g e veće, k o ja b i došla n eočekivan ije i strašn ije. 30. — D oznavši to, Tebanci s u išli u pom oć i dostigavši T račane, k o ji jo š nisu b ili d alek o poodm akli, oduzeli s u im p lijen , n a tje ra li ih u b ijeg i p ro g o n ili sv e do E u rip h (i do m ora), g dje su im b ile u sid ren e lađe, k o je su ih dovezle. Z a u k rc a v a n ja većin u ih u biju, j e r n isu znali p liv ati i j e r s u oni n a lađam a, k ad s u vidjeli, što se d o g ađ a n a kopnu, u sid rili lađ e izvan strelo m eta. B udući d a su se kod ostaloga uzm aka T ra č a n i sp re tn o b ra n ili od teb an sk o g a k o n jan ištv a, k o je ih j e p rv o napalo, istrčav a ju ći i zb ijaju ći se u bojni re d po do m aćem običaju, m alo ih kod toga pogine. No je d a n dio njih, k o ji je ra d i p lije n je n ja zaostao u sam om g rad u , propadne. T ra čan a po g in e u k upn o d v jesta i ped eset od tisu ću i tr i sto tin e. I oni u n ište od T ebanaca i ostalih, koji su o vim a p ritek li u pomoć, zajedno neko d vadeset k o n jan ik a i ok lo p n ik a i od T ebanaca jednoga od beotskih p o glavara, S kirfondu. I znatan dio M ikalešana bu d e u n išten . T ako se dogodi M ikalesu, koji zadesi ra tn a nevolja, od koje s obzirom n a veličinu n ije bilo v re d n ije sažaljenja. SIK U LC I P O B IJU ODIO SIR A K U ŠK IH POM OĆNIH ČETA 31. — Dem osten, ploveći tad a p rem a K e rk iri iz L akonije nakon dovršenja utvrd e, zatek n e prijevozni brod u sidren u elejskoj Fiji, n a kojem su se im ali p rev esti k o rin tsk i okloprnici n a Siciliju, i u n išti ga, a lju d i u te k u te su k asn ije našli d ru g i brod i n a njem u plovili. P oslije toga stig n e D em osten na Z akint i K efaleniju, gdje p rim i oklopnike, i iz Naupakta* pošalje po M esenjane, zatim p rijeđ e n a suprotno akarnansko kopno u A liziju i A naktorij, k o ja su m jesta pripadala, A tenjanim a. Dok je on bio tam o, dođe m u u susret ploveći iz Sicilije Eurim edont, kojega su tad a zimi bili onamo poslali, da doveze vojsci novaca. O n m u m eđu ostalim jav i i to, d a je već za plo vidbe doznao, d a su S irakužani zauzeli P lem irij. K njim a dođe i Konon, koji je zapovijedao Naupafctom, javljajući, d a dvade- 2 2 Naupakt se osobito podigao, kad su Atenjani ondje naselili Mesenjane, koji su se iselili iz svoje zemlje poslije trećega mesenskoga rata. 39$
\
set i p et k o rin tsk ih lađa, k oje su bile usidrene njim a nasuprot, ne od u staju od rata, nego se hoće s njim a pobiti. Z ahtijevao je dakle, d a m u pošalju brodova, je r osam naest atenskih n ije do voljno, d a se biju s njihovih dvadeset i pet. Dem osten i E urim edont pošalju skupa s Kononom deset brodova, koji su im najbrže plovili (od onih, što su ih sam i imali), tkao pojačanje brodovlju kod N aupakta. A oni su se sprem ali skupljajući vojsku: E urim edont otplovi n a K e rk iru i zapovjedi im, d a po pune m om cima petnaest lađa, a oklopnike je sam odabirao (vrativši se bio je suzapovjeđnik s Demostenom, kako su ga i izabrali), Demosten je pak saibirao iz krajeva oko A karoanije praćare i strijelce. 32. — K ad su poslanici, koji su u svoje vrijem e poslije zauzeća P lem irija pošli iz S irakuze u razne gradove, predobilj ih i htjeli sakupljenu vojsku voditi, N ikija, doznavši to una prijed, pošalje po ruku Sikulcim a, koji su držali prolaz, i sa veznicima: K entoripljanim a, H alikijejcim a i drugim a, da n e propuste neprijatelje, nego da se skupe i spriječe im prolaz; druguda naim e da oni ne će ni pokušati prolaziti, je r im A kraganćani nisu dopuštali putovati kroz svoju zemlju. K ad su Siciljani već putovali, Sikulci, kako su ih A tenjani molili, stanu negdje u zasjedu pa, udarivši iznenada na n jih nepri pravne, unište ih oko osam sto tin a i sve poslanike osim je d noga K orinćanina. Taj dovede u S irakuzu one, koji su izbje gli, n jih oko tisuću i p et stotina. 33. — N ekako tih dana dođu im u pomoć i K am arinjani, i to pet sto tin a oklopnika, trista kopljom etnika i trista strije laca. I G eljani pošalju brodovlje od p et lađa, četiri sto tin e kopljom etnika i d vjesta konjanika. Sad je gotovo čitava Sici lija osim A kraganćana (koji nisu bili ni uz jedne od njih> pom agala Sirakužanim a, je r su se ostali, prem da su p rije bili neodlučni, sjedinili s njim a p rotiv A tenjana.
Sirakužani se, k ad su p re trp je li poraz od Sikulaca, suzdrže,, da odm ah ne navale na A tenjane. A Demosten i E urim edont, kad je već vojska iz K erkire i s kopna bila sprem na, p rijeđ u . s čitavom vojskom Jonski zaljev do Japiškoga rta. K renuvši odanle, p ristanu n a H eradskim otocima u Japigiji i uk rcaju n a lađe neke japiške kopljom etnike m esapskoga plem ena, n a broj sto i pedeset, pa obnovivši neko staro prijateljstvo s v la 396
darom Artom , koji im je dao i strijelce, stignu u M etapontij u Italiji. Tu nagovore M etaponćane da prem a savezničkom ugovoru pošalju s njim a trista kopljom etnika i dvije troveslarke; kad su to prim ili, zaplove uz obalu u grad Turijaca. O ndje nađu, da su oni nedavno za bune prognali atenske pro tivnike. Pošto skupe tam o čitavu vojsku, h tjeli su ispitati, da li je tko zaostao, i nagovoriti Turijce, da ra tu ju zajedno s n ji m a što revnije, kad su već te sudbine, da drže iste ljude ne p rijateljim a i prijateljim a, koje drže i A tenjani. Čekali su dakle u gradu T uriju i bili tim e zabavljeni. POMORSKI BOJ IZMEĐU KORINČANA I ATENJANA KOD NAUPAKTA OSTANE NEODLUČAN 34. — U to se isto vrijem e Peloponežani, koji su poradi otprem e prijevoznih lađa n a Siciliju stajali usidreni p rotiv lađa kod N aupakta, sprem e za pom orsku b itk u i, oprem ivši m om cim a još više lađa, tako da su im ali malo m an je lađ a od atičkih, usidre se kod E rineja u A heji u ripskom e k raju . Kako ono m jesto, na kom su bili usidreni, im a oblik polum jeseca korintska se pješadija i pješadija tam ošnjih saveznika, koja im je s obje stra n e p ritek la u pomoć, sv rstala uz ispružene rtove, a brodovi su gusto je d a n uz drugoga stšja li u sredini. B rodovljem je zapovijedao K orinćanin Polijant. A tenjani iz N aupakta (pod zapovjedništvom Difilovim) zaplove sa tri deset i t r i broda p rotiv njih. K orinćani su u početku m iro vali, a zatim n a dani znak, k ad im se činilo, da je zgoda, u d are na A tenjane i zam etnu boj. Dugo su vrem en a odoli jevali jedni drugim a. T ri ko rin tsk e lađe budu uništene, a od atenskih ne potone n ijedna sasvim , ali ih jedno sedam bude onesposobljeno za plovidbu, je r su ih korintske lađe udarile u pram ac i sm rskale im p red n ji dio odebljim gre dam a određenim za tu svrhu. Boj se s v tš io neodlučno, tako su jedni i dru g i držali, da su pobjednici. Ipak se A tenjani domognu podrtina brodova, je r ih je v jetar tjera o na otvo reno m ore i je r K orinćani nisu više navaljivali. Konačno se rastave, ali proganjanja nije bilo, niti su jedni zarobili ljude drugih. K orinćani i Peloponežani borili su se na m oru uz kopno i lako spašavali, atenska pak nijedna lađa ne potone. 397
K ad su A ten jan i otplovili u N aupakt, K orinćani odm ah po dignu pobjeđni znak kao pobjednici, je r su više protivničkih lađa učinili nesposobnim a za plovidbu i je r su držali, d a nisu pobijeđeni poradi toga, što ni protivnici nisu bili pobjednici. K orinćani s u m islili, da su pobjednici, što nisu bili jako po bijeđeni, a A ten jani su držali, d a su slabiji, što nisu iznijeli veliku pobjedu. K ad su Peloponežani otplovili i kopnena se vojska razišla, A tenjani i sam i, kao da su pobijedili, podignu u A haji pobjeđni znak oko dvadeset stad ija daleko od E rineja, u kojem su K orinćani bili usidreni. I pom orska je bitka im ala tak av svršetak. 35. — K ad su T urijci bili sprem ni da ra tu ju zajedno s A tenjanim a sa sedam sto tin a oklopnika i trista kopljom etnika, D em osten i E urim edont zapovjede brodovlju, da plovi uz obalu prem a području K rotona, a sam i su n ajp rije izvršili sm o tru svega pješaštva n a rijeci Sibarisu i zatim ga vodili k ro z tu rijsk u zem lju. K ad su stigli do rijek e H ilije i k ad im K rotonjani pošalju vjesnike rekavši, d a im n ije s vo ljom, d a vojska ide kroz njihovu zem lju, siđu k obali i p re noće uz m ore i na ušću Hilije. Na isto m jesto stizalo im je i brodovlje. S u trad an ukrcavši se plovili su uz obalu prista jući u gradovim a osim u Lokrim a, dok nisu došli u P e tru u regijskom k raju. SIRAKUŽANI PO B IJED E ATENJANE U s i r a k u S k o j LUCI 36. — K ad su m eđutim S irakužani doznali za njihovo prim icanje, htjeli s u opet pokušati sreću lađam a i ostalom oprem ljenom kopnenom snagom, koju su baš za to skupljali, je r su ih željeli preteći. I inače oprem e svoju m ornaricu, kako su iz p rijašn jega pom orskoga b oja opazili, d a će postići neku prednost, a pram ce lađa učine čvršćim a time, što su ih skratili, i oko n jih stave debele grede p a pričvrste s donje njihove stra n e p o tpornjake od oko šest lak ata n a bokove lađa izn u tra i izvana. Tako oprem ivši brodove, borili su se i K orinćani pram cim a protiv brodovlja kod N aupakta. S ira kužani su držali, da ne će biti slabiji u borbi s atenskim brodovljem , koje n ije bilo tako sagrađeno, nego je imalo slabe 393
pram ce poradi toga, što se nisu služili napadajem pram ca n a pram ac, nego više kljunovim a u bokove lađ a kružeći oko njih, i da će b itk a u njihovoj velikoj luci, koja n ije im ala prostora za m nogo lađa, biti njim a u prilog. N avaljujući naim e pram cem protiv pram ca sm rv it će im p red n je dijelove brodova, ako čvrstim i debelim kljunovim a budu ud arali u šuplje i slabe. A tenjanim a n e će u uskom p rostoru biti mo guća n i kružna plovidba n i prodor kroz bojni red brodova, u ko ju su se v ještinu n ajv iše pouzdavali. Sami, koliko b u d u mogli, ne će im dopustiti pro d o r bojnoga reda, a uski pro sto r priječit će im kružen je oko lađa. Što se p rije sm atralo nevještinom k rm ilara, u d ariti pram cem o pram ac, b aš tim e će se sam i najviše poslužiti, je r u tom će b iti njihova n a j veća prednost. Ako stanu potiskivati A tenjane, ne će im b iti uzm aka natraške drugam o nego prem a kopnu, i to na m alu udaljenost i na m ali p ro sto r prem a svom u taboru, je r će oni biti gospodari ostale luke. Ako g d je budu nadvladani i ako se sta n u zbijati n a m ali prostor, i to svi n a isti, u d araju ći jedni o d ru g e izazvat će m etež (to je baš A ten jan im a n a j više i škodilo'U svim kasnijim pom orskim bojevim a, je r im n ije bilo uzm aka po čitavoj luci kao Sirakužanim a). Oni ne će moći otploviti okolnim putem n a otvoreno m ore, je r će Sirakužani im ati m ogućnost d a ih n ap ad n u s m ora i d a se povuku, pogotovo što će im P lem irij n ep rijateljsk i prijetiti, a ulaz u lu k u n ije velik. 37. — Sm islivši tako p rem a svom e um ijeću i moći i ujedno se tada još više o h rabrivši nakon p rijašn je pom or ske bitke, S irakužani počnu n av aljiv ati istodobno kopnenom vojskom i m ornaricom . Pošto je Gilip izveo m alo p rije pje šadiju iz grada, vodio ju je p rem a atenskom zidu, gdje je bio okrenut prem a gradu. I momčad iz O lim pijeja oklopnici, koji su bili tam o sm ješteni, konjanici i lakooružanici sirakuški napredovali Su s pro tiv n e stra n e prem a zidu. Odmah poslije toga stan u ploviti p ro tiv n jih brodovi sirak u šk i i sa veznički. A tenjani su n ajp rije m islili, d a će oni pokušati n a valu samo kopnenom vojskom , ali k ad su vidjeli, da i b ro dovi iznenada navaljuju, stan u se kom ešati: jedni su se v rstali na zidovim a i pred zidovim a p ro tiv napadača, drugi su pola zili p ro tiv brojnih konjanika i kopljom etnika, koji su brzo napredovali od Olim pijeja i izvanjih utvrda, a treći su se 399
•opet u k rcavali u lađe i ujedno išli, da brane žal. K ad su lađe bile popunjene momcima, plovili su protiv n ep rija te lja sa sedam deset i pet lađa, dok su ih S irakužani imiali oko osamdeset. 38. — Veći su dio dana navaljivali i uzm icali i tako isku šavali jed n i druge, a da nijedni nisu mogli postići kakav spom ena v rijed an uspjeh, osim što su Sirakužani potopili jednu ili dvije atenske Lađe, i tad su se rastavili. I pješadija se istodobno v ra ti od zidova. S u trad an su S irakužani m irovali ničim n e pokazujući, što će ubuduće raditi. Kad je N ikija vidio, da je pom orski boj bio neodlučan, i očekivao, da će oni opet navaliti, nagonio je zapovjednike troveslarki, da popravljaju brodove, ako je koji bio što oštećen. P rijevozne brodove usidri pred aten skom ogradom od kolja, koje su zabili u m ore za obranu brodova m jesto zatvorene luke, i razm jesti ih u razm aku od oko dvjesta stopa, ako bi koju lađu nep rijatelji p ritješn jav ali, da bi im ala sigurno utočište i opet m ogla u m iru isploviti. A tenjani su v ršili te priprem e neprestano cijeli dan sve do noći. 39. — S u trad an su Sirakužani u ranije vrijem e dana stali n av aljiv ati na A tenjane napadajući ih isto onako p je šadijom i m ornaricom . Postavivši se nasuprot brodovim a, opet su na isti način provodili velik dio d ana iskušavajući jedni druge, dok nije K orinćanin A riston Pirihov, koji je bio najbolji k rm ila r sirakuške m ornarice, nagovorio zapovjed nike njihove m ornarice, d a pošalju nekoga k onim a u gradu, koji se oko toga staraju , i da im preporuče, neka što brže prem jeste trg robom k m oru i n e k a prisile sve, d a onamo nose i p ro d aju što god tko im a za jelo, da bi ondje iskrcali m ornare, koji bi odm ah kod lađ a ručali i nakon malo v re m ena opet još istoga dana neočekivano napali A tenjane. 40. — Oni se dadu nagovoriti p a pošalju glasnika, i trg bude p rip rem ljen kod m ora. S irakužani iznenada, vozeći na krm u, opet otplove prem a gradu i, odm ah se iskrćavši, stanu ondje ručati. A ten jan i pomisle, d a su oni kao slabiji od njih uzm akli vozeći na k rm u prem a gradu, p a se m irno iskrcaju i počnu v ršiti ostale poslove i sprem ati ručak misleći, da se toga d ana ne će više pobiti n a m oru. A Sirakužani se nena400
dano u krcaju u lađe i opet zaplove p rotiv njih. Ovi, vrlo uzbuđeni i većinom gladni, uk rcaju se bez svakoga reda i jedva jednom stan u ploviti protiv njih. Neko su se vrijem e iz opreza uzdržali od m eđusobnoga boja. Zatim se A tenjanim a nije činilo zgodno, da oklijevajući iscrpljuju sam i sebe umorom, nego da navale što brže, pa polazeći uz glasno bodren je protiv n jih zam etahu boj. Sirakužani ih dočekaju i navaljujući pram cim a- lađa, kao što su naum ili, razarali su udešenim za to kljunovim a atenske lađe većinom na p red njem dijelu. I vojnici s paluba džilitajući se mnogo su ško dili A tenjanim a, a još mnogo više oni Sirakužani, koji su u m alim čamcima plovili oko njih, p a tu raju ći se pod pera vesala neprijateljskih brodova i ploveći uz bok gađali ko pljim a m ornare. 41. — Na koncu Sirakužani žestoko se boreći pobijede na taj način, a A tenjani, udarivši u bijeg, sk lanjahu se iz među prijevoznih lađa u pristanište. Sirakuške su ih lađe progonile sve do prijevoznih brodova. Tu su ih sprečavale, viseći nad prolazim a, grede dupinonoše3 pričvršćene na p ri jevoznim brodovim a. Dvije sirak u šk e lađe zanesene pobje dom prim aknu im se blizu, ali budu razbijene, a jed n a od njih zajedno s ljudim a zarobljena. Pošto su Sirakužani poto pili sedam atenskih lađa i mnogo ih oštetili i mnogo ljudi što zarobili što ubili, v ra te se i podignu pobjedne znakove za obje pom orske bitke. I sad a su gajili čvrstu nadu, d a su brodovljem daleko jači, a m islili su, da će nadvladati i kop nenu vojsku. I opet su se sprem ali da ih napadnu dvojako: na m oru i kopnu.
DEMOSTEN STIGNE NAPOKON NA SIC IL IJU I UZALUD POKUŠAVA O SVOJITI JEDAN DIO SIRAKUZE 42. — Uto stignu D em osten i E urim edont s pojačanjim a <>d A tenjana: im ali su sedam deset i tri broda, uračunavši tu i strane, oko pet tisuća oklopnika svojih i savezničkih, zna tan broj kopijom etnika, b arb ara i Helena, praćare, strijelce 3 To su bile grede s mjedenim dupinima obješene na lan cima, kojima bi razbijali neprijateljske brodove. P o v ije s t P e lo p o n e s k o g r a t a
401
i dovoljno ostale opreme. S irakužane i saveznike obuzme u p rv i m ah n e m alo zaprepaštenje, što n e će b iti nikakva k raja, da se riješe opasnosti, je r su vidjeli, kako je unatoč u tv r đenju D ekeleje svejedno došla na n jih vojska jednaka i slična prijašnjoj i kako se atenska moć u svakom pogledu poka zuje velikom . A prijašnjoj atenskoj vojsci nakon p retrp ljen ih zala tim e poraste nekako srčanost. K ad je Dem osten vidio, kakve su prilike, shvati, da m u je nem oguće zatezati, a da ne doživi, što je doživio N ikija (Nikija je naim e došao n a j p rije kao s tra h i trep e t za n jih, no kako n ije odm ah n a padao Sirakuzu, nego je zimovao u K atani, prezreli su ga, a Gilip je p rije stigao iz Peloponeza s vojskom, po koju Sirakužani n e bi bili n i poslali, d a je N ikija odm ah stao nava ljivati. Misleći, d a su sam i njim a dorasli, Sirakužani bi isto vrem eno b ili spoznali, d a su slabiji, i bili bi posve okruženi zidom, tako d a im, kad bi i poslali po njih, ne bi više jed nako koristili). Tako je d akle razm išljao Dem osten i sudeći, da je i sam u onaj tre n i prvoga dana kudikam o n ajstrašn iji protivnicim a, htio je što brže iskoristiti zaprepaštenje nji hove vojske. I videći, kako je jednostavan sirakuški poprečni zid, kojim su spriječili, da ih A tenjani n e opkole svojim zi dom, račim ao je, kad bi se domogao uspona n a Epipole i zatim tab o ra na njim a, d a bi lako zauzeo zid (jer se njim a ne b i n itko n i odupro). Stoga se žurio p rih v atiti se toga po kušaja, je r ga je držao najkraćim dovršenjem rata: ili će naim e u sp jeti i osvojiti S irakuzu ili će vojsku odvesti natrag i tako se n e će uludo iscrpljivati A tenjani i oni, koji s njim a ratu ju , kao i čitav grad. A tenjani dakle n a jp rije izađu i počnu pustošiti sirakuški k raj oko A napa i bili su im nad moćni vojskom, kao prije, i pješaštvom i brodovljem (jer se ni jednim od toga nisu sada Sirakužani odupirali osim konja nicim a i kopljom etnicim a od Olimpijeja). 43. — Zatim Demosten odluči n ajp rije strojevim a isku šati poprečni zid. Kad je prim aknuo strojeve i kad su ih protivnici, braneći se sa zida, spalili pa ga, navaljujući na raznim m jestim a s ostalom vojskom, suzbijali, odluči, da ne tra ti više vrijem e, nego nagovori N ikiju i .ostale suzapovjednike i pokuša poduzeti navalu na Epipole, kao što je nam je ravao. Činilo m u se, d a je nemoguće, da se d an ju neopaženi približe i uspnu. Stoga proglasi, da svaki ponese hrane za 402
p et dana, i uzm e sve zidare i tesare i k tom e zalihu strelica i ono, što bi m u u slučaju pobjede treb alo kod g rad n je utvrde. Sam je o prvom sn u s Eurim edontom i M enandrom i sa svom vojskom napredovao p rem a Epipolam a, dok je N ikija ostao kod zidina. K ad su prispjeli do Epipola preko E urijela, kuda se i p rijašn ja vojska p rv i p u t bila uspela, izm aknu pažnji sirakuških straž ara i pristupivši zidu, koji su ondje držali Sirakužani, zauzm u g a i u b iju neke stražare. No većina ih um akne ravno u tabore, kojih je n a Epipolam a bilo tri, jedan sirakuški, jedan ostalih Siciljana i jed an saveznički, te jave napadaj. O bavijeste i onih šest sto tin a Sirakužana, koji su bili prv i straž ari n a tom dijelu Epipola. Oni odm ah pođu u pomoć, ali ih Dem osten i A tenjani, nam jerivši se n a njih, odbiju nakon h ra b re obrane. Sam i su A tenjani odm ah k re tali naprijed, d a ne su stan u u tadašnjem n asrtaju , kako bi izvršili ono, čega radi su došli. D rugi su s p red n je stran e zauzim ali poprečni sirakušk i zid, kojega se stra ž a ri n isu odu pirali, i kidali kruništa. S irakužani, saveznici i Gilip sa svo jim ljudim a išli su u pomoć iz p re d n jih u tv rđ en ja, ali, kako se taj sm ioni p o th v at dogodio noću i nenadano, u d a re n a A tenjane preplašeni i, potisnuti od njih, n a jp rije uzm aknu. A kad su A tenjani već napredovali u priličnom neredu, kao da su pobijedili, i h tjeli uopće što brže pregaziti protivničke odjele, koji još nisu stupili u boj, d a se n e bi, akd oni po puste u navali, opet sakupili, Beoćani im se p rv i opru i, udarivši n a njih, suzbiju ih i n atjeraju u bijeg. 44. — Tada su već A tenjani zapadali u veliku zbrku i nepriliku, a n ije m i bilo lako doznati ni od jednih ni od drugih, n a koji su se način pojedini događaji zbili. T& kad i ono, što se događa po danu, učesnici doduše znaju točnije, ali ipak ni to sve, nego svatko jedva zna, što se n jeg a tiče, kako bi tk o nešto točno znao o toj noćnoj bici, koja se baš jedina vodila u ovom ra tu izm eđu velikih vojska? Bila je jasna m jesečina, i tako su vidjeli jedni druge, koliko je po m jesečini m oguće vid jeti pred sobom ljudsku podobu, ali se ne možeš pouzdati, da prepoznaješ svoga. A ne malo oklopnika s obje stran e kretalo se na uskom prostoru. Jed n i su od A tenjana već bili pobijeđeni, a drugi su još u prvoj n a vali nesvladani napredovali. Veliki se dio i ostale njihove vojske upravo bio uspeo gore, a drugi su se još uspinjali, 403
4
tako d a nisu znali, kam o tre b a krenuti. Već se sve sprijeda uskom ešalo, kad je nastao uzm ak, i teško je bilo od silne vike što raspoznati. S irakužani i saveznici pobjeđujući soko lili su se uz nem alu viku, je r je bilo nem oguće u noći d ati Čim dru g im zapovijed, i ujedno su dočekivali napadače. Aten jan i su tražili jedan drugoga i držali za nep rijatelje sve one s p rotivne stran e, m ak ar bili i p rijatelji, je r su već jedni bježali n atrag. Često su p itali za lozinku, je r nije bilo m o guće dru g im čim nekoga prepoznati, i uzrokovali su tim sami sebi veliku sm etenost, je r su svi p itali u jedan m ah i tako odali lozinku n eprijateljim a. A njihovu lozinku nisu na jed naki način m ogli doznati poradi toga, što su oni bili pobjed nici i što su se neraspršeni bolje poznavali. Tako su A tenjanim a izm icali n eprijatelji, ako bi se nam jerili n a koje slabije od sebe, je r su ti znali njihovu lozinku, a ako oni sam i njim a ne bi odgovarali, pogibali su. A vrlo mnogo i na osobit n ačin naškodilo im je pjevanje peana4, je r je kod obojih bio sličan, što je zadavalo nepriliku. Kad bi Argivci,* K erkirani i što je bilo D orana na stran i A tenjana, zapjevali pean, za davali bi strah a A tenjanim a baš kao i neprijatelji. Stoga se na koncu, pošto je jedam put došlo do zbrke, sukobe m eđu sobno m nogi odjeli njihove vojske, p rijatelji s prijateljim a i građani .sa sugrađanim a, i jedni su druge n e sam o natjerali u strah , nego je m eđu njim a došlo i do gužve, tako da su se jedva mogli rastaviti. Mnogi su se na progonu bacali sa Strm ina i pogibali, je r je silaz s Epipola bio uzak. Od onih, koji bi sretno sišli odozgo u ravnicu, većina je bijegom sti zala u tabor, osobito ako su to bili prijašnji vojnici, koji su bolje poznavali kraj, ali neki od onih, koji su kasnije došli, prom ašili su p u t i zalutali u onom kraju. N jih su, kadi je svanuo dan, sirakuški konjanici opkolili i poubijali. 45. — S u trad an podignu Sirakužani dva pobjedna znaka: n a Epipolama, gdje je bio uzlaz, i na m jestu, gdje su se Beoćani n ajp rije oduprli. A tenjani po ugovoru otprem e svoje poginule. A palo je ne malo njih i saveznika; ipak je oružja zaplijenjeno više nego bi odgovaralo broju m rtvih, je r od
4 Pean se zvala- bojna davorija, koju su prije bitke pjevali bogu rata Aresu, a poslije bitke Apolonu. 404
onih, koji su bili prinuđeni sk ak ati sa strm in a goloruki (bez štitova), jed n i poginuše, a d ru g i se spasiše. 46. —r Poslije toga S irakužani se zbog neočekivana u s pjeha opet ohrabre, kao i prije, te pošalju u buntovni A krag ant Š ikana sa petnaest lađa, ne bi li m u pošlo za rukom predobiti grad za njih. Gilip je ponovno obilazio kopnom ostalu Siciliju, da dovede još vojske, je r se nadao, d a će i atenske u tv rd e zauzeti n a juriš, kad se b itk a n a Epipolam a tako završila. ATENSKI VOJSKOVOĐE NESLOŽNI: DEMOSTEN JE ZA UZMAK, ČEMU SE PROTIVI N IK IJA . NOVI POMORSKI PORAZ ATENJANA 47. — A tenski su vojskovođe m eđutim vijećali o nesreći, koja ih je snašla, i o posvem ašnjoj potištenosti u vojsci. Vi djeli su, d a u pothvatim a nisu im ali u spjeha i d a se vojnici ljute, što d a lje ondje ostaju. T ištala ih je i bolest s ova dva razloga: bilo je tak v o godišnje doba, k ad su lju d i najviše bolesni, i mjesto, na kom su bili utaboreni, bilo je m očvarno i nezdravo. I inače im se položaj činio sasvim beznadan. S obzirom n a to Dem osten je sm atrao, da n e treb a više ondje ostajati nego, kako je i mislio, k ad se odlučio za napadaj na Epipole, budući d a p o th v at n ije uspio, predlagao je, d a odu i da se dulje n e zadržavaju, dok je još m oguće preploviti m ore i dok su b ar s prispjelim brodovim a jači od n ep rija teljske vojske. Reče, da je za grad korisnije rato v ati s onima, koji se u tv rđ u ju u njihovoj zemlji, nego sa Sirakužanim a, koje više n ije lako svladati. A n ije opet opravdano opsjedati ih uzalud trošeći mnogo novaca. 48. — Demosten je tako mislio. N ikija je i sam držao, da su njihove p rilik e loše, ali ih u govoru n ije htio p rik a zivati slabim a i n ije želio, ako budu javno p red m noštvom glasovali o uzm aku, da se to dojavi neprijateljim a, je r bi tako, kad bi htjeli uzmaći, mnogo teže izveli to neopazice od nep rijatelja. D onekle m u je i nep rijateljsk i p o lo žaj,o k o m je znao više nego ostali, još davao nade, da će b iti lošiji od njihova, ako budu u strajali kod opsade. Oni će ih iscrpsti 405
oskudicom novaca, pogotovo je r su sad i jači na m oru bro dovim a. A bila je u S irakuzi i stranka, koja je htjela A tenjanim a p re d ati vlast. Ona m u je slala vjesnike i svjetovala, da ne ode. Znajući to, bio je uistinu još neodlučan izm eđu oba rješen ja i razm išljajući o tom kolebao se, ali je javno tad u govoru rekao, da n e će odvesti vojske. On dobro zna, da im A tenjani n e će odobriti, da odu, dok sam i ne donesu o tom e zaključak. O njim a n e će glasovati ljudi, koji kao oni gledaju sam i svoj položaj, i ne će suditi, pošto saslušaju prigovore drugih, nego će se ra v n a ti po tome, kako ih tko v ješt govoru bude ocrnjivao. Reče, d a će m nogi od nazočnih vojnika, ako n e i većina, koji sad viču, je r su u nevolji, kad onam o stignu, v ikati protivno, da su ih vojskovođe za novac prodale i otišle. Poznajući ćud A tenjana, on n e će stoga po ginuti od sram otne i nepravedne atenske optužbe, nego će, ako već m ora, to ra d ije p re trp je ti od n ep rija te lja izloživši se opasnosti po vlastitoj odluci. Reče nadalje, d a je položaj S irakužana ipak nepovoljniji od njihova, je r novcem uzdr žavaju plaćenike, isto tako troše na pogranične posade i ktorne drže veliku m ornaricu već godinu dana pa su u ne prilici, a naskoro će ostati bez sredstava. Već su potrošili dvije tisuće talen a ta i osim toga mnogo su talenata još i dužni. Ako oni i malo stegnu sadašnje izdatke n e dajući plaće, njihov će se položaj pogoršati, je r su njihove čete više plaćenici, a n e služe kao atenske iz ra tn e nužde. Reče ko načno, da ih tre b a dakle opsjedati i iscrpljivati, a n e otići kao pobijeđeni od onih, kojim a su novcem kudikam o n ad moćniji. 49. — Toliko govoreći, N ikija je čvrsto u strajao u svom m išljenju, je r je točno znao položaj u Sirakuzi, njihovu nov čanu oskudicu i to, da je ondje voljna povjeriti A tenjanim a u p rav u stran k a, koja m u je slala glasnike, d a n e odilazi. Ujedno se, iako pobijeđen, pouzdavao u m ornaricu kao i prije. D em osten naprotiv n ije nikako p ristajao n a opsadu. Ako bi trebalo d a ne odvodimo vojsku bez zaključka Atehjana, nego da S irakužane iscrpljujem o, to bi trebalo, reče, činiti tako, da je prem jestim o ili u Taps ili u K atanu, odakle će n av aljiv ati pješaštvom širom po neprijateljskoj zem lji i h ra n iti se pustošeći njihovo područje i tako im škoditi. Zam etat će borbu brodovim a n a otvorenom m oru: ne na uskom 406
prostoru, koji je povoljniji za n eprijatelje, već na širokom prostoru, na kojem će iskoristiti svoju vještinu i gdje će moći uzm icati i napadati ne iz m ale i ograničene udaljenosti za napad i uzm ak. Jednom riječju, reče, da m u se n i na koji način ne sviđa, da ostanu duže n a istom m jestu, nego d a se već što brže krenu i ne krzm aju. I E urim edont se u tome s njim slagao. No budući da se N ikija protivio, nastan e neko prom išljanje i oklijevanje i ujedno sum nja, da N ikija zna i nešto više i da zato tvrdokorno ostaje kod svoga. Na taj su način A tenjani krzm ali i ostajali na onom m jestu. 50. — G ilip i Sikan bili su m eđutim opet u Sirakuzi. Sikan je prom ašio p rilik u u A k rag an tu (dok je naim e bio još u Geli, stra n k a sklona S irakužanim a bude protjerana). Gilip dođe s drugom brojnom sicilskom vojskom i s oklopnicima, koji su bili u proljeće odaslani iz Peloponeza n a teretn im lađam a i koji su iz L ibije stigli u S elinunt. Bili su naim'e vjetrom zaneseni u Libiju, gdje su im K iren jan i d ali dvije troveslarke i vodiče za plovidbu. Ploveći m im o priskoče u pomoć Euesperićanim a, koje su opsjedali Libijci. Svladavši Libijce, nastave odanle plovidbu uz obalu do Neapola, k a r taške trgovačke luke, odakle je S icilija n ajm an je udaljena, naim e dva dana i jednu noć plovidbe, i iz toga g rada p ro šavši preko m ora stignu u S elinunt. K ad su oni došli, S irakužani se odm ah stan u sprem ati d a n avale opet n a A tenjane sa dvije strane, i brodovljem i kopnenom vojskom. K ad su atenske vojskovođe vidjele, da je njim a pridošla nova vojska i da u isto vrijem e njihov položaj n e ide nabolje, nego d a nomice postaje u svem u teži, a najviše ih tišti bolest ljudi, kaj ali su se, što nisu p rije otišli. Kako im se n i N ikija nije više protivio jednako kao prije, osim što je tražio, d a to javno n e zaključuju, proglase, što su mogli tajnije, svim a, neka budu sprem ni d a isplove iz sidrišta, kad im bude d an znak. Kad su im ali isploviti, je r je sve bilo sprem no, mjesec pomrča. Slučajno je bio uštap. Većina A tenjana je pozivala vojskovođe, da pričekaju, je r ih je to uznem irivalo. N ikija (koji je nekako bio i odviše sklon proročanstvim a i sličnim stvarim a) reče, n ek a uopće više ne v ijećaju o tome, da bi ranije krenuli, p rije nego počekaju tri p u ta po devet dana, kako su upućivali vrači. I poradi toga su A tenjani, koji su bili sprem ni n a odlazak, opet ostali.
49T
51. — K ad su to S irakužani doznali, još ih je mnogo jače to potaklo, d a ne puštaju A tenjane, kad već i sam i o sebi sude d a v iše n isu od n jih jači ni brodovljem n i kopnenom vojskom (jer inače n e bi bili došli n a m isao d a isplove). Ujedno nisu htjeli, da se ugnijezde gdje dru g d je n a Siciliji, gdje b i bilo teže s njim a ratovati, nego su ih željeli prisiliti; da se što brže pobiju s njim a n a m oru ondje, g d je j e za njih od koristi. S tanu dakle k rc ati m om čad n a brodove i vršiti pokusne vježbe toliko dana, koliko su m islili d a je dosta. A čim je došao pravi čas, p rv i su dan počeli napadati atenske utvrde. Kad je nevelik odred atenskih oklopnika i konja nika provalio, odvoje i napadnu nekoliko oklopnika blizu nekih v ra ta te n atjeravši ih u bijeg stanu ih progoniti. B u dući da je ulaz bio uzak, izgube A tenjani sedam deset konja i ne mnogo oklopnika. 52. — Toga se dana povuče sirakuška vojska. A su tra dan isplove brodovim a, kojih je bilo sedam deset i šest, i isto vrem eno stan u napredovati kopnenom vojskom protiv utvrda. A tenjani su polazili protiv n jih sa osam deset i šest lađa i sukobivši se bili su pom orski boj. Eurim edonta, koji je za povijedao desnim atenskim krilom i htio zaokružiti p rotiv ničko brodovlje te je ploveći odviše rastegnuo bojni r^d uz kopno, S irakužani i saveznici, pošto su n ajp rije pobijedili atensku sredinu, odvoje i duboko u ku tu luke unište i njega i lađe, koje su s njim plovile. Zatim su već progonili i sve atenske lađe i tje ra li ih prem a kopnu. 53. :— Kad je Gilip vidio kako njegovi pobjeđuju nepri jateljsko brodovlje i tje ra ju ga izvan ograde od kolja i izvan njihova sidrišta, želeći d a uništi one, koji bi izlazili n a kopno, i da S irakužani lakše odvuku lađe od kopna, ako ono bude u njim a prijateljskim rukam a, hitao je u pomoć s jednim dijelom vojske prem a nasipu. A kad su ih T irenjani (koji su bili atenska straža) vidjeli gdje neuredno napreduju, po ju re p rem a njim a i, sukobivši se s prvim a, n atjeraju ih u bijeg i bace u m očvaru zvanu Lizimelija; K asnije je već došlo više vojske sirakuške i savezničke, pa priskoče u po moć i A tenjani, je r su se preplašili za lađe, svrstaju se za boj p ro tiv n jih i pobijedivši ih stan u ih progoniti. I ubiju ne m nogo oklopnika i spasu mnogo brodova i sakupe u sidri-
m
štu. S irakužani i saveznici zarobe osam naest lađa i u b iju sv e ljude. Hoteći zapaliti ostale brodove, n apune sta ri prijevozni brod granjem i bakljam a (a duhao je povoljan v je ta r prem a A tenjanim a) i pu ste ga stavivši u n j v atru. A tenjani u strah u za lađe pronađu sredstva za gašenje, ugase v a tru i izbave se opasnosti, da se prijevozna lađa približi. 54. — Poslije toga Sirakužani podignu pobjedni znak zbog pom orske bitke i zbog toga, što su odvojili oklopnike gore kod utvrde, gdje su zarobili i konje, a A tenjani, što su T irenjani n atjerali pješadiju u b a ru i št.o su sam i s ostalom vojskom nagnali nep rijatelje u bijeg. ATENJANI KLONUŠE DUHOM. SIRAKUŽANI IH NAKANE UNIŠTITI 55. — K ad su S irakužani već izvojevali sjajn u pobjedu i nad brodovljem (a p rije su se bojali brodovlja, koje je došlo s Demostenom), A tenjani su sasvim klonuli duhom , je r su se vrlo preračunali, a još je mnogo veće bilo k ajan je zbog vojne. Napali su eto sad gradove, koji su jed in i im ali sličan ustav kao i oni, naim e pučku vladu, gradove ja k e i brodovljem i konja nicim a i moćne. Nisu mogli posijati m eđu njih nikakvu svađu prom jenom ustava, čim e bi ih p riv u k li k sebi, niti su vojskom mnogo jači. U većini pothvata nisu uspjeli, radi čega su i p rije bili u neprilici, a sada, kad su ih i na m oru pobijedili, što ne bi očekivali, neprilika je još mnogo veća. 56. —- Sirakužani su odmah bez strah a plovili pred lukom i nam jeravali zatvoriti ulaz u nju da A tenjani ne bi više mo gli, sve ako bi htjeli, isploviti bez njihova znanja. Nisu se više brinuli samo za svoj spas, nego da i njim a zatvore put. Držali su, kao što je i bilo, da je njihov položaj u tadašnjem času kudikam o povoljniji i, ako im pođe za rukom svladati A tenjane i saveznike i na kopnu i n a m oru, da će se ta borba činiti H elenim a slavna, je r tim e ostali Heleni dijelom postaju odmah slobodni, dijelom se rješav aju strah a (preostala aten ska moć ne će naim e više biti k ad ra izdržati ra t; ko ji ih k a snije snađe). I činit će se, da su oni uzrokom tomu, i d iv it će im se veoiria ostali ljudi i potom stvo. Zbog toga je ta borba 409
bila v rijed n a truda, a i zato, što nisu pobjeđivali sam o A te njane, nego i brojne ostale saveznike, ali opet ne sami, nego sa saveznicim a, koji su im p ritekli u pomoć. Oni su postali vođe s K orinćanim a i Lakedem onjanim a učinili svoj grad prvoborcem i silno unaprijedili pom orstvo. Izuzevši cjelokupni broj onih, koji su u ovom ra tu pristali uz atenski i lakedem onski grad, okupilo se najviše naroda oko toga jednoga n ji hova g rada (Sirakuze). N ABRAJAJU SE ZARAĆENI NARODI S OBJE STRANE. SIRAKUŽANI ZATVORE IZLAZ IZ VELIKE LUKE 57. — Ovoliko je evo naroda ratovalo kod S irakuze protiv Sicilije i za Siciliju, a došli su, d a jednim a pom ognu osvojiti zem lju, a drugim a spasiti je. P ristupili su uz jedne ili druge ne toliko zbog neke pravednosti ili zbog srodstva, nego kako je kome slučaj dosudio ili zbog koristi ili iz nužde. A tenjani su došli svojevoljno kao Jo n jan i protiv D orana Sirakužana, a s njim a su pošli n a vojnu Lem njani, Im brani i Eginjani, koji su tada im ali u vlasti Eginu, a svi su se ti još služili istim jezikom kao oni i istim zakonim a, zatim H estijejani iz Eubeje (stanujući u Hestijeji), koji su bili njihovi naseljenici. Od ostalih jed n i su zajedno s njim a vojevali kao podložnici, drugi kao sam ostalni saveznici, a neki i kao plaćenici. Od podanika i podvrgnutih d anku bili su iz Eubeje: E retrijci, H alkiđani, S tiran i i K arišćani, s otoka: K ejani, A ndrani i Tenjani, a iz Jonije: Milećani, S am ljani i H ijani, od kojih H ijani nisu pla ćali danak, nego su im davali brodove i slijedili ih kao sam o stalan narod. Ti su ih svi p ra tili ponajviše kao Jo n jan i i aten sk i naseljenici osim K arišćana (oni su D riopljani), a bili su njihovi podložnici i išli su od nužde, no ipak kao Jo n jan i protiv Dorana. Osim tih bili su ovi Eoljani: M etim njani, obvezani dav ati lađe, a ne danak, zatim Teneđani i Enjani, obvezani na danak. Ti su se Eoljani borili iz nužde s Eoljanim a Beoćanima, svojim osnivačima, koji su bili uz Sirakužane, a P latejani, iako p ra v i Beoćani, vojevali su p rotiv Beoćana naravno jedino iz n ep rijateljstv a. N adalje su ratovali Rođani i K iterani, oboji Dorani, i to K iterani, lakedem onski naseljenici, u zajednici s A tenjanim a p rotiv L akedem onjana s Gilipom, a Rođani, -410
rodom Argivci, bili su prisiljeni v o jevati protiv D orana S ira kužana i čak protiv Geljana, svojih naseljenika, koji su rato vali na stran i Sirakužana. Od otočana oko Peloponeza slijedili su A tenjane K efalenjani i Zakinćani, doduše nezavisni, ali kao otočani više pritješnjavani, je r su A tenjani bili gospodari m ora. K erkirani, koji su bili n e samo Dorani, nego i p ravi K orinćani, slijedili su ih p ro tiv K orinćana i Sirakužana, prem da su bili jednih naseljenici, a drugih srodnici, prividno iz nužde, ali jo š više s voljom zbog m ržnje prem a K orinća nim a. I novonazvani.M esenjani5 bili su uvučeni u ra t iz Naup ak ta i Pila, koji su tad im ali u rukam a A tenjani. Još su se borili po nesretnom udesu m alobrojni m egarski bjegunci p ro tiv Selinunćana, koji su bili M egarani. Vojna ostalih je bila već više dobrovoljna. A rgivci kao D orani p rotiv D orana nisu p ra tili Jo n jan e A tenjane toliko p o rad i savezništva, koliko poradi nep rijateljstv a prem a Lakedem onj anima, a pojedinci zbog neposredne vlastite koristi. M antinejani i d ru g i arkadski plaćenici bili su svagda navikli ići protiv onih, koje su im označivali kao neprijatelje, i tad a su isto tako držali A rkađane, koji su došli s K orinćanim a, n ep rijateljim a rad i dobitka, a K rećani i Etolci išli su također ponukani plaćom. A K rećanim a se dogodi, iako su s R ođanim a osnovali Gelu, da nisu pošli sa svojim naseljenicim a, nego protiv njih, i to svoje voljno za plaću. N eki A karnanci p ritek li su u pomoć i zbog dobitka, ali većm a iz p rijateljstv a prem a Dem ostenu i iz sklo nosti prem a A tenjanim a, kojim a su bili saveznici. To su bili oni, koji su stanovali s ove stran e Jonskoga zaljeva. Od Ita laca ratovali su zajedno s A tenjanim a T urijci i M etaponćani, j e r ih je snašla tak v a nužda zbog tad ašn jih buntovnih prilika, o d S iciljana N akšani i K atanjani, a od b arb ara Egestanci, koji su povukli za sobom i većinu Sikulaca, zatim neki T irenjani izvan Sicilije zbog nesuglasica sa S irakužanim a i Japižani kao plaćenici. Toliko je n aro d a ratovalo zajedno s A tenjanim a. 58. — S irakužanim a pak dođu u pomoć K am arinjani, n ji hovi susjedi, i G eljani, koji su stanovali iza ovih, zatim Selinunćani, n astanjeni s one stra n e A kraganćana, koji su stajali 5 To su bili Mesenjani, koji su živjeli u Naupaktu i Pilu. Za razliku od starih Mesenjana nazivali su se »Mesenjani iz Naupakta i Pila«. 411
postrance. Ti nastavaju onaj dio Sicilije, koji gleda p rem a Libiji, a iz onoga dijela uz Tirensko m ore pritek li su im u pomoć sam o H im erani, koji tu stan u ju kao jedini Heleni. To liko se helenskih naroda na Siciliji borilo zajedno s njim a, sve sam ih D orana i slobodnih, a od b arb ara jedino oni Sikulci, koji nisu prešli k A tenjanim a. Od H elena izvan Sicilije za jedno s njim a borili su se Lakedem onjani, koji, su im dali S partanca za vođu, a inače samo novograđane i državne ro bove (riječ novograđanin označuje onoga, koji je već slobiodan), K orinćani, koji su im jedini pomogli i brodovljem i pje šaštvom, a Leukađani i A m pračani zbog srodstva. Iz A rkadije su došli plaćenici, koje su odaslali K orinćani, a Sikionjani su bili p risiljeni vojevati; od naroda izvan Peloponeza bili su Beoćani. Ti su im pritek li u pomoć, ali su Siciljani sam i p ru žili veće m noštvo u svakom pogledu, je r su nastavali velike gradove. Skupilo se mnogo oklopnika, brodova, konjanika i drugo silno m noštvo lakooružanika. Od svih su opet ostalih' Sirakužani, takoreći, više pružili zbog veličine grada i je r su bili u najvećoj opasnosti. 59. — Tolike su se pomoćne vojske skupile jednim a i drugim a i tad su već sve bile nazočne kod obojih, i ništa više nije nijednim a od njih došlo u pomoć. S irakužani su dakle opravdano držali, da je za njih slavna borba, ako nakon izvojevane pobjede u pom orskoj bici zarobe čitavu tako m oćnu atensku vojsku, da im ne um akne ni u ko jem pravcu n i m orem ni kopnom. Stoga stanu odm ah zatva ra ti veliku luku, kojoj je ulaz bio širok nekih osam stadija, učvršćujući sid rim a koso postavljene troveslarke, trgovačke brodove i čamce. I sve ostalo su priprem ali, .ako se A tenjani još usude zam etati pom orsku bitku. I ni u čemu nisu snovali ništa maleno.
TREĆI PORAZ ATENJANA NA MORU 60. — K ad su A tenjani vidjeli gdje oni za tv araju luku i doznali za ostale njihoye nam jere, odluče da se posavjetuju. S astanu se vojskovođe i podvojvode. S obzirom na tadašnju oskudicu ostalih stv ari i n a to, što ni živeža nisu više im ali n i 412
tad a (a kako su poslali naprijed glasnika u K atan u i otkazali dovoz, je r su k anili otploviti) n iti su ubuduće mogli očekivati, da će ga im ati, ako n e budu im ali prem oć n a m oru, zaključe napustiti u tv rd e n a uzvisinam a i zatvoriti utvrdom uza sam e lađ e zem ljište, što je m oguće m anje, d a bude dovoljno za spra ve i bolesnike, i čuvati ga stražam a, a ostalu kopnenu vojsku sm jestiti odreda u sve lađe, koliko ih je bilo i sposobnih za plovidbu i m anje sposobnih, ukrcavajući svakoga i zam etnuti odlučnu pom orsku bitku. Ako pobijede, otplovit će u K atanu, a ako ne, zapalit će lađe i svrstav ši se poći kopnom, gdje bi se najbrže mogli domoći kakva prijateljskog m jesta bilo b ar barskoga ili helenskoga. I kako su odlučili, tako i učine. Povuku se iz u tv rd a na uzvisinam a i napune sve lađe prisilivši na ukrcanje svakoga, za koga se i m alo 'činilo d a je po svojoj dobi sposoban za b o j. I napune sve lađe, n jih oko sto tin u i deset. U krcavali su u n jih mnogo strijelaca i kopljom etnika akarnanskih i ostalih plaćenika te urede ostalo, koliko je bilo m oguće u nuždi i kod takve nakane. K ad je sve najvećim dijelom bilo sprem no, Nikija gledajući vojnike m alodušne, je r su daleko preko očeki v anja bili pobijeđeni u pom orskoj bici, i željne da se zbog oskudice živeža što p rije izvrgnu k rajn jo j opasnosti, sve ih sazove pa ih n ajp rije ohrabri progovorivši ovako: , 61. — »Junaci, vojnici atenski i ostalih saveznika, buduća borba ticat će se jednako svih i svaki će se od vas (isto tako kao i neprijatelji) boriti za spas i domovinu. Ako sad n ad v la damo na m oru, moguće je da opet jednom ugledam o svoj rod ni grad. N e treb a klonuti duhom i neka vam se n e dešava, što i najneiskusnijim ljudim a, koji, doživjevši neuspjeh u prvim borbam a, neprestano zatim u stra h u jednako očekuju ne sreću. Nego, koliko vas je tu A tenjana, koji ste već stekli iskustvo u m nogim ratovim a, i koliko vas je saveznika, koji ste uvijek vojevali zajedno s nam a, sjetite se ra tn ih iznena đenja i nad ajte se, d a bi se sreća mogla o k ren u ti k vama. Stoga se sprem ajte, d a se opet b orite dostojno ove silne vojske, koliku je gledate kao svoju. 62. — Sto smo opazili, d a će nam biti korisno u uskoj luci protiv buduće vreve lađ a i protiv njihove priprem e na palubam a, od koje smo prije im ali štete, sve smo i m i sada u 413
ovim p rilikam a priprem ili razm otrivši to s krm ilarim a. U krcat ćemo mnogo strijelaca i kopljom etnika i drugo m noštvo, kojim se n e bismo služili zamećući boj n a otvorenom m oru, je r bi opterećenje brodova škodilo našoj vještini, no u ovda šnjoj nam etnutoj kopnenoj bici s lađ a b it će nam to probi tačno. P ro n ašli smo, kakva protusređstva treb a upotrebiti kod grad n je brodova, a pro tiv njihovih debelih greda s obje stran e pram ca, od čega smo zacijelo im ali najveće štete, pro našli smo željezne kuke, koje ćemo baciti na lađu, k ad nasrne, d a je drže, ako nam nakon toga vojnici na brodu pruže po treb n u potporu. P risiljeni smo n a to, da vodimo s lađa kopneni boj, i čini nam se korisnim , da n iti sam i uzmičemo n iti njim a to dopuštam o, osobito je r nam je obala neprijateljska, izu zevši dio, koji bude držala naša pješadija. 63. — Sjećajući se toga, treb a da se odlučno borite, koliko god budete mogli, i d a se n e date potisnuti prem a obali, nego, kad se sukobi lađa s lađom, nem ojte dopuštati, da se rastavi, p rije nego p ro tje ra te oklopnike s neprijateljske palube. I to preporučujem oklopnicim a ne m anje nego m ornarim a, ukoliko je to više posao onih n a palubi. A b ar još sada imamo pred nost, da smo ponajviše nadm oćni pješaštvom . M ornare opomi njem , a ujedno i molim, da se odviše ne preplaše zbog prošlih nedaća, je r sad im aju bolju oprem u n a palubam a i više lađa. Im ajte n a pam eti, kako je vrijedno sačuvati onaj ugodan osje ćaj, što su v as dosad držali A tenjanim a, iako to niste, što su vam se divili po H eladi zbog znanja našega jezika i nasljedo v anja naših običaja i što ste učestvovali u našoj vlasti ne m anje od nas s obzirom n a k o rist i, što je daleko više, s obzi rom na to, što su vas naši podložnici poštovali i niste bili izloženi nasilju. Budući d a vi jedini slobodno učestvujete u našoj vlasti, sm atrajte svojom dužnošću da je sad ne izdate. P rezrite Korinćane, koje ste često pobijedili, i Siciljane, od kojih se nitko n ije usudio ni oprijeti, dok je naša m ornarica bila u naponu snage, odbij te ih i pokažite, da je uza svu sla bost i nedaće vaša vještina jača od snage drugih, m akar tu snagu p ra tila sreća. 64. — A tenjane izm eđu vas ponovno podsjećam i na ovo, da niste ostavili ni u brodogradilištim a drugih brodova jedna kih ovim a ni m ladih oklopnika, ako vas zadesi što drugo, a 414
n e pobjeda, i d a će ovdašnji n ep rija te lji odm ah onamo otplo viti, a d a će naši, što su ondje ostali, biti*nem oćni da odbiju od sebe tam ošnje nep rijatelje i ove pridošle. Tako b iste vi odm ah p ali pod v last Sirakužana, za koje sam i dobro znate s kakvom s te ih nam jerom napali, a oni ondje pali bi pod vlast Lakedem onjana. Stoga se, ako ikad, sad a h rab ro držite stojeći u ovoj jednoj borbi n a obrani vas obojih i im ajte na um u, i pojedinci i svi skupa, da oni od vas, k o ji budu n a bro dovima, p re d sta v lja ju atensku kopnenu vojsku i m ornaricu i preostali grad i slavno im e Atene. Ako tko za obranu tih dobara upotrebi svoju nadm oć n ad drugim bilo u vještini ili u junaštvu, ne će se ni u jednoj drugoj zgodi pokazati i ko risnijim sam sebi i na veći spas svim a skupa.« 65. — Pošto ih je N ikija ohrabrio, odm ah zapovjedi, da še ukrcavaju u brodove. A Gilip i Sirakužani, budući da su gledali i sam e priprem e, mogli su vidjeti, da će se A tenjani pobiti n a m oru. Doznali su i za zahvat željeznih kuka, p a su sprem ili sredstva kako protiv ostaloga, tako posebice protiv toga. P o k rili su pram ce i g o rn ji dio lađe n a široko kožama, d a bi se željezna ku k a bačena n a n jih klizala i ta k o ne p ri hvaćala. A kad je već sve bilo sprem no, vojskovođe i Gilip ohrabre ih progovorivši ovako: 66. — »Sirakužani i saveznici, čini nam se, da većina od vas zna (jer se inače n e biste tako sprem no p rih v atili posla), da su vaša dosadašnja djela dična i da će se borba voditi za slavnu budućnost, no ako tko n ije to shvatio, koliko bi tre balo, tom e ćemo razjasniti. A tenjanim a, koji su došli u ovu zemlju, n ajp rije da podjarm e Siciliju, a zatim, ako uspiju, da pokore i Peloponez i ostalu Heladu, njim a, koji sada im aju najveću vlast i od prijašn jih i od sadašnjih H elena, vi ste se prvi od lju d i oprli brodovljem , kojim su sve osvojili. U nekoliko pom orskih bojeva već ste ih pobijedili, p a ćete ih vjerojatno pobijediti i u sadašnjem . K ad se ljudim a podrežu k rila u onom, u čem drže d a se odlikuju, preostali njihov ugled kudikam o je slabiji nego d a nisu uopće n i pom islih, da se u tom e odlikuju, pa ako p rotiv očekivanja n e uspiju u svom ponosu po p u štaju jače nego b i trebalo s obzirom n a sn ag u n ji hove moći. To su sad, naravno, doživjeli A tenjani. 415*
67. — Naše p rijašnje sam opouzdanje, poradi kojeg sm o se, iako nevjesti, odvalili na njih, sad je još čvršće i budući da se njem u pridružilo uvjerenje, da smo najjači, kad smo pobijedili njih najjače, to je nada svakoga pojedinca dvostruka. A n aj veća nada u pothvate ponajviše ulijeva i najveće oduševljenje. N a to, što se oni povode za nam a u oprem i brodova, mi smo n avikli svojim načinom rato v an ja i p rotiv svakoga njihova izum a b it ćemo dobro priprem ni. A kad na palubam a protiv običaja budu m nogi oklopnici, a i m nogi kopljom etnici, sve, takoreći, lju d i s kopna kao A karnanci i drugi, koji će se u k rcati na lađe, a ne će znati ni kako treb a sjedeći odapeti strelicu, kako n e će dovesti brodove u opasnost i kako se ne će m eđusobno zbuniti ljuljajući se na način za njih neobičan? N e će im k o ristiti ni m noštvo lađa — ako se tko od vas i toga prepao, da će se boriti s nadm oćnim brojem lađa. U uskom prostoru n jih mnogo nespretnije će izvršavati ono, što hoće, a mi ćemo ih vrlo lako oštećivati pripravljenim sredstvim a. Z n ajte i ovo, što je prem a onom, što smo, kako mislimo, točno doznali, posve istinito. P ritisn u ti nevoljam a i prisiljeni sada šnjom neprilikom zapali su u ludost, da, ne pouzdajući se to liko u svoju p rip ra v u koliko u sreću, uđu u k ra jn ju borbu onako, kako mogu, da bi ili probivši se isplovili ili poslije toga kušali uzm aknuti kopnom, je r ih ne može snaći gore zlo od sadašnjega. 68. — N avalim o dakle bijesno na tak av nered i na sreću ljudi, naših k rv n ih neprijatelja, koja ih sam a već napušta, i ujedno sm atrajm o, d a je to, kad se radi o neprijatelju, sasvim opravdano za sve one, koji zažele zasititi gnjevno srce, d a se osvete napadaču, i da će nam se istodobno pružiti prilika, da odbijemo neprijatelje, i da je to, kako se kaže, nekako n a j slađe. A da su nam oni neprijatelji, i to krvni, svi znate, jer su udarili na našu zemlju, da je podjarm e. Da su u tom uspjeli, p ribavili bi m uškarcim a najveće m uke, djeci i žena m a najnedoličniji postupak, a čitavom gradu najsram otniji naziv6. P oradi toga svakom u dolikuje, da ne bude plašljivica i da ne drži dobitkom to, da oni odu bez opasnosti za nas, jer će oni ionako to učiniti, ako i pobijede. To je sjajan cilj borbe, da kaznim o ove izvršivši, kao što je vjerojatno, ono, 6 T. j. političko ropstvo. 416
što hoćemo, i d a čitavoj Siciliji damo još sig urniju slobodu, ko ju je i prije uživala. V rlo se rijetko" p ru žaju tak v e p rilike za borbu, koje p ri neuspjehu v rlo m alo škode, a p ri uspjehu v rlo mnogo koriste.« 69. — Pošto su i sirakuški zapovjednici i Gilip i Sa svoje stra n e tako osokolili svoje vojnike, stan u odm ah ukrcavati m om čad u lađe, je r s u opažali, d a to čine i A tenjani. Uznem i re n tadašnjim položajem i videći, kakva je opasnost i kako je već blizu, j e r su upravo im ali zaploviti jed n i p ro tiv drugih, N ikija je, kako se događa u velikim borbam a, držao, da još n ije sve kod n jih u djelo provedeno i da im još n ije sve rije čim a dovoljno izložio. Opet je pozivao svakoga pojedinog za povjednika broda zovući ih im enom očevim i njihovim vlasti tim i imenom, plem ena i molio ih, ako je tko po vlastitoj za sluzi uživao k ak v u čast, neka je n e sram oti, a oni, kojim a su slav n i bili pređi, neka ne potam ne otačke vrline. Sjećao ih je njihove domovine, u kojoj v lad a najveća sloboda i u kojoj je svakom u moguće živjeti bez najm anjeg nasilja. I d rugo je govorio, što bi ljudi nalazeći se već u takvoj zgodi re k li n e pazeći, d a li će se kom e činiti, da govore otrcane stv a ri i d a iznose ono, što je za sve slučajeve slično, o ženama, djeci i otačkim bogovima, već m eđusobno dovikuju qjio, što drže korisnim u časovitom zaprepaštenju. I k ad je držao, da im je već dao, iako ne dovoljne preporuke, a ono b a r nužne, odstupi i stane voditi pješadiju prem a m oru i razm jesti je, što je mogao n a duže, da bi bila od što veće k o risti za podi zanje hrabrosti mom čadi n a lađam a. Demosten, M enandar i E utidem (jer ti su se uk rcali u lađe kao atenski zapovjednici) k re n u sa svoga sidrišta i počnu odm ah ploviti prem a zatvore nom ulazu u lu k u i p rem a prolazu, koji je ostao slobodan, hoteći se probiti van. 70. — S irakužani i saveznici bili su već isplovili s približno istim brojem lađa kao i p rije i jednim su njihovim dijelom ču v ali izlaz i ostalu lu k u uokrug, d a b i istovrem eno odasvud na pad ali A te n ja n e id a bi im pješadija išla u pomoć, gdje b i lađe pristajale. B rodovljem S irakužana zapovijedali su Sikan i Agatarh , svaki stojeći na krilu čitava brodovlja, a P iten i K orinćani u sredirii. K ad su se A ten jan i približavali zatvorenom izlazu ploveći p ro tiv brodova poredanih n a izlazu, u prvom su 27
P o v ije s t P e lo p o n e s k o g r a t a
417
ih n aletu svladavali i kušali ra sk in u ti lance. A kad su poslije toga Sirakužani i saveznici stali n a n jih odasvud nasr tati, n ije v iše bjesnio pom orski boj sam o kod zatvorenog iz laza, nego i po luci, a bio je žestok kao nijedan od prijašnjih. Velika je b ila sprem nost m o rn ara jednih i drugih, da napa daju, k ad bi im zapovjedili, i veliko takm ičenje k rm ila ra u vještini i m eđusobna borba. Vojnici n a palubi, kad bi se su kobio brod s brodom , tru d ili su se, d a njihova borba s palube n e zaostane za vještinom ostalih. Svaki se pojedinac n a svom m jestu trsio da se pokaže prvim . A k ad s u se n a uskom pro sto ru sukobile m noge lađe (tu se zaista n a vrlo uskom pro sto ru borilo vrlo mnogo lađa, je r je jednih i drugih zajedno bilo gotovo dvije stotine), zaleta je bilo malo, je r nije bilo uzm icanja n i provlačenja, a češći su bili sudari, kad bi slu čajno u d arila lađa u lađu ili n a bijegu ili kod napadaja. I za sve vrijem e, dok bi se neka lađa prim icala, vojnici bi s paluba bacali n a n ju koplja, strelice i kam enje u velikoj množini. A kad bi se sudarile, vojnici bi se h v atali u koštac i kušali se popeti jed n i na lađu drugih. Događalo se mnogo p u ta zbog uskog prostora, dok su jedni napadali druge, da su s druge stran e sam i bili napadnuti, i d a su se nužno dvije lađe, a k ad što i više njih, zakvačile s jednom . I dok su krm ilari vrebali na jedtie, od drugih im je p rijetila zasjeda, i to ne sam o na jednom m jestu, nego odasvud s m nogo strana. Velika lom n java m nogih lađa, koje su se sudarale, uzrokovala je isto dobno stra v u i n ije dala, da se čuje, što su govorili zapovjed nici veslača. S obje su naim e stra n e zapovjednici veslača mnogo poticali i vikali, koliko zbog svoje vještine, toliko iz težnje za brzom pobjedom. A tenjanim a su dovikivali, neka iz nude izlaz i n eka revno prionu, d a se sad ili nikad više spasu u domovinu, a Sirakužanim a i saveznicim a, da je dično sp ri ječiti ih, d a ne um aknu, te neka svaki pobjedom uzveliča svoju domovinu. Osim toga vojskovođe obojih, ako bi koga gdje vidjeli gdje bez nužde vesla natrag, pozivali su poim ence za povjednika broda i pitali ga, ako su to bili A tenjani: da li uzmiču, je r drže, d a im je zem lja najljućih nep rijatelja sad pouzdanija nego m ore, koje su stekli ne m alim trudom , a ako su to bili Sirakužani: d a li sam i bježe pred A tenjanim a, koji bježe i za koje sigurno znadu da nastoje na svaki način umaći.
418
71. — Dok je pom orski boj bio neodlučan, pješadija je obojih n a kopnu bila silno uznem irena i uzbuđivala se, i to domaća, je r je već težila za još većom slavom , a došljaci, je r su se bojali, da ih n e snađ e još gora sudbina od tadašnje. Kako je naim e sva nada A tenjanim a b ila u lađam a, to se n ji hov stra h za budućnost nije dao ni s čim isporediti, i zbog prom jenljivosti borbe nužno je njihovo p ro m atran je pom or skoga boja s kopna bilo različito. P ro m atrali su naim e boj izbliza i nisu svi istodobno gledali n a isto m jesto, pa ako bi koji od njih gdje opazili kako njihovi pobjeđuju, o h rab rili bi se i utjecali se bogovim a zazivajući ih, d a ih ne liše spasa, dok bi drugi ugledavši gdje neki njihovi strad av aju , jau k ali i vikali i od sam og p ro m atran ja onoga, što se zbivalo, bili su potišteniji nego sam i učesnici u boju. D rugi opet, kad bi gdje ugledali podjednaku pom orsku bitku, kako je borba bila dugo vrem ena neodlučna, m učili su strah o v ite m u k e i u velikom strah u pravili su nem irne pokrete sam im tijelom kao odgovor mislima, je r su neprestano čas se izbav ljali opasnosti, čas pro padali. Dok su se na m oru borili neodlučno, moglo se kod iste atenske vojske čuti istodobno sve: jauk, vika, pobjednici i po bijeđeni i drugo, kako se nužno n a razne načine zna oglašivati velika vojska u velikoj opasnosti. A slično je proživljavala i njihova m om čad n a brodovim a, dok nisu napokon Sirakužani i saveznici nakon duga o p iran ja u pomorskoj bici n atjerali A tenjane u bijeg i potiskujući gonili ih uz veliku viku i bodrenje sa sjajn im uspjehom prem a obali. Tada pom orski vojnici, ukoliko nisu bili zarobljeni na moru, navale prem a obali jedan ovdje, drugi ondje i um aknu u tabor.^A pješačka se vojska n ije više vladala različno, nego su svi u jed an glas jau k ali i jecali oplakujući zao udes te su neki hitjeli u pomoć brodovim a, n ek i na obranu ostatka utvrda, a neki, i to n jih najviše, m islili su samo n a sebe i kako će se spasiti. Z aprepaštenje je u taj čas bilo doista veće nego ikada prije. P retrp jeli su poraz sličan onome, koji su sam i zadali drugim a u Pilu. Pošto su naim e Lakedem onjanim a b ile uništene lađe, strad av ali su im usto i ljudi, koji su p rešli n a otok. T^ko tada za A tenjane n ije bilo nade, da će se spasiti kopnom, ako n e nastupi nešto neočekivano. 419
UZM AK ATENSKE VOJSKE KOPNOM NA (SICILIJI 72. — Iza ogorčene pom orske bitke i gubitka m nogih bro dova i ljudi s obje strane, S irakužani i saveznici sakupe kao pobjednici podrtine lađa i m rtv e te otplovivši prem a gradu podignu pobjediii znak. A tenjani u tadašnjoj velikoj nesreći nisu n i pom išljali n a m olbu da pokupe m rtvace ili pod rtin e brodova, nego su se nam jeravali povući odm ah slijedeće noći. Demosten dođe k Nikiji s prijedlogom , da još jednom ukrcaju posadu u preostale lađe i da se u osvit zore pokušaju probiti kroz izlaz. Govorio je, da je njim a još uvijek preostalo više uporabljivih lađa nego n eprijateljim a; A tenjanim a je naim e preostajalo oko šezdeset brodova, a protivnicim a m anje od pe deset. N ikija je pristajao uz taj prijedlog, ali kad su htjeli n ap u n jati brodove, m ornari nisu bili, voljni ukrcavati se, je r su, zaplašeni porazom, mislili, da više n e mogu pobijediti. Oni su tad a svi željeli uzm aknuti kopnom. 73. — S irakužanin H erm okrat nasluti njihovu n am jeru i pom islivši, da bi bilo nepovoljno, kad bi tolika vojska um akla kopnom, i zaustavila se gdje na Siciliji pa opet h tjela s njim a ratovati, ode k poglavarim a i razloži im, da n e sm iju dopu stiti, da oni noću um aknu, govoreći im to, što je sam zaklju čivao, nego n ek a odm ah svi S irakužani i saveznici izađu, za tvore putove i pretekavši ih drže zaposjednute sve klance onih k rajeva. Oni su i sam i o tom e m islili kao i on i sm atrali, da' bi to trebalo učiniti, ali su se bojali, d a ih ljudi, koji su tek m alo p rije veselo odahnuli od velike pom orske bitke, n e će h tje ti lako poslušati, a bila je u isto vrijem e svetkovina (toga su naim e d an a upravo prinosili žrtv u Heraklu). K ako ih se većina u prevelikom veselju zbog pobjede odala za svetkovine piću, oni m isle, d a bi ih ,u sadašnjem času sve p rije poslušali nego da se late oružja i izađu u boj. Budući d a se poglavari m a kod tak v a razm atran ja činilo to neprovedivo, pa ih H erm ok ra t n ije više mogao nagovoriti, on sam, je r se bojao, d a ih A tenjani nesm etano ne pretek n u i ne prođu u noći kroz najteže krajeve, sm isli u takvoj p rilici ovo: Pošalje neke od svojih p rija te lja s konjanicim a k atenskom taboru, kad se počelo m račiti. Oni dojašu toliko blizu, d a su ih mogli čuti, i dozovu n eke k sebi tobože kao p rijatelji A tenjana (Nikija je naim e im ao nekih doušnika o prilikam a u gradu). Pozivali su ih, 420
neka kažu Nikiji, da ne odvodi vojsku noću, je r su Sirakužani zaposjeli putove, nego neka se sprem i i danju u m iru um akne. Rekavši to odu, a oni, koji su to čuli, jave atenskim vojsko vođama. 74. — Na tu vijest oni pričekaju onu noć, je r su držali, da tu nem a prijevare. Budući d a i onako n isu odm ah krenuli, odluče, da bi se vojnici po m ogućnosti sprem ili što prikladnije, pričekati još slijedeći dan i sve ostalo ostaviti, a uzeti ono, što im je bilo osobno potrebno za hranu, i tad krenuti. Sirakužani i Gilip izađu s pješadijom p rije n jih i zatvore putove u onom kraju, ku d a je bilo vjerojatno d a će A tenjani ići. Stražili su na prijelazim a preko pptoka i rijek a i postavljali su se, gdje im se činilo zgodno da dočekaju vojsku i da je zaustave. Do plovivši svojim lađam a do atenskih, odvlačili su ih od žala. Nešto m alo lađ a bijahu zapalili sam i A tenjani prem a svojoj odluci, a ostale su S irakužani u m iru otprem ali u grad, gdje je koja bila zatjerana, svezavši ih iza svojih brodova, je r ih nitko n ije priječio. 75. — K ad se poslije toga N ikiji i Dem ostenu činilo, da su se dovoljno sprem ili, vojska se sta la napokon k re ta ti trećega dana iza pom orske bitke. Bilo je to zaista strašno n e sam o u jednom pogledu, je r su uzm icali izgubivši sv e brodove i m je sto velikih nada b ili u opasnosti i sam i i grad, nego je i kod napuštanja tabora svatko vidio prizore bolne i za oko i za srce. M rtvaci su ležali nepokopani, pa kad bi tko ugledao koga od p rijatelja gdje leži, obuzim ala bi ga žalost i užas. I živi, koje su ostavljali ran jen e i bolesne, još su se bolnije od m rtv ih doimali onih, koji su ih gledali, i činili se jad n iji od poginulih. U darivši u zaklinjanje i jauk, dovodili su ih u m učan položaj, m olili su ih da ih vode i zazivali svakoga pojedince, ako bi tko gdje ugledao koga ili od drugova ili rođaka. V ješali su se o drugove u šatoru, koji su baš odilazili, i slijedili ih, koliko su mogli, a ako bi kom u ponestalo tjelesne snage, ostajao je zazivajući često bogove i jaučući. Tako su svu vojsku oblile suze, i nisu se lako dijelili u takvoj nevolji, prem da su odi lazili iz neprijateljske zemlje i prem da su već podnijeli jedne nevolje, teže i od sam ih suza, i bojali se, d a u neizvjesnoj budućnosti ne podnesu i druge. Istodobno su bili veom a poti šteni i prekoravali s u sam i sebe, je r su bili sasvim n alik po421
tajn im bjeguncim a iz grada zauzetog nakon opsade, i to ne m alenoga, je r je zajedno putovalo m noštvo koje je ukupno brojilo n e m an je od četrdeset tisuća. Od tih su svi bez razlike nosili što je tko mogao korisno, a oklopnici i konjanici sam i su preko običaja nosili i svoju hranu, jedni zbog nedostatka slugu, a d ru g i iz nepouzdanja u njih, je r su n eki već davno prebjegli, a većina tada. M eđutim ni živeža nisu nosili do voljno, je r u tab o ru n ije više bilo žita. I ostala se poni ženja, prem da inače izjednačenje nevolja (u zajednici s m no gima) donosi zacijelo neko olakšanje, u tadašnjem času ni tako n isu držala lakim , pogotovo je r su nakon itekakva sjaja i ponosa, koji su uživali u početku, zapali u ovakav svršetak i poniženje. To je bio zaista najveći preokret sreće, što ga je doživjela helenska vojska. N jim a se dogodilo, da su došli, da podjarm e druge, a m jesto toga tada su odilazili sam i se više bojeći, d a to ne pretrpe; m jesto s lijepim željam a i davori jam a, uz k o je su plovili od kuće, vraćali su se n atra g s protiv nim tom u zlim slutnjam a; putovali su kao pješadija m jesto kao m o rn ari i pouzdavali se više u oklopnike nego u brodovlje. A ipak im se sve to činilo snošljivim pred velikom opasnošću, koja je još lebdjela nad njim a. 76. — G ledajući vojsku potištenu i veoma prom ijenjenu te idući uz njih, N ikija ih je hrabrio i tješio, koliko su p ri like dopuštale, sve glasnije vičući, kako je kom u od n jih p ri lazio, iz uzbuđenja i je r je želio, d a vičući što jače podupre svoje riječi. 77. — »I u sadašnjim prilikam a, A tenjani i saveznici, treb a da se još nadate (već su se neki izbavili i iz težega položaja od ovoga) i ne sm ijete odviše sebe prekoravati ni zbog nesreća ni zbog sadašnjih nezasluženih stradanja. P rem da doista nikoga od vas n e n atk rilju jem tjelesnom snagom (ta vidite, evo, kako m e je bolest srvala) i prem da jam ačno ne zaostajem , čini m i se, ni za kim srećom u privatnom životu i u ostalom pogledu, sada lebdim u istoj opasnosti s najlo šijim a od vas. A ipak sam izvršio u životu mnoge dužnosti prem a bogovim a i m noga prav ed n a i besprijekorna djela p rem a ljudim a, poradi čega gajim pouzdanu n a d u u buduć nost, i nesreće m e zaista n e plaše koliko zaslužuju, a mogu naskoro i p restati. N eprijatelji su naim e bili dosta sretni,
p a ako smo poduzeli vojnu m rski kom u od bogova, dovoljno sm o već kažnjeni. Već su se zacijelo i drugi koji lju d i digli n a protivnike, pa kako su urad ili ono, što je ljudsko, doži vjeli su snošljiv udes. I m i se opravdano sada nadam o od božanstva većoj blagosti (jer zaslužujem o od bogova v iše sa m ilosti nego zavisti). G ledajte sebe, kal%vi oklopnici i u ko likom broju sv rstan i u redove stu p ate, i nem ojte se odviše preplašiti, nego razm išljajte, da sam i, gdje god se zaustavite, pred stav ljate odm ah čitav g rad i da vas n ijedan d ru g i grad od ovih n a Siciliji n e bi lako ni dočekao, k a d biste navalili, ni istjerao, k ad biste se gdje sm jestili. Sam i pripazite, da vaše putovanje bude sigurno i uredno, i svatko n eka misli samo to, da će m u ono mjesto, na kom bude p risiljen boriti se, pobijedi li, biti i dorrfovina i utv rd a. A hitno ćemo p uto vati, jednako i noću i danju, je r živeža im am o malo, p a ako se domognemo kojega prijateljskog sikulskog m jesta (jer su nam oni još pouzdani iz stra h a pred Sirakužanim a), tada držite, da ste u sigurnosti. N aprijed smo poslali k njim a glasnike i jav ili im, neka nam dođu u su sret i neka nam donesu sa sobom hrane. K onačno znajte, h ra b ri vojnici, da je nužno, da budete valjani ljudi, je r nem a blizu m jesta, kam o biste se spasili, ako budete plašlj ivice, a ako sad iz bjegnete neprijateljim a, vi ćete ostali postići, d a ugledate one, za kojim a jam ačno čeznete, a v i ćete, A tenjani, usposta v iti veliku moć svoga grada, iako je pala, je r grad čine ljudi, a ne zidovi ni lađe bez ljudi.« 78. — Đok je N ikija tako sokolio vojsku, pristupao je k .n jo j i, ako bi gdje vidio da stu p a isprekidano i u neredu, skupljao bi j e i stavljao u red, a i Demosten je isto tako i slično govorio svojim vojnicim a. Vojska je stu p ala sv r stana u četverokut; n a čelu su bile N ikijine čete, a Demostenove su slijedile. P rtlja g a re i najveći dio posluge im ali su oklopnici u sredini. K ad su stigli do prijelaza preko rijeke Anapa, nađu n a njoj poredane sirak u šk e i savezničke odrede, n atjeraju ih u bijeg i, domogavši se gaza, stan u d a lje n ap re dovati. Sirakužani su ih pritješn jav ali napadajući ih konja ništvom s boka, a lakooružanici su ih gađali kopljim a. Toga su dana A tenjani napredovali kojih četrdeset stad ija i p re noćili pod vedrim nebom kraj nekoga brežuljka. S u trad an rano pođu n a p u t i, prevalivši oko dvadeset stadija, siđu u
422
428 »
neku ravnicu, gdje u d ate tab o r hoteći uzeti iz kuća što za jelo (jer je to m jesto bilo nastanjeno) i ponijeti odanle sa sobom vode, je r je dalje, kuda su kanili ići, n ije baš bilo u obilju za mnogo stadija. M eđutim ih Sirakužani preteku i stanu zatv arati dalji prolaz zidom. To je bio teško osvojiv brežuljak, i s obje r^egove stra n e bila je duboka vododerina, a zvao se A k rejska hridina. S u trad an su A tenjani išli dalje, ali su ih sirak u ški i saveznički konjanici i kopljom etnici, kojih je bilo mnogo, sprečavali s obje strane, gađali kopljim a i napadali konjaništvom s boka. Dugo su se vrem ena A te njan i borili, a zatim se v ra te u isti tabor. H rane nisu više im ali kao prije, je r im n ije više bilo moguće u daljivati se poradi konjanika. 79. — Podigavši se rano, k re n u opet na put, probiju se do utvrđenog brežuljka i nađu pred sobom iza u tv rd e pje šadiju sv rstan u za boj u dubokim redovim a, je r je m jesto bilo usko.-U darivši na njih, A tenjani su kušali osvojiti utvrdu ali su ih mnogi gađali sa strm oga brežuljka (jer su ih oni odozgo lakše pogađali). Kako se nisu mogli probiti, povlačili su se n atrag i počivali. Slučajno je tad nastala velika grm lja vina i kiša, što često biva, kad godina već prelazi u jesen. No A tenjani su poradi toga još više klonuli duhom i držali, da se i to sve zbiva na njihovu propast. Dok su oni počivali, Gilip i S irakužani pošalju jedan dio vojske, da ih zidom za tvori straga, odakle su napredovali, ali i oni pošalju protiv njih neke svoje odrede i spriječe ih. Poslije toga A tenjani se povuku sa svom vojskom više prem a ravnici, gdje prenoće na polju. S u trad an su dalje nastavljali put, a Sirakužani su ih odasvud napadali naokolo i m noge ranjavali. Kad bi A te njan i na njih navaljivali, uzmicali su, a kad bi se vraćali natrag, bili su im za leđima i napadali bi najviše zalaznice, h e bi li kako n atjerali .u bijeg m ale odjele i zaplašili čitavu vojsku. A tenjani su se na taj način dugo odupirali napada jim a, a zatim , prevalivši pet ili šest stadija, odm arali su se u ravnici. I Sirakužani se povuku od njih u svoj tabor. 80. — Kako im je vojska već bila u nevolji zbog nesta šice svih potrepština i kako je m nogo ljudi bilo ranjeno u brojnim navalam a koje su poduzeli neprijatelji, noću N ikija i Demosten odluče d a zapale što više v atri i da odvedu vojsku. 424
ali ne više istim putem , kojim su bili naum ili, već u p rotiv nom sm jeru od m jesta, gdje su S irakužani na n jih vrebali, prem a moru. Čitav taj p u t vojske n ije bio u p rav ljen prem a K atani, nego prem a drugom dijelu Sicilije, prem a K am arini i Geli i tam ošnjim helenskim i barbarskim gradovim a. Pošto su dakle zapalili mnoge v atre u taboru, putovali su noću. I obuzm e ih strava, kao što i inače kod svih vojska, a osobitp kod v rlo velikih, nastaje često velik stra h i užas, pogotovo je r su išli noću i kroz n ep rijateljsk u zemlju, a n ep rijatelji nisu bili baš daleko. N ikijina vojska, k o ja je išla n a čelu, držala se n a okupu i daleko je izm akla, a Demostenova, ne kako nešto preko polovine svih njihovih snaga, odcijepila se i napredovala dosta neuredno. U osvit zore' stig n u ipak do m ora i stupivši n a t. zv. elorsku cestu putovali su njom e, da bi, k ad stignu do rijek e K akipareja, išli uz rijek u gore kroz u n u trašn jo st zemlje, je r su se nadali, d a će im tu doći u su sre t i Sikulci, po koje su poslali. A k ad su prispjeli do rijeke, nađu i tu neku sirakušku stražu, k o ja je zidom i koljem za tv arala prolaz. Svladavši je,- p rijeđ u rijek u i napredovali su opet do druge rijek e E rineja, je r su ih tu d a upućivali vodiči. 81. — K ad je m eđutim svanuo d a n i kad su Sirakužani i saveznici opazili, d a . su A ten jan i otišli, većina je krivila Gilipa, da je dragovoljno pustio A tenjane. Brzo ih progoneći na putu, kojim, su otišli i k o ji n ije bilo teško pronalaziti, stignu ih u vrijem e ručka. Čim se približe Demostenovim vojnicima, koji su bili zalaznica i koji su stupali dosta sporo i neuredno zbog strav e prošle noći, odm ah ih napadnu i stan u se s njim a boriti. S irakuški su ih konjanici okruživali to lakše, je r su bili odvojeni od ostalih, i sagonili n a jedno mjesto. N ikijina je vojska bila poodm akla n aprijed čak pedeset sta dija je r je N ikija vodio svoje brže, držeći, da u tadašnjim prilikam a spas nije u svojevoljnom postajkivanju n i u borbi, nego u što bržem uzm aku i da se im aju boriti sam o toliko, koliko budu prisiljeni. Demosten je većinom bio u n ep resta nom boju poradi toga, što su njega, koji je uzmicao kao za laznica, prvoga pritješnjav ali n eprijatelji. I tada, opazivši, da ga Sirakužani progone, n ije više napredovao, nego se rad ije svrstavao za boj, dok ga zabavljena tim poslom oni ne za okruže. I bili su vrlo zbunjeni i o n sam i A tenjani s njim . Zbijene na neko m jesto, oko kojega je naokolo bio nizak zid, 425
a p u t je vodio s obje stra n e i bio obrastao m nogim m asli nam a, gađali su stojeći naokolo. S irakužani su se, naravno, služili takvim napadajim a, a ne borbom izbliza, je r poduzi m ati opasan boj s očajnim ljudim a nije baš bilo njim a u pri log, nego više A tenjanim a. Ujedno su donekle štedjeli svoje lju d e kod već očita uspjeha, da ih p rije reda čime ne iscrpe, 1 držali su, da će i tako tim načinom borbe A tenjane svladati i pohvatati. DEMOSTEN SE SA SVOJOM VOJSKOM MORA PREDATI 82. — Pošto su dakle čitav d an gađali odasvud A tenjane I njih o v e saveznike i gledali g dje već trp e nevolju od rana i ostale bijede, oglase Gilip i Sirakužani sa saveznicim a n a j p rije otočanim a, da li tk o hoće k njim a prijeći i sačuvati slobodu. I p rijeđu pripadnici nekih gradova,' ali n e mnogih. Zatim dođe kasnije do nagodbe i sa svim a ostalima, koji su b ili s Demostenom, uz uvjet, da predaju oružje, ali da nitko n e u m re ni silovitom sm rću ni u tam nici ni od nestašice n a j p o treb n ije hrane. I predade se svih šest tisuća i polože sav novac, koji su imali, sasuvši ga u izvrnute štitove i napune četiri štita. Te su zarobljenike odm ah otprem ali u grad. A N ikija sa svojim a stigne istoga dana do rijeke E rineja i prešavši je sm jesti vojsku na nekoj uzvisini. I N IK IJA JE PR ISILJEN NA PREDAJU 83. — Stigavši ga sutradan, Sirakužani su ga obavješći vali, d a su se Dem osten i njegove čete predale, te su i njega pozivali, da to isto učini. A on n e vjerujući, ugovori s njim a, da pošalje konjanika, koji će to izvidjeti. K ad se ovaj vratio i javio, d a su se predali, poruči preko poslanika Gilipu i S irakužanim a, d a je sprem an u im e A tenjana sklopiti ugovor, da v ra te S irakužanim a onaj novac, što su ga potrošili za rat, pod uvjetom , da puste njegovu vojsku slobodnu. A dok god novac n e bude isplaćen, da će im pred ati atenske građane kao taoce, po jednoga za svaki talenat. Sirakužani i G ilip nisu prihva tili te prijedloge, nego, navalivši i opkolivši ih odasvud, ga đali su i n jih sve do kasno uvečer. A i ti su bili u nevolji 426
poradi oskudice h ra n e i drugih potrepština. Ip a k su kanili putovati sačekavši noćnu tišinu. I već su bili uzeli oružje, k ad ih Sirakužani zam ijete i zapjevaju bojnu pjesm u. K ad su A tenjani opazili, da su otkriveni, opet odlože oružje osim n e k ih tri stotine ljudi. Ti su se probili kroz straže i putovali noću putem , kojim su mogli. 84. — A kad je svanuo d an I7, N ikija povede vojsku, ali s u ih S irakužani i saveznici p ritisk iv ali gađajući ih n a isti način odasvud strelicam a i kopljim a. A tenjani su se žurili do rijek e A sinara dijelom zato, što su, p ritisk iv an i od mnogih konjanika i ostalog m noštva, koje ih je napadalo, mislili, da će im biti nešto lakše, ako p rijeđ u rijeku, a dijelom zato, što ih je m učio um or i želja za pićem. A kad su stigli do nje, bace se u nju u najvećem neredu; svaki je od n jih želio prvi p rijeći rijeku, a neprijatelji, natisk u ju ći se za njim a, silno su im otežavali prijelaz. Budući d a su bili prisiljeni ići u sku pini, padali su jed an n a drugoga i m eđusobno se gazili; jedni su odm ah pogibali od v lastitih sulica i drugoga oružja, a drugi su se o nj zapletali, p a ih je nosila stru ja. S irakužani se postaviše duž suprotne riječn e obale (koja je bila strm a), te su odozgo gađali A tenjane, od k ojih je većina požudno pila i bila u neredu u duboko usječenoj rijeci. I Peloponežani, sišavši za njim a, klali su ponajviše one u rijeci, tako da odm ah voda n ije bila za piće, ali su je oni svejedno pili blatnu i krvavu, i .većina se borila za nju. 85. — Na koncu, kad je već mnogo m rtvaca ležalo u rijeci jedan na drugom i kad je vojska nastradala, jedni u rijeci, a drugi, ako bi koji i pobjegli, od konjanika, N ikija se preda Gilipu povjerovavši više njem u nego Sirakužanim a. I dovi kivao je, neka s njim on i Lakedem onjani postupaju kako hoće, ali neka odustanu od u b ijan ja ostalih vojnika. Gilip je poslije toga zapovjedio, d a ih sada h v ataju žive. Ostale, koliko ih nisu za sebe sakrili (a tih je bilo mnogo), doprem e žive, i za onim trim a stotinam a, koje su noću prošle kroz stražu, pošalje progonitelje, koji ih pohvataju. Sto se dakle vojske skupilo javno, n ije bilo mnogo, a što se potajno otprem ilo, bilo je mnogo, i njim a preplave čitavu Siciliju, je r nisu bili žaro- ✓ 7 To je osmi dan iza polaska vojske. 427
bljeni kao Demostenovi vojnici na tem elju ugovora. Jedan ne m ali dio i pogine, je r to je bio zaista najveći pokolj, n e m anji nego m ak 9 ji u tom (sicilskom) ratu. I kod ostalih napa daja za vrijem e putovanja, kojih je bilo mnogo, um rlo ih je n e malo. Mnogi su ipak i Umakli, i to jedni sm jesta, a drugi su um icali i kasnije, pošto su pali u ropstvo. Ti su se skla njali u K atanu. N IK IJA I DEMOSTEN OSUĐENI NA SMRT, A NJIHOVE: ČETE K O JE PRODANE KAO ROBLJE, A K O JE BAČENE U KAMENOLOME 86. — S irakužani i saveznici sakupe se i, uzevši zaroblje nika, koliko su najviše mogli, i zaplijenjeno oružje, v ra te se u grad. Ostale A ten jane i saveznike, koliko su ih uhvatili, sm je ste u kamenolome, je r su držali, da će ih tako n ajsigurnije čuvati, a N ikiju i Demostena sm aknu protiv volje Gilipove. Gilip je držao, da je za nj slavom okrunjeno junačko djelo, ako, uz ostale svoje uspjehe, doprem i Lakedem onjanim a i pro tivničke vojskovođe. I slučaj je htio, da im je jedan od njih, Demosten, bio k rv n i neprijatelj zbog događaja n a otoku i kod r t l a a d ru g i zbog toga istoga najveći p rijatelj. N ikija se n ai m e trudio i nagovorio A tenjane, d a sklope m ir, tako d a otp u ste lakedem onske vojnike s otoka. Zato su m u Lakedem onjani bili skloni, i on se osobito u to pouzdao i predao Gilipu. A li neki su se Sirakužani, kako se govorilo, budući d a su s njim šurovali, preplašili, da će, stavljen na m uke, porem etiti njihovu sreću, a neki, i to osobito Korinćani, da n e bi potkupio neke novcem, je r je bio bogat, pa utekao i opet im zadao što neugodno. Stoga nagovore saveznike i ubiju ga. I on je um ro zbog toga ili iz tom e vrlo slična uzroka. To je bio čovjek, koji je doista najm anje od H elena m ojega vrem ena zavrijedio, da padne u tak v u nesreću, je r je sav njegov život bio uređen po načelim a kreposti. 87. — S onim a u kam enolom im a Sirakužani su u prvo vrijem e o k rutno postupali. Bilo ih je mnogo u ukotljenom i uskom prostoru, p a ih je m učila n ajp rije sunčana žega i ktom e sparina, je r p ro sto r nije bio natkriven, a zatim su slijedile, baš protivno, h lad n e jesenje noći, koje su svojom prom jenom 428
izazivale kod n jih sklonost za bolest. Zbog uzanog prostora sv e su obavljali n a istom e m jestu, i ktom e su se nagom ilale je d n a h a drugoj lešine onih, koji s h u m irali od rana, prom jene podneblja i sličnih uzroka, ta k o da je silan sm rad bio nesnošljiv, a m učila ih je istodobno glad i žeđa (jer su svakom u od n jih dav ali tokom osam m jeseci sam o čašu8 vode i dvije čaše žita). Bilo je i d ru g ih zala, k o ja su, naravno, p retrpjeli, k ad su upali u takvo m jesto, i n ije bilo nijednoga, k o je ih n ije snašlo. N ekih su sedam deset d ana tako proživjeli svi za jedno. Z atim su ostale prodali, osim A tenjana i onih S iciljana i Italaca, koji su ratovali zajedno s njim a. Koliko je ukupno bilo zarobljenika, teško je točno ustanoviti, ali ipak ne m anje od sedam tisuća. M eni se b a r čini, d a je to bio najveći (he lenski) bojni poth v at u ovom ratu , veći i od helenskih p o t hvata, za k oje znam o po čuvenju, i za pobjednike n ajsjajniji i za poražene najsudbonosniji. U svem u su bili sasvim pobije đeni, a ni u čemu nisu p re trp je li samo m alu nesreću. B ila je baš stubokom , štono riječ, u ništena i kopnena vojska i bro dovlje i n ije bilo ničega, što nije*propalo, a m alo se n jih od m nogih v ratilo kući. To su bili događaji n a Siciliji.
8 Čaša, nešto preko četvrt litre, 0,27 1. 429
tadašnjem položaju, kakve budu prilike. Vrlo p restrašen i u tadašnjem času, kao što puk obično čini, bili su sprem ni držati se reda u svemu. I kako su odlučili, tako su to i provodili. I svršavalo se ljeto.
OSMA KNJIGA ŽALOST U ATENI NAKON PORAZA. UZBUĐENJE U H ELADI. ATEN JA NI ODLUČE NASTAVITI BORBU 1. — A kad se to javilo u Atenu, dugo vrem ena ni n aj uglednijim vojnicim a, koji su se bijegom sp asli’iz sam oga boja i pouzdano javljali, nisu vjerovali, da su tako sasvim uništeni. K ad su se u v jerili o tom, bili su kivni na govornike, koji su se zajedno s n jim a živo trsili oko pom orske vojne, kao da nisu sam i to zaključili. L jutili su se i na tum ače proroštava, n a v rače i n a one, koji su im tad a proricanjem ulili nade, da će osvojiti Siciliju. Sve ih je uznem irivalo sa svih strana, i za okupio ih je s tra h i najveće zaprepaštenje poradi onoga, što se dogodilo. N e samo što su bili potišteni i svaki posebice i grad, je r su bili lišeni m nogih oklopnika i konjanika i ljudi u m uževnoj dobi, za koje nisu v idjeli d ru g u zamjenu, nego su također, n e videći u brodogradilištim a dovoljno brodova, ni movaea u državnoj blagajni, ni m om čadi za brodove, bili bez svake nade, da će se izbaviti u tadašnjem položaju. D ržali su, da će im n ep rija te lji sa Sicilije odm ah uploviti brodovljem u P irej, pogotovo k ad su iznijeli toliku pobjedu, i da će ih tam ošnji n ep rijatelji, koji su tad a bili i dvostruko sprem niji od n jih u svem u, odm ah p ritisn u ti svom silom i s kopna i s m ora, i d a će n jihovi saveznici prijeći k njim a. Ipak š u odlu čivali, koliko s u im p rilik e dopuštale, d a n e tre b a popuštati, nego i oprem iti brodovlje nabavivši građe, odakle samo budu mogli, i p rib av iti novaca, i osigurati sebi saveznike, osobito Eubeju, i kod izdataka u gradu provesti neku štednju, i kao poglavare izab rati sta rije ljude, koji će unaprijed vijećati o 430
2. — Slijedeće zime iza velike atenske nesreće na Siciliji odmah su se svi Heleni uskomešali. Oni, koji nisu bili savez nici ni jednih ni drugih, držali su, da se ne v alja više kloniti rata, ako ih i n e bude nitko pozivao, nego da treb a svojevolj no poći n a A tenjane. Svaki je naim e od njih mislio, da bi oni bili udarili i na njih, da su uspjeli na Siciliji, d a će uostalom preostali ra t biti k ra ta k i da je slavno u n jem u učestvovati. Lakedem onski su se opet saveznici zajednički trsili još više nego p rije da se brzo riješe teške nevolje. A najviše su od svih atenski podanici bili sprem ni odm etnuti se od n jih i bez obzira na njihovu moć, je r su u stra sti prosuđivali prilike i nisu vodili računa o tome, kako će b iti k ad ri održati se idu ćega ljeta. Lakedem onski je g rad zbog svega toga bio pun pouzdanja, a najviše zato, što su im po svoj prilici saveznici sa Sicilije im ali stići u rano proljeće s velikom silom; osim toga od nužde se već bila razvila i njihova m ornarica. U sva kom su pogledu bili pu n i n ade i nam jerav ali su se odlučno p rihvatiti ra ta prom išljajući, ako se ra t sretn o svrši, da će se ubuduće izbaviti tak v ih opasnosti, kak v a bi im bila zaprije tila od stran e A tenjana, d a su se dom ogli još i Sicilije, te ak o unište njih, d a će naskoro sam i sigurno p reuzeti vodstvo či tave Helade. 3. — Stoga njihov k ralj Agid k re n e odm ah te zime s jed nim dijelom vojske iz Dekeleje i u tje ra od saveznika novaca za m ornaricu pa, udarivši prem a M alijskom zaljevu, oduzm e Etejanim a zbog staro g n ep rijateljstv a veliki plijen, koji p ro m etne u novac. I prisili ahejske Ftioćane i ostale tam ošnje tesalske podanike, unatoč prosvjedu Tesalaca i p ro tiv njihove volje, d a m u dad u neke taoce i novaca. Taoce zatoči u Korintu, a njih je kušao predobiti za savezništvo. Lakedem onjani su izdavali nalog gradovim a, da sagrade sto lađa, i odrede sebi i Beoćanima .po dvadeset i p et lađa, Fočanim a i L okranim a petnaest, Korinćamima petnaest, A rkađanim a, Pelenjanim a i Sikionjanim a deset i M egaranim a, Trezenjaiiim a, E p id au ran ima i H erm ionjanim a deset. I ostalo su p rip rav ljali, da odm ah u proljeće poduzm u rat. 431
4. — A sprem ali su se i A tenjani, kako su bili naumik' iste te zim e n a gradnju brodova sakupivši građu i utvrdiv* Sunij, d a bi im lađe žitarice sigurno plovile oko njega. .1 n a p u ste u tv rd u u Lakoniji, ko ju su sagradili ploveći na Siciliju, i ostalo, ako im se gdje što činilo nepotrebnim troškom , urede; štedljivije, a osobito su pazili n a saveznike, da se od n jih ne odm etnu. ATEN SKI SAVEZNICI SPREM AJU SE NA ODMETNUĆE, PRVO UČESTVOVANJE PERZIJANACA U RATU NA STRANI LAKEDEMONJANA 5. — Dok su oboji to radili i kao da su sad istom poči n ja li p riprem ati ra t, prvi su E ubejsni poslali te zime k Agiđu poslanike rad i odm etnuća od A tenjana. P rihvativši njihove: prijedloge, on pozove iz Lakeđem ona A lkam ena StenelaidinaK i M elanta kao zapovjednike za Eubeju. Oni dođu s nekih trt sto tin e novograđana, i on im je priprem ao prijelaz. Uto dođu. i Lezbljani, hoteći se i oni odm etnuti. Budući da su njih zago v arali Beoćani, dade se Agid nagovoriti, da pričeka s Eubejorn, te je sprem ao odm etnuće L ezbljana određujući im za nam jesnika A lkam ena, koji je imao ploviti u Eubeju; Beoćani obećaju deset lađa, a deset Agid. I to se sve radilo bez lake-; dem onskoga grada. Sve vrijem e, što je Agid bio kod D ekeleje s a svojom oružanom snagom, bio je neograničen gospodar, ii da pošalje kam o vojsku, ako je želio, i da je skuplja i da utje ru je novac. I u to su vrijem e saveznici takoreći mnogo v iš e slušali njega nego lakedem onske poglavare u gradu. Imajući: moć u svojim rukam a, kam o je god dolazio, bio je stra h trepet. On je radio za Lezbljane, a H ijani i E ritrani, koji s" i sam i bili sprem ni n a odm etnuće, ne obrate se na njega, nego n a Lakedem on. Zajedno s njim a bio je tamo i poslanik poslaod fisafern a , koji je bio vojskovođa k ralja D arija A rtakserk sova u prim orju. I Tisaferno je naim e nastojao pridobiti z sehe Peloponežane i obećavao im, d a će ih opskrbiti hranom . K ralj ga je netom bio opomenuo zbog poreza iz njegove obla sti, koje on n ije mogao u tje ra ti od helenskih gradova porač A tenjana, nego ih je ostao dužan. Držao je dakle, da će reze u red n ije dobivati, ako naškodi A tenjanim a, da će iste 432
dobno u činiti Lakedem onjane kraljevim saveznicim a, i da će Amorga, nezakonitoga sina Pisutnova, koji se odm etnuo u K ariju, ili dovesti živa ili pogubiti, kako m u je K ralj naložio. H ijani su dakle i Tisaferno rad ili zajednički u istom sm islu. 6. •— Istom zgodom u Lakedem on dođu M egaranin K aligit Laofontov i Kizićanin Tim agora A tenagorin, obojica b je gunci iz svoje zem lje i nastanjeni kod F arnabaza F am akova. Kao njegovi opunomoćenici m olili su, d a Lakedem onjani po šalju brodovlje u Helespont, a d a će on sam , ako bude mogao, odcijepiti gradove u svojoj oblasti od A ten jan a zbog poreza, oko čega je i Tisaferno živo radio, i d a će svojim posredstvom p rib av iti K ra lju savezništvo L akedem onjana. Kako su posla nici F am abazovi i Tisafernovi rad ili svaki za se, vodilo se m eđu njim a u Lakedem onu živo takm ičenje, kako da ih n a govore: jedni, d a pošalju brodovlje i vojsku u Jo n iju i na Hij, a drugi, d a pošalju p rije u Helespont. Lakedem onjani su k udi kam o ra d ije p rihvatili prijedloge H ijana i T isafem ove, je r ih je zagovarao i A lkibijad, ko ji je po pređim a bio m ilogost eforu Endiju, odakle je njihova k u ća (poradi gostinstva) i do bila lckonsko ime, je r se E ndijev otac zvao A lkibijad. L ake dem onjani ipak n ajp rije pošalju n a Hij p erijeka F rinisa, da izvidi, da li im aju toliko lađa, koliko su govorili, i da li je inače grad dosta ja k prem a glasu, koji s e 'o njim a pronosi. A kad im je on javio, da je istina, što su čuli, odm ah uzm u Hijan e i E ritran e za saveznike i zaključe poslati im četrdeset lađa, je r se ondje nalazi ne m anje od šezdeset, o kojim a su go vorili Hijani. N ajprije su im od toga broja h tjeli poslati deset brodova i svoga zapovjednika brodovlja M elanhridu. Zatim su, kad je nastao potres, slali m jesto M elanhride H alkideja i m jesto deset lađa oprem ali su ih pet u Lakoniji. I zim a se svršavala, i svršavala je devetnaesta godina ovome ratu , koji je opisao Tukidid. 7, — Odm ah slijedećega lje ta n a požurivanje H ijana, da odašalju lađe, je r su se bojali, da A tenjani ne saznaju za p re govore (svi su oni naim e slali poslanike potajno od njih), oda šalju Lakedem onjani tri S p artanca u K orint, da što brže pre nesu lađe preko prevlake s jednoga m ora u m ore prem a Ateni i da im zapovjede, neka sve lađe plove na Hij, i onei, kofle je Agid sprem ao za Lezbo, i ostale. A svih savezničkih lađa bilo je ondje trideset i devet. 28
P o v ije s t P e lo p o n e s k o g r a t a
433
8. — K aligit d akle i Tim agora u im e Fam abazovo nijesu učestvovali u pohodu na Hij n iti su htjeli dati novac, s kojim su došli za odašiljanje brodova, naim e dvadeset i pet talenata, nego su nam jeravali ploviti kasnije ža se u drugom vojnom pohodu. A k ad je Agid vidio, da su se Lakedem onjani odlu čili n ajp rije za Hij, ni sam nije drugo što snovao, nego se sa veznici sastanu u K orintu, gdje su vijećali, pa odluče najp rije ploviti na Hij pod zapovjedništvom H alkideja, koji je u Lakoniji oprem ao pet lađa, zatim na Lezbo pod vodstvom A lkam ena, koga je i Agid imao na umu, i n a koncu otići u Helespont (za nj je bio određen kao zapovjednik K learh Ramfijin). Preko p rev lak e prebacit će n ajp rije polovinu lađa, i te će odmah otploviti, da A tenjani ne bi svraćali pozornost na lađe, koje budu jed rile odatle, nego više na one, koje se kasnije budu prebacivale. I otvoreno su tuda plovili prezrevši nemoć A tenjana, je r se nigdje nije pojavljivala nikakva jak a njihova m ornarica. A kako su odlučili, odm ah prebace dvadeset i jednu lađu. ATEN JA NI NASTOJE OSUJETITI ODMETNUĆE HIJA. PORAZE I ZATVORE PELOPONESKO BRODOVLJE 9. — P rem da su oni požurivali plovidbu, K orinćani nisu bili voljni zajedno otploviti, prije nego proslave istm ijske ig re1, koje su tad a padale. Agid se složio s tim, da oni ne krše istm ijskoga p rim irja, a da on poduzm e vojnu kao svoju osob nu. K ad K orinćani nisu na to pristajali, nego je dolazilo do za tezanja, A tenjani bolje prozru nam jere H ijana pa, poslavši A ristokrata, jednoga od vojskovođa, stan u ih ■okrivljivati. K ad su H ijani poricali krivnju, pozivali su ih, da im za dokaz v je r-' nosti pošalju brodova u savezničku m ornaricu. I oni pošalju sedam brodova. U zrok odašiljanju brodova bilo je to, što hijski puk n ije znao, što se sprem a, a vlada nekolicine, koja je za to znala, n ije se nikako htjela zavaditi s m noštvom, p rije nego dobije neko čvrsto zaleđe, a nisu više ni očekivali, da će Peloponežani doći, je r su ti oklijevali. 1 Istmijske su se igre svetkovale svake treće godine u gaju omorike posvećenom Posdđonu kod njegova hram a na borintskoj prevlaci. Vodstvo igara imao je Korint, i za to vrijeme vladalo je primirje. 434
10. — M eđutim su se održavale istm ijske igre, i A tenjani su (jer je bilo objavljeno prim irje) poslali na n jih svečano poslanstvo, a šurovanje H ijana postalo im je još jasnije. Kad su se v ratili kući, odm ah su se sprem ali, da brodovlje iz K enhreje12 ne otplovi bez njihova znanja. Poslije svetkovine plo vili su Peloponežani sa dvadeset i jednim brodom na Hij pod zapovjedništvom Alkamenovim. A tenjani, isplovivši n ajp rije jednakim brojem brodova p ro tiv njih, lukavo su ih m am ili n a otvoreno m ore. Budući d a ih Peloponežani nisu dugo slijedili, nego su se okrenuli, v ra te se i A tenjani natrag, je r su imali u b ro ju svojih brodova sedam hijskih, koje nisu držali pouz danim a. K asnije napune mom cima još drugih trid eset i sedam brodova pa, ploveći uz obalu, stan u progoniti Peloponežane do P ire ja u K orintiji. To je pusta lu k a i k ra jn ja prem a epidaurijskoj granici.. Jed a n brod izgube Peloponežani n a pučini, a ostale sakupe i dovedu u luku. K ad su ih A ten jan i i napali brodovim a s m ora i iskrcali se na kopnu, nastan e velika po m etnja i nered. A tenjani oštete većinu brodova uz obalu i ubiju zapovjednika A lkam ena, a poginu i neki od njih. 11. — K ad su se rastavili, A tenjani odrede dovoljan broj lađa, d a paze n a nep rijateljsk e brodove, a s ostalim a se usidre kod nekoga otočića, n a kojem se utabore, je r n ije bio mnogo udaljen. U A tenu su slali po pomoć, je r su se i kod Peloponežana su trad a n našli K orinćani hiteći u pomoć njihovu b ro dovlju, a n e m nogo kasnije i ostali susjedi. Peloponežani viđeći, d a im je stražen je n a pustom m jestu tegobno, bili su u neprilici pa nam isle spaliti brodovlje. Zatim odluče izvući ga na kopno i, zaštićujući ga pješadijom , d ržati stražu, dok se ne ukaže kak av zgodan čas za bijeg. A i Agid, k ad je to saznao, pošalje im S partanca Term ona. Lakedem onjanim a je n ajp rije bilo javljeno, d a je brodovlje otplovilo od p rev lak e (jer su efori naredili A lkam enu, k ad se to izvrši, neka im pošalje konjanika), i oni su odm ah htjeli poslati svojih pet lađ a pod zapovjedništvom H alkidejevim i s njim A lkibijada. Zatim im je, kad su se sprem ili, bilo javljeno o bijegu lađ a u P irej. I izgubivši smionost, je r su p rije u početku jonskoga ra ta n a stradali, nisu više nam jeravali poslati lađe iz svoje zemlje, nego i opozvati neke, koje su p rije bile otplovile. i
3 Kenhreja, luka istočno od Korinta u Saronskom zaljevu. 435
PO ALKIBIJADOVU SAVJETU LAKEDEMONJANI OD METNU H IJ I DRUGE ATENSKE SAVEZNIKE 12. — K ad je A lkibijad to doznao, nagovori opet Endija i ostale efore, d a ne obustave plovidbe, govoreći, da će tam o doploviti, p rije nego H ijani doznaju za nesreću brodovlja. I on će sam , Ikad p ristan e u Joniji, lako nagovoriti gradove, d a se odm etnu, spom injući im nemoć A tenjana i revnost Lakedem onjana; on će im se naim e činiti pouzdanijim od drugih. E ndiju je sam om e napose govorio, kako je za njega časno, da svojim utjecajem odm etne Jo n iju i K ralja učini saveznikom L akedem onjana, p a d a to slavno djelo n e bude Agidovo, je r je b aš tad a s Agidom živio u razm irici. Pošto je nagovorio ostale efore i Endija, plovio je sa pet lađa pod zapovjedništvom L akedem onjanina H alkideja ubrzavajući plovidbu. 13. — N ekako u to isto vrijem e vraćalo se iz Sicilije i šesnaest peloponeskih lađa, koje su pod Gilipom učestvovale u ra tu . Kod L eukadije ih zaustavi dvadeset i sedam atičkih lađa, kojim a je zapovijedao Hipoklo Menipov, vrebajući na lađ e iz Sicilije, i ošteti ih. Ipak osim jedne ostale um aknu A tenjanim a i p ristan u u Koirintu. 14. — Halkidej i A lkibijad uzim ali su sa sobom sve, na koje bi se za plovidbe nam jerili, da ih ne prokažu, pa pristavši tek u K oriku n a kopno, puste ih tu na slobodu, a sam i se prije sastanu s nekim pristašam a H ijanim a i na njihov poziv, da p ristan u u gradu ne najavivši se, stignu iznenada k Hijanim a. Mnoštvo je bilo u čudu i zaprepasti se, ali se vlada nekolicine pobrine, da vijeće bude baš na okupu. I pošto su H alkidej i A lkibijad govorili, d a još m nogi d ru g i brodovi plove k njim a, dok o opsadi brodovlja u P ireju nisu ništa spom enuli, od m etn u se od A ten jana H ijani i zatim E ritran i. P oslije toga doplove sa tr i broda te sklonu i K lazom enu n a odm etnuće, a K lazom enjani p rijeđ u odm ah n a kopno i stan u u tv rđ iv ati Polihnu, ako bi im što trebalo kao utočište s otočića, n a kom su stanovali. I odm etnuvši se, svi su oni bili zabavljeni u tv rđ i vanjem i sprem anjem na rat. 15. — U A tenu brzo stigne v ije st'b Hiju. Pomisle, da im p rijeti baš velika 1 očita opasnost i da ostali saveznici n e će h tje ti m irovati, kad se odm etnula najveća država, i pod doj436
m om toga stra h a odm ah uk in u kazne određene za onoga, koji predloži ili dade n a glasanje, d a se načm e onih tisuću tale nata, koje su za čitava dotadašnjeg ra ta brižno izbjegavali dirnuti, pa zaključe da se od tog novca napuni m om cim a zna ta n broj lađa. N adalje da se od brodova usidrenih za stražu kod P ire ja pošalje onih osam, koji su napustili stražaren je i dali se u p o tjeru za Halkidej em, ali su se v ra tili u A tenu, kad ga nisu stigli (njim a je zapovijedao S trom bihid Diotimov), i d a im n e m nogo k asnije pođe u pomoć p ro tiv H ijan a drugih dvanaest brodova pod Traziklom , k o ji su tak o đ er im ali napu stiti stražarenje. Sedam hijskih lađa, koje su zajedno s njim a opsjedale brodove u P ireju , povuku odanle p a oslobode robove s n jih , a slobodne ljude bace u okove. M jesto sv ih onih bro dova, koji su se v ratili, brzo oprem e m om cima d ru g e i pošalju ih m jesto onih, d a paze na Peloponežane, a nam jerav ali su oprem iti m om cim a i drug ih trid eset. V elika je b ila njihova revnost i znatne sve m jere, koje su poduzim ali kao pomoć p ro tiv Hija.
ODMETNU SE I KOS I MILET. SAVEZ IZMEĐU SPARTE I PERZIJSK O G A K R A LJA 16. — Strom bihid stigne m eđutim sa osam lađa n a Sam i, uzevši tu još jednu sam sku lađu, otplovi u Tej i zahtijevao je od T ejana da budu m irni. A iz H ija plovio je p rem a T eju i Halkidej sa dvadeset i tri broda, i zajedno s njim k re ta la je obalom i pješadija klazom enska i eritranska. Budući d a je Strom bihid to p rije saznao, isplovio je p rije njihova dolaska n a pučinu, ali k ad je stigavši onamo vidio na otvorenom m oru m nogo lađa s H ija, počeo je bježati prem a Sam u, a one su ga progonile. Tejani n a jp rije nijesu h tjeli p rim iti u grad kopnenu vojsku, ali k ad su A tenjani bili n a bijegu, uvedu ih u n u tra. P ješadija se d rž ala po s tra n i čekajući, do k se H alkidej v ra ti iz progonjenja. A k ad se on zadržao, stan u sam i razarati zid, koji su A tenjani sagradili s kopnene stran e tejskoga grada. Zajedno s njim a razarala je i om anja četa b arb ara došavši im u pomoć pod zapovjedništvom Staga, nam jesnika Tisafernova. 437
17. — Pošto su Halkidej i A lkibijad o tjerali S trom bihida sve do Sama, m o rn are s peloponeskih lađa teško naoružaju i ostave n a Hiju, a m jesto njih oprem e momcima iz H ija te lađe i drugih dvadeset te stan u ploviti u Milet, da ga odm etnu. A lkibijad, koji je bio prijatelj poglavarim a m iletskim , htio ih je predobiti za sebe, prije nego stigne brodovlje iz Peloponeza i tak o steći čast i H ijanim a i sebi i H alkideju i Endiju, koji ga je prem a obećanju odaslao, kad odm etne što više gradova sam o bojnom snagom H ijana i H alkidejevom . Sačuvavši doista u tajnosti najveći dio plovidbe i pretekavši ne mnogo Strom bi hida i Trazikla, koji je baš nedavno došao iz A tene sa dvanaest lađ a i zajedno ih sa Strom bihidom progonio, odm etnu oni Milet. A tenjani doplove ustopice za njim a sa devetnaest lađa, no bu dući da ih M ilećani nisu htjeli prim iti, usidre se n a Lađi, otoku u blizini. P rv i savez Lakedem onjana s K raljem , sklop ljen odm ah nakon odm etnuća M ilećana posredovanjem Tisafern a i H alkideja, glasio je ovako: 18. — »Uz ove su uvjete sklopili savez s K raljem i Tisafernom Lakeđem onjani i njihovi saveznici: Koliko zem lje i gradova posjeduje K ralj i koliko su ih posjedovali praoci K ra ljevi, n eka bude K raljevo, a koliko je novaca ili drugo što do lazilo A tenjanim a iz tih gradova, neka K ralj i Lakeđem onjani i njihovi saveznici zajednički sprečavaju, da A tenjani n e do bivaju ni novaca ni drugo što. I ra t protiv A tenjana neka za jednički vode K ralj, Lakeđem onjani i njihovi saveznici. I za v ršiti ra t s A tenjanim a neka ne bude slobodno, ako se u tome n e slože oboji: K ralj i Lakeđem onjani sa saveznicima. Ako se neki budu ođm etali od K ralja, neka budu n eprijatelji i Lakedem onjanim a i saveznicim a. I ako se n eki budu ođm etali od L akedem onjana i saveznika, neka isto tako budu n ep rijatelji K ralju.« ATEN JA N I ZAROBE NEKE H IJSK E BRODOVE, A LI IH POTUCE PELOPONESKA MORNARICA 19. — Savez je glasio tako. P oslije toga H ijani odm ah opre m e mom cima deset d ru g ih lađa i otplove u A neju3 želeći saznati o položaju u M iletu i ujedno odm etati gradove. K ad im je od 3 Aneja je grad na jonskoj obali nasuprot Samu. 438
H alkideja stigla vijest, neka plove opet n atrag, i d a će Amorg s vojskom stići onamo kopnom, otplove prem a m jestu, koje se zvalo Zeusov hram . I ugledaju šesnaest lađa, s kojim a je još poslije Trazikla plovio u pomoć iz A tene Diomedont. čim su ih vidjeli, stan u bježati jednom lađom u Efez, a ostale su bježale prem a Teju. Č etiri u h v ate A tenjani, ali prazne, je r su se lju d i p rije iskrcali n a kopno, a ostale u tek u u tejski grad. Z atim A tenjani otplove prem a Samu, a H ijani se s ostalim brodovim a u p u te na more, i kopnena vojska s njim a kop nom, pa odm etnu Lebed i potom Here. Poslije toga v ra te se kući svi, i kopnena vojska i m ornarica. 20. — U isto to vrijem e dvadeset peloponeskih lađa u P ireju, koje su tada progonili i na n jih vrebali A ten jan i jed nakim brojem lađa, iznenada provale i svladavši A ten jan e u pom orskom boju zarobe im četiri lađe i otplove u K enhreju te se opet sprem ahu za plovidbu n a Hij i u Joniju. K n jim a prispije iz Lakeđem ona kao zapovjednik brodovlja Astioh, u čijim je rukam a sad bilo čitavo pom orsko zapovjedništvo. K ad se kopnena vojska povukla iz Teja,. stigne i sam Tisaferno s vojskom i poruši zid u Teju, gdje je još što bilo preostalo, te ode. Malo poslije njegova odlaska dođe Diome dont s deset atenskih brodova i sklopi ugovor s Tejanim a, da i n jih prim e. Zatim zaplovi uz obalu p rotiv H era i n av ali na njih, a kad n ije mogao zauzeti grada, otplovi.
p u č k i Us t a n a k n a s a m u u p r i l o g a t e n j a n i m a . H IJA N I UZALUD HOČE DA PR ISIL E LEZBO NA USTA NAK PROTIV ATENE. NAVALE ATENJANA NA H IJ I M ILET
21. — U to vrijem e dođe i do ustan k a pu k a na Sam u pro tiv plem ića uz pomoć A tenjana, k o ji su n a tri lađe upravo bili ondje. Sam ski puk poubija u svem u nekih dvjesta plem i ća, a četiri stotine ih kazni prognanstvom , te sam i porazdijele m eđu sobom njihovu zem lju i kuće. K ako su im A tenjani po slije toga zaključili d ati sam ostalnost, je r su im tad a bili pouz dani, ubuduće su oni u p ra v lja li gradom i posjednicim a nisu 439
davali n ik ak v a dijela ni n čemu, a nikom u od puka nije više bilo slobodno n i udati kćer za koga od njih niti se od njih oženiti. 22. — Istoga ljeta poslije toga H ijani, kako su počeli, nisu ništa popuštali u revnosti, d a i bez Peloponežana, dolazeći u velikom broju, odm etnu gradove, je r su željeli, da ih što više zajedno s njim a snosi opasnost. Sam i zavojšte sa trin aest bro dova na Lezbo, kao š to s u Lakedem onjani odredili, da se druga vojna vodi p rotiv njega i odanle na Helespont. K opnena voj ska Peloponežana i tam ošnjih saveznika napredovala je prenia Klazom eni i Kimi; njom je zapovijedao S partanac Euala, a brodovim a p erijek Dinijada. P ristavši na Lezbo, m ornarica odm etne n a jp rije M etim nu, i u njoj ostanu četiri broda. Za tim ostali brodovi odm etnu M itilenu. 23. — Lakedem onski zapovjednik brodovlja Astioh, kao što se odlučio, ploveći sa četiri broda iz K enhreja stigne n a H ij. Treći dan nakon njegova dolaska plovilo je na Lezbo dvadeset i pet atičkih brodova pod zapovjedništvom Leonta i Diom eđonta, kojem u je L eont kasnije pritekao u pomoć iz A tene sa deset brodova. O djedrivši istoga dana podveče i uzevši još jed n u hijsku lađu, i Astioh je plovio na Lezbo, da bi bio od pomoći, ako b i što mogao. I stigne u P iru, a odanle su trad a n u Erez. T u sazna, d a su A tenjani osvojili M itilenu n a juriš. A tenjani su naim e neočekivano bili doplovili, p ristali u luci i svladali hijsko brodovlje pa iskrcavši se pobijedili u boju one, koji su im se oprli, i zauzeli grad. K ad je Astioh to doznao od Erežana i od hijskih brodova iz M etim ne pod Eubulom, koje su tad a A ten jan i bili napali i od kojih su se tr i broda (jedan su naim e zarobili A tenjani) bježeći nakon zauzeća M itilene nam jerila na njega, n ije više pošao sm jerom prem a M itileni, nego je odm etnuo Erez i naoružao stanovnike. Oklopnike sa svojih brodova pošalje kopnom p rotiv A ntise i M etim ne odre divši im za zapovjednika Eteonika, a sam je sa svojim brodo vim a i sa tri hijska plovio uz obalu nadajući se, da će se Metim njaiii, k ad ih ugledaju, o h ra b riti i -ustrajati u odm etnuću. Budući da m u je n a Lezbu sve bilo protivno, otplovi na Hij ukrcavši svoju vojsku. K opnena vojska s brodova, koja je k a n ila poći protiv Helesponta, o p e t's e raziđe po gradovim a. Od peloponeskih savezničkih brodova u K enhreji stigne im poslije 440
toga šest n a Hij. A tenjani uspostave red na Lezbu i otplovivši s njega zauzm u na kopnu Polihnu, koju su K lazom enjani utvrđivali; n jih otprem e n atra g u g rad n a otoku osim krivaca ođm etnuća, koji odu u Dafnunt. I Klazom ena opet p ristan e uz Atenjane. 24. — Istoga se ljeta A tenjani, koji su kod Lađe naprama. M iletu vrebali sa dvadeset lađa, iskrcaju u P anorm u u m ile tskoj zemlji i u biju lakedem onskoga vojskovođu H alkideja, koji je s m alo lju d i pritekao u pomoć, te podignu pobjedni znak trećega dana nakon što su onam o doplovili, ali ga M ilećani sruše, je r ga nisu podigli kao gospodari zemlje. Leont i DiOmedont s atenskim brodovljem s Lezba vodili su s b ro dova ra t s H ijanim a napadajući ih s E nuških otoka p red Hijem i iz Siduse i P teleja, koja su m jesta im ali kao u tv rd e u području E ritre, i s Lezba. K ao m o rn ari služili su im lju d i p ri siljeni n a to iz popisa oklopnika. Iskrcavši se u K ardam ili i u Bolisku, pobijede u boju H ijane koji su skočili n a obranu, m no go ih u n ište i opustoše tam ošnje krajeve. Zatim ih pobijede u drugoj bici kod F ana i u trećoj kod Leukonija. P oslije toga H ijani nisu više izlazili protiv njih, a oni sasvim opustoše n ji hovu lijepo uređenu zemlju, koja n ije strad ala od M edskih ra tova sve dotada. H ijani su jed in i iza Lakedem onjana, za koje sam ja doznao, živjeli u sreći i ktom e u razboritosti, i što im je grad više napredovao, to su im i ured b e bile sigurnije. Ni n a sam o odm etnuće, ako se čini, da su p ri tom e postupali dosta nesigurno, nisu se usudili p rije nego što su uz n jih bili mnogi vrsni saveznici, s ikojima su se im ali izvrći opasnosti, i p rije nego su opazili da ni sam i A ten jan i poslije sicilske nesreće više n e poriču, da su im prilike bez sum nje sasvim nepovoljne. A ako su se što p rev arili u neočekivanim događajim a lju d skoga života, spoznali su svoju pogrešku zajedno s m nogim drugim a, koji šu isto tako mislili, da će atenska država brzo propasti. K ako su dakle bili zatvoreni s m ora i kak o su im i n a k opnu A tenjani pustošili zemlju, pokušaju n ek i izru čiti im grad. K ad su to opazili poglavari, sam i nisu ništa poduzeli, nego su doveli iz E ritre zapovjednika brodovlja Astioha sa četiri broda, koje je imao uza se, te su gledali ha što blaži n a čin osujetiti njihovu nam isao ili uzim anjem talaca ili dru g im kojim sredstvom . I oni su o tom radili. 441
25. — Pod konac istoga toga ljeta p ristan e n a Sam u iz A tene tisuću i p et stotina atenskih oklopnika i tisuću argivsk ih (A tenjani su naim e teškim oružjem naoružali pet stotina A rgivaca, ko ji su bili lakooružanici) i tisuću saveznika n a četr deset i osam lađa, od kojih su neke bile i za prijevoz oklop nika, pod zapovjedništvom F riniha, Onom akla i -Skironida. O datle p rijeđ u u M ilet i tam o se utabore. Izađu im u susret Milećani, n jih sam ih osam stotina oklopnika, Peloponežani, koji su došli s H alkidejem , i neke (plaćeničke) pomoćne čete Tisafernove, a bio je nazočan i sam Tisaferno i njegovo ko njaništvo, te se sukobe s A tenjanim a i njihovim saveznicima. Argivce, koji su svojim krilom pojurili naprijed i prezreli pro tivnike k ao Jonjane, misleći d a ih n e će ni dočekati, i zato n a predovali dosta neuredno, pobijede M ilećani i u b iju ih malo m an je od tri stotine. A tenjani sv lad aju n a jp rije Peloponežane i potisnu b arb are i ostalo m noštvo, a s M ilećanim a n e dođe do boja izfeliza, je r su se oni nakon bijega A rgivaca povukli u grad, kad su vidjeli ostalu svoju vojsku poraženu. A te njan i se tad kao pobjednici utabore pod sam im m iletskim gra dom. I dogodi se, da su u toj bici Jonjani na obje stra n e nad vladali Dorane, je r su Peloponežane svrstane protiv sebe po bijedili A tenjani, a A rgivce Milećani. Podigavši pobjedni znak, A tenjani su se sprem ali d a zidom opkole grad, je r je m jesto bilo n a prevlaci, a držali su, ako bi se domogli Mileta, da bi im se, lako predala i ostala m jesta. 26. — M eđutim već predvečer bude im javljeno, da upravo stiže brodovlje iz Peloponeza i Sicilije, od pedeset i pet lađa. N ajviše na poticaj S irakužanina H erm okrata, da zajednički pomognu i oko konačnoga un išten ja A tenjana, došlo je od Siciljan a dvadeset sirakuških lađa i dvije selinuntske. a iz Pelo poneza one lađe, k o je su priprem ali i koje su već bile sprem ne. Obje m ornarice, koje su bile povjerene Lakedem onjaninu Terim enu, d a ih dovedu k zapovjedniku brodovlja Astiohu, p ristan u n ajp rije n a otoku L eru p re d Miletom. Doznavši, da su A tenjani kod M ileta, otplove zatim odanle u Jaški zaljev, je r su h tjeli zn ati položaj u M iletu. K ad je A lkibijad došao na konju u T ihijusu u m iletskom području, gdje su oni, uplo vivši u zaljev, prenoćili, doznaju od njega o svršetku bitke (jer je A lkibijad u njoj učestvovao i borio se zajedno s Mile ćanim a i Tisafernom ). On im je svjetovao, ako ne će d a sasvim 442
upropaste vojni pohod n a Jo n iju i čitav pothvat, neka što p rije pom ognu M iletu i neka n e dopuste, da ga opkole zidom. 27. — Oni su kanili priteći m u u pomoć u osvit zore. Kad je atenski vojskovođa F rin ih s L era točno doznao za brodov lje, prem da su suzapovjednici h tjeli ostati i u p u stiti se u od lučni boj, reče, d a on to n e će n i sam učiniti niti, koliko je u njegovoj moći, dopustiti to njim a ili drugom u komu. J e r kad im je moguće pobiti se kasnije, gdje, budu htjeli, pošto točno doznaju, protiv koliko će se n ep rijateljsk ih lađa boriti i s ko liko svojih protiv njih, i pošto se sprem e dovoljno i u m iru, nik ad se on n e će nerazum no izvrći opasnosti popustivši sra m otnom prijekoru. N ije za A ten jan e sram ota, ako uzm aknu brodovljem u p rav i čas, nego će ih snaći još veća sram ota, ako pod bilo kakvim okolnostim a budu svladani. Tim e bi grad zapao ne samo u sram otu, nego i u najveću opasnost. N jem u je nakon doživjeiih nesreća jedva moguće, d a uz sig u rn u spre m u ili u očitoj nuždi p rv i kam o navaljuje, a kam oli d a neprisiljen srlja u sam oođabrane pogibli. Poticao ih je, d a što b rže pokupe ranjenike, kopnenu vojsku i sprave, s kojim a su došli, a da ostave, što su zaplijenili u neprijateljskoj zemlji, d a bi im lađe bile lake, te da otplove na Sam i da odanle n a skoro, kad sakupe sve lađe, poduzim aju navale, ako gdje bude zgoda. A kako ih je uvjerio, tako je i učinio. I pokaza se, da F rin ih n ije nerazum an, jednako u tadašnjem času kao i kas nije, ne samo u tom slučaju, nego i u drugim pothvatim a, za koje je bio određen. A tenjani se odm ah svečera iza nepotpune pobjede dignu na taj način od M ileta, a Argivci, lju ti zbog nedaće, brzo otplove sa Sam a kući. 28. — Peloponežani, isplovivši u zoru iz Tihijuse, p ristanu u M iletu iza A tenjana i, počekavši jed an dan, su trad a n p ri druže hijske brodove pod H alkidejem , koje su p rije n ep rija telji progonili, te odluče otploviti n atrag u T ihijusu po sprave, koje su istovarili. K ad su onamo stigli, dođe k njim a Tisafer no s kopnenom vojskom i nagovori ih, da zaplove protiv Jaza, u kojem se zadržavao njegov n eprijatelj Amorg. N avale izne nada n a Jaz i, kako stanovnici nisu pom išljali d rugo nego da su to atičke lađe, zauzm u ga. U tom se boju najviše proslaviše Siraknžani- A m orga (nezakonita sina Pisutnova, ko ji se od motamo od K ralja) Peloponežani u h v a te živa i p redadu ga 443
T isafem u, đ a g a odvede, ako hoće, K ralju, kako m u je on za povjedio. Jaz sasvim oplijene, i vojska se dom ogne silnih no vaca, je r je m jesto od starin e bilo bogato. Plaćenike A m orgove dovedu k sebi i sv rstaju ih izm eđu sebe n e učinivši im n išta nažao, je r su većinom bili iz Peloponeza. G radić predadu T isafem u, a i sve zarobljenike, koliko robove, toliko slobodne ljude, od k o jih za svakoga prim e od njega po ugovoru đarik4, a zatim se v ra te u Milet. P ed arita Leontova, koga su L akedem onjani poslali na Hij za zapovjednika, odašalju kopnom do E ritre s plaćenicim a Amorgovim. U M iletu sam om postave Filipa. I ljeto se svršavalo. 29. — K ad je slijedeće zime Tisaferno u Jazu postavio posadu, p rijeđe u M ilet i kao m jesečnu hranarinu, kako je obećao u Lakedem onu, razdijeli svakom e m om ku n a svim bro dovim a po atičku drahm u, a za buduće vrijem e htio im je da v ati po tr i obola, dok ne upita o tom K ralja. A ako on bude nalagao, reče, d a će im dati čitavu drahm u. A kad je sirakuški vojskovođa H erm okrat prosvjedovao (Terim en naim e nije bio zapovjednik brodovlja, nego je plovio s njim a, d a A stiohu preda brodovlje, pa n ije m ario za plaću), ipak se nagode, d a će svaki m om ak dobivati više od tri obola, je r će on računati p e t lađa više. Za pedeset i p et lađa plaćao je naim e trideset talen ata m jesečno5. Ostalim a se, koliko je bilo više brodova od toga broja, plaćalo u istom razm jeru. 30. — Iste zim e A tenjanim a n a Sam u pridođe i od kuće drugih trid eset i pet lađa pod vojskovođam a Harm inom , Stromibihidom i Euktem onom . Pošto sakupe brodove od H ija i sv e ostale, h tjeli su baciti kocku izm eđu sebe i jednim bro dovljem vreb ati kod M ileta, a protiv H ija poslati i brodovlje i kopnenu vojsku. I učine tako. Strom bihiđ, Onomaklo i Euktem on plovili su naim e po odluci ždrijeba protiv H ija sa trideset lađ a i jednim dijelom onih tisuću oklopnika, koji su bili došli pod Milet, vozeći ih u lađam a za prijevoz oklop nika, a ostali su, ostajući n a Sam u sa sedam deset i četiri broda, gospodarili m orem i poduzim ali navale n a Milet. 4 Darik, tako nazvan, jer ga je prvi kovao kralj Darije, bio je perzijski zlatnik, vrijedan 20 -atičkih đrahmi. S jedne je strane bila slika Kraljeva, a a druge strijelac. 5 Taj je iznos, ako se računaju po tri obola dnevno, bd» dovoljan za plaću momčadi šezdeset brodova. 444
31. — Astioh, koji je baš tad a odabirao taoce n a H iju rad i sigurnosti od izdaje, odustane od toga, kad je saznao, d a je stiglo brodovlje pod Terim enom i da se položaj savez n ik a poboljšao. Sa deset peloponeskih lađ a i deset hijskih zaplovi na pučinu i napadne P telej, ali ga ne osvoji, zatim zaplovi uz obalu pu t Klazomene, gdje je zahtijevao od njih, d a se atenske pristalice presele u D afnunt, a oni d a pristan u uz njega. Njegov je zahtjev podupirao i Tamo, koji je bio nam jesnik u Joniji. K ad ga nisu h tjeli slušati, poduzm e n av alu n a grad, koji je bio neutvrđen, no kad ga n ije mogao osvojiti, otplovi pod jakim vjetrom o n sam u F okeju i Kim u, a ostale lađ e p ristan u n a otocim a, koji leže blizu Klazo m ene: na M aratusi, Peli i Drim usi. Ono, što su ondje po h ra n ili Klazomenjani, dijelom razgrabe i unište, zadržavši se tamo osam dana zbog žestokoga vjetra, a dijelom ukrcaju i otplove u Fokeju i K im u k Astiohu. 32. — Dok je o n ondje boravio, stig n u lezbijski posla nici hoteći se ponovno odm etnuti. N jega doduše nagovore, no kako su K orinćani i ostali saveznici bili tom e neskloni zbog prijašnjega neuspjeha, on digne sid ra i plovio je prem a H iju. Kako je lađe zahvatila b u ra i raspršila, stignu n a Hij s a zakašnjenjem , jedna odavle, d ru g a odanle. Poslije toga P edarit, koji je tada dolazio kopnom iz Mileta, stigne u E ritru i prijeđe s vojskom na Hij. S njim su bili i vojnici Sa p et lađa, n jih oko pet stotina, koje je Halkidej s oružjem ostavio. B udući da su neki L ezbljani nuđali odmetnuće, predloži A stioh P ed aritu i H ijanim a, da b i trebalo otići onamo brodovljem i odm etnuti Lezbo, je r ili će tim e pove ćati broj saveznika ili će ako i dožive k akav neuspjeh, n a škoditi A tenjanim a. A li oni ga nisu slušali, a P ed arit reče, d t m u ne će povjeriti hijskih brodova. 33. — Astioh uzme pet k o rintskih brodova i šesti megarski, jed an herm ionski i one lakonske, s kojim a je sam došao, pa zaplovi prem a M iletu, da preuzm e zapovjedništvo brodovlja; prethodno je H ijanim a oštro zaprijetio, da im zaista ne će priteći u pomoć, ako budu što trebali. I p ristavši u K oriku u području 'E ritre tam o prenoći. A A tenjani s a Sama, ploveći s vojskom p ro tiv Hija, usid re se i sam i ondje, s druge stran e brežuljka, koji ih je rastavljao, tako da jedni 445
nisu znali za druge. Budući da je podnoć stiglo pismo od P ed arita, d a s u u E r i t r u došli iz Sam a eritranski zarobljenici pušteni n a slobodu, da zasnuju izdaju, Astioh se odm ah zaputi bro dovljem n a tra g u E ritru i um alo da n ije pao u ru k e A tenjahim a. I P e d a rit doplovi k njem u, p a oni istražile slučaj tih lju d i osum njičenih zbog izdaje. K ad su našli, da je sve to bila izlika, d a se ljudi spase sa Sam a, riješe ih k riv n je i otplove, jed an na Hij, a d ru g i u M ilet, kako je nam jeravao. 34. — M eđutim i atenska vojska, ploveći na lađam a iz K orika oko predbrežja, nam jeri se blizu A rgina na trih ijs k e ra tn e lađe i, čim ih ugleda, u d ari ih progoniti. Uto se po digne velika oluja, tako da su se hijske lađe jedva sklonile u luku, a tri atenske, koje su n ajjače nasrnule, budu ošte ćene i nasuču se kod hijskoga grada; njihova m omčad di jelom bude zarobljena, a dijelom pogine; ostale se lađe sklone u luku pod Mimantom, zvanu Fenikunt. Odanle k a snije p ristanu na Lezbu, gdje su se sprem ale na opkoljavanje zidom. 35. — Iz Peloponeza isplovi iste zime Lakedemonjamin H ipokrat sa deset turijsk ih lađa. kojim a je zapovijedao Dorijej D ijagorin uz dva druga zapovjednika, sa jednom la konskom i jednom sirakuškom lađom i pristane u K nidu, koji se već bio odm etnuo na poticaj Tisaferna. K ad su to saznali zapovjednici kod M ileta, nalože im, da polovinom lađa čuvaju Knid, a s drugom polovinom da se sm jeste oko Triopija i da h v ataju teretne lađe iz Egipta, koje bi doplo vile do njih. Triopij je protegnut r t u Knidskoj zemlji, sve tište Apolonovo. K ad su to doznali A tenjani, doplove sa Sam a i pohvataju šest brodova, koji su strašili kod Triopija, ali ljudi um aknu iz njih. Poslije toga pristanu kod K nida, navale na grad, koji je bio neutvrđen, i um alo d a ga ne osvojiše. S u trad an su ga opet napadali, ali kako su se Kniđani obnoć bolje opkopali i kako su im stigli bjegunci s lađa od Triopija, nisu im više m ogli toliko škoditi. Zato odu, opustoše knidsku zem lju i otplove na Sam.
446
DRUGI UGOVOR SPARTE S PER Z IJSK IM KRALJEM . LAKEDEMONJANI ŠALJU U HELESPONT BRODOVE, K O JI SE ZDRUŽE S ASTIOHOM 36. — K ad je u isto vrijem e A stioh došao u M ilet k bro dovlju, Peloponežani su još im ali svega u o bilju u taboru. Dobivali su naim e dovoljnu plaću, vojnici su im ali mnogo novaca opljačkanih u Jaz u i M ilećani su rado snosili ra tn e terete. Ipak se Peloponežanim a činilo, d a je p rv i ugovor s Tisafem om , koji je on sklopio s H alkidejem , nepotpun i d a n ije njim a u prilog. Stoga su sklopili d ru g i ugovor u na zočnosti Terim enovoj, i to ovakav: 37. — »Ugovor Lakedem onjana i njihovih saveznika s k raljem D arijem , kraljevim sinovim a i sa Tisafernom . S klapa se ugovor o m iru i p rija te ljstv u u z ove uvjete: Ko liko zem lje i gradova pripada k ra lju D ariju ili je pripadalo njegovu ocu ili pređim a, protiv tih n e će ići n i Lakedem onjani ni lakedem onski saveznici n iti u ratnoj n iti u bilo k a kvoj zloj nam jeri, n iti će u tje riv a ti poreze iz tih gradova ni Lakedem onjani ni lakedem onski saveznici. N iti će k ralj D arije n i omi, kojim a K ralj vlada, ići p ro tiv Lakedem onjana i njihovih saveznika u ratnoj ili u bilo kakvoj zloj nam jeri. Ako Lakedem onjani ili njihovi saveznici budu što treb ali od K ralja ili K ralj od Lakedem onjana ili njihovih saveznika, b it će dolično, ako čine ono, n a što jed n i d ru g e budu mogli nagovoriti. R at protiv A ten jan a i njihovih saveznika vodit će zajednički oboji (Kralj i Lakedem onjani), a ako ga budu svršavali, učinit će to oboji zajednički. K olika god vojska bude u K raljevoj zemlji, ako ju je pozvao K ralj, trošak snosi on sam. A ko koji od gradova, koliko ih sklopi ugovor s K raljem , bude u d arao na K ra lje v u zemlju, ostali će ga sprečavati i pom agati K ralju, koliko sam o budu mogli. A ako tko iz K raljeve zem lje ili iz zem lje, kojom vlada K ralj, bu d e navaljivao n a lakedem onsku ili savezničku zem lju, neka K ralj to sprečava i pom aže im koliko samo bu d e mogao.« 38. — P oslije toga dovlje i otplovi odanle svaki trag. A A tenjani n a Hij i kao gospodari
ugovora T erim en p reda A stiohu bro n a brzoj lađi. O tada m u se zameo. su već bili prešli s vojskom s Lezba i n a kopnu i n a m oru u tv rđ iv ali su 447
D elfinij, m jesto osobito čvrsto s kopnene-/strane, koje je imalo lu k e i n ije bilo mnogo udaljeno p đ hijskoga grada H ijani, svladani u m nogim prijašnjim , bitkam a, i inače se n isu m eđu sobom sasvim dobro slagali, je r su pristalice Tideja Jonova već poginule od P ed arita zbog prijateljstva s Atičaniima, a ostali su g rađani n a silu bili u vlasti nekoli cine, p a su se međusobno sum njičili i m irovali, i poradi toga n isu se n i sam i sebi činili dorasli boju, niti su im se po m oćne čete P edaritove činile takvim a. Ip ak su slali posla n ik e u M ilet i zvali Astioha u pomoć. A kad ih o n n ije htio uslišati, P ed arit pism eno jav i o njem u u Lakedem on da k riv o radi. P rilik e na H iju tako su stajale za A tenjane. N ji hovo brodovlje poduzim alo je sa Sam a navale na brodovlje kod M ileta, ali kad im ovi nisu izlazili na m ejdan, vraćali s u se opet na Sam i m irovali.
t
39. — Iste zime u doba suncostaja plovilo je iz Peloponeza u Jo n iju dvadeset i sedam brodova, koje su Lakedem onjani oprem ili za F arnabaza n a poticaj M egaranina K alig ita i Kizičanina Tim agore, a kao zapovjednik plovio je na njim a S partanac Antisten. S njim pošalju Lakedem onjani i jedanaest sp artanskih građana kao savjetnike A stiohu, od kojih je jedan bio Liha A rkezilajev. N jim a je bilo naloženo, da se nakon dolaska u M ilet zajednički sta ra ju za ostale »prilike, kako će biti što bolje, i da odašalju te lađe, ili njih sam e ili više njih ili i m anje, u H elespont k Farnabazu, ako tako zaključe, i n ek a odrede kao njihova zapovjednika K learh a Ram fijina, koji je s njim a plovio. N eka Astioha svrgnu sa zapovjedništva brodovlja, ako {njih jedanaesto rica) tako odluče, a za zapovjednika neka postave Antistena; je r su onoga na tem elju P edaritova pism a sum njičili. To dakle brodovlje pio veći od M aleje pučinom pristane u Melu i, nam jerivši se n a deset atenskih lađa, tri prazne, zarobe i spale. Poslije toga bojeći se, d a atenske lađe, koje su um akle iz Mela, h e jav e A tenjanim a n a Sam u njihov do lazak, što se i dogodilo, otplove prem a K reti i, kako su zbog opreza plovili dužim putem , p ristan u u K aunu u Aziji. A odanle su, je r su bili sigurni, slali vijest brodovlju kod M ileta, da ih dođe pratiti.
40. — H ijani i P ed arit u isto su v rijem e sve jednako slali glasnike k A stiohu, prem da je krzm ao, i m olili ga, neka im pomogne čitavim brodovljem , j e r ih opsjedaju, i n ek a ne dopusti, d a najveći saveznički g rad u Jo n iji s moTa drže zatvorenim , a s kopna pustoše pljačkaškim pohodima. H ijani su naim e im ali m nogo robova; bilo ih je u tom jednom gradu najviše, izuzevši Lakedem on, i ujedno su njihove, prestupke poradi njihova m noštva o štrije kažnjavali. K ad se robovim a učinilo, d a se atenska vojska čvrsto sm jestila iza utvrda, odm ah mnogi prebjegnu k njim a i, budući d a su poznavali k ra j, nanesu zem lji vrlo m nogo štete. H ijani m u dakle po ruče da im treb a pomoći, dok je još n ad e i m ogućnosti, da se to spriječi, dok još u tv rđ u ju Delfinij i n isu to dovršili i dok grade još jaču u tv rd u oko logora i brodova. Iako im Astioh zbog one svoje p rijetn je n ije nam jeravao pomoći, ipak kad je vidio, da su i saveznici sprem ni, odluči da im pruži pomoć. 41. — M eđutim dođe m u iz K auna vijest, da je stiglo dvadeset i sedam brodova i s njim a lakedem onski savjetnici. I Astioh u uvjerenju, d a m u je sve ostalo m an je važno od zadatka, d a o tp ra ti toliko brodovlje, kak o bi još jače gospo darili n a m oru, i d a Lakedem onjane, koji su došli da ispi taju njegov rad, sigurno prijeko preveze, napusti n ak an u da krene na Hij i otplovi prem a K aunu. Ploveći uz obalu, iskrca se u m eropidskom Kosu, neutvrđenom gradu, koji je još bio porušen od potresa, i to od najjačega od svih, koje pam tim o, tako d a ’ su stanovnici pobjegli u planine. Zalijećući se po njihovoj zem lji, gonio je odanle plijen, izuzevši slobodne ljude, koje je otpuštao. S Kosa dođe noću u Knid, gdje ga K niđani uvjeravanjem sklone da n e isk rca m ornare, nego da odm ah, kako je došao, plovi p rotiv dvadeset atenskih brodova, s kojim a je H arm in, jed an od vojskovođa sa Sama, pazio n a onih dvadeset i sedam brodova, koji s u onamo plovili iz Peloponeza i prem a kojim a je plovio i Astioh. Oni kod Sam a b ijahu doznali iz Mela za njihovo približavanje, a H arm in je stražio u vodam a oko Skne, Halke, Roda i Likije, je r je već čuo, da su u K aunu. 42. — A stioh je d ak le plovio, kako je došao, prem a Šimi, p rije nego se proširio glas o njegovu dolasku, n e bi li kako
448
29
P o v ije s t P e lo p o n e s k o g r a t a #
£££
opkolio one lađe negdje na pučini. No pljusak i naoblačeno nebo prouzrokova lu tan je njegovih brodova po tam i i silan nered. U osvit zore, dok je brodovlje bilo rastavljeno te jedan dio, naim e lijevo krilo, bio A tenjanim a već n a vidiku, a ostali dio još lutao oko otoka, K arm in i A tenjani žurno zaplove p ro tiv njih na otvoreno m ore s m anje od dvadeset brodova pomislivši, da su to lađe (od Kauna), n a koje su pazili. U darivši odm ah na njih, potope tri broda i neke druge oštete. Bili su u boju premoćni, kad se neočekivano pojavi većina brodovlja, tako da su bili odasvud zatvoreni. U darivši zatim u bijeg, izgube šest brodova, a s ostalim a um aknu do otoka Teutluse, a odanle u H alikarnas. Poslije toga Pelopo nežani p ristan u u K nidu i, pošto im se pridružilo dvadeset i sedam brodova iz K auna, Sa svim a zaplove, podignu na Šimi pobjedni znak i opet se usidre u Knidu.
SUKOB SPARTE S TISAFERNOM. ROD SE ODMETNUO OD ATENJANA 43. — K ad su A tenjani kod Sam a čuli za ishod toga pom orskog boja, doplove s čitavim brodovljem do Sime, ali n e u d are na brodovlje u Knidu, a ni oni na njih, nego po kupe brodske sp rave n a Šim i pa, napadnuvši grad Lorim u na kopnu, otplove n atra g n a Sam. Kako su sve peloponeske lađe bile tad na okupu u Knidu, n a njim a su popravljali, ako je što trebalo; a jed a naestorica L akedem onjana raspravljala je s Tisafem om (koji je onam o došao) o dotadašnjim događajim a, ako im se što n ije sviđalo, i o budućem ratu, n a koji će ga način voditi najbolje i n ajk o risn ije za jedne i druge. A najviše je Liha ispitivao ono, što se događalo, i reče, da nijedan ugovor, ni H alkidejev n i Terim enov, n ije dobro sastavljen, nego d a će b iti Strašno, ako K ralj bude zahtijevao, da i sada im a vlast n ad onom zemljom, kojom su p rije vladali on i njegovi praoci, (jer m u se tim e davalo pravo, d a m u opet robuju i sv i otoci i T esalija 1 L okrani i k rajev i sve do Beotije), pa bi m jesto slobode Lakedem onjani pribavili Helenim a m edsko gospodstvo. Zahtijevao je dakle, da se sklopi drugi bolji 450
ugovor, ili s tim ne će da im a posla n iti tre b a uz te uvjete ikakve h ra n arin e za vojsku. Tisaferno ljuteći se ode od njih sav gnjevan, n e zaključivši ništa. 44. — Oni su nam jeravali ploviti n a Rod, gdje su p re govarali s najuplivnijim ljudim a. N adali su se, da će p redobiti za se otok dosta m oćan množinom i m o rn ara i p je šaka, i ujedno su m islili, d a će sam i pomoću saveznika, koje im aju, biti k a d ri uzdržavati brodovlje, a da ne traže no vaca od Tisaferna. Stoga otplove odm ah iste zim e iz K nida i, pristavši n a jp rije u K am iru na Rodu sa devedeset i četiri broda, preplaše svjetinu, koja n ije znala za pregovore pa je bježala, pogotovo je r je grad bio neutvrđen. Zatim Lake dem onjani sazovu njih i Rođane iz d ru g ih dvaju gradova, iz L inda i Jaliza, te ih nagovore, d a se odm etnu od A tenjana. I Rod pristane uz Peloponežane. A tenjani, saznavši to, otplove brodovljem sa Sam a hoteći ih preteći i nena dano se pojave n a pučini, ali zakasne n e mnogo. Zatim ot plove u p rv i čas n a H alku, a odanle n a Sam, a k asn ije su s Halke, K osa i sa S am a poduzim ali n av ale i ratovali s Ro dom. Peloponežani u tje ra ju od Rođana svotu od jedno tr i deset i d v a talen ta; inače su m irovali osam deset d ana izvukavši lađ e n a suho. A LK IB IJA D PR IJEĐ E K TISAFERNU I SPREMA SE NA POVRATAK KUĆI 45. — U to vrijem e i još p rije nego su se Peloponežani digli n a Rod, događalo se ovo: P oslije sm rti H alkidejeve i bitke kod M ileta A lkibijad je bio Peloponežanim a sum njiv, p a kad je stiglo A stiohu iz L akedem ona pismo, d a ga u b ije (jer je bio m rzak A gidu i inače se činio nepouzdan), poboja se i n a jp rije potajno um akne k T isafernu, a zatim je pred njim , koliko je najviše mogao, škodio probicim a Peloponežana. P ostajući m u u svem u savjetnikom , sm anji m ornarim a plaću, tako d a su im se m jesto atičke drahm e plaćala tri obola, i to neredovito. Poticao j e Tisaferna, neka im kaže, da A tenjani, koji se od duže v rem en a razum iju u b ro d ar stvo, plaćaju svojim m ornarim a tri obola, ne toliko iz osku dice, koliko zato, da se njihovi m ornari zbog obilja novaca 451
ne uzobijeste, p a d a jedni od n jih n e slabe tijelo trošeći na tak v e stvari, od kojih n astaje bolest, a drugi d a n e napu štaju brodove ne ostavivši kao jam stvo dugovanu plaću. U pu ćivao ga je, d a pokloni novaca zapovjednicim a brodova i vojskovođam a raznih gradova, kako bi ih nagovorio, d a m u to odobre, osim Sirakužana, je r se njihov vojskovođa H erm okrat jed in i tom e protivio u im e čitave savezničke vojske. Gradove, koji su tražili novaca, odbije i sam u im e Tisafernovo prigovori Hijanim a, da su bestidni, jer, prem da su n ajbogatiji od H elena i prem da ih je spašavala pomoćna vojska, ipak traže, da se drugi zalažu za njihovu slobodu i životom i novcem. Reče, d a i ostali gradovi, koji su, prije nego su se odm etnuli, trošili n a A tenjane, postupaju krivo, ako ne će i sada d a prinose za sebe isto toliko, p a još i više. Izjavljivao je, da Tisaferno sad ra tu je o svom trošku i, n a ravno, štedi, ali, ako jednoć stigne h ra n arin a od K ralja, isplatit će im potpunu plaću i pomoći će gradovim a u onom, što je pravo. '46. — Preporučivao je Tisafernu, neka se odviše n e žuri s dovršenjem ra ta i n ek a m u n e padne n a pam et da, ili do prem ivši feničke brodove, koje je baš opremao, ili opskrblju ju ći plaćom još veći broj Helena, preda istim ljudim a vlast n a kopnu i n a m oru, nego neka pusti, da oboji im aju vlast svaki za se, tako da K ra lju uvijek bude moguće protiv onih, koji m u budu nepoćudni, voditi druge. A ako v last na kopnu i m oru prip ad n e jednoj državi, on će b iti u neprilici, čijom će pomoći u n ištiti pobjednike, ako sam ne bude jednom htio d a u stan e i povede boj uz veliki trošak i opasnost. Ovo je jeftinije, da uz m ali dio troška i ujedno uz njegovu sigurr nost H eleni sam i sebe zatru. Reče, d a su m u A tenjani zgod niji kao učesnici u vlasti, je r m anje teže za vlašću n a kopnu i ra tu ju tako, d a je njihov cilj i djelovanje za nj vrlo ko risno. A ten jan i bi naim e u z njegovu pomoć pokorili za sebe jed an dio m ora i za njega one Helene, koji sta n u ju u -R ra ljevoj zem lji, a Lakedem onjani su naprotiv došli, d a ih oslobode. N ije vjerojatno, da Lakedem onjani sad oslobađaju H elene od ovih (Helena), a d a ih n e b i oslobodili od onih (barbara), ako ih P erzijanci jednoć n e unište. Poticao g a je dakle, n eka n ajp rije iscrpljuje jedne i druge i pošto nanese što veće gubitke A tenjanim a, neka zatim odm ah otjera Pelo452
ponežane iz svoje zemlje. Tisaferno je uglavnom prihvaćao takvo m išljenje, koliko se dalo zaključiti po djelim a. P ovje rivši se sasvim A lkibijadu poradi toga, što m u je o tom dobro svjetovao, nem am o je davao Peloponežanim a h ran arin u i n ije im dopuštao, da se biju n a m oru, nego je govorio, d a će doći i feničko brodovlje i d a će se tad a boriti kao prem oćniji. Tako osujeti njihove pothvate i uništi snagu njihova brodovlja, koja je postala veom a silna, i inače je nerado ratovao zajedno s njim a, odveć očito, a da bi to moglo ostati nezapaženo. 47. — A lkibijad je s je d n e stran e to preporučivao T isafernu i K ralju, kod kojih se nalazio, je r je držao, da je to za njih najbolje, a s d ru g e stran e trudio se oko svoga p o vratka u dom ovinu znajući, ako je n e uništi, da će m u jednoć biti m oguće da se v ra ti uz p ristan ak A tenjana. Držao je, da će n ajlakše dobiti taj pristanak n a taj način, ako se bude v i djelo, da m u je Tisaferno privržen, što se i dogodilo. Kad su naim e atenski vojnici n a Sam u čuli, d a je on kod njega uplivan, atenski zpovjednici brodova i najugledniji ljudi, dijelom zato, što je sam A lkibijad poslao p o ru k e n aju tjecaj nijim a m eđu njim a, neka p red najb o ljim ljudim a spom enu, d a se on želi v ra titi pod vladom nekolicine, a n e pod opakom vladom [ni pod pučkom vladom], koja ga je prognala, i da želi živjeti s njim a kao građanin pribavivši im T isaferna za prijatelja, no još više sam i od sebe odluče sru šiti pučku vladu. POKRET ZA VLADOM NEKOLICINE KOD VOJSKE NA SAMU. FRIN IH SE PROTIVI POVRATKU A L K IB IJ ADO VU 48. — N ajp rije taj po k ret n astan e u vojsci i odanle se kasnije raširi i p o gradu. S a Sam a p rijeđ u neki k AlkiM ja d u i dođu n a dogovor. K ad im je obećavao, da će im n a j p rije učiniti p rijateljem Tisaferna, a zatim i K ralja, ako ne budu im ali pučke vlade (jer bi im K ralj tako više povje rovao), plemići, koji su baš n ajv iše i trp je li nevolje, gajili su za se velike n ad e d a će steći v last nad građanim a i svla d ati n ep rijatelje u ra tu . V rativši se na Sam, stan u kovati 453
zavjeru svojih pristalica, a m noštvu su javno govorili da će im K ralj b iti p rijatelj i d a će im d ati novaca, ako se ALkibijađ v ra ti i ako n e budu im ali pučke vlade. Iako se sv jetina u prv i m ah i nešto lju tila n a pregovore, m irovala je nadajući se obilnoj plaći od K ralja. Pošto su oni, koji su h tjeli uvesti vladu nekolicine, to saopćili m noštvu, ponovno su i m eđu sobom i s većinom zavjerenika ispitivali A lkibijadove prijedloge. O stalim a se to činilo zgodno i po uzdano, a F rin ih u se, koji je još bio vojskovođa, ništa od toga n ije sviđalo. N jem u se činilo, d a je A lkibijadu, kao što je i bilo, jednako malo stalo do vlade nekolicine koliko do pučke vlade i da je njegov jedini cilj, kako će se, pozvan od p rotivne stranke, v ra titi i prom ijeniti tadašnje državno u re đenje, dok njim a treba najviše paziti na to, d a n e dođe do u n u tarn je g razdora. Da K ra lju n ije zgodno, k ad su već i P eloponežani isto tako n a m oru i drže u vlasti važne gradove u njegovoj državi priključiti se A tenjanim a, kojim a ne v je ruje, i im ati neprilika, prem da m u je moguće učiniti p rija teljim a Peloponežane, od kojih n ije pretrpio nikakvo zlo. Sto se tiče savezničkih gradova, kojim a će eto obećati vlad u ne kolicine, je r n i sam i ne će zaista im ati pučke vlade, reče, da dobro zna, da n'i odm etnuti gradovi ne će zato nimalo rad ije p ris ta ti uz njih, n iti će im oni, koji su ostali s njima, biti stalniji. Oni ne će h tjeti robovati radije pod vladom neko licine nego pod pučkom vladom , nego hoće da budu slobodni, uz k o ju god od tih vlada to postignu. N adalje drže, da im t. zv. plem enitaši ne će zadavati m anje neprilika nego puk, je r su oni začetnici i uzročnici zala puku, od čega većinom sam i im aju koristi. Biti pod njihovom vlašću značilo bi um i ra ti i bez suda i često nasilno, dok je p u k njihovo utočište i obuzdavatelj onih. On točno zna, da gradovi tako m isle pou čeni sam im činjenicama. N jem u se stoga n e sviđa nijedan prijedlog A lkibijadov i ništa od onoga, što se sada radi. 49. — S akupivši se, zavjerenici su prihvaćali tadašnje prijedloge, kao što su ih i p rije odobravali, i sprem ali se poslati u A tenu P izandra s drugovim a, d a bi ra d ili o povratku A lkibijadovu i o ukinuću tam ošnje pučke vlade i da bi Tisaferna učinili p rijateljem A tenjanim a.
454
50. — K ad je F rin ih saznao, d a će u A teni biti govora o p ovratku A lkibijadovu, i d a će A tenjani to prihv atiti, p rep la ši se — je r se u svom govoru tom e usprotivio — da će ga, ako se vrati, zlostavljati kao čovjeka, koji je to sprečavao, pa sm isli nešto ovakvo. P ošalje potajno glasnika k Astiohu, lakedem onskom zapovjedniku brodovlja, ko ji je tad a još bio kod M ileta, i pism eno m u javi, da A lkibijad un ištav a njihove osnove kušajući T isaferna učiniti p rijateljem A tenjana, i točno m u opiše ostalo. P ri tom e je sam sebe opravdavao, što snuje neko zlo čovjeku neprijatelju , m a k a r i na štetu rođenom gradu. Astioh se nije ni nam jeravao osvećivati A lkibijadu, pogotovo k ad m u i onako n ije više m ogao dopasti šaka, nego ode u M agneziju k njem u i ujedno k T isafernu te im reče, što m u je bilo pism eno javljeno sa Sama, i tako to oda obojici, a osim toga ponudi Tisafernu, kako se govorilo, zbog vlastitih probitaka, d a s njim e nasam o govori o tim i o ostalim stv a rim a. Stoga je i nepotpunoj plaći prigovarao dosta blago. A lkibijad pošalje odm ah poglavarim a n a Sam u pismo protiv F rin ih a izvještavajući, što je učinio, i zahtijevaše njegovu sm rt. F rinih vrlo uznem iren, je r je bio u najvećoj opasnosti zbog toga, što je to došlo na vidjelo, ponovno napiše A stiohu pismo prekoravajući u njem u p rijašn ji postupak, što nije sve lijepo zatajio. Da je sad sprem an p red ati im čitavu vojsku kod Sam a, da je unište, p a potanko opiše, na koji način on to može izvesti, j e r je Sam n eutvrđen; da m u se sada, kad je poradi njih u opasnosti života ne može zam jeriti, ako učini to i sve drugo ra d ije nego d a ga upro p aste krvni neprijatelji. A Astioh i to oda A lkibijadu. 51. — Budući da je F rin ih u n ap rijed saznao, d a ga je Astioh izdao i da svakog časa može stići o tom pismo od Alkibijada, sam ga preteče i objavi vojsci, da n ep rijatelji k ane napasti tabor, je r je Sam n eu tvrđen i sve lađe nisu usidrene u luci. Da je to pouzdano dočuo i d a stoga treb a što p rije u tv rd iti Sam i u ostalom biti n a oprezu. A bio je vojskovođa p a je o tom poslu sam odlučivao. Oni su se sprem ali na u tv rđ i vanje, i s toga razloga Sam, koji su i onako kanili u tv rditi, bude u tv rđ en još brže. Od A lkibijada dođe ne mnogo kasnije pisnio, d a F rin ih sprem a izdaju vojske i da je n ep rijatelji kane napasti. I učini se, d a A lkibijad n ije pouzdan, nego da u n a prijed zna za nep rijateljsk e nam jere, ali iz n ep rijateljstv a sva455
ljuje to n a F rin ih a kao na sukrivca. Stoga m u ništa ne naikodi, nego još jače potvrdi njegovu izjavu, je r je javio isto. 52. — P oslije toga A lkibijad je priprem ao T isaferna i n a govarao, d a bude prijatelj A tenjanim a. Ovaj se doduše b o ja j Peloponežana, je r je u njihovoj vlasti bilo više brodova nego u atenskoj, ali je ipak htio, ako kako bude mogao, steći nje govo povjerenje, pogotovo otkako je u K nidu opazio nezado voljstvo Peloponežana s Terim enovim ugovorom (jer je bilo izbilo već u vrijem e, dok su bili na Bodu). Kod toga je Liha potvrdio p rije izrečenu tv rd n ju Alkibijadovu, d a Lakedem onjan i oslobađaju svekolike gradove, kad je govorio, kako je u sklopljenom ugovoru nesnošljivo, d a K ralj - im a u vlasti sve gradove, k o jim a su i p rije nekoć vladali bilo o n sam ili njegovi pređi. K ako se dakle A lkibijad borio za velike stv ari, nastojao je predobiti T isaferna revno m u se ulagujući. PIZANDAR SPREMA VLADU NEKOLICINE U ATENI. NJEGOVI PREGOVORI S TISAFERNOM NE U SPIJU 53. — K ad su poslanici odaslani s Pizandrom sa Sama stigli u A tenu, govorili su pred narodom u k ratk o iznoseći mno ge točke, a najviše to, ako n atra g dovedu A lkibijada i ako ne budu im ali dosadašnji ustav pučke vlade, da bi im bilo m o guće im ati K ra lja za saveznika i nadvladati Peloponežane. K ad su i mnogi d ru g i prosvjedovali, što se tiče pučke vlade, kad su se ujedno n eprijatelji A lkibijadovi razvikali, d a bi bilo strašno, ako se on vrati, prem da je pogazio zakone, i kad su Eum olpidi i K erici8 svjedočili o oskvrnuću božjih tajna, zbog čega je bio prognan, i bogovima ih zaklinjali, d a ga ne vode kući, P izan d ar n a taj veliki prosvjed i zlovolju p ristupi k njim a i odvede n a stra n u svakoga pojedinoga od onih, koji su prigovarali. P itao je, kakvu nadu im a u spas grada, kad Feloponežani im aju n a m oru ne m anje od n jih brodova sprem nih za b o rb u i više savezničkih gradova, a K ralj ih i Tisaferno' snabdijevaju novcem, kojega oni sam i n e će više 6 6 Eumolpidi, koji su izvodili svoje ime od Eumolpa, osnivača eleuzinskih tajna, tumačili su kao ćenički rod nepisano božje i svećeničko pravo i brinuli s Kerieima za eleuzinske tajne. Kerici su također stari rod u Ateni. 456
tračkog kralja stari sve se zajedno svećenički
imati, ukoliko tk o n e nagovori K ralja, d a stu p i na njihovu stran u . A kad su oni, koje je pitao, odgovarali, d a nem aju nade, tada im je sasvim otvoreno govorio: »To d ak le n e mo žemo postići, ako n e budem o nekako razb o ritije u p ra v lja li državom i više se oslanjali n a v ladu nekolicine, da n am K ralj vjeruje. Nemojmo u sadašnjem - času vijećati više o ustavu nego o spasu. (K asnije će nam b iti moguće izvršiti i pro m jene, ako nam se što n e bude sviđalo.) A lkibijada ćemo po zvati natrag, je r on jedini od sad ašn jih lju d i može to ispo slovati.« 54. — S lušajući to, puk je spočetka teško podnosio p ri jedlog o vladi nekolicine, no k ad m u je P izandar jasno tum a čio, d a nem a drugoga spasa, poboja se i nadajući se ujedno, d a će se to k asnije i prom ijeniti, popusti. I zaključe, da P i zan d ar i desetorica s njim otplove i da rade, kako m isle d a će b iti najbolje, što se tiče T isaferna i A lkibijada. Budući da je P izandar m eđutim oklevetao i F riniha, sv rg n u sa zapovjed ništva njega i suzapovjeđnika S kironidu i pošalju m jesto n jih k brodovlju kao zapovjednike Diom edonta i Leonta. F rin ih a je P izandar ocrnjivao govoreći, d a je izdao J a z i Amorga, a držao je, d a n ije zgodan za pregovore s A lkibijadom . Pošto j e P izandar obišao sv a tajn a udruženja, koja su već o tp rije po stojala u g ra d u u vezi sa sudom i državnom upravom , i po zvao ih, d a se sastanu i zajedničkim zaključkom uk in u pučku vlast, i pošto je poduzeo i ostale m jere u tadašnjim prilikam a, da se više n e oteže, otplovi s desetoricom k Tisafernu. 55. — Leont i Diom edont stignu već iste zim e k atenskom; brodovlju i n av ale na Rod. Peloponeske brodove zateku izvu čene na suho pa, iskrcavši se negdje na obali, pobijede u boju Rođane, koji su skočili na obranu, i v ra te se n a Halku. Vodili su ra t rad ije odanle nego s Kosa, je r im je bilo lakše paziti, ako bi peloponesko brodovlje kam o krenulo. A dođe na Rod i Lakonac K senofantida od P ed arita s H ija javljajući, d a je atenski zid već dovršen i, ako ne p riteknu u pomoć sa svim brodovim a, da će Hij sigurno pasti. I oni odluče, da će im pomoći. M eđutim P ed arit navali sam s pomoćnom vojskom , koju je im ao uza se, i sa svom hijskom snagom n a atenski opkop oko lađa, zauzm e jedan dio njegov i domogne se nekih lađa izvučenih na suho. A kad Su A tenjani 45T
priskočili u o b ran u i nagnali u bijeg najprije H ijane, bude pobijeđena i o stala vojska oko P edarita. Pogine on sam i m nogi Hijan'i, i zaplijene im m nogo oružja. 56. — Poslije toga opsjedali su H ijane s kopna i m ora još jače nego prije, i glad je ondje bio velik. A tenski poslanici n a čelu s Pizandrom stignu k Tisafernu i zapodjenu pregovore o sporazum u. A lkibijađ (koji jo š nije bio sasvim sig u ran za Tisaferna, jer se ovaj više bojao Peloponežana i k tom e je, p rem a uputam a A lkibijadovim , htio sla b iti oba protivnika) udesi stv a r tako, da se Tisafem o nije n a godio s A tenjanim a, je r je od njih tražio vrlo velike ustupke. Čini m i se, da je i Tisaferno to isto htio, i to poradi straha, a A lkibijađ videći, d a se on i onako ne želi s njim a nagoditi, hitio je, d a Atemjani misle, d a m u je uspjelo nagovoriti ga, ali d a Tisafernu, koji je na njegov nagovor voljan p ristati uz njih, A tenjani n e nude dovoljno. A lkibijađ je prekom jerno tražio mnogo toga govoreći sam u im e nazočnoga Tisaferna, tako d a su A tenjani, iako su pristajali na mnoge njegove zahtjeve, ip ak bili krivci prekida. Z ahtijevao je, da m u se d ade čitava Jonija, zatim otoci, koji leže uz nju i drugo. A kad se A tenjani nisu tom u opirali, konačno na trećem već sastanku, pobojavši se, da se sasvim ne otkrije njegova nemoć, zah tije vao je, da se K ra lju dopusti graditi lađe i ploviti uz njihovu zemlju, kam o god i s koliko god lađa bude htio. Tada dakle A tenjani pomisle, da dalje n e ide, j e r je to nemoguće, i da ih je A lkibijađ prevario, pa lju titi odu i vrate se na Sam. TREĆI UGOVOR SPARTE, S PERZIJSK IM KRALJEM. BEOČANI OSVOJE OROP. PELOPONEŽANI ODLUČE POMOĆI HI JU 57. — Tisaferno se odm ah poslije toga još iste zim e za p u ti u Kaun, je r je htio Peloponežane opet dovesti u M ilet i, sklopivši još jed an ugovor, kakav bude mogao, dav ati im h ra n arin u i sasvim se s njim a ne zavaditi. Bojao se naim e, ako ne budu im ali h ra n e za tako mnogo brodova, ili ako budu p risiljeni b o riti se s A tenjanim a n a m oru pa budu svladani ili ako m om čad n ap u sti brodove, da i bez njega A tenjani ne postignu ono što hoće. A jo š se najviše plašio, d a tražeći - 458
h ra n u ne opustoše kopno. R azm išljajući dakle o svem u tom u i u brizi, d a održi m eđusobnu ravnotežu, m eđu Helenim a, kao što je želio, pošalje po Peloponežane, dade im h ra n arin u i sklopi treći ovakav ugovor: 58. — »Trinaeste godine k raljev an ja D arijeva i za efora A leksipide u Lakedem onu, bu d e sklopljen u m eandarskoj ravnici ugovor izm eđu Lakedem onjana i njihovih saveznika s Tisafernom , H ijeram enom i sinovim a Farnakovim o d ržav nim poslovim a K ra lja i L akedem onjana sa saveznicim a. Ze m lja K raljeva, koliko je im a u Aziji, pripada K ralju . Sa svo jom zemljom neka K ralj upravlja, kako hoće. Lakedem onjani i njihovi saveznici neka nikada ne stu p aju na zem lju K raljevu sa zlom nam jerom , n iti K ralj na zem lju Lakedem onjana i njihovih saveznika nikada sa zlom nam jerom . Ako tko od Lakedem onjana ili saveznika bude išao sa zlom nam jerom protiv K raljeve zemlje, Lakedem onjani i saveznici neka to sprečavaju. I ako tko iz K raljev e zem lje bude išao sa zlom n a m jerom protiv L akedem onjana ili saveznika, neka K ralj to sprečava. Lađam a, koje su sad ovdje nazočne, neka Tisaferno d aje h ra n a rin u prem a ugovoru, dok n e dođu K raljeve lađe. A kad stigne K raljevo brodovlje, do Lakedem onjana i savez n ik a stoji, d a uzdržavaju svoje brodovlje o svom trošku, ako budu htjeli. A ako budu željeli uzim ati h ra n arin u od Tisa fe rn a neka im Tisaferno daje, ali po svršetk u ra ta neka L a kedem onjani i saveznici v ra te troškove Tisafernu, koliko god prim e. .A kad stignu K raljev e lađe, neka lakedem onski i sa veznički brodovi vode ra t zajednički s K raljevim brodovljem , kako odluče Tisaferno i Lakedem onjani sa saveznicim a. A ako budu htjeli dokonča vati ra t s A tenjanim a, neka se izm iruju pod istim uvjetima.« 59. — U govor je bio tak av P oslije toga T isafem o se sp re mao dg. dovede feničke lađe, kako je bilo ugovoreno, i da izvrši ostalo, što je obećao, a htio je b ar pokazivati, da se sprem a. 60. — Već n a sv ršetk u zim e zauzm u Beoćani izdajom Orop, u kojem su A tenjani im ali posadu. A pomogli su im neki od E re trija ca i sam ih O ropljana, koji su snovali o odm etnuću Eubeje. Budući da je to m jesto bilo blizu E retrije, bilo je ne459
moguće, dok je u . atenskom posjedu, d a mnogo n e škodi i E re triji i ostaloj Eubeji. Pošto su dakle već im ali Orop, E retrijci dođu n a Rod pozivajući Peloponežane n a Eubeju. A li oni su se ra d ije odlučili n a pomoć H iju, koji je bio u nevolji, i digavši se plovili su čitavim brodovljem iz Roda. Stigavši oko T riopija, ugledaju atensko brodovlje n a otvorenom m o ru g d je plovi od H alke. I kako jedni nisu navaljivali n a druge, jed n i stignu na Sam, a drugi u Milet. Peloponežani su uviđali, da bez pom orskoga boja n ije više m oguće pomoći Hiju. I svrša v ala je ta zim a i dvadeseta je godina svršavala ovom ra tu , koji je opisao Tukidiđ.
ATENA IZGUBI ABID, A OSVOJI SEST 61. — Slijedećega ljetnog razdoblja odm ah u početku proljeća bude poslan kopnom uz obalu S partanac D erkilida s nevelikom vojskom , d a odm etne Abid (koji je m iletska n a seobina), a H ijani, p ritisn u ti opsadom, dok se Astioh n ije mo gao odlučiti d a im pomogne, budu prisiljeni pobiti se na moru. Za A stiohova b oravka na Rodu H ijani dovedu iz M ileta za za povjednika poslije P edaritove sm rti S partanca Leonta, koji je isplovio s A ntistenom kao suputnik, i s njim dvanaest bro dova, koji su baš strašili p re d Miletom, od kojih je bilo pet turijskih, četiri sirakuška, jedan anejski, jedan m iletski i je d an Leontov. H ijani izađu protiv A tenjana sa svom oružanom snagom i zauzm u neko utvrđeno m jesto, a istodobno isplovi n a pučinu njihovih trideset i šest brodova protiv trideset i dva atenska, te zam etnu pom orsku bitku. U toj pom orskoj bici koja je bila žestoka, H ijani i saveznici nisu bili slabiji, ali se (jer je već bilo i kasno) povuku u grad. 62. — Odm ah poslije toga, kad je D erkilida došao kopnom uz obalu iz M ileta, Abid na Helespontu odm etne se k D erkilidi i k Farnabazu, a d v a dana k asnije i Lam psak. I^pd je to doznao Strom bihid iz H ija, brzo doplovi onam o sa dvadeset i četiri atenska broda, m eđu kojim a je bilo i brodova za prijevoz vojnika, k o ji su vozili oklopnike. Lam psačani izađu .protiv njih, ali ih o n svlada u boju i n a ju riš zauzm e Lam psak, k o ji je bio neutvrđen., zaplijeni pokretnine i ro bove, a slobodne opet naseli u gradu i dođe pred Abid. Kad
s e oni nisu h tjeli predati, n iti je on navalivši mogao grad zauzeti, otplovi nasuprot A bidu i u ređivao je g ra d Š est n a Herzonezu, koji su nekoć d ržali Međani, za tv rđ u i za stra ženje nad čitavim Helespontom. S A SAMA POKUŠAVAJU UVESTI VLADU NEKOLICINE N A TASU, PA I U ATENI. VIJEĆU OD ČETIRI STOTINE PRED A JE SE SVA VLAST 63. — H ijani su m eđutim postali ja č i n a m oru, pa kad je A stioh sa svojim a u M iletu doznao za u spjeh pom orske bitke i za odlazak S trom bihida s brodovim a, osm jeli se. O tplovi uz obalu sa d v a broda na Hij, odvede odanle brodovlje i sa svim brodovim a sad već pokuša n av a lu n a Sam. No k ad m u A ten ja n i zbog m eđusobnog sum njičenja nisu plovili nasuprot, otplovi opet u Milet. Nekako u to vrijem e i još p rije u k in u li su u A teni pučku vladu. K ad su naim e poslanici s Pizandrom došli od T isafem a n a Sam, još se jače osiguraju kod sam e vojske i n agnaju ple m iće sam ih Sam ljana, d a uz njihovu pomoć pokušaju uvesti v ladu nekolicine, prem da su oni bili ustali jedni n a druge, da n e bi došli pod takvu vladu. Ujedno A tenjani n a Sam u, vije ćajući m eđu sobom, stvore odluku, da napuste A lkibijada, kad baš n e će (jer d a on ne bi n i bio zgodan, da u đe u v lad u neko licine), p a d a sam i za se, kad se već izvrgavaju i opasnosti, pripaze, kako s tv a ri n e bi zapele, i ujedno da u stra ju u ra tu i sam i revno pridonose novaca od vlastitog im utka i ako što drugo bude trebalo, je r se više n e kin je za druge, nego sam i za sebe. ' 64. — Pošto su se dakle tako m eđusobno obodrili, odmah tad a odašalju P izan d ra s polovinom opunom oćenika kući, da ondje urede stvari, i nalože im, da p ostavljaju v ladu nekoli cine u podložnim gradovim a, u koje pristanu. D rugu polovinu razašalju u ostala podložna m jesta na razne strane, a D ijitrefa, koji je bio kod H ija, a o d ab rali su ga, d a zapovijeda k ra je vim a uz tra č k u obalu, pošalju, d a preuzm e vlast. Stigavši na Tas, on sru ši pučku vladu, ali nekako drugoga m jeseca iza njegova odlaska stan u Tašani u tv rđ iv ati grad, je r da v iše ne
460 461
treb a ju atenskoga plem stva, pa su iz dana u dan očekivali slo bodu od Lakedem onjana. N jihovi su bjegunci, istjerani od A tenjana, bili kod Peloponežana, i ti su pom oću p rija te lja u grad u iz svih sila radili, da dobiju brodove i odm etnu Tas. N jim a je dakle uspjelo baš ono, što su željeli, naim e d a se grad bez opasnosti podigao i d a je v last puka, koji bi se opro, bila oborena. U Tasu su se dakle događaji razvili protivno nego su očekivali oni A tenjani, k o ji su postavljali vladu nekoli cine, a, kako m i se čini, i u m nogim drugim podložnim g ra dovima. Postigavši razboritu vladu i sigurnost za svoje čine, gradovi p rije đ u k pravoj slobodi i napuste prividnu samo stalnost, koju su im davali A tenjani. 65. — P izan d ar i njegovi drugovi ploveći uz obalu ukidali su, kao što je bilo zaključeno, po gradovim a pučke vlade i ujedno uzim ali iz nekih m jesta i oklopnike kao svoje savez n ik e te tako dođu u Atenu. Tu nađu, da su najviše posla već p rije obavili njihovi p rijatelji. Neki se od uro tn ik a bijahu sastali i potajno ubili nekog A ndrokla, najjačega predstavnika puka, k o ji.je i A lkibijada u prvom red u istjerao. N jega su uklonili to ra d ije s dva razloga: zbog vodstva puka i je r su mislili, da će ugoditi A lkibijađu, koji će se v ra titi i učiniti im T isaferna p rijateljem . I druge su n ek e sebi nepoćudne potajno uklonili n a isti način. Osim toga javno su zastupali m išljenje, da n e sm iju dobivati plaću d ru g i nego oni, koji ratu ju , n iti ih sm ije učestvovati u državnim poslovima više od pet tisuća, i to takvih, koji mogu najviše koristiti i im utkom i svojom osobom. 66. — To je bilo naoko lijepo za većinu, je r su vlast u državi im ali dobiti sam o oni, koji su radili oko toga, d a je iz m ijene. M eđutim, još se u v ijek sastajala narodna skupština i vijeće bobom ižđrebano7. A nisu ništa zaključivali, što ne bi bilo po volji zavjerenicim a, pa i govornici su bili izm eđu njih i oni su p rije m eđu sobom razm otrili, što će predložiti. N itko od ostalih nije više protuslovio, je r su u stra h u gledali m noštvo zavjerenika. Ako bi tk o što protivno i rekao, odm ah bi n a kakav zgodan način bio ubijen, a počinitelje n isu ni tražili 7 Vijeće od pat stotina članova biralo se u Ateni ždrijebom pomoću boba, tako da je bijeli bob značio izbor, a crni neuspjeh na izboru. 462
niti su pozivali na sud one, na koje bi p ala sum nja, nego je puk m irovao i bio u takvu strahu, da je onaj, koji n ije bio iz ložen nikakvu nasilju, držao to dobitkom , sve ako je i šutio. Broj zavjerenika d rž ali su mnogo većim nego što je stvarno bio, p a su kod g lasanja podlijegali, a sam i nisu mogli pronaći, koliko ih ima, je r im je to bilo nem oguće zbog veličine grada i m eđusobnog nepoznavanja. S istoga toga razloga bilo je ne moguće i izjadati se kom u u Ijutosti, tak o d a bi pružio pomoć protiv zasjeda ča, je r si mogao naći ili nepoznatoga, d a m u to kažeš, ili poznatoga, no nepouzdanoga. Svi su naim e pristaše puka sum njičavo pristupali jed an k drugom u kao k nekomu, koji i sam učestvuje u tim događajim a. Bili su upleteni i takvi, za koje nitko nikad ne bi mislio, da bi pristali uz vladu neko licine. Ti su pobudili kod m noštva najveće nepouzdanje i n aj više su koristili sigurnosti vlade nekolicine, je r su trajno, učvrstili nepouzdanje puka prem a sam om sebi. 67. - Takve su dakle bile prilike, k ad su došli P izandar i njegovi drugovi i odm ah se stali prih v aćati preostaloga posla. N ajprije sakupe puk i iznesu prijedlog, da izaberu deset zako nodavaca s neograničenom vlašću, ko ji će u određeni dan izm jeri pred puk pism eni prijedlog, kako će se najbolje u p rav ljati gradom. K ad je zatim došao taj dan, sazovu skupštinu n a uzak prostor n a Kolonus (to je svetište Posidonovo izvan grada, udaljeno nekih deset stadija). Zakonodavci n e iznesu ništa drugo nego sam o to, d a je svakom A tenjaninu slobodno bez kazne izreći m išljenje, koje bude htio. Ako tko onoga, koji izreče svoje m išljenje, ili optuži s nezakonitosti ili m u kako drugačije naškodi, za toga odrede velike kazne. Tad se već jasno predlagalo, neka se nik ak v a državna služba n e v rši po istom državnom poretku i neka se dokinu n ag rad e za njihovo vršenje, nego n ek a sebi izaberu pet lju d i kao predsjednike, a ti n ek a odaberu sto ljudi, a sv ak i od tih sto n ek a sebi uzm e trojicu. N jih četiri stotine n eka dođu u vijećnicu i vla d aju neograničeno, kako budu sm atrali d a je najbolje, i neka sazivaju p et tisuća, kad god im se bude sviđalo. 68. — O naj, koji je iznio taj prijedlog, bio je Pizandar, koji je i inače otvoreno i v rlo revno pomogao o b oriti pučku vladu. O naj pak, koji je čitav p o k ret zasnovao tako, d a je 8 D.a na uskom prostoru ne nađu svi dovoljno mjesta. 463
dotle uspio, i koji se vrlo dugo vrem ena tim bavio, bio je A ntifont, čovjek, koji sposobnošću nije zaostajao ni za kim od A ten jan a svoga vrem ena i koji je bio najvrsniji nešto prosu d iti i izreći ono, što bi zamislio. P red narod n ije izlazio niti se dragovoljno upuštao u drugo kakvo takm ičenje, je r je m noštvu bio sum njiv poradi vanrednoga glasa o svojoj rječi tosti, ali onima, koji su se nadm etali i n a sudu i pred pukom, mogao je taj čovjek više nego itko drugi koristiti, ako bi ga tko upitao za savjet. K ad je kasnije vlada od četiri stotine p ala i mnogo trp jela od puka. čini se, da se on najljepše od lju d i do m oga vrem ena obranio od sm rtn e kazne okrivljen baš poradi toga, što je pomogao uspostaviti onu vladu. I F rinih se pokazao v rlo revnim za vladu nekolicine ističući se pred svim a, je r se bojao A lkibijada, za koga je znao da m u je po znato, što je on na Sam u pregovarao s Astiohom, a držao je, d a se on za vlade nekolicine vjerojatno n e će nikada v ratiti kući. I kad je jednom pristao uz pokret, pokazao se kudikam o najpouzdanijim za sve poteškoće. I Teram en Hagnonov bio je p rvi m eđu rušiteljim a pučke vlade, čovjek vrstan u govoru i prosuđivanju. Stoga je pothvat, n a kom su radili mnogi ra zum ni ljudi, iako je bio zamašan, naravno uspio. Teško je naim e bilo lišiti slobode atenski puk kojih sto godina iza kako su bili oboreni silnici, je r on ne sam o što nije bio podložan, nego je bio navikao više od polovine toga vrem ena vladati drugim a. 69. — Pošto je skupština to potvrdila, a da nije nitko pro svjedovao, bude raspuštena, a odm ah zatim uvedu četiri sto tin e vijećnika u vijeće na ovaj način: Svi su A tenjani poradi n ep rija te lja kod D ekeleje bili neprestano pod oružjem , jedni na zidu, a d ru g i u bojnom redu. Onoga dakle dana puste one, k o ji nisu bili u to upućeni, da odu kao obično na svoje mjesto, a zavjerenicim a je bilo rečeno, neka m irno čekaju, ali ne na m jestu straženja, nego podalje, pa ako se tko bude protivio onome, što b u d u radili, neka s oružjem u ruci to n e dopuštaju. Bilo je i A ndrana, Tenjana i tri stotine K arišćana, pa eginskih naseljenika, koje su A tenjani poslali u grad, da se tam o n a stane, i koji su došli baš poradi toga pod svojim oružjem , a im ali su isto naređenje. K ad su ti bili tako razm ješteni, dođu četiri stotine, svaki sa sakrivenim bodežom i s njim a sto dva deset m ladića, koje su upotrebljavali, ako je gdje trebalo vršiti kakvo nasilje. Zatim prodru k vijećnicim a bobom izabranim a,
koji su bili u vijećnici, i re k n u im, n eka izađu prim ivši plaću, koju su im sam i donijeli za sve preostalo vrijem e i davali, kad su izlazili. 70. — K ad na taj način vijeće n ije ništa protuslovilo, nego je m irno izašlo, i kad se i ostali građani nisu ništa bunili, nego su m irovali, tada četiri stotine un iđ u u vijećnicu i ždrijebom izaberu izm eđu sebe voditelje držav n ih poslova, a što se tiče bogova, stupajući na vlast izvrše m olitve i žrtve. K asnije mnogo prom ijene u p ra v u pučke vlade, jedino prognanike nisu pozivali kući, upravo poradi A lkibijada, a u ostalom e su upravljali gradom silovito. Neke su ljude, ali n e mnoge, za koje se činilo d a je zgodno, d a ih m aknu s puta, ubili, druge su bacili u tam nicu, a neke su i prognali. S lakeđem onskim su kraljem Agidom, koji je bio u Dekeleji, pregovarali preko poslanika govoreći, da se žele izm iriti i da je vjerojatno, da će se on rad ije sporazum jeti s njima,, nego s nepouzdanim pukom . UZALUDNI MIROVNI PREGOVORI ATENJANA S AGIDOM I SPARTANCIMA 71. — Držeći, [da grad n ije m iran] i d a puk ne će odm ah sam o tako napustiti sta ru slobodu, nego, ako bi ugledao n ji hovu veliku vojsku, da ne bi m irovao, Agid ni u tadašnjem času nije baš čvrsto vjerovao, da se oni više n e bune. Zato onima, koji su došli kao poslanici od četiri stotine, ne odgo vori ništa pom irljivo. Osim toga pošalje po veliku vojsku iz Peloponeza, a sam ne mnogo k asn ije siđe s posadom iz Deke leje i s onim a, koji su došli, sve do sam ih atenskih zidova, jer se nadao, da će se oni ili pobuniti i rad ije njim a podložiti, kako on želi, ili da će m u nakon nem ira, ko ji će vjerojatno buknuti iznutra i izvana, uspjeti da zauzme na ju riš b a r duge zidine, koje će naći napuštene. A kad se prim akao blizu i kad se A tenjani u n u tra nisu ni n ajm anje uskomešali, nego poslali protiv njih konjaništvo, jedan dio oklopnika, lak u pješadiju i strijelce te pobili neke od njih, je r su p rišli blizu, i domogli se dijela oružja i poginulih, on, upoznavši takvo stanje, od vede vojsku natrag. On sam i njegove čete ostanu n a svom m jestu u Dekeleji, a one, koji su pridošli, nakon boravka od neko malo dana u zemlji odašalje kući. Poslije toga je vijeće 30
464
P o v ije s t P e lo p o n e s k o g r a t a
«
4
od četiri sto tin e sve jednako slalo poslanike k Agidu, koji ih je sad ra d ije prim ao, te po njegovu savjetu pošalju i u Lakedem on poslanike zbog ugovora, je r su se željeli izm iriti. 72. — P ošalju i n a Sam desetoricu, d a um ire v ojsku i po uče je, d a v lad a nekolicine n ije uspostavljena na štetu grada i građana, nego n a spas čitave države, i d a ih je p et tisuća, a n e samo četiri stotine, koji up rav ljaju . A ip ak d a A tenjani poradi vojna i poslova izvan .granica nisu n ik ad a im ali d a vi jećaju n i o jednom tako važnom poslu, kod koga bi ih se sa stalo p et tisuća. Uostalom tu su desetoricu poslali odm ah, čim su došli n a vlast, naloživši im, d a reknu, što je prim jereno, je r su se bojali, d a m noštvo n a brodovim a, što se i dogodilo, n e bude n i samo voljno ostati pod ustavom vlade nekolicine i da ih ne zbaci, pošto zlo započne odanle. ATENSKA VOJSKA NA SAMU N IJE ZADOVOLJNA ATENSKIM USTAVOM, NEGO PROGLASI PUČKU VLADU 73. — N a S am u su se već bunili protiv ustava vlade neko licine i upravo u isto to vrijem e, kad je vijeće od četiri sto tin e preuzim alo vlast, dogodilo se ovo: Sam ljani, koji su prije bili ustali na plem iće i predstavljali puk, stali su se opet pre, dom išljati. N a nagovor Pizandra, kad je došao k njim a, i u ro t n ik a A tenjana na Sam u zavjeri se njih oko tri stotine pa su nam jeravali napasti ostale, koji su bili pučke stranke. I ubiju nekoga A ten jan in a H iperbola, opaka čovjeka, prognana glaso vanjem crepićim a ne iz strah a pred njegovom .m oći i ugledom, nego zbog zloće i sram oćenja grada, zajedno s Harm inom , jednim od vojskovođa, i neke A tenjane, koji su živjeli kod njih i kojim a su bili obećali sigurnost. I druga takva djela izvrše zajedno s njim a i nakanili su napasti većinu puka. K ad ovi to opaze, jave, što ih čeka, vojskovođam a Leontu i Diomedontu (jer ti nisu dragovoljno podnosili vladu nekolicine po radi časti, koju im je iskazivao puk), isto tako Trazibulu i Trazilu, od kojih je jedan bio zapovjednik broda, a drugi oklopnik, i drugim a, za koje se činilo da su se uvijek najviše pro tivili zavjerenicim a. Molili su ih, neka ne dopuste, da oni propadnu i da sa A tenjanim a otuđi Sam, kojem jedinom im aju 466
zahvaliti, što se njihova v last dosad održala. K ad su oni to čuli, išli su od vojnika do vojnika, nagovarajući ih, d a to ne dopuste, a osobito k P aralcim a [m ornarim a broda »Paral«], koji su svi b ili A tenjani i svi slobodni i k o ji su o tp rije bili n eprijateljski raspoloženi prem a vladi nekolicine, i dok još n ije bila uvedena. K ad b'i Leont i Diom edont kam o plovili, ostavljali su Sam ljanim a n eke brodove k ao stražu. Stoga, k ad su one tr i sto tin e stale n a n jih navaljivati, nadvladaju ih sam ski pučani u z pomoć sv ih tih, a najviše P aralaca. I oko tridesetoricu od t r i sto tin e kao n ajveće k riv ce u biju, a tr o jicu kazne progonstvom . S ostalim a su u buduće živjeli zajedno pod pučkom vladam , n e osvećujući im se. 74. — B rod P a ra l i n a n jem u A ten jan in a H ereju A rhestratova, koji je revno radio oko prom jene vlade, odašalju S am ljani i vojnici brzo u A tenu, da jav i, što se dogodilo, je r još nisu’ znali, da već v lad a vijeće od četiri stotine, č im su doplovili, četiri sto tin e bace dvojicu Ili trojicu P aralaca u tam nicu, a ostalim a, oduzevši im brod i prekrcavši ih u drugi za prijevoz vojnika, odrede, d a straže oko Eubeje. H ereja, koji je odm ah nekako potajno um akao, kad je vidio tad ašn je stanje, dođe opet n a Sam i o tom e obavijesti vojnike, p rik a zavši sve u A teni str ašnij im: kako sve kažn jav aju batinanjem , ^ kako nije slobodno ništa prigovoriti onima, koji su n a vlasti, kako zlostavljaju njihove žene i djecu i nam jerav aju u h v atiti i zatvoriti rođake svih onih, koji služe u vojsci n a Sam u i nisu njihova m išljenja, da bi ih ubili, ako se vojnici ne pokore. I mnoge je druge laži usto govorio. 75. — N a tu vijest oni su n ajp rije nakanili u d ariti na glavne začetnike vlade nekolicine, a od ostalih na one, koji su u njoj učestvovali. Zatim ipak odustanu, je r su ih um je reni spriječili i poučili, neka n e u p ro p aste državu, je r su ne p rija te lji blizu usidreni s brodovim a o k renutim p rotiv njih. Poslije toga, jasno već. pokazujući, d a žele prom ijeniti ustav n a Sam u u pučku vladu, Trazibul Likov i Trazil (jer ti su bili glavni kolovođe prom jene ustava) zaprisegnu sve vojnike n a j svečanijim zakletvam a, a n ajv iše pristaše vlade nekolicine, da će čvrsto stajati uz pučku v ladu i d a će b iti složni, d a će ra t p ro tiv Peloponežana revno voditi i b iti n ep rijatelji vijeću od četiri stotine i d a ne će ništa s njim a pregovarati preko posla467-
nika. A s njim a su se istom zakletvom zaklinjali i svi Sam ljani za vojnu sposobni. Tako vojnici učine S am ljane dionicim a sv ih svojih pothvata i posljedica opasnosti, je r su držali, da n i za one n i za n jih nem a m ogućnosti d a se spase, nego da će propasti, ako nadvladaju bilo četiri stotine ili n ep rijatelji iz Mileta. 76. — U to su se vrijem e oštro natjecali, jedni sileći grad, da uvede, pučku vladu, a drugi vojsku, d a uvede vladu neko licine. Vojnici sazovu odm ah i skupštinu, n a kojoj svrgnu p rijašn je vojskovođe i ako su sum njali na kojega od zapo vjednika brodovlja, a m jesto n jih izaberu druge zapovjednike brodovlja i vojskovođe, m eđu kojim a su bili i T razibul i T razil. N astupajući kao govornici, bodrili su se i drugim razlo zima kao i tim , da ne treb a da budu m alodušni, što se grad odm etnuo od njih, je r je m anjina odstupila od n jih većine, koji su u svem u bogatiji pomoćnim sredstvim a. Dok oni im aju čitavu m ornaricu, prisilit će ostale gradove, kojim a v lad aju ,’ d a im d a ju novaca isto tako, kao kad bi dolazili iz Atene (jer je uz n jih m oćna država Sam, koja um alo d a n ije došla dotle, da oduzme A ten janim a vlast n a m oru, kad se s njim a zaratila, a od n ep rijatelja se b ran e iz istoga m jesta, iz kojega i prije), a osim toga m ornaricom oni m ogu lakše p rib av ljati sebi živež nego oni u gradu. Oni su i p rije bili gospodari ulaza u Pirej zbog toga, što su usidreni pred Samom, a sad će, ako im ne budu htjeli v ra titi stari ustav, do tjerati dotle, da će prije moći n jih zatv arati od m ora nego d a se dadu zatvarati od njih. Neznatno je i bez svake vrijednosti ono, čime bi im grad mo gao b iti koristan, da bi. nadjačali neprijatelje, i ništa nisu iz gubili, je r im oni nisu više mogli slati ni novaca, nego su se vojnici opskrbljivali sami, n i valjanu odluku, po čem u upravo grad im a p rev last nad vojskom. Nego i u tom su oni pogrije šili, što su u k in u li djedovske zakone, dok oni spašavaju zakone i pokušat će prisiliti n a to i njih. Stoga i oni ljudi, koji mogu svjetovati nešto valjano, nisu gori kod n jih nego tamo. I Alkibijad će im rado pribaviti savez s K raljem , ako m u samo dadu sigurnost i p o v ratak kući. A što je najvažnije, ako budu u svem u doživljavali neuspjeh, dok im aju toliku m ornaricu, im aju m noga utočišta, u kojim a će naći i gradove i zemlju.
468
77. — Pošto su tako međusobno vijećali u skupštini i obo d rili se, vršili su i ra tn e priprem e jednako kao prije. A k ad su oni (desetorica poslanika), koje je vijeće od četiri sto tin e po slalo n a Sam, to čuli, ostali su na Delu, gdje su već bili. PELOPONESKA VOJSKA KOD MILETA BUNI SE PROTIV ASTIOHA I TISAFERNA. OBRAĆA SE NA FARNABAZA 78. — U to su vrijem e i peloponeski vojnici na brodovim a kod M ileta m eđu sobom rogoborili, da Astioh i Tisaferno uni štavaju njihov položaj. Onaj nije htio ni p rije voditi pom or ske bitke, dok su oni sam i bili još jači, a atensko brodovlje neznatno, pa ni sada, kad se govori, da su nesložni, i kad n ji hovo brodovlje još n ije n a okupu, nego čekaju od Tisaferna feničko brodovlje, pustu riječ, a n e stvarnost, i nalaze se u opasnosti, da se sam i zatru. Tisaferno opet ne doprem a tih bro dova i time, što h ra n arin u daje neredovito i nepotpuno, slabi brodovlje. Govorili su dakle, da n e treb a više oklijevati, nego zam etnuti odlučan boj. A najviše su ih na to nagonili S irakužani. 79. — K ad su saveznici i Astioh doznali za njihovo nego dovanje, i k ad su u ratnom vijeću zaključili, d a zapodjenu odlučan boj, je r im se javljalo o nem iru n a Samu, isplovivši sa svim brodovim a, kojih je bilo sto i dvanaest, i naloživši M ilećanima, d a kopnom dođu do M ikale, plovili su prem a Mikali. Kad su A tenjani sa Sama, koji su sa osamdeset i dva broda slučajno bili usidreni u G lauki na području M ikale (a Sam je tu m alo u d aljen od kopna u sm jeru Mikale), vidjeli peloponeske brodove gdje plove protiv njih, uzm aknu na Sam, je r su držali, d a nisu dorasli ogledati se u odlučnom b oju s m noštvom lađa. U jedno su (budući d a su prethodno doznali, d a oni iz M ileta žele zam etnuti pom orski boj) očekivali i Strom bihida iz Helesponta, da im p riteče u pomoć brodovljem s Hija, koje je stiglo dc Abida, je r su m u un ap rijed poslali glasnika. I oni se tako- povuku n a Sam, a Peloponežani, pristavši u Mikali, utabore se i oni i kopnena vojska m iletska i susjednih zem alja. K ad su su trad an k an ili ploviti p rotiv Sama, bude im javljeno, d a je došao Strornbihid s brodovljem iz Helesponta. Oni odm ah otplove n a tra g u Milet. Kad su se Ate469
n janim a prid ru žili ti brodovi, sam i su plovili sa sto i osam brodova p ro tiv M ileta hoteći zam etnuti odlučan boj, ali, kako im n itk o n ije izlazio n a m ejđan, otplove n atra g n a Sam. 80. — Istoga ljeta odm ah poslije toga odašalju Peloponežani K learh a R am fijina sa četrdeset brodova k Farnabazu, kako im je i p rije bilo naloženo iz Peloponeza, je r su držali, d a svojom cjelokupnom m ornaricom nisu dorasli boju s A ten janim a p a im zato nisu izlazili u susret, a bili su u neprilici, odakle će sm oći novaca za toliko brodovlje, osobito stoga, sto je T isaferno slabo plaćao. F arnabaz ih je pozivao k sebi i bio sprem an d av ati im hranarinu, a istodobno im je i B izantij ja v ljao po poslanicim a, d a se nam jerava odm etnuti. Te peloponeske brodove, koji su zaplovili na otvoreno more, da ih za plovidbe n e p rim ijete A tenjani, zahvati bura. Većina od njih s K learhom domogne se Dela i kasnije opet dođe u Milet (K learh opet p rispije kopnom u H elespont i preuzm e zapo vjedništvo), a deset brodova s m egarskim zapovjednikom Heliksom sretno se spasu u H elespont i odm etnu Bizantij. Za tim , čim su to doznali, A tenjani pošalju sa Sam a brodove u Helespont u pomoć i kao stražu, a dođe i do nekoga kratkog pom orskog bo ja pred Bizantij em sa osam lađa p rotiv osam. ALKIBIJAD, VRATIVŠI SE NA SAM, BUDE IZABRAN VOJSKOVOĐOM I VODI PREGOVORE S TISAFERNOM 81. — P oglavari na Samu, a n ajviše Trazibul, koji je, pošto je proveo prom jenu ustava, u v ijek ostajao kod svoga m išlje nja, da A lkibijada dovedu natrag, konačno u skupštini n a to nagovore m noštvo vojnika. Pošto su zaključili o A lkibijađovu p o v ratku i njegovoj sigurnosti, otplovi T razibul k T isafem u pa dovede A lkibijada na Sam, je r je držao, da je jedini spas, ako Tisaferna od Peloponežana privuče k njim a. K ad su sa zvali skupštinu, A lkibijad se potuži n a svoju nesreću [u pro gonstvu] i oplače je pa progovorivši opširno o državnim po slovim a ulijevao im je n e m alo n ad e za budućnost. P re tje ru jući veličao je svoj upliv n a Tisaferna, d a bi g a se kod kuće bojali članovi vlade nekolicine i da bi se zavjereničke družbe lakše raspršile, da bi ga vojnici n a Sam u više cijenili i još više se ojunačili i da bi se, konačno, nep rijatelji što jače zava470
d ili s Tisafernom i d a bi im propale nade, koje su gajili. A lki bijad im je dakle, veom a se tim hvastaj ući, obećavao ovo: d a m u je Tisaferno zaista obrekao, dok m u god bude ostajalo što n je govo, bude li samo mogao povjerovati A tenjanim a, d a oni n e će oskudijevati u prehrani, n i ako na posljetku bude m o rao prom ijeniti u novac svoj pokrivač s postelje, i da će feničke brodove, koji su već u Aspendu, dovesti A tenjanim a, a n e Peloponežanima. A Tisaferno bi povjerovao A tenjanim a je dino onda, ako bi se on zdrav vratio i preuzeo za njih jam stvo. 82. — Slušajući to i mnogo drugo, oni ga odm ah izaberu za vojskovođu uz p rijašn je vojskovođe i povjeravahu m u sve svoje poslove. Nitko od njih ne bi ni za što bio zamijenio neočekivanu nadu u spas i osvetu vijeću od četiri stotine, i već su bili sprem n i da plove na P ir ej, je r su nakon onih riječi stali odm ah omalo važavati tadašnje svoje neprijatelje. Ali on ih odlučno sp ri ječi d a plove prem a P ireju, a da ostave ove još bliže n epri jatelje iza sebe, prem da su to mnogi požurivali, nego reče, kad su ga već izabrali za vojskovođu, da će n ajp rije otploviti k Tisafernu i izvršiti svoju zadaću. I odm ah poslije te skupštine pođe n a put, k ak o bi se doista činilo, d a se u svem u s njim savjetuje, a ujedno je h tio biti p red n jim u većoj časti i doka zati mu, d a su g a već izabrali i za vojskovođu, pa d a m u već može činiti i dobro i zlo. Tako je A lkibijadu polazilo za rukom d a A tenjane plaši Tisafernom , a T isaferna njim a. M JESTO ASTIOHA, PROTIV KOGA SE BUNE VOJNICI, PO ŠA LJU LAKEDEM ONJANI MINDARA 83. — K ad su Peloponežani kod M ileta doznali za povra ta k Alkibijadov, kako se već i p rije nisu pouzdavali u Tisa ferna, tada se još mnogo više zavade s njim . Dogodilo im se, kad za navale A tenjana na M ilet nisu h tjeli izaći n a m ejdan i pobiti se n a m oru, da je Tisaferno postao mnogo n em arniji u isplaćivanju plaće i da je njih o v a dotadašnja m ržnja još porasla poradi A lkibijada. Vojnici su se kao i p rije skupljali i m eđusobno su raspredali, a s n jim a i neki od ostalih Uglednih ljudi [i ne samo prosti vojnici], kako n ikad nisu dobili potpune plaće i kako je i ono, što im se plaća, malo, pa ni to nije redovito. Ako tko od n jih n e bude htio ili za471
m etnuti odlučan boj ili otići nekamo, odakle će donijeti hrane, lju d i će napustiti brodove. Svem u da je k riv Astioh, koji ug ađ a T isafernu radi v lastitih probitaka. 84. — Dok su oni tako prosuđivali, dogodi se i ovakva uzbuna p ro tiv Astioha. Mnoštvo sirakuških i tu rijsk ih m or n ara napalo ga je i tražilo plaću, i to utoliko drzpvitije, što su to ponajviše bili slobodni ljudi. On im odgovori nekako dosta osorno i zap rijeti im te na Dorijeja, koji je zagovarao svoje m ornare, čak podigne štap. A kad je to vidjelo m noštvo voj nika, kako to već kod m ornara biva, uzvikavši se navali na Astioha, da ga bije. Opazivši to, on se pravovrem eno uteče k nekom u žrtveniku. Oni ga ipak ne izbiju, nego se raziđu. A M ilećani osvoje i u tv rd u Tisafernovu, sagrađenu u Miletu, potajno navalivši i izagnaj:', pocada, koia je bila u njoj, što su odobravali i ostali saveznici, a osobito Sirakužani. M eđutim Liha n ije to odobravao, nego reče, da Milećani i ostali, koji su u K raljevoj zemlji, m oraju T isafernu biti podložni u oprav danim stv arim a i poštovati ga, dok'u sp ješn o ne dovrše rat. Milećani su se i poradi toga i drugoga sličnoga ljutili na nj, pa kad je k asn ije um ro od bolesti, nisu dopustili, da bude pokopan, gdje su htjeli nazočni Lakedem onjani. 85. — Dok su njihovi odnosi s Astiohom i Tisafernom bili zategnuti, stigne iz Lakedem ona M indar kao nasljednik Astiohov u pom orskom zapovjedništvu te preuzm e vlast. A Astioh je plovio kući. T isafem o pošalje s njim kao poslanika jednoga od svojih, imenom G aulita K aranina, v ješta obim jezicima, d a se potuži n a M ilećane zbog tv rđ av e i d a g a ujedno obrani, je r je znao, d a i M ilećani p u tu ju ponajviše zato, da ga okleveću, i d a s njim a p u tu je H erm okrat, koji je kanio dokazivati, d a Tisaferno s A lkibijadom uništava položaj P eloponežana i d a igra dvoličnu ulogu. H erm okrat je nekako oduvijek bio n jem u neprijatelj zbog isplate plaće. K ad je n a posljetku H erm okrat bio prognan iz S irakuze i k ad su k sira kuškom brodovlju u M ilet došli drugi zapovjednici: Potam id, Miskon i Dem arh, n asrtao je T isafem o n a H erm okrata, koji je sad već bio prognanik, još m nogo više i optuživao ga zbog dru g ih d jela i zbog toga, što je jednoć zatražio od njega no vaca, pa, kad ih n ije dobio, d a m u je postao neprijateljem . Astioh, M ilećani i H erm okrat otplove dakle u Lakedem on, a A lkibijad je već opet bio prešao od T isafem a na Sam.
ATENSKA VOJSKA NA SAMU HOĆE DA UDARI NA VLADU NEKOLICINE U ATENI, STO SPR IJEČ I ALKIBIJAD 86. — A lkibijad je bio nazočan, k ad su s Dela došli posla nici, k oje je u to vrijem e poslalo vijeće od četiri stotine, da p rim ire i bolje u p u te vojnike n a Samu. K ad je bila sazvana skupština, oni pokušaju govoriti. Vojnici ih spočetka nisu h tjeli slušati, nego su vikali, da treb a ubiti one, koji su srušili pučku vladu. Zatim se ipak jedva sm ire i saslušaju ih. Oni su izvješćivali, da do prom jene nije došlo na propast grada, nego na njegov spas, ni zato, da grad izruče n ep rijateljim a (a to su mogli učiniti, kad su n ep rijatelji provalili već za njihove vla de). Svih pet tisuća redom će učestvovati u vladi, nadalje njihovi se ukućani niti zlostavljaju, kako je klevetnički javljao H ereja, niti trpe ikakvo zlo, nego svaki ostaje p ri svom po sjedu na svom m jestu. P rem d a su i mnogo drugo spom enuli, nisu ih uza sve to više h tjeli slušati, nego su se n a n jih lju tili i iznosili svaki drugo m išljenje, a najviše to, n ek a se plovi pro tiv P ireja. Čini se, d a je A lkibijad tad a p rv i p u t i više nego itko koristio gradu. K ad su se naim e A ten jan i n a Sam u već sprem ali, d a plove protiv vlastitoga grada, p ri čemu bi nepri ja te lji sasvim očito bili odm ah zauzeli Jo n iju i Helespont, on je to spriječio. U tadašnjem času nitko drugi ne bi bio sposoban obuzdati m noštvo, a on ga odvrati od te navale i psujući one, koji su se iz ličnih razloga srdili n a poslanike, odvraćao ih je od toga. On je sam odašiljao poslanike s od govorom, da n ije protivan, da vlada pet tisuća, ali ih je po zivao, n ek a uklone one četiri sto tin e i uspostave vijeće od p et stotina, kako je i p rije bilo. A ko su zbog štedljivosti ograničili k ak v e izdatke, d a bi lju d i pod oružjem dobivali bolju opskrbu, on to sasvim odobrava. Pozivao ih je, d a i u ostalim stv arim a izdrže i n ep rijateljim a n išta ne popuštaju. Im a m nogo nade, d a će se m eđusobno i izm iriti, ako se grad spasi. A ako jedam put doživi nesreću jedna od d v iju s tra naka, bilo ona na S am u ili ona u A teni, n e će više biti nikoga, s kim će se tko moći pom iriti. Došli su i argivski poslanici, ko ji su atenskoj pučkoj stran ci n a Sam u nudili svoju pomoć. A lkibijad ih pohvali i reče, k ad ih tko bude zvao, neka dođu, i tako ih otprem i. 473:
A A rgivci su došli s Paralcim a, kojim a je u svoje vrijem e vijeće od četiri stotine naredilo, d a u lađi za prijevoz voj n ik a k ru že oko Eubeje, a zatim d a voze u Lakedem on atenske poslanike odaslane od toga vijeća: Lespođiju, A ristofonta i Meleeiju. K ad su oni ploveći došli u područje Arga, pohva ta ju poslanike i p re d aju ih Argivcim a, je r su se istakli u o b aran ju pučke . vlade. Sam i se nisu više v ra tili u Atenu, nego su vozili iz A rga n a S am poslanike stigavši onam o u troveslarci, k o ju s u imali. TISAFERNO HINI, DA ĆE PELOPONEŽANIM A DOVESTI FENIĆKU MORNARICU, A LI OD TOGA ODUSTAJE, DJELOMIČNO PO NAGOVORU ALKIBIJADOVU 87. — Istoga ljeta u vrijem e, kad su se Peloponežani najviše lju tili na Tisaferna izm eđu ostaloga i zbog povratka A lkibijadova, je r da već očito pristaje uz A tenjane, on se, hoteći, kako se b ar činilo, oprati pred njim a od kleveta, sprem ao otputovati k feničkim lađam a u Aspend i pozivao je Lihu, neka s njim putuje. I reče, da će naložiti svom podzapovjedniku Tamu, neka daje vojsci hranarinu, dok god on sam ne bude nazočan. Kaže se, da nije otišao u A spend baš poradi toga, ali n ije lako znati, koja je bila sv rh a njegova p u ta onamo, jer, prem da je otišao, n ije doveo brodovlja. Da je sto četrdeset i sedam feničkih brodova stiglo do Aspenda, to je sigurno, ali, zašto nije došlo, različito se nagađa. Jedni tvrde, da je otišao, da zadržava peloponeske pothvate, kao što je i nam islio (Tamo, kom u je to bilo povjereno, nije davao ništa bolju hran arin u , nego čak i goru), drugi misle, d a je Feničane doveo u Aspend, d a bi od njih iznudio no vaca zato, d a ih otpusti (jer se i onako nije kanio njim a po slušati), a neki opet kažu, d a j e to učinio zbog glasina, koje su stizale u Lakedem on, d a bi se govorilo, da im ne čini krivo, nego d a je očito otišao po brodovlje, koje je zaista bilo oprem ljeno momcima. M eni se pak čjni najvjerojatnije, d a n ije doveo brodovlja zato, d a slabi i zadržava helenske snage, naim e d a ih uništava za sve vrijem e, dok je onamo putovao i oklijevao, i d a ih drži u ravnoteži te d a nijedne od n jih n e učini jačim a tim e, što bi p ristao u z jedne. Da je naim e htio, bio bi jam ačno dokrajčio r a t pojavivši se nena474
dano. Da je p ak doveo brodovlje, v jerojatno b i bio p ri bavio pobjedu Lakedem onjanim a, koji su i u tadašnjem času, usidreni p ro tiv neprijatelja, bili brodovljem v iše dorasli njim a nego slabiji. A najv iše ga odaje izlika, k o ju je naveo, što nije doveo brodovlja. Rekao je naim e, da ih se skupilo m anje, nego što je K ralj naložio. On bi pritom očito bio za služio još veću zahvalnost K raljevu, što n e bi potrošio mnogo njegovih novaca, nego bi isto postigao m anjim troškom . S kojom m u drago dakle nam jerom Tisaferno je došao u A spend i sastao se s Feničanim a. Peloponežani pošalju na njegov poziv po brodovlje L akedem onjanina F ilipa sa dvije troveslarke. 88. — K ad je A lkibijad saznao, da je Tisaferno n a p u tu u Aspend, plovio je i sam onam o sa trin aest lađ a obećavši vojnicim a na Sam u nedvojbenu i v eliku u slugu (jer ili će sam dovesti A tenjanim a feničko brodovlje ili će b a r sp rije čiti, da ne dođe k Peloponežanim a). V jerojatno je od duže vrem ena znao za Tisafernovu nam jeru, d a n e k an i dovesti brodovlja, p a ga je htio p red Peloponežanim a što više ocrniti poradi p rijateljstv a s n jim i s A tenjanim a, d a bi o n zbog toga bio jo š više prisiljen p ristati uz njih. Digavši sidra plovio je istočno ravno prem a Fazelidi i K aunu. PAD VLADE VIJEĆA OD ĆETIRI STOTINE U ATENI. ODMETNUĆE EUBEJE 89. — K ad su poslanici, k o je je poslalo vijeće od četiri stotine, došli sa S am a u A tenu; jav e p o ru k u A lkibijadovu: kako im preporučuje, d a izdrže i da ništa n e popuštaju n e prijateljim a, i kako g aji v eliku nadu, da će i izm iriti s njim a vojsku i n ad v lad ati Peloponežane. Tim e još m nogo jače o h rab re većinu učesnika vlade nekolicine, koji su i prije bili nezadovoljni i koji b i se rado uz n ek u sigurnost bili riješili toga položaja. I već su se skupljali i oštro prekoravali upravu, a im ali su za predvodnike odlične vojskovođe, k o ji su učestvovali u vlad i nekolicine i im ali visoke po ložaje, k ao T eram ena Hagnonova, A risto k rata Skelijina i druge. Oiii s u kao prvaci im ali učešća u vladi i bojali su se, kako su govorili, vojske n a Sam u i A lkibijađa i onih, 475
koji su pregovarali u Lakeđemoiiu, da n e bi bez privole ve ćine učinili kakvo zlo gradu. Nisu govorili, da žele spriječiti to, d a v lada n e spadne n a odviše m ali broj ljudi, nego d a treb a izab rati p et tisuća stvarno, a ne samo po im enu, i uči n iti u stav pravednijim za sve. T akav su državni ustav tražili sam o riječim a, a u stv ari je većina n jih iz vlastitog často hleplja p ristajala uz takvo stahje, u kojem vlada nekolicine, koja je n astala od pučke vlade, ponajviše i propada, je r svi još istoga d ana žele da ne budu jednaki, nego svatko hoće da bude kudikam o prvi. A u pučkoj vladi, gdje se provodi izbor, čovjek lakše snosi posljedice izbornoga poraza, jer se n e osjeća zapostavljen od sebi ravnih. A najodlučnije ih je potaklo to, što je položaj A lkibijadov n a Sam u bio čvrst i što im se činilo, da vlada nekolicine ne će biti trajn a. Stoga se svaki pojedinac borio, da postane p rv i predstavnik puka. 90. — A oni od četiri stotine, koji su bili najveći pro tivnici spom enutog oblika vlade i glavni predstavnici vlasti: Frinih, koji se i kao vojskovođa na Sam u zavadio tada s Alkibijadom , A ristarh, najžešći i n a jsta riji protivnik puka, Pizandar, A ntifont i drugi najm oćniji, već su i prije, čim su stali na v last i k ad su se njihove uredbe na Sam u izmi jen ile u pučke, slali poslanike od svoje s tra n e u Lakeđem on i tru d ili se oko ugovora te su gradili sebi tv rđ av u n a tako zvanoj Eetioniji9, a radili su oko toga još m nogo više, kad su se v ra tili i njihovi poslanici sa Sam a, je r su vidjeli kako se m ijenja i m noštvo i one njihove pristaše, za koje se p rije činilo d a su im vjerne. Stoga brzo odašalju A ntifonta, F rin ih a i još desetoricu, je r su se bojali stan ja i kod kuće i n a Sam u, i nalože im, da se na svaki im alo snošljiv način izm ire s L akedem onjanim a. I još su odlučnije gradili utvrdu na Eetioniji. S vrha u tv rd e nije bila, kako rekoše Teram en i njegove pristaše, d a n e prim e u P irej vojsku sa Sama, ako bude h tjela silom uploviti, nego više to, d a prim e, k ad budu htjeli, n ep rijatelje i s njihovim brodovljem i s kopnenom vojskom. E etionija je p irejsk i kam eni nasip i tik u z n ju je ulaz u luku. G radili su dakle u tv rd u vežući je s p rija šnjim zidom, koji je vodio prem a kopnu, tako da bi malo 9 Eetionija, jedan od dvaju rtova kod Pireja s tornjem za aaštitu luke. 47«
lju d i sm ještenih u njoj gospodarilo ulazom {i izlazom). Na ulazu u luku, gdje je ona uska, i sta ri zid p rem a kopnu i novi unutrašnji, koji se gradio do m ora, svršavao se jednom od dviju k u la utvrde. R astave zidom i trijem , ko ji j e bio veom a velik i sasvim blizu tom u zidu u P ireju, i sam i su upravljali* nj im. Silili su sve, d a u trijem .sp rem aju i žito, što g a im aju, i ono, što se uvozi, i da ga odanle uzim aju i prodaju. 91. — O tom e je Teram en govorio na sva usta već duže vrem ena, a pogotovo k a d su se v ra tili poslanici iz Lakedem ona n e postigavši ništa, n a što b i svi pristali, i tvrdio, da će doći opasnost, da ta u tv rd a u ništi i grad. U jedno su se u to isto vrijem e i iz Peloponeza n a poziv E ubejana upravo bila već usidrila kod L aja u L akoniji četrdeset i dva broda, od kojih je bilo italsk ih iz T aran ta i iz Lokara, a n ek i su bili sicilski, i sprem ali su se za plovidbu n a E ubeju {zapo vijedao je njim a S partan ac H egezandriđa Hegezandrov). Za n jih reče Teram en d a n e plove prem a Eubeji, nego prije p rotiv onih, koji u tv rđ u ju E etioniju, p a ako sada ne b u d u na oprezu, b it će neopazice uništeni. A bilo je doista i neke k riv n je n a onim a, kojih se ticala optužba, i nipošto to nije bila sam o puka kleveta. Oni su najviše željeli ustavom vlade nekolicine vladati i saveznicim a, a ako to n e bi mogli, h tjeli s u biti nezavisni sa svojim brodovljem i zidovima; ako bi p ak i u tom e bili sprečavani, nisu htjeli, da ih puk, pošto se opet uspostavi pučka vlada, u ništi baš p rije ostalih, nego su voljeli i n ep rija te lje uvesti u grad i sklopiti s njim a ugo vor bez zidova i brodovlja, bilo s gradom što m u drago, ako sam o budu sigurni za svoj život. 92. — Stoga su i tu u tvrdu, koja je im ala i v ratašca i ulaze, k o jim a .b i uveli n eprijatelje, revno gradili i htjeli je izgraditi navrijem e. N ajp rije se d ak le govorilo o tom među nekolicinom i više tajno. M eđutim F rin ih a n ak o n njegova povratka s poslanstva u Lakeđem on sm rtno ra n i neki od pograničnih straž ara iz zasjede n a trg u punom ljudi, te on, pošto se udaljio p ar korak a od vijećnice, sm jesta um re. Ubo jica um akne, no u h v ate njegova pomagača, nekog Argivca. P rem da ga je vijeće od četiri sto tin e stavljalo n a m uke, on n e reče im e onoga, koji m u je to naložio, • n iti što drugo, 477
nego samo to, da zna, da se m nogi ljudi sastaju kod zapo vjednika pogranične straže i d ru g d je po kućam a. K ako to n ije im alo n ik ak v ih težih posljedica, tad a se već Teram en, A risto k ra t i d ru g i izm eđu četiri sto tin e pa i izvan njih, koji su b ili jednakoga m išljenja, stan u sm ionije laćati poisla. Isto vrem eno je i brodovlje od Laj a oplovilo r t i usidrivši se u E pidauru zaletjelo se do Egine pustošeći je. T eram en reče, da n ije vjerojatno, d a su brodovi pio veći n a E ubeju sk ren u li u eginski zaljev i opet leže usidreni u Epidauru, ako nisu došli pozvani s onom nam jerom , zbog koje ih je i sam uvijek optuživao. Stoga da n ije više m oguće m irovati. Na koncu, pošto su učestali mnogi buntovni govori i sum njičenja, n a skoro su se i stvarno prihvaćali posla. Oklopnici, koji su u P ireju gradili eetionsku utvrdu, m eđu kojim a je kao podvojvoda bio i A ristokrat, koji je zapovijedao svojim kota rom, u h v ate Aleksikla, vojskovođu iz vlade nekolicine i n a j više odana stranačkim drugovim a, te ga odvedu u n ek u kuću i zatvore. N jim a su ujedno pomogli i drugi, pa i Herm on, jed an od zapovjednika pograničnih stražara, koji su bili sm ješteni u M unihiji, a što je najvažnije, m noštvo oklopnika bilo je istoga m išljenja. A kad je to bilo javljeno vijeću od četiri stotine (koje je upravo zasjedalo u vijećnici), odm ah su bili sprem ni la ćati se oružja, izuzevši one, ikojima to nije bilo s voljom, pa stan u p rije titi Teram enu i njegovim pristašam a. B raneći se, on reče, da je sprem an odm ah poći, da zajedno s njim a izbavi Aleksikla. I uzevši jednoga od vojskovođa, koji je bio jednakoga m išljenja, pođe u P irej. Pom agao m u je i A rista rh s m ladim konjanicim a. I dođe do velikog m eteža i strave. L judi su u gradu već mislili, da je P irej zauzet i da je utam ničenik um ro, a oni u P ireju su držali, da će građani svaki čas u d ariti na njih. K ako su sta riji sprečavali gra đane, koji su se razbježali po gradu i ju rili po oružje, i kako je u gradu bio F arzaljanin Tukidid, državni zastupnik, koji se revno stavljao n a p u t svakom e pojedince i vikao n a njih, n eka n e upropaste dom ovinu, dok blizu v reb aju n eprijatelji, građani se teškom m ukom sm ire i uzdrže od m eđusobne borbe. Teram en, došavši u P irej (a bio je i sam vojskovođa), ljutio se n a oklopnike, sudeći b ar po njegovoj vici, dok su 478
A ristarh i protivnici m noštva b ili zaista ogorčeni. Oklopnici su većinom polazili ra v n o n a djelo i n isu krzm ali, nego su p itali Teram ena, d a li m u se čini, d a se u tv rd a g rad i n a neko dobro i da li bi bilo bolje sru šiti je. A on reče, ako i oni m isle sru šiti je, da i on tako m isli. Zatim se odmah oklopnici i m nogi lju d i iz P irej a popnu n a tv rđ av u i stan u je razarati. A svjetinu su bodrili govoreći, d a svatko, tko želi, d a v lad a p et tisuća m jesto četiri stotine, treb a d a ide n a posao. Ip a k su se još sk riv ali iza im ena pet tisuća i nisu izravno spom injali pučku vladu, ako ju je tko želio, je r su se bojali, da vlada od pet tisuća zaista ne bude određena i da ne n astrad a onaj, koji nekomu, koga n e poznaje, nešto reče. P oradi toga vijeće od četiri sto tin e n ije htjelo ni da pet ti suća bude n a vlasti rii da bude jasno, da n ije n a vlasti, je r su držali, d a bi to bila očito pučka vlada, ako se učesnicim a vlade učine toliki ljudi, a s d ru g e stra n e d a će neizvjesnost prouzrokovati m eđusobni strah. 93. — S u trad an su se članovi vijeća od četiri stotine, iako zbunjeni, ipak stali sk u p ljati u vijećnici. Oklopnici u P ireju, pustivši A leksikla, kojega su bili zarobili, i srušivši utvrdu, dođu u Dionizovo kazalište blizu M unihije i tu su odloživši oružje vijećali. P rem a stvorenom zaključku odmah k re n u u grad, gdje su se opet utaborili u A nakeju10. K ad su od stran e četiriju stotina došli k njim a neki izaslanici, raz govarali su pojedinci s njim a pojedinim a j nagovarali one, koje bi vidjeli um jerenim a, neka ostanu m irn i i neka suzdr žavaju ostale, govoreći im, da će predložiti vladu od pet ti suća i da će se izm eđu njih b irati četiri stotine po redu, kako god bude određivalo pet tisuća, a dotle n eka nikako n e upropašćuju grada i ne izručuju ga neprijateljim a. Nakon dugotrajna nagovaranja m nogih čitavo je m noštvo oklopnika bilo blaže nego prije, je r su se najviše bojali općenito za državu. Slože se, d a određenoga d an a sazovu sk upštinu u Dionizovu kazalištu zbog uspostave sloge. 94. — K ad je došao dan skupštine u Dionizovu kaza lištu i kad su se gotovo svi sakupili, bude javljeno, d a četr deset i dva broda pod Hegezandriđom plove iz M egare uz 10 Anakej, hram Dioskura, prozvan po svetom njihovu imenu anakes (vladari). 479
SalaminU. S vaki je od oklopnika držao, d a je to baš ono, što su davno govorili Teram en i njegove pristaše, naim e d a brodovi plove p rem a utvrdi, p a im se stoga činilo korisno, što su je razrušili. H egezandrida je m ožda i po dogovoru kružio oko E pidaura i onuda, a v jero jatn o je, d a se on tam o zadržavao i zbog tadašnje atenske bune u nadi, d a b i mogao b iti potreban. A tenjani su dakle, čim im se to javilo, odm ah trkom ju rili u P irej sa svom vojskom, je r su sm atrali, da je već tu ra t s neprijateljim a, opasniji nego njihov u n u tarn ji, i to ne daleko, nego pred lukom . Jed n i su se uk rca v ali u sprem ne brodove, drugi su vukli brodove u m ore, a neki su h itjeli n a zidove i k ulazu u luku. 95. — Peloponesko se brodovlje, pošto je plovilo uz obalu i oplovilo Sunij, usidrilo izm eđu Torika i Prazije, a kasnije j e stiglo u Orop. A tenjani, prisiljeni poslužiti se u brzini i neuvježbanim momcima, je r je u gradu bila buna i je r su žurno h tjeli spasiti ono, što im je bilo najvažnije (Eubeja im j e naim e bila sve, ako bi A tika bila od n ep rijatelja zatvo rena), pošalju vojskovođu Tim ohara s brodovljem u E retriju. Njihovim dolaskom bilo je kod Eubeje zajedno s prijašnjim brodovljem trideset i šest brodova. I odm ah su bili prisi ljeni boriti se na m oru, je r je H egezandrida nakon ručka krenuo brodovljem iz Oropa, a Orop je udaljen od eretrijskoga g rada n ekih šezdeset stadija m orskoga puta. K ako je dakle plovio protiv njih, odm ah su i A tenjani htjeli u k rca v a ti momčad misleći, da su im vojnici kod brodova. A oni n isu n abavljali jelo za ru čak s trg a (jer E retrijci nisu nav laš ništa prodavali), nego iz kuća na k ra ju grada. To su E retrijci učinili, da n eprijatelji prije njih navale, dok se oni budu sporo ukrcavali, i da prisile A tenjane k re ta ti protiv n jih onako, kako se zateknu. Peloponežanim a je bio dan znak iz E re trije u Orop, kada treb a da odjedre. N akon tako slabe p riprem e zaplove A tenjani na pučinu i pobivši se više eretrijsk e lu k e neko su se k ratk o vrijeme' ipak i odupirali, zatim u d are u bijeg, te su bili progonjeni do kopna. K oji su od njih um akli u eretrijsk i grad kao u prijateljski, prošli su najgore, je r su ih oni ubijali. A oni, koji su u tek li u tv r đavu na eretrijskom području, ko ju su sam i im ali u rukam a, spase se, a tak o i lađe, koje su stigle u Halkidu. Zarobivši dvadeset i dvije atenske lađe i jedne ljude ubivši, a druge
žive uhvativši, Peloponežajii podignu pobjedni znak. I n e mnogo kasnije odm etnu čitavu E ubeju osim O reja (koji su sam i A tenjani d ržali zaposjednutim ) i stan u sve ostalo n a njoj uređivati po svomu. 96. — K ad je A tenjanim a stig la vijest o događajim a na Eubeji, obuzm e ih najveće zaprepaštenje, veće nego ikada prije. Ni nesreća kod Sicilije, iako im se tad učinilo, d a je velika, n iti išta drugo n ije ih nikada tako uplašilo. Vojska im se n a S am u odm etnula, a n isu im ali dru g ih lađ a ni mom čadi, koja bi se ukrcala, m eđu njim a je bila buna, i n ije bilo ni časa sigurno, k ad će ud ariti jed n i n a druge, a usto ih je snašla tolika nesreća, u kojoj su izgubili brodove i, što je najvažnije, Eubeju, iz k oje su crpli više koristi nego iz Atike. N ije li potpuno opravdano, š to . su zbog svega toga klonuli duhom ? A n ajviše ih je i najneposrednije uznem irivalo to, n e će li se nep rijatelji nakon pobjede u su d iti odm ah ploviti p ro tiv njihova P ireja, koji je bio bez brodova, pa su držali, da će svakog časa stići. Da su b ili sm ioniji, to su m ogli lako učiniti te d a su ondje ostali, bili bi izazvali još veći razdor u građu, ili d a su poduzeli d u lju opsadu, bili bi prisilili bro dovlje iz Jonije, iako neprijateljsko vlad i nekolicine, da p ritekne u pomoć svojim rođacim a i čitavom gradu. I kod toga bi njim a bio pao u ru k e Helespont, Jonija, otoci i sav k ra j , do Eubeje i takoreći čitava atenska vladavina. Ali n ije samo u tom pogledu bilo za A tenjane najpovoljnije, što su se od svih svojih p rotivnika zaratili s Lakeđem onjanim a, nego i u mnogočem drugom . Sasvim su naim e različni po ćudi: jedni su brzi, a drugi spori, jedni poduzetni, a d ru g i neodlučni, što je A tenjanim a najviše koristilo osobito u razvoju po m orske njihove moći. Pokazali su to S irakužani, ko ji su im po ćudi b ili najsličniji, te su s A tenjanim a i ratovali s najboljim uspjehom . 97. — U natoč tim vijestim a A tenjani su ipak oprem ali mom cima dvadeset lađa i sazivali skupštinu, jed in u tad a i po p rv i p u t n a t. zv. Pniks, g d je su se inače običavali sa stajati. U nj oj sv rg n u i četiri ^stotine i zaključe p re n ije ti d r žavnu u p ra v u n a pet tisuća, ali d a njihovi članovi b u d u svi, koji m ogu sebi nabaviti teško oružje. I n itk o n e sm ije p ri m ati nik ak v u plaću ni za kakvu službu, a ako bude drukčije 31
480
P o v ije s t P e lo p o n e s k o g r a t a
481
postupao, im a ga snaći prokletstvo. K asnije su se držale na P n ik su i druge skupštine, na kojim a su izabrali zakono davce i zaključili ostale državne uredbe. I osobito u prvo vrijem e, b a r što sam j a doživio, čini se, d a su A tenjani dobro u p ra v lja li državom , je r je to bila u pravoj m jeri m ješavina izm eđu vlade nekolicine i m noštva, i to je prvo podiglo d r žavu iz rđ av ih prilika. I zaključe, da se i A lkibijad11 i drugi s n jim v ra te iz progonstva, te poslavši' k njem u i k vojsci n a Sam u poslanike stan u ih opom injati, d a se živo p ri h v ate rata. 98. — U toj se prom jeni pristalice P izandra i A leksikla i oni, koji su bili n ajzagrijaniji za vlad u nekolicine, odm ah potajno povuku u Dekeleju. Jedini od n jih A ristarh (jer je upravo bio i vojskovođa) brzo uzm e neke strijelce izm eđu najsurovijih lju d i i kren e p rem a Enoji. To je bila atenska u tv rd a n a granici Beotije, koju su, pozvavši u pomoć Beoćane, opsjedali K orinćani od svoje volje, je r su im E nojani jednom zgodom un ištili neke ljude, koji su se povlačili iz Dekeleje. S tupivši dakle s njim a u pregovore, A ristarh p re v ari posadu u Enoji, govoreći im, da su se i građani u gradu u svem u ostalom izm irili s Lakedem onjanim a, p a da i oni m oraju pred ati to m jesto Beoćanima, je r su se uz te uvjete pogodili. Oni m u povjeruju kao vojskovođi i, kako nisu ništa znali zbog opsjedanja, izađu po. ugovoru. Na taj način za uzm u Beoćani n apuštenu Enoju, a u A teni p restan e vlada nekolicine i razdor. MINDAR SA SVOJOM MORNARICOM KRENE PREMA HELESPONTU, A A TEN JA NI GA SLIJEDE, A LI SE ZADRŽE KOD LEZBA 99. — A u isto vrijem e toga ljeta Peloponežanim a u M iletu n ije davao h ra n arin e nitko od ljudi, kojim a je to naložio Tisaferno tada, k ad je odilazio u Aspend. Ni feničke lađe kao n i Tisaferno nikad nisu dolazile. Filip, koji je bio s njim poslan, pisao je zapovjedniku brodovlja M indaru, a istotako i drugi S partanac H ipokrat, koji je bio u Fazelidi, da 1 11 Alkibijad se vratio u grad istom četiri godine kasnije. 482
brodovi ne će ni stići i da im Tisaferno u svem u čini krivo. S druge stran e pozivao ih je F arn ab az i bio sprem an, ako do bije brodovlje, i sam odm etnuti ostale još aten sk e gradove u svojoj oblasti kao i Tisaferno, je r se nadao, da će iz toga izbiti neku veću korist. Tako je onda M indar u velikom redu i nenadano izdavši zapovijed, da ga ne bi otkrili A te njani na Sam u, krenuo iz M ileta sa sedam deset i tri broda i plovio prem a H elespontu (kamo je p rije njega istoga ljeta uplovilo šesnaest lađa, koje su naglim navalam a opustošile jedan dio Herzoneza). Ali ga zateče b u ra i prisili, da pristane na Ikaru, gdje je zbog nem ogućnosti plovidbe ostao pet ili šest dana, nakon čega stigne n a Hij. 100. — A kad je Trazil doznao da je M indar krenuo iz M ileta, plovio je i sam odm ah sa S am a sa pedeset i p e t bro dova žureći se, d a M indar p rije njega ne uplovi u Helespont. K ad je doznao, da je na Hiju, povjerovavši, da će se ondje zadržati, postavi izvidnice i na Lezbu i na suprotnom kopnu, da m u brodovlje n e izmakne, ako možda bude kam o kretalo. Sam doplovi uz obalu u M etim nu, gdje je nalagao, da m u sprem aju brašna i ostale hrane, da s Lezba, ako se bude dulje zadržavao, poduzim a navale n a Hij. Ujedno je htio, je r se bio odm etnuo Erez na Lezbu, otploviti tam o i, ako m u uspije, za uzeti ga. N ajbogatiji naim e bjegunci M etim njani b ijahu do prem ili iz K im e kojih pedeset oklopnika, svojih pristalica, i najm ili neke d ru g e s kopna, svega nekih tri stotine, koje je poradi srodstva vodio Tebanac A naksandar, pa su navalili n ajp rije na M etim nu. Ali im je pokušaj osujetila atenska posada, koja je p rije stigla iz M itilene, pa kad su opet bili izvan grada suzbijeni u boju, prešli su preko gore i odm etnuli Erez. K ad je dakle Trazil doplovio p red a n j sa svim brodo vim a, nam jeravao je napasti ga. A p rije njega onamo je sti gao i T razibul sa pet brodova sa Sama, čim im se javio taj prijelaz bjegunaca. No kako je prekasno stigao pred Erez, k rstario je pred njim . P rik lju če im se i iz H elesponta jedno dva broda, koja su se vraćala kući, i p et m etim njanskih. Svih je brodova bilo šezdeset i sedam . Vojskom s tih brodova sprem ali su se zauzeti n a ju riš Erez pomoću ra tn ih stro jev a i, ako budu mogli, na bilo koji način. 483
101. — M eđutim M indar i peloponeski brodovi s H ija, pošto su se opskrbili hranom za dva dana i pošto je svaki vojnik prim io od H ijana tri hijske četrdesetine12, brzo kren u iz Hija, ali ne otvorenim morem, d a se ne n am jere n a bro dove kod Ereza, nego stan u ploviti prem a kopnu ostavljajući Lezbo s lijeve strane. P ristavši u luci K a rte riju u Fokaidi i tam o ručavši,, zaplove uz područje K im e i večeraju u A rginu si na kopnu nasuprot M itileni. O danle još za m rkle noći zaplove uz kopno i stignu u H arm atunt na kopnu nasuprot M etimni. T u ru č aju i u brzoj plovidbi prođu k raj Lekta, L arise, H am aksita i tam ošnjih m jesta te stignu u Retej već u H elespontu p rije ponoći. A neki brodovi p ristan u i u Sigeju i drugim tam ošnjim m jestim a. 102. — A tenjani, koji su bili kod Šesta sa osam naest bro dova, po tom e, što su im straž ari javljali vatrom i što su vi djeli, gdje su se iznenada pojavile m noge v atre u n ep rijatelj skoj zem lji, saznaju, d a su Peloponežani doplovili. Iste te noći, što su brže mogli, približe se A tenjani H erzonesu i ploveći kraj njega prem a E leuntu htjeli su isploviti na otvoreno m ore zbog nep rijateljskih lađa. I neopaženo prođu kraj šesnaest brodova u Abidu, prem da je tim a od pridošloga prijateljskog brodovlja bilo preporučeno, da stražeći budno paze n a Atemjane, ako budu h tjeli isploviti. A kad su u osvit zore opazili brodovlje M indarovo, koji se odm ah dao za njim a u p o tjeru, n e um aknu svi brodovi, nego ih doduše većina pobjegne p rem a Im bru i Lemnu, ali četiri broda, koja su posljednja plovila prem a Eleuntu, uhvate, i to jedan, ko ji se nasukao kod svetišta Protezilajeva, zajedno s po sadom , druga dva bez posade, a jedan kod Im bra spale prazan. U POM ORSKOJ B IC I KOD KINOSEME POBIJEDE ATENJANI MINDARA. ONI OPET OSVOJE K IZIK 103. — P o slije toga združe se Peloponežani s brodovim a iz A bida i s ostalim a te sa svega osam deset i šest brodova opsjednu toga dana Eleunt, a kad se nije htio predati, otplove n a tra g u Abid. 12 Jedinica je bio zlatni sitaiter, vrijedan 20 dralhma, tako da je jedna četrdesetina iznosila pola đrahme. 484
A A tenjani, prevarivši se u svojim izvidnicam a i misleći, d a n eprijateljski brodovi n e će moći neopaženo ploviti mimo njih, u m iru su ju rišali n a zidine, ali kad su to saznali, odm ah napuste Erez i brzo požure u H elespont svojim a u pomoć. I u h v ate dva peloponeska broda, koja su tada za progonjenja odviše smiono otišla n a otvoreno m ore i n am jerila se n a njih. S u trad an stignu i .usidre sa u Eleuntu, kam o doprem e b ro dove s Im bra, koji su bili um akli. Z atim su se p et dana sprem ali n a pom orski boj. 104. — Iza toga vodili su pom orsku b itku ovako: A tenjani su plovili tik u z obalu prem a Šestu svrstavši jed an brod za drugim , a k a d su to opazili Peloponežani, polazili su i sam i p ro tiv n jih iz Abida. Čim se vidjelo, da će doći do pomorskoga boja, A tenjani su rastezali svoj bojni red počevši od Idaka do ’ A rijan e sa sedam deset i šest brodova, a Peloponežani s druge stra n e od A bida do D ardana u jakosti od osam deset i šest brodova. Na desnom peloponeskom k rilu bili su Sirakužani, a n a drugom sam M indar s brodovim a, koji su n ajbrže plo vili. Kod A tenjana Trazil je bio na lijevom k rilu, a Trazibul n a desnom. O stali se vojskovođe razm jeste kako koji. Pelopo nežani su se žurili, da se p rv i sukobe, i svoje su lijevo krilo protegli daleko izvan atenskog desnog, da ih zatvore, ako uzmognu, da ne bi isplovili napolje, a u sredini da ih po tisnu prem a kopnu, koje nije bilo daleko. K ad su A tenjani opazili, da ih protivnici hoće zatvoriti, tu su sa svoje stran e protezali bojni red i natplovili ih. I njihovo je lijevo krilo već bilo prošlo rt, koji se zove Kinosema. N akon toga stajali su u sredini sa slabim i razm aknutim brodovima, pogotovo kad su ih im ali i m anje na broj, a i m jesto oko Kinosem e činilo je zavoj u oštrom kutu, tako da n ije bilo vidljivo, što se događa s d ru g e njegove strane. 105. — Peloponežani dakle napadnu sredinu i potisnu atenske lađe na suho te se iskrcaju n a kopnu, je r su bili u znatnoj prednosti. P ružiti pomoć sredini nisu mogli ni Trazibulovi brodovi s desnoga k rila zbog p ritisk a m noštva bro dova, ni Trazilovi s lijevoga k rila (jer se zbog rta Kinosem e to n ije moglo vidjeti, a s druge su ih stran e sprečavali S ira kužani i ostali saveznici sv rstan i u n e m anjem b ro ju protiv njih), sve dok Peloponežani, progoneći bez strah a kao pobjed485
nici jedni ovaj brod, drugi onaj, nisu počeli djelom ice n astu p ati u dosta velikom neredu. K ad je Trazibulova m om čad to opazila, odustane sad i ona od rastezanja k rila i odm ah zaok re n u te u d are na brodove, koji su bili upravljeni prem a nji m a i nag n aju ih u bijeg. Zatim zahvate raspršene lađe po bjedničkoga peloponeskoga odjela, p a ih stan u u d a ra ti i n a tje ra ju u s tra h većinu njih, sve bez boja. Sirakužani su već i sam i bili uzm akli pred Trazilovim brodovim a i u d arili u bijeg to više, što su i ostale vidjeli gdje bježe. 106. — P ri tom porazu Peloponežana, koji su pobjegli n a j p rije uglavnom prem a rijeci P idiju, a kasnije u Abid, Aten jan i doduše zarobe malo lađa (jer je Helespont uzak, te su protivnici m ogli brzo pobjeći), ali im ipak ta pom orska po bjeda dođe u vrlo zgodan čas. D otada su se naim e bojali pelo poneskoga brodovlja poradi nedaća u m alom i poradi teškog poraza n a Siciliji, a sad su se oslobodili toga, da prekoravaju sam i sebe i da sm atraju, d a n ep rija te lji još što znače u po m orstvu. Z aplijene p ak od protivničkih lađa osam hijskih, pet korintskih, dvije am pračke, dvije beotske i po jednu leukadsku, lakedemomsku, sirakušku i pelensku, a sam i izgube pet naest lađa. Z atim .podignu pobjedni znak n a rtu, gdje je Kinosem a, sakupe p o đ rtin e brodova, v ra te po ugovoru protivnicim a poginule i .pošalju u A tenu troveslarku kao vjesnicu pobjede. A k ad je lađ a stig la i kad su A tenjani čuli o nenadanoj sreći nakon nedavnih neuspjeha kod Eubeje i nesreća nastalih za građanske bune, vrlo se ojunače te pomisle, d a im je još uvi jek m oguće sv ladati ra tn e poteškoće, ako ih se budu revno prihvaćali. 107. — Č etvrtoga dana poslije pom orskoga boja A tenjani u Šestu hitno poprave brodove i stan u ploviti prem a Kiziku, koji se bio odmetnuo. Ugledavši osam brodova iz B izantija usidrenih oko H arpagija i P rijapa, u dare na njih i, pošto svlad aju momčad u boju na kopnu, domognu se lađa. A kad su stigli i p red Kizik, koji je bio neutvrđen, opet ga podvrgnu sebi i u tje ra ju ra tn i porez. M eđutim i Peloponežani otplove iz A bida u Eleunt, uzm u sa sobom svoje zarobljene lađe, koje su bile čitave (ostale su spalili Eleunćani), i odašalju na E ubeju H ipokrata i Epikla, d a odanle dovedu brodove.
A LK IB IJA D SE VRATI NA SAM. NESUGLASICE IZMEĐU PELOPONEŽANA I TISAFERNA 108. — U to isto vrijem e p ristan e i A lkibijad na Sam u sa trin aest brodova iz K auna i Fazelide javljajući, d a je odvratio feničke lađe od Peloponežana, tako da se nisu s njim a zd ru žile, ’i d a je T isafem a učinio većim prijateljem A tenjanim a nego prije. Oprem ivši momcima devet lađa osim onih, k o je je imao, u tje ra od H alikarnašana velik ra tn i porez i u tv rd i Kos. K ad je to izvršio, postavi na K osu zapovjednika te se već prem a jeseni v ra ti na Sam. Kad je Tisaferno saznao, da su peloponeski brodovi otplo vili iz M ileta u Helespont, krenuvši iz Aspenda plovio je p re m a Joniji. Dok su Peloponežani bili u Helespontu, A ntandrani (koji su Eoljani) doprem e kopnom iz A bida oklopnike preko gore Ide i uvedu ih u grad, je r je P erzijanac Arsak, T isafernov pođzapovjednik, nasilno s n jim a postupao. Toga je A rsaka i protiv D eljana naseljenih u A tram itiju, pošto su ih A tenjani p rotjerali s Dela zbog čišćenja otoka, bilo obuzelo n ep rija teljstvo, kojem nitko nije znao razloga, pa je naložio najbo ljim a od njih, d a učestvuju u nekoj vojni. Zatim ih je izveo iz grad a kao p rijatelje i saveznike i uvrebao priliku, dok su ručali, te ih opkolio svojim vojnicim a i pobio kopljim a. Kako su se dakle A ntandrani zbog toga čina bojali, da i njim a jed nom ne učini kakvo bezakonje, i kako im je i inače nalagao, što nisu m ogli podnositi, izbace njegovu posadu iz tvrđave. 109. — Opazivši, da je i to djelo Peloponežana, a n e samo događaji u M iletu i K nidu (jer su i tam o njegove posade bile izbačene), Tisaferno pomisli, da je kod njih na vrlo zlu glasu, pa se poboja, da će m u i u drugom čemu još škoditi. Mučila ga je i misao, da bi Farnabaz, koji je iza kraćega vrem ena i s m anje troška privukao Peloponežane, imao kakav veći uspjeh protiv A tenjana. Stoga je nam jeravao putovati k njim a u Helespont, da se potuži ina događaje kod A n tan d ra i da se što ljepše obrani od k leveta i zbog feničkih brodova i zbog ostaloga. I stigavši n a jp rije u Efez, prinese žrtvu Artem idi. [Kad se navrši zima, što slijedi iza ovoga ljeta, ispunit će se dvadeset i p rv a godina.] KRAJ
486
487
